Biblioteka DE^JA POZORNICA

DE^JA
POZORNICA

Kwiga prva

Ogranak Srpske kwige Vi{egrad

Urednik MILAN [U[WAR

Znak Srpske kwige uradio Dobrica Eri}

SAVO [KOBI]

MA[TA MO@E SVA[TA

I druge komedije za djecu

SRPSKA KWIGA RUMA 2006

LA@QIVICA JECA

Lica: - JECA, djevoj~ica 13 godina - KURBLA, wena starija sestra, {ofer, - BALTAZAR, wen {kolski drug, - [EPRTQA, wen mla|i brat, - MADONA, ma~ka (kostim), - LESI, pas (kostim), - SAWA.

Scena: Jecina soba sa malo namje{taja i mnogo nepotrebnih stvari. Na zidu, iznad kreveta, veliki filmski posteri, na radnom stolu, desno od kreveta, kompjuter. Iako pretrpano sve je sre|eno sa puno ukusa.

1. Pojava JECA, potom SAWA JECA: (le`i na krevetu sa dignutim nogama uza zid i glasno ~ita): Balkanski ratovi obuhvataju dva oru`ana sukoba: Prvi balkanski rat (oktobar 1912. - maj 1913.), vodile su protiv Turske ~etiri balkanske dr`ave: Srbija, Bugarska, Gr~ka i Crna Gora za oslobo|ewe preostalih oblasti ispod turske vlasti... (zatvori kwigu i obori glavu ka podu presli{ava se)... Prvi balkanski rat... ratovi obuhvataju dva oru`ana sukoba. Prvi ... Prvi Balkanski rat, oktobar 1900... (baci pogled u kwigu)... Prvi balkanski rat, oktobar 1912. do maja 1913, vodile su protiv Turaka balkanske dr`ave: Srbija, Bugarska, Turska i Gr~ka... (quto sjedne na krevet normalno), ma kakva Turska, ne}e protiv same sebe ratovati... (ponovo gleda u kwigu)... Vodile su balkanske zemqe: Srbija, Bugarska, Gr~ka i Crna Gora za oslobo|ewe preostalih oblasti... (ulazi Sawa)... ispod turske vlasti... SAWA: Drugi balkanski rat, kraj juna po~etak avgusta 1913. nastao je poslije pobjede nad Turskom, kao me|usobni obra~un saveznika oko podjele oslobo|ene teritorije Srbija, Gr~ka i Crna Gora, uz kasnije u~e{}e Rumunije i Turske, ratovali su protiv Bugarske. JECA: Lako ti je kad zna{. Zna{ li kada }u ja ovo nau~iti nikada! Sutra }e me istori~arka pitati garant. Ima da mi zabije keca ovolikog. SAWA: Ma ne}e ti }e{ to nau~iti, znam ja tebe.

JECA: Ma ubijam se u~e}i, vjeruj mi, ali ni{ta ne ulazi u ovu moju blentaru. A gledaj kolika je lekcija, 20 stranica. SAWA:Mogla si re}i 200. JECA: Ma ne, stvarno, koga je briga za balkanske ratove? I kome }e to trebati? Budale se tamo nekada prije dvije stotine godina sva|ale i tukle, a sada ja moram da ispa{tam! SAWA: Ajde, oladi malo, pusti sada balkanske ratove, nego da se dogovorimo, {ta }e{ obu}i za `urku kod Marije? JECA: Ni{ta. SAWA: I}i }e{ gola?! JECA: Ko {i{a Mariju i one wene mlakowe. SAWA: Ali i mami si rekla da ide{ kod Marije? Tako si mi rekla. JECA: To je samo fazon, izgovor {to }u u to doba isfurati iz ku}e, a i da se mogu malo du`e zadr`ati. SAWA: Pa gdje }e{ ? Nemoj mi samo kazati da ima{ sudar sa Tom Kruzom? JECA: Nije Tom , ali jeste Tomo. I nije Kruz, nego neki drugi. SAWA: Zeza{ me. Pa stari }e te skalpirati, samo ako te uhvati. JECA: Kako }e da me uhvati, kako? Prvo, on sa Marijinim }aletom ne govori jo{ od kad je Partizan razbio Zvijezdu... SAWA: Prije sto godina! JECA: ...i tad su se zavadili oko toga je li bio penal ili ne... SAWA: Nije bio penal, to vam je sudija poklonio.

10

JECA: Drugo, mi ne izlazimo u bircuze gdje ide moj stari sa svojim {qokaxijama, nego na neko drugo, lijepo i bajkovito mjesto. SAWA: Gdje?! JECA: Zini da ti ka`em, pa da rastrubi{ po cijeloj {koli. SAWA: Ne}u, matere mi ! Ka`i... Kaaaa`iiii, moooolim te ! JECA: Dobi}e{ izvje{taj. SAWA: Ih, poslije, poslije je kasno. JECA: Kasno za {ta? [ta namjerava{? Da nam se privali{? E, te zlobne bubice izbij sebi iz glave. SAWA: Ne}u, Jeco, }aleta mi ! Ka`i. JECA: Dobro, Sawa, ali nemoj da se negdje izlaje{, zakuni se. SAWA: ]aleta mi. JECA: Ih, ja ti zakletve. SAWA: Dobro, evo, kunem se da nikome ne}u nikada ni{ta re}i, dabogda me Boris ne pogledao nikada, nikada, nikada. JECA (skawiva se) : Joj, smijem li ti re}i?... Ma, ne smijem, ne mogu... SAWA: Reci, molim te. JECA: ...Idemo... u... pozori{te! SAWA: U pozori{te?! JECA: Da u pozori{te. SAWA (razo~arano): Pa {ta je tu bajkovito?! JECA (zadivqeno): Gleda}emo ROMEA I JULIJU, [ekspirovu qubavnu tragediju, beogradski glumci. SAWA: Bez veze, prvo se on kao otrovo, pa ga ona vidjela mrtvog i ona se otrovala, a ono on nije 11

bio otrovan pa se probudio, pa vidio wu mrtvu, pa se onda i on napokon otrovao. A bili su jo{ klinci. JECA: Kako klinci, pa voqeli su se!? SAWA: Ma bez veze, keve mi. Evo, ja volim Borisa sasvim i jo{ malo vi{e, ali se zbog wega ne bih otrovala, garant. JECA: Prava qubav `rtve tra`i. SAWA: Pa dobro, evo i ja se `rtvujem... @rtvova}u da mi }ale zalijepi dvije {qage {to }u ostati malo du`e sa Borisom, ali da se otrujem, malo sutra JECA: Ba{ me briga za batine idem u pozori{te. SAWA: A poslije? JECA: A poslije ... poslije smo pozvani na gala prijem sa glumcima, kavijar... {ampawac i ostalo. SAWA (zabrinuto): [ta ostalo? JECA: Ma, zna{... SAWA: Ne znam. [ta ostalo? JECA (zami{qeno): Pa... ples na mjese~ini, {aputawe pod rascvjetalom tre{wom ... SAWA: Otkud vam rascvjetala tre{wa u oktobru? JECA: Ma{ta mo`e sva{ta. SAWA (qubomorno) : A balkanski ratovi neka se sami spremaju?! JECA: Joj, Sawice, ti stvarno zna{ da pokvari{ atmosferu. Idi, moram da u~im. SAWA (odlaze}i) : I vidi da se opet Turci ne pobiju sami sa sobom ... pod rascvjetalom oktobarskom tre{wom.

12

2. Pojava JECA JECA: (baci jastuk za wom, a onda qutito ustane, uzme telefon i bira broj): E, sad }e{ da vidi{, ti qubomorna ma~ko, {ta je prava zloba... (u telefon izmjewenim glasom)... Alo, da li je to gospodin Boris?... Boris?... Zdravo, ja sam Marija, moram da te obavijestim, rekla mi je tvoja Sawa, da no}as ne}e do}i na `urku kod mene, kao bolesna je , ima groznicu i tako to. Ali po{to ja ne znam da la`em, re}i }u ti da ona, u stvari, ide u pozori{te i gleda}e Romea i Juliju sa nekim drugim Romeom, a ne sa tobom. ]ao!... (prekine vezu)... Eto, ti!... (uzme kwigu)... Balkanski ratovi obuhvataju dva oru`ana sukoba: Prvi balkanski rat... (baci kwigu)... vodio se izme|u Sawe i Borisa ispod rascvjetale tre{we u oktobru, a snijeg pade kad mu vrijeme nije... (pu{ta muziku i igra)... 3. Pojava JECA, BALTAZAR BALTAZAR: (ulazi i nadvikuje se): Zna{ li ti {ta je to perpetumobile? JECA: (ugleda ga i krene da iskqu~i muziku) : Ej, }ao! BALTAZAR: (nadvikuje se i kada se muzika iskqu~i on nastavi glasno) : Velim, zna{ li ti {ta je to perpetumobile? JECA: [ta se dera{, nisam gluva? BALTAZAR: Izvini, to zbog tvoje buke... Zna{ li? JECA: [ta? 13

BALTAZAR: Zna{ li ti {ta je to perpetumobile? JECA: Otkud bih ja to znala? BALTAZAR: Perpetumobile je zami{qena, ali jo{ ne izmi{qena ma{ina koja radi sama od sebe bez ikakve dodatne energije. JECA: A, to... Znam ja to i ne samo da znam ja imam jednu takvu ma{inu u ku}i. BALTAZAR (zainteresovano): Ima{? U ku}i?... kako ima{ kad jo{ nije ni izmi{qena? JECA: To ti je moj brat [eprtqa. Sam od sebe radi jede neprestano i sve {to dohvati pokvari. BALTAZAR: Pa on nije ma{ina, on je ~ovjek, to jest dje~ak. JECA: @dere ko ma{ina. BALTAZAR: E, vidi{, taj perpetumobile ja }u prvi da izmislim i za to }u dobiti malu Nobelovu nagradu. JECA: Za{to malu? BALTAZAR: Pa ja sam jo{ dje~ak, nisam pravi ~ovjek i nau~nik. JECA: Balto, slu{aj. Ja znam da si ti i dobio nadimak Baltazar zato {to uvijek ne{to izmi{qa{. I uvijek ne{to zabrqa{. Eto, kada si onomad pravio senzorsko elektri~no foto-oko za pu{tawe vode u VC {oqi , koje reaguje onda kada se neko digne sa VC {oqe, struja je stresla babu, mal se nije {logirala, zar ne? BALTAZAR: Pa uvijek je nauka imala i `rtava. Zar ti misli{ da je Alfred Nobel, tek tako prona{ao dinamit?! Ne, mnogi su stradali dok on to nije usavr{io. JECA: Ma znam, ali kud ba{ babu da skoro kremira{? BALTAZAR: Sada nauka toliko napreduje, da jedva dr`imo ritam sa wom. Nisam uspio da usavr14

{im taj projekat, to za pu{tawe vode u VC-u, stari mi zabranio daqwe eksperimente, ali sam zato do{ao na bezbolniju i bezopasniju ideju i sada na tome radim. JECA: A {ta je to? BALTAZAR: Ne mogu jo{ da ti ka`em. Nisam lud kao Nikola Tesla. On ti je tako u par navrata iznio svoje ideje Edisonu, a ovaj ih samo razradio i pantentirao i pokupio lovu, a Tesli {ipak. Ja svoje ideje ~uvam do same realizacije. JECA: Bilo bi dobro kada bi ti smislio ne{to da se ne mora u~iti ~itav dan, nego, tako, ukqu~i{ iz kompjutera u uho i brzim presnimavawem, znawe samo u|e u glavurdu. BALTAZAR: I ja bih to volio. Tako bih vrijeme potro{eno za u~ewe nepotrebnih lekcija upotrijebio za nove izume. JECA: Jesi li nau~io istoriju? Ubi{e me ovi balkanski ratovi. Nikako da nau~im ko se sa kim kad borio. Prvo su svi bili protiv Turaka, a onda u savezu sa Turcima protiv Bugara. Bez veze. BALTAZAR: Politika me ne interesuje. Samo nauka. Nauka i tehnika, to je budu}nost ~ovjeka. Evo vidi{, prona{li su vodu na Marsu! JECA: Pa ko se zbog toga raduje? Mom tati su na{li vodu u koqenu, pa da vidi{ frke po ku}i. BALTAZAR: Ali ta voda na Marsu je znak da mo`da ima i `ivota na Marsu. To je divno! JECA: Oni sad prona{li, a otkada ja znam za male zelene Marsovce. BALTAZAR: Ma, oni i ne postoje. JECA: Pa za{to se onda ka`e da je neko pao sa Marsa?! 15

BALTAZAR: Sa Marsa se ne mo`e pasti. JECA: Kako ne mo`e, kad je on gore, pada se odozgo, a ne odozdo. BALTAZAR: U svemiru nema gore i dole. JECA: Ma, nemoj, pa zvijezde su gore na nebu, a ne dole. BALTAZAR: Gledaj, posmatraju}i iz na{eg polo`aja, Amerika je dole, a i za wih su zvijezde gore, na nebu. JECA: Pa jest, kad se Zemqa okrene pa bude wima no}. BALTAZAR: To je malo komplikovanije za obja{wavawe ovako, s nogu. JECA: Pa ti sjedi. BALTAZAR (sjeda): Nisam mislio na to, nego, astronomija je posebna nauka. Sve je komplikovanije nego {to izgleda. JECA: Mo`da sam ja glupa, za razliku od tvoje Sawice. BALTAZAR: Koje moje Sawice? Otkud je ona moja? JECA: Misli{ ti da ja ni{ta ne znam i ni{ta ne vidim? E, moj Baltazare. Ja vidim i ono {to se ne vidi. BALTAZAR: A {ta to ti vidi{, `ivota ti? JECA: Pa vidim, na primjer, da ti se ona jako,jako, jako dopada, a isto tako vidim da se ti woj isto tako jako dopada{. BALTAZAR: [ta se ja woj imam dopadati? Ima ona svoga Borisa. JECA: E, nema vi{e. Otka~ila ga je. BALTAZAR: Kako ? Za{to? JECA: Zbog tebe, zbog ~ega bi drugog. BALTAZAR: Zbog mene? JECA: Jeste. Rekla sam joj da }e{ ti ve~eras i}i u pozori{te, pa je i ona odlu~ila da ne ide sa 16

Borisom na `urku kod Marije, nego }e, kao slu~ajno do}i u pozori{te i na tebe, onako kao slu~ajno nabasati. A po{to se daje Romeo i Julija nada se da }e te to inspirisati da o woj druga~ije razmi{qa{. BALTAZAR: A otkud ti zna{ da ja idem ve~eras u pozori{te? Da li idem, uop{te, u pozori{te ve~eras? JECA: Ide{. Kada ti ja ka`em da ide{, je l jasno? BALTAZAR: Ma, mislio sam gledati specijalnu emisiju o Marsu na satelitskoj... ali, kad ti ka`e{... JECA: Nemoj da si pao s Marsa, nego s neba pa u rebra. Budi tamo. BALTAZAR: Dobro, kad ti ka`e{. JECA: A sada, da ~ujem, na kakvom to izumu radi{? BALTAZAR: Ma, to je samo zamisao... JECA: Da ~ujem?! BALTAZAR (nevoqno): To bi, u stvari bio samo poku{aj, onako, da vidim da li bi se {ta moglo na tome poraditi. JECA: Uvod je dobar, da ~ujem nastavak. BALTAZAR: Mislio sam, kada bi ne`ivim stvarima dali tu najboqu energiju `ivot, onda bi one radile kao same od sebe, kao taj perpetumobile. JECA: Na primjer? BALTAZAR: Na primjer igra~ke. Evo, ova tvoja ma~ka, na primjer, kako je ono zove{? JECA: Madona. BALTAZAR: E, ta Madona, kada bi elektronskim putem dobila `ivot, neku vrstu `ivota, ona bi bila `iva, a opet ne bi bila `iva, jer je od platna i spu`ve, pa ne bi morala ni{ta da jede. Ali bi bila `iva. Shvata{? 17

JECA: Ne shvatam. BALTAZAR: Ma, dobro, nema veze. I sada, tako, ostale igra~ke: kamioni, auta, roboti i sli~no. Sve bi to bilo ~ovjeku od velikog zna~aja, a ne bi tro{ili nikakvu energiju. JECA: I ti bi stvarno mogao meni da o`ivi{ Madonu, stvarno? BALTAZAR: Pa, mogao bih , ~ini mi se da bih mogao. Ali jo{ nisam to detaqno razradi, ima tu jo{ da se radi... JECA: Slu{aj, ako ti je stalo do Sawe, a jeste, onda gledaj da to uradi{ {to prije. BALTAZAR: Dobro, ponije}u ovu Madonu, ali ti ni{ta ne garantujem. JECA (za wim): ]ao, genijal~ino! 4. Pojava JECA JECA: (uzima telefon i bira broj): E, tako, i jeste jedno za drugo. Ko stvoreni ste jedno za drugo na{la vre}a zakrpu... (u telefon qubazno)... Ej, }ao Sawice.^uj, ne{to gledam, nema mi nigdje one moje male lutke, onog mog ma~ka... Molim?... Da ma~ke, izvini. Pa, rekoh, da je nisi ti slu~ajno pokupila? Nisi?... Dobro, hvala ti. ]ao... Ej... ej, umalo da zaboravim. Malo~as je kod mene bio Balto i veli mi da je Marija otkazala `urku, stari joj zabranio... Ne znam... I mene ~udi da joj otac ne{to tako zabrani. Mora da je ne{to jako zgrije{ila, dok se Gile naqutio... Da, dobro... Ma ne, nije tvoje da javqa{ raji, vaqda }e to ona sama da uradi. Ajd, }ao!...(prekine vezu)... On }e da o`ivi 18

lutke... Qudi umiru ko ze~evi, pa ne mogu ni qekari da ih o`ive,a on }e da o`ivi lutku, nije nego,malo sutra!... (zauzme polo`aj kao s po~etka predstave, ~ita)... Balkanski ratovi obuhvataju dva oru`ana sukoba... (sjedne)... Pa ovo nije balkanski rat, ovo }e da bude svjetski rat, jo{ boqe, me|uplanetarni rat, jo{ kada do|u Marsovici i one lutke koje o`ivi Baltazar, a Sawa i Boris... 5. Pojava JECA, [EPRTQA [EPRTQA: (dolazi i nosi lutku cuke): Ej, evo ti tvoja Lesi, odjednom se na{la u mojoj sobi. JECA: Nije to moja Lesi, nego moj Lesi,pa vidi{ da je mu{ko?! [EPRTQA: A po ~emu se to mo`e vidjeti kad je lutka? JECA: Znam ja. I kako to da se odjednom na{ao u tvojoj sobi? [EPRTQA (vadi veliki sendvi~ i jede): Ne znam ja, vaqda je sam do{ao. JECA: Sam? Da ga mo`da nije Baltazar o`ivio, kao moju ma~ku? [EPRTQA: Koju ma~ku je o`ivio? JECA: Moju Madonu, zar je nisi sreo u hodniku? [EPRTQA: Ne, nisam nikoga sreo... Kako to, o`ivio? Zar se to mo`e? JECA: Naravno da mo`e. Malo~as je bila ovdje, popile smo po {oqu mlijeka, lijepo se ispri~ale i ona ode da ulovi kojeg mi{a. [EPRTQA: La`e{. 19

JECA: Kao prvo, ja nikada ne la`em, a kao drugo, ako ne pripazi{ malo kako sa mnom razgovara{, ja mogu vrlo lako zaboraviti da si ti meni mla|i brat. A onda neka ti je Bog na pomo}i, samo da zna{. [EPRTQA: Pa {ta mogu kad la`e{? Kako lutka mo`e da o`ivi i da sa tobom pije mlijeko? Ne mo`e. JECA: [eprtqo, nemoj da me quti{... [EPRTQA: Nisam ja [eprtqa, ja se zovem Dragan. JECA: Ja ne znam kako se ti zove{, ali ti si [eprtqa i nisam ti ja dala taj nadimak, nego Kurbla. A bila je u pravu, za {ta god se dohvati{ ti ili pokvari{, ili razbije{, ili izgubi{. [EPRTQA: Vesna nije Kurbla, to su je tako nazvali weni na poslu, zato {to vozi kamion, kao pravi mu{karac. JECA: A, za{to bi to bilo bogom dato da samo mu{karci voze kamione? ^itala sam da je dokazano da su `ene pa`qiviji voza~i od mu{karaca. Tako, lijepo i na{a sestrica Vesna, zvana Kurbla vozi kamion i {ta joj fali? Zara|uje vi{e nego tata i mama zajedno. [EPRTQA: [ta vrijedi {to mnogo zara|uje, kada meni ne da ni{ta?! JECA: A za{to da ti daje? Ti sve [to dobije{ potro{i{ na igricama. [ta si to sebi nekada kupio? Pa ti, ~ovje~e ni doru~ak ne kupi{, nego ode{ na te proklete igrice i sve potro{i{ zezaju}i se sa svojim klipanima. [EPRTQA: A mogu li ja sada da se malo igram na tvom kompjuteru? Pa, zaradio sam. JECA: Kako si to zaradio? [EPRTQA: Pa prona{ao sam tvoju Lesi... ovaj, tvog Lesija. 20

JECA: Prvo si ga odnio iz moje sobe u svoju, pa si ga onda, kao, na{ao?! [EPRTQA: Nisam, sele, tebe mi. Sam je do{ao, kad ti ka`em. JECA: Pa kako }e, ~ovje~e, mrtva priroda sama da hoda? Kako? [EPRTQA: Ne znam ja. JECA: Dobro, idi igraj se i nemoj {ta da zabrqa{. Ali igraj se u ti{ini, moram da u~im. [EPRTQA (odjuri do kompjutera): Ba{ si slatkica. Bi}u miran kao mi{. JECA: Da, samo }e{ ponavqati: klik-klik. [EPRTQA: Ej, kako da iza|em iz ovog programa? JECA (pri|e mu): Evo, ovako. [ta }e{ da igra{? [EPRTQA: Pasijans. JECA (ukuca): Evo, a sada da nisam ni rije~ ~ula... (zvoni joj telefon)... Ko li je sad... (gleda u displej)... Marija? [ta li ho}e ta koza?... (javi se qubazno)... Ej, }ao Marija. Da li su pripreme za tvoju `urku pri kraju? Jedva ~ekam...Da, da, dolazim, za{to ne bih do{la?... Ko?... Ne znam otkuda Sawi ta ideja da ja idem u pozori{te?... Ma ko {i{a Romea i Juliju, znam ih napamet, {ta jo{ da ih gledam?!... Ma, to ona ne{to muti, garant... ([eprtqa pogleda u wu, a ona sla`e face, ovaj se kriju}i smije)... Ne, nisam vidjela Baltazara, otkuda ti to?... Ja?!... Ma, daj, Marija, keve te olabavi malo! [ta ti pada na pamet? Pa ve} i vrapci na granama znaju da je on zaqubqen u tebe do u{iju, samo takav je nekakav da od stida ni sebi u o~i ne mo`e da pogleda ujutro u kupatilu, nego nekako, onako, ispod oka... ]ao, ~ujemo se!

21

[EPRTQA: Joj, sele, jednom }e{ se sama uplesti u sve te tvoje tra~eve i la`i, da }e{ nagrabusiti po{teno. JECA: Gledaj ti svoja posla, a mene ostavi na miru. Ja ne la`em i ni{ta ne tra~am. [EPRTQA: Jok, ja tra~am!... (trgne se)... Ops! JECA: [ta bi? [EPRTQA: Crko kompjuter... JECA: Skon~at }u te, idiote jedan!... (pri|e)... Pa ti si stvarno idiot! [EPRTQA: Nisam ni{ta uradio, sele, tebe mi! JECA: Kako nisi, kad si mi pokvario kompjuter? [EPRTQA: Nisam ja. Sam se pokvario. JECA: Kod tebe sve samo se de{ava ... Sama igra~ka prelazi iz sobe u sobu, sam se kompjuter kvari sve samo, a ti jadni~ak ni{ta nisi kriv... (kucka po tastaturi)... Ni luk jeo, nit ga mirisao. [EPRTQA (uspravi se): Ugasio se. Ubi}e te stari. JECA: Za{to mene, pa ti si ga pokvario?! [EPRTQA: Znam, ali on ti je kazao da za kompjuter ti odgovara{. I jo{ ti je rekao da ga ni slu~ajno meni ne daje{ da se igram, a ti si mi dala. JECA: Jesi li ti normalan! Ja sam kriva {to sam ti dala da se igra{, a ti nisi kriv {to si ga pokvario? Pa gdje to ima?! [EPRTQA: Odoh ja po Baltazara, on }e ga lako popraviti, kao onomad. JECA: Kad onomad? [EPRTQA (zbuweno): Jednom, kad tebe nije bilo, a meni bilo dosadno, pa sam se malo igrao i isto tako se pokvario. On je slu~ajno nai{ao, pa ga je lako popravio. 22

JECA: Jesam li ti zabranila da uop{te ulazi{ u moju sobu kada ja nisam tu, a kamo li da dira{ kompjuter!? [EPRTQA: Pa bilo mi je dosadno. JECA: Po`uri, zovi ga... (on izlazi, ona poku{ava da osposobi kompjuter)... Odmah ga zovi, neka po`uri... Joj, samo da stari ne nai|e. 6. Pojava KURBLA i JECA KURBLA: ({oferska jakna i kapa, ulazi bu~no, baca na pod veliku ta{nu sa alatom, ruke su joj prqave): Vozdra, princezo. [ta ima? JECA: (prestra{eno, sakriva le|ima kompjuter): Zdravo, Kurbla, ovaj Vesna, otkuda ti tako rano, zar nisi na putu? KURBLA: Kamion mi se pokvario. Poku{ala sam da ga sama popravim, ali ne ide... (uzima wen telefon i bira broj)... moram zvati na{ servis... Alo, Klempo, jesi li ti?... daj molim te reci Brki i [kembetu da odmah do|u i poku{aju popraviti kamion, stao je tu u... Ma {ta ja znam {ta mu je, samo je stao, ni{ta mu ne mogu... Ma tu je kod mosta, zakr~ila sam saobra}aj, neka po`ure. JECA: Brzo }e oni. KURBLA: Jest, brzo. Brzi su ko pu`evi. Po smrt da ih po{aqe{ ti bi se na`ivjela `ivota. Gdje je stari? Je l opet {qoka, a? JECA: Ne znam, tu je negdje, ako nije oti{ao da tra`i posao.

