Uvod Lingvistika je znanost o jeziku, tonije znanost koja jezik i govor istrauje u svim njihovim oblicima i meusobnim odnosima.

Poeci lingvistikih istraivanja zapoinju u davno doba, kada je ovjek spoznao kako je jezik glavno sredstvo interpersonalne komunikacije i ta tradicija bavljenja jezinim pitanjima duga je vie od dva i pol tisuljea, dok lingvistika kao samostalna znastvena disciplina svoj razvitak zapoinje prije dva stoljea. Zanimanje za jezine probleme uvjetovano je dvama razlozima. Prvi je potreba za razumijevanjem nekog jezika i elja za komuniciranjem s govornicima stranog jezika, a drugi razlog su filozofska razmatranja o naravi jezika. Povijest jezikoslovlja slina je povijesti drugih znanosti. Isprva se za rjeavanje problema pokualo odgovoriti mitovima, a kasnije su ti problemi postali dio filozofskih rasprava. (Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 9-12 ; kiljan 1980 : 49). Najranija istraivanja jezika bila su smatrana dijelom filozofije, retorike, biologije, pedagogije i religije, a narodi u kojih pronalazimo zaetke zanimanja za jezine probleme su Sumerani, Akaani, Egipani, Hebreji, Kinezi i Feniani. Radovi o povijesti lingvistike za ciljeve su imali braniti miljenje odreenih kola, promicanju nacionalizma u razliitim dravama ili se usmjeriti na odreenu temu. Povijesti lingvistike esto su kopirali jedna drugu i tako ponavljale popularne, ali netone interpretacije, takoer su vidjeli povijest lingvistike kao kontinuiranost, iako u zadnje vrijeme znanstvenici naglaavaju diskontinuiranost (Campbell 2003 : 81) U ovom seminarskom radu u prikazati razvoj lingvistike kroz povijest poevi od starih civlizacija preko antike Grke i Rima, srednjeg vijeka, humanizma i renesanse, prosvjetiteljstva i naposljetku modernu lingvistiku koja svoj razvoj zapoinje u 19. stoljeu, a nastavlja sve do dananjih dana. Sumer Veliki broj jezinih tradicija nastao je u antiko doba najvie kao odgovor na jezine promjene i vjerska pitanja. Kao to sam ve naveo u uvodu, bavljenje jezikom uvjetovano je iz dva razloga, potrebom za razumijevanjem nekog jezika s jedne strane i s druge strane filozofskim razmatranjima o naravi jezika. Ta uvjetovanost rezultira prirunicima odnosno rjenicima i gramatikama, a kao najstariji primjer navode se sumersko-akadski silabari i popisi rijei. Razlog nastanka tih popisa je bilo ouvanje odumirueg sumerskog jezika, jezika religijskog kulta i njegove knjievnosti. Nakon propasti Sumera njihov se jezik sauvao jedno i pol tisuljee i upotrebljavao se kod sveenstva te kao jezik klasine literature. Obrazovani ljudi su u svrhu omoguavanja razumijevanja sumerskog jezika zapoeli sastavljanje komentara i interpretirali tekstove. Iz tog vremena je poznat i udbenik egipatskog koji je sluio za uenje stranog jezika, a kasnije je sumerskoakadskom popisu rijei dodan i hetitski. (Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 12-13)

Indija

Poetak prouavanja jezika u Indiji uvjetovan je praktinim razlozima. Najstariji vjerski tekstovi u Indiji su Vede i datiraju od oko 1200. godine prije Krista. Napisane su na Sanskrtu, koji je bio podloan promjenama, a kako su obredi zahtjevali toan verbalni nastup bilo je potrebno stvoriti gramatika pravila za razumijevanje toga jezika. U vedskim kolama se uila fonetika (siksa), gramatika (vyakarana), metrika (chandas) i etimologija (nirukta), a najbolje je sauvana fonetika jer se pravilnom izgovaranju glasova i rijei pridavala velika vanost, a jako su se pribliili pojmu fonema. Jedan od najvanijih staroindijskih gramatiara je Panini (ivio je otprilike u 4. stoljeu prije Krista) koji je tvorac najstarije indijske gramatike ''Astadhyayi'' (Osam razdjela) u kojoj je skupio 4000 pravila-aforizama i lista osnovnih oblika na koja se pravila odnose. Pravila su poredana tako da se funkcija odreenog pravila odreuje prethodnim pravilima i jezik opisan u toj gramatici je bitan za kasniju sudbinu sanskrta kao knjievnog jezika. Njegovu gramatiku je komentarom ''Vartika'' (Napomene) popratio Katyayana, a Napomene je razradio Patanjali u 2. stoljeu prije Krista i u njemu opisuje da su rijei, predmeti i njihova znaenja vjena. Bhartrhari je nastavio to uenje i rekao kako su rijei koje izgovaramo manifestacija zbiljskog jezika koji je nosilac znaenja, on je najvia zbilja i cijeli svijet rijei i predmeta je manifestacija Apsolutne rijei (Campbell 2003 : 82 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 2122) Grka i Rim Grci imaju veliku ulogu za razvoj lingvistike jer spoznaje do kojih su doli vane su za Rimljane i Europljane. Teme, koje su zanimale grku gramatiku tradiciju, kao to su podrijetlo jezika, dijelovi govora ili veza izmeu jezika i misli aktualne su i danas. Grci su se bavili filozofsko-jezinim pitanjima porijekla jezika i njegova odnosa prema miljenju i stvarnosti. Mitovi pripovijedaju o nastanku jezika, a filozofi ga pokuavaju objasniti. Izvorno, grku gramatiku tradiciju su razvili uitelji, iako je poznata samo iz kasnijih filozofskih rasprava. Velika vanost je pridavana istraivanju jezine problematike vezane za istraivanje homerskih epova, a jedan od prvih sastavljaa spisa o Homeru je Antidor u 5. stoljeu prije Krista, koji je vjerojatno prvi upotrijebio rije gramatiar, a vrlo rano su grki gramatiari pridavali pozornost specifinim segmentima jezika kao Glauk koji je ustanovio uenje o est grkih akcenata. Grke filozofe u 5. stoljeu prije Krista zanima kako stvari dobivaju imena to jest odnos izmeu stvari i pripadajue rijei. Postoje dvije teze o tom pitanju. Prva je ta da imena imaju prirodnu i iskonsku ravnopravnost, tko razumije rije, razumije i stvari. Takvo miljenje zastupaju analogisti poput Kratila, koji smatra da izmeu imena i stvari postoji duboka prirodna povezanost, stvar dobiva ime koje joj po njenoj biti najbolje odgovara. Druga teza je da sva imena nastaju nagodbom, dogovorom meu ljudima, a njeni zastupnici su anomalisti, jedan od njih je Hermogen koji tvrdi da su imena stvari nastala dogovorom i da nisu povezana sa stvarima koje oznauju. Veliku ulogu meu jezinim pitanjima imaju Platon, Aristotel i Stoici. Platon u svom dijalogu ''Kratil'' raspravlja o obje teze, a vaan je jer razlikuje onomu (imenicu) i rhemu (glagol). Arisotel smatra jezik izrazom misli i temeljem pjesnitva. Za njega je jezini izraz znak za duevni sadraj, a ti su sadraji, kao i stvari preslikane tim sadrajima, za sve ljude isti, a ono to je razliito su jezini znakovi pa se isti sadraji mogu izrei razliitim jezicima. Aristotel zadrava Platonovu razliku izmeu imenice i glagola, ali dodaje osnovni jezini glas, slog, veznik, esticu, skupinu rijei i reenicu te je takoer ustanovio

