Ryunosuke Akutagawa RASHOMON I DRUGE PRIE

01. RASHOMON 02. U LUGU 03. NOS 04. VJERNOST WEI SHENGA 05. KESA IMORITO 06. PAUINA 07. UI 08. BJELKO 09. MANDARINKE 10. USAHLA POLJA 11. TIJELO ENE 12. PARAVAN PAKLA

Proslov RYUNOSUKE AKUTAGAWA roenje u Tokiju 1. oujka 1892. godine. Njegov mu je otac Toshizo Niihara dao ime Ryunosuke, to e rei da mu je zatitnikom zmaj, jer je (prema kineskom zodijaku) bio roen u godini zmaja, u mjesecu zmaja, na dan zmaja i u satu zmaja. Kako je Ryunosukeova majka bila duevno bolesna, bio je dan na odgoj svom ujaku Shdu Akutagawi koji je bio bez djece i 1903. posvojio Ryuno-sukea - u skladu s tadanjim japanskim obiajima dobio je tako i majino prezime, da bi se i ono moglo u obitelji nastaviti. Polovinu svojeg kratkog tridesetpetogodinjeg ivota proveo je kao uenik i student; kao takav bio je izvrstan, upravo briljantan - pravo "udo od djeteta". Studirao je englesku knjievnost na najuglednijem (tadanjem) Carskom sveuilitu u Tokiju (danas Tokyo daigaku) od 1913. i diplomirao 1916. godine. Iste se godine zaposlio kao uitelj engleskog jezika na koli za pomorske inenjere u Yokosuki, no ve tri godine kasnije napustio je taj poziv i nastavio ivjeti kao slobodni knjievnik. Bila mu je ponuena profesura za engleski jezik na Carskom sveuilitu Kysh, ali je on to odbio. Bio je vrlo aktivan u ureivanju i izdavanju asopisa Sihn shi-cho (Novi duhovni smjer). Novele i kratke prie poeo je pisati u 22. godini ivota i ve meu prvima od njih bilo je istinskih remek-djela, kao to su na primjer Rashmon (1915.) i Nos (1916.). Jo potkraj 1915. godine postao je uenikom Ssekija Nat-sume, koji je od svih knjievnika najvie

djelovao na Akutagawu; od Japanaca utjecao je na nj i Ogai Mori. Od pisaca Zapada najvie su na nj djelovali Anatole France, Charles Baudelaire, August Strindberg i Edgar Allan Poe. Vrlo je mnogo itao i kineske klasike. Za itava ivota Akutagawa je i fiziki i nervno bio vrlo slaba i krhka zdravlja. Njegov prijatelj, takoer istaknuti knjievnik Kikuchi Kan, na jednome mjestu pie da kad god misli na Akutagawu, "sjeti se na svijetlu mrlju koju su mu usne inile na bijelo-blijedom licu". Bio je izrazito mirne i tihe naravi; stalno je kupovao knjige i kud god bi poao, uvijek bi sa sobom ponio neku knjigu. Tijekom ivota psihike tegobe su mu se progresivno pogoravale, a vjerojatno bi bilo teko prosuditi u kojoj je to mjeri bilo nasljedno uvjetovano majinom boleu a u kojoj vanjskim okolnostima - ili, rijeima psihijatra, koliko je bila endogena a koliko egzogena komponenta njegovih psihikih tegoba. No sigurno je da nisu u pravu ni oni koji u potpunosti negiraju prvo, kao ni oni koji uope ne nalaze mjesta za drugo. Osim toga, Akutagawa je bio i strastveni pua. Posljednjih jedanaest godina ivota proveo je u napregnutom -upravo prenapregnutom -knjievnom stvaralakom radu i da bi mu za to ostalo to je mogue vie vremena, navodno je na vratima stalno drao izvjeeno: "Bolestan; gostima pozdrav s potovanjem". S druge strane, imao je sreen obiteljski ivot; oenio se s 26 godina, a jedan mu je sin danas poznati japanski glumac. Akutagawino se knjievno naslijee sastoji od kojih dviju stotina kratkih pria, eseja, kritika i zapisa misli. Osnovna je znaajka njegovih novela do savrenstva ispoliran stil, elegancija forme kakva se rijetko susree i krajnje briljivo odabiranje, vaganje i ulaganje svake pojedine rijei u svaku pojedinu reenicu. Neki su mu kritiari ak prigovarali da su mu tekstovi previe izraeni. U tome su ga usporeivali i s Flaubertom. No Akutagawa nije bio samo majstor forme ve i duboki poznavalac ljudske psihe i ljudskog drutva. Pojedini dijelovi nekih njegovih pria djeluju kao psihoanalitika razmatranja psihijatra. Teko je rei u kojoj je mjeri u njemu pesimizam prevladavao nad optimizmom, jer sm broj njegovih ovako ili onako intoniranih pria ne mora nuno biti u korelaciji proporcionalnosti s odnosom odgovarajuih komponenata kakav je postojao u njegovu duhu. Tako je od pria koje slijede u ovom izboru, a s time u vezi, ilustrativna usporedba vedrih (Mandarinke i Bjelko) s tmurnim (Rashmon i Usahla polja). Nadalje, Akutagawa je imao i iznimno fin i istanan osjeaj za humor, posebno za "zen-varijantu" humora, za humor paradoksa. Usporeivali su ga, tako, i s Petronijem. Tematski je Akutagawa mnogo crpio iz japanskih srednjovjekovnih pukih legendi i pripovijedaka, kako su zabiljeene u

klasinim zbirkama Konjaku monogatari i Uji shui mono-gatari. No inspiraciju je i meu kineskim i europskim klasicima. U specijaliziranim emo radovima nai ak veze s Gogoljem i L.N. Tolstojem. Nadalje, upotrijebio je i oblike japanske kranske knjievnosti 16. stoljea, o emu e biti govora kasnije. Kikuchi Kan smatrao je da je Akutagawa izgradio najvee knjievno umjetniko djelo tadanjeg Japana, ali daje bio previe hladan i intelektualan. Da se "poigravao sa ivotom srebrnim pincetama, no da ga nikada nije dotaknuo i da o njem nije imao stvarnog doivljaja". Meutim, takva ocjena Akutagawine "neangaira-nosti" u dogaajima koje opisuje i "neprijanjanja" uz osjeaj i ine lica u njegovim djelima, simplificira mnogo kompliciranije okolnosti, o emu e se, vjerujem, itatelj moi osvjedoiti ako samo proita makar i vrlo mali izbor od desetak Akutagawinih pria koje slijede ovom tekstu. Kikuchi je Akutagawi priznao da je "naju-eniji meu japanskim knjievnicima", no smatrao je da bi se trebao "odrei grkih kurioziteta". Evo jo nekoliko miljenja o Akutagawi: "Akutagawa je bio literarni asket. Nema sumnje da je posjedovao vie osobnosti negoli bilo koji drugi pisac njegova vremena i da je u japanskoj knjievnosti ostavio gomilu umjetnikih ostvarenja koja su esto bila groteskna i neobina." (Glenn W. Shaw) "... Bio je briljantan, senzibilan, cinian, neurotian (...) bio je dvostrukom rtvom drutva to nije suuvstvovalo s njime i jedne rasci-jepljene kulture (...) bio je po strani, izmicao je, bio je osoban, ostao je povuenim iza izglaana proelja svojih sabranih djela." (Howard Hibett) "U tome kako je stvaranjem knjievnih djela slijedio neprianjanja otiao je daleko koliko je god mogao; jedini daljnji korak naprijed bio je u smjeru smrti samounitenjem." (John McVittie) "Neki su od njegovih tekstova dragulji savrena majstorstva. No, ljepota se njegova stila teko moe uivati osim u jeziku koji je upotrebljavao. Prevedena na druge jezike, njegova remek-djela ne bi bila bolja od Hiroshigeovih drvoreza u boji kopiranih u ulju." (Shiojiri Seii-chi) "Akutagawina je vjera da je jedina svrha ivota u stvaranju umjetnosti pretvorila njegov ivot u pakao... Njegov rastui pesimizam, uvjerenje da mu vlastiti ivot gubi smisao, uinio je da su mu kasnija djela mrana." (Hakutani Yoshinobu ) Beverley D. Tucker posebno je isticao paralele s Edgarom Allanom Poeom - i to se tie biografije, i to se tie pisanja, i to se tie pogleda

na ivot i umjetnost: obojica su smatrala da u ovom svijetu koji je prolazan i zao jedino umjetnost ima trajnu vrijednost, vrijednost koja transcendira sve ostalo. Neko se vrijeme Akutagawa sa simpatijama upuivao u kranstvo, no kasnije je zakljuio daje ono "previe zapadnjako". Nekoliko njegovih pria obrauje ivotopise japanskih krana i Akutagawa ih je opisao kao "lagane prerade" tekstova iz knjige Legenda Aurea, na koju je svojevremeno bio naiao i kojoj ak u detalje opisuje vanjski oblik, tisak itd. Kasnije je priznao da takva knjiga nikad nije postojala te da su one prie u potpunosti njegove. No jezik i nain kojim su pisane tako se savreno poklapa sa stilom japanske kirishitan (kranske) knjievnosti 16. stoljea, da su mnogi nakon tog Akuta-gawina priznanja ostali uvjereni kako je Legenda Aurea stvarno postojala, a da ju je Akutagawa kasnije unitio kako bi prie pripisao sebi! U svom je vremenu Akutagawa u japanskoj knjievnosti bio, moe se rei, gigantski individualist koji je razvijao svoja osobna gledanja i svoj osobni nain neovisno o tadanjim dvama dominantnim literarnim smjerovima Japana: tzv. proleterskim piscima, kojima je motivacija i angairanost prirodno bila i ostala nepomirljiva s Akutagawinom, i tzv. naturalistima koji su se iscrpljivali u nekoj vrsti romantinog individualizma i rovanju po vlastitoj svijesti i podsvijesti sve do banalno-realistinih reportaa o seksualnom ivotu autora. Akutagawa je iao vlastitim putom. To ne znai da nije imao odreenih simpatija prema protestu nad socijalnim nepravdama drutva; u prii Taish (General) iz 1921. godine pokazao je da je daleko od toga da bi prihvaao institucionalizirane norme tadanjeg japanskog drutva. Nadalje, jedan tekst koji je svojevrsna Akutagawina knjievna oporuka, u-putio je tadanjem mladom socijalistikom piscu Shigeharu Nakanou. Meutim, za Akutagawina ivota "proleterski" ga pisci uglavnom nisu voljeli, pored ostalog i stoga to je tematikom velikog broja svojih pria oivljavao "romantiku" feudalnih institucija - no nakon Akutagawina samoubojstva iz istih je krugova potekla ocjena da je njegova smrt "jo jedno svjedoanstvo krize buroaskog sustava". To to se kao knjievnik sm nije punom snagom angairao u suprotstavljanju, ne mora nuno znaiti "da u sebi nije naao snage da bi preao granice svoje klase" (kao to se navodi u Kratkoj povijesti japanske knjievnosti Lenjingradskog sveuilita iz 1975. godine) niti da "nije osjetio ni hrabrosti ni snage da se angaira u novim bitkama" (kao to smatra Ren Sieffert), ve, vie, daje na poslanje umjetnosti uope i knjievnosti posebno gledao s drukijeg stajalita za koje bi, meutim, karakterizacija l'art pour l'art bila daleko pre-gruba simplifikacija: "Akutagawa je mrzio glupost, pohlepu, hipokriziju i rastui ovinizam

svojeg vremena. No, Akutagawin artistiki integritet spreavao gaje da se pridrui suvremenicima u jednostavnoj kritici drutva ili naivnoj introspekciji. Ako se - i preesto -njegove fino pocakljene minijature ine hladnim, pretjerano suptilnim i razvodnjenim opsjednutou kritikim smislom, one ipak nisu puko dekorativne. Doveo je u pitanje vrijednosti svog drutva, dramatizirao komplici-ranost ljudske psihe i, sa zerc-osjeajem za paradoks, studirao dvojbenu ravnoteu izmeu iluzije i zbilje. Razvio je niz tehnika - od realizma do mate, simbolizma, nadrealizma - i sve ih je upotrebljavao u potrazi za poetskom istinom. Akutagawa je bio i intelektualac i umjetnik, i kakvoa je njegove umjetnosti bila ta koja mu je omoguila istraivanje tekih problema onako duboko kao to je to inio te da svojem zamje-ivanju da toliko izvanredan i trajan oblik." (Howard Hibett) Prije samoubojstva 24. srpnja 1927. godine Akutagawa je napisao nekoliko tekstova i zabi-ljeki o inu na koji se bio odluio. Na primjer, hladno-racionalno i opirno sastavlja popis samoubojica iz povijesti Istoka i Zapada, ukljuujui u nj i Krista. Svakako je Akutagawa pred kraj svoga ivota bio fizika i psihika mina. Spominje i neku enu kao neposredni povod i opravdanje svoje konane odluke, no taj dio njegove knjievne oporuke, ini se, ne djeluje previe uvjerljivo i u koliko je neka takva epizoda i postojala, njezino vrednovanje i ocjena sigurno su bili mnogo vie uvjetovani tadanjim stanjem Akutagawine psihe negoli njezinim objektivnim znaenjem. U tekstu Haguruma (Zupanici), to ga je napisao tek nekoliko dana prije smrti, Akutagawa brino, precizno, objektivno i hladno opisuje vlastite doivljaje i osjeaje to su prethodili konanoj, dugo pripremanoj i anticipiranoj, odluci da si oduzme ivot. "Taj jedinstveni knjievni dokument jasno pokazuje da je pri punoj svijesti odabrao da e se ubiti kad je osjetio da mu iudilo potapa razum." (Ren Sieffert) Iako japanska iroka javnost u to vrijeme nije bila ni izdaleka toliko zainteresirana za knjievnost kao danas, obavijest o Akutagawinu samoubojstvu 24. VII. 1927. idueg su dana sve novine objavile na prvoj stranici. Nekoliko godina iza Akutagawine smrti ustanovljena je u Japanu Akutagawina knjievna nagrada koja se danas po ugledu koji uiva moe usporediti s francuskom Prix Concourt. Za mnoge na Zapadu Akutagawino e ime biti vezano uz film Akire Kurosawe Rashmon. Taj je film snimljen 1950. godine i u godinama iza toga proslavio je u Europi i Americi japansku filmsku umjetnost. Sam film, zapravo, ekranizira dvije Akutagawine prie: Rashmon i Yabu no naka (U lugu), pri emu se glavni dio filma odnosi na tu drugu Akutagawinu priu (napisanu 1923. godine). Prisjetimo se ovdje i toga daje i Akira

Kurosawa pokuao samoubojstvo, no nije uspio. *** Prvi japanski (i drugi azijski, iza Rabindranatha Tagorea) knjievni nobelovac Yasunari Kawabata u svome se govoru prilikom primanja Nobelove nagrade u Stockholmu 1968. osvrnuo i na - Akutagawino samoubojstvo i Ikkyuove pokuaje samoubojstava: "Imam esej s naslovom Oi u posljednjoj krajnosti. Naslov potjee od zabiljeke o samoubojstvu pisca kratkih pria Ryunosukea Akuta-gawe (1892.-1927.). Ta izreka u meni pulsira najveom snagom. Akutagawa je rekao da se ini kako postupno gubi ono animalno neto, to se zove snagom za ivot, pa nastavlja: 'ivim u svijetu morbidnih ivaca koji je bistar i hladan poput leda... Ne znam kad u donijeti odluku da se ubijem. No priroda je za mene ljepa negoli je ikada bila. Ne sumnjam da ete se smijati tom proturjeju jer, eto, volim prirodu ak i kad namjeravam izvriti samoubojstvo. No priroda je lijepa jer mi prilazi oima u njihovoj posljednjoj krajnosti.' Akutagawa je izvrio samoubojstvo 1927., u trideset petoj godini ivota. U eseju Oi u posljednjoj krajnosti rekao sam: 'Koliko god ovjek bio otuen od svijeta, samoubojstvo nije oblik prosvjetljenja. Koliko god bio vrijedan divljenja, ovjek koji poinja samoubojstvo daleko je od kraljevstva sveca/ Niti se divim samoubojstvu niti s njim suuvstvujem. Imao sam jo jednog prijatelja, avangardnog slikara, koji je umro mlad. I on je deset godina razmiljao o samoubojstvu i o njemu sam u istom eseju napisao: 'ini se da je uvijek ponovno i ponovno govorio kako nema umjetnosti koja bi bila nadmona nad smru; da umrijeti znai ivjeti.' Meutim, mogao sam vidjeti daje za nj, koji je bio roen u budistikom hramu i odgajan u budistikoj koli, pojam smrti bio razliit od onoga na Zapadu. Trna li meu onima koji razmiljaju o stvarima ikoga tko ne misli o samoubojstvu?' Znao sam da je taj momak Ikkyu (1394.-1481.) u dva navrata pokuao izvriti samoubojstvo. Rekoh 'taj momak' jer je sveenik Ikkyu ak i djeci poznat kao krajnje duhovita i zabavna osoba i jer je i do nas doprlo obilje anegdota o njegovu bezgranino ekscentrinom ponaanju. Prialo se da su mu se djeca penjala na koljena da bi mu gladila bradu i da su divlje ptice iz njegovih ruku zobale hranu. Po svemu bi tome izgledalo daje bio krajnje bezbrian, daje bio pristupaan i blag sveenik. No u zbilji, on je bio najstroi i dubokouman zen sveenik. Govorilo se da je carev sin, da je uao u samostan u estoj godini ivota i da se kao pjesnik udesnih sposobnosti rano pokazao genijem. No istodobno su ga muile najdublje vjerske i ivotne sumnje. 'Ako ima boga, neka mi pomogne. Ako ga nema, trebam se baciti na dno jezera i postati hrana ribama.' Ostavivi ove rijei, pokuao se baciti u jezero, ali su ga zadrali. Nekom je drugom prilikom vie njegovih prijatelja bilo optueno kad je u njegovu

Daitokuji hramu jedan sveenik izvrio samoubojstvo. Ikkyu se vratio u hram (s tekim teretom na pleima i pokuao gladovati. Zbirci svoje poezije dao je naslov Zbirka oblaka to se valjaju i sm je kao knjievni pseudonim uzeo to Oblaci Sto Se Valjaju. U toj i iduoj njegovoj zbirci ima pjesama s kojima se pjesme u kineskom stilu i posebno zen pjesme japanskog srednjeg vijeka nikako ne mogu usporediti. Tu ima erotskih pjesama i pjesama o tajnama spavae sobe to nas ostavlja zapanjenima. Time to je jeo ribu, pio alkohol i opio sa enama nastojao je transcen-dirati pravila i zabrane zena njegovih dana i traio put k osloboenju od njih; i tako je u danima graanskog rata i moralnog rasula, okrenuvi se protiv utvrenih vjerskih oblika, u bavljenju enom traio afirmaciju biti ivota i ljudske opstojnosti." etiri godine nakon toga svog govora Ka-wabata je i sm izvrio samoubojstvo otrovavi se plinom - iako, ini se, iz drukijih pobuda negoli Akutagawa ili Ikkyu. (Kao mladi Kawa-bata je godinama morao njegovati svoga teko bolesnog djeda pa je, misli se, kad je sm ostario i obolio, elio sprijeiti da se drugi isto tako moraju patiti oko njega.) U svakom sluaju citirane Kawabatine rijei daju svoj doprinos traku razumijevanja to ga moemo dostii o japanskom gledanju na ivot i smrt, posebno na svojevoljno i svjesno prekidanje ivota - ili bar ono to se na njemakom umjesto pejorativnog Selbsmord naziva "uglednijom" rijei Freitod. Inae, popis japanskih knjievnika koji su si sami oduzeli ivot opsean je i prije i nakon Akutagavve. Jedan od spektakularnih novijih primjera bio je Yukio Mishima koji je 1970. godine skonao ivot klasinim ritualom seppuku (harakirijem) - ovdje je deklarirani motiv bio protest protiv "gubitka i izdaje tradicionalnih japanskih vrednota". Taj je njegov in, iako openito osuivan ili ignoriran, ipak u najmanju ruku ostao i kontroverzan, kao to je to, uostalom, i znatan dio Mishimina knjievnog opusa. Ne znai, meutim, da bi taj autor stoga Zapadnjaku nuno morao biti posebno teko pristupanim; spomenimo samo daje jedan od najveih suvremenih japanologa dananjice, ameriki profesor Donald Keene, svoj prijevod klasine japanske bunraku (lutkarske) drame Chushingura (o vjernosti i kasnijem seppuku-samoubo'jstvu etrdeset estorice samuraja to su se bili zavjetovali da e osvetiti svojeg biveg gospodara koji je bio osuen poiniti isti in) posvetio Yukiju Mishimi. Vladimir Dvid RASHOMON BILA je veer. ekajui da prestane kia neki je samotni sluga sjedio pod Rashomonom. Osim njega pod prostranim dverima nije bilo ni due. Tek je jedan zrikavac sjedio na golemom okruglom stupu s kojeg se tu i tamo bio oljutio crveni lak. Kako je Rashomon stajao na irokom prometnom

prolazu Sujaku Oji, moglo bi se oekivati da e se tu, sklonjeni pred .kiom, nai dvije-tri trgovkinje sa irokim slamnatim eirima i ljudi s kapama kakve nose graani. Svejedno, osim onog jedinog ovjeka nije bilo nikoga. Bilo je to stoga to su se u Kvotu tijekom protekle dvije-tri godine u brzom slijedu jedna za drugom redale nesree - potresi, tajfuni, poari i glad. Tako je po itavoj prijestolnici vladala iznimna pusto. Prema starim su kronikama prilike bile toliko kritine da su ljudi cijepali kipove Buddhe i pokustvo hramova, i dok se na fragmentima jo mogao vidjeti crveni lak i komadii zlatnih i srebrnih pokrovnih listia, izlagali ih na ulici i prodavali kao ogrjev. Kako je itav grad bio u takvom stanju, razumije se da nitko nije mario za odravanje Rashomona. A okoristivi se zaputenou dveri, u njima su se nastanile lisice i jazavci. Tu su nastavali i lopovi. Na kraju se ak uobiajilo donositi ovdje leine za koje se nitko nije pobrinuo da ih pokopa i ostavljati ih u dverima. Stoga, kad bi dan sklopio oi, svakoga je nad tim mjestom spopadala groza i nitko se ne bi pribliavao dverima. Umjesto toga tu su se, tko zna odakle, skupljala jata gavrana. Danju bi bezbrojna gomila tih ptica opisivala krug i oblijetala oko ukrasnih dijelova visoko na krovu dveri. Naroito kad je nebo nad dverima bilo zaareno zalazeim suncem, jato se gavranova jasno ocrtavalo poput rasute pregrti sezamovih sjemenki. Naravno, oni su bili tu radi kljucanja mesa s leina gore u dverima. Moda stoga to je ve bilo kasno tog se dana, meutim, nije vidjelo nijedne ptice. Jedino su se tu i tamo meu tronim i raspucanim kamenim stubama, gdje je u raspuklinama rasla dugaka trava, bijelim mrljama sjajile njihove izmetine. Sluga je u otrcanom tamnoplavom ogrtau sjedio na najvioj od sedam stepenica, tupo gledao kako pljuti kia i prstima opipavao veliki ir na desnom obrazu. Rekoh da je ovjek ekao prestanak kie. No ak da je i prestala, nije bilo nieg posebnog to bi elio uiniti. Inae bi se, dakako, morao vratiti kui svog gospodara. No prije etiri-pet dana bio je otputen. Kao to ve spomenuh, Kyoto je bio u rasulu kao nikad ranije. Otkaz tom ovjeku od strane gospodara to ga je godinama sluio bio je tek mali val na oceanu neprilika. Stoga bi bolje bilo rei daje sluga, koji nije imao kamo a oluja ga je stjerala u zaklon, bio u dvojbi to mu je initi a ne da je ekao prestanak kie. Nadalje, nije bio mali uinak to gaje toga dana na ovog ovjeka iz razdoblja Heian imalo tmurno nebo. Kia koja je pljutala poevi od neto iza sata majmuna jo uvijek nije pokazivala znakove poputanja. I tako je sluga sjedio i pratio tok svojih lutajuih misli o vitalnom i aktualnom pitanju kako preivjeti sutranjicu -tj. kako uiniti nemogue - i ravnoduno sluao dugotrajnu kiu stoje pljutala po Sujaku Ojiju. Kia to je udarala o Rashomon djelovala je poput buke

i tropota iz daljine. Nebom se sve vie sputala tama a gore je krov trijema u jednoj toki svojih koso poloenih crepova podravao teak olovni oblak. Nije preostalo vremena za izbor plana kako ostvariti nemogue. Ako bi tek ekao, mogao bi jedino birati izmeu smrti od gladi pod nekim zidom i smrti od gladi pokraj neke ceste. A tada bi ga jednostavno donijeli do potkrovlja ovih dveri i bacili kao psa. Ako ne bi birao - opet i opet misli su mu vijugale istim putem i stigao bi do ovog istog mjesta. No bez obzira na to koliko se puta pojavilo to "ako", ipak je na kraju ostalo samo "ako". Iako nije odabrao nikakav plan, svejedno nije smogao hrabrosti da pozitivno prizna kako bi, prirodno, za rjeenje toga "ako" trebalo nita drugo negoli postati lopovom. Snano je kihnuo i s mukom ustao. Noni je Kyoto bio dovoljno hladan da podsjeti kako bi sada bila ugodna toplina vatre. Kako se sve vise mrailo, meu stupovima dveri puhao je nesmiljeni vjetar. Zrikavac to se drao crvenog laka na jednome od njih nestao je. Sluga je uvukao vrat i u svjetloutoj koulji to ju je nosio pod tamnoplavim ogrtaem visoko podignuo ramena pa se ogledavao po dve-rima. Kad bi mogao nai neko mjesto izvan dohvata vjetra, kie i pogleda ljudi, gdje bi proveo no u mirnom snu, rado bi se tamo do jutra odmorio. Na sreu, pogled mu je tada zapeo o iroke ljestve, takoer crvene, to su se uspinjale u toranj dveri. Ako bi gore i moglo biti ljudi, to su, na kraju, samo mrtvaci. Tada, pazei da mu veliki ma s grubim balakom to mu se njihao o pojasu ne sklizne u koricama, stane sandalom na najniu preku ljestvi. Prolo je nekoliko minuta. ovjek je kao maka puzio sredinom irokih ljestvi to su vodile u toranj Rashomona; zaustavivi dah gledao je kako li gore stvari stoje. Zraka svjetla to je prosijavala kroz toranj lagano mu je osvijetlila desni obraz. To je bio obraz na kojem mu je u kratkoj bradi blistao zagnojeni crveni ir. Isprva je bio olako zakljuio da su svi ovdje gore mrtvi. No kad se uspeo dvije-tri preke, uinilo mu se da je gore ne samo netko zapalio svjetlo ve i da se giba amo-tamo. To je postalo oevidno po tupom sjaju to je plesao u odrazu na pauini koja je visjela u kutovima stropa. Tko god bio taj koji je upalio to svjetlo u Rashomonu toga kinog dana, sigurno nije neko obino bie. Najzad, prikradajui se gore priguenim koracima poput kakva gutera, sluga je puzio uz ljestve do njihove najvie preke. Tada je, pogledavi stoje nie mogao i ispruivi vrat dokle je ilo, sa stravom piljio u potkrovlje. Zurio je u potkrovlje koje je, kao to se prialo, bilo puno naokolo nemarno razbacanih leeva; no krug to je bio osvijetljen bio je manji negoli je isprva izgledalo pa nije bio u stanju prosuditi koliko ih je moglo biti. Mogao je jedino neodreeno zakljuiti daje meu njima bilo i odjevenih i neodjevenih trupla. Naravno, vidjelo se da su mukarci i

ene nehajno nabacani zajedno. I poput lutaka umijeenih od gline ta tijela kao da su se otvorenih ustiju i rairenih ruku koprcala na podu u tolikoj zbrci da bi ovjek posumnjao jesu li to ikad bila iva bia. Nadalje, dok im je po pleima, prsima i istaknutijim dijelovima titralo blijedo svjetlo, sjene su u uleknutim dijelovima tijela bile pojaane i tako su u tiini leali poput vjenih nijemaka to nikad nisu umjeli govoriti. U smradu mesa to se raspadalo sluga je nehotice pokrio nos. No idueg mu je trena ruka zaboravila taj svoj posao. Pretjerano snane emocije gotovo su mu u potpunosti oduzele olfaktivni osjeaj. Upravo je tada po prvi put uoio nekog ivog smrtnika kako ui meu mrtvima. Bila je to jedna rugoba od starice s izgledom majmuna u tamnosmeem kimonu, niska, sijeda i tek kost i koa. S blistavom borovom trijeskom u desnoj ruci otro je piljila u lice jedne leine. Sudei po dugoj kosi inilo se da je to bilo tijelo neke ene. Na meko je vrijeme sluga, potaknut s uasom i znatieljom, zaboravio ak i disati. Uz posudbu rijei jednog pisca starine, "na glavi mu je i tijelu kosa nabujala". Tada, zabivi trijesku u neku pukotinu u podu, runa je starica prihvatila glavu u koju je bila piljila i poput neke stare majmunice to mladunetu trijebi ui poela jednu za drugom upati vlati dugake kose trupla. Izgledalo je da lako poputaju pri njenom potezanju. inilo se da sa svakom iupanom vlati iz slugina srca uoljivo nestaje strave. A istodobno mu je malo pomalo rasla mrnja prema staroj rugobi. Ne; "prema staroj rugobi" moda nisu prave rijei. Tonije bi bilo rei da mu je svakog trenutka postajala snanijom antipatija prema svemu to je zlo. Da je toga asa netko ponovno naeo pitanje to gaje sluga neto ranije razmatrao pod dverima, naime bi li skapao od gladi ili postao lopovom, najvjerojatnije bi bez oklijevanja odabrao smrt od gladi. Stoga je u tom ovjeku buknula odvratnost prema zlu istom onom snagom kojom je starica zarila u pod borovu trijesku. Dakako, sluga nije znao zato runa starica mrtvacima upa kosu. Stoga, razumljivo, nije znao treba li njezin postupak smatrati dobrim ili zlim. No za njega je ovo upanje kose s glave mrtvaca, tu, gore, u Rashomonu ovog kinog dana, izgledalo kao neoprostiv grijeh. Naravno da je ve bio zaboravio kako je maloprije sam pomalo pomiljao na to da postane lopovom. I tako, oslonivi se vrsto na noge, najednom skoi s ljestava u