23

KURBLA: Tra`i posao? Tra`i posao, a Boga moli da ga ne na|e. JECA: Nemoj, Kurbla, ovaj Vesnice tako. Ni wemu nije lako. Misli{ da mu je svejedno da ga mi hranimo, a on ni{ta ne donosi? KURBLA (quto): Mi?! Koji mi, leba ti? Svi ste vi lezilebovi}i, samo ja riqam za sve. Pogledaj mi ruke... (pokazuje dlanove)... jesu li to ruke jedne djevojke?... To su ti radni~ke ruke, prqave, `uqevite, izrawavane {oferske ruke. Misli{ ti da ja ne bih voqela da se sredim, na{minkam i nakin|urim. Da idem sa svojim vr{wacima u kafi}, da imam de~ka? Voqela bih, naravno da bih voqela, ali ne mogu, moram da zaradim da vas prehranim. Pa meni je, dijete moje drago tek 19 godina. Mogla sam i ja da studiram, da se provodim i zaqubqujem do mile voqe, ali ne. Ja moram da radim. JECA: Pa kad ti nije i{la {kola. KURBLA: I{la bi meni {kola da se nije desilo {ta se desilo. Pod svim tim stresovima i seqakawima, ja sam jednostavno zaboravila i ono {to sam znala, a novo nije i{lo u glavu, pa to ti je. Ja nisam imala sve ovo {to ti ima{: svoju sobu, lijepu garderobu, kompjuter... Ni tranzistor nisam imala, a kamo li taj tvoj vokmen, ej!... Stvarno, je l ispravan taj kompjuter, mislim radi li? JECA: Pa, ovaj, radi. Za{to ne bi radio? KURBLA: Pa i mora da radi kad sam ga {est mjeseci otpla}ivala... De, poka`i mi ne{to. Neke igrice... JECA: Ho}u, ovaj, za{to ne bih ti pokazala, samo... Zar ne bi trebalo prvo da se opere{ i ne{to pojede{? 24

KURBLA: Nemam vremena, `urim. Daj sestrice jedno pivo, pa da `urim. Mo`da }e ipak one lijen~ine do}i brzo. Ajde, po`uri, donesi mi pivu{ku. JECA (snebiva se): Ja, ovaj, ne znam... Ne znam ima li piva u ku}i. KURBLA: Ima, kako ne bi bilo, jesam li neki dan donijela dvije gajbe. Po`uri... (Jeca iza|e, ona pri|e kompjuteru i poku{ava da ga ukqu~i)... Kako li se ovo pali? Da je motor znala bih, na kurblu, ali ovo... (tipka po tastaturi)... Ne znam, pa to ti je. Za sve se treba roditi. 7. Pojava [EPRTQA, BALTAZAR i KURBLA [EPRTQA: (utr~ava, a za wim ulazi Baltazar): Evo, jesmo li brzo stigli... (ugleda Kurblu)... Otkud ti, Kurbla, ovaj Vesnice? KURBLA: Kako otkud ja? Kako otkud ja u vlastitoj ku}i?!... Da me niste mo`da otpisali, a?... (grli ga)... Vidi ti mog malog princa, kako mi je porasto!... Ve} par puta dolazim ku}i, ali tebe ne bude tu. Dugo te nisam vidjela. [EPRTQA: Pa {ta mogu kad si uvijek na putu sa onom svojom drumskom la|om. Joj, kako mo`e{ da vozi{ onako veliki kamion, a ti si tako slaba{na, `ensko? BALTAZAR: Nije to kao nekad, prije sto godina. Sada je tu hidraulika, volan je kao perce. KURBLA: Kao perce?! Veli{, sada je lako? A kada pukne guma u sred neke pustare, pa nigdje nikoga? [ta mi onda vrijedi hidraulika? 25

BALTAZAR: Pa vrijedi i u takvoj situaciji je na{la svoju primjenu, dizalica. Sa par poteza jedne ruke podigne{ kamion kao od {ale. KURBLA (nervozno): Dobro dizalica, a ho}e li mi hidraulika skinuti to~ak i staviti drugi, a? Ho}e li, ajde reci, ho}e li? BALTAZAR: Pa dobro, mora malo i da se zapne, ali to se rijetko kad dogodi. [EPRTQA: Vas dvoje se niste ni pozdravili, a ve} se sva|ate. Ni{ta drugo i ne znate, nego kad se sretnete odmah se posva|ate. BALTAZAR: Ja samo ka`em... KURBLA: ...[ta }u kad ovaj pametwakovi}, nekakav drveni pronalaza~, uvijek meni ne{to pametuje. On boqe zna {ta je to hidraulika i kako je to voziti kamion, nego ja {ofer. [EPRTQA (pomirqivo): A da ja tebi, sestrice donesem jedno pivo?... Znam da voli{ pivo najvi{e na svijetu. BALTAZAR: Kao i svi {oferi. KURBLA: Ma oti{la je Jeca da ga donese, pa se zadr`ala kao da je oti{la u pivaru, a ne do kuhiwe. 8. Pojava JECA i pre|a{wi JECA (donosi otvoreno pivo): Evo me. Nisam mogla da na|em odmah otvara~, ali evo, na{la sam ga. [EPRTQA: Kako ga nisi mogla prona}i, kada stalno visi iznad {poreta?! JECA: Evo sestrice, bez ~a{e, onako kako ti voli{... (Baltazaru)... Nisam znala da si i ti tu, donijela bih i tebi sok. 26

BALTAZAR: Hvala, ne mogu `urim. Daj da to ~askom popravim, pa da... KURBLA: [ta da popravi{? [ta ti zna{ popravqati, leba ti? [EPRTQA: Ma opet nam se zako~io kom... JECA (prekine ga): Vokmen! BALTAZAR (pogleda u [eprtqu): Vokmen?! KURBLA: Pa {ta je sa tim vokmenom? JECA: Vokmen. U stvari traka se zapetqala, a tu je Balto maher. KURBLA: Pa koliko ja to znam, nema ve}eg mahera za petqawe od tebe. A {ta ti je sa kompjuterom? Nisam ga mogla upaliti. JECA: Kako nisi?... (pri|e, poku{ava)... Vidi stvarno... [ta si mu to radila... (tu`no)... Sto puta sam ti rekla da ga ne dira{ sa tim tvojim ru~etinama. Eto, sad si ga pokvarila. Ubi}e me stari. KURBLA: Ja ga pokvarila?!... Kako sam ga mogla pokvariti kad ga nisam ni ukqu~ila?! JECA: Pa to, eto to. Nisi znala da ga ukqu~i{, pa si mu ne{to zeznula, {ta }u sad?... (sjeti se)... E, pa da. Molim te Balto, kad si ve} tu, mo`e{ li da ga popravi{? BALTAZAR: Poku{a}u, mislim da to nije veliki kvar. [EPRTQA: Pa zato smo ga i zvali. JECA: [ta lupa{, [eprtqo? Zvali smo ga za vokmen, a u me|uvremenu je na{a sestra pokvarila kompjuter, pa... KURBLA (dok Baltazar radi na kompjuteru): Tu meni, mili moji, ne{to smrdi na nepo{tewe, na la`... ([eprtqi)... Ajde, prvo ti, {ta se ovdje doga|a? [EPRTQA (zbuweno) : Ne znam ja... Jeca zna, pitaj wu. 27

KURBLA (prilazi mu prijete}i): Ja pitam tebe. Gledaj me u o~i. Govori! [EPRTQA (zbuwen i prestra{en): Pa ja sam u{ao kod Jece, a ona je u~ila istoriju... JECA: Jeste. U~ila sam balkanske ratove... Balkanski ratovi obuhvataju dva oru`ana sukoba: Prvi balkanski rat, od oktobra 1912. do maja... KURBLA: Dosta! Ko te to pita... ([eprtqi)... Slu{am! [EPRTQA (kao prije): I onda sam, da joj ne bih smetao dok telefonira... JECA: Jeste, zvala je Marija i... (Baltazaru)... Zna{ da je otkazala `urku i pita za tebe. BALTAZAR: Za mene! Za{to za mene, {ta joj treba? JECA: Ma ne treba woj ni{ta, sve je u redu.Samo onako, interesuje se djevojka za tebe. BALTAZAR: Pa {ta je konkretno pitala? JECA (zbuweno): Pa, onako, pitala je da li i ti dolazi{ na `urku kod we? KURBLA: Pa sad si rekla da je `urka otkazana. Da ju je ona li~no otkazaka! JECA (vadi se): Ma nije ona wu ba{ otkazala kako se to otkazuje, nego vi{e onako, figurativno... Mislim, to jest, kao da otkazuje, a u stvari je ne otkazuje. KURBLA: Ja te ni{ta ne razumijem. BALTAZAR: Ni ja. [EPRTQA: Ja i kad bih htio da te razumijem, ne mogu. Ne razumijem. JECA: Pa ti si jo{ mali za te stvari. KURBLA: Ali zato sam ja velika. Pa za{to te ne razumijem i ako sam velika? BALTAZAR: Ti si meni, u stvari rekla da se Sawa interesuje za mene i da ona ne}e i}i na `urku kod Marije, nego u pozori{te, navodno zbog 28

mene. Nije spomiwala otkazivawe `urke kod Marije? JECA: Nije, ovaj jeste. Ona mi je rekla da je `urka otkazana. BALTAZAR: Kada ti je rekla? JECA: Pa kada si ti oti{ao i odnio moju Madonu, ja sam to odmah zaboravila, pa vidim, nema mi Madone, pa sam je nazvala da joj ka`em, to jest da je pitam da je nije, mo`da ona odnijela... KURBLA: I tada ti je rekla da se `urka kod Marije otkazuje? JECA: Ne, ovaj da. Tako je. Rekla je da Madona nije kod we, a da ona ne ide na `urku jer je otkazana ve} da je ~ula da Baltazar ide u pozori{te pa |e ona otka~iti Borisa i do}e u pozori{te da skupa gledaju Romea i Juliju. [EPRTQA: Pa kako }e skupa gledati kad ga je otka~ila? JECA: Skupa sa Baltom. KURBLA: Slu{aj Jeco, te tvoje petqavine mi je ve}... (zvoni joj telefon, javqa se)... Ka`i Klempo!... U redu, svaka vam ~ast majstori, evo idem... (Jeci, nastavqa)... preko glave. Raspravit }emo to kad se vratim... (po|e sa onim alatom, pa se na vratima okrene)... da zna{, ja ti nisam pokvarila taj kompjuter. Vidi, mo`da ti ga je pokvarila Madona.

29

9. Pojava Pre|a{wi bez KURBLE BALTAZAR (pobjedonosno): Evo, sada je u redu. I lak{e, Jeco sa ovim, nije igra~ka. Daj sada da vidim i taj vokmen. JECA: Vokmen je u redu. BALTAZAR: Pa ti re~e... [EPRTQA: Ma, ne. To je ona samo da bi se izvadila kod Kurble. Da je ova znala da je kompjuter pokvaren, sve bi joj kose po~upala. JECA: A ti [eprtqo, ba{ si prava {eprtqa. Umalo da me provali{. [EPRTQA: Nisam odmah skontao, {ta ja mogu kad slabo kontam. JECA: Ajde, bri{i u svoju sobu i da te ne vidim dok te ne zovnem, jasno? [EPRTQA: Odlazim, milostiva gospo|ice. Samo bez frke. /Ode/ 10. Pojava JECA i BALTAZAR BALTAZAR: Slu{aj, Jeco. Ti si mi najboqa drugarica i zato sam sa tobom otvoren kao sa sestrom. JECA: Uvod je dobar, sad dolazi peglawe, zar ne? BALTAZAR: Ne, nije peglawe, ali ti moram re}i da nije u redu to {to toliko la`e{ i petqa{. JECA: Ne la`em ja ni{ta, samo sam se malo zbunila. BALTAZAR: I prepala. JECA: Jeste i prepala.A ko se ne bi prepao? Je si li joj vidio samo ru~erde kolike su. A ne zna{ ti wu, 30

ta kada se naquti u stawu je da me masakrira, kad ti ka`em. BALTAZAR: Pretjeruje{. JECA: Ne pretjerujem, }aleta mi. Jednom je tako u huji izbacila onaj na{ veliki televizor kroz prozor... Kroz zatvoren prozor na ulicu i umalo ~ovjeka na mjestu nije ubila. Ovako blizu glave mu je pro{ao i treasnuo od zemqu. BALTAZAR: Koji televizor? JECA: Onaj u dnevnom boravku. BALTAZAR: Pa kako je ostao ~itav i sada radi kad je tresnuo? JECA: Pa uhvatio ga taj ~ovjek. U strahu, mislio je da dijete pada, pa je ra{irio ruke i uhvatio ga. BALTAZAR: Pa ti ne mo`e{ da zapamti{ {ta si slagala prije par sekundi. Pa ti }e{ se jednog dana zagu{iti tim la`ima. JECA: [ta sam slagala? [ta?! BALTAZAR: Pa rekla si da mu je pro{i{ao pored glave za ovoliko... JECA: Jeste, za ovoliko pored same glave, to jest pored lijevog uha. BALTAZAR: I da je tresnuo u zemqu. JECA: Ne, rekla sam tresnuo bi o zemqu da ovaj nije pomislio da to dijete pada i ra{irio ruke i uhvatio ga. BALTAZAR: I ka`e{ kroz zatvoren prozor? Pa, kako to da ja nikada nisam vidio da vam je prozor polomqen, a svaki dan sam kod vas? JECA: Jeste, bio je zatvoren, ali po{to je televizor onako veliki kad ga je ona bacila prozor se sam otvorio, toliki je vjetar on napravio, mislim potisnuo vazduh ispred sebe, da se prozor sam otvorio. 31

BALTAZAR: Jeco, da ti ne{to drugarski predlo`im: ili ti prestani da me la`e{ ili }u ja prestati da se dru`im sa tobom. JECA: Je ne la`em... (pomirqivo)... dobro, mo`da mi nekada izleti kakva sitna neistina, ali to nije la`. BALTAZAR: Kako to da neistina nije la`? JECA: Ma {ta si me spopao: la` pa la`. Olabavi malo, pusti me da di{em. Imamo mi pametnijih stvari za razgovor. Evo, na primjer, kako napreduje tvoj projekat sa mojom ma~kom, sa Madonom? BALTAZAR (zainteresovano): E, to sam htio da ti ka`em, da se malo pohvalim: ubacio sam u wu sve potrebno: minijaturni hardver, softver sve u vindovs operativnom sistemu pomo}u osjetqivih foto }elija u faks-modemu. Tulbar, pa draving i sli~no. JECA: Ja ti to ni{ta ne znam, jednostavno ne razumijem {ta mi to poku{ava{ re}i? BALTAZAR: Slu{aj, nije to va`no. Va`no je da, kada sam putem svog kompjutera unio pripremqeni program i kada sam o~ekivao da lutka po~ne da se transformi{e, za~ulo se samo neko cvrkutawe, zujawe i pomalo mijaukawe. Ostavio sam lutku u kupatilu i po`urio do svoje sobe da vidim koji sam ja to program, u stvari woj unio u wen kompjuter, da prekontroli{em. Po{to sam vidio da je sve u redu, izuzev jednog malog zahvata, po`urio sam u kupatilo da prisustvujem istorijskom ~inu o`ivqavawa igra~ke i kada se nisam onesvjestio od ~uda. Stra{no mi je bilo. JECA (zainteresovano): [ta se dogodilo sa mojom Madonom? Je li o`ivjela? BALTAZAR: Stra{no, ne znam to ni sebi objasniti, a kamo li tebi. 32

JECA: [ta se desilo, ka`i ve} jednom?! BALTAZAR: Samanta je jednostavno nestala. JECA: Koja sad Samanta? BALTAZAR: Samanta Foks. JECA: Otkud ti sad ona pade na pamet? BALTAZAR: Ma , ta tvoja lutka... ta ma~ka... JECA: Madona?! BALTAZAR: Da, Madona. Izvini. Madona je jednostavno nestala iz kupatila. Nema je tamo. JECA: Kako nestala? BALTAZAR: Jednostavno, kao da je u zemqu propala. Pomislio sam da se nije smawila, pa sam se sagiwao i virio ispod ma{ine za ve{, ispod kade, no me|utim ni{ta. JECA: Au! Pa {ta }e{ sad? BALTAZAR: Mislio sam da malo i ti pogleda{ po svom stanu, da mo`da nije ovamo do{la? Ipak, ona je tvoja lutka, ho}u re}i, ovo je wen dom. JECA: Mogu pogledati, ali ne vjerujem. To je tako ~udno i nevjerovatno da ne mogu ni zamisliti da je tako ne{to stvarno. BALTAZAR (odlaze}i): Ponije}u i ovoga tvoga psa... JECA: Lesi. BALTAZAR: Da, Lesi. Pa ako mi uspije da i wega o`ivim, mo`da je on i na|e... Kako Lesi, ako je mu{ko? JECA: Tako lijepo: Lesi je ON, a ne ONA. BALTAZAR: Dobro, dobro, samo pitam. JECA: Pa kad kod tebe lutke mogu da o`ive i da nestanu iz kupatila, tako mo`e i Lesi da bude `ensko, ho}u re}i mu{ko. BALTAZAR: Dobro, }aos! Vidimo se. /Ode/ 33

11. Pojava JECA, potom MADONA JECA: Kako on to zami{qa lutka da o`ivi?! Nije, nego. Malo mic. Malo sutra, moj Baltazare... (iza le|a joj ulazi Madona)... To ti misli{ da je tako lako: }iriba-}iribu i hop, ma~ka koja je kao ja velika i hoda na zadwim nogama, ovako... (imitira kako bi to ma~ka hodala, a kada se okrene i vidi Madonu, vrisne)... A, jao! Ko si ti? Otkud ti? MADONA: (kao ona velika `iva ma~ka): Pa zar me ne poznaje{, Jeco? Ja sam Madona, tvoja omiqena lutka. JECA: Ovo je nevjerovatno! Znam, to je skrivena kamera... Ili ne jo{ boqe, ja ovo sawam. MADONA: Ne, ne sawa{, Jeco. Ja sam tvoja Madona, Baltazar me o`ivio i sada sam evo tu. Sada ti ne}e biti dosadno, sada }e{ imati sa kim da razgovara{ dok se igramo. I sada me ne}e{, ne mo`e{ vi{e vu}i za rep, izvrtati mi o~ne kapke, ~upati brkove i duvati u u{i, {to je tebe jako zabavqalo, a mene boqelo i nerviralo. JECA (jo{ uvijek sa nepovjerewem): Pa nisam znala da te to boli. Izvini, trebala si da mi ka`e{. MADONA: Kako da ti ka`em, kad nisam mogla da govorim. A evo, sada mogu. Sada sam `iva... (trgne se kad ~uje [eprtqu da zvi`di i dolazi)... Uh, to je onaj dosadni [eprtqa! Ako me vidi ovakvu, ne}e mi dati mira cijeli moj `ivot i uze}e mi svih devet `ivota kojim raspola`em... Bri{em! (Ode kroz prozor).

34

12. Pojava JECA, [EPRTQA [EPRTQA (kad u|e prestane zvi`dati i zainteresovano gleda u wu i po sobi): [ta je? [ta ti je odjednom? Kao da si vidjela duha? JECA: Jo{ gore, ne pitaj. [EPRTQA: [ta mo`e biti gore od duha? JECA: Vidjela sam moju Madonu. Do{la je ovamo i razgovarala sa mnom. [EPRTQA: Ona ma~ka? JECA: Da ona lutka ma~ke, ali sada je ovolika kao ja i bila je tu. [EPRTQA (smije se): Sada ti ho}e{ mene da prevari{. Ma, ja sam se samo {alio kad sam rekao da je sama do{la kod mene. Ja sam je, ustvari uzeo od tebe da se malo poigram, pa sam ti je nekako morao vratiti. JECA: Ali ja se, ~ovje~e, ne {alim. Stvarno je Madona bila velika kao je i `iva je. Pa razgovarale smo. [EPRTQA: I ja tako volim da se igram sa svojim igra~kama i da razgovaramo. JECA: Ovo nije igra. Ovo nije san. Ovo je stvarnost. [EPRTQA: Glupa stvarnost. JECA: Jeste, glupa stvarnost... Otkuda tebi taj izraz: glupa stvarnost? [EPRTQA: Od tate. On ka`e da je ovaj `ivot u kojem sada `ivimo jedna, u stvari, veoma glupa stvarnost. JECA: Ti zna{ {ta je to glupa stvarnost! Vjeruje{ u duhove, a ne vjeruje{ u `ive igra~ke?! [EPRTQA: Znam. Znam ja mnogo toga {to ti ne zna{, ali neka ti bude. Ti si, kao, starija pa pametnija. 35

JECA: I jesam. [EPRTQA: Kad bih ja sada tebe pitao: Mogu li se malo igrati na tvom kompjuteru? Ti bi rekla: Ma, ne dolazi u obzir. Eto, zato te ne}u ni{ta pitati. Ajd, zdravo. (Ode). 13. Pojava JECA, potom LESI JECA: Ma ovo je da ~ovjek pukne skroz na skroz! Da li ja ovo sawam... (u{tine se za obraz pa vrisne)... Jao, to boli. Zna~i ne sawam. O, bo`e moj, bo`e, {ta da radim? Taj Baltazar nije normalan! A {ta ako je on stvarno uspio ne{to {to niko drugi do sada nije uspio? [ta ako je on stvarno genijalac?... (nasmije{i se)... Ma, daj, kakav crni genijalac... Bo`e, {ta da radim?... (uzima telefon)... Znam {ta }u, nazvat }u... Ma ne, nikako.Ko bi mi vjerovao da mu ka`em da mi se po ku}i {eta velika `iva ma~ka lutka!?... (bira broj)... Zvat }u Mariju, ona je nekako najsmirenija i najrazumnija. Jedino mi ona nikada nije rekla da la`em i da volim lagati... (qubazno)... Alo, da li si ti Mari... (slu{a sa izrazom ga|ewa na licu, pa prekine vezu; imitira)... Nisam kod ku}e, molim vas da ostavite poruku nakon zvu~nog signala... (prestane imitirati)... Telefonska sekretarica. Ja, gospo|e, bog te vidio... (imitira)... Nisam kod ku}e... (iza wenih le|a ulazi Lesi i zaviruje na sve strane) ...ostavite poruku nakon... (ugleda ga pa vrisne)... Jao, majko moja!... Lesi jesi li to ti moj mili lutak?!

36

LESI (kao i Madona): Jesam Lesi, ali nisam mu{ko. Ja sam Lesi `ensko. Ti si svoju ne ma{tovitu ma{tu upotrijebila da bi od mene, dame, napravila gospodina. JECA: Izvini nisam znala da ti to smeta. Mislila sam, po{to ve} imam Madonu koja je `ensko da bi bilo lijepo da imam i ne{to {to je mu{ko. LESI: Pa mogla bi i ti da bude{ bar malo mu{ko, pa da vidim kako bi ti bilo. JECA: Nisam znala da ti to smeta, da ti to uop{te mo`e smetati kada nisi `iva. Izvini. LESI: Smetalo mi je,naravno da mi je smetalo, ali ti to, onako ne`iva, nisam mogla kazati. Sada zna{, pa ako ho}e{ da se dru`imo imaj to u vidu. JECA: U redu, u redu. Sada je ve} druga~ije... [ta to tra`i{? LESI: Poslao me Baltazar, to je onaj tvoj drugar koji me je i o`ivio, da potra`im Madonu. Vjeruje da se sakrila kod tebe. JECA: Pa, ovaj, u stvari, ona je bila ovdje, ali kad je ~ula da dolazi [eprtqa, prepala se i sko~ila kroz prozor. LESI: Kroz prozor? Pa da, ma~ke to mogu, one imaju devet `ivota, pa ako jedan i izgube slu~ajno ostaje im jo{ dosta. Mi psi imamo samo jedan `ivot i ne pada mi na pamet da ska~em kroz prozor. Idem ja okolo, kako vi qudi ka`ete: Prijeko pre~e, na okolo bli`e. Ajd, }ao! (Ode).