kategoriju vremena grkog glagola. Stoici su novim jezinim spoznajama doprinijeli kroz logiku koju dijele na gramatiku, retoriku i dijalektiku. Odnos izmeu stvari, bia i rijei smatraju prirodnim, jer rijei proizlaze iz opih predodbi. Oni razlikuju imenicu, glagol, veznik i lan, pojam fleksije su ograniili na pet padea, razlikuju prijelazne i neprijelazne glagole kao i aktiv i pasiv. U 3. stoljeu prije Krista sredite jezikoslovnog djelovanja postaje knjinica u Aleksandriji. Poinju se razvijati ue gramatike discipline: Apolodor se bavi etimologijom, Demetrije iz Magnezije je sastavio leksikografske popise homonima imena ljudi i gradova, Filemon iz Eksona atiki rjenik, Didim iz Aleksandrije je prouavao specijalizirane rjenike pojedinih literalnih vrsta, a vrlo vaan gramatiar je Dionizije Traanin koji preuzima temelje gramatikog uenja Aristarha iz Samotrake. Gramatika je napisana u 25 paragrafa i odreuje gramatiku kao poznavanje upotrebe jezika, bavi se naglascima i interpunkcijom, polazi od slova, preko slogova i opisuje vrste rijei, kojima dodaje prilog, particip, zamjenicu i prijedlog. Za njega su promjenjive rijei one koje imaju kategoriju roda, broja, padea, vremena i naina. Vrlo vaan gramatiar je i Apolonije Diskol (2. stoljee prije Krista) koji pie rasprave o zamjenicama, prilozima i veznicima, djelo o sintaksi koju smatra svakim redanjem (glasova u slog, slogova u rijei, rijei u reenice). Opseg i dosezi grkog bavljenja jezikom su opisani u pregledu povijesti filologije koju je u 1. stoljeu prije Krista sastavio Asklepijad iz Mirlije (kiljan 1980 : 49 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 13-18 ; Campbell 2003 : 82-83). Rimska lingvistika nastavlja se na grku, preuzimaju teme koje su obraivali grki lingvisti. Kod Rimljana je grki jezik bio dijelom izobrazbe aristokratske djece, a kolovanje se veinom nadopunjavalo boravkom u poznatim gramatiarskim kolama od kojih su najpoznatije bile u Ateni, Pergamonu i Aleksandriji. Jezikom su se bavili gramatiari, filozofi i retoriari. Prvi vaniji rimski gramatiar je bio Marko Terencije Varon. Njegovo djelo ''De lingua Latina'' napisano je u 25 knjiga, a sauvano ih je 5 u kojima se veinom raspravlja o etimologiji, a on rijei dijeli na promjenjive (verba fecunda) koje se dalje dijele prema kategoriji padea (odreuje rijei koje naziva nomina odnosno imenice, zamjenice i pridjevi) i vremena (odreuje glagole) i nepromjenjive (verba sterilia). Marko Valerije Prob je prireivao kritika izdanja rimskih pjesnika. Lucije Elije Stilon Prekonin je sastavio sintaktiki prirunik. Vrlo poznat je i rjenik rijetkih rijei Verija Flaka,popraen etimolokim tumaenjem. Marko Tulije Tiron je razradio stenografski sustav, Lucije Plocije Gaj je osnovao rimsku retorsku kolu, Lucije Atej Preteskat se bavio stilistikom, Cezar fleksijom, leksikom, pravopisom, analogijom i anomalijom, Ciceron govornitvom, najvie analizom govornike vjetine, a najpoznatiji spisi su ''Orator ad M. Brutum''. Kint Remije Palemon je preradio gramatiku Dionizija Traanina i na taj nain postavio temelje rimske gramatike tradicije. Spis o tvorbi rijei je napisao Flavije Kaper, a skuplja idiolektalnih izraza pojedinih autora je Statilije Maksim. U 4. stoljeu Dositej Magister je sastavio dvojezinu latinsko-grku gramatiku, a prva poznata gramatika grkog i latinskog jezika datira iz 1. stoljea prije Krista autora Klaudija Didima. U 4. stoljeu Elije Donat je napisao dvije gramatike ''Ars minor'' u obliku pitanja i odgovora i ''Ars maior'' u kojoj se obrazlau svi dijelovi jezinog sustava. Augustin se bavio gramatikom, a u djelu ''De doctrina christiana jedina'' svrha jezika je prenoenje vlastitih sadraja svijesti in alterius animumu duh drugoga. Most izmeu antike i srednjeg vijeka je Priscijanovo djelo ''Institutiones grammaticae'' iz 5. stoljea napisano u 18 knjiga,