prostoriju. Zatim, zgrabivi grubi balak maa, velikim se koracima uputi ka grdobi. Ona se, prirodno, prenerazila. Spazivi slugu, skoila je kao daje odapeta s katapulta. "Kamo ide, podrtino?" viknu ovjek prekrativi joj put dok je, oinuta panikom i u nastojanju da pobjegne, posrtala meu leevima. Svejedno, ona se otimala i pokuavala ga odgurnuti u stranu ne bi li umakla. No on ju je neumoljivo prisilio da se vrati. Na trenutak se dvoje u tiini hrvalo meu truplima. No od samog poetka nije bilo sumnje o tome tko e pobijediti. Na kraju, uhvativi staricu za ruku, sluga ju je zaokrenuo i silovito bacio na pod. Bila je ona tek kost i koa, poput kokoje noge. "to to radi? uj me, to to radi? Priznaj! Ako ne progovori, eka te ovo - vidi!" I odbacivi je, naglo, izvue ma iz korica i zamahne joj pred oima bijelim bljeskom elika. No stara je grdoba drala jezik za zubima. Ruke su joj drhtale i ramena se podizala dok je hvatala dah, a oi su bile toliko irom otvorene da se inilo kako e joj jabuice iskoiti iz onih duplji - no uporno je utjela kao da je nijema. Tada je sluga po prvi put jasno shvatio da ivot i smrt ove starice ovise iskljuivo o njegovoj volji. A prije negoli je toga postao svjesnim, ta je njegova spoznaja' ohladila plamen mrnje koji mu je do tada toliko divlje bjesnio u srcu. Preostao je jedino .onaj ugodni ponos i zadovoljstvo to slijede nakon nekog okonanog djela. Zatim, pogledavi dolje na nju, ree poneto blaim glasom: "Ja nisam slubenik ureda efa policije. Ja sam putnik koji je maloprije prolazio pod ovim dverima. Znai, nee biti vezana uzetom i uhiena. Sve to traim jest da mi veli to li to u ovo doba radi u ovim dverima." Razrogaene oi stare vjetice postadoe jo vee i ona ih namjerno upilji u slugu. Bile su to otre oi s crvenim kapcima poput oiju neke ptice grabljivice. Pomaknula je usnice to su borama bile gotovo sjedinjene s nosom, kao da neto vae. Otro istaknuta Adamova jabuica klizila joj je vratom gore-dolje. Istodobno je odatle dolazio neki zvuk poput graktanja vrane i osorno mu gruhao u ui: "upam kosu: od ove iupane enske kose napravit u vlasulje." Sluga je bio razoaran neoekivanom obi-nou odgovora. No istodobno mu je u srce ponovno upuzala mrnja to ju je prije bio osjeao, pomijeana s prezirom. Njihova se manifestacija vjerojatno prenijela na grdobu. Jer, dok je u jednoj ruci jo drala dugaku kosu to ju je bila iupala s glave leine, mrmljala je kreketavim glasom abe tumaenje svog

postupka: "Svakako, po svemu sudei, moda je zlo upati kosu s mrtvih tijela, no ovi su mrtvaci veinom ljudi s kojima se moe postupati na takav nain. Na primjer, ta ena s ije sam glave upravo bila upala kosu ranije je rezala zmije na komadie od etiri-pet palaca duljine i prodavala ih u vojnim logorima pod suenu ribu. Da je nije pokosila epidemija, mogla ih je prodavati i dalje. Dapae, samurajima je njezina suena riba prijala i rado su je kupovali." Grdoba je smatrala da postupak te ene nije za osudu. Budui da bi inae skapala od gladi, nije si mogla drukije pomoi. Stoga se ni ono to je ona sama sada inila ne moe nazvati zlim. I to se, naime, mora uiniti jer bi inae ona skapala i tome takoer nema pomoi; i mislila je da bi joj ova ena koja je dobro znala svoju dilemu sigurno oprostila to joj je to uinila. Tako je otprilike teklo vjeti-ino objanjenje. Sluga je vratio ma u korice i s lijevom rukom na balaku hladnokrvno sluao recitaciju. Naravno, desna mu je ruka bila zauzeta opipavanjem gnojnog ira na obrazu koji je ario. No, dok je sluao, u njemu se raala neka odreena hrabrost. Neto prije, ta mu je hrabrost dolje pod dverima nedostajala. I, nadalje, ta je hrabrost smjerala u upravo suprotnom pravcu od hrabrosti s kojom se maloprije uspeo u dveri i zgrabio staricu. Ne samo da se vie nije lomio izmeu toga da li skapati od gladi ili postati lopovom; uzbuenje mu je sada bilo takvo da je pomisao o skapavanju od gladi otjerana iz njegove svijesti kao malone nezamisliva. "Zaista? Je li to istina?" Kad je starica zavrila priu, ispitivao ju je podrugljivim glasom. Zakoraknuvi naprijed, najednom je desnu ruku odvojio od ira i uhvativi rugobu za ovratnik ree: "Tada pretpostavljam da me neete osuditi ako postanem kradljivac, zar ne? I ja bih inae morao skapati." U trenu s nje strgne kimono. Kad ga je pokuala uhvatiti za noge, silovito je udari i baci na leine. Do ljestvi je bilo samo pet koraaja. Sa smedesivim kimonom pod rukom u trenu po-bjee strmim ljestvama u dubine noi. Nije potrajalo dugo dok je starica, koja je askom leala poput mrtvaca, meu leevima podigla svoje golo tijelo. Mrmljajui i gunajui puzala je uz pomo svjetla to je jo uvijek gorjelo na vrhu ljestvi. A odatle, dok joj je kratka sijeda kosa visjela preko lica, buljila je dolje prema dnu ljestvi. Tamo nije bilo nieg do crne i uplje noi... tajnovite i nepoznate. Sluga se dotle ve borio s kiom, hitajui u krau meu ulice Kvota. Plakati za filrn Akire Kurosawe "Rashomon" Scena u Rashomonu iz

filma "Rashomon" Rashomon, najvee dveri u Kvotu, dovrene su 789. godine kad je Kvoto proglaen prijestolnicom Japana. Bile su 32 m iroke i 8 m duboke, a kameni im se zid uzdizao 23 m. S propau zapadnog Kvota dveri su zaputene a na mnogim su se mjestima raspucale i raspale. S vremenom su postale sklonite lopova i razbojnika te mjesto za odlaganje leeva. (Informacija s Interneta)

02. U LUGU SVJEDOENJE DRVOSJEE KOJEGA JE ISPITIVAO VII REDARSTVENI NADGLEDNIK "Jest, gospodine, ja sam taj koji je naao truplo. Ovoga sam jutra, kao obino, poao nasjei svoju dnevnu kvotu cedara, i naao u jednom jarku luga u brdima to truplo. Tona lokacija? Oko 150 stopa daleko od cestovne postaje Yamashina. To je gutik bambusa i cedrova podalje od staza kojima se kreu ljudi. Truplo je lealo na leima, odjeveno u plavkasti svileni kimono, s kovravom frizurom u Ky6to-stilu. Prsa su mu bila probodena jednim jedinim udarcem sablje. Naokolo su posjeeni listovi bambusa bili poprskani krvavim cvjetovima. Ne, krv vie nije tekla. Mislim da se rana ve bila osuila. Takoer, tamo je zasjela neka muha koja jedva daje uoila moje korake. Pitate me, jesam li vidio neku sablju ili nekakvu takvu stvar? Ne, nita, gospodine. Naao sam jedino neki konopac pri dnu oblinjeg cedrova stabla. I... eto, pokraj tog. konopca naao sam i neki ealj. To je bilo sve..Oito, mora da se borio prije-'lne-go je bio ubijen, jer su naokolo bili zgaeni trava i listovi bambusa. Pitate, je li u blizini bio neki konj? Ne, gospodine. I za ovjeka je teko ui u onaj gutik, a pogotovo za konja." SVJEDOENJE PUTUJUEG BUDISTIKOG SVEENIKA KOJEGA JE ISPITIVAO VII REDARSTVENI NADGLEDNIK "Vrijeme? Sigurno je bilo juer oko podneva, gospodine. Nesretni je ovjek putovao u Sekivamu iz Yamashine. Iao je prema Seki-yami, a sjedei na osedlanom konju pratila gaje neka ena za koju sam kasnije uo da je bila njegova supruga. Veo, zavjeen s glave, krio je njezino lice od pogleda. Sve to sam vidio bila je boja njezine haljine - ljubiasta. Konj joj je bio rian lijepe grive. Visina gospoe? Pa, oko etiri stope i pet palaca. Budui da sam budistiki sveenik, nisam pozorno motrio detalje. Da, ovjek je bio naoruan sabljom i lukom sa strelicama. Sjeam se daje u tobolcu nosio dvadesetak strelica. Nisam oekivao da e ga snai takva sudbina. Doista, ljudski je ivot

prolazan poput jutarnje rose ili bljeska munje. Rijei mi nisu dovoljne da bih izrazio svoje suosjeanje s njime." SVJEDOENJE REDARSTVENIKA KOJEGA JE ISPITIVAO VII REDARSTVENI NADGLEDNIK "ovjek koga sam uhitio? On je notorni razbojnik imenom Tajomaru. Kad sam ga uhitio, pao je s konja. Stenjao je na mostu u Awatagu-chiju. Vrijeme? Bilo je to sino u ranim satima. Kao podatak mogao bih iznijeti da je, naalost, bio pobjegao kad sam ga jednom ranije pokuao uhititi. Bio je odjeven u tamnoplavi svileni kimono i imao uza se jednostavnu ravnu sablju. I, kao to vidite, negdje je doao do luka i strelice. Kaete da taj luk i te strelice slie onima to ih je posjedovao mrtvac? Onda Tajomaru mora da je ubojica. Vjerujem da je u njega bio taj luk s konim uzicama, tobolac od crnog laka i sedamnaest strelica sa sokolovim perima. Da, gospodine, rian lijepe grive. Malo iza kamenog mosta naao sam konja kako pase pokraj ceste dok su mu se uzde njihale amo-tamo. Sigurno je u tome neka providnost to gaje konj zbacio sa sebe. Od svih razbojnika to lunjaju Kvotom, taj je Taj omaru zadao najvie emera enama u gradu. Prole je jeseni zajedno s jednom djevojicom ubijena neka ena koja je dola na obronak planine Pinova hrama Torbe, vjerojatno posjetiti ga. Sumnjalo se da je on to uinio. Ako je taj kriminalac ubio ovjeka, ne moete znati to bi uinio s njegovom enom. Izvolite, gospodstvo, razmisliti i o tom problemu." SVJEDOENJE STARE ENE KOJU JE ISPITIVAO VII REDARSTVENI NADGLEDNIK "Da, gospodine, le je to ovjeka koji je oenio moju ker. On nije iz Kvota. Bio je samuraj u gradu Kokufu u pokrajini Wakasa. Ime mu je bilo Kanazawa no Takehiko i bilo mu je dvadeset i est godina. Bio je blage udi i sigurna sam da nije uinio nita to bi druge razljutilo. Moja ki? Njezino je ime Masago i devetnaest joj je godina. Duhovita je, voli se zabavljati, no sigurna sam da nikada nije upoznala nijednog mukarca osim Takehika. Ima malo, o-valno lice tamne puti s madeom uz kut lijevog oka. Juer je Takehiko s mojom kerkom poao u Wakasi. Kakva je to nesrea da se to tako tuno svrilo! to je s mojom kerkom? Moram prihvatiti da sam izgubila zeta, ali bolno me brine to e biti s mojom kerkom. Tako vam svega, ne ostavite ni jedan kamen neokrenut kako biste je nali. Mrzim razbojnika Tajomarua, ili kako li se ve zove. Ne samo moj zet, ve i moja ki..." (Njezine su se daljnje rijei utopile u suzama). TAJOMARUOVO PRIZNANJE

"Ubio sam ga, ali nju nisam. Kamo je otila? Ne mogu to rei. O, priekajte trenutak. Nikakva tortura nee pomoi da kaem neto to ne znam. Sad, kada je dolo dotle, neu nita tajiti od. vas. Juer, neto iza podneva, sreo sam taj par. Upravo je puhnuo povjetarac i podignuo joj veo s lica, tako da sam ga na as vidio. Zaas mi je ponovno nestalo iz vida. To bi moglo biti da je bio jedan razlog izgledala je poput Bodhisa-ttve. Toga sam trenutka odluio oteti je makar morao ubiti njezina mua. Zato? Za mene ubojstvo nije tako teka stvar kao to biste vi mislili. Kad je ena ugrabljena, njezin mu ionako mora biti ubijen. Kad ubijam, upotrebljavam sablju koju nosim o pasu. Jesam li ja jedini koji ubija ljude? Vi, vi ne upotrebljavate svoju sablju. Vi ljude ubijate svojom moi, svojim novcem. Ponekad ih ubijate uz izgovor da to inite za njihovo dobro. Istina je da oni ne krvare. Oni su u najboljem zdravlju, ali, svejedno, vi ste ih ubili. Teko je rei tko je vei grenik, vi ili ja." (Ironini osmijeh.) "No, bilo bi dobro da mogu ugrabiti enu a da joj ne ubijem mua. Tako sam odluio ugrabiti je i uiniti sve to je u mojoj moi da njega ne bih ubio. No to nije dolazilo u obzir na postaji Yamashine. Stoga sam ih uspio namamiti u planine. To je bilo sasvim lako. Postao sam njihov putni pratilac i rekao im da tamo prijeko u planini postoji neki stari humak koji sam otkopao i naao mnogo zrcala i sablji. Nastavio sam govorei im kako sam te stvari sakrio u lugu iza planine te da bih bio voljan jeftino ih prodati bilo kome tko bi ih elio imati. Onda... vidite, nije li pohlepa uasna stvar? Moje ga je prianje zanijelo i prije nego li je toga postao svjestan. Za manje od pola sata vodili su svojeg konja za mnom prema planini. Kad je stigao pred lug, rekao sam im da je blago skriveno u njemu i pozvao ih da dou i vide. ovjek nije nita prigovorio -bio je zaslijepljen pohlepom. ena je rekla da e priekati u sedlu. Za nju je to bilo prirodno, kad je pred sobom vidjela gust lug. Da budem iskren, moj je plan napredovao upravo kao to sam elio, i tako sam s njime posao u lug, ostavivi nju samu. Do neke udaljenosti lug se sastojao samo od bambusa. Oko sto i pedeset stopa dalje raste skupina cedrova. Za moju namjeru to je bilo prikladno mjesto. Probijajui se kroz gutik, rekao sam mu oitu la da je blago skriveno pod cedrovima. Kad sam mu to rekao, poeo si je probijati put prema vitkom cedru to se mogao vidjeti kroz lug. Nakon nekog vremena bambus se prorijedio i doli smo do mjesta gdje je u nizu raslo nekoliko cedrova. im smo tamo stigli, zgrabio sam ga odostrag. Budui da je bio izvjebani ratnik sa sabljom, bio je vrlo jak, ali je bio zateen te mu nije bilo pomoi. Brzo sam ga zavezao za korijen jednog cedra. Odakle mi konopac? Hvala nebu, budui da sam razbojnik, nosio sam sa sobom konopac ako bi mi

ustrebao za uspinjanje uza kakav zid. Naravno, bilo ga je lako sprijeiti da vie utrpavanjem bambusova lia u usta. Kad sam ga se tako rijeio, poao sam do ene i pozvao je da ga vidi jer mu je, ini se, iznenada pozlilo. Ne treba rei daje i taj dio plana uspio. ena je, skinuvi eir, pola prema dubini luga, kamo sam je vodio drei je za ruku. U trenutku kad je vidjela svojeg mua, potegla je mali bode. Nikad nisam vidio enu tako divlje naravi. Da nisam bio oprezan, zarinula bi ga u mene. Izmicao sam, no ona je nastavila zamahivati na mene. Mogla me teko raniti ili ubiti. Ali ja sam Tajomaru! Uspio sam joj izbiti njezin mali bode a da nisam potegao svoju sablju. Bez oruja i najvjetija je ena bespomona. Konano sam mogao utaiti svoju elju a da joj ne ubijem mua. Da,... a da joj ne ubijem mua. Da, nisam ga elio ubiti. Htio sam pobjei iz luga i ostaviti enu u suzama, no ona me je divlje uhvatila za ruku i zahtijevala da ili njezin mu ili ja moram umrijeti. Rekla je da bi bilo gore od smrti kad bi dva mukarca znala za njezinu sramotu. Vriskala je da eli biti enom onoga koji preivi. Tada me je zahvatila bijesna elja da ga ubijem." (Mrano uzbuenje.) "Dok vam sve to priam nema sumnje da izgledam okrutniji od vas. No to je stoga to niste vidjeli njezino lice. Posebno njezine plamte-e oi tog trenutka. Dok sam je gledao u oi, elio sam je uzeti za enu, makar me munja udarila. elio sam je uzeti za enu... jedino mi je ta elja ispunjala duh. Nije to bila samo pouda kao to biste mogli misliti. Da tada nisam imao druge elje osim poude, sigurno se ne bih promiljao da je oborim i pobjegnem. Tada svoju sablju ne bih uprljao njegovom krvlju. No u trenutku kad sam osmotrio njezino lice u tamnom lugu, odluio sam da to mjesto neu napustiti a da ga ne ubijem. Meutim, nisam ga htio ubiti na nedostojan nain. Odvezao sam ga i rekao mu da ukrstimo sablje. (Konopac koji je naen uz korijen cedra je konopac, koji sam tada bacio.) Sav bijesan, potegao je svoju teku sablju. I skoio je na mene brzo poput misli, ne izustivi ni rijei. Ne trebam vam priati kako je naa borba zavrila. Dvadeset i trei udarac... molim, upamtite to. Jo sam uvijek pod snanim dojmom toga. Nitko pod suncem nikad sa mnom nije ukrstio sablju do dvadeset udaraca." (Zadovoljan osmijeh.) "Kad je pao, okrenuo sam se eni, spustivi svoju okrvavljenu sablju. No, na moje zauenje ona je bila otila. udio sam se kud li je pobjegla. Traio sam je u umarku cedrova. Oslukivao sam, no uo sam jedino hroptanje iz grla umiruega. Od asa kad smo ukrstili sablje mogla je pobjei kroz lug i dozivati pomo. Kad sam to pomislio, shvatio sam da mi se radi o ivotu i smrti. Oduzevi mu sablju, luk i strelice, pobjegao sam do

staze u gori. Tamo sam naao njezinog konja kako jo uvijek mirno pase. Bilo bi beskorisno rasipanje rijei priati vam dalje pojedinosti, no prije nego li sam uao u grad, odbacio sam sablju. To je svo moje priznanje. Znam da e mi glava ionako visjeti u lancima, stoga me kaznite smru." (Prkosno ponaanje.) PRIZNANJE ENE KOJA JE DOLA U HRAM SHIMIZU "Onaj ovjek u plavom svilenom kimonu, poto me je prisilio da mu se podam, podrugljivo se smijao dok je gledao na mog vezanog mua. Kako li je moj mu morao biti uasnut! No bez obzira kako se svim silama borio, konopac se sve dublje zarivao u nj. Ne mislei na sebe jur-nula sam prema njemu. Zapravo, nastojala sam jurnuti prema njemu, no onaj me je ovjek smjesta oborio. Upravo sam u tom trenutku ugledala neopisivo svjetlo u oima svog mua. Neto iznad mogunosti izraavanja rijeima... te oi ine da i sad jo drem. Taj trenutni pogled mojega mua koji nije mogao prozboriti ni rijei, govorio mi je sve to osjea. Bljesak u njegovim oima nije bio ni ljutnja ni tuga... samo neko hladno svjetlo, pogled gaenja. Pogoena vie pogledom njegovih oiju nego udarcem lopova, vrisnula sam i sruila se bez svijesti. Nakon nekog vremena osvijestila sam se i vidjela daje ovjek u plavoj svili otiao. Vidjela sam jedino svog mua, jo uvijek vezanog o korijen cedra. S mukom sam ustala s bambusova lia i pogledala mu u lice; no izraz je u njegovim oima bio isti kao prije. Pod hladnim prezirom u njegovim oima bila je mrnja. Sramota, tuga i mrnja... Ne znam kako bih izrazila to sam tada osjeala. Ustala sam i teturajui pola prema svom muu. 'Takejiro', rekla sam 'budui da su stvari dole dotle, ne mogu vie s tobom ivjeti. Odluila sam umrijeti... Ali i ti mora umrijeti. Vidio si moju sramotu. Ne mogu te ovakvoga ostaviti ivog.' To je bilo sve to sam uspjela rei. I dalje je nastavio gledati u mene s gaenjem i prezirom. Dok mi je pucalo srce, traila sam njegovu sablju. Mora da ju je uzeo razbojnik. U lugu se nije moglo vidjeti ni njegove sablje ni njegova luka i strelica. No, sreom, moj mi je kratki bode leao uz noge. Podignuvi ga iznad glave, jo sam jednom rekla: 'Daj mi sada svoj ivot. Odmah u te slijediti.' Kad je uo te rijei, s mukom je pomaknuo usne. Kako su mu usta bila natrpana liem, jasno da mu se glas uope nije mogao uti. No, smjesta sam razumjela njegove rijei. Prezirui me, njegov je pogled govorio samo 'Ubij me.' Ni pri svijesti ni bez svijesti, zarila sam mu svoj mali bode kroz ljubiasto obojeni kimono u prsa. Tada mora da sam se ponovno onesvijestila. Kad sam uspjela pogledati gore, on je ve izdahnuo - jo uvijek vezan. Trag zalazeeg sunca probio se kroz umarak cedrova i bambusa i obasjao njegovo blijedo lice.

Gutajui jecaje, od-vezala sam konopac s njegova trupla. I... to se zbilo sa mnom nakon toga, nemam vie snage govoriti vam. Kako bilo da bilo, nisam imala snage umrijeti. Zarila sam si bode u grlo i bacila se u jezero na podnoju planine i jo sam se na mnoge naine pokuala ubiti. U nemogunosti da dokrajim svoj ivot, jo uvijek ivim osramoena." (Osmijeh osame.) "Kako sam bezvrijedna, mora da me je ostavila i nadasve milosrdna Kwannon. Ubila sam vlastitog mua. Silovao me razbojnik. to jo mogu uiniti? to god mogu, ja... ja..." (Sve jae i jae grevito jecanje.) PRIA UBIJENOG OVJEKA, KAKO JU JE GOVORIO MEDIJ "Poto mi je silovao enu, razbojnik je, sjedei pokraj nje, poeo je tjeiti. Naravno, ja nisam mogao govoriti. itavo mi je tijelo bilo vrsto vezano o cedrov korijen. No, u meuvremenu davao sam joj mnogo puta znak s porukom: 'Ne vjeruj razbojniku.' elio sam joj prenijeti neki takav smisao. No moja ena, odsutno sjedei na bambusovu liu, uporno je gledala u svoje krilo. Po svemu se inilo da je sluala to joj je govorio. Bio sam u agoniji od ljubomore. U meuvremenu je razbojnik nastavio sa svojim lukavim prianjem, s jedne teme na drugu. Konano je razbojnik izustio svoj smioni, drski prijedlog. 'Poto vam je okaljana vrlina, nee vam vie biti dobro s vaim muem, pa ne biste li umjesto toga postali mojom enom? Moja ljubav prema vama nagnala me na nasilno ponaanje." Dok je razbojnik govorio, moja je ena podignula lice kao da je u transu. Nikad nije bila tako lijepa kao tog trenutka. Sto mu je moja lijepa ena odgovorila dok sam ja tamo bio vezan? Ja sam izgubljen u prostoru, no o njezinom odgovoru nikad nisam mislio a da ne bih gorio od srdbe i ljubomore. Uistinu je rekla: 'Onda me povedi sa sobom kamo god poao.' To nije sav njezin grijeh. Da je to sve, ne bih se toliko muio u tmini. Kad je kao u snu izlazila iz luga, rukom o ruku s razbojnikom, najednom je problijedjela, pokazala na mene svezanog o korijen cedra i rekla: 'Ubij ga! Ne mogu se udati dok on ivi.' 'Ubij ga!1 vikala je mnogo puta, kao daje poludjela. I sada jo te rijei prijete da me survaju u bezdan tame. Je li takva mrska rije ikada prije izila iz ljudskih ustiju? Jesu li takve proklete rijei ikad oinule ljudsko uho, makar samo jednom? Makar jednom takav...." (Iznenadni povik prezira.) "Na te je rijei i sam razbojnik problijedio. Ona je vikala: 'Ubij ga', drei ga za rukav. Smrknuto je gledajui, nije odgovorio ni da ni ne... no jedva sam mislio o njegovu odgovoru, kad je bila oborena u bambusovo lie." (Opet povik prezira.) "Mirno prekriivi ruke, pogledao me i rekao: 'to ete uiniti s njom? Ubiti je ili spasiti je? Trebate samo kimnuti. Ubiti je?' Samo zbog tih rijei elio bih mu oprostiti njegov zloin.