37

14. Pojava SAWA, JECA JECA (bespomo}no sjedne u fotequ): Jao, majko moja {ta mi se ovo doga|a?Pa nisam se ni ja na Boga kamewem bacala!... Mo`da ja ludim? Da, ~ula sam da mo`e ~ovjek da poludi od silnog u~ewa... Ma koje moje silno u~ewe, jedva da i pogledam uxbenik... Uh, ba{ su me istraumirali... (kad Sawa u|e, ona joj poleti u susret kao spasiocu)... Sawice du{o, ba{ dobro da si do{la. Do|i, sjedi, imam mnog toga da ti ka`em. SAWA (quto): Imam i ja tebi da ka`em, pa da se i zavadimo, ako treba. JECA: Ne}e{ vjerovati {ta mi se malo~as doga|alo... SAWA: I meni se doga|alo ne{to nevjerovatno. JECA: Jesi li ga vidjela? SAWA: Jesam, vidjela sam Borisa i on se stra{no razo~arao u tebe. JECA: Kakvog Borisa! Lesija, je si li vidjela mog Lesija... moju Lesi? SAWA: Kako kakvog Borisa? Onog Borisa, koga sam otka~ila, kako ti ka`e{, zbog onog tvog smotanog Baltazara. Odmah smo shvatili ko nam to muti. Misli{ ti da ti Boris nije poznao glas iako si ga poku{ala promijeniti. Jeste da su o~i u qubavi slijepe, ali nisu u{i, draga moja la`qivice. JECA: Joj, Sawice, to me Svevi{wi ka`wava. Priznajem, ja sam to zamutila, ali sam se samo htjela na{aliti, nikoga nisma htjela povrijediti. SAWA (imitira je): A najmawe svoju najboqu drugaricu... 38

JECA: A najmawe svoju najboqu drugaricu, Sawice moja.Ajde, oprosti mi, molim te. Evo, obe}avam da nikada vi{e ne}u lagati, stvarno. SAWA (pomirqivo): Daje{ ~asnu ruje~? JECA: Dajem ti svoju ~asnu rije~. Nikada, nikada, nikada vi{e ne}u lagati kunem ti se! SAWA (malo se snebiva): Dobro, opra{tam ti. JECA (nakon {to se zagrle i poqube): Ba{ si slatki{, majke mi. Ne znam kako bih ja to sama sebi mogla oprostiti, a eto, ti si mi oprostila. Hvala ti. SAWA: Pa morala sam pomo}i davqeniku. JECA: Kakvom davqeniku ? SAWA: Toliko si po~ela lagati na sve strane da se umalo nisi udavila u tim svojim la`ima. JECA: Sad je gotovo sa tim zauvijek! SAWA: Neka bude tako. A {ta si mi ono htjela re}i u vezi tvoje, pardon, tvog Lesija? JECA: Ipak je `ensko. To je ona Lesi. SAWA: Dobro, to je normalnije, i {ta si to htjela da me pita{? JECA: Jesi li je srela sada kada si ulazila? SAWA: Kako misli{ srela? Misli{ jesam li je vidjela negdje ba~enu. Ti si negdje zagubila, pa ne mo`e{ da je na|e{? JECA: Ma ne, ona je sada `iva i ovolika je kao i ja i hoda samo na dvije zadwe noge i govori srpski i... SAWA: Stani malo, gdje se gasi{? I...i... i !!! Polako malo, da nema{, mo`da, temperaturu? Kako lutka pa da o`ivi, gdje si to vidjela? JECA: Jeste, majke mi. To je, u stvari Baltazar pravio neke eksperimente, pa je prvo o`ivio moju Madonu, ali je ona, kada je ~ula da dolazi [eprtqa koji ju je uvijek davio, pobjegla kroz 39

prozor, a onda je do{ao, ovaj do{la Lesi i rekla mi da nije mu{ko nego `ensko i da ju je Balto poslao da tra`i Madonu. SAWA (odmahuje glavom): Pa jesi li mi malo~as obe}ala, dala ~asnu rije~ i zaklela se da ne}e{ vi{e lagati?! JECA: Ne la`em te, oba mi oka ispala ako la`em! Vjeruj mi, Sawice molim te, bar jednom u `ivotu. SAWA: Kako da ti vjerujem kada uvijek la`e{ i kada pri~a{ ne{to tako ludo da lu|e ne mo`e biti?! 15. Pojava [EPRTQA i pre|a{wi [EPRTQA (ulazi `urno): Jeco, Jeco, zna{ li koga sam malo~as sreo u kuhiwi?! Ne}e{ vjerovati! Lesi i Madona sjede za stolom i sa na{om mamom piju mlijeko! JECA (radosno): Eto vidi{, Sawice, da ne la`em. Eto, i [eprtqa, ovaj, moj slatki brat Dragan ih je vidio. Je li mi sada vjeruje{? SAWA ([eprtqi): [ta to ti bulazni{? JECA: Reci joj istinu... Istinu joj reci! [EPRTQA: Istinu? JECA: Da, da, reci joj koga si to vidio da u kuhiwi pije mlijeko sa na{om mamom?! Koga? [EPRTQA: Pa... ovaj...ja... SAWA: Ne vrdaj i izbaci i ovog i onog, nego govori {ta sam te pitala? [EPRTQA: Kurblu, ovaj na{u sestru stariju, Vesnu. JECA: A Madonu i Lesija? 40

[EPRTQA (posti|eno): Samo sam se {alio. [alio sam se, malo, onako. SAWA (razo~arano): Jeco, zar opet?! JECA: Ma kako mi ne vjerujete?! 16. Pojava KURBLA i pre|a{wi KURBLA: [ta se to ovdje doga|a? ^ujete se do pola stepenica? [EPRTQA: Ja ne znam ni{ta. KURBLA: Ko zna? Mo`da bi mi ti, mala la`qivice, mogla odgovoriti, ali ne po~iwi opet sa balkanskim ratovima. Govori, {ta je? JECA: Pa kada mi oni ne vjeruju, ne vjerujem da }e{ mi i ti vjerovati. KURBLA: To ho}u li ti vjerovati ili ne prepusti meni, ajde, govori, {ta je to tako va`no? SAWA: Jeca tvrdi da je vidjela velike `ive lutke psa i ma~ke, koje je navodno Baltazar, na{ drug, o`ivio. KURBLA: Da nisi, mo`da, i razgovarala sa wima? JECA: Znam da mi ne vjeruje{, ali jesam. Razgovarala sam sa wima. KURBLA: I, {ta pri~aju?... (smije se)... Jesu li me pozdravile? JECA: Nisu te ni spomenule. SAWA: Evo ide Baltazar. On }e nam, vaqda, sve to objasniti.

41

17. Pojava BALTAZAR i pre|a{wi BALTAZAR: Dobar dan, svima. Kakav je ovo skup, je li se ne{to dogodilo? KURBLA: To bi ti trebao nama da ka`e{. BALTAZAR: Za{to ja? SAWA: Ova ovdje tvrdi da si ti napravio ne{to nevi|eno. BALTAZAR: Ma nije to ni{ta, samo mali kvar. [eprtqa je samo ne{to pogre{no uradio na kompjuteru, pa se on zakqu~ao. To sam lako popravio. KURBLA: Kompjuter?!... ([eprtqi)... Dakle to si ga ti pokvario,a Jeca tvrdi da sam ja?! [EPRTQA: Pa ~ula si Baltazara, nije bio pokvaren, samo se slu~ajno sam zakqu~ao. JECA: Ma nije, Balto rije~ o mom kompjuteru nego o tvom izumu! BALTAZAR: Onaj za automatsko pu{tawe vode u VC-u? [EPRTQA (smije se): Onaj koji je babu natjerao da gologuza izleti iz VC-a?! JECA (svi sem we se smiju): Ma ne, Balto, onaj sa mojim igra~kama, Madonom i Lesijem... [ta tako buqi{ u mene, zar nisi ti o`ivio moju ma~ku i psa? BALTAZAR: O`ivio? Kako o`ivio? Pa nisam ja Bog. JECA: Znam ja da sam ti obe}ala da o tome ne}u govoriti ni{ta nikome, ali molim te, moooliiim te, reci istinu, niko mi ni{ta ne vjeruje. KURBLA: Kako da se vjeruje jednoj ortodoksnoj la`qivici?

42

18. Pojava MADONA, LESI i pre|a{wi SAWA: A malo~as mi se zaklela da vi{e ne}e lagati... (ulaze iza wenih le|a Madona i Lesi)... A ja sam joj povjerovala?! JECA (ushi}eno): Evo, evo ih Madona i Lesi, pogledajte... Evo , ulaze! KURBLA: [ta je sad ovo? Ko su ovi? Kakva je to maskarada? JECA: Pa to su moja Madona i moj, ovaj moja Lesi! Jesam li ti kazala ?! KURBLA: Ovo mora da je neka {ala. SAWA: I jeste {ala. BALTAZAR: Samo smo se malo na{alili, kako bismo natjerali na{u Jecu da ve} jednom prestane lagati. JECA (iznena|eno kad ovi skinu maske): Marija?!... Nata{a?! [EPRTQA: Dobar {tos! JECA: Ba{ ste bezobrazni, ovo vam nikada ne}u oprostiti! SAWA: Morali smo, Jeco,kad si takva. Eto vidi{, toliko si toga nalagala i spetqala, da ti niko vi{e ni{ta ne mo`e vjerovati. Vidi{, kada je potrebno da ti neko vjeruje, onda, zbog tolikih ranijih lagarija, niko ne}e vjerovati. BALTAZAR: Da li si sada shvatila? JECA: Jesam. Shvatila sam. I, u stvari, ja sam vam zahvalna. Imam prijedlog: Ne kod Marije, nego }emo ovdje, kod mene da napravimo ludu `urku. Ho}ete li? BALTAZAR: Idem ja po kasete! (Ode). 43

KURBLA: Ja odoh po pive. SAWA (za wim): I sokove! JECA: Hajde, [eprtqa pomozi mi da napravimo malo mjesta...

Pali kasetofon i uz bu~nu muziku razmje{taju namje{taj, dok lagano pada

Zavjesa

44

MA[TA MO@E SVA[TA

(lutka igra za djecu)

Lica: - JANA, gripozna djevoj~ica, 12 godina, - JANKO, wen ne{to stariji brat, - ZEKO, lutka, - ^UPKO, lutka, - VECA, kom{inica sva|alica,

Vrijeme i mjesto radwe: Janina soba, jednog dosadnog popodneva.

47

1. Pojava JANA, potom ZEKO JANA: (sjedi u foteqi sa strane, mlati nogama, gleda u plafon i otpuhuje): Jao {to mi je dosadno!... Jaaao, ba{ mi je dosadno!... Jaaaaaaao, sasvim mi je dosadno. Ovo je najdosadnija dosada koja me je uhvatila u ovih mojih 12 godina. Dosadnije dosade nije bilo niti }e biti nigdje na svijetu, od ove moje dosade. Ba{ je dosadna ova dosada. [ta da radim? Da se igram nemam s kim i nemam {ta. Ne mogu se, vaqda, sama sa samom sobom igrati teta?!... Znam, znam {ta }u, igra}u se lasti{a!... (ustane ali se odmah vrati u fotequ, samo sada sa druge strane)... Ma, ne}u. Tu ne mogu nikoga ni pobijediti, ni prevariti... Jao, ba{ mi je dosadno. Kud da me sada napadne ova gripa, pa ni u {kolu ne mogu, a ne mo`e niko ni meni da do|e, zbog zaraze. Moram sama da sjedim i po cijeli bogovetni dan da se dosa|ujem ovom svojom dosadom... Znam {ta }u... (uzima telefon i bira broj)... Ej, }ao!... Ja sam... Da te pitam, {ta ti radi{ kada ti je dosadno?... Kako, tebi nikad nije dosadno?... Ne razumijem... Nikada?! Sva{ta!... Ma{ta{?... Zami{qa{... Stvarno? Da su igra~ke `ive i onda sa wima pri~a{ i igra{ se? Ma, daj, kako to mo`e? U redu, znam. Dobro, poku{at }u... ]ao!... (skloni telefon)... Ma, bez veze. Ih, kad bi to moglo tako. Mislim, moglo je dok sam bila mala, ali sada? Ma, ne mo`e... (okrene se Zeki)... Dobar dan, gospodine Zeko. Kako ste ... (smije se i povu}e ga za uho)... Za uvce da poraste{. ZEKO: Jao! To boli, budalo! 49

JANA (ustukne prestra{eno): Ej, pa ti govori{? Kako kada nisi `iv? ZEKO: Ko ka`e da nisam `iv?! Zna~i, ako sam lutka odmah mo`e{ da me {utira{ i za u{i vu~e{, jer, navodno, nisam `iv?! JANA: Ne, ja sam mislila... U stvari... Ma ja ovo sawam! ZEKO: E, pa kad bude{ drugi put sawala onda sebe u snu povuci za uho, a nemoj mene. JANA: Pa ja sam te uvijek vukla za uho, pa te ranije nije bolilo, mislim, nisi se `alio?! ZEKO: Ranije je bilo ranije, a sada je sada. Ni ti nikada do sada nisi toliko jadikovala i `alila se da ti je dosadno. JANA: Pa {ta }u kad mi je dosadno? Pa nisam ja izmislila ovu glupu gripu i nisam ja sama sebi odredila da budem zarobqena sama u ovoj sobi po cijeli dan i da ni nosa ne smijem promoliti napoqe?! ZEKO (vi{e nije qut): Znam. I zato smo mi, tvoje igra~ke, odlu~ile da napravimo izuzetak, kao nikada do sada. Odlu~ile smo da ti dozvolimo da se igra{ sa nama. Mislim, i ranije si se ti igrala, ali po nekakvim tvojim glupim pravilima, a od sada }e{ se ukqu~iti u na{u igru. Imat }e{ dru{tvo i bi}e ti lijepo i zabavno! JANA (quto i sa ~u|ewem): Vi meni dozvolile da se sa vama igram?! Vi meni?! Pa ko ste mi to vi, pa da vi meni dozvoqavate ili nedozvoqavate da se sa vama igram? Ko? Vi ste moje igra~ke i ja mogu sa vama da radim {ta mi je voqa i da se igram {ta ho}u ili ~ak i da se ne igram sa vama ni{ta. Mogu da biram da li ja `elim ili ja ne `elim da se sa vama igram! ZEKO (ponovo qut): E, to je tako bilo prije, a sada, bogami, vi{e nije tako. Sada smo mi glavne, to jest, ti nisi vi{e glavna. 50

JANA (veoma quta): Je li tako?... E, kad je tako, sad }e{ da vidi{ ko je glavni!... (uzme Zeku sa kau~a i baci ga u drugi kraj sobe)... Eto ti sad, pa sad budi glavni koliko god ho}e{ i kome god ho}e{!... (u ti{ini tu`na {to je tako uradila, ~esto pogleda u wega, slegne ramenima pa ode da ga uzme s poda)... Izvini, Zeko!.. (pomiluje, poqubi i vrati ga na kau~)... Nisam htjela, ali kad si me naqutio... Izvini, ne}u vi{e nikada... Pa progovori ne{to! ZEKO (vrpoqi se i snebiva): Ne znam da li uop{te ikada vi{e i da razgovaram sa tobom, kada si takva... takva... JANA: Znam, izvini. ZEKO: Ne zna{, da zna{ ne bi nikada vi{e povrijedila ni mene ni jednu drugu lutku. JANA: Pa i ne}u, na ~asnu rije~. ZEKO: Dobro, da ti vjerujem. JANA: Hajde da se pomirimo, daj nosi}... (trqaju se nosi}ima)... Mir, mir, mir, nije niko kriv. ZEKO: ...Niko kriv. JANA: Eto, sad smo se pomirili... [ta }emo sad da radimo? ZEKO: Vidi{ onu malu kutijicu na vitrini? JANA: Vidim, obi~na mala muzi~ka kutija, pa {ta? ZEKO: Otvori je pa da pjevamo. Igra}emo se pjevawa. JANA: A kako se to igra? ZEKO: Lijepo. Igramo se pjevawa. Prvo ja pjevam ne{to, a onda ti mora{ da pjeva{ nastavak toga, ali da se rimuje. Pa onda ti pjeva{ ne{to, a ja moram da smislim i odpjevam nastavak toga da se rimuje i sve tako dok neko ne pogrije{i. Mislim dok neko ne zna {ta da pjeva, onda je on izgubio a ja sam pobijedio. 51

JANA: Kako to: neko ne zna a ti si pobijedio? Misli{ da taj neko ko ne zna da sam to ja? ZEKO: Pa ne znam ja, ja samo ka`em. JANA: Sada }emo vidjeti? Ko prvi po~iwe?... (ide po kutiju i otvara je, za~uje se lijepa pjevna muzika)... Hajde, ti po~ni prvi. ZEKO (quqa se u ritmu i pjeva): Ja sam tvoja igra~ka, ja sam mali zeka... JANA (pjeva): Ti za moju dosadu ima{ pravog lijeka... (smiju se a ona potom nastavqa)... Da l je iko vidio Zeku kako pjeva? ZEKO (pjeva): Ko me ikad slu{ao on po vazdan zijeva!... Jano moja mila, ti si drugar pravi... JANA (pjeva): Samo kad ti ne lupam ja ~vrge po glavi... (smiju se). ZEKO: E, stvarno si ti, Jano, pravi drugar . I sva si nekako zabavna i smije{na, mislim zasmijava{ me. JANA: Ho}emo li jo{ da se igramo, da pjevamo? ZEKO: Meni se vi{e ne igra, meni se sad spava. Hajde ti meni pjevaj uspavanku. JANA: Koju? ZEKO: Onu {to mi stalno pjeva{... Onu o leptiri}u. Ono kad se boji, a sad zboogom svete. JANA (ustane, uzme ga u naru~je, {eta, wi{e i pjeva): Leptiri}u, {areni}u, hodi k meni amo, evo imam lijepu ru`u pomiri{i samo. Ja bih do{o al se bojim tvoje igle klete, ubost }e{ me, probost }e{ me onda zbogom svete. 52

Ne}u, lepko, ne}u, lepko, `ivota mi moga, samo ho}u da izbrojim kolko ima{ noga. E, pa to ti mogu kazat i iz daqe malko: leptir ima {est no`ica, a sad zbogom, Ranko... (prestane pjevati, spu{ta ga na kau~ i pokriva salvetom i odlze}i tiho do foteqe)... Laku dan, moj Zekan~i}u, lijepo mi sawaj.

2. Pojava JANKO i pre|a{wi JANKO (bu~no ulazi i baca svoju {kolsku torbu na sred sobe): ]ao, sestrice! JANA (sti{ava ga): Ti{e, probudit }e{ Zeku, tek je Zaspao. JANKO: Ko je tek zaspao? JANA: Zeko. JANKO: E, pa wega ni topovi ne mogu probuditi, kad nikad nije ni bio budan, to jest `iv. JANA: Samo ti govori ti{e i ne razbacuj svoje stvari svuda po mojoj sobi. Ima{ svoju sobu pa se tamo pona{aj kako ho}e{, a ovdje ne mo`e{ tako, je li jasno? JANKO: Dobro, dobro, {ta mi tu glumi{ mamu? Tvoja soba, moja soba. Va{a soba, na{a soba. Olabavi malo, mame ti. Vidi{ da sam umoran? Zna{ li ti gdje je na{a {kola ili si ve} zaboravila u 53

ovih nekoliko dana sa gripom? E, da te podsjetim, daleko, suvi{e daleko. Umori se ~ovjek, pa eto ti. Jedva ~ekam da skinem tu torbetinu sa le|a, a ti mi tu ne{to popuje{ vazdan. JANA: [ta kuka{ za desetak minuta pje{a~ewa do {kole, {ta bi da mora{ kao {to je na{a baka morala da ide i po nekoliko sati, a? Po lijepom i po ru`nom vremenu, po qeti i po zimi. Uvijek. Pa nikada nije kukala kao ti. JANKO: Nije kukala, nije kukala. Otkuda ti zna{ da nije kukala? Da se mo`da ne sje}a{? Da, mo`da, nisi i ti sa wom pje{a~ila? JANA: Ti{e, lijepo sam te zamolila, ne galami. Probudi}e{ ga. JANKO: Ti to mene zavitlava{ ili ti je to zbog te tvoje virusne gripe? JANA: Ne zavitlavam, stvarno. Zeko je sada `iv i igrali smo se maloprije. Kako je do toga do{lo ja ne znam. Igrali smo se pjevawa, a onda sam ja wemu pjevala uspavanku, pa je jadnik umoran zaspao. JANKO (smije se): Pa kad je morao jadan da bira izme|u samo dvije mogu~nosti: ili da te slu{a kako pjeva{ ili da spava. Naravno, da je radije izabrao ono {to je za wega boqe, da zaspi. JANA: Samo se ti rugaj. Ko mi ima {ta kazati i rugati se?! Pa ti ~ovje~e, kada si pjevao na priredbi Djeca pjevaju hitove, cijela sala je padala od smijeha. JANKO (ruga se): Ha!... Ha!... Ha!... Ba{ je smije{no. Zagolicaj me malo da se i ja smijem. [ta ja mogu kada oni ne znaju svirati. Ja sam pjevao original. JANA: Da, original kako krava mu~e i vo ri~e. 54

JANKO: A ti si koza koja bleji. JANA: Ovca bleji, mamlaze. Krava mu~e, a koza... JANKO: Kreke}e. JANA: Kreke}e?! @aba kreke}e, a koza... JANKO: Mjau~e. JANA: Ih, ba{ si neka neznalica. Zna li tvoja u~iteqica kolika si ti neznalica? JANKO: Nisam ja neznalica nego zezalica. Ja se samo {alim sa tobom. Pa, znam ja dobro da koza meke}e, ali te malo zezam.To je dobro protiv te tvoje gripe, vidje}e{. JANA: Joj, jest mi dodijala. Ne mogu ti objasniti ni da ti nacrtam. JANKO: A meni bi ba{ dobro do{la neka mala gripica. Neka ono za tri dana samo, do subote. JANA: Ma, nemoj! Jesi pametan. JANKO: Stvarno, samo da se malo odmorim od {kole. Ne mrzi mene i}i u {kolu, ali mi je sada ba{ ne{to dodijala i dobro bi mi do{lo da se malo odmorim od we. JANA: Odoh ja da nam donesem soki}e i grickalice, a ti se malo odmori, pa }emo poslije, ve} smisliti ne{to lijepo da se igramo... (ode)... JANKO (dovikuje za wom): Po`uri, `edan sam puno. Napravi mi i neki sendvi~, veliki... Kako brzo izjuri, a poslije }e re~i... (imitira)... Izvini {to ti nisam donijela sendvi~, nisam te ~ula... E, ima ponovo da ide i da mi napravi ovoliki.