prvih 16 (''Priscianus maior'') je posveeno glasovima i oblicima, a 17. i 18. knjiga problemima sintakse (''Priscianus minor''). (Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 18-20). Arapska i hebrejska gramatika tradicija Arapska gramatika tradicija ima korijene u grkoj gramatici, posebno Aristotelovoj. Arapski jezik je bio svet i arapski gramatiari bili su usredotoeni na to zato je arapski savren. Najvei poriv za bavljenje jezinim problemima pojavio se zbog jezikoslovnih promjena i elje za sauvanjem nepovredivosti svetog jezika zapisanog u Kur'anu. Osniva arapske gramatike tradicije je Abu'l-Aswad ad-Du'ali, koju su kasnije nastavili al-Khalil i Sibawayhi (Campbell 2001 : 83). Hebrejska lingvistika tradicija je zapoela u vezi s ustanovljenjem hebrejskog teksta Starog zavjeta. Hebrejski gramatiari posudili su metode iz arapskog jezika i razvili sistem analize za morfologiju. Izmeu 990. i 1550. godine poznato je napisanih 145 gramatika. Pisac prve hebrejske gramatike i rjenika je Saadaya ben Joseph al-Fayyumi. Prvi potpuni opis hebrejskog jezika napisan je u ''Kitab al-Luma'', koju je napisao Ibn Janah prema kojoj hebrejski ima tri dijela: imenice, glagole i estice. Hebrejska gramatika doivljava vrhunac u djelu ''Sephermikhol'' kojeg je napisao David Qimihi, koji daje znaaj analizi rijei na afikse i korijen. Od ostalih gramatiara treba spomenuti Johannesa Reuchilna i Theodora Bibliandera (Campbell 2003 : 83-84). Srednji vijek U srednjem vijeku se nastavlja tendencija iz staroga Rima, osobito u opisivanju latinske gramatike, ali se poinje obraati panja na nacionalne jezike na nain da se prilagoava grko i latinsko pismo fonologiji tih jezika i gramatiki se opisuju ti jezici. Kao primjer se mogu navesti gramatika keltskoga ''Cenna Faelanda'' napisana u 7. stoljeu, Aelfricova gramatika u Engleskoj iz 10. stoljea. Veliki ugled i dalje uivaju rimske gramatike Priscijana i Donata. U srednjem vijeku jezik i gramatika se esto zamjenjuju jer se jezik smatrao onim to je shematizirano gramatikom. Petrus Heliae je napisao ''Summa grammaticae'' u kojoj gramatiku odreuje kao znanost o ispravnom pisanju i govorenju, njen zadatak je da na skladan nain povee slova u slogove, slogove u rijei, rijei u reenice. Utemeljitelj je spekulativne ili filozofske gramatike jer je primijenio u gramatici aristotelovsku logiku. Od 9. do 15. stoljea traje skolastiko razdoblje i za njih je jezik orue za ralambu strukture stvarnosti te je zadaa gramatike otkriti naela prema kojima je rije kao znak povezana s ljudskim razumom i s onim to oznauje. Srednjovjekovna etimologija objanjava rije pomou druge rijei ili vie njih koje su bolje poznate. Postoje tri objanjenja nastanka jezika: ono je Boje djelo, djelo prirode i ovjekovo djelo. Najrazliitija su tumaenja jezika kao Bojeg djela, a jedan primjer daje Dionizije koji to slikovito opisuje te tako odreuje glavnu funkciju jezika: komuniciranje, informiranje i instrukcija (kiljan 1980 : 50 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 22-24). Humanizam i renesansa

Razdoblje humanizma i renesanse je doba kada se poveava broj gramatika nacionalnih jezik, a velika geografska otkria donijeli su opise velikog broja neeuropskih jezika. Dante Alighieri poetkom 14. stoljea je napisao djelo ''Nauk o pukom jeziku'' u kojem opisuje vrijednost narodnog jezika (talijanskog) i smatra ga plemenitijim od latinskoga. Osim latinskih i grkih rjenika objavljeni su i rjenici ekog, poljskog, flamanskog, veliki broj francuskih i panjolskih gramatika. Rasprava Josepha Justusa Scaligera ''Diatriba de Europaeorum linguis'' razlikuje 4 velika i 8 malih jezika (kiljan 1980 : 50 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 24-29) Prosvjetiteljstvo U 17. stoljeu bavljenje pitanjima jezika je pod utjecajem novih filozofskih razmatranja. Francis Bacon razlikuje dvije vrste gramatike: literalnu (ona koja se bavi rijeima) i filozofsku (spekulativna,u skolastikom smislu), ali dodaje kako te dvije gramatike ne zadovoljavaju te smatra da je potrebno uvesti poredbenu gramatiku svih jezika koja bi trebala pokazati prednosti i nedostatke jezika. John Locke spominje dvije funkcije jezika (komunikacijska i samokomuniciranje). Rene Descartes spominje mogunost strogo logiki struktuiranog univerzalnog jezika koji bi se trebao temeljiti na preciznom redoslijedu svih misli na nain da se svakoj jednostavnoj misli pridrui jednostavan jezini znak. Na taj nain bi se bilo gotovo nemogue zabuniti. U Francuskoj djeluje kola Port-Royal koja je napisala prvu opu, teorijsko-kritiku gramatiku, a auori su joj Antoine Arnauld i Cloude Lancelot. Njih dvoje su sebi postavili zadatak na razumljiv nain objasniti logike osnove koje su zajednike svim jezicima, uvesti bitne jezine pojave i gramatike pojmove francuskog jezika. Gottfried Wilhelm Leibniz takoer se bavio jezinim pitanjima, a najopsenija objanjenja se nalaze u djelu ''Nouveaux essais sur l'entendement humain'' (1704). On odbacuje i matematiki racionalizam i skolastiku te pokuava prodrijeti do istinski stvarnog polazei od percepcije. On je odredio rijei kao znakove to oznaavaju misli i stvari te imaju dvostruku upotrebu-pomau naem pamenju i tako govorimo sami sa sobom i slue da moemo drugim ljudima prenijeti misli. Leibniz opisuje kako su ljudski organi oblikovani tako da mogu tvoriti artikulirane glasove. Jedna od vanih zadaa prouavanja jezika za njega je poredbeni opis pojedinih jezika i smatra da bi se istarivnjem jezika poput baskijskog ili perzijskog moglo razjasniti podrijetlo nacije. Smatra da su jezici nastali kao rezultat nastojanja ovjeka da glasove prilagodi afektima i kretanju duha, govori i o zajednikom podrijetlu europskih jezika, a uoio je slinosti izmeu madarskog i finskog jezika. Jean-Jacques Rousseau smatra da je jezik nastao za vrijeme nastanka obitelji i tako odreuje jezik kao instituciju koja je odgovrna za raskid s ovjekovim prirodnim stanjem. Johann Gottfried Herder u raspravi ''Uber den Ursprung der Sprache'' (1770) pie kako je funkcija jezika omoguavanje ovjeku da intelektualno raspolae svijetom, kako je ovjek drutveno bie radi meusobne komunikacije razvoj jezika je bio nuan (Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 30-34).