Dok sam oklijevao, ona je povikala i potrala u dubinu luga. Razbojnik je smjesta skoio za njom, ali nije joj uspio uhvatiti ni rukav. Poto je pobjegla, uzeo je moju sablju, luk i strelice. Jednim je udarcem presjekao konopac kojim sam bio vezan. Sjeam se da je promrmljao 'Sljedea je moja sudbina.' Onda je nestao iz luga. Nakon toga sve je bilo tiho. Ne, uo sam nekog kako plae. Odmotavi ostatak konopca, paljivo sam sluao i shvatio daje to moj vlastiti pla." (Duga tiina.) "Podignuo sam svoje iscrpljeno tijelo s cedrova korijena. Preda mnom je blistao mali bode to gaje odbacila moja ena. Podignuo sam ga i zario u svoje grudi. Grumen krvi navro mi je na usta ali nisam osjetio nikakve boli. Kad su mi se grudi ohladile, sve je bilo tiho kao mrtvi u svojim grobovima. Kakva duboka tiina! S neba se nije uo nijedan glas ptice nad ovim grobom u dubini planine. Jedino se na cedrovima i na brdu povlailo neko samotno svjetlo. Malo pomalo svjetlo je blijedjelo, dok se cedrovi i bambus vie nisu vidjeli. Leei tamo bio sam zavijen u duboku tiinu. Onda je netko dopuzao do mene. Pokuao sam vidjeti tko je to. No naokolo se ve prostirala tama. Netko... taj je netko blago izvukao mali bode iz mojih grudi u svoju nevidljivu ruku. Istodobno mi je ponovno krv navrla na usta. A od tada sam zauvijek utonuo u tamu prostora." Tolerancija 03. NOS U Ikeno-Ou nije bilo nikoga tko ne bi znao za nos Zenchija Naigua. Bio je pet-est palaca dug i visio od gornje usne do brade. Sto se tie debljine, bio je jednako debeo u korijenu i na vrhu. Usred lica mu se, takorei, njihala dugaka vitka kobasica. Naigu, koji je bio preao pedesetu, nad tim je svojim nosom stalno u potaji tugovao, jo od onih dana kad je bio novak u samostanu, pa do danas kad je postao pomonikom u kapelici palae. Naravno, izvanjski se i sada drao kao da mu nos nije nikakvom posebnom brigom. inio je to jednostavno zato to je smatrao da sveeniku koji bi se od sveg srca trebao predati oboavanju zapadnog raja koji ga oekuje ne dolikuje uzbuivati se zbog svojeg nosa. U znatno veoj mjeri bilo je to stoga to je zazirao od pomisli da ljudi znaju kako se on izjeda. U svakodnevnom se razgovoru iznad svega plaio spominjanja rijei "nos". Postojala su dva razloga zato Naigu nije mogao podnijeti svoj nos. Jedan je bio to mu je duljina iz isto praktinih razloga bila neprikladna. Kao prvo, kad je jeo, nije to mogao initi sam. Ako jest, vrak bi mu nosa uronio u kuhanu riu u limenoj alici. Stoga bi, kad je jeo, morao posjesti nekog od svojih uenika nasuprot poslu-avniku za jelo i traiti ga da mu drvenim tapom irine jednog palca i duljine dviju

stopa pridrava nos iznad jela dok on sam jede. No, ni za Naigua iji je nos bio pridravan ni za uenika koji gaje pridravao nipoto nije bilo lako objedovati na taj nain. U to se vrijeme ak u Kvotu prepriavalo kako je nekom Chudojiju - koga je jednom zapala takova dunost - kad je kihnuo zadrhtala ruka tako da mu je Naiguov nos pao u kau. Ali za Naigua to nipoto nije bio glavni razlog zastoje tugovao nad svojim nosom. Prava je istina bila u tome stoje njegovo samopotova-nje zbog tog nosa bilo pozlijeeno. Ljudi u mjestu Ike-no-Oa govorili su kako je srea Zen-chija Naigua to s takvim nosom nije svjetovnjak. Smatrali su da ga s takvim nosom nijedna ena ne bi bila voljna uzeti za mua. Neki su ak tumaili da je vjerojatno zbog nosa i odluio biti redovnik. Naigu sam nije osjeao da bi njegove 1 sutra - budistiki sveti spis (Op. prev.) tegobe zbog nosa bile ma i najmanje ublaene time to je on u samostanu. Njegovo je samopotovanje bilo i ovako previe delikatno a da bi na nj na ovaj ili onaj nain utjecala takva temeljna injenica kao to je brak. Stoga je svoje pozlijeeno samopotovanje pokuavao ispraviti i na konstruktivan i destruktivan nain. Prvo o emu je razmiljao bilo je da traga za nekim nainom kojim bi postigao da mu nos izgleda kraim negoli u stvarnosti jest. Kad nitko nije bio prisutan, marljivo bi vjebao dovitljivost uzevi u ruke zrcalo i gledajui si lice pod svim moguim nagibima. Neki se puta ne bi mogao zadovoljiti samim promjenama poloaja lica pa je, naslonivi najprije glavu na ruke i zatim stavivi prst na vrh brade, uporno piljio u zrcalo. No nijednom do tog vremena nos mu ak ni za njega samog nije izgledao dovoljno kratkim a da bi bio zadovoljan. Neki bi put ak pomislio da to je zabrinutiji zbog nosa, to mu se taj ini duljim. U takvim bi prilikama uvijek odlagao zrcalo u kutiju i uzdahnuo kao da je to neto nova pa se vratio do stalka za itanje da bi nastavio s lektirom Kannon sutre1. Takoer, Naigu bi uvijek pozorno motrio nosove drugih. U hramu Ike-no-Oa esto su se odravale molitvene slube. Tamo su bili izgraeni nizovi tijesnih elija za monahe, a u kupaonici su sveenici koji su stanovali u hramu svakodnevno kuhali vodu. Tako je onda bilo mnogo i redovnika i svjetovnjaka koji bi obilazili to mjesto. Naigu im je strpljivo ispitivao lica. Htio si je naime olakati poloaj time da nae jo bar jedan nos poput njegova vlastita. Tako ne bi zamjeivao ni njihovih tamnoplavih ogrtaa za lov ni njihovih bijelih ljetnih haljina. A razumije se da za nj uope nisu postojale naranaste kape ni hladno smee halje redovnika - ta na njih je bio naviknuo. Nije vidio ljude; vidio je jedino njihove nosove. No, iako je bilo kukastih nosova, nije mu uspjelo nai ni jedan jedini poput njegova. Kako se taj neuspjeh ponavljao, srce mu je

postajalo sve nesretnijim. Dok je razgovarao s drugima, nesvjesno bi pridravao kraj svojega nosa i crvenio se, potpuno neprimjereno svojoj dobi - iz jednostavna razloga to ga se njegova nesrea toliko dojmila. Konano je ak pomislio da bi mogao nai kakvu utjehu bar u tome da naie na ovjeka s nosom poput njegova u budistikim spisima ili drugim knjigama. No ni u kojem tekstu nije stajalo da bi bilo Mokuren bilo Sharihotsu imao dugaak nos. Dakako, Lung Shu i Ma Ming bili su obojica Bodhisattve s obinim nosovima. Kad je u vezi s nekom kineskom priom uo da su Liu Hsuan-ti; i Chu-Han imali dugake ui, mislio je kako bi mu laknulo da se to odnosilo na nosove umjesto na ui tih uglednika. Nije potrebno istaknuti da je Naigu, dok se ovako patio, istodobno traio i mogunosti ne bi li nekako skratio svoj nos. Upravo, i u tom je smjeru uinio gotovo sve to je mogao. Jednom je pokuao piti uvarak neke zmijolike tikve, a nekom je drugom prilikom namazao nos mokraom od takora. No unato svim njegovim nastojanjima nos mu se i nadalje sa svojih pet-est palaca duljine njihao preko usana - ba kao i ranije. No ujesen jedne godine neki je od njegovih uenika, dok je po Naiguovu poslu bio u Kvotu, od lijenika nekog svog znanca uo o nainu kako da se skrate nosovi. Taj je lijenik prvotno bio doao iz Kine a u to je vrijeme bio redovnik u hramu Chorakuji. Kao obino, Naigu se najprije pravio kao da ga njegov nos ne zabrinjava i hotice se uzdrao predloiti da se metoda odmah iskua. No u drugu je ruku leerno napominjao kako mu je ao to svom ueniku pri svakom obroku zadaje tolike neprilike. Naravno, u svom je srcu ekao da ga taj uenik nagovori neka iskua metodu. A uenik, dakako, nije mogao a da ne bude svjestan Naiguova plana. I mora da su se uenika snanije dojmili osjeaji Naigua zbog kojih je usvojio takav plan negoli je njemu samome taj plan bio mrzak. Kao to je Naigu oekivao, uenik ga je stao marljivo nagovarati da okua metodu. A u skladu s vlastitim oekivanjima Naigu je konano prihvatio taj iskreni savjet. Metoda je bila vrlo jednostavna: nos je trebalo prokuhati u vruoj vodi i zatim dati da ga netko izgazi. U kupaonici hrama svakog se dana kuhala voda. Tako je uenik neposredno u vedricu nalijevao toliko vruu vodu iz kupaonice da u njoj ne bi mogao drati prst. No postojala je opasnost da bi para mogla ofuriti Naiguovo lice ukoliko nos umoi neposredno u vedricu. Stoga su odluili napraviti rupu u posluavniku i staviti ga kao poklopac na vedricu, a Naigu je kroz tu rupu trebao gurnuti nos u vruu vodu. Kad je tako na-makao jedino nos, nije ni osjeao vruine. Nakon nekog vremena uenik ree: "Mislim da bi do sada ve morao biti skuhan." Naigu se usiljeno nasmijao. Bilo je to stoga to je pomislio da nitko tko bi uo samo te rijei nikada ne bi naslutio da se ta

napomena odnosi na nos. Nakon to je nos bio paren u kipuoj vodi, svrbioje kao daje izujedan od buha. Kad je Naigu izvukao nos iz rupe u posluavniku, uenik je iz sve snage poeo po njemu gaziti objema nogama dok se nos jo puio. Naigu je leao nosa ispruena na ploicama poda i gledao kako se pred njegovim oima uenikove noge giblju gore-dolje. S vremena na vrijeme u-enik bi saalna lica pogledao dolje na Naiguovu elavu glavu i govorio: "Boli li? Lijenik je rekao da ga treba gaziti do muke. Boli li jako?" Naigu je pokuavao tresti glavom kako bi pokazao da ga ne boli. No, kako mu je nos bio gaen, nije mogao micati glavom onako kako je elio. Stoga, kolutajui oima i upiljivi ih k uenikovim nogama, ljutitim glasom odgovori: "Ne, ne boli." Kako mu je nos bio gaen tamo gdje je svr-bio, bilo mu je zaista ugodnije negoli to ga je boljelo. Nakon nekog mu je vremena iz nosa poelo izlaziti neto nalik na zrnje prosa. Sam je nos izgledao kao kakva operuana i speena ptica. Vidjevi to, uenik prestane gaziti nogama i primijeti kao za sebe: "Rekao je da ovo izvuem pincetom za upanje dlaka." Nezadovoljno naduvi obraze, Naigu je bez rijei prepustio nos ueniku da s njime ini to ga je volja. To dakako nije bilo stoga to ne bi bio svjestan uenikove ljubaznosti. No iako je bio svjestan, nije mu se svialo da mu se s nosom postupa kao s nekom robom. Oklijevajui, uz izraz lica pacijenta kojeg operira kirurg u kojeg nema povjerenja, gledao je uenika kako iz pora njegova nosa pincetom za upanje dlaka izvlai loj. Loj je izlazio u obliku patrljaka ptijih pera dugih pola palca. Konano kad je tako proistio itav nos, uenik je izgledao kao da mu je laknulo i on ree: "Mislim da e sve biti u redu skuhate li ga jo jednom." Naigu, koji je uvijek mrtio obrve i izgledao nezadovoljan, uini kako mu je uenik rekao. I eto, kad je po drugi put izvukao svoj kuhani nos, bio je taj zaista kratak kao nikad ranije. Sada se nije mnogo razlikovao od obina kukasta nosa. Gladei skraeni nos Naigu je posramljeno i nervozno piljio u zrcalo to mu gaje uenik pruio. Njegov nos, taj nos to mu je bio visio do ispod brade, upravo se nevjerojatno skupio i sad je jednostavno i bez ivota prianjao nad gornjom usnom. Crvene mrljice tu i tamo na njemu vjerojatno su bile ogrebotine zaostale od gaenja. Sada mu se sigurno nitko nee smijati. Naiguovo je lice iz zrcala gledalo na ono lice vani i zadovoljno treptalo

oima. No za itava se tog dana osjeao nelagodno iz straha da bi mu nos opet mogao postati dugaak. Pa dok je itao sutre ili blagovao, kad god bi se pruila prilika podigao bi ruku i kradomice opipao vrak nosa. No taj je lijepo i pristojno ostao na svom mjestu iznad usana i nije bilo znaka da se ita produljio. A kad bi se ujutro probudio od sna, prva stvar koju je zamijetio bila je njegov nos. Jo je uvijek bio kratak kao to je samo mogao biti. Po prvi put nakon mnogo godina Naigu je sada osjetio isto olakanje kao ono u kom je uivao kad je dovrio prikupljanje zasluga prepisivanjem itave Hoke sutre. No tijekom idua dva-tri dana Naigu je uoio jednu iznenaujuu injenicu. Neki samuraj koji se u to vrijeme poslom naao u hramu Ike-no-Oa zabavljao se bolje nego ikada, ne radei nieg drugog do li zurei u Naiguov nos. Nadalje, onaj Chudoji kojem je jednom Naiguov nos pao u kau najprije je gledao u pod i priguio smijeh kad je izvan dvorane sreo Naigua, no kasnije je prasnuo u grohot kao da se vie ne moe suzdrati. Dogodilo s'ne samo jednom ili dvaput da su podreeni 'redovnici s potovanjem sluali nareenja koja im je Naigu izdavao dok su s njime bili licem u lice, no kad bi se on makar malo okrenuo, poeli bi se iza njega smijuckati. Naigu je to u prvo vrijeme tumaio kao posljedicu promjene njegova izgleda. No inilo se da takvim objanjenjem nikako nije mogue doprijeti do punog razumijevanja tih okolnosti. Svakako je u tome morao leati razlog Chudojijeva smijeha i smijuckanja redovnika. No svejedno, u nainu kako su se smijali bilo je neeg to nije bilo prisutno za dana kad mu je nos bio dugaak. Ako je njegov neuobiajeno kratak nos djelovao kominije negoli njegov uobiajeni dugi nos, hajde-de. No inilo se da tu ima jo i neeg drugog. Naigu bi ponekad, prekinuvi recitiranje sutre i nagnuvi elavu glavu u stranu, promrmljao: "Prije se nisu smijali ovako bez prestanka." U takvim bi prilikama prijazni Naigu obavezno odsutnog duha pogledao lik Fugena2 to je pored njega bio zavjeen, razmiljajui o vremenima prije nekoliko dana dok mu je nos jo bio dugaak - i postajao bi maloduan mislei da je "poput potpuno upropatena ovjeka to mozga o danima negdanje slave". Naalost, nedostajalo mu je otroumlja za rjeenje tog problema. U ljudskome srcu ive dva meusobno oprena osjeaja. Dakako, nema nikoga tko s nesreom drugog ne bi suosjeao. No ako taj drugi nekako uspije izbjei toj nesrei, onaj koji je s njime suosjeao osjetit e se nezadovoljnim. Da malo pretjeram, ak je i sklon da patnika ponovno baci natrag u istu nesreu. I prije negoli toga uvidi, nesvjesno e prema onom ovjeku poeti gajiti neprijateljstvo. Ono to se Naiguu nekako nije svidjelo, iako tome nije znao uzroka, nije bilo nita drugo nego

sebinost koju je osjeao u postupcima tih promatraa u Ikeno-Ou, kako redovnika tako i svjetovnjaka. 2 Fugen - budistiko mitoloko boanstvo Tako je Naiguovo raspoloenje iz dana u dan postajalo sve munijim. Svakoga bi na najmanji izazov zloudno grdio. ak je i uenik koji mu je bio operirao nos dopro dotle da je, njemu za leima, priao kako e Naigua zbog krtosti i okrutnosti stii kazna. No najvie je Naigua razbjesnio onaj pakosni Chudoji. uvi jednog dana kako buno vriti neki pas, Naigu izie i ugleda Chudojija kako vitla dvije stope dugakom batinom i goni naokolo nekog mrava cunjavog psa. Bjeao je za njim i podrugljivo uzvikivao: "Pazi si taj tvoj nos! Pazi si taj tvoj nos!" Naigu mu je iz ruku zgrabio batinu i estoko ga njome flisnuo po licu. To je bio isti onaj tap kojim su mu prije pridravali nos. Naigu je uz ljutnju poeo aliti to si je tako nepromiljeno skratio nos. Kad se jedne noi uinilo da je po zalasku sunca najednom stao puhati vjetar, doprlo mu je do uzglavlja dosadno zvonjenje zvonia na vjetar s pagode. Nadalje, kako je postalo znatno hladnije, Naigu nije mogao zaspati koliko je god nastojao. I dok je tako mirio u krevetu, najednom u nosu osjeti neki neobian svrbe. Kad ga je opipao, bio je pomalo nateen kao da boluje od vodene bolesti. inilo se dapae da samo u tom dijelu tijela ima i groznicu. Pritiui nos rukom uz isto potovanje s kakvim je obiavao paliti tamjan i prinositi Buddhi cvijee, Naigu je promrmljao: "Moe biti da je obolio jer sam ga protuprirodno skratio." Kad se idueg jutra Naigu kao uvijek rano probudio, preko noi je na terenu hrama spalo lie sa stabala djevojakih papratnjaa i divljih kestenova i vrt je bio bljetav kao da je preko njega razastrt zlatni sag. Moe biti da se zbog mraza na krovu pagode devet metalnih prstenova njezina cunja bljetavo iskrilo na slabanom svjetlu jutarnjeg sunca. Na verandi s podignutim kapcima stajao je Zenchi Naigu i duboko udahnuo zraka. Upravo mu se nekako oko tog trenutka vratio odreeni osjet koji samo to ve nije bio posve zaboravio. Uzbueno je stavio ruku na nos. Ono stoje dotaknuo nije bio kratki nos od sino. Bio je to njegov stari dugaki nos to se, pet-est palaca dug, njihao od njegove gornje usne do brade. Ustanovio je daje u jednoj noi narastao isto tako dug kao to je bio nekad. Istodobno je osjetio kako mu se od nekuda vratio neki lagodan osjeaj slian onome to ga je doivio kad mu se bio skratio nos. "Sad mi se sigurno nitko nee smijati", promrmlja Naigu iz dubine srca dok mu se na jutarnjem vjetru rane jeseni njihao njegov dugaki nos. 04. VJERNOST WEI SHENGA

WEI SHENG je ve dugo stajao pod mostom ekajui svoju djevu. Nad njim se pruala pruga preko visokog kamenog mosta kojim se tu i tamo penjao br-ljan. Bijele su se haljine ljudi, to su prolazili amo-tamo, sjajile u svjetlu zalazeeg sunca i lagano leprale na povjetarcu. No njegova djeva jo uvijek nije dola. Mirno svirajui frulu Wei Sheng je gledao dolje na pjeanu obalu pod mostom - jo jedino taj uski pojas utog pijeska nije bio zahvaen i ispran vodom rijene struje. Tamo, meu trstikom, moda obitavaju mnogi rakovi - ima mnogo okruglih rup - i odatle je mogao uti slabani um vode koja ih je zapljuskivala. No njegova djeva jo uvijek nije dola. Doavi do ruba vode, Wei Sheng je neko vrijeme gledao preko linije njezine razine gdje se nijedan amac nije micao. Uz rub je vode rasla gusta trstika, a meu rijenom trstikom izrasle su brojne zaobljene vrbe. Tako se voda to je protjecala meu trstikom i vrbama nije inila irokom u usporedbi sa irinom rijeke od obale do obale. Poput obi-pojasa pozlaena ljeskavo obojenim oblakom, voda je mirno vijugala izmeu trstike. No djeva - djeva jo nije dola. Veernji se sumrak sve vie produbljivao. Okrenuvi se od ruba vode i vrludajui amo-tamo uskim pojasom pijeska, oslukivao je glasove u veernjoj tiini. Od nekog su vremena koraci prolaznika utihnuli. S mosta se vie nisu oglaavale ni cipele ni kopita ni kotrljanje koija. Tek um vjetra, um trstike, um vode - a onda se odnekuda zauo vrisak drala. Zaustavio se da razmisli: inilo se da prodire val plime, a od malo prije povrina je vode, to je ispirala uti pijesak, poela izbliza treperiti. A ipak, djeva nije dola. Ozbiljna i smrknuta lica Wei Sheng je ispod mosta sve ivlje i ivlje koraao pijeskom koji je izmicao. U meuvremenu voda je sve vie nadirala - jedan sun3, jedan shaku4 - i penjala se preko pijeska; a i tada, takoer, miris trstike to je strila iz vode i miris vode rijeke hladno su prianjali uz njegovu kou. Gledajui gore k mostu, mogao mu je vidjeti jedino ogradu - crno i otro zacrtanu pred pozadinom neba - dok je svjetla nestajalo kako je sunce zalazilo. Wei Sheng se zaustavi. Rijeka mu je pod mostom namakala cipele - nabujala svjetlom hladnijim od elika, rijeka je nadirala. Bio je siguran da e mu uskoro koljena i grudi prekriti nezaustavljivo bujanje vode; zaista, koljenice su mu ve bile zahvaene porastom plimom. No njegova djeva jo uvijek nije dola. Wei Sheng je stojei u vodi jo uvijek pohranjivao neku nadu

pogledavajui mnogo puta na nebo iznad mosta. Tanki je sumrak puzao preko vode to mu je ve dosegla trbuh; rasuta trstika i vrbe irile su tek tune umove treperavog lia. Tada je, plivajui uz Wei Shengov nos, neka riba - moda je bio grge - lagano praaknula repom. Na nebu, prema kojem je ta riba na trenutak iskoila, svjetlo je zvijezda bilo toliko tanano razmueno da se u veernjoj tami nije razaznavao ak ni obris brljana ovijena oko ograde mosta. A 5 sun - mjera za duinu, oko 3 centimetra (10 sun = 1 shaku) (Op. prev.) 4 shaku - mjera za duinu, oko 30 cm (Op. prev.) djeva jo uvijek nije dola. O ponoi, kad se mjeseina prolila meu trstiku rijeke a vrbe su s vodom i povjetarcem aptom razgovarale, tijelo je Wei Shenga njeno prevezeno s mjesta pod mostom k moru. No Wei Shengov duh, u samotnoj nebeskoj mjeseini, vjerojatno bi eznutljivo razmiljao; i udaljivi se od leine, njegov se duh u odlasku - poput mirisa trstike iz vode to se podizao s beumne rijeke - uzdizao prema slabano tinjajuem nebu. Tisue godina kasnije tom je duhu, prolom bezbrojnim transmigracijama, sigurno i opet povjeren ivot u ljudskom obliku. To je duh koji stanuje u meni, a ja - roen u ovo moderno doba ne mogu uiniti iole znaajniju stvar. Danju i nou, kako odredi sluaj, ivim ivot povrnosti i snenosti, u oekivanju dolaska neeg nezamislivog; i poput onog Wei Shenga pod mostom u sumrak, ini se da ivim u stalnom iekivanju ljubljene koja nikad ne dolazi... 05. KESA IMORITO Prvi dio: Moritov monolog Zamiljeno gledajui u mjesec, Morito ee po otpalom Uu izvan ograde svoje kue. "Mjesec se upravo uspinje. Obino nestrpljivo ekam na izlazak mjeseca. No danas blistava mjeseina u meni izaziva stravu. Drem pri pomisli da e me ova no razoriti i pretvoriti u kukavnog ubojicu. Zamisli kad ove ruke postanu crvene od krvi. Kakovo u onda biti prokleto bie! Srce mi ne bi bilo toliko izaeto patnjom kad bih se spremao ubiti neprijatelja kojega mrzim, ali noas moram ubiti ovjeka kojega ne mrzim. Ve ga dugo poznajem. Iako sam tek nedavno saznao njegovo ime. Wataru Saemon-nojo, njegovo mi je lijepo lice poznato oduvijek kako ga se sjeam. Istina je da sam neko vrijeme izgarao od ljubomore, kad sam shvatio da je on Kesin mu. No, sada mi je ljubomora ve izblijedjela, ne ostavivi traga ni u mojem duhu ni u srcu. Tako niti sam kivan na svojeg suparnika u ljubavi, niti ga mrzim. Prije da osjeam naklonost prema njemu. Kad mi je moja tetka Koro-magavva priala

kako nije tedio napora da zadobije Kesino srce, bio mi je simpatian. Kako sam uo, toliko je od svega srca elio da mu bude ena da se ak upustio u uenje pisanja pjesama. Ne mogu zamisliti da takav jednostavan i prozaian ovjek pie ljubavne pjesme, i to mi nehotice dovodi smijeh na usne. To nije osmijeh prezira; dirnut sam njenou ovjeka koji ide do takvih krajnosti kako bi pridobio neku enu. ak je mogue da mi njegova strastvena ljubav, zbog koje oboava moju ljubljenu Kesu, prua neko zadovoljstvo. Ali, volim li ja doista Kesu? Na se ljubavni odnos moe podijeliti u dvije etape, prolu i sadanju. Volio sam je prije nego se udala za Watarua, ili sam mislio da je volim. No, kad sada zagledam u svoje srce, vidim da je motiva bilo mnogo. to sam od nje elio? Bila je takva vrst ene za kojom sam osjeao putenu pohotu jo u danima kad sam bio nevin. Ako smijem malo pretjerati, moja ljubav prema njoj nije bila nita vie od sentimentalnog uresa motiva koji je Adama privukao Evi. To oito proizlazi iz mojih sumnji hou li nastaviti ljubiti ako mi se ispuni elja. Iako sam mislio na nju pune tri godine nakon prekida nae veze, ne mogu sa sigurnou rei da je volim. U svojem kasnijem prianjanju uz nju, najvie sam alio to je intimno nisam upoznao. Muen nezadovoljstvom, zapao sam u sadanje stanje koje me uasava, a za koje ipak znam daje neminovno. 1 sada se ponovno pitam: 'Volim li je ja zaista?' Kad sam je nakon tri godine ponovno sreo na proslavi zavretka mosta Watanabe, pokuao sam sve kako bih doao u priliku da se potajno sretnemo. Na kraju sam uspio. Ne samo da sam je uspio sresti, nego sam i uzeo njezino tijelo ba kao to sam o tome sanjao. aljenje stoje nisam fiziki poznavao nije tada bilo sve to me je opsjedalo. Kad sam u sobi Koromogawina doma sjedio uz nju, shvatio sam da je moje aljenje ve dobrano izblijedjelo. Vjerojatno mi je pohota bila oslabila injenicom da vie nisam bio djevac. No, osnovni je razlog bio taj to ona nije bila ono to sam od nje oekivao. Sjedei licem u lice pokraj nje, shvatio sam da ona nije onakva slika ljepote kakvom sam je zamiljao posljednje tri godine. Bila je daleko od idola kojeg sam idealizirao u svojem srcu. Njezino je lice, debelo prekriveno olovnim puderom, izgubilo mnogo od nekadanjeg cvijeta i meke drai. Oko oiju stvorili su joj se tamni kolutovi. Ono to je na njoj ostalo nepromijenjeno bile su njezine bistre, pune, tamne oi. Bio sam zgranut i, usprkos samome sebi, nisam mogao a da ne skrenem oi u stranu. Kakav sam ja to onda imao odnos sa enom koja me tako malo privlaila? Najprije sam bio potaknut udnom eljom za osvajanjem nekadanje enje svoga srca. Dok smo sjedili licem u lice, iznijela mi je namjerno pretjeranu priu o svojoj ljubavi spram mua. Sve to mi je od toga ostalo bila je prazna zvonjava u uima. Mislio sam: 'Ona o svom muu ima neku neslavnu

predodbu'. Sumnjao sam, takoer, da bi to moglo biti motivirano njezinom eljom da ne potpiruje moju pohotu. Istovremeno sam sve vie i vie elio razotkriti njezinu dvolinost. Zato sam je smatrao dvolinom? Dragi itatelju, ako mi rekne da je moja vlastita tatina bila ta koja me dovela do toga te sam posumnjao u njezino licemjerje, takvu tvoju optubu ne bih mogao zanijekati. Pa ipak, onda sam vjerovao, a jo i sada vjerujem, daje lagala. No elja da je osvojim nije bilo sve to me je tog trenutka obuzimalo. Crvenim se dok to spominjem - mnome je vladala pouda. Nije to bilo tek moje aljenje to joj nisam upoznao tijelo. To je bila izvorna pouda koja je sama sebi svrhom, a koja nije traila da partner bude upravo ta ena. Vjerojatno nijedan mukarac koji je zakupio neku ensku u bordelu nije bio tako nizak kao to sam tada bio ja. Kako bilo da bilo, zbog takvih sam razliitih motiva imao odnos s Kesom. Ili, bolje rei, osramotio je. Da se vratim na prvo pitanje koje sam postavio, ne trebam se sada pitati jesam li je volio. Kad je bilo gotovo, silom sam je podignuo u naruaj - tu enu to se plaui bacila na pod. Tada je izgledala sramotnije nego ja. Njezina raskutrana kosa i oznojeno meso, sve je to odavalo rugobu njezinog duha i tijela. Ne bi bilo krivo rei da sam od toga dana u svom srcu osjetio novu mrnju spram nje. A noas u ubiti ovjeka kojega ne mrzim zbog jedne ene koju ne volim. 'Ubijmo Watarua', aptao sam joj u uho. Mora da sam doista bio lud kad sam joj predloio neto toliko drsko. Sav izvan sebe dahtao sam joj u uho svoju negdanju elju za izazivanjem Watarua na borbu kako bih osvojio njezinu ljubav. Kako bilo da bilo, aptao sam 'ubijmo Watarua' i sigurno sam, protivno sebi, aptao stisnutih zubiju. Kada se sad toga sjetim, ne mogu rei to me je nagnalo na neto tako naglo i nepromiljeno. Jedino objanjenje koje mi pada na pamet jest kako je s mojim prezirom i mrnjom raslo i nestrpljenje da je nekako osramotim. U tu svrhu nita ne bi moglo biti prikladnije nego ubiti joj mua za kojeg je izjavljivala da ga voli i, htjela - ne htjela, iznuditi joj za to suglasnost. Tako sam, poput ovjeka u nonoj mori, morao postii da u njoj prevlada kako emo se obvezati na ubojstvo koje ja ne elim. Ako to ne dostaje za objanjenje mojih motiva za prijedlog da ubijemo VVatarua, nema mogunosti za drukije objanjenje, osim da me neka sila nepoznata smrtnicima (moda vrag ili neki demon) zavela na krivi put. Uporno sam joj ponovno i ponovno na uho aptao istu stvar. Konano je podigla lice i rekla: 'Da, mora ubiti Watarua.' Ne samo da mi je njen glatki pristanak bio iznenaujui, ve sam u njezinom oku spazio neki tajnoviti bljesak kakvog ranije nisam uoio. Preljubnica - to je bila slika koju mi je tada pruila. Istodobno razoaranje i uas -da, i

prezir - grozniavo su mi bljesnuli kroz mozak. Da je to bilo mogue, istog bih trenutka povukao svoje obeanje. Tada bih je mogao optuiti daje preljubnica, i savjest bi mi se mogla skloniti u pravedno zgraanje. No, nisam bio u stanju tako postupiti. Priznajem da sam spremno shvatio potpunu nemogunost toga onoga trenutka kad me najednom onako pogledala. Dranje joj se promijenilo kao da mi je progledala u srce. Zapao sam u tunu muku dogovaranja kako joj ubiti mua, zbog straha od njene osvete ako ne bih proveo svoj dio zavjere. Taj me strah sada grevito i uporno dri poput neke povijue. Ako elite, smijte se mojem kukaviluku. To je djelovanje ovjeka koji nije znao koliko mu ljubavnica moe biti niska. 'Ne ubijem li joj mua, ona e ovako ili onako na neki nain ubiti mene. Moram ga ubiti, inae e ona ubiti mene.' Gledajui njezine oi koje su plakale ali bez suza, oajniki sam razmiljao. Nisam li uoio osmijeh na njezinim usnama i jamicu to se stvorila na njezinom blijedom obrazu im sam se zavjetovao da u joj ubiti mua? Oh, zbog toga u prokletog obeanja dodati gnjusni zloin ubojstva najcrnjem srcu to se moe zamisliti. Kad bih prekrio dogovor to ga treba izvriti ove noi... Ne, moj zavjet to zabranjuje. To je vie nego to mogu podnijeti. A kao druga stvar, bojim se njezine osvete. To je ista istina. No, ima jo neto to me goni na akciju. Sto je to? Sto li je ta silna snaga koja me sili, to moje kukaviko "ja", da ubijem neduna ovjeka? Ne mogu rei. Ne mogu rei. Ali moda... Ne, to je nemogue. Prezirem je. Bojim je se. Mrzim je. A ipak, a ipak, moglo bi biti daje to stoga jer je volim." Nastavivi koraati, Morito vie nita nije rekao. U noi se uje pjevanje neke balade. Ljudski je duh u tami. Nema svjetla da ga obasja. Plamti vatrom svjetovnih nastojanja Da ode i nestane u trenu. Drugi dio: Kesin monolog Nou, pod svjetiljkom, Kesa, grizui svoj rukav, izgubljena u mislima, stoji leima okrenuta svjetlu. "Razmiljam dolazi li on ili ne dolazi. Gotovo je nevjerojatno da ne bi doao. Mjesec se ve sputa, no ne uju se koraci, da se moda nije predomislio. Ako ne doe... Nadalje moram ivjeti osramoena, poput prostitutke. Kako sam si dopustila biti ovako izruena sramoti i zlu? Jer, nee mi biti bolje nego lesu odbaenom pored ceste. Bit u obeaena i zgaena objavljivanjem moje sramote. A ipak, morat u utjeti kao da sam nijema. U takvom u sluaju svoje aljenje ponijeti u grob. Sigurna sam da e doi. Od trenutka kad sam mu pogledala u oi onog dana kad smo se rastajali, od tada sam uvjerena u to. On me se boji. Mrzi me i prezire me, a ipak me se boji. Zaista, da se mogu osloniti jedino na sebe, ne bih se morala pouzdati u njega. Ali, ja se oslanjam na njega. Oslanjam se na