55

3. Pojava JANKO, ^UPKO (lutak) ^UPKO (sa vitrine): A {to, gospodine mladi, sam ne ode{ i napravi{ sebi sendvi~?... (Janko se osvr}e)... Ne bi ti {ake otpale! JANKO: Ko to govori? Ko? ^UPKO: Ko? Kokalo! JANKO: Je li to mene neko zeza? ^UPKO: Zeza. JANKO: Pa, dobro, ko me zeza? Ko je to? ^UPKO: Ja. JANKO: Ko je rekao: Ja? ^UPKO: Ja sam rekao: Ja. JANKO: Ko je to rekao: Ja sam rekao ja? ^UPKO: Ja sam rekao: Ja sam rekao ja. JANKO: Pa ja sam ve} gledao ovaj crtani film, ali tada nisam ja bio u wemu. Hajde, lijepo i polako, otkrij se ko god da si. Naravno, ako smije{?! ^UPKO: Pa, kako da se otkrijem kad nisam ni pokriven?! Nikada me ne pokrivate. ^u{nuli ste me ovdje u vitrinu i briga vas da li je meni hladno ili nije. To se vas, tebe i tvoje sestre Jane, uop{te ne ti~e. A to nije fer. JANKO (iznena|en odkad je vidio ko to govori): Pa, ^upko majstore, kada to ti progovori?! Ili, mo`da, i ja imam tu wenu gripu pa se i meni sve to samo privi|a?! ^UPKO: Ne pri~iwava ti se, {ta ti se ima pri~iwavati?! JANKO: Nisam rekao da mi se pri~iwava, nego da mi se privi|a! ^UPKO: Pa, to je svejedno. 56

JANKO: Nije svejedno. ^UPKO: Meni jeste. JANKO: A meni nije. Ja sam va`niji. Ti se i ne pika{, ti nisi `iv... (~upka mu kosicu)...E, moj ^upko, {teta, stvarno, {to nisi `iv. ^UPKO: Prestani da mi ~upka{ kosu. Ako tako nastavi{ uskoro ne}u biti ^upko, nego ]elavko. JANKO: A zna li Jana da si o`ivio? ^UPKO: Ne zna. Ona se sa mnom i onako nikada ne igra. Igra se samo sa ovim zecom spavalicom, a ja bih joj bio boqi drug. JANKO: Hajde da je iznenadimo. ^UPKO: Va`i, ja ba{ volim iznena|ewa. JANKO: Umrtvi se, evo je ide...(ode i sjedne na fotequ)... Ni rije~ da nisi progovorio ranije nego {to je potrebno. Kad osjeti{ da mo`emo po~eti sa zezawem, ti po~ni, a ja }u ve} prihvatiti. Ali nemoj odmah da se otkrije{, strpi se malo da zagrize, je l va`i?... Pst! Evo je, dolazi. 4. Pojava JANA, pre|a{wi JANA (unosi poslu`ewe): Evo me, jesam li brza? Hajde da se prvo poslu`imo, pa }emo se onda ne{to igrati. JANKO: Nisi mi napravila sendvi~ iako sam ti lijepo rekao ~ak i naglasio?! JANA: Izvini, nisam te ~ula. Uostalom, ovo je boqe, zdravije u svakom slu~aju od onih tvojih glupih sendvi~a. JANKO: Nisu glupi. Za{to su glupi? Glupa si ti kad ih tako zove{. 57

JANA: Ja ih ne zovem i ne trebaju mi. Ja zovem samo onoga ko mi treba. JANKO: Mislim, kad ih tako naziva{. JANA: Ne nazivam ih. [to bi ih nazivala? Ja kada nekoga nazivam, ja uzmem telefon i nazovem ga. JANKO: Nazove{ ga telefonom? JANA: Da. JANKO: Ho}e{ li da ja tebe nazovem telefonom? JANA: Hajde. JANKO: Telefonu, jedan! Eto, nazvo sam te telefonom. Sada se ti vi{e ne zove{ Jana, nego Telefon. JANA (buni se): E, ba{ nije tako. Nama je srbaxija to lijepo objasnio. JANKO: Ili ti je krivo objasnio ili si ti krivo ~ula. JANA: Je li se Zeko budio? JANKO: Jeste. I{ao je u VE-CE, pa se vratio i nastavio da spava. JANA (gleda ga sumwi~avo): Ti to mene zeza{? JANKO: Da. JANA: Janko, slu{aj. Nisam ni luda a nisam vi{e ni mala pa da izmi{qam takve stvari, razumije{ li? Stvarno je zec bio `iv i stvarno smo razgovarali. JANKO: Ma, svakako. Evo, sada }e i ova stolica da progovori i ovaj soki}. JANA (quto ustane): E, sad }e{ da vidi{. Probudit }u Zeca. JANKO (sko~i i zaustavi je): Stani. Stani da se dogovorimo! JANA: [ta da se dogovorimo? JANKO (poku{ava uzaludno da nagovori ^upka da se aktivira): Mislim, ovaj... Kako bi bilo da prvo malo razmotrimo sve mogu}nosti. JANA: Koje mogu}nosti. 58

JANKO: Mislim, ovaj... (sjeti se)... Ej, ajde donesi tatin foto-aparat, pa da snimimo taj istorijski trenutak. JANA: Koji istorijski trenutak? JANKO (sve vrijeme daje ^upku znake da ona ne vidi): Pa to, mislim, kada lutka o`ivi. JANA: Dobro, donije}u ga, iako vidim da mi i daqe ne vjeruje{... (ode). 5. Pojava Pre|a{wi bez JANE JANKO (quto): Pa {ta je s tobom ? Jesi li zaspao? ^UPKO: Pa rekao si da kada ja osjetim da mo`emo po~eti sa zezawem da se tek onda ukqu~im. A ja, eto, nisam osjetio ni{ta. JANKO: Pa dobro, tek si o`ivio pa, mo`da ti jo{ sva osje}awa nisu proradila, ali zar nisi vidio da ti dajem znake da progovori{, da se ukqu~i{? ^UPKO: Vidio sam da ne{to ma{e{ rukama, ali sam ja mislio da to tjera{ muhe. JANKO: Pazi, evo je dolazi. Nemoj opet da zabrqa{, je si li razumio? ^UPKO: Si, {efe! 6. Pojava JANA i pre|a{wi JANA (daje mu foto-aparat): Evo, slikaj. I boqe je tako da ne ka`e{, poslije, da se ne sje}a{ {ta se u stvari doga|alo ovdje. Ne bi ti to bilo prvi put. 59

JANKO: A kada sam ja to nekad prije rekao da se ne sje}am ne~ega {to je bilo nekada, {to se dogodilo? JANA: Ja samo ka`em. JANKO: Ti samo ka`e{. Uvijek ti samo ka`e{ pa poslije ja imam problema. JANA: Ma kakvih ti problema si ikada i imao zbog mene? Nikada i nikakvih. JANKO: A kada se vazna razbila pa si ti rekla mami da je nisi ti razbila? JANA: Kao prvo, nije se vazna razbila, nego si je ti razbio... JANKO: Slu~ajno. JANA: Dobro, slu~ajno... a kao drugo . . . JANKO: Ne namjerno. Slu~ajno i nenamjerno. JANA: Pa to je isto, slu~ajno ili nenamjerno. JANKO: Znam, ali treba da se naglasi, da sam vaznu razbio slu~ajno i nenamjerno, a to mu do|e kao da se sama razbila, je li tako? JANA: Nije tako. Ti si je razbio. Na pitawe ko je razbio vaznu, odgovor glasi Janko, a na ... JANKO: Slu~ajno i ... JANA: Nenamjerno, u redu, a na pitawe... sad si me potpuno zbunio. To slu~ajno i nenamjerno i {ta ti ja znam kako ve} si je razbio, to je odgovor na slijede}e pitawe, koje glasi KAKO? JANKO: Pa sad sam ti rekao, slu~ajno i nenamjerno i omaklo mi se. JANA: A kao drugo, ja te nisam izdala. Nisam ja rekla da si vaznu ti razbio. Samo sam rekla da je nisam ja razbila, je li tako? JANKO: Pa to je isto. Zna da ako nisi ti da sam onda ja. JANA: Ne zna~i. Mogao ju je i Zeko razbiti.

60

JANKO: Nije mama luda, ona zna da Zeko nije `iv i da je ne mo`e razbiti... (sjeti se)... U stvari mo`e! Mo`e Zeko da razbije vaznu! JANA: Ne mo`e! JANKO: Mo`e, da se kladimo?! JANA: Ne}u. Klade se klade. Reci, kako? JANKO: Kako? JANA: Nemoj da me zeza{. Ne igramo se papagaja. Veli{ da Zeko mo`e da razbije vaznu. Kako? JANKO: Pa lijepo...(pri|e, podigne zeca jednom u rukom i zamahne kao da }e ga baciti)... Uzmem zeca, bacim ga na vaznu i ona se razbije. I, hajde sad reci, ko je razbio vaznu? JANA (otme mu zeca): Hej polako, povrijedit }e{ ga. Hajde, stani tamo i slikaj kako budim zeku i kako se igramo. JANKO (pogleda u ^upka): Samo vas dvoje da se slikate? Mo`da bi jo{ NEKO da se slika... (glasnije)... Mo`da bi `elio jo{ NEKO da se slika sa vama dvoma! JANA: [ta se dere{, dovest }e{ pola ulice da se slikamo. ^UPKO (lupi se po ~elu, malo razmi{qa, ra{iri ruke i glasno zapjeva ariju): @ena je varqiva, mawe il ja~e i kad se smeje i kada pla~e! JANA (tr`e se u strahu, vrisnu i ispusti zeca): Jao, ko je to?! ZEKO: Jao, budalo! Ho}e{ da me ubije{?! JANKO (trgne se iznena|eno kada ~uje Zeca): Hej, pa on je stvarno `iv?! JANA (pa`qivo di`e zeca, a Janko to sve fotografi{e i smije se): Joj, zeko, izvini. Prepala sam se pa sam te slu~ajno ispustila. JANKO: Nenamjerno. 61

^UPKO (ponovo pjeva): @ena je varqiva, mawe il ja~e i kad se smeje i kada pla~e! JANA (pri|e mu): [to si se ti toliko raspjevao i prepada{ narod? ^UPKO (zbuweno se ~e{ka po glavi): Ja, ovaj, onako. Da vas malo oraspolo`im. Zar ne pjevam lijepo? JANKO: Pjeva{ lijepo samo te je ru`no slu{ati. JANA: Ma ne, pusti wega. Janko ti je ro|eni antisluhista. JANKO: Pa eto, i tebe je prepao. JANA: Prepao me je jer je iznenada zapjevao i jer nisam znala da je i on o`ivio. ZEKO: Boqe bi bilo da nije, moglo me je `ivota ko{tati. JANKO: Jakog ti `ivota, mo`e{ samo da govori{. ZEKO: Kako to misli{, samo da govorim? Mogu ja jo{ sva{ta. JANKO: [ta, sva{ta? ZEKO: Sva{ta - sva{ta. JANKO:Na primjer? ZEKO: [ta, na primjer? JANKO: Pa, na primjer, zna{ li da igra{ lopte? ZEKO: Znam, ako me sa loptom pogodi{ u glavu. ^UPKO: Znam i ja da pjevam! Znam i ja da pjevam! JANA: Ti si nam to ve} pokazao, `ive si nas isprepadao! ^UPKO: Mogu, mogu jo{ i da se ~e{kam po glavi, vidi! ZEKO: Ja ne mogu da se ~e{kam po glavi ako mi Jana ne pomogne. JANA (uzme mu predwu {apu pa ga sa wom ~e{ka po glavi): Je li ovako? ZEKO: Jeste, samo malo lijevo, iza uha... Tako... tako. Hvala ti, Jano. 62

JANKO: I {ta jo{ zna{? ^UPKO: Je l ja?!... Je l ja?!... JANKO: Ne ti, nego Zec. ZEKO: Znam i da ~itam, ako mi Jana dr`i kwigu pred wu{kom i okre}e stranice. JANKO: Ne vjerujem ti... (uzme kwigu sa vitrine i da je Jani)... Ba{ da vidim i to ~udo. Hajde, ~itaj. ZEKO (~ita): Bila jednom neka koza koja je imala sedam jari}a i koja je voqela tako kao {to svaka majka voli svoju djecu. ^UPKO: [ta je to koza? [ta je to koza? JANA: To je majka od jari}a. ^UPKO: [ta su to jari}i? [ta su to jari}i? ZEKO: Ba{ si glup, glupsone jedan! Jari}i su djeca od koze! ^UPKO (zbuweno se ~e{ka po glavi): Ja ni{ta ne razumijem!... Ja ni{ta ne razumijem! JANKO: Je li ti, ovaj, kako se ono zove{? JANA: Zove se ^upko. Vidi mu frizuru i sve }e ti biti jasno. ^UPKO: ^upko! ^upko! JANKO: Je li ti, ^upko, za{to stalno ponavqa{ to {to govori{? ^UPKO: Pa zato, lijepo, {to tako treba. Prvi put ka`em tiho, da me vi ~ujete, a drugi put glasno da ~uje ona radoznala djevoj~ica {to stoji pred vratima i prislu{kuje na{ razgovor. JANKO i JANA (iznena}eno): Kakva, djevoj~ica?!

63

7. Pojava VECA, pre|a{wi VECA (u|e quta): Ja ne prislu{kujem. Nisam ja nikakva prislu{kiva~ica niti prislu{kiwa. Samo sam ~ula meni nepoznate glasove i malo sam zastala ne bih li skontala koga to ima{ u dru{tvu. JANA (malo zbuwena): To se Janko i ja ne{to igramo, onako... JANKO: (malo zbuweno): Igramo se... igramo se popzori{ta, glume i tako to. VECA (znati`eqno): Sa tim lutkama?! A, gdje su vam zavjese, pozornica, {apta}i? ^UPKO: Mi smo {apta}i! JANKO: (kada se Veca trgne iznena|eno, imitira ^upkov glas): Mi smo {apta}i! VECA: A to si ti rekao, meni se u~inilo kao da je, Bo`e mi oprosti, progovorio ovaj tvoj lutak, kako se ono zove? ZEKO: Zove se ^upko. Vidi mu frizuru i sve }e ti biti jasno. VECA (znati`eqno i iznena|eno se okrene prema Jani koja i daqe dr`i Zeku u krilu): Molim?! JANA (imitira ga): Zove se ^upko. Vidi mu frizuru i sve }e ti biti jasno. VECA (quta): Ovde mene neko zavitlava?! JANKO: Ma, nije, Veco. To se tebi samo tako ~ini. VECA: Vi ne{to krijete od mene. JANA: Ima ne{to, Jano, ima. Moram ti kazati. Ti bi i onako to uskoro otkrila. Bojim se samo da }e{ to rastrubiti po cijelom gradu i onda }e svijet da nas ismijava. Toga se ja bojim. 64

VECA: Ne}u, Jano, tebe mi! ^UPKO: Ja }u da joj ka`em! ZEKO (kada se Veca naglo okrene prema ^upku): E, ne}e{ ti, nego ja! Za{to mora{ ti uvijek prvi da nekome ne{to ka`e{, mislim to {to ima{ da mu ka`e{?! VECA: Ma, {ta se ovdje doga|a? Je li to lutke govore ili vi umjesto wih? JANKO: Meni je ovo dosadno. Ne}u vi{e da se igram ovdje, a i onako imam puno zada}e da pi{em i da u~im... (krene pa se vrati)... I jo{ ne{to da vam ka`em. Vrlo je opasno pred NEKIM ko nije ~lan na{e porodice odkrivati na{e tajne. Jer taj NEKO mo`e o tome pri~ati po gradu sva{ta, nas }e proglasiti ludim i poslati nas po bolnicama. Taj NEKO mo`e biti i ta NEKO. Mo`e i bilo ko biti taj ili ta opasna NEKO. Razmisli! [ta }e biti sa na{im igra~kama, Boga pitaj... (ode). 8. Pojava Pre|a{wi bez JANKA VECA: JANA: VECA: JANA: VECA [ta to Janko pri~a? Ma pusti ga, pravi se va`an. Je li on to misli na mene? Ne vjerujem, {to bi mislio na tebe? (sumwi~avo vrti glavom): Bogami, meni se ~ini da je on to ba{ mislio na mene, vidjela si kako nagla{ava NEKO! JANA: Ma vjerovatno su danas iz srpskog radili akcente i nagla{avawe pojedinih rije~i kako bi se podvukla wihova va`nost. 65

VECA: Kako misli{ podvukla? Podvukla pod {ta? JANA: Bo`e, Veco, jesi ti glupa. Ne}e se to ne{to ni pod {ta podvla~iti, nego nagla{avaju}i odre|ene rije~i mi ih podvla~imo, kao kada olovkom, uz pomo} lenijara, u teci podvu~e{ neku rije~, jesi li ti, Bogati, sjedila na u{ima kada smo to radili na ~asu srpskog? VECA: Pa, kako mo`e izgovorena rije~ da se podvu~e lenijarom i olovkom? Kako? U vazduhu, onako kobajagi, kad je i ne vidi{, je li?... Reci mi, kako? JANA: Kako? VECA: Ma stvarno reci, kako to misli{ da se mo`e nevidqiva rije~ podvu}i u vaduhu? JANA: Kako to misli{ da se mo`e nevidqiva... VECA (prekine je): Nemoj da me zafrkava{, stari je to fazon. JANA: Izgleda da se samo tako mo`e sa tobom razgovarati. Ni jedan drugi razgovor ne vrijedi. Hajde, daj da vidim {ta smo danas u~ili? VECA (malo zbuweno): Ovaj, nismo ni{ta... ni{ta va`no, onako, kao i obi~no. JANA: [ta obi~no? VECA (i daqe zbuweno): Malo smo pri~ali... pa ispitivawe... pa pisawe... JANA: [ta ste pisali? VECA: Ma {ta ja znam, ne{to sva{ta JANA: [ta sva{ta? VECA: [to si dosadna sa tim pitawima?! JANA (sumwi~avo je pogleda u o~i): Da ja tebe pitam ne{to, Veco? VECA: Pitaj. 66

^UPKO: Pitaj, pitaj! JANA (dok se Veca osvr}e): Jesi li ti danas uop{te bila u {koli? ZEKO (odpjevu{i pobjedonosno): Niiijeee! VECA (Osvrne se na drugu stranu): Ko to govori? Janko, jesi li se ti to negdje sakrio, pa me zeza{? JANA: Odgovori ti meni na pitawe: Da li si danas uop{te bila na nastavi? VECA: Jesam... ovaj, zamalo. JANA: Kako zamalo si bila u {koli? Jesi li bila ili nisi bila? ^UPKO: Ka`i! Ka`i! VECA: Malo je falilo da odem u {kolu... (osvr}e se)... Ko to govori? JANA: Niko ne govori, nemoj da se izvla~i{. Zbog ~ega nisi bila u {koli? VECA: Pa, po{la sam ja, stvarno sam imala namjeru da danas idem u {kolu, jer je Tawi ro|endan i zna{ da ona uvijek donese ro|endansku tortu i jo{ mnogo slatki{a i soki}a, a to ne bih propustila niza{ta na svijetu, a onda, slu~ajno, sam se sjetila, da je i ona bolesna, pa sam ja, za svaki slu~aj oti{la kod we ku}i i tamo sam se lijepo po~astila i zapri~ale smo se i... zakasnila sam u {kolu. Nije bilo red da stignem na pola tre}eg ~asa. JANA: Kako, Veco, mo`e{ da se igra{ sa {kolom? Pa izbaci}e te? VECA: Odakle }e me izbaciti? ZEKO: I treba da je izbace! ^UPKO (dok se Veca osvr}e na sve strane): Ne treba! JANA: Iz {kole. Ako te i ne izbace, dobi}e{ sni`eno vladawe i ukor Nastavni~kog vije}a, a onda gledaj kako }e{?! 67

VECA (bezbri`no): [ta me briga, ja sam se lijepo po~astila, razrednoj }u re}i da sam bila bolesna i gotovo. ^UPKO: A mami?! ZEKO (Veca prestra{eno sko~i): A tati! JANA: Stvarno, {ta }e ku}i re}i, misli{ da oni ne}e saznati?! VECA: Ne znam, smisli}u ne{to, to je bar lako. ZEKO: Kako, lako? ^UPKO: Tako, lako! Lako je smisliti la`! JANA: Nije lako smisliti la`. Niti je lako niti je lijepo lagati... Moram u VE-CE... (uzme Jankovu {kolsku torbu i ode). 9. Pojava VECA, ZEKO i ^UPKO VECA (jurne za wom prestra{eno): Jano, ne ostavqaj me, Jano! ZEKO: [ta se dere{, deravice jedna?! ^UPKO (ona se naglo okrene i prestra{eno gleda u lutke): Ne boj se! Ne}emo te pojesti! Mi ne jedemo djevoj~ice, ma kako velike la`qivice bile. VECA: Pa, vi stvarno govorite? Odakle? Kako to? ^UPKO: Lako, znamo da pri~amo, a i da pjevamo... (ra{iri ruke i glasno zapjeva ariju): @ena je varqiva, mawe il ja~e i kad se smeje i kada pla~e! ZEKO (drekne): Stop, stoj, stani!... PRESTANI! ^UPKO: Za{to? Za{to da prestanem, ba{ lijepo pjevam?! ZEKO: Lijepo pjeva{, samo te je ru`no slu{ati. Neko te je slagao da lijepo pjeva{. 68

^UPKO: Ma nemoj! Ti ne zna{ ni ovako, {ta ti zna{? Zna{ samo da stri`e{ sa tim tvojim velikim brcima, br~inama, br~etinama i da gricka{ tim zubetinama! Gricka{, a nema ni{ta za grickawe, samo vazduh. A vazduh se ne mo`e grickati! ZEKO: Mo`e! Ma{ta mo`e sva{ta. ^UPKO: Ne mo`e! ZEKO: Ma mo`e, ~ovje~e! ^UPKO: Nisam ti ja ~ovjek, ja sam lutak! ZEKO: Znam da si lutak, ali se to tako ka`e. ^UPKO: Ne ka`e se! Ko ka`e da se to tako ka`e? ZEKO: Ja ti ka`em, to se tako ka`e. ^UPKO: Ne mo`e se kazati. ZEKO: Mo`e. ^UPKO: Ne mo`e. Gdje si ti vidio da se ne{to samo ka`e? Mora postojati neko da to ka`e, a ne mo`e samo da se ka`e. ZEKO: Eto, i to se tako ka`e: Tako se ka`e! Niko ne}e re}i da to neko tako ka`e, nego se ka`e: To se tako ka`e. VECA: A gdje ste nau~ili da govorite? Kako? ZEKO: Lijepo, slu{amo Janu i Janka, sve zapamtimo, a uve~e, kad Jana zaspi, mi se igramo wih i razgovaramo kao oni. ^UPKO: Sva|amo se. ZEKO: Ne sva|amo, razgovaramo. ^UPKO: Sva|amo. Sa tobom se ne mo`e lijepo razgovarati nego samo sva|ati! ZEKO: Ja ka`em {ta ja mislim, ti ka`e{ {ta ti misli{ i to je razgovor, je li tako? ^UPKO: Nije tako. Nije to razgovor, nego sva|a. Sva|amo se, svi se sva|aju. I Jana i Janko se stalno sva|aju. 69

VECA (znati`eqno): A oko ~ega se sva|aju? ZEKO: Jana ka`e da si ti u stvari lijepa, pametna i dobra drugarica. ^UPKO: A Janko ka`e da si obi~na koza. VECA (quto): On je koza! ZEKO: Pa ne mo`e on, mu{ko da bude koza. Koza je `ensko! ^UPKO: Koza ima jari}e, a Janko nema jari}e! ZEKO: Otkuda Janku jari}i? ^UPKO: Otkuda mu?! VECA: Dobro, nije koza, on je jarac! ZEKO: Jarac ima bradu, a Janko nema bradu. Janko nije jarac. ^UPKO: A po{to, Veco, ni ti nema{ bradu, onda ti nisi jarac, nego koza. Janko je u pravu. ZEKO: Nije u pravu, ne mo`e djevoj~ica da bude koza. ^UPKO: Onda je ona `enski jari}! ZEKO: Ej, sjetio sam se ne{to. Zna{ li ti Veco, kako }e{ u akvarijumu znati koja je mu{ka a koja `enska riba? VECA: Ne znam. ^UPKO: Nikako. ZEKO: Nije nikako, nego ima provjeren na~in. ^UPKO: E, ba{ da ~ujem, reci nam, ako i ti zna{. ZEKO: Ja znam, ovako: pri|e{ polako akvarijumu, baci{ unutra malo one wihove hrane za ribe i pa`qivo gleda{. Kad pojede ti }e{ znati da li je `enska ili mu{ka riba. Ako je POJELA to je `enska, a ako je POJEO to je mu{ka riba. ^UPKO: Ribac. ZEKO: Ne postoji ribac. VECA (razo~arano): Uf, al ti je fazon! 70

^UPKO: [to, ba{ je dobar! ZEKO: Zna{ li ti boqi? VECA: Ne znam. Ja ne volim fazone. ^UPKO: Ona voli fore. VECA: Ne volim ni fazone, ni viceve ni fore. To voli samo glupi mu{ki svijet. ZEKO: Znam, ti voli{ tra~eve. ^UPKO: A to ti je kao pametni `enski svijet, je li? VECA: Jeste, mi smo pametnije. ZEKO: Misli{ da je pametno tra~ati? ^UPKO: I lagati? VECA: Ja ne la`em. Ja nikada ne la`em. ZEKO: La`e{. VECA: Ne la`em! ^UPKO: La`e{ da ne la`e{! VECA: Ne la`em. Mo`da nekada samo malo, malkice ne{to dodam na pri~u koju sam ~ula i to je sve, a to nije stra{no. ZEKO: Pa to je la`. ^UPKO: I tra~. Ti si jedno tra~alo. ZEKO: Tra~alica! ^UPKO: Tra~la`ica! ZEKO: La`tra~ica! VECA: Nisam! ^UPKO: Jesi. Ti se od danas zove{ La`qivica Tra~alo! ZEKO: Ili Tra~qiva La`qivica. VECA: Vi ste! ^UPKO: I jo{ si, a to smo se malo~as sasvim uvjerili, prislu{kiva~ica. ZEKO: Prislu{la`tra~qivica ^UPKO: Tra~la`qiva Prislu{kiva~ica! 71

VECA: Vi ste ludi! Lude jedne! Ko vam je ikada i dopustio da progovorite. Moje igra~ke nikada ne}e smjeti govoriti. ZEKO: Mogu misliti {ta bi i kako bi one govorile! ^UPKO: Moramo ih upoznati, hajde, Veco, donesi nam neku od svojih igra~aka samo na par minuta. VECA: Nisam pala s Marsa, pa da ih pokvarite. ZEKO: E, ako se uz tebe nisu pokvarile, nema teorije da ih mi mo`emo pokvariti. ^UPKO: Mi ih mo`da samo mo`emo popraviti. ZEKO: I ne~emu nau~iti. VECA: Pa, ako ste vi u~ili od Jane i Janka, onda vam mogu re}i vi moje lutke ni~emu dobrom ne mo`ete da nau~ite i ja }u wih ~uvati {to daqe od vas. ^UPKO: Hvala, tako|e. ZEKO: I sebe. VECA: [ta, sebe? ZEKO: Pa i sebe ~uvaj {to daqe od nas, to jest nas od sebe. ^UPKO: A da si pametna koliko nisi, ti bi i samu sebe trebala ~uvati {to daqe od sebe same. VECA: Kako se to mo`e? ^UPKO: Zeko ka`e da ma{ta mo`e sva{ta. VECA: Ja ne ma{tam, ja planiram. ZEKO: Znam ja {ta ti planira{. VECA: [ta? ^UPKO: Planira{ kako }e{ {ta smisliti, kako }e{ nekoga otra~ati. ZEKO: Olajati! ^UPKO: Ogovarati! ZEKO: Nalagati! 72

^UPKO: Palamuditi! ZEKO: Petqati! ^UPKO: Izmisliti! ZEKO: Podvlitit! VECA: To ste vi takvi, vas dvojica. Uostalom, {ta se ja tu sa glupim igra~kama zamajavam. Odoh ja... (krene ka vratima). ^UPKO: Dobro si se sjetila! ZEKO: Pi{i kad stigne{! 10. Pojava JANA, JANKO, pre|a{wi JANA (ulazi iznena|eno, kao da prvi put vidi Vecu): Ej, }ao Veco, kad si stigla? VECA (dok Janko pokazuje ^upku da }uti, a on nijemo klima glavom): Kako kad sam stigla, pa bila si tu i ti i Janko?! JANKO (dok Jaca ne{to {apu}e na uho Zeki, pokazuju}i mu da }uti, a on nijemo klima glavom): Kada to? VECA: Pa malo~as, kada sam do{la. JANKO: Gdje kad si do{la? VECA: Ovdje, kod Jane. JANKO: Kako sam mogao malo~as biti tu, kad sam sad stigao iz {kole?! Ni{ta te ne razumijem. JANA: Ni ja te ne razumijem. Nisam te vidjela tri dana do sada, do ovog momenta. VECA (smje{ka se): Vi to mene zezate, zar ne? JANA: Ili se ti sa nama {ali{, je li to neki novi fazon? JANKO: Da nisi i ti bolesna, pa ti se ne{to pri~iwava? 73