Lingvistika kao samostalna znanstvena disciplina

19. stoljee predstavlja prekretnicu u lingvistici, to je razdoblje raanja komparativne metode nastale usporeivanjem razliitih jezika, a koja utvruje srodnosti meu jezicima i potie tenju za rekonstrukcijom prajezika. Ovim istraivanjima pomoglo je upoznavanje sanskrta. William Jones je bio prvi koji je uoio bliskost europskih jezika sa sanskrtom, a prvi komparatisti su bili Rasmus Rask (prouavao je germanske jezike, panjolski, talijanski i laponski), Franz Bopp (smatra se njenim zaetnikom jer je objavio prvi udbenik poredbene indoeuropske gramatike i on pretpostavlja slinosti pojedinih indoeuropskih jezika na nekadanjem jedinstvu tih jezika), Jakob Grimm (smatra se utemeljiteljem historijske gramatike, a u odreenju jezikoslovlja kao znanstvene discipline polazi od spoznaje odnosno spoznati znai izvesti iz zakonitosti), Georg Crutius, Friedrich Diez, Josef Dobrovsky i Franc Mikloi (kiljan 1980 : 51). Radovi Wilhelma von Humboldta smatraju se poetkom lingvistike kao samostalne znanstvene discipline. Humboldt jezik shvaa kao specifian pogled na svijet, on otvara ovjeku svijet, ali ga moe iskriviti jer unaprijed odreuje nau spoznaju. Jezik je djelovanje (energeia), a ne djelo (ergon). Za njega je definicija jezika djelovanje duha to omoguuje da artikulirani glas postane izrazom misli. Jezik nije ovjekov izum, ve je kao i instinkt uroen, a razlika je ta da je jezik svjesna djelatnost. Jezik je pogled na svijet u dvostrukom smislu, pogled sa stajalita pojedinca (svaki ovjek govori vlastitim jezikom) i pogled na temelju nacionalne subjektivnosti (svaka nacija govori vlastitim jezikom) i ta dva stajalita je nemogue razdvojiti (kiljan 1980 : 51 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 37-39) Tehnoloki napredak u 19. stoljeu omoguio je fizikalna ispitivanja iz kojih proizlazi fonetika: August Schleicher je predstavnik biolingvizma i smatra da se jezici tijekom svoga razvitka unutar jedne jezine porodice granaju poput stabla. Predstavnik teorije valova je Johannes Schmidt i prema toj teoriji jezici se razvijaju isprepleteno u meusobnim interferencijama. Zagovornik psihologizma je Heymann Steinthal koji tvrdi da je struktura nekog jezika odraz naroda koji upotrebljava taj jezik (kiljan 1980 : 51-52). U drugoj polovici 19. stoljea javlja se kola mladogramatiara iji su predstavnici bili studenti sveuilita u Leipzigu, a vrhunac ta kola doivljava od 1876. do 1890. Najvaniji pripadnici te kole su Karl Brugmann, Hermann Paul, August Leskien i Bertold Delbrck. Mladogramatiari su usmjereni ponajvie na glasove i kau kako su glasovni zakoni izjednaeni s prirodnim zakonima, a prema Paulu glasovni zakoni slue za uspostavljanje ravnomjernosti unutar skupine povijesnih pojava. Nisu se bavili teorijskim pitanjima osim u uvodima svoj jezinih opisa, dok je jedino cjelovito djelo posveeno teorijskim razmatranjima napisao Hermann Paul. Za njega je jezik predmet povijesnog razmatranja, a pravi predmet jezinog istraivanja su svi jezini iskazi individualnih govornika u meusobnom djelovanju. Vaan temelj jezinih procesa su psihiki procesi, a za izravno promatranje jezinih pojava vane su psihike pojave od kojih su najvanije akustine. Veliku vanost su pridavali glasovnim promjenama, a razlikuju dvije vrste povezivanja rijei u skupove: sadrajna (razliiti padei i imenice) i formalna (komparativi, sva prva lica glagola) (kiljan 1980 : 52 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 45-47). Lingvistika 20. stoljea je uglavnom krenula sasvim drugim pravcima, ali ipak jedan dio se nadovezuje na Humboldta, a njen glavni predstavnik je Benedetto Croce.

Njegova idealistiki koncipirana estetika u sreditu ima izraavanje pojedinca, a jezik je jedan od osnovnih oblika ovjekova izraavanja. Humboldtovu teoriju podupiru i pripadnici njemakih idealistikih lingvistikih kola Karl Vossler i Leo Weisgerber. Vossler smatra da je jezik instrument duha kojega pojedinci aktivno oblikuju. Weisgerber tvrdi da jezik oblikuje ovjekovu spoznaju, jer se izmeu duha i materije nalazi duhovni meusloj gdje se jedino susreu vanjski svijet i ljudska spoznaja. U Italiji djeluju neolingvisti (ili arealna lingvistika), a predstavnici te kole su Matteo Bartoli, Giuliano Bonfante i Giulio Bertoni. Zastupaju stajalite da je jezik izraz individualnog esetskog osjeaja pa je jedina realnost govornik i njegov govor (kiljan 1980 : 52). Strukturalizam Strukturalizam se u lingvistici javlja kada se prestalo promatrati izolirane pojedinane jedinice u njihovom povijesnom razvoju, a panja se obratila na relacije tih jedinica u odreenom vremenskom presjeku odnosno na jezini sistem i njegovu strukturu. Napredak lingvistike nakon uvoenja strukturalistikog pogleda bio je velik i pomou njega su otkrivene dotada neuoene zakonitosti u jeziku, a posebno se osvijetlila komunikacijska funkcija jezine djelatnosti. Nagovjetaje strukturalizma pronalazimo u radu Kazanjske kole meu kojima je najvaniji Jan Baudouin de Courtney i Mikolaj Kruszewski. Oni su zahtijevali razliku izmeu slova i glasova, razlikovali su jezik i govor, a poznavali su jezinu statiku i dinamiku. Naglaavali su razluivanje fiziolokih procesa od psiholokih i isticali psiholoku i drutvenu dimenziju jezika. Razlikovali su glas (rezultat titranja govornih organa i zrane struje) i fonem (jezini element ija je zadaa da u rijei razlikuje znaenje) (kiljan 1980 : 54-55 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 77-78). Ferdinand de Saussure Rad Kazanjske kole je doao do Saussurea koji se smatra osnivaem suvremene strukturalistike lingvistike. Njegov ''Teaj ope lingvistike'' (Course de linguistique generale, 1916.), objavljen nakon njegove smrti, je skup biljeki studenata s njegovih predavanja sa Sveuilita u enevi u razdoblju od 1907. do 1911. godine i ova knjiga je zasluna za skretanje toka lingvistike s dijakronijskog na sinkronijsko prouavanje jezika (Campbell 2003 : 95). Za njega je jezik drutvena injenica i treba ga promatrati u vezi s drugim drutvenim injenicama. Svoja objanjenja pokuava obrazloiti gotovo matematiki, a eli promatrati jezine pojave kojima su podloni svi ljudski jezici i nastoji izluiti ope zakonitosti na koje e moi svesti sve povijesne jezine pojave. Saussure smatra da je jezik sustav znakova koji slui za izraavanje misli i treba ga dovesti u vezu s prouavanjem svih znakova openito pa predlae novu opu znanost o znakovima-semiologiju. Saussure je definirao pet temeljnih dihotomija (dvojnosti gdje je odreena pojava koju promatramo predstavljena parom meusobno suprotnih elemenata): 1. jezina djelatnost: jezik/govorjezik je bitan do jezine djelatnosti i ne treba mijeati ta dva pojma. Da bi definirao jezik polazi od analize komunikacijskog procesa u kojem govornik odailje jezinu poruku sluaocu. Sve ono to je vezano za pojedinca i njegovu volju i ono to ima fizikalna obiljeja naziva govorom (parole), a prepoznavanje organizacije u toj fizikalnoj produkciji