njegovu sebinost. Oslanjam se na njegov podli strah to ga u njega nadahnjuje ta sebinost. No sada, kad se vie ne mogu oslanjati na sebe, kakav li sam kukavni stvor! Do prije tri godine imala sam povjerenje u sebe i, nadasve, u svoju ljepotu! Tonije bi bilo rei "do toga dana" nego "prije tri godine". Toga dana, kad sam ga srela u sobi doma moje tetke, pogled u njegove oi pokazao mi je moju rugobu zrcaljenu u njegovu duhu. Govorio mi je ljubazne i utjene rijei, gledajui kao da one nita ne znae. Ali, kako bi srce ene ikad moglo biti utjeeno kad je jednom spoznalo rugobu vlastite osobe? Bila sam umrtvljena, uasnuta, tugovala sam. Koliko je bolja bila sumorna nelagoda pomrine Mjeseca to sam je kao dijete, u naruju svoje dojilje, vidjela - u usporedbi sa sablasnim oajem koji mi je toga trenutka pomraio duh! Nestale su sve vizije i svi snovi to sam ih nosila u srcu. Potiho me zavila samoa kiovitog svitanja. Drui od samoe, predala sam svoje tijelo koje je bilo kao mrtvo, u ruke ovjeka kojeg nisam voljela - u ruke lascivnog ovjeka koji me mrzi i prezire. Nisam li mogla podnijeti svoju samou, kad mi je ivo bila pokazana moja rugoba? Jesam li pokuala sve pokopati u tom trenutku delirija kad sam svoje lice prislonila na njegove grudi? Ili me je pokrenula puka sramotna pohota kao i njega? I sama pomisao na to obasipala me sramotom! Sramota, sramota! Pogotovo kad sam se izvukla iz njegova naruja, kako me je bilo stid! Samoa i jad bez prestanka su mi dovodili suze na oi, unato nastojanju da ne plaem. Nisam tugovala samo stoga to sam bila obeaena, muilo me i boljelo iznad svega to to sam bila prezrena poput gubava psa koga mrze i mue. to sam od tada uinila? Toga se samo-krajnje blijedo sjeam, kao daje to neka stvar iz daleke prolosti. Sjeam se samo njegova tihog aputanja: 'Ubijmo Watarua' i kako mi je, dok sam jecala, njegov brk dotaknuo uho. Onoga trena kad sam ula te rijei, osjetila sam se udno obodrena. Da, osjetila sam se ivahnom i svijetlom poput blijede mjeseine, ako se za mjeseinu moe rei da je svijetla. Na kraju, nisu li me te rijei utjeile? Oh, nisam li - nije li ena bie koje osjea radost kad je voli mukarac, ak ako treba ubiti vlastitog mua? Neko sam vrijeme nastavila plakati uz samotni i ivahni osjeaj poput mjeseine. Kadli sam to obeala pruiti ruku pomonicu ovom ubojstvu mojega mua? Sve do tada moj mi mu nije bio na pameti. Iskreno velim "sve do tada". Sve do toga vremena duh mi je u potpunosti bio zaokupljen samim sobom i mojom sramotom. Tada sam vidjela sliku nasmijanog lica svoga mua. Vjerojatno mi je u tom asu, kad sam mu se sjetila lica, plan bljesnuo duhom. Tada sam ve bila odluila umrijeti, i bila sam zadovoljna tom svojom

odlukom. No, kad sam prestala plakati, podigla glavu i pogledala gore u njegovu pa vidjela kako se tu zrcalila moja rugoba, osjetila sam kao daje sva moja radost nestala. Sjetila sam se tame pomrine Mjeseca to sam je vidjela dok sam bila uz svoju dojilju. Tada, kao da su se odjednom oslobodili svi zli duhovi to su vrebali pod krovom moje radosti. Hou li zaista iz ljubavi za svog mua umrijeti umjesto njega? Ne; jedino zbog takvoga racionalnog izgovora elim okajati svoj grijeh to sam spavala s drugim mukarcem. Kako nemam hrabrosti poiniti samoubojstvo, osrednja mi je elja ostaviti dobar dojam na javnost. Ta mi se slabost moda moe oprostiti. Pod izgovorom da umirem za svojega mua, nisam li se smjerala osvetiti zbog mrnje na me mojega ljubavnika, zbog njegova prezira i rune pohote? To je provjereno injenicom da je pogled u njegovo lice izazvao tajnoviti bljesak ivota poput blijede mjeseine, i tugom mi sledio srce. Umrijet u ne zbog svojega mua nego zbog sebe. Umrijet u da bi kaznila svojeg ljubavnika to mi je povrijedio srce i jer mu zamjeram to mi je zaprljao tijelo. Oh, ne samo da sam nevrijedna ivota, ja sam i smrti nevrijedna. No, koliko li je sada bolje umrijeti sramotnom smru, nego ivjeti. Na silu se osmjehujui, ponovljeno sam obeavala da u mu pomoi ubiti mojeg mua. Budui da je bistra duha, iz mojih je rijei morao osjetiti kakve bi bile posljedice ako bi prekrio obeanje. Stoga se ini nemoguim da bi nakon takvog obeanja odustao od izvrenja. Je li ovo zvuk vjetra? Kad pomislim da se moje patnje od onoga dana konano blie kraju, osjeam se smirenom. Sutranjica nee propustiti prosuti svoje hladno svjetlo na moje tijelo bez glave. Vidi li ga moj mu, on e... no, neu misliti o njemu. Moj me mu voli. Ali ja nemam snage uzvratiti mu ljubav. Mogu ljubiti samo jednog mukarca. A upravo taj ovjek dolazi noas da me ubije. Moj me ljubavnik mui tako da je i ovo zasjenjeno svjetlo za me prejako." Kesa gasi svjetlo. Uskoro se zauje tihi zvuk pomicanja zaslona i u sobu navre blijeda mjeseina.

06. PAUINA I. JEDNOG je dana Buddha u raju etao rubom Jezera lopoa. Lopoi su cvali bisernom bjelinom, a iz zlaanih pestia i pranika u njihovu sredinu irio se izniman miris. U raju je bilo jutro. Buddha je upravo zastao na rubu jezera, kad najednom kroz otvor meu liem to je prekrilo povrinu vode spazi ovaj prizor: Utonule duboko pod jezerom lopoa prostirale su se ponor-sjene pakla. Kroz kristalno se bistru vodu moglo jasno vidjeti rijeku Stasa i Planinu igala -kao da ih se

motri iz nekog podvodnog staklenog amca. Na samome najdubljem dnu pakla ugledao je ovjeka imenom Kandata kako se zajedno s drugim grenicima previja u mukama. Taj je ovjek bio teak razbojnik: palio je kue, ubijao i poinio mnoga druga zlodjela. No tijekom svog ivota uinio je ijedno dobro djelo: Jednom je, putujui nekom gustom umom, opazio sitnog pauka kako pue du ruba ceste. Poelio gaje zgaziti. Ali kako je podignuo nogu, nadoe mu pomisao: "Iako je to beznaajno stvorenje, i ono ima duu. Bila bi sramota da mu bez ikakva razloga i povoda oduzmem ivot." I potedio gaje. Gledajui tako u pakao Buddha se sjetio kako se Kandata bio smilovao pauku. I za uzvrat za to dobro djelo, pomislio je, pruit e mu mogunost da se izbavi iz pakla. Sreom je upravo tog trena spazio rajskog pauka kako plete srebrnu svilenu mreu na listovima lopoa boje zada. Meko je prihvatio nit pauine i kroz otvore meu biserno bijelim cvjetovima lopoa spustio je skroz dolje, do samoga najdubljeg dna pakla. II. Tu, u podnoju pakla, zajedno s drugim grenicima Kandata je naizmjence tonuo i izranjao iz Jezera krvi. Posvuda je bilo tamno kao u rogu i kad bi se u mraku tu i tamo neto pojavilo, bio bi to neopisivo odvratan bljesak kakve bodlje sa sablasne Planine igala. Nadalje, svuda je naokolo vladala mrtva tiina kao na groblju i sve to se moglo uti bili su lagani jecaji i muklo stenjanje to bi se svakog trenutka kidalo sa sprenih i osuenih usnica bijednih grenika u jadu njihovih patnji - jer ljudi koji su bili pali ovdje na samo dno pakla toliko su umorni i iscrpljeni od tisuu i jednog muenja da vie nemaju snage ni glasno vikati i plakati. Tako se i nepopravljivi razbojnik Kandata previjao u mukama poput abe to crkava, davei se u Jezeru krvi. Jednog se dana dogodilo da je podignuo glavu i zagledao se u mrano nebo iznad Jezera krvi. I tako je opazio nit srebrne pauine kako se iz visine, iz stoog visokog neba, sputa prema njemu blistajui lagano u tihoj tmini kao da se plai ljudskih oiju. Vidjevi taj prizor pljesne rukama od radosti. Uspije li se uhvatiti za tu nit i penjati se sve vie i vie, do njezina poetka, sigurno e se izbaviti iz pakla. Ali ne samo to; ako sve bude dobro ilo, mogao bi se ak uspeti sve do samog raja. Tada vie ne bi bio bacan na Planinu igala niti bi se davio u Jezeru krvi. im su mu nadole takve misli vrsto je zgrabio nit objema rukama i poeo se iz sve snage penjati - sve vie i vie. A kako je bio iskusan provalnik, bio je u takvim stvarima vrlo spretan. No pakao je tko bi znao koliko mirijada milja daleko od raja i, koliko god nastojao,

nije mu bilo lako izai. Nakon to se neko vrijeme penjao, bio je toliko iscrpljen da se vie nije bio u stanju podii ni za centimetar. Pa kako nije mogao uiniti niega drugog, zastane da se odmori i visei na niti zagleda se duboko, duboko dolje. Iznenadio se vidjevi kako se daleko ispod njega u tami izgubilo Jezero krvi -toliko se ve bio uspeo penjui se iz sve snage. A odvratna Planina igala pod njim se tamno ljeskala. Uspije li tako dalje, mogao bi se izbaviti iz pakla ak i lake negoli je prvotno bio mislio. Obavivi ruke vrsto oko niti stao se smijati i vikati glasom kakav jo nije bio izustio za svih ovih godina otkako je dospio u pakao: "Uspio sam! Uspio sam!" No najednom primijeti kako se pod njim po pauini ustro penje bezbroj grenika, sve vie i vie, poput kakve beskrajne povorke mravi. Kad je to vidio, Kandata zatrepta oima kao luak i velika mu usta ostadoe razjapljena u udu i stravi. Kako li ta tanka nit pauine, za koju se inilo da mora puknuti ve i pod teretom njega samog, moe izdrati teinu svih tih ljudi? Ako nit pukne, on e pasti ravno natrag u pakao - nakon svih tih napora da stigne dovle. Bilo bi uasno da se tako neto dogodi. A u meuvremenu stotine su i tisue grenika iz tamnog Jezera krvi vrvjele oko tanahne blistave niti i penjale se uz nju iz svih snaga. Ako ne uini neto - i to odmah - nit e sigurno prsnuti i pasti. I tako Kandata iz sveg glasa povie: "ujte, prokleti grenici! Ta je nit pauine moja. Tko vam je dopustio da se njome penjete? Silazite; silazite, svi!" Tanka nit pauine, koja do tada nije pokazivala znakova da bi mogla puknuti, u tom se trenutku prekinula na mjestu gdje je visio Kandata. Bio je bespomoan. Nije stigao ni kriknuti; kovitlao se poput zvrka strmoglavo padajui u mrane dubine. U noi je bez zvijezda i mjeseca preostao tek ostatak blistave niti pauine. III. Stojei uz rub obale Jezera lopoa Buddha je promatrao sve to se zbivalo. Kad je Kandata poput tekog kamena potonuo na dno Jezera krvi, Buddha tunog lica nastavi etnjom. Sigurno je u Buddhinim oima bilo krajnje tuge stoje Kandatino ledeno srce eljelo spas samo za sebe, zbog ega je bio kanjen ponovnim padom u pakao. No lopoi u rajskom jezeru za takve stvari nisu marili. Biserno bijeli cvjetovi lelujali su se oko Buddhinih nogu. Kako su se njihali, iz njihovih se pestia u sreditu cvijeta neprestano irio o-pojni

miris i ispunjao zrak. U raju se bliilo podne. Dua

07. UI I. DVADESET estog dana jedanaestog mjeseca prve godine ere Genji (25. prosinca 1864.) sljedbenici daimyda5 iz Kage, koji je bio zauzet uva njem sigurnosti Kvota, otputili su se pod vodstvom Chd Osumi-no-kamija na morsku puinu poavi od ua rijeke Aji u Osaki, da bi sudjelovali u predstojeem kanjavanju klana Choshu. Bila su tu dva podzapovjednika, Tsukuda Kyudayu i Yamagishi Sanjuro; na Tsukudinu su brodovlju bile postavljene bijele zastave a na 5 daimyd - naziv feudalnog gospodara i nasljednog samurai-ratnika. Daimvoi su vladali i upravljali nad velikim podrujima. Za vrijeme Edo razdoblja bili su neposredni vazali Tokugawa shoguna. <Op. prev.) Yamagishijevu crvene. Povijest biljei da je to bio silno kien prizor kad su njihovi kompira6 brodovi, svaki s po 500 koku7 tereta, isplovili iz ua rijeke na puinu, svi sa svojim crvenim i bijelim zastavama to su leprale na vjetru. No ljudi se na tim brodovima nisu osjeali ni najmanje viteki. Kao prvo, na svakom je brodu bilo po trideset etiri vojnika i etvorica mornara, ukupno trideset osam ljudi. Stoga su bili toliko stijenjeni daje slobodno kretanje bilo nemogue. Nadalje, usred svakog broda stajalo je toliko kaca za ribu napunjenih ukiseljenom repom da se gotovo nije imalo kamo stati. Dok se na to jo nisu nekako priviknuli, odvratan je zadah iz tih kaca svakoga koji ga je udisao ispunio nenadanom muninom. Konano, kako je bio kraj jedanaestog mjeseca po starom kalendaru (prosinac), vjetar to je puhao na moru bio je toliko hladan da se inilo kao da im sijee meso. Naroito kad je zalo sunce, uz ledeno more i vihor to je vitlao s Maye, pa su ak i zubi veine tih mladih samuraja sa sjevera cvokotali. Na brodovlju je, nadalje, bilo obilje uiju. A te nisu bile od one obine vrste koje se kriju u naborima odjee. Vrvjele su na jedrima. Vrvjele su na jarbolima. Vrvjele su na sidrima. Uz neto 6 kompira - mitoloko boanstvo, zatitnik brodova (Op. prev.) 7 koku - bala rie (sadraja oko 180 litara) (Op. prev.) pretjerivanja, bilo je teko rei jesu li ti brodovi bili za ljude ili za ui. U takvu su preobilju, dakako, tuceti gamadi vrvjeli na odjei. A gdje god su ui makar samo i taknule kou nekog ovjeka, smjesta su se uznijele i okomile na nj dok ga nije obuzeo svrbe. Daje bilo samo pet ili deset komada te gamadi, nekako bi ih se moglo drati pod kontrolom; ali budui da ih je - kao to je ve reeno - bilo toliko da su izgledale poput

razasutih pregrti zrnja bijelog sezama, nije bilo nade da bi ih se moglo oistiti. Stoga su, podjednako u Tsukudinoj kao i Yamagishijevoj grupi, tijela svih samuraja na brodovlju bila crvena i oteena od ugriza na grudima i trbuhu i posvuda, upravo kao da imaju ospice. No, koliko je bilo nemogue kontrolirati u-i, pogotovo ih je bilo nemogue jednostavno pustiti na miru. Tako su ljudi na brodovima svoje slobodno vrijeme provodili lovei ih. Svi su se oni, poevi od glavnih vazala do nosaa sandala, skidali i hodali naokolo, svaki sa alicom za aj, ubirui posvuda prisutne ui i skupljajui ih u alice. Da si netko zamisli tridesetak samuraja, svakog od njih tek zagrnutog komadom platna, kako sa alicom za aj u ruci ovdje i ondje iz svih snaga neto trae pod uadi ili ispod sidra, na tim kompira brodovima razvijenih jedara na zimskom morskom suncu, svatko bi u ove dane odmah pomislio da je to neka velika ala -no nije bilo manje istinito prije Restauracije negoli je danas da u suoenju s nudom sve postaje ozbiljnim. Tako su ti brodovi bili puni golih samuraja, svaki od njih i sam poput neke velike ui to obitava na hladnoi i koji su strpljivo iz dana u dan hodali naokolo marljivo drobei ui na palubama. II. No na jednom od Tsukudinih brodova bio je i neki udni svat. Rije je o izvjesnom ekscentriku srednje dobi imenom Mori Gonnoshin, pjeadijskom asniku s primanjima od sedamdeset bala rie i hrane za pet osoba. Zaudo jedino taj ovjek nije hvatao ui. Stoga je, dakako, po itavu tijelu bio prekrit uima. Dok su se neke us-pele do vora njegova perina, druge su mu prele na rubove stranje strane odjee. No on unato tome nije na njih obraao nikakve panje. Ako biste pomislili da jedino tog ovjeka ui nisu grizle, bili biste ipak u zabludi. Poput ostalih, i on je bio prekriven s toliko crvenih mr-ljica da bi ga se moglo opisati kao iaranog bakrenim noviima. Nadalje, sudei po tome kako se eao, ne bi se reklo da ga nije svrbjelo. No bez obzira je li ga svrbjelo ili to su ui inile, on se pravio potpunoma ravnodunim. Ne bi ni bilo tako udno da je sve to bilo prenavljanje, no kad bi vidio kako drugi marljivo skupljaju ui, govorio bi im: "Ako ih lovite, nemojte ih ubiti. Stavite ih ive u alice za aj i ja u ih uzeti." "to ete s njima kad ih dobijete?" upita jedan od njih zauena lica. "Kad ih dobijem? Onda u ih njegovati", mirno odgovori Mori.

"Onda emo ih hvatati ive i dati vam ih." Budui da je neki asnik mislio da je to ala, radio je pola dana s jo dvojicom ili trojicom i skupio nekoliko alica ivih uiju. U dubini je due vjerovao da e Morija usprkos njegovoj nastranosti dovesti u nepriliku ako mu ih ovako preda uz rijei: "Evo, njeguj ih!" No onda, prije negoli je stigao ita rei, Morije sam zapoeo razgovor: "Imate ih, zar ne? Uzet u ih." Njegovi su drugovi bili zateeni. "Stavite ih ovdje", ree Mori mirno otvorivi ovratnik svoje odjee. "Nemojte se sada u to uputati pa da poslije budete u neprilici", rekoe drugi, no on ih nije htio posluati. Tada su jedan za drugim istresli svoje alice za aj, kao ljudi to sipaju riu u posude od pola galona i istresali ui niz Morijev vrat, na to je on, zadravi miran izraz lica, paljivo pokupio ui koje su se prosule i rekao kao da govori sam sebi: "Hvala. Poevi od ove noi s ovima mogu toplo spavati." "Zar vam je toplo kad imate ui?" - upita zaprepateni asnik ne obrativi se nikome posebno; svi su gledali jedan u drugoga. Tada Mori, popravivi paljivo ovratnik svoje odjee to je prihvatila ui, pobjedniki pogleda unaokolo na sva ta lica i nastavi: "U ovom se hladnom vremenu beziznimno svatko izmeu vas prehladio; no to je s ovim Gonnoshinom? On ne kie. Ne curi mu nos. Dapae, ni jednom nije osjetio groznice niti su mu ruke ili noge bile hladne. to mislite, ija je to zasluga? Sve je to hvalevrijedno djelo uiju." Prema Morijevu tumaenju, ini se da kad su ui na tijelu, moraju gristi, to vodi do svr-bea. Kad grizu, sigurno emo se eljeti grepsti. Zatim, kad je cijelo tijelo izujedano, htjeti emo se i eati po itavu tijelu. No, ljudsko je ustrojstvo udesno i tako dok se ovjek grebe gdje ga svrbi - mjesta gdje se ee postaju topla kao u vruici. Tada, kad mu je toplo, postaje pospan. Kad spava ne osjea vie svrbea. Na taj nain, ako na tijelu imamo mnogo uiju, lako emo zaspati i neemo se prehladiti. Iz tog razloga treba svim sredstvima uvati ui i ni u kom sluaju ih ne ubijati. "Stvarno, bit e da je tako, zar ne?" ree nekoliko momaka uz odobravanje kad su uli Morijevo objanjenje. III.

Nakon toga na tom se brodu formirala grupa ljudi koji su slijedili Morija i njegovo teoriju. to se tie toga da su njezini lanovi, im bi imali slobodnog vremena, poli u potragu za uima, ta se grupa nije razlikovala od ostalih ljudi na brodu. Jedina je razlika bila u tome to su ti sve ono to bi ulovili jedno po jedno brino stavljali u njedra i paljivo uvali. No u bilo kojoj zemlji i u bilo kojoj epohi rijetko kada biva da svi ljudi prihvaaju uenje prethodnika u njegovu izvornom obliku. I na tom je brodu bilo mnogo farizeja koji su se suprotstavljali Morijevoj doktrini o uima. Na elu ovih bio je pjeadijski kapetan imenom Inoue Tenzo. I on je bio ekscentrik pa bi uvijek pojeo sve ui koje je ulovio. Kad je zavrio veeru, stavio je preda se alicu za aj i sjedio mljaskajui neto to je oito bila poslastica pa je netko pogledao u alicu i vidio da je puna uiju to ih je bio ulovio te ga zapitao: "Kakav im je okus?" "Da vidimo. Rekao bih poput masne prene rie", ree. Svagdje se moe nai ljude koji ustima drobe ui, no taj ovjek nije bio jedan od njih. Svakog ih je dana jeo kao jednostavno i isto lagano osvjeenje. On je bio prvi koji se suprotstavio Moriju. Nije bilo nikoga koji bi slijedio Inouea i jeo ui, no kao oporba Moriju pridruio mu se znatan broj ljudi. Po njihovu se miljenju tijela ljudi zasigurno ne mogu ugrijati prisutnou uiju. Nadalje, u Knjizi o sinovskoj odanosti pisano je da naa tijela, kosu i kou dobivamo od oeva i majki, a samo je izvorite sinovske odanosti u tome da ne povrijedimo roditelje. Neuveno je i nedostojno odanih sinova da na tim tijelima hrane stvari poput uiju. Stoga ui pod svaku cijenu treba istrijebiti. Ne smije ih se uzgajati. U takvim je okolnostima s vremena na vrijeme dolazilo do raspri izmeu Inoueove i Morijeve grupe. I tako dugo dok su te svravale samo u neslaganju nije bilo zla. No na kraju su se stvari od takvih poetaka neoekivano razvile dotle da se poelo potezati ma. To se zbilo ovako: Jednog je dana Mori od drugih dobio gomilu uiju i metnuo ih u alicu za aj pa je ostavio u namjeri da ih brino uzgaja kao inae; no, iskoristivi njegovu nebudnost, Inoue ih je pojeo prije negoli ga je Mori primijetio. Kad se Mori vratio, nije vie ni jedna preostala. Tada gaje uhvatio bijes: "Zato ste ih pojeli?" upitao je pribliavajui se Inoueu zgrenih aka i s vatrom u oima. "injenica je da je idiotski uzgajati ui", ree Inoue ravnoduno ne pokazujui ba nikakve elje da se s njim upusti u razgovor.

"Idiotski je jesti ui." Morija je uhvatio bijes i udarajui akom po oplati broda povie: "Pogledaj! Ima li na ovom brodu ikoga koga ui nisu zaduile? Izmeu prihvaanja tih uiju i njihova jedenja ista je razlika kao izmeu ljubavi i mrnje!" "Ama ba se nikako ne sjeam da bi mi ui ikad bile uinile neku uslugu." "O, ak ako i nemate takva sjeanja, neizreciva je strahota iz puke obijesti uzimati ivote ivih bia." Nakon to su sa sve veom estinom izmijenili jo kakve dvije-tri napomene, Moriju se najednom zakrvavilo pred oima i on stavi ruku na balak svojeg maa kestenjastih korica. Inoue, dakako, nije pokleknuo. Hitro je pograbio dugaku otricu u crvenom toku i skoio na noge. Da ih nisu silom razdvojili goli ljudi to su naokolo uzbueno hvatali ui, vjerojatno bi jedan od njih izgubio ivot. Prema prianju ovjeka koji je sve to ko-meanje gledao vlastitim oima, obojica su, dok su ih ostali iz njihove druine vrsto drali u rukama, jo uvijek s pjenom na ustima vikali: "Ui lili. I dok tako samuraji na brodu zbog uiju umalo da nisu prolili krv, kompira su brodovi s 500 koku tereta, kao da su prema svemu tome potpuno ravnoduni, nastavljali sve dalje i dalje prema zapadu dok su im crvene i bijele zastave leprale na hladnom vjetru pod snjenim nebom na dugom, dugom putu radi kanjavanja klana Choshu. Koncentracija

08. BJELKO I. BILO je poslijepodne jednoga proljetnog dana. Njukajui po tlu pas je Bjelko skakutao du tihe uske uliice porubljene s obiju strana nizovima pupajue ivice. Tu i tamo izmeu ivice cvale su trenje. Kaskajui uz ivicu Bjelko skrenu niz neku sporednu cestu. No, im je zaokrenuo za ugao, naglo se zaustavi zapanjen onim to je vidio. A imao je i zato. ivoder u arolikom ogrtau, skrivajui iza sebe mreu, prikradao se nekom crnom psu; a pas, nieg ne slutei, jeo je neto to bi mogao biti kruh koji mu je ivoder dobacio. No nije to samo po sebi bilo ono to je uzbunilo Bjelka. Dodue, bilo bi dovoljno vidjeti psa koji e, ne slutei nita, biti ulovljen. No strano je pri tom bilo to to je taj pas bio njegov susjed Crnko - zapravo njegov bliski prijatelj. Kako

bi esto jutrom on i Crnko pribliili glave i jedan drugome njuili nosove! Ne oklijevajui mnogo, Bjelko tek to nije povikao "Crnko, uvaj se!" - no tog trenutka ivoder pogleda Bjelka i nije bilo sumnje da mu je iz oiju bljesnula prijetnja: "Hoe ga upozoriti, je li? Samo se pazi ili u najprije uhvatiti tebe!" Bjelko se toliko zgrozio daje zaboravio kako se laje i u trenu se pretvorio u kukavicu. Budno motrei ivodera, Bjelko stane koraati natrake i, im je ivoder ponovno nestao iza ivice, Bjelko izda nesretnog Crnka i pobjee. A upravo se tada mrea spustila. Odzvanjalo je neprestano Crnkovo lajanje: ali Bjelko nije pokazao znaka ni da bi se zaustavio a kamoli da bi se vratio. Preskaui preko blatnih lokvica, ibajui i rasipajui ljunak, preskoivi prepreku s natpisom "Prolaz zabranjen", prevrnuvi kante za smee, nastavio je trkom a da se nije ni osvrnuo. Vidi ga kako juri niz breuljak! Aoj, ini se, tek to ga nije pregazio automobil! Bjelko jedva da zna je li iv ili sanja. Oh, onaj Crnkov oajniki glas jo uvijek poput ose odzvanja u Bjelkovim uima: "Kjaan, kjaan; upomo! Kjaan, kjaan; upomo!" II. Bjelko se konano daui vratio kui svojih gospodara. Kliznuvi kroz ulaz za pse pod crnim zidom trao je du niske drvene strehe dok nije stigao do pasje kuice u stranjem dvoritu. Gotovo poput udara vihora Bjelko je uletio u busenje tratine. Sada, kad je stigao kui, nije se vie bojao da bude uhvaen u mreu. Osim toga, tu su se na zelenoj travi veselo loptali njegov gospodar i gospodarica. Vidjevi to, Bjelko je bio sretan; maui repom poskakivao je i umiljavajui se koraao prema njima. Gledajui ravno u njih Bjelko bez daha povie: "Gospodarice! Gospodaru! Danas sam vidio ivodera!" Dakako, budui da djeak i djevojica nisu razumjeli pasji jezik, uli su tek "vau, vau!" No, tko zna zato, toga ga dana nisu ak ni potapali po glavi, ve se inilo kao da su zateeni. To je zaudilo Bijelka i on im jo jednom pokua objasniti: "Gospodarice, zar ti ne pozna ivodera? To je grozan tip, zar ne, gospodaru? Ja sam pobjegao, ali susjed Crnko je uhvaen." No djeak i djevojica tek su se zgledali. Poeli su razgovarati nekako udno: "iji je to pas, Haruo?" "Zaista, i ja se pitam - iji lije to pas!" iji pas? Sada se iznenadio Bjelko. On je posve jasno razumio rijei svoje gospodarice i gospodara. Jednostavno stoga to mi ne moemo razumjeti jezik pasa, smatramo da psi ne mogu

razumjeti nas. A kako se samo varamo! Upravo zato to mogu razumjeti na jezik, psi su u stanju nauiti kojekakve vjetine. Ali budui da mi ne moemo razumjeti jezik pasa, i ne moemo vidjeti u mraku, i ne moemo slijediti neki tanani miris, zato, openito, ne moemo nauiti to bi nas psi mogli pouiti; takvih znanja mi nemamo. "iji sam ja pas? Ja? Ja sam Bjelko, pa to se razumije!" No, kao i prije, gospodarica ga je udno gledala. "Bi li mogao biti brat susjedova Crnka?" "Moda je Crnkov brat" duboko je razmiljao djeak igrajui se nekom batinom, "i ovaj je crn kao smola". Bjelko osjeti kako mu se na leima nakos-trijeila dlaka. Crn kao smola? Pa to je nemogue. Otkako je bio malo psetance bio je bijel poput mlijeka. Ali, istina je, kad je sada pogledao svoje prednje ape - ne, ne samo prednje ape, nego i prsa i trbuh i stranje noge i rep to je elegantno mahao - sve je bilo crno kao dno tave - crno kao smola! Crno kao smola! Bjelko, kao da je poludio, pone skakati, trzati se, propinjati se, bez prestanka lajui iz sve snage. "Ma zaista, Haruo - ini mi se da je taj pas posve podivljao." Kako je kroz suze govorila, djevojica je unula, no njezin mlai brat se nije povukao, ve je batinom hitro udario Bjelka po lijevoj pleki. Idueg trena batina udari Bjelkovu glavu. Da bi izbjegao udarcima, Bjelko je pobjegao kao to je to bio uinio i pred ivoderom. No dok je maloprije bjeao ak dva chda8, sad nije bjeao nijedan. Preko tratine, pod sjenom konoplje, bio je svijetlo obojeni jarak i kad je stigao do njega, okrenuo se prema svojoj maloj gospodarici i gospodaru: "Gospodarice! Gospodaru! Ja sam Bjelko. Koliko god se inio crnim poput smole, ja sam ipak Bjelko!" Jedva da je potrebno spomenuti da je Bjel-kov glas drhtao od tuge i uzbuenja. No nijedno od djece nije bilo u stanju uoiti Bjelkovih osjeaja. Djevojica je ak zlurado primijetila: "Jo uvijek tamo laje. Sigurno je to neki drski pas lutalica, je li?" i udarila je nogom o tlo. A Haruo takoer - Haruo je podignuo aku ljunka i svom je snagom bacio prema Bjelku: chd - mjera za duinu, oko 109 metara (Op. prev.) "ivotinjo jedna, jo si tu? Evo ti! I ovo! I ovo!" ljunak je letio bez prestanka. A ispod Bjelkova uha dotle je kuljala krv. Konano se Bjelko, repa uvuenog meu noge, povukao iza crne ograde. Pored njega veselo proleti bijeli leptir kome se u proljetnom suncu na krilima srebrno kupala praina. Uzdahnuvi dok se odmarao pod brzojavnim stupom, Bjelko je sneno zurio spram neba.