VECA (lutke iza wenih le|a se nijemo glupiraju, a kada ona pogleda u wih, oni se uko~e): Nisam ja bolesna, ti si bolestan! JANA: Nemoj, Veco, da se quti{. Ne znam {ta si htjela posti~i tim fazonom, ali po{to ti o~ito nije uspjelo, nemoj sad da se quti{ zbog toga. JANKO: Ko gubi ima, pravo da se quti. VECA: Ni{ta ja ne gubim, mene neko ovdje pravi ludom. JANA: Veco, nisi u pravu. Hajde sjedi, pri~aj mi, {ta ste danas novo u~ili u {koli? JANKO: Ja je nisam vidio danas u {koli, zato sam i mislio da je i ona bolesna. VECA: Pa rekla sam ti ve}, Tawi je bio ro|endan, a po{to je i ona bolesna, ja sam oti{la wenoj ku}i da se po~astim i tako sam zakasnila puno, pa nisam nikako ni i{la u {kolu. JANA (iznena|eno): Opet nisi i{la u {kolu?! Pa izbaci}e te! JANKO: I treba da je istjeraju. Neko mora svaki dan da ide u {kolu, a neko ne mora. Nije to po{teno. VECA: [ta }u kad sam takva, ali ja sam ipak odli~na u~enica za razliku od tebe. JANKO: Ja uop{te nisam u~enica. Ja sam mu{ko, `enska glavo! Nisam u~enica nego u~enik, ili jo{ boqe mu~enik. JANA: Nisam znala da je i Tawa bolesna. [ta joj je? Je li i kod we gripa? VECA: Da. JANA: Jadnica. JANKO: I jeste jadnica. Ona mora da ide u {kolu, dok wena vajna prijateqica se u wenoj ku}i sladi kola~ima i soki}ima, za wen ro|endan. JANA: Ne razumijem. 74

VECA: Ni ja. Kako to misli{ da je ona i{la u {kolu, a da sam se ja sama sladila kod we? JANA: Zar je Tawa danas bila u {koli? JANKO: Jeste, ~ak smo i razgovarali. Pozdravqa te i `eli ti brzo ozdravqewe. VECA: To je nemogu}e. To je la`! JANA: Za{to bi Janko lagao? VECA: Da bi meni napakostio i napravio me ludom. U pravu su ove tvoje lutke, on mene mrzi. JANA: Koje moje lutke?! JANKO: Ve} sam ti rekao, Jano, ona je potpuno otka~ila. Ve} je i sa lutkama po~ela da pri~a. VECA: [ta se pravi{ luda? Ovaj zec i ovaj }upavi lutak, koji se dere kad pjeva. JANA: Ko pjeva?! Lutka da pjeva?! Mi nemamo para da kupimo te skupe automatske lutke, {to pjevaju, igraju i sviraju. Meni su dobre i ove obi~ne, pli{ane lutke. JANKO: [ta sam ti rekao, ona je fijuknula! VECA: Ti si fijuknuo. JANA: Znam, Veco, ali kako lutke mogu da budu u pravu, ako sa wima nisi ni razgovarala?! Mislim, stvarno... VECA: Jesi li ih i ti ~ula, prije nego si oti{la u VE-CE? Reci, zar nisi!? JANA: Kada sam ja i{la u VE-CE? Sa mamom sam nakon doru~ka oprala su|e, a onda smo gledale Pink sve dok Janko nije malo~as do{ao iz {kole i rekao mi da imam poruku od Tawe. JANKO: Prvo sam mislio da ti ne ka`em pred ovom ovdje, ali sada mogu. Tawa ti poru~uje da se kloni{ ove Vece, jer je ona po~ela toliko da la`e, izmi{qa i da tra~a, da je ~ak i poludila zbog toga. 75

VECA: Ma, ko je poludio? Ti si poludio! JANKO: Veli da su joj weni zabranili da se daqe dru`i sa Vecom, jer }e Vecin tata uskoro da je vodi kod psihijatra. JANA: Jadnica. VECA: [ta vi to pri~ate, ja da sam poludila! JANKO: Cijela {kola samo o tome pri~a. VECA: Vi ste poludili i znate {ta, ne}u vi{e da se dru`im sa vama. JANA: Smiri se, Veco. To je neka gre{ka, sigurna sam... JANKO: I ja sam pomislio da je gre{ka, kada mi je Tawa to rekla, ali kada sam ~uo to i ne{to sli~no, a jo{ gore od toga, onda sam, bogami, i sam vidio da je to sasvim mogu}e. VECA: [ta jo{ gore? Zar ima ne{to gore od ovoga? JANKO: Ne znam smijem li vam kazati. JANA: Nemoj, ako je stra{no. VECA: Ka`i. Slobodno ka`i. JANKO: Pa }e{ se jo{ vi{e naqutiti na mene. VECA: Na tebe se vi{e ne mogu naqutiti, quta sam maksimalno. Reci! JANKO: Dobro, kako ho}e{. Djeca pri~aju da se sva|a{ sa svojim stvarima, da stolici, u povjerewu govori{ o drugim djevoj~icama sve neke ru`ne stvari, a da si se na ormar toliko naqutila da si ga i {utnula nogom. JANA (smije se): Ne mogu da vjerujem! JANKO: Stvarno. Mislim, tako pri~aju. VECA: E, sad je stvarno dosta. Vi ste ludi. JANA: Pa ne znam sada ko je lud, mi ili ti. Nisi li malo~as rekla da si razgovarala sa ovim mojim lutkama?! 76

VECA (pri|e zecu, uzme ga i trese): Hajde sada, progovori! [to sada }uti{? Kada treba da govori{, ti }uti{. JANKO: Polako sa tom lutkom, pocijepa}e{ je! VECA (pri|e ^upku, uzme ga i trese): A ti, }upavi, hajde zapjevaj sad onu arijsku operu! Pjevaj kad ti ka`em! JANA: Smiri se, Veco, {ta ti je! JANKO: Da zovemo prvu pomo}! VECA: Zovite vi sebi prvu pomo}, vama je potrebnija... (izjuri van). 11. Pojava JANA i JANKO JANA (smiju se): Ba{ smo je izludili. JANKO: To je i zaslu`ila. JANA: Mo`da smo malo pretjerali. JANKO: Nismo, tako joj i treba. Sada }e malo mawe da tra~a i da la`e. JANA: Malo je falilo da svima otkrije na{u tajnu. JANKO: Koju tajnu? JANA: Ma, to da Zec i ^upko govore. JANKO: Ove lutke? Kako to da lutke govore? Zar }e{ i ti po~eti kao ta tvoja Veca?! JANA (iznena|eno): Ma {ta se zeza{, vidio si. JANKO: Ni{ta ja nisam vidio!... (malo se pravi ozbiqan, pa se nasmije{i)... [alim se samo, sestrice. To }e biti na{a tajna. JANA: Samo na{a mala tajna! JANKO: Tako je, a sada hajde da ru~amo, gladan sam kao vuk! Ja kada sam gladan, sve mi se pri~iwava. 77

Nekada mi se pri~iwava i da lutke govore i pjevaju. JANA (krene da ga udari u le|a, a on smiju}i se zbri{e, ona smiju}i se pojuri za wim): Stani! Stani da te udarim!

Zavjesa

78

SAWALICA
(komedija za djecu)

Lica - LANA, djevoj~ica, 12 godina, - MITAR, wen djed, - MARA, wena baka, - PILE, wen mla|i brat, - SAWA, wena prijateqica , - NARCIS, lik iz ma{te, - STIJENA, lik iz ma{te. - KRAQICA, lik iz ma{te.

Danas, na selu kod bake.

81

PRVA SLIKA (Dvori{te seoske ku}e) 1. Pojava MITAR, MARA MARA ({iri ve{) : Dedera, Mitre, budi ono dijete. Sunce je podobro odsko~ilo. MITAR (popravqa ogradu): Ma pusti dijete neka spava, {to si qubomorna? MARA: Pa {to toliko da spava, to nije zdravo. Ho}e li ~itav raspust prespavati? MITAR: Ne}e, `eno, ne boj se. I da ho}e ne mo`e, toliko si se ve} s ranim jutrom raskre}ala, razgalamila, da bi i mrtvog kowa probudila. MARA: Ko mi ka`e? Pa ti, ~ovje~e, ni govoriti normalno ne zna{, a kamo li da si tih... Evo, vidi {ta si napravio: probudio si mi moju dragu unuku. Jadno moje dijete pored takvog djeda. 2. Pojava LANA, pre|a{wi LANA (u spava~ici, prote`e se na vratima): Dobro vam jutro... Koliko je sati? MARA (zagrli je i qubi): Je li mi se naspavala moja mala mezimica? [ta si mi lijepoga sawala? LANA: Nisam ni{ta.Nisam imala vremena, tako sam brzo spavala da nisam stigla ni{ta sawati. MITAR (pri|e koritu i uzme bokal sa vodom): Hajde, baba, pusti dijete da se umije, {ta je toliko 83

cma}e{ na uranku. Em, joj nisi dala spavati, em, joj sada ne da{ da di{e, pa {ta je to sa tobom? MARA: Ma, ko joj nije dao spavati? Ko? Jo{ prije nego je sunce iza{lo ti si po~eo da re`e{, stru`e{ i zakiva{ tu tarabu. Do|e dijete kod svoje bake na selo da se malo odmori od one gradske buke i vreve, a {ta ga do~eka? Jo{ ve~a buka i galama. MITAR: Idi, `eno, pravi doru~ak. Vidi kako nam je Lana slaba{na. MARA: Ona je sada do{la u baba Marine ruke. Ima da mi se lijepo popravi i malkice udebqa. Nema vi{e konzervi i tatrabuke. Samo zdrava, prirodna hrana. LANA (smije se): Tetrapake, bako. Ka`e se tetrapak. MITAR: Opet po~iwe{ sa hvalospjevom. Zna{ kako narod ka`e: Sam se hvali{, sam se kvari{. MARA: E, pa kada ti se nisam pokvarila za ovih 48 godina, koliko smo u braku, ne}u ti se pokvariti ni sada. LANA: Bako, ja sam ti gladna. MARA: Sa}e baka, o~i bakine. Ostani, sine ti tu kod dede Mitra, pripazi malo da sam sebi prst ne prere`e.Brzo }e baka... (ode desno). 3. Pojava LANA, MITAR LANA: Deda, a za{to se ti i baka stalno sva|ate? MITAR: Ostarilo se, dijete. A kada ostari{, sve ti smeta. LANA: Pa ostarili su i baba Sofija i deda Marko, pa se nikada ne sva|aju. 84

MITAR: Sva|aju se i oni, samo kriju. Moraju se sva|ati. Svi se sva|aju. Dr`ave se sva|aju i ratuju a kako ne}e obi~an ~ovjek. LANA: Ratovi su ru`ni. MITAR: Jeste, sine, ru`ni su. ^ovjek je jedina `ivotiwa kojoj je Bog dao mogu~nost da se sporazumijeva govorom, a mi ratujemo. Zar to nije ru`no?! LANA: ^ovjek nije `ivotiwa. MITAR: Jeste, sine, ~ovjek ti je najve}a `ivotiwa. Ni jedna druga `ivotiwa ne}e iz pohlepe ili iz qubomore drugoj `ivotiwi nanijeti zlo. Samo ~ovjek. ^ovjek }e iz qubomore i da ubije. LANA: A za{to se dje~aci uvijek igraju nekakvih glupih ratova? Za{to se lijepo ne igraju kao mi djevoj~ice? MITAR: To su ti krivi oni sa televizije. Da oni ne emituju sve te ratne, kriminalisti~ke filmove, akcije takozvane, ne bi ni djeca takva bila. Pa vidi{, djete moje drago, {ta oni rade? ^ak i Tomi i \eri, sve vrijeme se tuku, podvaquju jedan drugom i sve tako. LANA: Neki dan sam kod Sofije gledala jedan divan crtani film. Zvao se Maza i Luwa. Divan film, ka`em ti. O divnim cukama. Ona, Maza, je `ivjela u lijepoj bogata{koj ku}i, a on, Luwa, je bio pas skitnica. Slu~ajno su se sreli i zavoqeli. Imali su mali milion problema, ali su ih sve zajedno rije{ili. Onda su wene gazde odlu~ili da prihvate i wega, Luwu? MITAR: Sje}am se tog filma. I ja sam ga volio, a i tvoja baba. E, to su bili filmovi pa ~ovjeku milina da ih gleda, a ne ovo sada, bo`e sa~uvaj. 85

LANA: Najqep{e je bilo na kraju kada su dobili mnogo malih ku~i}a. Najqep{i je bio mali [vr}a. MITAR (sjetno): E, [vr}a, [vr}a... 4. Pojava MARA i pre|a{wi MARA (unosi veliku {nitu namazanog hqeba): Evo, Lano, du{o: kajmak i marmelada. To je najhrawivije i najzdravije. Jedi, sre}o, jedi. LANA: Toga sam se, bako, najvi{e i po`eqela. Na ~asnu rije~. MARA (Mitru): A ti bi mogao da se ostavi{ te tarabe i da ode{ provjeriti ovce . Da se stado ne razbje`i. MITAR: Jako stado pet ovaca i jedan ovan. MARA: Pa vi{e nam i ne treba. Da sakupim malo sira , kajmaka i vune da svojim unucima ispletem rukavice i po neki {al, eto toliko mi treba. MITAR: Stvarno, dijete, gdje su ti ona dva zgubidana? Tvoja bra}a. Kako ih ono zovete... Pile i Dugi. Lijepi nadimci, duhoviti i slikoviti. MARA: Ja sam uvijek bila protiv nadimaka. Za{to kod lijepih na{ih imena djeci davati nekakve nadimeke? Predrag, pa Pe|a, Vesna, pa Veki, Mihajlo, pa Mi{o. MITAR: Ma to je dobro, ali da ti ~uje{ pogrdnih nadimaka: Balo, Slino, Nosowa, [epowa, Krwo, Zriko, [ugo, Grbo... LANA: Ima jedan kod nas stidqivko, pa ga zovemo Mucavi. Kad god treba ne{to da pita nastavnicu, on toliko zamuca da se svi ko~imo 86

od smijeha. A wemu bude jo{ neprijatnije, pa po~ne jo{ ja~e da muca a mi se jo{ vi{e smijemo, i sve tako. MARA: Ti ima{ dva brata, mla|eg Dragana, a zovete ga Pile i starijeg Petra, koga zovete Dugi.To Dugi nekako i razumijem, ajde, dijete i`|ikalo, blago baki. Pa je lijep povisok, ali kako to da Dragana zovete Pile? [ta ima pile}eg u wemu? MITAR: Mo`da mu je mozak pile}i. LANA: On je tako tih, miran i mio, pravo pile. MITAR: Znate li kako su mene zvali kada sam bio mali? LANA i MARA (uglas): Kako? MITAR: Mrgud!... (one se smiju)... Nemojte se smijati. To mi je moja baka pri{ila, Bog du{u da joj prosti. Uvijek je govorila kako sam stalno smrknut, qut i neraspolo`en. MARA: E, vala, bila je u pravu. Otkada te znam ti uvijek na{to zvoca{ i prigovara{. Nikada ni~im nisi zadovoqan. MITAR: Jok, ti si uvijek zadovoqna i sre}na. MARA: E, bogami i jesam. Jo{ kad mi do|u moja unu~ad, ni{ta mi vi{e i ne treba. LANA: I ja, bako, najvi{e volim da do|em kod vas na selo. Tu se najqep{e osje}am i pravo u`ivam. MITAR: Ma naravno, djete, nema one buke i zaga|enosti vazduha i vode kao u gradu. LANA: Ma da, auta samo jure i niko ne pazi kako i kuda vozi. MITAR: Istina, ni ovdje vi{e nije kao nekad. Nekad sam iz onog na{eg potoka mogao piti vode, a sada je ni stoka ne}e. MARA: E, pa ni mi nismo vi{e kao nekada. Sve se mijewa, priroda se mijewa, sve. 87

MITAR: Ja se, bogami, ne mijewam. Jo{ uvijek mogu presko~iti na{ potok i jo{ uvijek sam mlad, lijep i bogat. MARA: Mo`e{ ali u avgustu, kad je {irok ko ruka, a nekada si ga mogao presko~iti i kad nabuja, u martu, a bogami si ga i preskakao, kada te moja bra}a pojure. Snijeg do koqena, a studen stegla, srce puca, a moj ti Mitar bje`i niz potok pred wima, sve se nogama u guzicu udara. LANA (smije se): A za{to su te jurili? MITAR: Pa, oni su ti, ~edo moje drago, htjeli da se wihova sestra jedinica, koju su ~uvali ko malo vode na dlanu, uda za wihovog bogatog prijateqa, profesora u varo{koj Gimnaziji. MARA: Zgodan je bio, nema {ta. MITAR: Pa {to se, onda, nisi udala za wega, nego za mene, goqu sirotana. MARA: Eh, {to. Kad bih ja znala {to. Ti si mi, nekako, odmah legao na srce, a srcu se ne mo`e i ne vaqa komandovati. A nisi bio ni goqo ni sirotan. Bio si sasvim normalno zgodan i dovoqno bogat da prehrani{ porodicu, ma kolika god da ti je velika bila. Vrijedan si bio. Ni{ta ti te{ko nije bilo da uradi{ i nikoga nisi molio da ti ne{to uradi, {to si mogao sam, a ne kao danas. LANA: Pa i danas je lijep i vrijedan, evo cijelo jutro popravqa tarabu, ni minute nije odmarao. MARA: To da ne bi morao i}i za ovcama. MITAR (odlo`i alat): Evo, idem, idem. [to si zapela ovce, pa ovce, ko da }e ih vukovi razderati u po bijela dana. MARA: Ne bojim se ja vukova na ~etiri noge, nego onih na ~etriri to~ka. Wih se ja bojim. 88

MITAR: Baba, pretjeruje{. MARA: Svoj ti posao, ja znam {ta znam. MITAR: [ta to ti zna{, boga ti? Je li ti nekada neko ne{to ukrao? MARA: Meni nije, ali . . . MITAR: Nema tu nikakvo ali. Slu{a{ babetine po selu pa sada nama ovdje budali{. LANA: Bako, a kakvi su to vukovi na ~etiri to~ka? MARA: Lopovi, sine, lopovi. Do|u kolima iz grada, kao na izlet, a poslije u povratku obavezno ne~ije jagwe ili ovcu ukradu. MITAR: To su gluposti za malu djecu i blentave babe. MARA: Ti misli {ta ho}e{, pri~aj {ta ho}e{, ali te molim da odmah ode{ do na{ih ovaca i malo ih pripazi{. Ako ne}e{ ti, odoh ja, a onda }e{ za ru~ak imati tu svoju labavu ogradu. MITAR: Odoh i mogu ti re}i da }e mi sa onim ovcama biti zabavnije nego s tobom. One znaju da }ute... (ode) 5. Pojava LANA, MARA, potom SAWA LANA: Bako, meni je `ao kada se ti i deda tako sva|ate. MARA: Moram, dijete, kada je takav, nedokazan. U ovoj ku}i sve sama moram da radim. Ni{ta pod milim bogom ne}e da uradi dok mu bar tri puta ne ka`e{. LANA: Pa on je sada star, kao i ti. Oboje ste stari i ne treba puno da radite, samo ono {to se ba{ mora. Tata ka`e da ~ovjek ako radi samo ono {to `eli ili {to ba{ mora da radi, da }e jako dugo da `ivi. I da }e da bude sre}an. Tako ka`e. 89

MARA: Tvoj tata se nikada nije ni pretrgao rade}i. Zato i jeste onoliki. Stokila{. LANA (smije se): Ja ga zovem: moj debeli tajo. MARA (sa sjetom): On se debeo i rodio... Sje}am se, kada je po{ao u {kolu, pa ja sa brijega gledam doqe na put i odmah ga, iako je daleko, poznam u grupi djece. Tabana i di`e pra{inu oko sebe... LANA: Da li su ga zato zvali Deba? MARA: Jeste. Djeca ko djeca, odmah ti pri{iju kakav nadimak. Deba je bio neki nevaqali junak iz crtanog filma. Debeo. Djeca su ga tako nazvala jo{ u drugom ili tre}em razredu... A ti? Ima{ li ti kakav nadimak? Da li djeca i danas jedan drugom pri{ivaju nadimke? LANA: Da. Mene zovu Sawalica. Skoro da nema djevoj~ice ili dje~aka u mom razredu a da nema kakav nadimak ili zezalicu. MARA: Zezalicu? LANA: Ma, zna{, ono sa ~ime nekog zezamo. Ako voli puno da jede mi ga zovemo @derowa, ako puno u~i on je [trebalo, ako voli puno da spava on je Spavalica. MARA: A za{to si ti Sawalica? Voli{ da sawa{? LANA: Da. Uvijek kada ne{to lijepo sawam ja ispri~am drugaricama i onda me one zezaju da sam sawalica. Kao da sam ja kriva {to sawam samo lijepe stvari i kao da ja mogu odrediti {ta }u sawati. MARA: A da li nekada budna sawa{? LANA: Kako to?... A, da, znam. Ono zami{qam kao da sam ja odrasla i da sam u~iteqica ovdje u tvom selu i da imam puno, puno |aka. Je li to? MARA: Da. To se zove ma{tawe. Kada budna sawa{, zami{qa{, ono {to bi voqela da ti se desi, 90

tada ti u stvari ma{ta{... (pogleda u stranu i nasmije{i se)... A, evo ti sti`e tvoja stara prijateqica, Sawica. Niste se dugo vidjele... od sino}. 6. Pojava SAWA, pre|a{wi SAWA (donosi dva vijenca {umskih jagoda): Dobar dan, baka Maro, }ao Lano, kako ste? MARA: Dobra ti sre}a, drago dijete. Kako ti je baba Mitra? SAWA: Oti{la je zorom u grad na pijacu da proda mlijeko, sir i kajmak, pa }e mi kupiti nove traperice i sandale. MARA: Ako, ti si to sigurno i zaslu`ila... (Lani)... To ti je najvrijednija djevoj~ica u selu. Blago momku za koga se bude udala. LANA: Ih, do udaje mo`e se ona deset puta prolijeniti... (smiju se)... dvadeset puta. MARA: Ne mo`e, sine. Ko se rodi vrijedan i pametan on do smrti ostaje vrijedan i pametan... Idem da vam donesem kola~e i doma}i sok, a ne one va{e tatrabuke. LANA (djevoj~ice se smiju): Tetrapake, bako. Ka`e se tetrapak. MARA: Jeste, tako se ka`e. I nije va`no kako se ka`e, va`no je da u wima, tim sokovima, ima svega a najmawe vo}nog soka. Sada }ete vidjeti {ta je pravi, zdravi, doma}i, bakin sok. SAWA (dok baka odlazi pru`a jedan vjenac jagoda Lani): Evo, ovo sam nam usput nabrala. Izvoli, mislim da si se po`eqela {umskih jagoda. 91

7. Pojava LANA, SAWA LANA: Mogu da ti ka`em da i jesam... (odlaze desno naprijed, sjedaju na dva pawa, a iza wih se zavjesa lagano zatvara)... One velike {to kupujemo u samoposluzi upakovane u celofan jesu slatke ali ne ovako. Vi{e volim jednu ovako malu jagodu nego tri onolike velike. SAWA: I ja. Mislim, volim ja i one velike sa {e}erom, ali ove {umske wima ne treba {e}er, on sve pokvari, zar ne? LANA: Da... (pojede par komada)... Ovako su mnogo qep{e... Vidi ove {to je velika i crvena kao krv. Pogledaj... (ponudi woj)... Ho}e{ li je ti? SAWA: Ne}u, ja sam ih tebi donijela... (kroz smijeh) ... Nisam ja Baba Uzimala Davala! LANA (i ona se smije): Jao, sje}a{ se we? Do|e kod nas ku}i, stavi na sto preda me pregr{t {qiva i ka`e: Evo, dijete, da se malo zasladi{! I dok tako razgovara sa mojom bakom, pojede vi{e od pola onih {qiva. Ja jedva da i stignem koju pojesti. Jede ih Baba @dera kao da je na trkama, na takmi~ewu u brzom `derawu {qiva. SAWA: Znam, tako i kod nas. Jedanput na tacni donijela kola~e i ka`e kako ih se najela kod ku}e ali da je namjerno napravila vi{e da i nama donese. I dok je objasnila kako ih je pravila pola je sama pojela. Uzima sa obje ruke, dok jede onaj kola~ {to joj je u lijevoj ruci, ve} desnom uzima drugi. I kada smo se mi po~eli smijati, ona se tr`e i veli: Ju, djeco, ja vam sve kola~e pojedoh. Nema veze, napravi}e baba druge. LANA: Zato smo je i nazvale Baba Uzimala Davala... [ta bi sa wom, je li `iva? 92