i identificiranje znakova, prema drutvenim normama koje omoguuju identinost znakova i za govornika i za sluaoca naziva jezikom (langue) i prema tome jezik je drutveno determinirana i psihika pojava, a govor je individualan i psihofizika pojava. 2. jezini znak: oznaeno/oznaitelj- jezik je sistem znakova, a jezini znak se dijeli na oznaitelja (signifiant) i oznaeno (signifie) odnosno izraz i sadraj. Oznaitelj ili akustika slika psihiki je otisak izgovorenih glasova ili napisanih slova u ljudskom mozgu, a oznaeno ili pojam je ono to se tim jezinim znakom komunicira. Svaki sudionik komunikacijskog procesa prepoznaje izraz nekog znaka ili njegov odreeni dio samo ako je on razliit od svih drugih izraza toga jezika. To takoer vrijedi i u domeni oznaenih. Saussure unosi i pozitivno odreenu vrijednost (valeur) to je veza kojom su povezani, unutar nekog znaka, njegov oznaitelj i oznaeno. Veza izmeu izraza i sadraja je arbitrarna, jer ni u oznaitelju ni u oznaenom ne postoji nita to bi uvjetovalo povezivanje odreenih izraza s odreenim sadrajem u neki jezini znak. Kada je jednom ta veza uspostavljena ona postaje konvencionalna, a tvrdi da je jezini znak po karakteru linearan jer se protee jedndimenzionalno bilo u vremenu bilo u prostoru. 3. pristup jeziku: interna/eksterna lingvistika- jezik se moe prouavati sa stajalita povezanosti s etnologijom, politikom, knjievnou, geografijom i time se bavi eksterna lingvistika, ali s njom se ne moe doi do same biti jezika. Jezik se moe prouavati i kao susatv koji priznaje vlastiti red i tada je rije o internoj lingvistici. 4. perspektiva u jeziku: sinkronija/dijakronija- mogu se uspostaviti os simultanosti i os uzastupnosti i tako jezik moemo promatrati u danom trenuku (sinkronija) ili u vremenskom presjeku (dijakronija). Saussure je smatrao da sinkroniji treba dati prednost u lingvistikom ispitivanju jer ako je jezik sistem vrijednosti, unoenjem svake nove jedinice u sustav mijenja se njegova struktura, a s tim i cijeli sustav. Poto je za postizanje rezultata istraivanja vana stalnost i nepromjenjivost, sinkronija mora imati prednost nad dijakronijom. 5. vrste odnosa u jeziku: sintagmatski odnosi/paradigmatski odnosi- Saussure razlikuje dvije vrste odnosa elemenata u jeziku i to sintagmatske i paradigmatske (asocijativne) odnose. Jezine jedinice ulaze u sintagmatske odnose kada se, zbog linearnog karaktera jezinog znaka, nau u vremenskom ili prostornom slijedu jedna iza druge. Takvi odnosi postoje in praesentia jer se realiziraju u govoru i teko je odrediti granicu izmeu jezika i govora. Asocijativni odnosi su oni koji naem mozgu potiu itav niz asocijacija i mogui su samo in absentia. Saussure je definirao i estu dihotomiju: forma/supstancija (koja je djelomino sadrana i u dihotomiji jezik/govor), a neki tumai Saussura kao dihotomije promatraju i sustav/vrijednost i razlikovnost/opreka, koje nemaju izrazitu dihotominost kao ostalih pet dihotomija, ali omoguuju bolje razgraniavanje prve, druge i pete dihotomije. Saussure se bavio i fonetikom, geografskom i historijskom lingvistikom, ali na tim podrujima nije ostavio preveliki znaaj kao na polju ope lingvistike, ali je ipak ponudio neka rjeenja, osobito na onim podrujima gdje primjenjuje svoj metodoloki pristup.

Saussereovo djelo nije odmah prihvaeno, ve su ga lingvisti doekali s kritikama, a recepcija je dola nakon Drugog svjetskog rata (Campbell 2003 : 95 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 83-95 ; kiljan 1980 : 55-60). enevska i Francuska socioloka kola Ove dvije kole izravno su vezane sa Sausserom jer su pripadnici tih kola bili njegovi uenici. Predstavnici enevske kole su Albert Sechehaye, Charles Bally i Henri Frei. Svojom zadaom su smatrali ouvati uenje svoga profesora, ali i nadopuniti ga na onim podrujima koja Saussure nije obuhvatio, naprimjer lingvistiku govora, jer je on smatrao govor kao individualni i asistematski fenomen u kojem se nita bitno nije javilo, a to ve nije postojalo u jeziku. Oni nisu stvorili pravu lingvistiku govora, ali su dali nagovjetaj na kojim podrujima tradicionalne lingvistike bi se ona trebala zasnovati. Albert Sechehaye je prouavao psiholingvistiku i odnos miljenja i jezika, istraivao je lingvistike posljedice koje se dogaaju izmeu pojedinca i drutva, a koje se na planu jezine prakse manifestiraju kao odnos jezika i govora i taj odnos ne smatra statinim. Charles Bally je razradio specifinu stilistiku, koja se nekada naziva afektivna stilistika i koja prouava ope pravilnosti pri izraavanju osjeaja. Uveo je i pojam aktualizacije kojom jezini pojmovi u govoru dobivaju konkretna obiljeja koja su povezana s pojavama u izvanjezinom univerzumu (jedinice koje sudjeluju u tom procesu su povratne ili pokazne zamjenice). Frei je nastavio Ballyjeva istraivanja, analizirao je individualna i kolektivna odstupanja od norme koja je ugraena u jezini sustav (kiljan 1980 : 61-62) Na elu Francuske socioloke kole je bio Antoine Meillet, a od ostalih predstavnika istiu se Emile Benveniste, Maurice Grammont, Joseph Vendryes, Arf Sommerfeldt. Meillet od svog uitelja preuzima samo poimanje jezika kao drutvene institucije. Svaka promjena drutvene strukture izaziva jezine promjene. Rijei mijenjaju svoje znaenje prelascima iz jedne drutvene skupine u drugu, a upozorava na rjenike zabrane i vanost kalkova. Vendryes opisuje da je postojanje jezika nastalo zbog potrebe za komuniciranjem. Grammont prouava fonetske pojave poput asimilacije ili disimilacije i pokuava odrediti njihovu narav, uzroke. Benveniste je razradio teoriju o strukturi indoeuropskog korijena i morfoloki princip njegove upotrebe. (Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 102-104 ; kiljan 1980 : 63)