III. Otjeran od svoje gospodarice i gospodara, Bjelko je lunjao ulicama Tokija. No kud bi god poao, nije mogao zaboraviti da je crn kao smola. Bio je preneraen pred zrcalom neke brijanice u kojem su se odraavala lica muterija. Bio je preneraen pred mlakama na cesti u kojima se zrcalilo nebo iza kie; bio je preneraen pred staklima izloga u kojima se ogledalo mlado lie stabala ulinih drvoreda. Zaista, ak su i do ruba pune ae crnog piva na stoliima kavane odraavale njegovu sliku. to li e biti s njime? Vidi li onaj automobil to je parkiran pred crtom? Onaj veliki crni automobil? Bljetavi emajl karoserije automobila, kad hoda uza nj, odraava Bjelka jasno poput zrcala. Nita ga ne bi moglo tako uspjeno odraziti kao taj veliki automobil. Kako li je bio zauen kad je vidio svoj odraz! Da ste mu samo mogli vidjeti lice! Bjelko je gorko plakao i glavom bez obzira pobjegao u park. U parku je lagani povjetarac leprao mladim listovima platana. Bjelko je pognute glave tumarao meu stablima. Osim namrekanog ribnjaka tu nije bilo niega to bi odraavalo njegov lik. Jedini zvuk koji je uo bio je um pela to su se kupile oko bijelih rua. U mirnom je ozraju vrta Bjelko na trenutak uspio zaboraviti napast jada to gaje snaao kad je postao runim crnim psom. Pa ipk, znao je da takva srea ne moe dugo trajati. Bjelko je kao u snu tapkao prema nekoj klupi podalje od puteljka, kad zauje vrisak nekog psa iza zavoja: "Kjaan, kjaan; upomo! Kjaan, kjaan; upomo!" U Bjelkovim je uima stalno odjekivao taj zov. "Kjaan, kjaan. Ti si kukavica. Ti si kukavica!" im se okrenuo, poeo je trati u smjeru glasa. No kad je dotrao da bi vidio o emu se radi, nije se pred njim pojavio ivoder. Umjesto toga dva-tri djeaka u kolskoj odori, valjda na povratku iz kole, izazvala su strku poteui za ue oko vrata nekog smeeg psia. Psi se iz sve snaga otimao i neprestano zazivao pomo. No djeca se nisu obazirala na njegovo zaklinjanje; samo su se smijala i vikala i udarala ga nogom u trbuh. Bjelko se uz silovit lave zaleti meu djecu a da ni trena nije oklijevao. Iznenaena su se djeca zaudila i uplaila. A Bjelko pojava mu je bila divlja, oi u plamenu, zubi su zveckali poput noeva to sijeku - kao da e ih sad ugristi. Djeca su se razbjeala

na sve strane; jedno je u nedoumici skoilo preko cvjetnog nasada uz rub puteljka. Bjelko ih je gonio dva-tri kena9 a onda se vratio psiu. Podigao je glas kao da ga grdi: "Sa\ Doi sa mnom. Povest u te kui." Bjelko odmah potri meu drvee odakle je upravo bio doao. Smei je psi veselo pretrao ispod klupe udarajui putem rue i trkom slijedio Bjelka. Dugi mu se konop s vrata jo uvijek vukao za njim. Trajalo je dva-tri sata dok su se Bjelko i psi zaustavili pred nekom skromnom kavani-com. Iako je jo bio dan, u sumranoj je prostoriji kavane gorjelo crveno elektrino svjetlo, a limeni gramofon tretao je neto poput recitacija uz pjesmu Naniwabushi. Zadovoljno maui re pom psi e Bjelku; 9 ken - mjera za duinu, blizu 2 metra (Op. prev.) "Ja stanujem u ovoj kavanici Taishd-ken. Gdje vi ivite, gospodine?" "Gospodine - ja? Ja dolazim iz ulice koja je vrlo daleko odavde", i zatim Bjelko uz tuni uzdah doda: "Onda, idem ja sada kui." "Ne, ekajte, gospodine! Je li va gospodar strog?" "Moj gospodar? Zato me pita tako neto?" "Ako va gospodar nije strog, prenoite ovdje. Mojoj e majci biti drago da vam se moe zahvaliti na vaoj ljubaznosti to ste me spasili. Kod nas ima mlijeka, rie s kari umakom i goveih odrezaka - mnogo ukusnih stvari." "Hvala ti - hvala. Nemam sada vremena, no nekom drugom prilikom prihvatit u tvoj poziv. Dakle, pozdravi svoju majku." Bjelko pogleda na nebo i otputi se plonikom. Na nebu nad krovom kavanice mogao se vidjeti mladi mjesec. "Gospodine! Gospodine! Molim vas - dajte bar..." Psi je tugaljivo cvilio. "Ne biste li mi tek rekli vae ime? Ja se zovem Napoleon, no zovu me i Napoleon i Napoko. Koje li bi, gospodine, moglo biti vae ime?" "Ja se zovem Bjelko." "Oh, zar Bjelko? To je udno ime za vas, gospodine, zar ne? Kad ste sav crn?" Bjelkove su grudi oteale od uzbuenja. "Svejedno - zovem se Bjelko." "Onda u vas zvati striko Bjelko. Striko Bjelko, nemojte propustiti i uskoro doite opet!"

"Dobro, Napo-ko. Sayonara." "uvajte se, striko Bjelko. Sayonara\ Sa-yonara!" IV A poslije toga? to je bilo s Bjelkom? Neemo prepriavati sve pojedinosti njegovih doivljaja, o emu je ve izvijestilo nekoliko novina i moe biti da je svatko o tome ve itao. To je pria o crnom psu koji je pomogao nekim ljudima iji je ivot bio u opasnosti. Nadalje, nedavno je igrao popularni film "Hrabri pas" zasnovan na Bjelkovim doivljajima. No ako vam moda ta pria nije poznata, moda biste voljeli proitati nekoliko ovdje navedenih lanaka: Tokijske "Nichi-Nichi" novine: Ujutro 18. (svibnja) u 8.40 sati, dok se Ou ekspres pribliavao krianju kod stanice Tabata, Sanehiko - najstariji sin g. Shibavama Tetsutaroa, slubenika sa stanom u Tabati br. 123 -stajao je na eljeznikim tranicama i bio u smrtnoj opasnosti da ga pregazi nadolazei vlak. Neki snani crni pas dojurio je poput munje do krianja i spasio etverogodinjeg Sanehika pred kotaima jureeg ekspresa. Vlasti duboko ale to im je taj hrabri pas u guvi nestao iz vida, pa nije bilo mogue uzvratiti mu slubenom pohvalom. "Tokio Asahi" novine: Supruga bogatog Amerikanca g. Edwarda Berkeleva ljetovala je u Karuizavvi. U njezinu se ljetnikovcu pojavila velika zmija duga preko sedam shakua i napala njeno mezime, perzijsku maku. Najednom je dotrao neki udan crni pas i nakon dvadesetak minute borbe zario zube duboko u zmiju i ubio je. Odmah nakon to se to zbilo herojski je pas nestao. Gospoa je ponudila pet tisua dolara nagrade za pronalaenje psa. "Kokumin " novine: Tri uenika prvog razreda gimnazije koji su 7. (kolovoza) stigli u toplice ljetovalita Ka-mikochija izgubila su se prelazei Japanske alpe izmeu planina Hotaka i Yarigatake. Vihor i kia unitili su im ator i opremu i planinari su gotovo izgubili nadu da e preivjeti. No tada se pojavio neki crni pas to je doao iz doline kojom su aci bili proli i hodao ispred njih kao da im eli biti vodiem. aci su slijedili psa i nakon vie od punog dana hoda konano su stigli u Kamikochi. No oni su izjavili da je pas, im su se mogli vidjeti krovovi zgrada toplica, radosno zalajao i nestao u gutiku bambusa. Svi lanovi grupe tvrde da je taj pas bio poslan od Boje providnosti. "Jiji" novine: Na dan 15. (studenog) vie od petnaest osoba poginulo je u poaru u Nagovi. U tom poaru gradonaelnik Nagove g. Yokozaki umalo da nije izgubio svoje voljeno dijete. Njegov je trogodinji sin Takemori nepanjom ostao na drugom katu i bio bi poginuo u poaru da ga nije neki crni pas uhvatio zubima i iznio. Kau daje gradonaelnik izdao nareenje da se na podruju opine grada

Nagove zabranjuje unitavanje pasa lutalica. "Yomiuri" novine: Oko 2 sata poslije podne na dan 25. (listopada) neki je sibirski vuk putujueg zoolokog vrta grada Mivagija - koji je nekoliko dana bio velika atrakcija i privlaio gomile ljudi u javni park unutar dvorita dvorca Odavvara - najednom provalio iz kaveza, ranio dva uvara i pobjegao u smjeru Hakonea. Odgovorne su osobe Odawa-re stoga proglasile izvanredno stanje i oko itavog grada rasporedile kordon policije. Vuk se u 4.30 poslijepodne pojavio u Ulici Juji-machi gdje se uhvatio u kotac s nekim crnim psom koji gaje konano svladao. Policijski se kordon hitno skupio na tom mjestu i uskoro zatim vuka su ustrijelili. Kau da je to bio vuk vrste Lupus gigantix, najdivlje pasmine. Sada je, meutim, nadzornik zoolokog vrta iz Mivagija izjavio da je vuk ubijen bez dovoljnog razloga; Ijutito je prijetio da e podnijeti tubu protiv efa policije u Odawari... itd. itd. itd. V. Jednom kasno u jesenskoj noi, tijelom se i duhom umorni Bjelko vratio kui svojih gospodara. Njegova gospodarica i gospodar su, dakako, ve odavno bili otili spavati. Zaista, u to doba noi nitko vie ne bi bio budan. U stranjem dvoritu, nad vrcima stabljika konoplje, lebdio je bijeli kolut mjeseca. Rosom promoeni Bjelko polegnuo je pred svojom starom pasjom kuicom. Tu je zapoeo monolog pred svojim pustim drugom, Mjesecom: "O Mjesece, Mjesece! Prepustio sam Crnka njegovoj sudbini. Vjerojatno je toga radi moje tijelo postalo crno kao smola. No, otkako sam bio odijeljen od svoje gospodarice i svojeg gospodara, borio sam se s mnogim nedaama. U pojedinim trenucima, kad bih spazio svoje tijelo crnje od ai, u meni su se probudili osjeaji srama zbog mojeg kukaviluka. Da bih dokonao to svoje crno tijelo, skoio sam u vatru i ak sam se i s vukom borio. Pa ipak, zaudo, kako su god nedae bile teke, nisam izgubio ivota. ak je i smrt pobjegla od mene kad sam joj pogledao u lice. Konano, pun gorine, odluio sam si sam oduzeti ivot. Osjeam da bih bio tuan ako, prije negoli se ubijem, ne bih mogao bar na trenutak vidjeti svoju gospodaricu i gospodara. Naravno, kad me sutra nau, sigurno e me opet zamijeniti s nekim psom lutalicom. Moj bi me gospodar mogao ak tui ili ubiti svojom batinom - no nita ne bi bilo blie elji mog srca negoli upravo to! O Mjesece, Mjesece! -Ne traim nikakve druge milosti do li da vidim lice svoje gospodarice i gospodara. Ove sam se noi jo jednom uputio itavim ovim dugim putem samo iz tog jedinog razloga. Molim te, im svane, daj da sretnem svoju gospodaricu i gospodara." Zavrivi monolog, Bjelko poloi bradu u travu i utone u zdravi san.

"Ovo je zaista udno, zar ne, Haruo?" "Stoje, sestro?" uvi tihi glas svog gospodara, Bjelko irom otvori oi. Pred njegovom su kuicom stajali njegova gospodarica i gospodar zauena lica gledajui jedno drugo. Bjelko spusti pogled na travu. Kad je postao crn, njegovi su gospodarica i gospodar bili upravo isto tako iznenaeni kao to se inilo da su sada. Sjetivi se svoje tuge onog vremena, Bjelko je ak poalio to se vratio kui. Tada - upravo tada - njegov gospodar najednom poskoi i glasno vikne: "Tata! Mama! Bjelko se vratio!" Bjelko?! Bjelko nehotice skoi. Njegova gospodarica, moda u strahu da ne bi pobjegao, uhvatila je Bjelka objema rukama i vrsto ga zagrlila oko vrata. U taj as Bjelko pogleda u oi svoje gospodarice gdje se u njenim crnim zjenicama jasno zrcalila pasja kuica. Svijetlo obojena kuica u sjeni visokog stabla platane -sve to se odraavalo u njenim oima bilo je kao to treba biti, a ispred pasje kuice - sitan poput zrna rie, sjedio je neki pas. Kakva je to bila vedrina, kakav divan osjeaj - vidjevi tog psa Bjelko se oduevio. "Gledaj - Bjelko plae!" Drei Bjelka u vrstom zagrljaju, sestra je pogledala prema gore, u bratovo lice. Vidi sad tog brata kako "oinski" odgovara: "Hmmm.... sestro - ti takoer plae." Zahvala

09. MANDARINKE JEDNE sam oblane zimske veeri sjedio u uglu vagona drugog razreda vlaka Tokio - Yokosuka i ekao zviduk to najavljuje polazak. Iznenadilo me to u tom vagonu pored mene nije bilo drugih putnika. Zaudo ni na peronu nije bilo nijedne osobe koja bi bila dola nekoga ispratiti. Jedini glas to se uo bilo je povremeno tuno cviljenje nekog teneta. Sve se to inilo dobro prilagoenim mojem raspoloenju. Umor i muna dosada zaokupljali su me svojim tupim i tekim sjenama poput sivoga tamnog neba. S objema rukama duboko u depovima nisam imao volje ni veernje novine izvaditi iz kaputa. Nakon nekog se vremena zauo zviduk, signal polaska. Naslonivi glavu na okvir prozora, osjeao sam se umorno ali udobno i ekao da se stanice ponu micati unazad, i sve dalje od mene. Tada sam zauo otro klepetanje geta i prodoran glas uvara pruge. Vrata mog kupea drugog razreda buno su se otvorila i ula je neka djevojica od kojih trinaest godina. Istodobno je vlak uz trzaj polako krenuo. Stupovi perona, prolazei jedan za drugim, zaklanjali su mi pogled; pojavila se neka cisterna kao da je krivo

postavljena i jedan se nosa klanjao gospodinu koji mu je davao napojnicu. Sve je to nestalo za mnom kao u nekoj neodlunosti to se otee, dok je dim to je sukljao iz lokomotive udarao prema mojem prozoru. Osjetio sam da mi je lake, zapalio cigaretu i pogledao djevojku to mije sjedila nasuprot. Bila je to seoska djevojka pomalo tupa izgleda, no ipak dovoljno zanimljiva daje motrim. Uoio sam njezinu frizuru s vrsto zavezanim vorom u obliku leptira. Ispucali su joj obrazi imali neki neugodno rumeni sjaj kao da ih je rukama natrljala. U krilu, nad kojim se njihao svje-tlozeleni al to joj je visio oko vrata, drala je neki veliki zaveljaj. Njezine grube hladne ruke vrsto su obuhvatile zaveljaj i zgreno drale voznu kartu treeg razreda kao da joj je to posljednja veza sa samim ivotom. Njezin grubi izgled i odjea koja je odavala nedostatak ukusa nisu me se previe dojmili. inilo se da je bila i priglupa - nije znala razlikovati vagon drugog od vagona treeg razreda. Zapalivi cigaretu i djelomino u elji da zaboravim njezinu prisutnost koja me je titila, ovla sam razgledavao veernje novine to sam ih bio izvadio iz depa i rasklopio na koljenima. Tada je blijedi polumrak to mi je padao na novine odjednom nestao u bljetavom elektrinom svjetlu i dotle gotovo neitljiva slova s nekoliko stupaca, neoekivanom jasnoom bijesnu pred mojim pogledom. Vlak je upravo uao u jedan od mnogih tunela pruge za Yokosuku. Ovako osvijetljene novine govorile su tek o uobiajenim svakodnevnim dogaajima - problemu mira, enicima i nevjestama, podmiivanju, komemoracijama i tako dalje. U trenutku kad smo uli u tunel, dok sam mehaniki pres-kakivao oima s jednog dosadnog stupca na drugi, uinilo mi se, gotovo kao halucinacija, da se vlak nastavio kretati obrnutim smjerom. U meuvremenu, tu preda mnom sjedila je djevojka i inilo se da u ljudskoj spodobi utjelovljuje svu vulgarnost stvarnosti. Stalno mi je bila pred oima. Vlak, tunel, djevojka, veernje novine pune triarija - sve su to bili tek simboli nerazumljivog i zamornog ivota. Sve je bilo apsurdno. Odloio sam novine to sam ih bio itao i naslonivi glavu na okvir prozora zatvorio oi kao da sam u nekom drugom svijetu. Prolo je nekoliko minuta. Najednom sam se bez vidljiva razloga osjetio preneraenim i pogledavi naokolo, shvatio sam da se djevojka sa suprotne strane premjestila na sjedalo do mojega - i vidio kako iz sve sile nastoji otvoriti prozor. Teki se okvir nije dao pokrenuti. Ispucali hladni obrazi postali su joj crveniji negoli su bili i povremeno se uz buku vlaka moglo uti njezino dahtanje. To je bar bilo neto prema emu sam mogao osjetiti trunak simpatije. No mogao sam vidjeti i to da smo pred ulazom u idui tunel. Obronci brda zarasli visokom travom isticali su se u sumraku i nad nama se

naglo zatvarali. Djevojka je jo uvijek nastojala otvoriti prozor koji je bio zatvoren jer smo trebali proi kroz tunel. Nisam znao zato ga je eljela otvoriti i pretpostavljao sam da joj se to tek tako prohtjelo. Tako sam sjedio osjeajui se nekako kivno i promatrao kako njezine ruke oajniki nastoje podignuti okvir prozora. Najednom, vlak uz silnu buku uleti u tunel i u istom se trenu prozor uz tresak otvori. Kroz kvadratnu rupu prozora kuljali su oblaci crne ai i ispunili itav kupe. Dim mi je sunuo u lice previe nenadano a da bih se dospio rupiem zatititi, a kako i inae imam tekoa s disanjem, gotovo sam se poeo guiti. vor u njezinoj kosi u obliku leptira leprao je u struji crnog zraka. Djevojka se nije ni najmanje obazirala na mene. Ispruivi vrat kroz prozor gledala je ravno naprijed u smjeru kretanja vlaka. Oi su mi bile prikovane za siluetu njenog lica u elektrinom svjetlu priguenom dimom. Da tada vagon nije i opet naglo izletio iz tunela na svjetlo dana i da u nj nije prodro svje miris zemlje, sijena i vode i istjerao zaguljiv dim, nesumnjivo bih je otro ukorio i naredio joj da zatvori prozor jer sam dotle jedva nekako prestao kaljati. Sada je, meutim, vlak ve iziao iz tunela i pribliavao se malom krianju u predgrau nekog gradia okruena breuljcima. Pored krianja stajala je prljava skupina slamom prekrivenih koliba i kuica pokritih crepovima. U sumraku se tromo vijorila bijela zastavica skretniara. Upravo kad je vlak iziao iz tunela, pojavila su se na tom turobnom krianju tri djeaia rumenih obraza, stojei jedan do drugoga. Svi su bili sitni i kao zakrljali i pritije-njeni pod oblanim nebom. Odjea im je bila iste boje kao i turobni gradi u kojem su ivjeli. Istoga trena kad su ugledali vlak to se pribliavao, pogledali su gore i podigli ruice pa otvorivi usta poput malih ptica iz sveg glasa izvikivali sretan put. Djevojica, koja je kroz prozor vlaka nagnula pola tijela, ispruila je ruke i mahala lijevo i desno. I onda, kao iz modrih nebesa, na glavice je djece palo pet-est mandarinki obojenih toplom plamenom bojom sunca tako da mi je srce poelo lupati pa onda na koju sekundu kao zastalo. Promatrao sam taj prizor zaustavljena daha jer sam u tom trenu shvatio sve. Djevojka, koja je vjerojatno pola nekamo na rad, bacila je te mandarinke to ih je drala na krilu svojoj sitnoj brai kao iznenaenje i nagradu to su doli do krianja da velikoj sestri koja naputa dom poele sretan put. Krianje u predgrau ovog samotnog gradia u veernjem sumraku, tri maliana to su vikala poput ptica i blistave mandarinke to su im padale nad glavama - sve to to je dolo i prolo u treptaju oka neizbrisivo mi se usjeklo u srce. Osjeao sam se kao daje u me navro ivot. Duboko dirnut lagano sam se okrenuo i pogledao djevojicu kao da je to neka druga osoba. Eto, ve se

bila vratila na svoje sjedalo nasuprot meni gdje se prvotno bila smjestila, zavivi hladne obraze u svjetlozeleni al. u raspucanim rukama, na velikom zaveljaju na krilu, vrsto je drala svoju voznu kartu treeg razreda - poput dragocjena blaga. Tada sam po prvi put na trenutak posve zaboravio na teak umor i munu dosadu i izgubio iz vida nerazumljivi apsurd vlastitog zamornog i praznog ivota.

10. USAHLA POLJA SINO nisam spavao, pa kako su mi na umu bili stihovi jedne haiku pjesme, pozvao sam Josoa i Kvoraija, izdiktirao pjesmu Donshuu i zamolio ih daje proitaju: Bolestan na putu Snovi se kovitlaju Usahlim poljima. Dvanaesti dan deseti mjesec sedma godina ere Genroku (1694.) era Genroku - dio razdoblja Tokugawa, posebno znaajnog za procvat kulture (odgovara vremenu od 1688.-1701. godine). (Op. prev.) ... Snene je oi trgovaca Osake privukao prolazni ar jutarnjeg neba, koji kao da je - visoko iznad crijepom pokrivenih krovova - prijetei nagovijetao zimske oluje. No sreom nije bilo kie da zamagli vrhove ogoljelih vrba i, kako su se oblaci razrjeivali, zimski je miran dan postajao sve svjetlijim. Rijeka to je tekla izmeu nizova kua inila se kao da miruje - a njezina blijeda boja nekako i nije bila hladna. Debelo pak zakukuljeni ljudi to su prolazili obalom, ljudi u konim dokolje-nicama - svi su se kretali sporo kao da ne mare za hladni zrak. Boja zavjesa na trgovinama, promet vozila, zvui nekog samisena11 iz kazalita lutaka u daljini - sve je to u treperenju tihog zimskog dana bilo toliko mirno da je gradska praina nesmetano poivala na ukrasnim glavama mosta. Toga je dana u Midomae Minami-Kytaro-machiju, u stranjoj sobi kue gdje je ivio Hanaya Nizaemo, iznemogao leao na leima uvaeni Matsuo Tosei, nadaleko poznat kao Basho -majstor haikua svojeg vremena, okruen uenicima to su doli izbliza i izdaleka. Iako tek u pedeset prvoj godini ivota, uskoro e prestati disati "kao to opada toplina pepelom prekrivenog uglja". Bilo je upravo prolo pola pet poslijepodne. Razdjelna je fusuma12 bila uklonjena iz