SAWA (tu`no): Nije. Umrla je zimus, Bog du{u da joj prosti. LANA (prekrste se): Bog du{u da joj prosti... Meni je, nekako `ao... Nije bila ona tako lo{a. SAWA: Nije, bila je dobra, samo... to za kola~e... (prasne u smijeh)! LANA (smije se i ona): Ba{ si bezobrazna! SAWA: Pa {ta }u, kad god se sjetim toga ja odmah kao da je i vidim i moram se smijati. LANA: Jednom, moj brat Pile i ja po{li gore do strine Jovanke pa smo morali pro}i ispred wene ku}e, a ona sjedi u ba{ti i ne{to radi. Kad smo do{li blizu, mi je pozdravimo, a ona nam veli da svratimo na kola~e, jo{ su vru~i, veli. Hajde, vidimo da je ba{ navalila, pa svratimo. Sjednemo tu u ba{tu pored we a ona iznese punu vanglu knedli sa {qivama. Uzmite, veli, najboqe su dok su vru~e. Ne bojte se ja sam izvadila ko{pe iz {qiva. Najboqe se jedu ovako, pogledajte! I ona uze jednu knedlu i ~itavu je strpa u usta, jednom rukom dr`i drugu pred ovolikim o~ima i divi joj se, a drugom rukom ve} vadi slijede}u iz vangle. Pile i ja smo uspjeli pojesti samo po dvije, tri a ona je sve ostalo. Isprazni se vangla za~as. SAWA: Neko mo`e da jede mnogo i sva{ta. Ja ne mogu i uvijek se sa mamom sva|am zbog toga. Buraniju i gra{ak smisliti ne mogu i nikakvu supu, a mama veli da je supa pola ru~ka i da je tu u woj prava snaga za organizam. LANA: Ni ja supu ne volim. Jedino nekada mogu jesti malo one sa zvjezdicama. Ba{ su cakane. SAWA: A od tjestenine volim samo one ovako uvrnute nekoliko puta. E, wih mogu da pojedem i pun tawir. LANA: I ja. A zna{ li {ta ne voli da jede moj brat Pile? [pagete. 93

SAWA: [pagete? LANA: Da, {pagete. SAWA: Za{to? LANA: Pa, jednom davno, mali dok je bio davio se s wima. Jedva ga je mama spasila. I od tada on uop{te ne jede {pagete, mo`e{ misliti. SAWA: Ja ga shvatam. Meni se ne{to sli~no desilo, ja sam se davila buranijom i od tada buraniju smisliti ne mogu. LANA (za~u|eno): Buranijom se davila? Kako si to uspjela? SAWA: Sama sam kriva. Ja sam prijepodne pomagala mami da o~isti buraniju. Vjerovatno nisam dobro pazila i ostalo mi je ne{to onih konaca. Zna{ ono sa strane u buraniji {to se mora izvaditi i baciti? LANA: Znam. SAWA: E, toga mi je vjerovatno ne{to izmaklo kontroli i kada sam napunila usta sa tom buranijom, a tu je bila i mrkvica i jedno par~ence mesa, jednostavno se zaglavilo pa ni tamo ni ovamo, pa mi ne da disati. Probam gutati to, ne mo`e, probam ga baciti van ne mo`e. Umrla sam od straha i jedva sam ga se nekako oslobodila. Pola sata sam se borila. Eto, od tada ja buraniju smisliti ne mogu. LANA (ugleda cvijet): Vidi narcis! [to je lijep! SAWA: Ima ih ovdje u {qiviku tvoje bake jako mnogo. A dole ni`e ka potoku ima jo{ qep{eg poqskog cvije}a. Kao da to tvoja baka namjerno uzgaja, a znam da se ono ne uzgaja nego samo raste. LANA: Jeste, ali ga ona i pazi i u`iva u wemu. Ne da nikome da ga bere. Jako je we`na sa cvije}em, kao da je `ivo. SAWA: Pa jeste `ivo. 94

LANA: Znam da je `ivo tako u zemqi, ali mislim kao da je `ivo kao i mi ili kao {to su `ive cuke, mace, pili}i. Zna{, da hoda i da se javqa nekako. SAWA: Moja baka tvrdi da i cvije}e sve ~uje i sve razumije {to mu se govori. Ona dok ga zaqeva ili mu bri{e pra{inu sa velikih listova, uvijek ne{to govori ili pjevu{i. Ka`e da tako boqe raste i dobija qep{e boje. LANA: Tako i moja baka. Sada kad boqe razmislim ja mislim da su u pravu na{e bake. Hajde i mi da pri~amo sa cvije}em. SAWA (nagne se naprijed): Hajde. LANA: Hajde ti prva. SAWA: [ta da mu ka`em? ... Hajde ti prva. LANA: Joj, meni je nezgodno. Nai}i }e neko pa }e misliti da sam luda. SAWA: I meni je to bez veze. Mislim, neka na{e bake pri~aju sa cvije}em, ali mi ne}emo, je li tako? LANA: U pravu si. SAWA: Ja sada moram da idem, baka }e se brinuti. Do}i }u ti poslije ru~ka pa }emo se igrati na staroj tre{wi, kao nekada. Je li va`i? LANA: Va`i. SAWA: ]ao, Lana. LANA: ]ao, Sawa... (Sawa ode)... A {ta ja sada da radim?... (osvr}e se)... Vaqda ne}e niko da nai|e. Jako bih voqela da malo pri~am sa cvije}em. Da vidim kako je to... (zavjesa se lagano otvara i sada je ona na proplanku uz staru stijenu i malo jezerce)... Zdravo, lijepi cvijete, kako si mi?

95

DRUGA SLIKA ([umski proplanak) 1. Pojava LANA, NARCIS, STIJENA NARCIS (glas sa ozvu~ewa): Zdravo, Lano, `iva da si milo mi je da te vidim, moto mog `ivota glasi: Pred tobom se ja ne stidim! LANA: (iznena|eno): Pa ti i govori{, ne samo da ~uje{?!... (osvr}e se iznea|eno)... Gdje sam ja ovo? Da li ja to sawam? STIJENA (iza wenih le|a blago se zawi{e i progovori): Ti si sada u carstvu snova. Izabrali smo tebe kao najboqu sawalicu da te primimo na na{u malu sve~anost u povodu krunisawa nove kraqice. NARCIS (obu~en kao princ, a takvog i dr`awa, nakloni se pred Lanom): Klawam ti se, lijepa djevo, qubim ruke i te stvari, i ko ne bi sad zapjevo, pa da se i dan pokvari! STIJENA (strogo): Da se nisi usudio, Narcise. Ti jesi lijep i zaqubqen u samog sebe, to svi znamo, ali pjevati ne zna{ i ja ti zabrawujem! Jesi li me razumio? NARCIS: I te kako, stijeno stara, nam~orasta Baba Rogo, za muziku nema{ dara zbog toga mi sudi{ strogo. 96

LANA: Nemojte se sva|ati, to nije lijepo. Boqe mi recite kako da iza|em odavde i da se vratim svojoj baki? STIJENA: Uskoro ovdje po~iwe ceremonija krunisawa nove kraqice. Ne}e{, vaqda to propustiti? LANA: Pa, ako }e brzo da se dogodi, voqela bih da to vidim. Da li }ete mi poslije pokazati put do ku}e? STIJENA: Naravno, ti nisi ovdje zarobqenik, nego gost. NARCIS: (lagano se wi{e): Na}i puta ti }e{ lako prati pogled suri Stjene ove i polako po`eli i za`muri! LANA: Samo tako? Tako lako? STIJENA: Pa tako si i do{la ovdje, zar ne? Niko te nije ni doveo ni donio. LANA: Da stvarno... (osvr}e se)... Ovdje je tako lijepo, blago vama. STIJENA: U stvari, blago tebi, jer sve ovo je u tebi, u tvojim mislima. LANA: Kako to? STIJENA: Ti ovo sve samo sawa{?... (~uju se fanfare, Stjena i Narcis se uzvrpoqe)... Evo ga, po~iwe ceremonija... Eno, svi su kod dvorca... Eno i kraqice, jaoj {to je lijepa! LANA (ona i Narcis sve poskakuju poku{avaju}i da vide ono {to Stijena vidi): Pa ja ni{ta ne vidim!... [ta da radim? Reci mi, Stijeno, {ta da radim kako bih i ja vidjela kraqicu?

97

NARCIS (poku{ava da se popne na stjenu, ali ga ova zbaci sa sebe): Stari dru`e, lijepa Stijeno, Dopusti mi da sa tebe. Vidim krasno lice weno Zbog kojeg mi srce zebe! STIJENA: Sad sam lijepa Stijena, a malo~as sam bila nam~orasta Baba Roga?!... Lano, do|i i popni se na mene... (ona se pa`qivo pewe)... samo polako... Je li mo`e? LANA (popne se i gleda u daqinu): Mo`e, hvala ti, Stijeno. NARCIS (daqe poskakuje i vere se): Ka`i, Lano, da li vidi{, je l zaista lijepa tako? Vidim, vidim, ti se divi{ znam da }e je voqet svako. LANA: Zaista je predivna. Ona je, u stvari, velika crvena ru`a. I svi oko we su cvije}e. Pa`evi, dvorjani, vitezovi, svi, svi. Ali ona je najqep{a... Odo{e, ne vidim ih vi{e... (lagano silazi)... Hvala ti, dobra moja teta Stijeno, {to si mi omogu~ila da sve to vidim. STIJENA: Bilo mi je zadovoqstvo. LANA (pri|e Narcisu koji je tu`an sjeo na paw): Nemoj da si tu`an, lijepi Narcise. Neka ti ovo bude {kola. Ne smije{ se rugati svima oko sebe. Svako ima svojih vrlina i svojih mana. Ti si lijep, a teta Stijena je velika i dobra. Ako je ne izaziva{ i ne ruga{ joj se, mo`ete ba{ lijepo `ivjeti i jedno drugom pomagati. Vidi{ kako je meni pomogla da vidim kraqicu? Tako si mogao i ti, samo da je nisi prije toga izazivao i rugao joj se. 98

STIJENA: Xabe ti je wemu govoriti. On voli samo sebe i nikoga drugog. NARCIS (i daqe vrlo tu`no): Nije ta~no mudra Stijeno ti o meni sudi{ krivo tebi je u stvari lijeno da o meni misli{ `ivo. STIJENA: Ni{ta meni nije ni lijeno ni te{ko, ali ti mi ne daje{ razloge da o tebi druga~ije razmi{qam. NARCIS (razdra`qivo): Pa {ta treba ja da radim Da bi tebi pravo bilo Da l da ~upam il da sadim Ne bi li se ne{to zbilo. LANA: Nemoj da se nervira{, dragi moj Narcise. Sve se mo`e lijepo dogovoriti. Teta Stijena ti ka`e {ta woj smeta kod tebe, ti joj reci {ta tebi smeta kod we, popravite to i eto, rje{en problem. STIJENA: Da. To je po{teno. Lana je u pravu. NARCIS (uz lagano wihawe): Draga Lano, Stijeno mila, `ivot nam je stvarno lijep. moj je `ivot gre{ka bila, kod o~iju bijah slijep. Od danas }u drugi biti vidje}ete i vas dvoje a du{mani mogu sniti da nas zgaze i razdvoje.

99

LANA: To si ba{ lijepo rekao. A sada idem. Kako veli{ da odem odavde? Da sjednem na ono isto mjesto i da zatvorim o~i... (sjeda)... Dobro, prije nego se vratim `elim vam samo re}i da mi je bilo drago upoznati vas i da sam zbog toga sre}na... (okrene im le}a i za`muri)... A sada zbogom, moji dragi prijateqi... (zavjesa iza we se lagano zatvori) ... Koliko dugo moram ovako? ... (otvori jedno oko)... Je li dosta? 2. Pojava LANA i PILE PILE (dolazi veselo): A tu se krije{, Sawalice?! LANA (radosno): Pile! Kad si stigao?... (osvr}e se)... Kuda si do{ao? PILE: Dole, od potoka. Sa stanice pre~ice... [ta ti je, {ta se osvr}e{? LANA: Ni{ta, samo gledam. Idemo, baka }e se obradobati. PILE: ^ekaj, stani malo da se odmorim... (sjedne na paw)... Sve vrijeme sam stajao u autobusu a i ova uzbrdica od potoka dovde mi nije ba{ dobro sjela. Moram da se malo odmorim. LANA (sjedne pored wega): Dobro ali kratko, baba }e se sekirati. PILE: Za{to? Pa ona mi se jo{ ne nada? LANA: Brinu}e se zbog mene. Davno sam oti{la od ku}e, a nisam joj rekla gdje idem. PILE: Samo par minuta, sestrice. A {ta je to s tobom? LANA: Kako misli{? Ni{ta, {to pita{? PILE: Ili si spavala, ili si se morala duboko zamisliti, dok me nisi ranije primjetila da 100

dolazim. Ja te promatram jo{ doqe od {qivika, a ti ni{ta. LANA: Ma, ne{to sam se zamislila. Vjeruje{ li ti da cvije}e ~uje i osje}a? PILE: Ne vjerujem. LANA: Baka ka`e da i cvije}e ima osje}awa i da nije lijepo pred wim se ru`no pona{ati. I jo{ ka`e, kada ki{a pada tada ku}no cvije}e pla~e i treba ga zaqevati. PILE: Ma, to su pri~e za malu djecu. 3. Pojava NARCIS, pre|a{wi NARCIS (naglo usko~i iza Pileta, uzbu|en je): Lano, brzo, Stijeni nije dobro! ... Brzo! PILE: Ko je ovaj? Da li se to priprema maskembal? LANA: To je Narcis, moj prijateq... (Narcisu)... A {ta je Stijeni? NARCIS: Ne znam, osipa se i zove te. PILE: Ko je Stijena? Jano, {ta se to ovdje doga|a? LANA: Poslije }u ti objasniti, sada me ne pitaj ni{ta... (Narcisu)... Idemo! PILE: Kuda? LANA (Narcisu): A kako to da ti sada ne govori{ u stihovima? NARCIS: Uzbu|en sam, `ao mi stare Sijene, pa sam zaboravio. PILE: Stanite. Ne idemo nigdje dok mi se ne objasni. [ta se de{ava? Ko je stara Stijena?... (Narcisu)... Ko si ti tako kostimiran i sve ostalo {to me interesuje, a ne mogu sada da se sjetim da vas pitam... (Lani)... Lano, govori! 101

LANA: Dobro, sve }u ti objasniti, mada sumwam da }e{ me i sve razumjeti. PILE: Samo ti govori. Jesam mla|i od tebe ali nisam glup. Dakle? LANA: Prvo moramo svi zatvoriti o~i, a otvori~e{ ih kad ti ja ka`em, hajde... (svi zatvore o~i, a zavjesa iza wih se otvara {umski proplanak)... Tako, sad ih otvori. PILE (osvr}e se) : Gdje smo mi ovo?... Ovo, mi je nepoznato?! LANA: Ni meni potpuno nije jasno. To bi trebalo biti, kako ka`e Narcis u mojoj glavi, u snovima mojim, a otkuda sada i ti tu i {ta je od svega toga ta~no ne bih ti mogla re~i...(pri|u Stijeni)... To je Stijena. Vidi kako je stara i tu`na. PILE (zabrinut): [ta joj je? Je li bolesna? LANA: Ne znam... (lagano dodiruje Stijenu)... Dobar dan, teta Stijeno. Kako ste? STIJENA: Nije mi dobro, Lano. Tu`na sam i od tuge se osipam. Osvrni se oko sebe i pogledaj. Vidi{ koliko je kamen~i}a ve} odpalo od mene. LANA: Za{to si tu`na? [ta se dogodilo? Danas si bila tako sretna kada se kraqica krunisala. [ta te je rastu`ilo? STIJENA: Stara sam i sama. Sada sam sama. Ta ru`a, koja je danas postala na{a kraqica je moje dijete. Nikla je i izrasla u najqep{u ru`u na svijetu tu u mom kamenu. To ti i Narcis mo`e potvrditi. Rasli su skupa. NARCIS: To je istina. LANA: Pa {ta ako je i tako?! Ba{ zato treba da bude{ sretna i ponosna na svoju ru`u. A ako nastavi{ da tuguje{ i da se osipa{ pretvori}e{ se u 102

gomilu pijeska i nikada te vi{e tvoja lijepa kraqica ne}e mo}i da vidi, ne}e mo}i da ti do|e u posjetu. Nikada ni ona ni niko od nas ostalih koji te volimo. STIJENA: Mene niko ne voli... A... misli{ da }e mi ru`a, to jest kraqica do}i u posjetu? LANA: Naravno. Pa evo ja i moj brat Dragan, iz milo{te ga zovemo Pile, svake godine na qetnom raspustu dolazimo na{oj baki u posjetu i uop{te nam ne smeta {to je stara. Mo`da je i boqe {to je stara. Tako nam je blaga i dobra i tako lijepo miri{e da ja mislim da na svijetu ni{ta qep{e ne miri{e nego baka. PILE: A kako to da stijena govori i ti... (Narcisu)... Ti si izgleda stvarno cvijet, taj narcis. Kako to da i ti govori{? LANA: Pustimo, Pile, sada to. Daj pomozi mo teta Stijeni da se oraspolo`i i da prestane da se osipa. PILE: Pa {ta da radimo? LANA: Ne znam. Jao, toliko mi je `ao teta Stijene, a ne znam {ta da radimo!? PILE: Mogu da joj pjevam ili recitujem?... Mogu... mogu i da se kreveqim, zna{ kao onda kada si ti bila bolesna pa si plakala, a onda sam se ja kreveqio i ti si se po~ela smijati? Sje}a{ li se? LANA: Sje}am se, ali ne znam da li bi to sada ba{ pomoglo. NARCIS (Veselo): Ja ideju imam pravu vama }u je sada dati lijepu ru`u, k}erku wenu brzo }u je ja pozvati! 103

STIJENA: Ne}e do}i, ona je sada kraqica. PILE: Pa {ta ako je kraqica? Ima da do|e. Neka samo poku{a da ne do|e, sa mnom }e imati posla. NARCIS: Ti kraqici na{oj prijeti{? PILE: Samo ka`em, kad ve} vlada... NARCIS:Morao bi da se sjeti{ Gdje nalazi{ ti se sada ! LANA: Dosta vas dvojica, sva|om ne}emo ni{ta posti}i. Idi, Narcise, zovi je. Samo po`uri, molim te... (Narcis ode, a ona pri|e Stijeni i po~ne je milovati)... Strpi se malo, teta Stijeno. Sada }e biti rije{en tvoj problem. STIJENA: Ne vjerujem ja. LANA: Mora{ vjerovati, ne smije{ se lako predavati. [ta bi bilo sa nama da se tako lako predajemo. Da, na primjer, ja ka`em sama sebi: dobi}u jedinicu iz poznavawa prirode, {to xabe da u~im, pa da ne uzmem kwigu u {ake i ne nau~im lekciju? Naravno, dobila bih jedinicu. Ali ja se lako ne predajem. Velim sama sebi: Nek samo proba da mi da jedinicu! Sve }u nau~iti pa ne da ne}u dobiti jedinicu, nego }e ovolika petica da bude u mom dnevniku, to jest u u~iteqevom dnevniku ali kraj mog imena. Eto, tako treba{ i ti da se bori{ sa svojim problemima. Svi mi imamo problema. PILE: Na{ tata ka`e da samo budala nema problema. STIJENA: Stvarno bi se radovala kada bi mi do{la u posjetu moja lijepa ru`a, na{a kraqica. PILE (gleda desno, kuda je oti{ao Narcis): Po~ni da se raduje{, evo je sti`e! STIJENA (uzvrpoqi se): Stvarno?! Jao kako sam neuredna, Lano, k}erko, molim te malo me

104

sredi, stid me je da me ovakvu vidi na{a kraqica. LANA (sre|uje je): Ne treba da se stidi{ svoga djeteta... Eto, sad si kao nova! 4. Pojava KRAQICA, NARCIS i pre|a{wi LANA (Klawa se kada u|e kraqica, Piletu, tiho): Nakloni se, Pile, takav je red. PILE (klawa se): ^ast mi je, va{e veli~anstvo! LANA: Otkuda zna{ da bude{ tako fin? PILE: Gledao sam u filmovima. STIJENA (tiho i pani~no): A {ta ja da radim, ja ne mogu da se klawam? LANA: Pa ti i ne mora{ da se klawa{. Ti si joj majka. Ti si sada kraqica majka i svi mi treba i tebi da se klawamo. STIJENA (ponosno se uspravi): Je li?! Pa dobro, klaqajte se. Jo{ mi se niko nikada nije klawao, ba{ bih voqela i to da do`ivim. PILE (klawa se): ^ast mi je, va{e veli~anstvo! LANA (klawa se): Veoma smo radosni zbog va{eg dobrog raspolo`ewa, va{e veli~nstvo. STIJENA: Milo mi je, moji podanici... A sada se uozbiqite, evo, prilazi nam kraqica. KRAQICA (lijepa, velika crvena ru`a, koja je do tada ne{to tiho razgovarala sa Narcisom, prilazi smije{e}i se Stijeni): Draga majko, veliko mi je zadovoqstvo da te vidim zdravu i veselu. STIJENA: I meni je drago da vidim tebe, to jest vas va{e veli~anstvo. 105

KRAQICA: Jeste da sam sada kraqica ali ti ne mora{ biti tako zvani~na. Pa, ja sam jo{ uvijek ona tvoja mala ru`a, koju si tako ~esto skrivala u svom skutu od vjetra i ki{e. STIJENA (smije{e}i se): Ona koja je plakala kada bi grmilo. PILE: A sada }e svi da pla~u kada ona zagrmi. KRAQICA (Narcisu, prestane se smije{iti): Ko je ovaj drski dje~ak? NARCIS: To je brat na{e Lane. KRAQICA: Otkuda on ovdje? NARCIS: Zalutao. Mislim, ja sam kriv. Stvar je bila hitna i morao sam da dozovem Lanu da mi pomogne. Nisam mogao ~ekati da Lana bude sama i da po~ne sawariti, a on je bio tamo i ... KRAQICA: To se ni po koju cijenu nije moglo dozvoliti! To je skandal! Zbog toga se glava gubi! LANA: Oprostite mu, va{e veli~anstvo. Spa{avao je va{u majku, na{u dobru teta Stijenu. KRAQICA: Spa{avao!? Od koga? Od ~ega spa{avao? STIJENA: Zna{, }erko, ja sam ti bila jako tu`na i po~ela sam se osipati. Sa mene su se po~eli odvaqivati kamen~i}i i pretvarati se u pijesak. Da nije bilo ove dobre i hrabre djevoj~ice, sada bi umjesto mene ovdje bila samo velika hrpa pijeska. KRAQICA (nakloni se Lani): Ja sam ti zahvalna, Lano. Dodijelit }u ti najve}i orden na{eg kraqevstva Zlatnu djetelinu sa ~etiri lista. LANA (nakloni se): Ja sam vam duboko zahvalna. va{e viso~anstvo. Ali nisam ja zaslu`ila tako veliko priznawe. Teta Stijena je bila jako tu`na zbog vas, a onda smo joj Narcis, moj brat 106

Pile i ja pomogli da joj se raspolo`ewe vrati i to je sve. KRAQICA: Zbog mene bila tu`na?! Kako zbog mene? Za{to zbog mene? STIJENA: Mislila sam, k}erko, sad kada si postala kraqica da me vi{e ne}e{ ni poznavati i da te ne}u nikada vi{e vidjeti. A bez tebe nema meni `ivota. KRAQICA: Da nije tebe bilo, draga majko, ja ne bih ni pre`ivjela sve one oluje, a kamo li da odrastem i da postanem kraqica. Ti si meni va`nija nego cijela kraqevina. STIJENA: Hvala ti k}erko na tim lijepim rije~ima. Neka si mi `iva i zdrava! LANA (nakloni se): Dopu{tate li, va{e viso~anstvo, da moj brat i ja sada napustimo ovaj divan san, da se probudimo i odemo svojoj baki. Ona }e se jako brinuti. KRAQICA: Naravno, draga Lano. Sve dok ja vladam ovom kraqevinom i ti i tvoj brat ste veoma dobro do{li. Radova}u se svakom na{em novom susretu. PILE (nakloni se): Bila mi je ~ast da vas upoznam, lijepa kraqice. Zahvaqujem se na pozivu i budite sigurni da }emo se rado odazvati, ve} sutra. STIJENA: I ja vam se zahvaqujem. Do|ite, djeco moja, dodirnite me da se napunite ~vrstinom i snagom... (oni to u~ine)... A sada idite, svi idite sem kraqice. @eqela bih sa wom nasamo da se ne{to dogovorim... (svi se naklone, Narcis ode desno; Kraqica prilazi Stijeni; Lana sjedana rub pozornice; Pile ode do ruba, pa dok se zavjesa lagano zatvara, ugleda Lanu kako sjedi, pa joj veselo prilazi kao da je dugo nije vidio.)... 107

PILE (dolazi veselo): A tu se krije{, Sawalice?! LANA (trgne se, razgleda okolo u ~udu): [ta to govori{? PILE: Zar se ne raduje{ {to me vidi{, sestrice? LANA: Ti se {ali{, zar ne? Pa ve} pola sata smo skupa i ... PILE: Koje pola sata? Sad sam sa autobusa, pa uz potok. LANA: Ho}e{ re~i da si tek sad stigao? PILE: Prije par minuta. A {ta je to s tobom sestrice? LANA: Kako misli{? Ni{ta, {to pita{? PILE: Ili si spavala, ili si se morala duboko zamisliti, dok me nisi ranije primjetila da dolazim. Ja te promatram jo{ doqe od {qivika, a ti ni{ta. LANA: Pa mi smo ovako ve} razgovarali! PILE: Kada? Ne sje}am se. LANA (sjeti se): Sad znam, ja sam to sawala!... Sawala sam da si ti do{ao i da si me zafrkavao kako sam spavala i onda smo oti{li kod teta Stijene, a tu je bio i lijepi cvijet Narcis i kraqica... i...

108

5. Pojava SAWA, pre|a{wi SAWA (dotr~i): Lano, Lano, zove te baba na ru~ak. Jako se zabrinula {to te nema tako dugo. [ta je s tobom? PILE: Uspavala se qepotica. Ja do|oh, a ona spava ovdje na proplanku. SAWA: Jesi li opet ne{to lijepo sawala? LANA (sagne se i we`no dodiruje cvijet, pa ga uzbere i kri{om stavi u xep na haqinici): Jesam, sawala sam divan san. Mora}u i sutra do}i ovdje... (Zavjesa se iza wih lagano otvara)... ne bih li opet sawala isti san. PILE (ugleda baku): Eno moje lijejpe bakice!... (potr~i joj u zagrqaj).