Praka fonoloka kola Nastala je djelovanjem Prakog lingvistikog kruga, a njeni najistaknutiji predstavnici su Sergej Karcevski, Vilem Mathesius, Nikolaj Sergejevi Trubeckoj i Roman Jakobson. Na I. Meunarodnom lingvistikom kongresu 1928. godine u Haagu su izloili Hake teze kojima promoviraju fonologiju kao novu lingvistiku disciplinu. Zalau se za opis fonolokih sustava pojedinih jezika, ukidanje antonimije izmeu sinkronijske i dijakronijske fonetike, za utvrivanje fonolokih korelacija, za uspostavljanje poredbene

fonologije koja bi utvrdila ope zakonitosti izmeu razliitih korelacija fonolokog sustava. (Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 107-108). Trubeckoj se sa svojim djelom ''Osnove fonologije'' smatra osnivaem suvremene fonologije. Prvi je objasnio razliku izmeu fonologije (koja prouava apstraktne jedinice jezinog sustava-foneme) i fonetike ( prouava glasove). Fonem je definirao kao skup fonoloki pertinentnih crta koje sadrava neka fonika slika odnosno dok u govoru postoji beskonana raznolikost glasovnih produkcija (varijante), u jeziku se svode na konaan skup inavrijantnih fonema. Do fonema nekog jezinog sustava se dolazi metodom minimalnih parova: pertinentna fonoloka crta je ona karakteristika fonema ijom izmjenom nastaje izmjena u sadraju jezine jedinice, a to se ispituje usporeivanjem rijei koje se razlikuju najvie u jednom elementu (kosa i koza). Ako su dva glasa u komplementarnoj distribuciji (iako su srodni, ne mogu stajati u istom fonetskom kontekstu), onda su oni, kao kombinatorike varijante, realizacije istog fonema. Trubeckoj govori i o odnosu opozicije u koji ulaze dva razliita fonema koja su obiljeena prisutnou ili odsutnou nekoga glasa (naprimjer opozicija izmeu zvunih i bezvunih fonema). Takoer prvi poinje fonoloke sustave prikazivati tablicama i shematskim prikazima. (kiljan 1980 : 65-66). Uenje Romana Jakobsona se naziva binarizam i smatra da su jedino bitne binarne opozicije. Doao je do pojma distinktivnih obiljeja koje definira kao minimalno obiljeje prisutnosti ili odsutnosti artikulacijsko-akustikog svojstva pomou kojeg se jedan fonem razlikuje od drugog. Razlikuje 12 parova distinktivnih obiljeja (Vokalnost/nevokalnost, konsonantnostnekonsonantnost, nazalnost/oralnost, kompaktnost/difuznost, neprekidnost/prekidnost, stridentnost/blagost, glotaliziranost/neglotaliziranost, zvunost/bezvunost, napetost/nenapetost, nisko/visoko ili gavisnost/akutnost, zaokruenost/nezaokruenost i povienost/nepovienost). Pokuao je i binaristiki razrijeiti afazije (poremeaj sposobnosti sluenja jezikom) i poetsku upotrebu jezika. Smatra da postoje dvije vrste afazije: bolesnici ne vladaju kombinacijom rijei (poremeaji na sintagmatskoj osi) i bolesnici ne mogu obavljati selekciju rijei (poremeaji na paradigmatskoj osi), a poetsku upotrebu jezika svodi na metaforu i metonimiju. Razlikuje 6 funkcija jezika: referencijalna (koja se odnosi na kontekst, komunikacijska), emotivna (odnosi se na govornika), metajezika (ako govori o jeziku), poetska (ako je usmjerena na samu poruku), konativna (usmjerena prema sluaocu) i fatika (ako je usmjerena na govorni kanal). (kiljan 1980 : 66-69 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 121-122)

Andre Martinet Martinetova lingvistika predstavlja most izmeu europskog i amerikog strukturalizma, praana i glosematiara, ali i strukturalizma i europske tradicionalne lingvistike Njegova najvanija djela su ''Ekonomija fonetskih promjena'', ''Elementi ope lingvistike'' i ''Jezik i funkcija''. Njegovo uenje nazivamo funkcionalizam, a za njega je funkcija nain na koji funkcionira komunikacija. Glavna funkcija jezika je komunikacijska, a sve ostale su izvedene iz nje. Kljuan pojam njegovog funkcionalizma je izbor i kae da ga treba pronalaziti u odreenim elementima izriaja. U analizi jezika ga ne zanimaju

fiziki elementi, ve samo oni elementi koji su vani za funkcioniranje. Njegov funkcionalizam se bavi funkcioniranjem ljudskog jezika kao sredstva komunikacije i lingvist u prouavanju jezika mora prouavati jezik samo u njegovu funkcioniranju, a ne smije traiti u njemu kategorije nekog drugog jezika. (Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 127128). Najvee doprinose dao je u opoj lingvistici, dijakronijskoj fonologiji, jezinoj tipologiji i opoj i deskriptivnoj fonologiji. U domeni ope lingvistike najvanije je uvoenje prve i druge artikulacije odnosno dvostruke artikulacije. On objanjava da se jedinice viih razina mogu podijeliti na manje koje sudjeluju u stvaranju drugih jedinica. U prvu artikulaciju spadaju jedinice koje imaju i izraz i sadraj koje naziva monemima i koji se dijele na gramateme i lekseme. Gramatemi se dijele na gramatike determinante ili modalnosti, koji prate kategorije monema kao to su lice ili broj, i funkcionalne moneme koji oznaavaju funkcije drugih monema, a to su prijedlozi, veznici. Leksiki morfemi se isto dijele u vie kategorija. Dalje se izraz morfema dijeli drugom artikulacijom na foneme. Postoji i trea artikulacija kojom se plan sadraja morfema analizira dalje na najmanje i nedjeljive elemente sadraja koji na planu izraza odgovaraju fonemima. (kiljan 1980 : 6970 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 133). Na polju ope i deskriptivne fonologije smatra da se u fonolokoj analizi treba polaziti od glasovne supstancije i to sa stajalita jezine funkcije glasovnih razlika, naina na koji se one upotrebljavaju u odreenom jeziku i njihov funkcionalni uinak. Martinet govori da se na svakom stupnju jezinog razvoja treba uspostaviti ekonomija odnosno postii ravnotea izmeu tenje za utedom u troenju energije (upotreba najmanjeg broja jedinica koje se meu sobom najmanje razlikuju) i komunikacijskih potreba (maksimalan broj jedinica koje bi meu sobom bile to razliitije). Ravnoteu nikada nije mogue postii zbog inercije (fonemi koji su susjedni u lancu se nastoje pribliiti) i asimetrije govornih organa (prostor za tvorbu glasova u prednjem dijelu usne upljine se odnosi prema stranjem u omjeru 4,1:2,7, a svaki fonem mora raspolagati s dovoljno prostora da se ne pomijea s fonemima koji su mu najblii u sustavu). (kiljan 1980 : 70 ; Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 129-131). Danski strukturalizam ili glosematika 1931. godine utemeljen je Kopenhagenski lingvistiki krug iji su glavni predstvnici Viggo Brndal, Hans Jrgen Uldall i Louis Hjemslev. Brndal je nastojao jezine kategorije svesti pod logike i pokuati ih definirati pomou univerzalnih pojmova. Zasluan je i za razvoj teorije opozicija i prenoenju pojma opozicija iz fonolokog u morfoloko i semantiko. (Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 136). Louis Hjemslev je bio nezadovoljan nainom na koji se prouavao jezik i koji pripada transcedentalnoj lingvistici, koja uz pomo jezika prouava druge objekte. Htio je stvoriti imanentnu lingvistiku, koja e prouavati sam jezik i tu svoju teoiju naziva glosematika. Takvo uenje opisao je u djelima ''Prolegomena teoriji jezika'' i ''Jezik''. Za Hjemsleva se do jezika dolazi kroz analizu tekstova i lingvist trai stalan sistem u nepromjenjivom procesu odnosno organizaciju tog procesa i on pri tom istraivanju koristi deduktivnu, a ne induktivnu metodu kao to je koristi tradicionalna lingvistika. To znai da ta metoda polazi od neanaliziranog teksta kao cjeline i taj se tekst promatra kao razred koji se dijeli na rodove pa sve do najmanjih jedinica koje se vie ne mogu dijeliti. Definicije koje se dobiju su formalne i tee postaviti objekt u odnos prema drugim objektima, a ne opisati njegova svojstva. Izmeu objekata razlikuje tri vrste odnosa: determinaciju (ako jedan uvjetuje