11 samisen (ili shamisen) - tradicionalno japansko glazbaio s tri ice i rezonatorom prevuenim napetom majom koom. (Op. prev.) 13 fusuma - niz laganih pominih pregrada za pregraivanje prostorija koje pri dnu i vrhu mogu klizati u lijebu; obino su prekrivene kartonom koji moe biti dekorativno oslikan. (Op. prev.) stranje sobe i plavi se dim tamjana stoje tinjao kraj uzglavlja lagano podizao u tankoj vrpci. Jedino sumorno u toj sobi bilo je svjetlo koje je probijalo kroz papir svjee oblijepljenog shojia13 to je zatvarao pristup zimi iz vrta: ledilo je tijelo, probadajui do kostiju. Poredani oko Bashoa koji je mirno leao u postelji pokraj tih shoji vratiju bili su: najprije lijenik Mokusetsu s jednom rukom pod pokrivaem, pratei namrgoenih obrva treptavo bilo. Skutren otraga sjedio je Jirobe, stari sluga to je upravo doputovao s majstorom iz Ige, i u molitvi tiho zazivao Bu-ddhu. Takoer posve blizu Mokusetsua bio je svima dobro poznati Shinshi - krupni Shinshi Kikaku, nadimajui grudi svog svilenog ogrtaa dok je motrio majstora, zajedno s pleatim Kyo-raijem, dostojanstvenim u svojoj obojenoj kem-po14 odjei. Iza Kikakua bio je Joso - s lipovom krunicom ovijenom oko zglavaka ruku i poloajem tijela koji je tome nekako usiljeno odgovarao, izgledao je kao budistiki redovnik. Idui je. bio Osshu - kako mu se produbljivala tuga, nije se mogao suzdrati od uzdaha. Pomno motrei Osshuovu alost i namjetajui rukave starog sveenikog ruha bio je tu ovjek malena rasta, poput djeteta, nedruevne brade okrenute u stranu li shoji - pomina reetkasta drvena pregrada (zaslon) presvuena poluprozirnim papirom. Slui kao zastor, vrata, prozor ili pregrada prostorije. U pravilu je iroka oko jednog metra i visoka oko dva metra. (Op. prev.) M kempo - tradicionalna istonjaka borilaka vjetina. (Op. prev.) To je bio Inenbo koji je sjedio suelice Mokusetsuu a usporedo s crnomanjastim tvrdoglavim Shikoom. Poput tih, meutim, bilo je jo mnogo uenika to su sjedili zdesna ili slijeva od majstorove postelje svi bez daha, nevoljni da odu. U to je vrijeme bio tek jedan koji je, kleei u kutu sobe, jecao previe tihim glasom a da bi time poremetio lagani tok dima tamjana uz uzglavlje. Basho je neto ranije hrapavim i hroptavim glasom izustio svoje posljednje drhtave rijei; zatim je, inilo se, poluotvorenih oiju pao u komu. Na njegovu lagano koziavu licu kosti su bile otro zacrtane, a smeurane su usnice ve mnogo prije izblijedjele. No posebno je bila tuna boja njegovih oiju - oi su sanjivo zurile i izgledalo je kao da iznad stropa sobe besciljno trae bezgranino hladno nebo. Bolestan na putu -Snovi se kovitlaju Usahlim poljima. A sada je moda i on sam besciljno gonjen snovima bez mjeseca kroz ona prostrana sumra-na polja - kao u svojem posljednjem haikuu od prije samo

nekoliko dana. "Vode", ree Mokusetsu i tiho se okrenu prema Jirobeu. Stari je sluga drao pripravljene posudice s vodom i haneydji-pero i lagano ih primaknuo k majstorovu uzglavlju; tada se, kao da se neeg prisjetio, ponovno svim svojim biem predao usrdnoj molitvi za Bashoovu duu. U svom je priprostom i istom srcu taj ovjek punom odanou osjeao obavezu da za Bashoa i sve koji su preli u nirvanu trai milost Buddhe Amide - toliko mu je vjera bila duboka. Upravo u asu kad je zatraio vode, lijenik Mokusetsu je, kao uvijek, posumnjao je li ispunio svoju ulogu; no uskoro zatim Basno je prikupio snage i bez rijei se pokrenuo prema Kikakuu koji je sjedio do njega. Tada se naokolo Bashoove postelje produbio osjeaj napetosti to je treperio u srcima koja su s njime suosjeala. Meutim, u isto se vrijeme u napetu atmosferu uvukao i neki osjeaj olakanja da je konano doao taj neizbjeni trenutak sudbine. Pa ipak, nitko toga nije priznao - taj je osjeaj olakanja bio toliko delikatan da je i neposredni i otvoreni Kikaku ustuknuo proitavi u Mokusetsuovim oima isti taj osjeaj olakanja kad se dogodilo da su im se sreli pogledi. Naglo je otklonio oi i sabrano prihvatio haneydji. "Dopusti", ree Kvoraiju koji je sjedio pokraj njega i zatim, umoivi haneydji u posudicu s vodom, zakoraknu svojim debelim nogama te 15 haneyoji - ptije pero koje s jedne strane slui kao akalica, a s druge kao etkica za brisanje ili nanoenje lijeka. (Op. prev.) irom otvorenih oiju pogleda dolje na majstora. Iskreno govorei, Kikaku mora da je zamiljao kako e oprotaj s majstorom sigurno biti tuna stvar, no kad je prihvatio vodu da bi izvrio taj obred, suprotno njegovu oekivanju dramatinosti toga ina, stvarni su mu osjeaji bili osjeaji ravnodunosti. Nadalje, kad je vidio kako je izgled njegova majstora bio iznad svakog oekivanja udan, osjetio je toliko zaziranje da je jedino to je elio bilo otkloniti oi s te smrtne postelje - toliko su majstorove kosti i meso djelovali unakaeno. Iako sam rekao da je to bilo zaziranje, to jo ne objanjava stvarne okolnosti jer, kao to nevidljiv otrov utjee na djelovanje tijela, tako je ovo bio neki osjeaj odvratnosti koji je bilo teko podnijeti. Je li to onda znailo da je ovakvom igrom sluaja na majstorovo umirue tijelo izlio vlastitu antipatiju prema svim oblicima rugobe? No evo - u njegovoj vlastitoj radosti ivljenja, tu je bila smrt -samom svojom prirodom ugroavala je njegove misli. U svakom je sluaju njegova neizreciva nelagoda bila tolika da mu u srcu nije bilo nikakve tuge nad iznurenim licem umirueg Bashoa; i tako je Kikaku, navlaivi one tanke ljubiaste usne, s grimasom na licu urno kliznuo unatrag. U tom je trenutku povlaenja srcem sunuo osjeaj samoprijegora - no zaziranje od Bashoa bilo je nesumnjivo previe snano a da bi se mogao obazrijeti na etiku tog

osjeaja. Idui koji je iza Kikakua na Mokusetsuov znak prihvatio haneydji bio je Kvorai; kao da je izgubio hladnokrvnost i oklijevao. Za njega koji je, nakon to je svima oprezno povlaivao, stekao glas skromna ovjeka, mora daje bilo neeg bljutavog u dojmu kad je gledao lice iznemoglog i ispaenog starog haiku pjesnika - neka udna mjeavina zadovoljstva i grinje savjesti. No to zadovoljstvo i ta grinja savjesti, poput sjene i sunca, nosili su u sebi sudbinu to ga je saplela; ve je nekoliko dana osjeao kako ga ponizuje. Naime, im je saznao da majstor lei tako teko bolestan, doao je ovdje ravno iz Fushimija, hitajui do Hanavina doma, ne obazirui se na dubine noi i otkako je pokucao na vrata za itave dane ni jednom nije zanemario podvoriti majstora, to god bi mu zatrebalo. Pored toga, zaklinjao je Shikoa da mu pomae i poslao nekog ovjeka u hram Sumivoshi Daimvojin naruiti molitve za majstorov oporavak. Takoer, raspravljao je s Hanavaom Nizaemonom o pitanjima nabave raznih stvari i u svakom je pogledu postao gotovo poput kotaa kola pomaui gdje god je mogao. A ostali mu za to ni u koliko nisu bili obavezni. No ipak, u toj predanosti da se brine za majstora, u svojem je srcu toplo i duboko zasijao neko zadovoljstvo. Zaista, u pozadini njegova ponaanja jedino mu je taj skroviti izvor zadovoljstva bio pokretakom snagom tako da nikada nije zakazao: da nije tako, taj ovjek ne bi bio brbljao kao to jest kad je sa Shikoom bdio uz svjetlo papirnate svjetiljke; bilo je to zabavno askanje kad je isticao to zapravo znai sinovska vjernost i kako je njegova odanost majstoru u nekom smislu poput one to je osjea prema roditeljima -tako je, eto, nadugako podsjeao. No, usred svog zanosa primijetio je na zlobnom Shikoovu licu posprdni smijeh i kad je taj osmijeh jednom bljesnuo, u Kvoraijevu se srcu probudio neki nesklad. Tada je ustanovio da je korijen tog nesklada upravo njegovo zadovoljstvo samim sobom i poeo gaje kritizirati. Pa ipak, kad je idueg dana njegovao majstora, tako teko bolesnog od nepoznate bolesti, upravo mu je zabrinutost oko tih okolnosti bila razlogom da na vlastite napore gleda sa zadovoljstvom. I onda, kako je bio zaista poten, takvo mu je zadovoljstvo samim sobom nesumnjivo moralo izazvati osjeaje posramljenosti. Od tada je svaki Kvoraijev in bio zakoen protuslovljem tog njegovog zadovoljstva i grinje savjesti. A kad je sluajno spazio vlastito nasmijeeno lice odraeno u Shikoovim oima, postao je jo svjesniji svojeg samozadovoljstva i kao posljedicu toga osjetio jo vee gaenje nad samim sobom. Tako je to, meutim, potrajalo mnogo dana. Kako je ve bio tankoutan u pitanjima etike, a i slabih ivaca, kad je sada bio uz majstorovo uzglavlje i obavljao te posljednje obrede, staloenost ga je potpuno napustila; kako je u srcu bio suoen s takvim

proturjejem, nije se kajao bez razloga. Stoga, kad je prihvatio haneydji, itavo mu se tijelo nekako udno ukoilo; i, kad je navlaenim uperkom taknuo Bashoove usne, uzbuenje mu je bilo toliko da je u svojoj revnosti poeo podrhtavati. No, sreom, iz onih su mu se kapaka prolile suze upravo kad su uenici gledali u nj i tako su svi oni, pa i zajedljivi Shiko, pomislili da mu je uzbuenje uzrokovano tugom. Ponovno popravivi lea svoje kempo-od-jee, Kvorai se konano, vrpoljei se, vratio na svoje mjesto i dodao haneydji Josou koji se nalazio iza njega. Taj je stari i vjerni uenik sputenih oiju neto nejasno mrmljao i njeno vlaio Bashoove usne; bilo je neeg sveanog u njegovu ponaanju. No u tom je ozbiljnom asu iz kuta sobe najednom odjeknuo smijeh - bolni smijeh. Ali ne - iz dna se utrobe podignuo glasni smijeh, dizao se, osuen u grlu i na usnama, dok se nije, u nemogunosti da bude svladan, raspao kroz nozdrve. No, jedva da je potrebno rei - to nije bio pravi smijeh. Obuzdavana dok nije provalila iz grudiju, bila je to Seishuova jadikovka; on se prepustio plau. Nije bilo sumnje da je to bio izraz duboke tuge. I teko da je bilo ikoga meu uenicima koga to nije podsjetilo na glasoviti majstorov haiku: Potresi se, grobe -Na glas to rida Jesenji je vjetar. Dirnut tekom atmosferom koja je dostigla vrhunac Seishuovim oplakivanjem, Osshu je - i sam se guei u suzama - osjetio kako mu raste neraspoloenje prema pretjeranom iskazivanju emocija; ili, ako to nije dobro reeno, onda prema njegovu vlastitu nedostatku snage volje da se suzdri i ne brine u glasni pla. Takvo je nelagodno stanje moglo nastupiti tek onda kad je emocija bila priguivana intelektualnim rasuivanjem. I tako, budui da je njegov intelekt bio dirnut Seishuovim iznenadnim iskazivanjem alosti - a ne njegovo srce - na oi su mu navrle suze. No ak dok je na Seishuovo oplakivanje gledao svisoka kao na znak slabosti a na vlastite suze kao na sramotu, bio je prisiljen priznati vlastitu slabost u tome to se prepustio osjeajima. Kako je sjedio s rukama na koljenima, oi su mu se napunile suzama i poeo je jecati. Ali, Osshu dotle nije bio jedini koga su nadvladale suze. inilo se da je sumorna hladnoa prostorije istodobno bila isprekidana povremenim jecajima i drugih uenika naokolo Bashoove postelje. Meu tim zvukovima boli Joso se tiho povukao na svoje mjesto; oko zglavaka ruku bila mu je obavijena lipova krunica. Poslije njega majstorovu se uzglavlju uputio Shiko koji je sjedio nasuprot Kvoraiju i Kikakuu. Shiko Tokabo bio je ope poznat kao cinik i nije trebalo oekivati da e ga atmosfera koja je tu vladala potaknuti na suze. Kao uvijek, izraz lica toga tamnoputog ovjeka djelovao je kao ruganje i kad se prostoduno sagnuo da haney oj i-perom takne majstorove usne, ta se njegova opakost jo uvijek nekako udno osjeala. No ak se ni on nije

pokuao boriti protiv duboke emocije trenutka. "U mom su duhu kosti to ih bije vjetar izloene nevremenu na poljima." Nekoliko dana prije, majstor nam se zahvalio rijeima: "Leei na travi i prihvativi zemlju da mi bude jastukom, oekivao sam da u umrijeti; no sada, na ovakvom futonu16, tako mekom, kad mi ovako moe biti ispunjena najdraa elja - to je udesnije od iega drugog." No zapravo se inilo da se Hanavina prostorija nije mnogo razlikovala od usahlih polja. I Shiko je pomislio: "Kad sam navlaio majstorove usne, sjetio sam se da sam - kad je bio izrekao rijei - osjetio da e to biti njegove posljednje rijei. Pa ak i sve do dan prije u duhu sam planirao posthumnu zbirku majstorovih haikua. I konano, sve do danas, upravo do ovog asa, promatrao sam - moje su ga oi ispitivale '6 futon - pokriva, poplun (Op. prev.) kao da sam zainteresiran kako kroi k smrti. A sada je za me ironija kad nalazim da nisam bio iznad toga da uinim daljnji korak i razmatram kako bih jednog dana pisao o trenucima umiranja majstora. Dok sam sluio majstora, moja se zebnja nije sudarala neposredno s majstorovom smru ve s posljedicama te smrti - ugledom drugih kola - interesima tamonjih drugih uenika - pa i mojim vlastitim interesima. I kao to je Basno s vremena na vrijeme razmiljao o beskrajnim usahlim poljima ljudskog ivota, tako je i sada polje u kojem je sam bio izloen bilo isto tako opustoeno. Svi mi, njegovi sljedbenici, nismo alili to odlazi majstor, ve smo alili sebe koji gubimo majstora. Ne tugujemo to je majstor naao smrt u usahlim poljima, ve tugujemo nad nama samima koji smo u sumraku izgubili majstora. Ali, to se tie moralne osude - kako kriviti one od nas koji su po svojoj prirodi bez srca?" Na taj je nain, uronio u toliki pesimizam da mu se ak i silno radovao. Kad je izvrio dunost vlaenja majstorovih usana, Shiko je vratio haneydji na njegovo mjesto pokraj posudice s vodom i zatim prezrivo pogledao na one uenike koji su se davili u suzama, pa se onda leernim kretnjama vratio na svoje mjesto. Kao to je i prijaznog Kvoraija, suoena sa Shikoovom ravnodunou, svladala nesigurnost, tako je i injenica da je Kikakuovo lice obuzeo neki udan i zagonetan izraz, ukazivala na to da ga je nekako muio taj Tokabo (Shiko) kojem je narav bila takva da je bio ravnoduan prema svemu. Nakon Shikoa Inenbo je sad bio taj koji je preko tatamija17 vukao skute svoje crne budistike odjee. Puzao je polako naprijed, previe zaplaen da bi gledao, jer je majstora, ija je smrt neposredno predstojala. S blijeda je majstorova lica nestalo jo ono malo krvi i ponekad izmeu navlaenih usana nije bio proao isputen dah - kao da je zaboravio disati. A onda pak, kao da se opet prisjetio, grlo bi mu se proirilo da bi

propustilo slabi izdisaj. Tada mu se duboko dolje u duniku nekoliko puta zaulo slabano hroptanje i grgutanje. Disanje mu je postajalo sve tromije. Sada je Inenboa, upravo kad je trebao bijelim vrkom haneydjia taknuti usnice, najednom zahvatila strava: nadirao je bezrazloni strah, ni u kakvoj vezi s tugom pri rastanku od majstora, strah da bi idui koji e umrijeti mogao biti on sam. Meutim, iako je taj strah bio bezrazloan, ali kad je jednom provalio, jedva je uspijevao obuzdati sama sebe da mu se odupre. Tom je ovjeku strah od smrti bio toliko u krvi i mesu da bi i onda kad je bio na uobiajenom hodoau uvijek bio neprirodno preosjetljiv prema toj stravi i u takvim bi prigodama doivljavao neku udnu jezu tako da bi mu se cijelo 17 tatami - madrac od riine slame pokriven hasurom od pletene trave, debljine oko 5 cm, irine metar i duljine 2 metra; prostira. (Op. prev.) tijelo kupalo u znoju. Zato, kad bi uo o smrti neke osobe -osjeao se nekako sigurnim jer on nije bio taj koji je umro. Ali, ukoliko bi razmiljao o tome to bi se dogodilo kad bi on sam umro, tog bi ovjeka, naprotiv, svladao strah. Okolnosti oko Bashoa nisu bile iznimka. Dok Basho jo nije bio tako blizu smrti.... no kad je sjajno zimsko sunce blistalo na shdjiu i kad su tako snano zamirisali sunovrati to ih je poklonila Sonojo, a svi su se prisutni skupili oko majstorova uzglavlja da bi za utjehu majstoru u njegovoj bolesti skladali haiku - i on je, kao to je odgovaralo takvim okolnostima, skladao haiku dok se kolebao izmeu osjeaja olakanja i straha. On nije zaboravio onog prvog kiovitog hladnog zimskog dana kad je Mokusetsu zabrinuto nagnuo glavu vidjevi da majstor nee jesti ni kruke koje je inae toliko volio; zatim se olakanje stopilo s nelagodnou, a uskoro je ta nelagodnost proirila svoju pomalo hladnu i mranu sjenu uasa itavom Inenbovom duom kao da je on taj koji e idui umrijeti. Stoga je, sjedei pored jastuka dok je vjerno vlaio majstorove usne, Inenbo bio uklet zlim urokom takva straha; gotovo se inilo da u ovom posljednjem trenutku ne moe gledati majstorova lica. Samo se jednom priinilo da e pogledati ravno u njega; no toga istog trenutka iz Bashoova se dunika zauo lagani zvuk nakupljene sluzi, pa ak kad je Inenbo pogledao, nekako je izgledalo da mu je ponestalo hrabrosti. "Ja sam taj koji e umrijeti poslije majstora!" Usni su mu bubnjii stalno bili na udaru tog glasa koji je opominjao; i dok se njegovo sitno tijelo uurilo kad se vratio na svoje mjesto, Inenbovo je oporo lice postalo jo oporijim kako je nastojao izbjei pogledima ostalih i usmjerio pogled prema gore. Poslije Inenboa slijedili su Osshu, Seishu, Mokusetsu, koji su kao i svi ostali nazoni redom odlazili ovlaiti majstorove usne. Kako im se broj smanjivao, tako je Bashoovo disanje postajalo sve slabanijim. Dunik

se vie nije pomicao; sitne kozice, poput voska na malenom licu, izblijedjela boja oiju koje su buljile u daleki prostor, srebrna bradica to je izbijala iz brade -sve je bilo smrznuto u beivotnost i inilo se da mu dua sniva o nebu kamo se kretala. Tamo na mjestu iza Kvoraija, stari je vjerni poklonik zena Joso spustio glavu osjetivi da mu srcem tee bezgranina tuga i bezgranina utjeha, sve jae kako je Bashoov dah bivao slabijim. Ne treba gubiti vrijeme objanjavanjem tuge, no utjeha -to je bila neka udna takorei vedrina, poput svjeeg svjetla zore to se iri tamom; iz asa u as svjetovne bi misli bile odbaene i, kao to se moglo oekivati, ak su mu se i suze izmijenile u trijeznu tugu koja njegovo srce ni najmanje nije alostila. Je li to bilo stoga to se radovao da je Bashoov duh transcendirao ispraznu udnju ivota i smrti i vraao se u vrhunsko blaenstvo nirvane? O ne; bio je tu i jedan razlog to ga nije mogao priznati. Ako je tako, je li bilo ikoje osobe koja bi dovoljno dugo oklijevala usuditi se poiniti ludost da prevari samu sebe? Josoova je utjeha bila radost osloboenja. Kako mu se vratila nesputana snaga stoje postupno irila svoj doseg, duh mu se oslobodio onog jalovog podinjavanja snanoj Bashoovoj linosti. A u ushitu ambivalentne radosti i tuge, kao da dotle nije bio svjestan ostalih uenika koji su jecali oko njega, laganog osmijeha na usnama kao da je nestala sva bol, prstima je pokretao zrna krunice odajui potovanje umiruem Bashou. Tako se zbilo da je najvei haiku majstor Basno, kome nije bilo premca ni u staro ni u moderno vrijeme, Matsuo Tosei, zavijen u "bezgraninu tugu" sljedbenika to su oplakivali njegovo umiranje, najednom zapoeo svoje putovanje k smrti.

11. TIJELO ENE DOK je jedne ljetne noi neki Kinez imenom Yang leao u krevetu, probudila ga je iznimno estoka sparina. Leei na trbuhu, s glavom meu dlanovima, podao se neobuzdanim matanjima, kadli spazi u to je puzala uz rub njegova kreveta. Vidio ju je kako pue mutno osvijetljenom sobom i dok je tako ila svojim putem sitni joj se zadak blistao poput srebrne praine. Kretala se prema leima njegove ene koja je pored njega spavala. Naga je ena duboko snivala i mirno disala glave i tijela okrenutih prema njemu. Motrei tromo kretanje ui Yang je razmiljao kako li bi mogao izgledati svijet takvih bia. Ui je potrebno sat vremena da bi stigla do mjesta udaljena dva-tri ovjeja koraka, a pored toga puzanje joj je ogranieno na krevet. "Kako li bi mi ivot bio mukotrpan, da sam bio roen kao u...." Dok je besciljno razmiljao o takvim stvarima, svijest mu je sve vie

tamnila i utonuo je -a da nije znao zato - duboko u ponor nekog udnog transa koji nije bio ni san ni java. Tu i tamo, istog onog trena kad bi osjetio da se probudio, preneraen je doivio kako mu je duh uao u tijelo ui koja je itavo to vrijeme polako etala krevetom usred neugodna zadaha znoja. Iako to nipoto nije bilo sve to ga je zapanjilo, samo je po sebi bilo dovoljno zagonetno da ga zaudi i zaprepasti. Na njegovu se putu uzdizala uznosita planina kojoj se obli oblik zavjesio poput stalaktita s njegova vrhunca to se dizao izvan dohvata vidljivog i prostirao prema dolje sve do kreveta gdje je stajao. Oblo uzvienje planine uz krevet imalo je izgled velikog ipka, toliko rumenog da bi moglo nagovijestiti kako je u njemu pohranjen plamen. Osim njena uzvienja itavo se oblije planine inilo bjelkastim, kao da je nainjeno od bijele mase neke tuste, njene i glatke tvari. Prostrana se povrina planine kupala u svjetlu i blistala mekim sjajem boje jantara oblikujui krivulju poput luka uzvijena prema nebu -krivulju iznimne ljepote, dok su obronci planine treperili u sjeni poput plavkasto tonirana snijega na mjeseini. irom otvorenih oiju uperenih k planini oaravajue ljepote, Yang se divio. No kako li se iznenadio kad je spoznao da je planina bila jedna od dojki njegove ene! Zaboravivi ljubav, mrnju i senzualnu elju motrio je divovsku grud to se inila planinom od bjelokosti. Dugo je vremena na vrhuncu divljenja stajao kao skamenjen, osupnut pred tom neodoljivom arobnosti, zaboravivi na zadah znoja. Tek kad je postao u, mogao je u punini doivjeti fiziku ljepotu svoje ene. A sve ono na to bi ovjek s umjetnikom sklonou trebao gledati u udu, kao to je to inila u, ne iscrpljuje se u ljepoti tijela ene. Prijateljstvo Puno sree

12. PARAVAN PAKLA I. VELIKI KNEZ od Horikawe najvei je plemi to ga je Japan ikada imao. Budui narataji zasigurno nikad nee vidjeti tako Velikog Kneza. Govori se da se prije njegova roenja Njezinoj Visosti njegovoj majci u snu ukazao Daitoku-Myo-0. Ve od roenja bio je to posve izniman ovjek. Sve to bi uinio bilo je iznad uobiajenih oekivanja. Da spomenem tek nekoliko primjera - veliajnost i smionost plana njegova dvorca u Horikawi znatno nadmauje naa prosjena shvaanja. Neki vele da su mu znaaj i vladanje usporedivi s vladavinom cara la i cara Yanga. No ta bi usporedba mogla sliiti opisu slona kakvoga slijepca. Jer, bilo je daleko od Kneevih namjera uivanje monopola na slavu i rasko.

Bio je to veliki ovjek koji je radije dijelio radosti sa svim ljudima pod svojom vlau. Samo je tako uzvieni vladar mogao biti sposoban neozlijeen preivjeti stravian prizor kaosa izazvanog pred carskom palaom. Nadalje, nema sumnje kako je njegova odluna vladavina bila presudna da su prestale more nonih posjeta duha pokojnog Ministra obrane njegovu dvorcu, kome su mostovi tako glasovito oponaali slikovite prizore Shiogame. Zaista, on bijae tako utjecajan da su ga svi u Kvotu, mlado i staro, potivali isto onako duboko kao utjelovljenje samoga Buddhe. Jednom, kad se Knez vraao kui s izlobe cvjetova ljive na carskome dvoru, jedan se od bikova upregnutih u njegovu koiju istrgnuo i ranio nekog starca stoje onuda sluajno bio prolazio. Pria se da je ak i prilikom takve nesree starac, sklopivi ruke, izrazio zahvalnost to ga je oborio bik Velikoga Kneza. ivot mu je bio toliko pun znaajnih zgoda da e ih prenositi i buduim naratajima. Prilikom jedne carske gozbe darovao je trideset bijelih konja. Kad je zapela gradnja glavnoga mosta, rtvovao je svog paa-miljenika da bude ljudskim stupom kako bi time smirio gnjev boji. Prije nekoliko godina dao je da mu kineski sveenik, koji je u Japan uveo umjetnost lijeenja nekoga slavnog kineskog lijenika, prereze ir na usnici. Nemogue je nabrojiti sve takve dogaaje. No meu svim tim zbivanjima nijedno ne pobuuje takvu razornu stravu kao povijest Paravana pakla to je sada meu dragocjenostima Kneeve obitelji. ak i sam Veliki Knez, ija prisebnost nikad nije bila pokolebana, bio je tim dogaajem, ini se, iznimno potresen. A i njegovi su dvorjani svi bili krajnje prestravljeni. Iako sam mu sluio vie od dvadeset godina, nikad nisam bio svjedokom tako stravina prizora. No prije nego vam ispriam tu priu, moram govoriti o Yoshihideu, koji je na paravanu naslikao sablasne prizore pakla. II. Kada je rije o Yoshihideu, neki ga se ljudi jo uvijek sjeaju. Bio je tako slavan slikarski majstor da mu nijedan suvremenik nije bio ravan. Kada se zbilo ono o emu u upravo pisati, mora da je ve dobrano bio preao pedesetu godinu ivota. Bio je starac mrana pogleda, krljava rasta, sav kost i koa. Kad je doao u dvorac Velikoga Kneza, esto bi nosio lovako odijelo boje klinia i meko pokrivalo glave. Bio je krajnje otrcan, a izrazite crvene usnice, neuobiajeno mlaahne za njegovu dob, upuivale su na nekakav sablasni duh poput ivotinje. Neki su govorili kako ima crvene usnice zbog navike da lie kist; iako sumnjam da bi to bilo istina. Neki su klevetnici govorili da pojavom i ponaanjem slii majmunu i nadjenuli mu nadimak "Saru-rude", pritajeni majmun. Taj je Saruhide imao ker jedinicu staru petnaest godina koja je bila dvorjanka supruge Velikog Kneza u njihovu dvorcu. Kao izrazita

suprotnost svojemu ocu, bila je draesna djevojka rijetke ljepote. Kako je jo kao djevojica izgubila majku, bila je zrelija nego bi odgovaralo njezinoj dobi, a pored toga bistra i otra oka. Time je zadobila naklonost svoje gospodarice kojoj je bila miljenicom meu svom njezinom poslugom. Nekako u to vrijeme Velikom su Knezu iz pokrajine Tanba, zapadno od Tokija, poklonili pitomog majmuna. Mladi Kneev sin, koji je tada bio u svojoj najvragolastijoj dobi, dao je ivotinji nadimak "Yoshihide". To je ime samo jo dodatno pridonijelo kominosti smijene ivotinje, pa su joj se svi u dvorcu smijali. Da je bilo samo to, sve bi jo s majmunom bilo u redu. No, rije je o tome da su ga, kad god bi se penjao po boru u vrtu ili kad god bi oneistio prostira svoga Mladog gospodara te, uope, to god da je uinio, draili dovikujui mu njegov nadimak. Jednog je dana Yoshihideova ki Yuzuki prolazila dugakim hodnikom nosei u ruci granicu ruiastih zimskih cvjetova ljive o koju je bila ovjeena neka poruka, kadli je spazila kako iz prostora iza posminih vratiju majmun tri prema njoj. inilo se da se povrijedio i nije imao volje penjati se na stup uobiajenom us-trinom. Bit e najvjerojatnije daje iaio nogu. I koga li je ona spazila ako ne Mladog gospodara kako juri, tri za majmunom maui ibom u ruci i viui: "Stani, kradljivce mandarinki! Stani! Stani!" Vidjevi to, oklijevala je tek trenutak. Upravo je tada majmun dotrao i dreknuvi u-hvatio se za njezine skute. Najednom se vie nije mogla svladati i zatomiti suut. Drei u jednoj ruci granicu rascvjetale ljive drugom je otkrila rukav svoje svjetlo-ljubiaste haljine. "Molim Vas, oprostite, gospodaru," ree slaanim glasom poklonivi se s potovanjem pred Mladim gospodarom. "To je samo ivotinja; molim Vas, gospodaru, oprostite mu." "Zato ga titi?" Mladi je gospodar one-raspoloeno pogleda i dva-tri puta lupi nogom o pod. "Kaem ti da taj majmun krade mandarinke." "To je samo ivotinja, gospodaru," ponovila je. Onda se uz neduni ali tuan osmijeh osmjelila i rekla: "Kad ujem daje izviknuta rije Voshihide, prenerazim se kao da mi je ukoren otac." Na tu napomenu, nevaljalo dijete kakav je ve bio, popustio je. "Razumijem", protiv volje ree Mladi gospodar. "Kako moli zbog svojeg oca, podarit u majmunu iznimni oprost." Zatim se, odbacivi ibu, okrenuo i vratio prema posminim vratima kroz koja je bio uao. III. Od tada su djevojka i majmun postali vrlo dobri prijatelji. Oko vrata ivotinje svezala je lijepu grimiznu vrpcu i ovjesila o nju zlatni zvoni to joj ga je dala princeza. A ivotinja je ni pod kakvim okolnostima ne bi naputala. Jednom kad je djevojka morala lei zbog lagane prehlade, majmuni joj je sjedio uz uzglavlje i grizui nokte s oitom

zabrinutou bdio nad njome. Nakon toga, kako god to moglo udno zvuati, nitko vie nije zadirkivao majmunia kao to su to prije obiavali. Naprotiv, svi su ga stali maziti. Konano bi i sam Mladi gospodar dolazio dobaciti mu mandarinku ili kesten. Jednom, kad je na djelu uhvatio nekog plemia koji je udario ivotinju, kau da se silno razbjesnio. Kad je ta novost doprla do uiju Kneza, vele da je izdao milostiv nalog da djevojku s majmuniem na rukama dovedu preda nj. Vjerojatno je u vezi s tim dogaajem nauo kako je dolo do toga da je od ivotinje uinila mezime. "Ti si dobra i smjerna ki. Vrlo sam zadovoljan tvojim ponaanjem", ree Knez i za nagradu pokloni joj grimiznu haljinu. Majmun je, oponaajui njezinu uzornu poslunost izraavanjem zahvalnosti, haljinu podigao do ela, stoje silno zabavilo i razveselilo Kneza. Treba imati na umu daje Knez obdario djevojku svojom milostivou jer ga se dojmila njezina odanost koja ju je navela da majmuna uini mezimcem, a ne stoga to bi bio oboavatelj njenoga spola, kao to se tada govorkalo. Za govorkanje je bilo nekog opravdanja, no o tome u moda imati prilike govoriti kasnije, kad budem naao vie vremena. Sada bih zapis ograniio tek napomenom kako Knez nije bio osoba koja bi se zaljubila u djevojku tako niska roda kao to je ki nekog slikara, bez obzira na to koliko ona bila draesna. Visoko poaena, djevojka se povukla. Kako je po prirodi bila mudra i otroumna, nije uinila nita ime bi navukla ljubomoru svojih brbljavih drugarica dvorjanki. Naprotiv, ta joj je ast pribavila simpatije i popularnost, kako za nju tako i za majmuna. Nadasve, princeza joj je postala toliko sklona da su se esto pojavljivale zajedno, a nikad se nije dogodilo da ne bi bila uz princezu kad je koijom odlazila na izlet. Ostavimo sada na neko vrijeme djevojku kako bih vam priao o njezinu ocu Yoshihideu. I dok je sada svatko volio majmuna Yoshihidea, tako je svatko, kao i prije, mrzio slikara Yoshi-hidea, pa su ga iza njegovih lea i nadalje zvali "Saruhide". A opat Yokawe mrzio je Yoshihidea kao da je taj sam vrag. Ako bi se samo izustilo njegovo ime, opat bi se sav zajapurio od bijesa i zgraanja. Neki govore da je to bilo stoga to je Yoshihide nacrtao karikaturu o opatovu ponaanju. Meutim, to su bila samo govorkanja meu obinim ljudima i moe biti da su zapravo bila potpuno neutemeljena. U svakom sluaju, tko god ga je poznavao, nije ga volio. Ako je bilo ikoga koji o njemu nije runo govorio, bila su to samo dvojica ili trojica njegovih kolega slikara ili pak oni koji su mu poznavali slike, ali nisu znali nita o njemu. Uistinu, on ne samo daje kao pojava djelovao bijedno, ve je imao i okantne navike po kojima je bio neugodan za svakog ovjeka. A za to je mogao kriviti jedino samoga sebe.