109

TRE]A SLIKA (Kao prva, dvori{te ku}e) 1. Pojava MARA, pre|a{wi MARA: Dragi moji unu~i}i!... (grli ih)... Danas je bakin najradosniji dan! PILE: I nama je, bako, ovo najqep{e godi{we doba. LANA (sa ~u|ewem): Kakvo godi{we doba? PILE: Pa lijepo, peto godi{we doba. Qeto se podijelilo na dva dijela: godi{we doba bake i godi{we doba popravnih ispita. MARA: Kakvih crnih popravnih ispita?! Nisi, vaqda, pao na popravni?! SAWA: Ne bi me ~udilo! Kampawac kakav je Pile, mora jednom da padne i na popravni! PILE: Ne boj se, taj film ne}e{ gledati. Ako ba{ ho}e{ da zna{, i ovaj sam razred zavr{io sa odli~nim. MARA: Lijepo bakino pametno dijete! LANA: Bako, a zar se deda jo{ nije vratio od ovaca? MARA (zabrinuto): Nije, dijete, ne znam {ta mu se moglo dogoditi? SAWA: Nemojte |aba da se sekirate. Ni{ta mu se nije moglo dogiti, pa nije mali. LANA: A da ga nisu ukrali oni vukovi na ~etiri to~ka? PILE: Kakvi sad vukovi na ~etiri to~ka? LANA: Baka ka`e da se ovdje ponekad pojave vukovi na ~etiri to~ka i ukradu neko jagwe ili ovcu! To su

110

lopovi koji sa kolima dolaze fol na izlet, a ovamo kradu jadne ov~ice. SAWA: Jeste, ima takvih ima. I nama su nedavno ukrali meni najdra`e jagwe... (tu`no)... zvala sam ga Beka! LANA (pri|e i zagrli je): Nemoj tugovati. Uskoro }e{ opet imati jagwe, jo{ qep{e i jo{ sla|e. MARA (zabrinuto): Ma nije to, ko bi ukrao matorog ~ovjeka, kome treba starac?! PILE: Gledao sam u filmovima. To se zove kidnapovawe. Uskoro }e se otmi~ari Javiti telefonom i tra`iti otkupninu. LANA: [ta je to otkupnina? PILE: Tra`i}e da baka pripremi puno para pa da im da, na nekom skrovitom mjestu i tek onda }e joj oni vratiti deku. SAWA: Jesu li se javili, bako? Jesu li te nazvali? MARA (zabrinuto): Nisu i ne mogu me nazvati. Mi nemamo telefon. PILE: Onda }e ti poslati pismo napisano slovima koje su isjekli iz novina. LANA (quto): [ta to trabuwa{, Pile? Prestani ve} jednom sa tim tvojim bezveznim filmovima, pla{i{ nam baku. PILE: Ne ka`em ja ni{ta, samo sam tako gledao u filmovima. LANA (tu`no dodiruje ogradu): Jadni deko, a ~itavo je jutro popravqao ogradu. MARA (umorno sjedne na paw): Ja sam kriva. Ja sam ga natjerala da ode do ovaca. LANA (zagrli je): Ni{ta ti nisi kriva, bako i nemoj vi{e da se sekira{, do}i }e deko brzo, vidje}e{! 111

MARA (tu`no): Jesam, jesam, kriva sam. Cijelo sam jutro galamila na wega i onda sam ga natjerala da ode do ovaca iako mu se nije i{lo. Jadnik, mora da je naslutio da }e mu se ne{to stra{no dogoditi! PILE: Sjetio sam se! A kako bi bilo da ja otr~im do policijske stanice i sve im ispri~am? SAWA: Ma nemoj, a {ta ako bude da je deko, jednostavno svratio u kafanu na po jednu sa drugarima, pa osramotimo i wega i sve nas?! LANA: Da, moglo bi i to da bude. MARA (tu`no): To ne mo`e biti, ne ide moj Mitar po kafanama. PILE: Ne ide ni na{ stari, pa mu se, bogami, koji put omakne. Do|e ku}i malo nacvrcan a onda mama galami i prokliwe i wega i kafanu i onoga ko ga na to nagovorio. SAWA: Tako i moj tata ali mama ne smije ni{ta da mu ka`e, jer ako bi mu prigovorila on bi se samo okrenuo na vratima, pozdravio je ovako... (poka`e kao kada se vojnici pozdravqaju)... i oti{ao bi nazad u kafanu. Tada bi se ku}i vratio tek u zoru. LANA (sjedne pored bake, pa zabrinuto): Pa {ta da radimo, bako? MARA (tu`no): Ne znam, nisam pametna, dijete moje drago. Jednostavno, nisam vi{e pametna. PILE: Sjetio sam se! Znam {ta }emo! Idemo mi do ovaca, a ako ne bude tamo, vrati}emo ovce ku}i, pa }emo onda da ga potra`imo u kafani kod Pece. MARA: Mo`e djeco, idite ali nemojte da se zadr`avate da me i vi brinete. Dosta mi je jedna briga. Moja matora briga! 112

LANA: Sa~ekajte trenutak... (ode desno naprijed i kri{om da niko ne vidi izvadi cvijet iz xepa)... Narcise moj dragi, pomozi sada ti meni. Kako da na|em deku? Kuda da idem? Molim te pomozi mi! NARCIS (prvo se za~uje tiha muzika, a zatim glas sa razglasa): Ne brini se djevoj~ice mila ti si dobra prema meni bila tvoju brigu ja mogu da shvatim sada `urim deku da ti vratim. Pita}u i ptice i cvije}e i sve `ivo {to se poqem kre}e a ti po|i nemoj zastajati tvoje srce puta }e ti dati! LANA (poqubi cvijet pa ga vrati u xep): Evo me, sada mo`emo i}i. ]ao, bako, nemoj da se brine{, ... (smje{e}i se)... brzo }emo ti prona}i tvoje matoro gun|alo. MARA: ^uvajte se, djeco moja i po`urite! PILE: Naravno, bako i ni{ta se ti nemoj sekirati. Mi }emo za~as prona}i deku i dovesti ga ku}i... (odu lijevo). 2. Pojava MARA, potom MITAR MARA (kupi lagano ve{ sa {trika): Kuku meni do Boga. [ta me sna|e. A koji me je vrag tjerao da ga ba{ danas {aqem do ovaca. Toliko puta su se same ku}i vratile i nikada mi ni jedna nije falila. I za{to, uop{te vjerujem u to {to 113

pri~aju `entura~e po selu? Ne ka`em da mo`da nema tih vukova na ~etiri to~ka. Mo`da ih i ima i mo`da i kradu jagwad i ovce, ali meni nisu jo{ ni jednu ukrali. Ovako, Bo`e mi oprosti, umjesto ovce ja mogu lako da izgubim mog Mitra... (Mitar viri iza ograde s desna)... [ta bih ja jadna da ostanem bez wega? Dobro, jeste on i star i malo ~angrizav, ali kakav je takav je moj je. Lijepi moj Mitre, samo se ti vrati svojoj baki. Nisam ni ja zlato, znam ja to... (Mitar poku{a da se ponovo iskrade, ali zapne za nekakvu {erpu, ona se tr`e pa ga ugleda)... Stop, stoj, stani! Gdje si do sada, kukav~e crni? MITAR: Tu sam, odavno sam se vratio, ali sam zaspao na ogradi tora dok sam brojao ovce. MARA (ruga mu se): Ma da, veliko stado pa ga te{ko izbrojati MITAR: [ta }u kad sam umoran?!... Reci mi, je li Pile stigao? MARA: Naravno da je stigao i to poodavno. Za{to ne bi stigao, nije vi{e mali.Nije on kao wegov djed, pa da se izgubi u po bijela dana. MITAR: A gdje su djeca? MARA: Oti{la su tebe da tra`e, kukav~e crni. MITAR: Za{to da me tra`e? Nisam malo dijete pa da se izgubim? MARA: Gori si nego malo dijete. Kako su se samo djeca zabrinula zbog tebe. MITAR: Sad kukav~e crni, a malo~as sam bio lijepi tvoj Mitar?! MARA: Veoma nepristojno je prislu{kivati ne~ija razmi{qawa.

114

MITAR: Nepristojno, veli{? Vi{e je nepristojno glasno razmi{qati kada si sama. Samo budala pri~a sama sa samom sobom. MARA: Sada sam i budala, je li? I jesam, mogu ti re}i. Kada sam se zabrinula za tebe. To mi je hvala za moje suze. MITAR (uzme sjekiru i nastavi prikivati ogradu): Pa suze, ne{to nisam vidio. MARA: Kada si ~orav kod o~iju. Ja ti lijepo ve} dugo govorim idi kod o~nog qekara neka ti izmjeri vid i da neke nao~ale. Jednom }e{ sebi prste odsje}i sa tom sjekirom. [ta je vi{e kucka{ i pribija{, vidi{ da je ~vrsta?! MITAR: Pa moram ru~ak zaraditi... Ima li {ta da se jede u ovoj ku}i? MARA: Ima, naravno. A kada to nije bilo? U mojoj se ku}i uvijek imalo {ta jesti i kad nam je bilo najte`e. MITAR: Pa daj onda, gladan sam ti kao vuk! MARA: Gladi muhu po trbuhu, nek ti muha pitu kuha! MITAR: To mi je jo{ i pokojna matera govorila. MARA (ruga mu se): Matera?! Da te samo djeca ~uju! Kako te nije sramota za onu divnu `enu, pokojnu majku tvoju, Bog da joj du{u prosti, ti ka`e{ matera. MITAR: Daj `eno, matere ti, ne zvocaju nego postavqaj da se jede. Vrijeme je. MARA: Nije vrijeme. MITAR: Kako to? MARA: Tako, lijepo, nije vrijeme. MITAR: Pa kada }e biti, ako nije sada?! MARA: ^ekat }emo djecu, pa svi skupa da ru~amo, takav je red. Ne bi bilo lijepo da mi jedemo, a oni gladni tebe tra`e po selu. 115

MITAR: U pravu si, `eno! MARA (krsti se): O hvala ti Bo`e da sam i ja nekada u pravu! 3. Pojava LANA, PILE, SAWA, pre|a{wi LANA (djeca utr~avaju, ona zabrinuto ne vidi djeda koji se sagnuo): Bako, bakice, nigdje ga nema! SAWA: Veli nam ~ika Boro da je davno oti{ao ku}i sa ovcama! MARA: Smirite se, djeco moja, na{a izgubqena ov~ica se sama vratila ku}i! PILE (kada se djed uspravi, radosno): Evo ga! \e si, |ede, me|ede?! MARA (dok se wih dvojica grle): Sram te bilo, Dragane, kako }e{ djedu re}i da je me|ed?! MITAR: Neka, Maro, pusti dijete! PILE: Pa, bako, mi se tako {alimo! MARA: Kakva vam je to glupa {ala? MITAR: On ima pravo, on je moje magare malo! SAWA: Ako je on magare, {ta sam ti onda ja? MITAR (sjeda i stavqa unu~ad na krilo): Ti si moje zlato zlatno! SAWA (pri|e Mari): Mene moja mama zove Sunce. MARA (we`no je prigrli): I jesi Sunce, Sawice moja draga. A sada vas troje, dosta ma`ewa i {kakiqawa, treba da se ru~a. I ti }e{ Sawice sa nama ru~ati, pa se poslije mo`ete lijepo! igrati. Idemo... (svi idu lijevo u ku}u).

Zavjesa
116

ZIMSKE RADOSTI
(Pozori{na komedija za djecu sa pjevawem)

Lica: - PLAVA VILA, - DVORSKA LUDA, - PRINCEZA, - MAN\AFOKO, - VUK, - CRVENKAPA, - MEDO, - ME^KO, - BRUNDA, - MADONA - LESI, - KAPETAN KUKA, - PEPEQUGA, - SWE@NA KRAQICA, - PINOKIO, - IRVAS, - ^UDESNA ZVIJEZDA, - KRAQ, - KRAQICA, - JECA, - DEDA MRAZ.

Vrijeme i mjesto radwe: Nekada davno i danas, negdje i nigdje.

119

(Kada se zavjesa otvori, osvijetqeni samo plavim reflektorom iz sale, na stepenicama sjede PLAVA VILA i DVORSKA LUDA (sa gitarom) i pjevaju, a kada se popale svi reflektori osvijetli se pozornica stari, dugo ne kori{teni dvorac, koji svi glumci polako, laganim pomjerawem stvari dovode na kraju u red, pred dolazak DEDA MRAZA.)

1. Pojava PLAVA VILA i DVORSKA LUDA PLAVA VILA i DVORSKA LUDA (pjevaju): U jednom kraqevstvu starom, pri~a se de{ava ova, sa pjesmom i gitarom junaci iz va{ih snova. Svi oni ovdje }e biti doga|aj vrlo ~udan Zajedno sa vama sniti a svako }e biti budan. Zima je i snijeg do krova princeza mamina maza godina bli`i se Nova pa doziva Deda Mraza!

121

2. Pojava PRINCEZA i pre|a{wi, potom MAN\AFOKO PRINCEZA (stoji na sred pozornice i doziva): Deda Mraze!... Deda Mraze!!... Deda Mraze!!!... (djeci)... Trebali bi i vi da mi pomognete. Nije fer da se ja sama derwam ovdje, a i vi volite Deda Mraza kao i ja. I vi o~ekujete da vam on donese paketi}e, kao i ja. Je li tako? Hajde da ga svi zovemo... Deda Mraze!... Deda Mraze!... Deda Mraze!!! MAN\AFOKO (usko~i): Ekolo! Deda Mradze, Deda Mradze. Ti pikolo bambina nista drugo i ne dznati nego se samo derwalo kao dete kad se ukakalo. PRINCEZA: [ta se ti mije{a{, ko je tebe zvao? MAN\AFOKO: Ti ci me dzvala, ti vikare na sav glasare: Deda Mradze! Deda Mradze!, pa sam ja dosare. PRINCEZA: Pa nisam tebe zvala. Ko si ti? MAN\AFOKO (~udi se): Ti neznare ko cam ja?! Ti ne znare?! Ti stvarno, stvarno, stvarnisimo ne znare ko cam ja?! PRINCEZA (ruga se): Neznare, neznare! Ne ka`e se neznare, nego ne zna{? MAN\AFOKO: A sta ja nezna{? Ja cve zna{. Sta ce tebi Deda Mradze, koji nista ne znare, kada ja, Crni Man|afoko cve zna{? PRINCEZA: Sve?! MAN\AFOKO: Cve! Ajde, pitare me nesto. Prego! PRINCEZA: Kako se grudva sa snijegom. MAN\AFOKO: Bravisimo, to je pravo pitare. Ja to zna{. Bene, prvo ce udzme jedan pikolo kamen, 122

pa ce zamotare sa cnijeg i onda ce ga|are u neko babetino u glava ili u prodzore od komsije... (znati`eqno)... Da li ci ce cada cjetila ko cam ja? PRINCEZA: Jesam. Ti si onaj bezobrazni Man|afoko, kojeg je sredio Pinokio. MAN\AFOKO: Jecte, to cam io, ali nije mene budalacto Pinokio credio, nego cu me izdali kukavico i lupezo Macare i Lijare. PLAVA VILA (prilazi im): E, sada je dosta! [ta }e{ ti, Man|afoko ovdje? Mar{ napoqe! Odlazi dok se nisam sjetila svih tvojih bezobrazluka! DVORSKA LUDA: Boqe ti je da je poslu{a{. Wena mo} je jaka. Vidio sam svojim o~ima kada je Kapetana Kuku pretvorila u zmiju. MAN\AFOKO: A cta mi mozes? Ti nisi vise Plava Vila, ti vise nemare moc i carobni prah! PLAVA VILA (gurne ruku u xep): Je li nemam?! ... A {ta je ovo? DVORSKA LUDA: [ta sam ti rekao? Bje`imo! PRINCEZA: Za{to ti da bje`i{? Tebi ne}e ni{ta... (zaqubqeno)... ti lijepo pjeva{. DVORSKA LUDA: Vidio sam je i kako precizno ga|a: umjesto vje{tice, pretvorila je Ivicu i Maricu u leptiri}e. Proma{ila je na dva metra. PLAVA VILA: Pa {ta?! Tako sam im pomogla da odlepr{aju iz wenog zatvora i da se spasu... (Man|afoku)... Ne boji{ se? E, evo ti sad! ... (baci prema wemu `uti prah)... MAN\AFOKO (bje`e}i): Jao, nocite me moje mile nogare. Bezite dok me nije Plava Vila pretvorale u magare! ]ao bambino! ]ao tuti! (pobjegnu obojica). 123

3. Pojava PRINCEZA, PLAVA VILA, potom VUK i CRVENKAPA PRINCEZA (sagiwe se i oprezno dodiruje `uti prah, pa pogleda u wu): Pa ovo nije ~arobni prah. To je obi~no kukruzno bra{no. PLAVA VILA: Ta~no, ali on to ne zna. Ali to ne zna~i da nisam Plava Vila i da nemam ~arobnu mo}. Samo mi je ponestalo ~arobnog praha ali za kukavicu kakav je Man|afoko, mo`e poslu`iti i kukuruzno bra{no. VUK (kada prestra{eno usko~i na scenu Princeza vrisne, a Plava Vila malo ustukne): Jao, pomagajte moje dame. Obrao sam bostan! Juri me Crvenkapa ho}e da mi i{~upa rep. PRINCEZA: [ta je to bostan. PLAVA VILA: Lubenice. PRINCEZA: Ho}u i ja lubenice! PLAVA VILA: Otkuda lubenice u decembru? PRINCEZA: Pa kad ga je on obrao u decembru, mogu i ja da ga jedem u decembru. VUK: Ja }u ti donijeti brdo lubenica, tonu, samo mi spasite moj krasni rep! PLAVA VILA: A {ta }e woj tvoj rep? VUK: Ka`e ide na maskembal, pa joj treba da se maskira. PRINCEZA (razma`eno): Ho}u i ja da idem na maskembal! A, gdje je taj maskembal? PLAVA VILA (Vuku): Bje`i, dok te ja nisam pretvorila u `abu! Baci}u na tebe ~arobni prah! PRINCEZA: Kukuruzno bra{no! 124

Ni|e veze!... (osvrne se, pa prestra{eno): Jao, majko moja! Evo je ide. Sakrijte me, molim vas. Obe}avam da vi{e nikada ne}u pojesti ni jednu jedinu baku na svijetu! PLAVA VILA: Ne vjerujem ti... Odlazi, brojim do tri!... Jedan ... dva ... (Vuk pobjegne). PRINCEZA (sa`qivo): Jaaadni ~ika vuk, ba{ mi ga je `aaao! PLAVA VILA: A, da li bi ti ga bilo `ao kada bi pojeo tvoju baku?... Ne bi! Ne ka`e badava na{ narod: Vuk dlaku mijewa ali }ud nikako! Ja mu ne vjerujem i nije mi ga nimalo `ao. CRVENKAPA (utr~ala je dok ova govori): I ne treba mu vjerovati. Poku{ao je nagovoriti jadnu moju baku da se maskira u Crvenkapu, to jest u mene. Kad ga je baka odu{evweno pitala da li }e to biti lako, jer je ona stara, a ja vrlo mlada, i za{to joj to predla`e, on joj je hladno rekao, da je sla|e mla|e kad se jede. Ona ga je pojurila metlom, a on je u bijegu udario u mene, prosuo mi korpicu sa kola~ima za moju staru i bolesnu baku. Svi su se kola~i rasuli po putu da sam ih morala ostaviti {umskim pti~icama da ih pojedu, a za baku ni{ta nije ostalo. Zato ga jurim, da mu po~upam ono wgovo ru`no krzno i u{i. PLAVA VILA: Pa ni to nije lo{e, bar su se pti~ice po~astile kola~ima. PRINCEZA: A zar ti ne `eli{ wegov rep? CRVENKAPA: Rep?! [ta }e meni wegov rep? PLAVA VILA: Pa vuk je rekao da ti treba wegov rep za maskembal. PRINCEZA: Ho}u i ja na maskembal? VUK:

125

CRVENKAPA: Ma kakav crni maskembal?! Ni|e veze. Pojma nemam ni za kakav maskembal. PRINCEZA: Kakav je to crni maskembal? CRVENKAPA: Nije crni nego la`ni maskembal. ]ao, `urim da ga uhvatim dok se nisam odqutila! (odjuri za vukom) 4. Pojava MEDO, ME^KO, BRUNDA i pre|a{wi MEDO (ulaze): Izvinite, jel to ovdje? PRINCEZA: Nije, ali je ovdje to. To jest ti i ta tvoja dva lutka. MEDO: To nije to, to nisu lutke to su moja djeca. Jel stiglo proqe}e? PLAVA VILA: Rano ste se vi probudili, zima tek {to je po~ela. PRINCEZA: Mi ne ~ekamo proqe}e, mi ~ekamo Deda Mraza. MEDO: A ho}e li on donijeti proqe}e? Mi smo se rano probudili jer smo rano ogladnili. ME^KO: Ima li ovdje {ta da se jede? BRUNDA: Nije to pristojno u tu|oj ku}i tra`iti da se jede. ME^KO: Pa, ovo nije tu|a ku}a, to je Princezina ku}a. BRUNDA: To jest dvorac. MEDO: Pa, na dvoru se dvori. Hajde, naredi da nas podvore, to jest poslu`e kru{kama i medom. PRINCEZA: Ali ja nemam slu{kiwe, dvorkiwe i tako te iwe. Ovdje smo samo Dvorska Luda i ja.

126

5. Pojava DVORSKA LUDA i pre|a{wi, MADONA (ma~ka) i LESI (pas) DVORSKA LUDA (ulazi nose}i punu korpu raznog vo}a): Dvorska Luda, stvara ~uda! PRINCEZA (dok se u pozadini Medvjed i me~i}i slade vo}em, pogleda u Dobru Vilu): Otkuda sad ovo? Da nisi ti upotrijebila kakvu rezervnu ~aroliju osim onog tvog kukuruznog bra{na? PLAVA VILA: Nemam ja sa tim veze. To mora da je neko drugi umje{ao svoje ~arobne prste, to jest ~arobni {tapi}. Idem da vidim ko se to usudio da uradi tako ne{to na mom terenu!... (ode desno). PRINCEZA (Dvorskoj Ludi): A ti? Ka`i, odakle ti to? DVORSKA LUDA: Odakle ti to? PRINCEZA: Dvorska Ludo, nemoj da se pravi{ lud. Lijepo mi ka`i, odakle tebi to? DVORSKA LUDA (kao da govori poeziju): Odakle tebi to? PRINCEZA (qutito): Ti nisi Dvorska Luda, ti si luda Luda!Ho}e{ li ve} jedanput da mi liiijeepo ka`e{, odakle tebi to, toliko svje`eg vo}a u decembru? DVORSKA LUDA (najqubaznije {to mo`e): Odakle tebi to, toliko svje`eg vo}a u decembru? MEDO (dok ona histeri{e, Dvorskoj Ludi): Nemoj vi{e da je zeza{, ja znam da ti nisi lud. Odgovori joj na pitawe, dok te ja nisam propustio kroz ove moje {ape!

127

DVORSKA LUDA (quto Medi): I to mi je hvala {to sam nahranio tebe i tvoju djecu?! ... (Princezi, veselo) ... Pa ve} sam vam rekao, va{e viso~anstvo, to jest veli~anstvo: Dvorska Luda stvara ~uda! PRINCEZA: To ti pri~aj nekom drugom. Ti zna{ da me zasmijava{ i da me oraspolo`i{ kada sam najtu`nija, zna{ lijepo pjevati, ~arobno, ali ~arobwak nisi. DVORSKA LUDA (uzme gitaru i odsvira jedan akord): Nisam?... (jo{ jedan, ja~i)... Nisam ~arobwak?... (jo{ jedan, najja~i)... Gledaj ovo! ...(Po~ne svirati). LESI (djevoj~ica maskirana u psa, isko~i i zvani~no najavi pokazuju}i prema ulazu): Tara!... Dame i gospodo, za vas i sa vama pjeva Madona! PRINCEZA (iznena|eno): Madona?! MADONA (djevoj~ica u kostimu ma~ke, istr~i prema publici i, animiraju}i ih, pjeva Kad si sretan)... Kad si sretan ti udari dlan o dlan! ... (zajedno sa wom i djecom u sali, pjevaju i igraju i oni na pozornici; ulete Vuk i Crvenkapa, malo igraju onda ga ona pojuri daqe). DVORSKA LUDA (Kada se pjesma zavr{i): Bravo! Bravo djeco, a bravo i tebi Madona! PRINCEZA: Kakva je sada ovo `ivotiwa?! MADONA (nakloni se): Va{e viso~anstvo, ja sam Madona, Jecina ma~ka koju je Baltazar o`ivio! PRINCEZA: O`ivio?!... Lutku o`ivio?!... Zar se i to mo`e?! DVORSKA LUDA: Mo`e, dakako da mo`e! PRINCEZA: Ali kako? DVORSKA LUDA: Lako! Ma{ta mo`e sva{ta!... (djeci)... Je li tako, djeco? ... (kada mu djeca odgovore) ... Koga biste sada `eqeli da vidite? ... Koga da pozovem?... Koga? ... Kapetana Kuku? ... Evo ga, glavom, bradom i kukom, Kapetan Kuka!!! 128

6. Pojava KAPETAN KUKA i pre|a{wi, potom PEPQUGA KAPETAN KUKA (`urno dolazi kroz salu djeci iza le|a; re`i bijesno ma{u}i kukom i sabqom; kad stigne na pozornicu, okrane se djeci): Ha, golubi}i moji! Tu ste! Evo i mene! E, sada mi ne}ete uma}i! Ja sam najslavniji, najsuroviji i najneustra{iviji Kapetan Kuka. PRINCEZA: I najnepristojniji! MADONA (prestra{eno): Jao, on jede ma~ke! Bje`im ja, dok sam jo{ `iva! LESI: Jede i pse, bje`im i ja! (izjuri). KAPETAN KUKA: Jedem, naravno da jedem... Jedem ma~ke, pse, a naro~ito volim... (ne vidi Medu koji se sagnuo da ne{to dohvati, pa krene prema me~i}ima)... male mece!... (kada se Medo uspravi, on se prepla{eno povu}e, pa pomirqivo)... Ali danas ne{to nisam pri apetitu. PRINCEZA: Uz to {to je najnepristojniji, on je jo{ i kukavica! DVORSKA LUDA (princezi): Ne izazivajte ga, va{e blagorodno viso~anstvo, to jest veli~anstveno blagorodstvo. Ako se jo{ samo malkice razquti, sve }e nas pobiti! KAPETAN KUKA: Naravno da }u vas pobiti, ali moram prvo da na|em kqu~ od ~arobnog kov~ega. Pepequga ga je ovdje negdje izgubila, kosu }u joj zapaliti, samo da je na|em! PEPEQUGA (ulazi): Evo me, hvalisav~e! Kome }e{ ti kose zapaliti?! Ne bojim te se!