drugi, ali ne i obratno), interdependencija (oba se meusobno uvjetuju) i konstelaciju (nijedan nije uvjetovan drugim). Objekti se analizom dijele na segmente, a ta je analiza u sistemu njegova artikulacija, a objekt koji je podijeljen je razred. Dva objekta (ili segmenti ili razredi ili segment i razred) u nekom odnosu zavisnosti (funkciji) postaju funktivi, a mogu biti konstantni ili varijabilni. Razlikuje se funkcija i-i ili junkcija ili relacija te funkcija ili-ili koja se zove disjunkcija ili korelacija. Jezik shvaa kao sistem znakova, a znak kao funkciju interdependencije izraza i sadraja, a plan izraza i sadraja se moe podijeliti na manje jedinice koje se zovu figure izraza i figure sadraja. Lingvisti moraju analizirati formu izraza i formu sadraja jer je jezik ista forma, a ne supstancija i analiza na svim razinama mora dovesti do najmanjeg broja jedinica (funktiva). Hjemslev takoer uvodi razlikovanje jezine sheme i jezinog uzusa, a osim jezika se mogu analizirati i drugi znakovi, koji su isto semiotike figure, pa na taj nain glosematika nadilazi domenu jezika i sudjeluje u oblikovanju metodologija ostalih humanistikih znanosti. (Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 136-140 ; kiljan 1980 : 72-74). Amerika lingvistika Utemeljiteljem amerike lingvistike smatra se Franz Boas koji je htio stei informacije o jezicima amerikih starosjedilca prije nego to nestanu. Prenio je na svoje studente osjeaj urbe za radom na terenu u svrhu dobivanja tonih informacija dok je to jo bilo mogue. Metode koje su Boas i njegovi studenti upotrijebili stvorili su osnovu amerikog strukturalizma. On je uvidio da se sistemi indijanskih jezika ne uklapaju u strukture klasine gramatike tradicije i uveo je promijenjenu metodologiju deskripcija, koja je prilagoena tim jezinim sustavima. Ta zapaanja objavio je u djelu ''Handbook of North American Indian Languages'' (1911). (Campbell 2003 : 97-98) Edward Sapir je nastavio rad Franza Boasa i svoje teorije je prikazao u djelu ''Jezik'' (1921) i u esejima. Nastojao je prikazati jezik u okviru cijeloga ovjekovog univerzuma. Doao je i do definicije fonema kojega je opisao kao idealnu, psiholoki zasnovanu koncepciju glasa, koja je ugraena u sistem uzoraka, to ih ovjek stvara u vlastitoj jezinoj svijesti. Da bi se taj sistem mogao spoznati, treba se povezati s civilizacijom u kojoj se upotrebljava i zbog toga se njegovo uenje naziva etnolingvistikom. Njegov zakljuak je i taj da razliiti jezici, razliito determiniraju sredine u kojima se koriste. Zacrtao je i tipoloku klasifikaciju koja se zasniva na kriteriju koncepta to znai da se promatraju koji se koncepti najee izraavaju morfoloko-sintagmatskim strukturama pojedinog jezika, a prema njemu postoje 4 kategorije koncepata. (kiljan 1980 : 74-76) Leonard Bloomfield je utemeljitelj tipine amerike lingvistike kole i postavio je temelje povijesnoj lingvistici u Americi. Za njega je jezik samo skup navika, koje su svojstvene nekoj govornoj zajednici i koje se njenim novim lanovima prenose uenjem s pomou podraaja i reakcije. Jezik se ui tijekom cijelog ivota. Opis jezinih podataka nije mogue napraviti bez objektivnih tehnika i postupaka za opaanje i otkrivanje podataka pomou kojih se izvode primitivni pojmovi teorije. Jedina valjana poopenja o jeziku su ona induktivna. Za njega je karakteristian i behaveorizam, kojega smatra opom znanstvenom metodom. Jezik je sastavni dio ponaanja i on se oituje u obliku poticaja ili stimulusa i odgovora ili reakcije. U biolokom nizu poticaja i odgovora S - R on dodaje i S