II. Da spomenem njegove opake navike. Bio je krt, grub, bestidan, lijen i pohlepan. A, najgore od svega, bio je tako nadut i osoran da mu je s vrha nosa visilo kako je on "najvei slikar u cijelom Japanu". Jo da mu je osornost bila ograniena na slikarstvo, ne bi mu se toliko prigovaralo. Ali, on je pored toga bio toliko tat da je duboko prezirao sve obiaje i naine ophoenja meu ljudima. Evo jedne zgode to ju je o njemu ispriao ovjek koji je niz godina kod njega bio u naukovanju. Jednog je dana neki glasoviti medij u dvorcu nekog kneza zapao u trans povodom prokletstva nekog duha i ta je ena izrekla strahovito proroanstvo. Ogluivi se, Yoshihide je tuem i kistom koji su mu se nali pri ruci, skicirao njezino sablasno lice. U njegovim oima prokletstvo zbog duha nije bilo nita vie do li igraka za plaenje djece. Kako mu je bila takva narav, kad bi slikao nebesku djevicu -zapravo bi crtao drolju, a kad bi slikao boga vatre, nacrtao bi hulju. Poinio je mnogo takvih svetogra. Kad je bio pozvan na odgovornost, izjavio je s izazovnom ravnodunou: "Smijeno je kad kaete da e bogovi i Buddhe koje sam slikao ikada biti u stanju kazniti svojega slikara." To je toliko zbunilo sve njegove naunike da su ga u strahu iekivanja groznih posljedica mnogi od njih smjesta napustili. Zaista, bio je utjelovljena osornost koja se smatrala najveim ovjekom pod suncem. Onda je pogotovu razumljivo koliko je sam sebe cijenio kao slikara. Meutim, slike su mu i boje bile u toj mjeri posve drukije od slika i boja drugih slikara da su mnogi njegovi suvremenici koji su s njim bili u loim odnosima govorili kako je Yoshihide obian arlatan. Tvrdili su kako su uz glasovite slike Kawanarija, Kanaoke i drugih umjetnika prolosti vezani ljupki prizori. Pria se da gotovo moete osjetiti profinjeni miris cvjetova ljive u noima s mjeseinom i da na paravanu gotovo moete uti dvorjanina to svira frulu. Ali sve Yoshihideove slikarije bije glas da su neugodne i sablasne. Uzmimo, primjerice, njegovu slikariju to predstavlja pet stupnjeva seljenja dua koju je naslikao na dverima hrama Rvugai. Prolazite li dverima kasno nou, gotovo moete uti uzdisaje i jecaje nebeskih djevica. Neki vele kako su, dapae, osjetili odvratan zadah sagnjilih tjelesa. Dvorske dame Velikog Kneza, ije je likove na njegov nalog Yoshihide naslikao, sve su oboljele kao da ih je napustila vlastita dua i umrle su u roku od triju godina. Oni to kude njegove slikarije kau daje sve to stoga to su mu slike djela crne magije. Pa ipak, kao to sam rekao, Yoshihide je bio krajnje neugodan ekscentrik i jo se hvalisao tom svojom opakou. Jednom, kad mu je Veliki Knez rekao: "ini se da si veliki poklonik estetike runog", odgovorio je nacerivi se crvenim usnicama: "Jest, Gospodaru; neizobraeni umjetnici ne mogu osjetiti

ljepotu u runome." Uzmimo da i jest bio najvei slikar u cijeloj zemlji; no kako je mogao biti toliko drzak i pred Velikim Knezom izgovoriti neto tako oholo. Njegovi su mu naunici potajno dali nadimak "Chira-Eiju" upravo da bi oklevetali tu njegovu osornost. Pretpostavljam da znate kako je Chira-Eiju tati zloduh duga nosa koji je u drevna vremena doletio u Japan. Meutim, Yoshihi-de, koji je bio tako opaka lopua da se to ne moe opisati, imao je i njenu crtu koja je pokazivala da ipak nije bio posve bez ljudske blagosti. V. Volio je svoju ker jedinicu, koja je bila dvorjanka, i to ljubavlju to je graniila s ludilom. Bila je to djevojka vrlo blage udi i odana ocu. A kada je rije o Yoshihideu, kako god to zvualo nevjerojatno, on je njome bio zaluen i rasipao bi novac za njena kimona, ukosnice i to jo sve ne, samo da bi je ukrasio, iako nikad nije darovao ni novia kao prilog i za koji hram. No, sva njegova ljubav prema keri bila je slijepa i divlja. Nikada nije ni pomislio potraiti joj dobroga mua. Naprotiv, ako bi joj se tko pokuavao pribliiti, ne bi se ustruavao najmiti uline bitange da ga udalje. ak kad je bila pozvana da po milostivoj naredbi Velikog Kneza bude njegovom glavnom sobaricom, Yoshihide je bio tako nezadovoljan da se drao krajnje kiselo, poput octa, iako je tom prilikom i sam bio pozvan pred Velikog Kneza. Govorkanja da ju je Veliki Knez, zaljubivi se u djevojinu ljepotu, pozvao da mu slui unato protivljenju njezina oca, vjerojatno su nastala u mislima onih koji su bili upoznati s takvim situacijama. Na stranu govorkanja; sigurno je tek da je Yoshihide, zbog njene ljubavi spram keri, svom silom nastojao kako bi ona bila osloboena te svoje dunosti. Jednom, kad je po naredbi Velikog Kneza naslikao anela, stvorio je re-mek-djelo naslikavi kneeva paa-miljenika. Oduevljen, Veliki Knez ree slikaru: "Yo-shihide, bit e mi drago da ti ispunim koju god elju iskae." "Ako odgovara Vaem Gospodstvu", odgovori Yoshihide smiono, "dopustite mi da zatraim da moja ki bude osloboena Vae slube." Izuzev lanova obitelji, tko bi se drugi ikada drznuo izrei takav zahtjev Velikom Knezu od Horikavve u pogledu njegove dvorjanke-ljubimice, bez obzira na to koliko je volio? S izrazom odreenog nezadovoljstva velikoduni Veliki Knez neko je vrijeme utio, otro piljei u Yoshihideovo lice. "Ne, tu ti elju ne mogu ispuniti", izbacio je i naglo se udaljio. Bit e daje bilo etiri ili pet takvih prigoda. ini mi se da je svaki put Veliki Knez gledao na Yoshihidea s manje ljubaznosti i sa sve

veom hladnoom u oima. Mora da se zbog toga Yoshihideova ki brinula za svojega oca. Kad se povukla u svoju sobu, esto bi jecala grizui rukav svog kimona. Na to su se jo vie proirila govorkanja daje Veliki Knez zaljubljen u djevojku. Neki vele da bi se itava pria o Paravanu pakla mogla svesti na njezino odbijanje da se pokori eljama Velikog Kneza. Meutim, ja ne vjerujem da bi to moglo biti istina. Meni se ini da Njegovo Gospodstvo nije dopustilo djevojci da bude otputena iz njegove slube jer se saalilo nad njezinim obiteljskim prilikama pa je milostivo odluilo zadrati je u svojem dvorcu i omoguiti joj udoban i lagodan ivot, a ne da je vraa udnom i tvrdoglavom ocu. Nema sumnje da mu je takva draesna djevojka blage udi bila miljenicom. Meutim, krajnje je proizvoljno izvrtanje pripisati sve to ljubavnim motivima Njegova Gospodstva. Ne; usuujem se rei da je sve to potpuno neosnovana la. Bilo kako bilo, kad ga je Njegovo Gospodstvo pozvalo u svoj dvorac i naredilo mu da najednom paravanu naslika pakao, bijae to u vrijeme dok je poelo na Yoshihidea gledati s vidljivom neprijaznou. VI. Paravan pakla bilo je savreno umjetniko djelo koje je pred naim oima ivo i slikovito predoavalo stravine prizore pakla. Kao prvo, nain kako je Paravan pakla zamiljen bio je posve drukiji od naina kako su ga zamiljali drugi umjetnici. U kutu prvog krila paravana bila su u smanjenom mjerilu naslikana desetorica kraljeva pakla i njihove svite, dok se sve ostalo sastojalo od stranih plamenova to su huali i kovitlali se okolo-naokolo Planine sablji i ume kopalja, za koje se takoer inilo da e sad-na buknuti i rasplinuti se u plamenu. Stoga, ako se izuzmu ute i modre mrlje kineske odjee slubenika pakla, kamo god bismo usmjerili pogled, svuda su buktali plamenovi, kovitlao se crni dim i frcale su iskre poput zlatne praine raspirivane u uas vatre. To djelo kista bilo je samo po sebi dovoljno da prenerazi ljudsko oko. Zloinci to su se usred prodirueg plamena u agoniji previjali od boli nisu bili poput onih kakvi su obino predoeni na slikama pakla. Jer, tu su grenici koji su bili prikazani pripadali cijeloj lepezi ljudskog drutva, od plemia i dostojanstvenika do prosjaka i izopenih; dvorjani u uzvienoj dvorskoj odjei, koketne ene vitezova u raskonim haljinama, sveenici to su molili nagnuti nad krunice koje su im visjele oko vrata, mladi samuraji s visokim drvenim nanulama, djevojke u blistavim bogatim opravama, gataoci odjeveni u odjeu mto-sveenika - bilo ih je bezbroj. Meu 's Sinto (ili shintd) izvorna japanska animistika religija; oboava se priroda, preSci i drevni narodni heroji. (Op. prev.) njima su ljudi svakog mogueg izgleda, mueni zatoenici pakla s

bivoljim glavama, usred plamenova i sukljajueg dima bjeali su na sve strane poput jesenskog lia gonjenog zapuhom vjetra. Bilo je ena poput medija svetita s kosom zahvaenom u vile i udovima uvuenim poput nogu pauka. Bilo je ljudi, izgledom oito upravitelja pokrajina, objeenih glavom nadolje, sa srcima probodenim helebardama. Neki su od njih bili batinani eljeznim ipkama. Neki su bili gnjeeni i drobljeni pod vatrenim peinama. Neke su kljuvale sablasne ptice, a drugima su otrovni zmajevi upali grkljane. Bilo je bezbroj naina muenja to su ih trpjeli grenici raznih vrsta. Najstraviniji od svih uasa, meutim, bila je koija s volovskom zapregom to je padala zrakom struui vrhove stabala-sablji s granama uperenim poput ivotinjskih pandi kroz koje su vitlane hrpe tjelesa mrtvih dua. u toj koiji, kojoj su zavjese od bambusovih prutia zapusima pakla bile otpuhnute uvis, jedna se dvorjanka, raskono odjevena poput kakve carice ili princeze, presavijala u agoniji dok joj se crna kosa vijorila u plamenu, a bijeli joj je vrat bio povijen nauznak. Taj lik dvorjanke u koiji s volovskom zapregom, dvorjanke koju je razdirao uas strave, bio je vrhunac u sablasnom prizoru tisuu i jednoga muenja u plamteem paklu. Raznorazne jezive pojedinosti cijelog djela bile su sve usmjerene prema toj jednoj osobi. Bilo je to istinsko remek-djelo takvog boanskog nadahnua da nitko nije mogao gledati na tu osobu a da u uima ne uje stravine krikove dua osuenih na sav taj pakao. Zaista, upravo se iz tog razloga, zbog slika-reve strasne elje da stvori tu sliku, zbio strani dogaaj. Da ga kojim sluajem nije bilo, kako bi i sam Yoshihide mogao uspjeti naslikati taj ivi prikaz muka i groze pakla? Ovako, on je mogao dovriti sliku, ali je jadno skonao. Zaista, Yo-shihide, najvei slikar Japana, sam je sebe osudio na upravo taj pakao iz svoje slike. Bojim se da sam, u urbi da vam ispriam o tom Paravanu pakla, obrnuo redoslijed svoje pripovijesti. Vraam se sada Yoshihideu kojem je Veliki Knez naredio da naslika pakao. Tijekom pet ili est mjeseci poto se Yoshihide posvetio oslikavanju paravana prizorima pakla, nijedan jedini put nije svratio u dvorac. Nije li neobino da, unato svoj svojoj predanoj ljubavi spram keri, kad bi jednom zapoeo sa slikanjem neke kompozicije, nije ni pomiljao da je vidi. Da se posluim rijeima njegovih naunika, postao bi poput ovjeka opsjednuta demonom lisice. U ono se vrijeme govorkalo da je uspio stei slavu i ugled jer se zavjetovao lisici, boici sree. "Kao pozitivni dokaz u prilog tome", rekao je netko, "prikradi mu se i gledaj ga dok radi, pa e vidjeti sjenke duhova lisica kako su se sjatile okolo naokolo."

Kad bi jednom prihvatio kist, zaboravio bi na sve osim svog djela. No i dan zatvorio se u svoju sobu i jedva da bi za danjeg svjetla askom iziao. Zadubljenost u rad bila mu je najosobitija upravo dok je slikao Paravan pakla. Zatvoren u sobu sa stalno sputenim kapcima mijeao bi si tajne boje i odjenuvi naunike u raznoliku sveanu odjeu ili pak u jednostavne tkanine s najveom ih je pomnjom slikao. No, takve su pojedinane nastranosti za nj bile uobiajene. Paravan pakla ne bi bio neophodan da ga nagna na ponaanje udaka. Dok je radio na svojoj slikariji "Pet stupnjeva seljenja dua" jednom je na cesti naiao na raspadnute le-eve. Tada je mirno sjeo pored tih leeva to su silno zaudarali i smireno crtao vjerne skice raspadnutih udova i lica, tono do na dlaku dok bi obini slikari od takva prizora otklonili pogled. Bojim se da vam to to sam rekao jo uvijek ne prenosi do kraja jasnu sliku njegove posvemanje zadubljenosti u svoj rad. Ovoga trenutka ne mogu priati o pojedinostima, no navest u neke znaajne zgode. Jednom, dok je neki njegov naunik mijeao boje, Yoshihide najednom ree: "Sada se elim odmoriti. Nekoliko su me dana morili muni snovi." "Zar zaista, gospodine?" odgovori naunik slubeno a da nije prekinuo posao. Za njegova gospodara neto takvo nije bilo neuobiajeno. "Uzgred", ree umjetnik smjerno ga molei, "elio bih da sjedi pored moje postelje dok se odmaram." "U redu, gospodine", odgovori naunik mislei da to nee biti nikakva tekoa, iako mu se uinilo udnim to mu se gospodar brine zbog loih snova. "Poi sa mnom u moju spavaonicu. ak ako naie bilo koji od mojih naunika, ne daj mu ui", oklijevajui nastavi majstor a da mu s lica jo uvijek nije nestalo zabrinutosti. Njegova spavaonica znailo je njegova radna soba. Tom je prilikom, kao i obino, ta soba bila zatvorena i tek mutno osvijetljena - kao da je no. Uz stijene sobe bio je postavljen paravan na kojem je drvenim ugljenom bila nacrtana tek gruba skica kompozicije. Uavi, majstor mirno legne spavati kao da je mrtav umoran. No, nije spavao ni pola sata, kad do uiju njegova naunika dopre neopisivo sablastan glas. Najprije to bijae samo glas. Ali, postupno se pretvorio u niz nepovezanih rijei, poput stenjanja nekog tko se utapa pod vodom. "to? Zove li me da doem?... Kamo?... Kamo da doem? ... Tko to govori: 'Doi u pakao. Doi u buktei pakao'.? Tko li je to? Tko bi to mogao biti ako nije....?" Naunik je zaboravio na mijeanje boja i kradomice pogledao lice

svojega gospodara. To je naborano lice problijedjelo i preznojavalo se debelim gracima znoja. Usta mu bijahu irom otvorena kao da hvata dah, a meu suhim usnicama pokazali su se rijetki zubi. Predmet koji se hitro micao u njegovim ustima kao da ga netko povlai konopom ili icom, bio je njegov jezik. Nepovezane su rijei, dakako, dopirale iz njegovih ustiju. "Hm, to si ti. Oekivao sam da bi to mogao biti ti... Jesi li me doao posjetiti?... Onda doi. Doi u pakao. U paklu me eka moja ki." Naunik se skamenio od straha; itavim su mu tijelom prolazili marci dok su mu oi, ini se, uoile neku nejasnu, sablasnu pojavu koja se sputala pored paravana. Odmah je prihvatio Voshihidea i svom ga je snagom nastojao probuditi da odagna pande more. Majstor je, meutim, u transu nastavio govoriti samomu sebi. Naunik se osmjelio i istresao mu na lice vodu stoje bila na paleti. "ekat u te i zato doi tom koijom... Po-nesi tu koiju u pakao." Te su se rijei, davei se u slikarevu grlu, jedva razaznavale kroz grcanje, kad Yoshihide najednom skoi kao uboden iglom. Zli duhovi njegove none more mora da su jo uvijek svom svojom teinom visjeli o njegovim onim kapcima. Na trenutak je, jo uvijek irom otvorenih ustiju, buljio u prazni prostor. Onda, doavi k sebi, uljudno naredi: "Sada je sve u redu. Hoe li otii, molim te?" Da se naunik potuio, sigurno bi ga majstor ukorio. Ovako, naunik je na brzinu napustio Yoshihideovu sobu. Kad je iziao na ugodno osunan vanjski prostor, osjetio je olakanje kao da se i sam probudio iz vlastite more. No, to nije bilo najgore. Mjesec dana kasnije majstor je pozvao drugog naunika da doe u njegovu sobu. "Moram zatraiti da se skine do gola." Kako je Yoshihide i inae s vremena na vrijeme izdavao takav nalog, naunik smjesta skine svoju odjeu. "Nisam vidio nikoga vezanog u lance i stoga, oprosti, bi li kroz neko vrijeme inio kako ti budem rekao?" ree Yoshihide hladno, vrlo udno namrgoena lica, bez ikakvog traga da bi mu bilo ao naunika. Taj je naunik po prirodi bio mladi tako krupnoga tijela da bi spretnije mogao mahati sabljom nego kistom. Ipak je bio nadasve zauen i kad je kasnije o tome govorio, opetovao bi: "Bio sam se tada uplaio daje majstor poludio i da e me ubiti." Na naunikovo oklijevanje Yoshihide postade nestrpljiv. Doni-jevi odnekuda eljezne lance, skoio mu je na plea i da bi sprijeio opiranje zavinuo mu je ruke te ih vrsto svezao. Tada naglo povue kraj lanca tako okrutnom silinom da je tim povlaenjem i nepodnoljivim stiskom lanca naunik uz tresak pao na tlo. IX. Naunik je u taj mah izgledao poput bavice vina to se kotrlja. Udovi su mu bili tako okrutno svinuti i uvrnuti da je jedino glavom mogao micati. Napetost lanaca oteavala mu je optok krvi pa su mu koa, lice, grudi i

udovi zaas posve problijedjeli. Meutim, Yoshihide se ni najmanje nije osvrtao na njegovu bol. Hodajui naokolo tijela svezanog lancima, nainio je velik broj skica. Ne treba isticati kakve je muke onako vrsto vezani naunik propatio. Da se toga trenutka nije neto dogodilo, muke bi mu se bile nastavile. Sreom - ili, bolje bi bilo rei na nesreu - nakon nekog vremena nekakva je uska traka neega blistavog potekla do vrka naunikova nosa, a on je, zaprepaten, zaustavio dah i povikao: "Zmija! Zmija!" Naunik je kasnije priao kako se osjeao kao da e mu se odjednom slediti cijelo tijelo. Stvarno, zmija se upravo pripravila da mu svojim hladnim jezikom dodirne meso na vratu u koje se bio urezao lanac. Taj neoekivani dogaaj mora daje zbunio hladnokrvnog Yoshihidea. Hitro odbacivi kist, sagnuo se i, uhvativi zmiju za rep njihao ju je dok joj je glava visjela nadolje. Tako ovjeena, zmija je podignula glavu i ovijala se oko vlastita tijela, no nije mogla dosegnuti Yoshihideovu ruku. "Idi dovraga, prokleta zmijo! Upropastila si mi uspjeli potez kista." Ogoren, Yoshihide baci zmiju u posudu u kutu sobe i oklijevajui razvee lanac to je sputavao uenikovo tijelo. No, osim to je razvezao jadnog naunika, nije uinio nita vie, pa mu nije izrekao ni rijei isprike ili suosjeanja. Neuspjeh u tom jednom potezu kista mora da je za nj bila mnogo traginija stvar nego da je zmija ujela naunika. Kasnije su mi rekli daje zmiju drao s jedinom svrhom da bije mogao skicirati. uvi o tim dogaajima, moi ete si stvoriti sliku Yoshihideova ludog i mranog upinja-nja. Zakljuno bih vam jo ispriao kako je neki trinaestogodinji ili etrnaestogodinji naunik za vrijeme oslikavanja Paravana pakla doivio takvo grozno iskustvo da gaje to zamalo stajalo ivota. Bio je to lijep momak djevojakog lica. Kad gaje jednog dana Yoshihide pozvao u svoju sobu, djeak je vidio pri svjetlu svjetiljke kako njegov gospodar komadom sirova mesa to mu je leao na dlanu hrani neku udnu pticu. Ptica je bila veliine kune make. Imala je velike okrugle oi jantarne boje, a s obiju strana glave strila su joj pera poput uiju, tako da je neobino sliila na maku. Yoshihide je po svojoj naravi mrzio da se bilo to izvana uplee u ono na emu je radio. Kao to je to bilo sa zmijom, kad nauniku nije htio rei to namjerava. Ponekad su na njegovu stolu bile poslagane ljudske lubanje, a onda opet srebrni vrevi ili posude od laka. Iznenaujue stvari to bi ih stavljao na stol mijenjale su se ve prema tome to je slikao. Nitko nikada nije mogao saznati gdje je drao te stvari. Meu ostalim, takve su okolnosti

pothranjivale govorkanja to su se u to vrijeme nadaleko irila, naime daje Yoshihide pod boanskom zatitom Velike boginje Sree. Tako, kad je naunik spazio udno stvorenje, pomislio je kako i to mora da je jedan od modela za njegovu sliku pakla na paravanu i upitao: "to elite, gospodine?" pokloniv-i se smjerno pred gospodarem. "Gledaj kako je pitoma!" ree slikar liui crvene usne, kao daje preuo pitanje. "Kako se zove ovo stvorenje, gospodine? Nikad jo nisam vidio tako neto." Tim je rijeima naunik buljio u makoliku pticu s uima koje su strile kao neto mranjako. "to? Nikad nisi vidio nita poput ovoga? U tomu je problem s ljudima odraslim u gradu. Trebali bi znati. To je ptica koja se zove rogata sovuljaga. Prije nekoliko dana dao mi ju je neki lovac iz Kurame. Uvjeravam te da ih nema mnogo koje su pitome poput ove tu." Rekavi to, polako je podignuo ruku i pogladio perje na leima rogate sovuljage koja je upravo pojela hranu. U taj mah ptica uz prijetei reski krik najednom poleti sa stola i s ispruenim pandama obiju nogu navali na naunika. Da nije istog trena podignuo rukav i njime zakrilio lice, bio bi teko ozlijeen. Vritei od straha, sav izvan sebe, nastojao je otjerati rogatu sovu-ljagu. Ali velika ptica, iskoristivi njegove trenutke nepanje, nastavila ga je bosti i kljucati kljunom. Djeak je, zaboravivi na prisutnost gospodara, bjeao izbezumljen gore-dolje po sobi, ustajui da bi se obranio i sjedajui da bi otjerao pticu. No, ta gaje blisko slijedila i u trenucima njegove nepanje zalijetala mu se spram oiju. Divlje mlataranje njezinih krila proizvodilo je nekakve misteriozne uinke, poput mirisa otpalog lia, vodene praine ili mirisa ukiseljenog vina od groa to ga beru dresirani majmuni. Naunik se osjeao tako bespomonim da mu se nejasno svjetlo uljanice inilo poput zamagljene mjeseine, a sama soba njegova majstora ukazivala mu se poput zloguke sablasne doline u dubinama dalekih planina. Meutim, napadi rogate sovuljage nisu bili jedino to je naunika ispunjavalo stravom. Yo-shihideov je izgled poticao uas oaja stoje nauniku slamao srce. Za sve je to vrijeme, naime, njegov gospodar hladno motrio tragian mete i na komadu papira to ga je razmotao leerno je skicirao stravinu muku djeaka s djevojakim izgledom to ga je ptica nemilice mrcvarila. Kad bi djeak iskosa bacio pogled i vidio to mu ini gospodar, kroz cijelo su mu tijelo prolazili marci smrtnoga straha; oekivao je da e ga majstor svakoga trena ubiti. XI. Svakako, bilo je mogue da je majstor naumio ubiti naunika jer gaje te noi pozvao kako bi proveo svoju avolsku nakanu da rogatu so-vuljagu

nahuka na pristalog djeaka pa ga onda crta kako u uasu bjei naokolo. Stoga je djeak onog trena kad je shvatio to je bila nakana njegova gospodara, nehotice sakrio lice u oba rukava i nakon divljega neopisivog krika sruio se na podnoje posminih vrata u kutu sobe. Upravo se u taj as uz buni tresak neto sruilo. Tada odjednom mlataranje krila rogate sovuljage postade divljije no ikad, a Yoshihide se uz zauen povik, ini se, osovio na noge. Skroz naskroz prestravljen, naunik je podignuo glavu da vidi to se to zbiva. U sobi je sada bio mrak kao u rogu, a naunik zau otar i ljutit gospodarev zov. Tada se iz daljine javi neki od naunika i brzim korakom ude sa svjetiljkom. aavo je svjetlo pokazivalo da se u sobi prevrnuo stalak za uljnu svjetiljku, a razliveno ulje stvorilo je lokvu na strunjai gdje se u muci bacakala rogata sovuljaga mlatarajui samo jednim krilom. Yoshihide, napola uspravljen, mrmljao je neto obinim smrtnicima nerazumljivo - i to s razlogom. Crna je zmija stezala tijelo rogate sovu-ljage ovivi se oko nje od vrata do jednoga krila. Zaela se divlja borba, vjerojatno stoga to je naunik, kad je naglo pokleknuo, prevrnuo posudu, a ratoborna rogata sovuljaga okomila se na zmiju koja je kliznula iz posude. Oba naunika, izmijenivi otvorenih ustiju zapanjene poglede, neko su vrijeme s jezom promatrala borbu, a onda su se smjerno naklonila gospodaru i otpuzala iz sobe. Nitko ne zna to se nakon toga zbilo s rogatom sovuljagom i zmijom. Bilo je mnogo drugih dogaaja takve vrste. Kao to sam ve rekao, poetkom jeseni Veliki je Knez naredio Yoshihideu da na paravanu naslika pakao. Od tada pa do kraja zime naunici su mu bili u stalnoj opasnosti od gospodareva zagonetnog ponaanja. Pred kraj zime Yoshihide je pri svom radu na Paravanu dospio do nekakvog zastoja. Postao je mraniji nego ikada i jo grublji u razgovoru. Skica njegove slikarije nije napredovala, iako je osamdeset posto skice ve bio zavrio. inilo se da je bio toliko nezadovoljan da bi bio u stanju unititi nedovrenu skicu. Nitko ne bi znao rei u emu je bila neprilika sa slikarijom na paravanu. Niti je, uostalom, ikome do toga bilo stalo. Naunici, poueni gorkim iskustvom, na sve su se mogue naine nastojali drati po strani od svog uitelja kao da su osjeali kako su u istom kavezu s tigrom ili vukom. XII. Stoga privremeno nije bilo spomena vrijednog dogaaja. Jedino to zasluuje biti spomenuto jest kako je Yoshihide, tvrdoglavi starac, postao nekako udno preosjetljiv, tako da su ga ponekad, kad nikoga nije bilo u blizini, zatjecali kako plae. Jednoga dana kad je neki naunik poao u vrt, naiao je tamo na gospodara, oiju punih suza kako prazno bulji u nebo koje je pokazivalo da proljee vie nije daleko. Posramlje-niji i zbunjeniji od svojega gospodara, naunik se oduljao a da nije rekao ni rijei. Nije li udno da takav odvaan starac koji je uz