129

KAPETAN KUKA (uperio je sabqu prema woj, ali se povla~i): Ne bojim se ni ja tebe, a i danas mi ne{to nije do borbe! PRINCEZA: [ta sam vam rekla? Samo hvata na galamu i na tu svoju kuku, ina~e je kukavica nad kukavicama. KAPETAN KUKA (uperi u wu sabqu, quto): Nisam ja kukavica!... (spusti sabqu pa pomirqivo)... Samo sam odlu~io da malo budem fin. DVORSKA LUDA: Za{to? Odkuda taj preokret? KAPETAN KUKA (lukavo): A mislite da ja ne znam da vi ~ekate Deda Mraza, a? Ho}u i ja da dobijem poklon! PRINCEZA: Deda Mraz }e darivati samo dobru i lijepo vaspitanu djecu! KAPETAN KUKA: Pa i ja sam dijete svojih roditeqa, nema veze koliko godina imam. DVORSKA LUDA: Ima veze, kako da nema veze? PRINCEZA: A pri tom jo{ nisi lijepo vaspitan. Ta~nije, ti si veoma, veoma, nevaspitan i bezobrazan. PEPEQUGA: Bezobrazan, nevaspitan i kukavica nad kukavicama! KAPETAN KUKA (drekne quto i podigne i sabqu i kuku): E, sad je dosta! Sada sam se stvarno naqutio! Sve }u vas pobiti!

130

7. Pojava SWE@NA KRAQICA i pre|a{wi SWE@NA KRAQICA (odjedanput zagrmi i svjetlo se ugasi, a kada se upale samo neki reflektori, stoji na sred scene sa svjetle}im ~arobnim {tapi}em u ruci): Niko nikoga ne}e ubiti! Ako }e ko da ka`wava, to }u biti ja! DVORSKA LUDA: A ko si ti? PRINCEZA: Jo{ jedna nevaspitana djevoj~ura. PEPQUGA: Kakakv ti je to svijetle}i {tap? ... (sa strahom u glasu)... Da ti nisi... SWE@NA KRAQICA: Jeste ja sam Swe`na Kraqica!... Sve }u vas zalediti! S V I (bje`e}i na sve strane, u strahu vi~u): Swe`na Kraqica! Bje`imo! Spa{avaj se ko mo`e! Sve }e nas zalediti! 8. Pojava SWE@NA KRAQICA, PINOKIO SWE@NA KRAQICA (sama, osvr}e se): Ali nemam koga da zaledim, svi su se razbje`ali. A vi, djeco, znate li vi ko sam ja?... Jeste li gledali predstavu Swe`na Kraqica? ... Je li vam se dopala?... Pa da, imam ideju! Ja }u jednostavno da sve vas zaledim i odvedem u moj Ledeni dvorac. Jeste, to }u da uradim!... Nemojte da se bojite, to ni{ta ne boli. A znate li kakav je moj dvorac... (sa odu{evqewem)... veeeliki i sav od leda, a unutra je tako hladno, hladno da srce puca od hladno}e. A? Je l ho}ete da vas ja zaledim i odvedem u svoj dvorac? 131

PINOKIO (ulazi, hoda i govori kao robot): Ni-ko-ga ti ne-}e{ da za-le-di{! SWE@NA KRAQICA (arogantno): O, vidi, vidi, mali robot! Ti mora da si onaj novi Pinokio, koga je napisao onaj Branko Kockica. Bez veze, mame mi, vi{e mi se dopadala ona stara bajka, sa onim Pinokiom kome raste nos, raste mu wowa ko kobasica. PINOKIO: Me-ni ne-mo-`e{ ni-{ta, ja sam ro-bot. Ne-mo-`e{ da me za-le-di{. SWE@NA KRAQICA: Ne mogu?! Misli{ da ne mogu? E, sad }emo da vidimo... (mahne svjetle}im {tapom prema wemu, ali se ni{ta ne doga|a, za~udi se pogleda {tap, pa ponovi sve)... [ta je ovo? Pa ovaj ~arobni {tapi} ne radi, vi{e nema mo}? Mora biti da mu se baterija istro{ila. PINOKIO (pjeva): Ne mo`e{ mi ni{ta, ne mo`e{ mi ni{ta!... (prestane pjevati)... Ne, ti ne-ma{ mo} na-da-mnom. Ja jo{ ni-sam pra-vi dje-~ak. Sa-da }e do-}i Pla-va Vi-la i pre-tvo-ri-ti me u dje-~a-ka, ta-~ni-je o-`i-vje-ti me, jer sam sa-da i do-bar i li-je-po vas-pi-tan. SWE@NA KRAQICA: Nije me ni briga za tebe! Idem ja u svoj Ledeni dvorac i sama }u proslaviti Novu Godinu... (zove)... Irvas!... Irvas, do|i ovamo, brzo!

132

9. Pojava IRVAS i pre|a{wi, potom PLAVA VILA IRVAS (u|e i ostane na vratima): Izvolite, va{e viso~anstvo, Swe`na Kraqice. Zapovjedajte! SWE@NA KRAQICA: Moj vjerni Irvasu odnije}e{ me u moj Ledeni dvorac, samo brzo. Uskoro }e Nova Godina i ho}u da je proslavim u svom dvorcu. IRVAS: Sami? SWE@NA KRAQICA: Sama, kad su se svi razbje`ali pa nisam stigla nikoga ni da zaledim. Ovaj mali {eprtqavi i tromi robot se ne mo`e zalediti. Napomeni me da pozovem servis za ~arobne {tapi}e, ovaj mi se ne{to kvari. IRVAS: A ova djeca? Vidite, va{e veli~anstvo koliko ih je! Izaberite neko zlo~esto dijete, zaledite ga, pa da vas odnesem u na{, ovaj u va{ Ledeni dvorac. SWE@NA KRAQICA: To ti je dobra ideja! Ja sam prvo htjela sve da ih zaledim, ali ne ide. IRVAS: Pa moja stara le|a ne bi izdr`ala toliki teret, ali jedno dijete i vi, to mo`e. PINOKIO: To vam va-{e ni-zo-~an-stvo ne-}e u-spje-ti! SWE@NA KRAQICA: Za{to mi ne bi uspjelo? PINOKIO: Jed-no-sta-vno ov-dje ne-ma lo-{e dje-ce. Sve su to do-bra i li-je-po va-spi-ta-na dje-ca. SWE@NA KRAQICA: Nisu! Niko od wih ne voli da jede povr}e, prqaju se, ne}e da u~e i pi{ke se u

133

ga}e! Sve su to zlo~esta djeca i kada bih izabrala bilo koga, ne bih pogrije{ila. IRVAS: Pa, izaberite, va{e veli~anstvo ve} jednom to neko deri{te, pa da idemo. Daleko je sjeverni pol. Moramo da po`urimo. SWE@NA KRAQICA (pri|e publici, razgleda, dvoumi se): Pa, neeeznam, nisam sigurna koje }u, sva su mi tako cakana. PLAVA VILA (ulazi qutito): A tu si! Mogla sam i misliti da si to ti. [ta radi{ ovdje? Ovo je moja teritorija i ovdje ja vladam. PINOKIO: Pla-va Vi-lo, ba{ do-bro da si do-{la na vri-jeme. Ova ov-dje je htje-la da nam od-ve-de ne-ko di-je-te iz pub-li-ke. SWE@NA KRAQICA (zauzme borbeni stav prema Plavoj Vili): Ti se ne mije{aj ina~e }e{ sa mnom imati posla!... (mahne {tapom prema woj, zagrmi, sijeva, ali se ova i ne pomjeri). PLAVA VILA (zauzme tako|e borbeni stav, brzo iz xepa izvadi ~arobni prah i baci ga prema woj; svjetla postanu veselija, za~uje se muzi~ki akord, ali ni{ta ne pomjeri Swe`nu Kraqicu): Ne bojim te se. Nemamo mo} jedna na drugu, ali }u i svojim `ivotom braniti svako dijete ovdje u sali. PINOKIO (dok se wih dvije spremaju da sko~e jedna na drugu): Ne-}e-te se, vaq-da tu-~i?! Pla-va Vi-lo, br-zo me pre-tvo-ri u dje-~a-ka, pa da o-tje-ram tu le-de-ni-cu ta-mo gdje joj je i mje-sto, na sje-ver-ni pol! IRVAS: Sredite je, va{e viso~anstvo. Samo po`urite, vrijeme nam isti~e! PINOKIO: Sta-ni-te! I-mam i-de-ju! Po-zo-vi-mo ^a-ro-bnu Zvi-je-zdu, ne-ka o-na pre-su-di. 134

PLAVA VILA (opuste se): U redu, mo`e. Tako je dobro. SWE@NA KRAQICA: Meni je svejedno. PINOKIO (pri|e publici): Dje-co, po-mo-zi-te mi da do-zo-ve-mo ^u-de-snu Zvi-je-zdu...(vi~e)... ^udesna Zvijezdo!... ^udesna Zvijezdo! 10. Pojava ^UDESNA ZVIJEZDA i pre|a{wi, a potom jedno po jedno oprezno ulaze: DVORSKA LUDA, MEDO, ME^KO, BRUNDA, VUK, CRVENKAPA, MADONA, LESI, KAPETAN KUKA i PEPEQUGA ^UDESNA ZVIJEZDA (ulazi mirno): Evo me Pinokio. Za{to si me zvao? PINOKIO: Spa-{a-vaj, ti si mud-ra sta-ra Zvi-je-zda, naj-sta-ri-ja si ov-dje. Po-mo-zi da ri-je-{i-mo o-vaj pro-blem. O-ve dvi-je ~arob-ni-ce se bo-re za vlast u o-vom di-je-lu svi-je-ta. ^UDESNA ZVIJEZDA: To nije te{ko. Svi mi ovdje smo likovi iz poznatih i djeci jako dragih bajki i pozori{nih predstava. Djeca nas dobro znaju i mi `ivimo samo zbog djece i `ivje}e od nas svako ko u dje~ijoj ma{ti ostavi vi{e traga. Djeca }e odlu~iti koja }e ~arobnica ovdje vladati. U po{tenoj borbi, uz pomo} djece, uskoro }emo znati kojoj }emo se vladarki prikloniti. KAPETAN KUKA: Podijelimo im sabqe, da vidimo koja je boqa! ^UDESNA ZVIJEZDA: Ne. Bez oru`ja i bez krvi! MEDO: Pa neka se onda pohrvu, pa koja pobijedi... 135

^UDESNA ZVIJEZDA: Ne. Bez ikakvog nasiqa! DVORSKA LUDA (akord na gitari): Neka pjevaju! ^UDESNA ZVIJEZDA: Bi}e i pjesme, ali mi moramo da vidimo i koliko su dobra i koliko toga znaju djeca. Plava Vila tvrdi da su oni dobri, vrijedni i pametni, a Swe`na Kraqica tvrdi da su zlo~esti, lijeni i glupi. Ovim takmi~ewem }e se pokazati koja je od wih dvije u pravu. KAPETAN KUKA: Neka borba po~ne. 11. Pojava KRAQ, KRAQICA, PRINCEZA i pre|a{wi KRAQ (ulaze va`no uz fanfare, svi se klawaju do zemqe, sjedaju na tron): Nikakve ovdje borbe ne}e biti dok ja nedam znak, je l jasno? Ovdje sam ja kraq, ovo je moje kraqevstvo. Kakvo je takvo je, ali je moje! DVORSKA LUDA: U pravu ste va{e blagorodno, dragorodno i vrlo zgodno viso~anstvo. KRAQ: A i ti, Dvorska Ludo, za koga ti radi{? Ko te pla}a? DVORSKA LUDA: Vi, va{e {a{avo veli~anstvo. KRAQICA: [ta si rekao?! Kako se usu|uje{ da vrije|a{ Kraqa?! DVORSKA LUDA: Rekao sam va{e lepr{avo veli~anstvo! KRAQICA (strogo): Mislim da si ne{to drugo rekao! PRINCEZA (namigne Dvorskoj Ludi): Nije, draga mamice, to se vama samo u~inilo! Na{a Dvorska Luda je tako dobar i pa`qiv, danas mi je ~ak i `ivot spasio. 136

KRAQ (sko~i): @ivot?! Ko je ugrozio `ivot mojoj mezimici i qubimici? PRINCEZA (poka`e rukom na Kapetana Kuku): Onaj tamo, zlo~esti i bezobrazni Kapetan Kuka! KRAQ: Neka mu se smjesta odrubi glava! PEPQUGA (pri|e pa se nakloni): Molim vas, va{e veli~anstvo, po{tedite mu `ivot. Bi}e on dobar, ja vam garantujem. KRAQ: Dobro, dobra moja Pepequgo, neka ti bude. Ti si glavni lik meni najmilije bajke. Sje}am se kada sam bio mali, ja sam svaku no} molio majku kraqicu da ~ita ba{ tu, tvoju bajku. Po{tedi}u mu `ivot, ali samo jo{ ovaj put. KRAQICA: Ja, Boga mi, ne bih. KRAQ: Ovdje se ja pitam, ovdje sam ja kraq... ^udesna Zvijezdo, neka borba po~ne i neka bude o{tra ali po{tena i zanimqiva. Vrlo zanimqiva. ^UDESNA ZVIJEZDA (blago se nakloni): Hvala vam, va{e viso~anstvo... (okrene se takmi~arkama)... Po~nite! Ko prvi osvoji tri poena, pobjednik je! DVORSKA LUDA: Dozvolite Plava Vilo, da vam ja pomognem. Evo, ja }u da sviram i da pjevam. Ako djeca budu pametna, pa pogode o ~emu ja pjevam, neka umjesto mene odpjevaju kraj stiha. SWE@NA KRAQICA: Ako nije ta~no i ako nije glasno, ne pika se i poene dobijam ja. DVORSKA LUDA: Nikakve poene ti ne}e{ dobiti. Ti mo`e{ dobiti samo batine. Je li tako, djeco? Ho}emo li, djeco, da pomognemo Plavoj Vili da pobijedi ovu Swe`nu Kraqicu?... Molim?... E, slu{ajte pa`qivo, pa da pogodite i uzviknete zadqu rije~ u svakom stihu... (pjeva)...

137

Gdje je puno drve}a, gdje nema ni druma, to je moje skloni{te, to je gusta... ({uma)! Gdje je svima potrebna motika i kuka kada tuda prolaze jer se pla{e... (vuka)! Kuda samo projuri neki zeko bos, `uri da se ugrije, smrzo mu se... (nos)! PRINCEZA (svi sem Swe`ne Kraqice aplaudiraju): Bravo, bravo djeco! ^UDESNA ZVIJEZDA: Jedan, nula za Plavu Vilu! SWE@NA KRAQICA: Ko prvi nosi, ku}i ne donosi... Ja imam pravo na tri pitawa. Poka`ite vi meni, djeco, kako se derwate, kada na utakmici padne gol, koji ste jako `eqeli da vidite?!... Ja~e, ja~e, ni{ta vas ne ~ujem!... Dobro, to znate. A, da li znate kako vjetar duva, kako se grane wi{u, kako grmi i kako ki{a pada? ^UDESNA ZVIJEZDA (aplauz i radosni poklici na pozornici): Dva nula za Plavu Vilu! KRAQ (ustane, svi se duboko naklone): Ja, kraq ove kraqevine }u da vam postavim tre}i i posledwi zadatak. Vrijedi i za vas u publici i za vas u dvorcu... Pjevajte mi i igrajte neku pjesmu o vozu. E, sad da vas vidim!... (odmah Dvorska luda po~ne da svira Plavi swe`ni voz, svi pjevaju i igraju, pa tako igraju}i si|u i u publiku; on se malo zbuweno vrti, pa onda ka`e Kraqici i Princezi)... [ta stojimo kao ukopani?! Idemo i mi da se zaka~imo za ovaj voz!... (silaze i igraju sa ostalima; kada se pjesma pribli`i kraju pewu se na pozornicu svi radosni i umorni). ^UDESNA ZVIJEZDA (tu{ gitare): Tri nula za Plavu Vilu!... (odu{evqewe i jo{ jedan tu{)... Pobjedila je Plava Vila!!! 138

KAPETAN KUKA (dok Swe`na Kraqica sa svojim Irvasom demonstrativno odlazi): @ivjela Plava Vila! SVI: @ivjela! PLAVA VILA: Hvala vam, mili moji, nikada ne bih pobijedila tu zlo~estu Swe`nu Kraqicu da mi nije bilo va{e pomo}i. Hajde sada, vrijeme je, da pozovemo Deda Mraza da do|e i podijeli nam ove paketi}e... (svi dozivaju na sve strane)... Deda Mraze!... Deda Mraze!!... 12. Pojava JECA i pre|a{wi JECA (kada svi o~ekuju Deda Mraza, na sred pozornice utr~ava djevoj~ica Jeca; govori veoma brzo): [ta je ovo ovdje? [ta se derwate kao da vas zmije jure?! Je li to taj maskembal? Meni reko{e da se kod one lude kom{inice Mare, ma znate one sa {estog sprata, {to stalno ne{to ~ita. Mo`ete misliti, ide stepenicama i ~ita. U liftu, ~ita. Na ulici ~ita. Nikada kwigu ne ispu{ta iz ruku, kao da }e, bo`e mi oprostiti, sto fakulteta da zavr{i, a O~i joj ovolike, iznad obrva su pro{le, majke mi. E, kod te lude ~ita~ice Mare ka`u da }e biti nekakav maskembal, mo`ete misliti, ala }e biti zabavno. Pusti}e neku ozbiqnu muziku, podijeliti narodu kwige i neka svi lijepo sjede i ~itaju! DVORSKA LUDA: Ko je sad ova? PEPQUGA: Znam je ja, to je Jeca iz predstave Nestvarna stvarnost. Kad ta po~ne pri~ati niko `iv je ne mo`e zaustaviti. 139

JECA: Ja mnogo pri~am?! Ja mnogo pri~am? Pa ti pojma nema{ {ta to zna~i mnogo pri~ati, na ~asnu rije~. Zna{ li onu teta Radu iz drugog ulaza? PEPQUGA: Ne znam. JECA: E, ta. Kada ta Rada po~ne da toro~e i ~eki}a, cijela ulica samo stane i slu{a je. Od we normalan ~ovjek ne mo`e ni do rije~i da do|e. Poput one Ane frizerke. Ona ti istovremeno i frizira mu{teriju i diktira recept za kola~e sa tre{wama i gleda ko joj prolazi pored radwe i svakog otra~a. PRINCEZA: Ja volim kola~e sa tre{wama! PLAVA VILA: Ako budemo ovako nastavili, nama Deda Mraz ne}e ni do}i. DVORSKA LUDA: Pa, {ta mo`emo kad se ova raskokodakala, kao da su joj pune ga}e mrava! KAPETAN KUKA: Za~epimo joj usta! JECA : Ko }e meni da za~epi usta? Ko? Imam pravo da pri~am i {ta mi mo`ete. Niko mi ni{ta ne mo`e. PLAVA VILA: Mogu ja... (baci na wu `uti prah i ova se skameni). PRINCEZA: Pa to ipak nije obi~no kukuruzno bra{no, to je ~arobno kukuruzno bra{no. PLAVA VILA: Sada }e jedno vrijeme ona }utati, a mi hajde sada lijepo da dozovemo Deda Mraza... (svi ga ponovo dozivaju)... Deda Mraze!!!... Deda Mraze!... (odmahuje glavom i sti{ava ih rukama)... Stanite. Ne vrijedi, ne vrijedi... [ta da radimo?... (sjeti se)... Pa da, kako se toga nisam odmah sjetila! Hajde da ga zovemo pjesmom! Svi }emo zajedno lijepo pjevati i Deda Mraz }e nam do}i!...(pjevaju svi). 140

13. Pojava DEDA MRAZ i pre|a{wi DEDA MRAZ (sa velikom vre}om na le|ima i u pratwi nekoliko {umskih `ivotiwa koje veselo skaku}u oko wega prilazi rampi, a ostali su oko wega napravili veliki polukrug): Iz daleka puta ja vam do|oh, djeco moja draga. Zato {to znam da ste to zaslu`ili. @elio bih samo da ka`em, neka vam je sretno i veselo djetiwstvo i u`ivajte u wemu {to vi{e mo`ete. Budite dobri, kao {to ste lijepi i vrijedni koliko ste pametni, pa }u ja do}i i slijede}e godine. Draga moja djeco, neka vam je sretna i lijepa Nova Godina... A sada, hajde da podijelimo ove pakete. Plava Vila }e vas prozivati a vi do|ite ovdje do mene da se lijepo slikamo i malo porazgovaramo, a ja }u svaku va{u sliku da ponesem i da vas gledam, slu{am i pratim kakvi }ete biti i slijede}e godine. Od toga koliko }ete biti dobri, vrijedni i pametni, zavisi kakav i koliki }u vam paket donijeti. Hajde, Plava Vilo, prozivaj!

- K r a j -

141

BIQE[KA O PISCU
Savo [kobi} je ro|en 21.10.1947. u Travniku, a ve} od 1950. pa sve do 1994. `ivi, raste, ~ita i pi{e u Novom Travniku (jedno vrijeme Pucarevo). Stariji je od svog grada tri godine. Tu je zavr{io i Gimnaziju, a materijalne neprilike mu nisu dozvolile daqwe {kolovawe. Ve} u 6. razredu objavquje mu ~asopis ^ik (Beograd) prvu pjesmu i od tada, uz punu podr{ku svoje porodice, pi{e i objavquje pjesme i pri~e u: Politikinom zabavniku, Plavom vjesniku, Oslobo|ewu, Na{oj rije~i, Xuboksu, Malim novinama, Kekecu, Bratstvu (lokalne novine), a 1986. Radio Sarajevo mu otkupquje, snima i emituje kao radio igru za djecu pozori{nu predstavu Gdje je moj nos, sa Brankom Br|aninom kao urednikom. U svom gradu je od 1971. do 1990. napisao (i re`irao) 6 pozori{nih predstava za mlade (i jednu za djecu), a u Vi{egradu (gdje su ga donijeli vjetrovi rata 1996.), od 1997. pa do danas napisao je (i re`irao pored pomenute Gdje mi je nos), jo{ devet predstava za djecu i jednu za odrasle. Prvih {est su objavqene u kwizi More u lavoru, koju je objavila Srpska kwiga iz Rume sa Dobricom Eri} kao urednikom. U ovoj kwizi su ~etiri pozori{ne predstave za djecu koje su veoma dobro primqene, kako kod vi{egradske publike, tako i {ire, a sa predstavom Sawalica mali glumci vi{egradski amateri su uspje{no u~estvovali i na 17. Festivalu humora za djecu u Lazarevcu. Zaposlen je u vi{egradskom Domu kulture.

143

[tampawe ove kwige pomogli su:

- Australijska ambasada u Be~u - Komunalac, Vi{egrad - Dom zdravqa, Vi{egrad

SADR@AJ

LA@QIVICA JECA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 MA[TA MO@E SVA[TA . . . . . . . . . . . . . . . . 45 SAWALICA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 ZIMSKE RADOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117

Beqe{ka o piscu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143

145

Savo [kobi} MA[TA MO@E SVA[TA

DE^JA
POZORNICA

Izdava~ SRPSKA KWIGA, Ruma * Glavni urednik DOBRICA ERI] * Za izdava~a MILUTIN @IVANOVI] * Slog, prelom i {tampa SRPSKA KWIGA, Ruma * [tampano u 500 primeraka 2006. godine

SRPSKA KWIGA u Rumi, Pavlova~ka 27, tel. 022/422-196, 022/490-139 tel/faks. 022/429-589 Uredni{tvo SRPSKA KWIGA u Beogradu, Trg Nikole Pa{i}a 2 e-mail: srpskaknjigaptt.yu

CIP Katalogizacija u publikaciji Biblioteka Matice srpske, Novi Sad 821.163.41-93-341 [KOBI], Savo Ma{ta mo`e sva{ta i druge komedije za decu / Savo [kobi}. - Ruma : Srpska kwiga, 2006 (Ruma : Srpska kwiga). - 146 str. ; 20 cm. - Biblioteka De~ja pozornica ; kw. 1)
Tira` 500. ISBN 86-7564-352-7 COBISS.SR-ID 211246343