- r...s - R, gdje s...r oznaavaju jezik, a ostatak izvanjezini poticaj i odgovor. Jezik je sastavni dio ponaanja govorne zajednice i on posreduje izmeu nejezinih dogaaja. Lingvistiku dijeli na dva podruja: fonetiku (koja prouava govor) i semantiku (odnos govora prema obiljejima situacije). Semantika se dijeli na gramatiku i rjenik. Svaki se jezik sastoji od odreenog broja oblika koji su stalne sveze fonema, a ti oblici mogu biti slobodni ili vezani i jednostavni ili sloeni. Najmanji vezani oblik je morfem, njegovo znaenje je semem, a najmanji slobodni oblik je rije, dok je reenica najvei. Sloeni oblik se moe opisati pomou sastavnih oblika i obiljeja gramatikog rasporeda (slobodna i jednostavna). Jednostavna se zovu taksemi, a taktiki oblik sa znaenjem ini gramatiki oblik. Najmanji gramatiki oblik je tagmem, a njegovo znaenje epismem. Gramatika je za njega raspored znaenjskih oblika, a konstrukcije su sintaktike (neposredne sastavnice su slobodni oblici) i morfoloke (neposredne sastavnice su vezani oblici). Tako se gramatika dijeli na sintaksu i morfologiju. Naela prema kojima se rukovodi pri otkrivanju i razvrstavanju jezinih jedinica su zamjena (supstitucija) i razdioba (distribucija). Jedinice koje imaju istu razdiobu i zamijenjene jedna drugom mijenjaju izreku razliite su i svrstavaju se u dva razliita razreda, a one koje imaju istu razdiobu i zamijenjene jedna drugom ne mijenaju znaenje izreke iste su i svrstavaju se u isti razred i zovu se slobodne inaice ili varijante. Jedinice koje nemaju zajedniku okolinu i zamijenjene jedna s drugom ne mijenjaju izreku svrstavaju se u isti razred i za njih se kae da su u dopumbenoj razdiobi (komplementarnoj distribuciji). Pri opisivanju se treba polaziti od jedinica bez znaenja i opisivati jedinice sa znaenjem pomou njih. Jedinice bez znaenja na fonolokoj razini su fonemi, a na gramatikoj razini taksemi. Jedinica sa znaenjem je glosem, a njegovo znaenje je noem, a odnos izmeu razina je hijerarhijski (gramatiki opis pretpostavlja opis fonolokog sustava i opis doputenih nizova fonema, ali to ne vrijedi obratno). Od njegovih uenika treba spomenuti Charlesa F. Focketta i Zelliga Harrisa. (Glovacki-Bernardi et al. 2001 : 155-159) Noam Chomsky je tvorac transformacijske generativne gramatike koja predstavlja kraj jaza izmeu amerike i europske lingvistike, jer su je prihvatili lingvisti s obje strane Atlantika. U svojim djelima ''Sintaktike strukture'' (1957) i ''Vidovi sintaktike teorije'' u sredite istraivanja lingvista je stavio sintaksu. Chomsky tei da se opie sposobnost govornika nekog jezika da na osnovi ogranienog broja rijei koje je uo proizvede beskonaan niz reenica, a ta sposobnost se naziva kreativnost. Prema njegovoj teoriji gramatika je zamiljena tako da na inputu ulaze odreeni bazini podaci, a na outputu izlaze reenice nekog jezika. Takva gramatika ne opisuje reenice zateene u nekom korpusu (potvrene), nego reenice koje bi govornik mogao prihvatiti kao reenice materinjeg jezika (ovjerene reenice). Gramatiko ustrojstvo se sastoji od sintaktike, fonoloke i semantike sastavnice. U sintaktiku sastavnicu ulazi baza, u kojoj se formiraju kategorijalna pravila, kojima se struktura reenice dijeli na najelementarnije dijelove, a kada se pomou njih dobiju jednostavne reenice, njima se pridruuju jedinice iz leksikona ili rjenika. Kasnije je dodao supkategorijalna pravila, koja odreuju mogunosti meusobnih kombinacija leksikih jedinica. Tako dobivene strukture naziva dubinske strukture i one nose sav bitan sadraj te se njima pridruuje semantika sastavnica koja se moe semantiki interpretirati. Pravila pomou kojih se dolazi do tih struktura se nazivaju derivacije i njihova se primjena moe prikazati pomou derivacijskih stabala. Da bi se od dubinskih struktura dobile povrinske strukture, na njih se primjenjuju gramatika pravila

kojim se dubinska struktura izmjenama, premjetanjima, ukidanjima i spajanjima jezinih jedinica pretvara u povrinsku. Ta pravila nazivaju se transformacije. Povrinskoj strukturi se dodaje fonoloka sastavnica, a njoj fonetska interpretacija. Chomskova gramatika opisuje poznavanje jezika (competence) i razlikuje poznavanje od njegove upotrebe (performance). U knjizi ''Studije o semantici u generativnoj gramatici'' (1972) opisuje da se u nekim sluajevima semantika interpretacija moe primijeniti na povrinske strukture i ta teorija se naziva interpretativna semantika. Smatrao je da je lingvistika vezana s psihologijom (uz njen mentalistiki aspekt). Prema tom uenju trebalo je pronai kriterije koji e odreivati pripada li neka reenica nekom jeziku ili ne i taj kriterij pronalazi u idealnom govorniku ili sluaocu, koji je zajedniki nazivnik koji objedinjuje cjelokupno poznavanje nekog jezika realnih govornika i koji se u praksi svodi na intuiciju istraivaa ili na ogranienu grupu izvornih govornika. Dakle, ovjerenost jezinih postava je neprovjerljiva. U djelu ''Jezik i um'' (1968) opisuje da je jezik uroena i unaprijed dana sposobnost ovjekova duha ija se univerzalnost oituje tome da su dubinske strukture zajednike i istovjetne u svim jezicima. Prema tome kreativnost postaje sposobnost ovjeka da beskonano generira reenice na temelju unaprijed zadanih pravila. (kiljan 1980 : 7881) Poststrukturalizam Otpor strukturalizmu javlja se kao reakcija na Chomskoga. Najvaniji predstavnici su Francuzi Jean-Baptiste Marcelessi i Denis Slakta koji u sredite prouavanja postavljaju iskazivanje diskursa (trenutak u kojem govornik, prisvajajui dio jezinog sistema, u govoru uspostavlja vezu sa svijetom oko sebe). Oni ispituju samo govor, kojega opisuju nelingvistikim injenicama, a iskazivanje je individualan in i analiza je induktivna. U Italiji se javljaju takoer kritiari strukturalizma, a najpoznatiji je Ferruccio Rossi-Landi, koji ovjekovu jezinu djelatnost smatra jednim od tri oblika proizvodnje, kojima prelazi iz biolokog u vlastiti kontinuum, a tvrdi da se Marxove ekonomske kategorije mogu prenijeti u lingvistiku. Drugi talijanski kritiar strukturalizma je August Ponzi koji tvrdi da je jezik osim sredsta komunikacije i simptom drutvenog stanja pa vjeruje da je jedan od oblika revolucije i jezina revolucija. (kiljan 1980 : 87-88)

Zakljuak Koerner kae kako su podruja ljudskog djelovanja poput povijesti medicine predmeti koji u Sjevernoj Americi doivljavaju procvat i objekti su istraivanja, kao i akademskog obrazovanja. S druge za povijest lingvistike to nije sluaj te tvrdi da jezikoslovlje moda jo vie treba uvid u povijesnu perspektivu da ga vodi u rasvjetljavanje suvremenih injenica pa i vie od naprimjer medicine. (Koerner 2007 : 214) Kroz povijest su se razmjenjivala miljenja o jezinim shvaanjima i rjeavanjima jezinih problema. to e se istraivati u budunosti se ne zna, ali se moe nagaati s obzirom na aktualne teme u lingvistici, kao to su jezici pred izumiranjem. (Campbell 2003 : 104) Smatram da je prouavanje povijesti lingvistike vano, jer odreuje dananji svijet i shvaanja i u tom

sluaju se mogu sloiti s Koernerom kako povijesti lingvistike treba predati ipak malo veu pozornost, nego to je ima sada.