putove skupljao leine da mu poslue kao modeli, zaplae poput djeteta zato to nije mogao nai prikladni prizor za slikanje na paravanu? Dok je Yoshihide bio u toj mjeri zaokupljen oslikavanjem paravana, njegova je ki postajala toliko mrana da je bilo oito kako nastoji suspregnuti suze. Budui da je inae bila skromna i vedra djevojka smirenog izraza lica, izgledala je sa suznim oima i zasjenjenim tekim onim kapcima to samotnija i neutjenija. Najprije su se ula razna nagaanja, kao: "Uvijek je utonula u misli; nedostaju joj otac i majka. Zaljubljena je", i tako dalje. Meutim, tijekom vremena proirila su se govorkanja kako ju je Veliki Knez pokuavao prisiliti da udovolji njegovoj pohoti. Od tog su vremena ljudi prestali govoriti o djevojci, kao da su na nju posve zaboravili. Jednom se dogodilo da sam kasno nou, sam, prolazio hodnikom, kad je najednom majmun Yoshihide doskakutao do mene i stao me uporno vui za obrub haljine. Ako se dobro sjeam, bila je to blaga no to se kupala u tako mekoj mjeseini da bi se moglo osjetiti kako je natopljena slatkim mirisom cvjetova ljive. Na mjeseini sam primijetio kako majmun s borama na vrhu nosa kesi bijele zube i divlje krii kao da je poludio. Osjeao sam se manje uasnuto nego ljutito i u prvi mah zaelio sam ga udariti i poi dalje. Ali promislivi, sjetio sam se samuraja koji je navukao nezadovoljstvo Mladog gospodara kad je grdio majmuna. Meutim, majmunovo je ponaanje nagovijetalo da se dogaa neto neobino. Tako sam besciljno preao desetak metara u smjeru u kojem me je vukao. Zakrenuo sam hodnikom i doao do strane koja je meu draesnim borovim granama otkrivala lijep prizor irokoga prostranstva koje je blistalo poput nonih kristala. Tada su mi do uiju doprli zvukovi neke zbrkane borbe u susjednoj sobi. Sve naokolo bilo je tiho kao na groblju, a u blagom svjetlu, koje se inilo napola mjeseinom napola izmaglicom, nije se ulo nita osim zapljuskivanja neke ribe. Instinktivno sam zastao pa onda kradomice stupio pred sama posmina vrata, spreman uhvatiti se u kotac ako bi se pokazalo da su na djelu urotnici. Mora daje majmun Yoshihide zbog mojeg ponaanja postao nestrpljiv. Tuno cvilei kao da ga netko davi zalijetao se oko mojih nogu i onda se najednom uspeo na moja plea. Instinktivno sam okrenuo glavu u stranu da ne bih bio ogreben, dok se majmun drao za rukav moje haljine kako ne bi spuznuo na pod. Nehotice sam zateturao nekoliko koraaja unazad i udario o posmina vrata. Nije mi preostalo ni aska za razmiljanje. Naglo sam otvorio vrata i jurnuo u unutranji dio sobe neosvijetljen mjeseinom. Na svoje zaprepatenje ugledao sam neku mladu enu koja je mahnito trala iz sobe kao da je bila oprugom odapeta. U silini kojom je bjeala umalo da nije udarila o mene i u prostoru izvan sobe pala je na pod. Ne bih mogao rei zato, ali tamo je

kleknula i pogledala u moje lice, bez daha, drui cijelim tijelom kao da jo uvijek vidi neto stravino. Suvino je rei da je to bila Yoshihideova ki. No te je noi izgledala tako izvanredno privlanom da mi se njezina pojava neizbrisivo urezala u sjeanje - kao da je to sada bilo neko drugo bie. Oi su joj iskriavo blijetale, obrazi bili zarumenjeni. Njezina razderana suknja i podsuknja dodavali su mladenakom cvijetu neodoljivu dra posve drukiju od drai nevine djevojke kakva je ona bila. Je li to zaista bila slikareva ki, koja je u svakom pogledu bila tako njena i skromna? Naslonivi se na vrata, gledao sam lijepu djevojku na mjeseini. Najednom, zauvi uurbane koraaje nekog ovjeka koji je odlazio u mrak, upitao sam kao da ga elim osloviti: "Tko je to?" Djevojka, grizui usne, samo je tiho zanijekala glavom. inilo se daje duboko zabrinuta. Sagnuvi se, apnuo sam joj na uho: "Tko je to bio?" No ona je i opet zanijekala glavom i nije odgovorila. Vrci onih kapaka bili su joj puni suza i grizla je usne ee no ikad. Zbog svoje priroene tuposti ne mogu razumjeti nita to nije jasno kao dan. Tako sam, ne znajui to bih rekao, stao kao ukopan, kao da namjeravam sluati lupanje djevojina srca. Svakako, nisam joj vie mogao postaviti nikakvo daljnje pitanje. Ne znam kako dugo sam tako ekao. Meutim, zatvorivi vrata koja sam bio otvorio, pogledao sam unazad za djevojkom koja se, izgledalo je, malo pribrala od uzbuenja i rekao to sam njenije mogao: "Vrati se sada u svoju sobu." Uznemiren nelagodom jer sam vidio neto to nisam trebao vidjeti i osjeajui se posramljenim - nisam znao pred kim poao sam natrag onamo odakle sam doao. No, nisam uinio ni deset koraaj a kadli me netko straga plaho povukao za rub haljine. Zauen sam se okrenuo. Sto mislite, tko je bio? Bio je to majmun Yoshihide, ponavljajui naklone glavom da bi mi, dlanovima na podu poput ovjeka, uz zveckanje svoga zlatnog zvonia, izrazio zahvalnost. XIV. Dva tjedna kasnije, slikar Yoshihide doao je u dvorac Velikoga Kneza i zamolio ga da ga on osobno primi. Knez, kojemu je pristup obino bio teak, sa zadovoljstvom ga je primio naredivi da mu ga odmah dovedu - vjerojatno stoga to je slikar bio u Kneevoj milosti iako je bio ovjek skromnoga roda. Slikar je, kao obino, nosio utu haljinu i mekanu kapu. Zlovoljnijeg izgleda nego inae s potovanjem se prostre niice kad se pojavio Knez. Povremeno pridiui glavu govorio je

hrapavim glasom: "Ako bi zadovoljilo Vae Gospodstvo, izvijestio bih Vas o slici pakla na paravanu, o kojem ste me poastili naredbom da ga naslikam. Toj sam se slici posvetio danju i nou i tek to nisam dovrio djelo." "estitam! Drago mi je da to ujem." Meutim, glas Velikoga Kneza nije zvuao uvjerljivo. "Ne, Gospodaru. estitke nisu na mjestu", ree Yoshihide spustivi glas kao da ga mui nezadovoljstvo. "Najveim je dijelom slika dovrena, ali ima neto to ne uspijevam naslikati." "to? Postoji li ita to ti ne umije naslikati?" "Jest, Gospodaru. U pravilu mogu naslikati sve to sam vidio. Inae, koliko god nastojao, ne mogu naslikati tako da bih bio zadovoljan. To je isto kao da to nisam u stanju naslikati." "Sada, kad slika pakao, misli li da to mora vidjeti, je li?" Prezrivi osmijeh preleti licem Velikoga Kneza. "Imate pravo, Gospodaru. Prije nekoliko godina kad se zbio onaj veliki poar, mogao sam vlastitim oima gledati plamtei pakao buktee vatre. Stoga sam i uspio naslikati sliku Boga su-kljajuega plamena. Vaem je Gospodstvu ta slika poznata." "A to je s razbojnicima? Nikada jo nisi vidio utamnienike, zar ne?" Veliki je Knez nastavljao pitanjem za pitanjem kao daje preuo to je Yoshihide rekao. "Vidio sam ljude vezane eljeznim lancima. Nacrtao sam detaljne slike ljudi to ih mue zlokobne ptice. Ne bih se sloio da su mi nepoznati razbojnici izvrgnuti mukama i zatoenici..." Tu se Yoshihide sablasno naceri. "Bio budan ili u snu, esto su mi dolazili na oi. Gotovo svakog dana i noi mue me i zlostavljaju demoni s bikovom glavom, demoni s glavom konja ili demoni s trima licima i est ruku, pljes-kajui beumnim dlanovima i otvarajui bezglasna usta. Nisu oni ti koje bih elio niti bi ih bio u stanju slikati." Yoshihideove rijei mora da su veoma iznenadile Velikoga Kneza. Poto je na neko vrijeme uperio uznemiren pogled u Yoshihideovo lice, Knez prezriva pogleda i namrtenih obrva vikne: "Pa to onda ne moe naslikati?" "elim naslikati raskonu plemiku koiju kako se rui kroz prostor, i to u samom sreditu slike", ree Yoshihide i tada po prvi put upravi otri pogled ravno u Kneevo lice. Jednom sam uo da je taj ovjek, kad bi stao govoriti o slikama, postao sulud. U svakom sluaju, dok je tako zborio, u njegovim je oima bilo neega zastraujueg. "Dopustite mi da opiem koiju", nastavi slikar. "U tom je vozilu, previjajui se u agoniji muke, elegantna dvorska dama kojoj preko plea visi rasputena crna kosa. Davei se u gustom crnom dimu, lice joj je okrenuto spram krova vrsto zatvorene koije.

Oko koije klepeui kljunovima oblijee dvadesetak ili vie zlokobnih ptica... O, kako da ikada uzmognem naslikati takvu dvorsku damu u goruoj koiji?" "Hm... a to?..." Zaudo, Veliki je Knez, kao daje vrlo zadovoljan, poticao Yoshihidea da nastavi. "O, ne mogu to naslikati", ree Yoshihide jo jednom beznadnim glasom dok su mu podrhtavale crvene usnice. No najednom promijeni ponaanje i smrtno ozbiljan, odvanim i otresi-tim glasom izree smion i grozniav zahtjev: "Molim Vas, Gospodaru, spalite pred mojim oima plemiku koiju i, ako je mogue...." Velikom se Knezu na trenutak smrai lice, no najednom prasne u grohotan smijeh. "Neka ti sve elje budu ispunjene", objavi Veliki Knez, glasom koji mu se napola davio od smijeha. "Ne brini, sve se moe." Njegove su mi rijei u srcu izazvale uas. Moe biti da je to bio moj predosjeaj. U svakom je sluaju ponaanje Velikoga Kneza u toj prilici bilo krajnje neobino, kao da je i samo bilo zaraeno Yoshihideovim ludilom. Na rubu usana skupila mu se bijela pjenica, a obrve su mu se divlje trzale. "Da, spalit u plemiku koiju." Zastavi, nastavio se stalno grohotom smijati. "U koiji e sjediti ena odjevena poput dvorske dame. Pre-vijajui se usred smrtonosnih plamenova i crnog dima, ena u koiji umrijet e u agoniji muke. Tvoja namjera da potrai takav model za svoju sliku tvoja je zasluga, zasluga najveeg slikara u cijeloj zemlji. Pohvaljujem te. Visoko te cijenim." Na te rijei Velikog Kneza Yoshihide pro-blijedi; cijelu je minutu pokuavao pokrenuti usne, a onda poloi dlanove na strunjau poda kao da su mu oputeni svi miii i uljudno ree tihim glasom da ga se jedva ulo: "Gospodaru, beskrajno sam Vam zahvalan." To je vjerojatno bilo stoga jer mu je pri rijeima Velikoga Kneza duhom ivo bljesnuo uas prizora na koji je mislio. To je bilo jedini put u mom ivotu da sam pomislio kako je Yoshihide spodoba vrijedna saaljenja. XVI. Jedne noi, nekoliko dana kasnije, prema svojem obeanju, Veliki je Knez pozvao Yoshihidea da u njegovoj nazonosti bude svjedokom paljenja koije. To se, meutim, nije dogaalo na podruju dvorca Velikoga Kneza od Horika-we. Koija je bila spaljena pored njegova ljetnikovca u breuljkastom predgrau to ga obino zovu Dvorcem kopnjenja snijega, gdje je neko ivjela njegova sestra. Taj je ljetnikovac ve dugo bio nenastanjen i prostrani su mu vrtovi bili zanemareni. Tih su dana naokolo kolala brojna sablasna govorkanja o pokojnoj sestri Velikoga Kneza. Neki su govorili da se za noi bez

mjeseine moe vidjeti njezina grimizno obojena haljina kakao lebdi du hodnika a da ne dotie pod. Nema sumnje da su takva govorkanja bila nesuvisla nagaanja ljudi koji su uoili potpunu naputenost dvorca. No, u kolanju takvih glasina i nema niega udnog jer je itavo susjedstvo ak i danju bilo tako osamljeno i zaputeno da je, kad se smrailo, jo i ubor vode to je tekla kroz vrt dodavao tami ozraje zlogukosti, a dralovi to su letjeli nad dvorcem za zvijezdanih su se noi prirodno doimali kao zloslutne ptice. Te je noi bila tama kao u rogu, bez mjeseine. Svjetlost baklji odavala je da je Veliki Knez, odjeven u svijetlozeleno ruho i tamnoljubiasti ogrta, sjedio blizu verande. Sjedio je prekrienih nogu na strunjai od trstike obrubljenoj bijelim brokatom. Ispred i iza njega, te njemu slijeva i zdesna straarilo je, puno potovanja, pet-est samuraja. Jedan se od njih izrazito isticao. Nekoliko godina prije, za vrijeme bitaka u pokrajini Tohoku, jeo je' ljudsko meso da bi utaio glad. To mu je dalo takvu herkulsku snagu da je golim rukama mogao iupati rogove ive srne. Bio je u oklopu i dostojanstveno stajao pod verandom, s vrhom korica svog maa uperenim prema gore. Sumorna sablasnost tog prizora, bljetavog i mranog uz buktinje to su pucketale na nonom vjetru, djelovala je tako da sam se udio jesam lija to budan ili sanjam. Tada, kad je u vrt dovezena prekrasna koija da bi se isticala u tami, sa svojim dugakim rudom privrenim o tijelo koije te zlatnim okovom i ukrasima to su blistali poput zvijezda, osjetili smo da nas obuzima jeza iako je bilo proljee. Unutranjost koije bila je zasrtrta tekim modrim zavjesama kojima su rubovi bili ukraeni reljefnim vezom, tako da ne bismo umjeli rei to je bilo unutra. Oko koije paljivo je ekalo nekoliko slugu, svaki s bukteom bakljom u ruci, borei se s dimom to je zapuhivao verandu. Yoshihide je kleao na tlu nasuprot verandi, upravo ispred Kneza. Odjeven u svijetloutu haljinu i s mekanom kapom na glavi izgledao je jo sitniji i priprostiji nego inae, kao da je za-krljao pod pritiskom ozraja zvjezdanog neba. Slino odjeven ovjek stoje uao iza njega vjerojatno je bio njegov naunik. Kako su u mraku bili neto podalje, nisu im se jasno ocrtavale ak ni boje odjee. XVII. Bilo je blizu ponoi. Tama je obavijala lug i potok te se inilo kao da tiho oslukuje disanje svih prisutnih. U meuvremenu je pirkanje blagog povjetarca prema nama zapuhivalo miris ai goruih baklji. Veliki je Knez neko vrijeme utei motrio taj izuzetni prizor, a onda je isko-raknuo i otro povikao: "Yoshihide!" ini se da je Yoshihide neto odgovorio, no ono to mi je doprlo do uiju zvualo je tek kao jecanje. "Danas u, kao to si zaelio, zapaliti koiju", ree Veliki Knez gledajui postrance na svoje dvorjane. Primijetio sam kako je s

njima izmijenio znaajan pogled. No, moe biti da mi se to samo priinilo. Yoshihide je, ini se, s potovanjem podignuo glavu, no nije rekao nita. "Kaem ti, pazi! To je koija u kojoj se obino vozim. Yoshihide, ti je poznaje, zar ne? A sada, na tvoju u je elju zapaliti i tu, pred tvojim oima, otvorit u buktei pakao na zemlji." Knez je opet malo zastao i ponovno izmijenio znaajne poglede sa svojim dvorjanicima pa nastavio nevoljkim glasom: "U koiji je ena-zloinac, vezana u lance. Kad koija bude zapaljena, siguran sam da e joj meso biti ispeeno i kosti pougljene te da e se do smrti previjati u agoniji muke. Za dovrenje svoje slike ne moe imati bolji model. Ne propusti joj vidjeti poput snijega bijelu kou, eenu i paljenu plamenom. Motri paljivo kako joj crna kosa plee uvis u paklenom iskrenju vatre." Veliki Knez zatvori usta po trei put. Ne znam to mu je palo na um. Zatim, stresavi pleima ree uz tihi smijeh: "Prizor e biti prenesen iduim naratajima. A i ja u ga sada ovdje motriti. Eto, podignite zavjese da Yoshihide vidi enu unutra." Na njegovu zapovijed jedan od slugu, drei u ruci borovu baklju, velikim koracima prie koiji i ispruivi slobodnu ruku hitro podigne zavjese. Buktee crveno svjetlo njegove baklje divlje je poskakivalo uz umove pucketanja i u tren oka osvijetlilo malu unutranjost koije bljetavom svjetlou, pokazujui na sjeditu enu okrutno vezanu lancima. O, tko bi mogao a da je ne prepozna? Iako je bila odjevena u raskoni svileni kimono oslikan cvjetovima trenje a zlatne su joj ukosnice sjajile i blistale u kosi to je rasputena padala na plea, bilo je sasvim oito da je to bila Yo-shihideova ki u svojem blagom djevianskom liku, ljupka i draesna stava milostive poniznosti. Jedva sam se svladao da ne kriknem. Toga je trenutka samuraj koji mi je stajao nasuprot ustao i uperio otri pogled na Yoshihi-dea, s rukom na drku svojega maa. Zaprepaten, pogledao sama prema Yoshi-hideu koji je bio izbezumljen. Iako na koljenima, u trenu je skoio na noge i, ispruivi ruke, nesvjesno pokuao jurnuti prema koiji. Meutim, kako je bio u tami, nisam mu mogao jasno razabrati lice. No, to je potrajalo tek trenutak. Jer, njegovo lice, bijelo poput krede, najednom se ivo ocrtalo na sjeni noi, dok mu je tijelo izgledalo kao da ga je neka nevidljiva ruka podigla uvis. Upravo tada, na zapovijed "Zapali!" Velikoga Kneza, pljusak baklji to su ih sluge bacile na koiju okupao ju je poplavom sablasnog svjetla te je planula u stup sukljajue vatre. XVIII.

Vatra je u trenu obavila cijelo tijelo koije. Onoga asa kad su se grimizne rese na krovu, raspirene iznenadnim zapusima vjetra, uzvitlale uvis, mase dima suknule su u spiralama put nonoga mraka, a pobjenjele iskre plamena plesale su zrakom tako da su zavjese od bambusovih prutia, privjesci s obiju strana koije i metalni okov na krovu buknuli mnotvom plamenih kugli i iknuli spram neba. Svijetle boje jezika podivljalih plamenova to su sukljali put neba inili su se poput boanske vatre to se upinje kako bi se probila iz nebeskoga svoda koji je pao na zemlju. Tren prije zamalo da nisam kriknuo, no sada sam bio tako osupnut i zanijemio, irom otvorenih ustiju, da nisam mogao uiniti nita drugo do li omamljen promatrati taj uasni prizor. A to se tie oca, Yoshihidea... Jo se i. sada prisjeam kako je tog trenutka izgledao slikar. Ne mogavi se suspregnuti, pokuao je jurnuti prema koiji. No, u trenutku kad je poar buknuo, zaustavio se i s ispruenim rukama, kao da je magnetiziran, upro silno otar pogled u plamtee tijelo koije ne bi li prodro kroz vatrene pramenove i gusti dim to su obavijali cijelu koiju. U poplavi svjetlosti to nm je umivala cijelo tijelo, njegovo mu se runo naborano lice jasno ocrtavalo sve do samoga viska brade. iroko razrogaene oi, deformirane usne i podrhtavanje obraza to su se stalno trzali bili su vidljivi izraz mjeavine uasa, boli i zaprepatenja to su mu se gomilali u dusi. Bolnije i tjesko-bnije lice ne bi mogao pokazati ni razbojnik u oekivanju da mu odsijeku glavu ni gnjusni zloinac koga su odvukli do sudakog prijestolja boga Yame. Vidjevi takvog Yoshihidea ak je i samuraj herojske snage bio zgranut i sa straho-poitanjem gledao u lice Velikoga Kneza. Veliki Knez, meutim, grevito grizui usne, usmjerio je pogled na koiju i povremeno bi se opako nacerio. Unutar koije - o, kako bih ikada mogao smoi srca ili hrabrosti potanko vam opisati kako sam vidio djevojku u koiji. Njezina kosa, draesno lice koje je, dok ga je davio dim, palo nauznak, njezina dugaka zamamna kosa to se rasula dok je uzalud pokuavala odvratiti vatru koja se irila, njezin lijepi, raskoni kimono oslikan motivima cvjetova trenje to se u trenu pretvorio u buktei plamen -kakav je sve to okrutan prizor stvorilo! S vremena na vrijeme zapuhnuo bi udar vjetra i skrenuo dim na drugu stranu, a kad su iskre vatre sunule poput zlatne praine, onesvijestila se u takvim grevima agonije da se inilo kako bi i lanci kojima je vezana mogli puknuti. Nadasve, to okrutno muenje koje nam je dovelo na oi stravinu stvarnost iz samoga pakla izazvalo je u srcima svih nazonih, ukljuivi i samuraje, jezu to zgruava krv te nam se i kosa na glavi nakostrijeila. Tada smo jo jednom pomislili da je kroz vrke stabala zastenjao pononi vjetar. Jedva je um vjetra zaao u tamno nebo - nitko nije znao

- kadli je neto crno odskoilo poput lopte a da nije taknulo tlo, proletjelo zrakom i tresnulo ravno s krova dvorca u divlje plamteu koiju. Usred spaljene grimizne drvene reetke to se raspadala, to je neto obujmilo ruke oko iskrivljenih plea djevojke i istisnulo iz zavjesa crnog dima dug i otar krik silne boli, kao da se dere svila, a zatim jo dva-tri uzastopna jecaja. Nehotice, svi smo uzbueno jauknuli. To to se vrsto dralo za plea mrtve djevojke, ispred crvenog zastora bukteega plamena, bio je majmun s nadimkom Yoshihide iz dvorca Hori-kavve. XIX. No, majmuna smo mogli vidjeti tek nekoliko sekundi. U asu kad su iskre briznule u no poput tisua rasutih zvijezda, djevojka je zajedno s majmunom potonula na dno uskovitlanog dima. Nakon toga usred vrta nije se vie moglo vidjeti nita osim buktee koije to je grozno huila. Moda bi "plameni stup" bio bolji izraz za opis bijesnog kovitlaca vatre to je suknuo u tamno zvjezdano nebo. Ispred plamenog stupa utei je stajao Yo-shihide, prikovan za tlo. Kakvu li je udesnu promjenu doivio! Tajnovito zraenje, neka vrsta blaene ekstaze ukazala se na licu Yoshi-hidea koji je do pred minutu bio u agoniji paklenske muke. Ruke su mu bile vrsto prekriene na grudima kao da je zaboravio kako se nalazi u nazonosti Velikog Kneza. Oi mu vie nisu izgledale kao da zrcale sliku samrtne muke njegove keri. inilo se da mu oi neopisivo uivaju u ljepoti boje plamena i u obliku ene to se previjala u svojoj posljednjoj uasnoj patnji. udo nije bilo ogranieno na njegov ekstatini ushit kojim je promatrao smrtnu agoniju svoje ljubljene keri. Yoshihide je toga trenutka odavao neto to nije bilo ljudsko, neko onakvo tajnovito dostojanstvo poput gnjeva Kralja Lava to ga moete vidjeti u snovima. A moda smo mi to samo umiljali. No, u naim su se oima ak i jata nonih ptica koje su uplaene neoekivanom vatrom kriale i buale naokolo, izgledala kao da plaho lete oko Yoshihideove mekane kape. ak su se i oi bezdunih ptica inile kao da su svjesne tajnovitog dostojanstva to je poput aureole blistalo nad njegovom glavom. ak su nam i ptice tako izgledale. Mnogo vie drhtali smo iznutra, suspregnuta daha, gledajui netremice Yoshihidea, dok nam je srcima ovladalo takvo strahopoitanje i divljenje kao da na nekom obredu gledamo otkrivanje nove budistike slike. Vatra i dim gorue koije koji su se naokolo proirili uz zaglunu buku i Yoshihide koji je tamo uz taj prizor stajao zaaran i skamenjen, nadahnuli su nam uasnuta srca na trenutak nekim neopisivim divljenjem i sveanou. Meutim, Veliki Knez, muen uasom prizora, bio je blijed, modrosive boje i izgledao poput nekog drugog bia. Dok mu se u ustima skupljala pjena zijevao je poput edne ivotinje, vrsto zgrabivi zgrenim akama nabore svoje ljubiaste haljine na koljenima. XX.

Glas o paljenju koije Velikog Kneza proirio se nadaleko i nairoko samo nebo zna tko gaje pokrenuo. Prvo i najvanije pitanje koje bi se prirodno postavilo bilo bi: stoje navelo Velikog Kneza da do smrti spali Yoshihideovu ker. O tom se navodilo nekoliko slutnji. Najvei je broj ljudi prihvatio govorkanje kako mu je motiv bila osveta za svoju prezrenu ljubav. No, stvarna namjera mora da mu je bio plan da kazni i ispravi izopaenost Yoshihidea koji je toliko udio oslikati paravan makar to ukljuivalo paljenje raskone koije uz rtvu ljudskoga ivota. To sam uo iz ustiju samoga Velikog Kneza. Kako je Yoshihide strasno elio oslikati paravan ak u onom samom trenutku kad je vidio da mu vlastita ki pred njegovim oima izgara do smrti, neki su ga psovali kako je sam vrag u ljudskoj spodobi koji nije oklijevao za volju svoje umjetnosti rtvovati oinsku ljubav. Takvo je gledanje uporno podravao opat od Yokawe, koji je obiavao govoriti kako e ovjek, bez obzira koliko bio uspjean u nekoj grani umjetnosti, biti osuen na pakao ukoliko nije obdaren s pet osnovnih konfucijanskih vrlina: dobrohot-nou, pravednou, pristojnou, mudrou i vjernou. Mjesec dana kasnije, kad je dovrio Paravan pakla, Yoshihide ga je odmah odnio u dvorac i s dubokim potovanjem predao Velikom Knezu. Opat, koji se tamo bio zatekao, isprva ga je ljutito pogledavao namrgoena lica. Meutim, kad je paravan bio rasklopljen, Veliki sveenik mora da je bio oinut istinskim prizorima paklenih uasa, olujama bukteeg plamena to su iz ponora pakla dopirale do svoda nebeskog. " Izvanredno!" povie opat nehotice, nesvjesno se lupivi dlanom o koljeno. Jo se i sada sjeam kako je taj njegov usklik izazvao usiljeni osmijeh na licu Velikog Kneza. Od toga vremena jedva da je jo itko - bar unutar dvorca - rekao ita runo o slikaru jer, kako god to udno bilo, nitko, ukljuivi one koji su najvie mrzili Yoshihidea, nije mogao pogledati sliku na paravanu a da ne bude oinut njezinom tajnovitom sveanou ili da ne bude pod snanim dojmom sablasne stvarnosti uasnih muka u goruem paklu. Meutim, u to je vrijeme Yoshihide ve bio mrtav. U noi koja je uslijedila kad je zavrio svoju slikanju na paravanu, objesio se o ue prebaeno preko stropne grede svoje sobe. Yoshi-hide, koji je nadivio preranu smrt svoje keri jedinice, nije u srcu vie naao smisla da dalje ivi na ovome svijetu. Tijelo mu je pokopano u kutu ruevina njegove kue. Meutim, tijekom desetljea vjetar i kia isprali su natpis na grobnom kamenu njegova posljednjeg poivalita, a mahovina ga je prekrila i odnijela u zaborav.

BILJEKA NEKOM STAROM PRIJATELJU (AkutagaWino oprotajno pismo) Kao to Regnier pokazuje u jednoj od svojih kratkih pria, vjerojatno nitko tko pokuava poiniti samoubojstvo nije potpuno svjestan motiva koji su obino previe kompleksni. Bar je u mojem sluaju ono potaknuto nekim neodreenim osjeajem tjeskobe u pogledu moje vlastite budunosti. Tijekom priblino posljednjih dviju godina razmiljao sam jedino o smrti, i s posebnim sam zanimanjem itao jedan znaajan izvjetaj o procesu umiranja. Dok je autor opisivao apstraktan nain, ja u biti konkretan koliko mogu, ak dotle da to zvui nehumano. Ovdje me dunost obavezuje da budem poten. Sto se tie mojega neodreenog osjeaja tjeskobe u pogledu vlastite budunosti, mislim da sam sve to ralanjivao u ivotu lude, osim jednog drutvenog imbenika, naime sjene feudalizma prebaene preko mojeg ivota. To sam izostavio namjerno, nipoto siguran da bih zaista mogao razjasniti drutveni kontekst u kojem sam ivio. Kad sam se jednom odluio na samoubojstvo (ne smatram ga grijehom kao to to ine Zapadnjaci), razmatrao sam najmanje bolne naine kako bih ga proveo. Tako sam iskljuio vjeanje, strijeljanje, skakanje te druge oblike samoubojstva, i to iz estetskih i praktinih razloga. inilo se da je upotreba otrova moda nain koji najbolje zadovoljava. to se tie mjesta, to je trebala biti moja vlastita kua, kakve god bile popratne neugodnosti za preivjeli dio moje obitelji. Pomiljao sam i, kao to su to uinili Kleist i Raine, na neko drutvo, recimo ljubavnice ili prijatelja, no, kako sam uskoro razvio povjerenje u sebe, odluio sam krenuti sam. A posljednja stvar koju sam trebao odvagnuti bila je kako osigurati provedbu bez znanja svoje obitelji. Nakon nekoliko mjeseci priprave konano sam bio siguran daje to mogue. Mi, ljudska bia, kako smo ivotinje-ljudi, dijelimo ivotinjski strah od smrti. Takozvana vitalnost samo je drugo ime za ivotinjsku snagu. Ja sam sam jedna od tih ivotinja-ljudi. A ta se ivotinjska snaga, ini se, postupno istoila iz mojega sustava, sudei po injenici da mi je preostalo malo elje za hranom ili enama. ivot u kojemu se sada nalazim jest ivot oboljelih ivaca, bistar poput leda. Takva nam dobrovoljna smrt mora pruiti mir, ako ve ne sreu. Sada, kad sam spreman, nalazim daje priroda ljepa nego ikad, kako god to moglo paradoksalno zvuati. Vidio sam, ljubio i razumio vie od drugih. U tome bar imam neku mjeru zadovoljstva, usprkos boli koju sam do sada morao podnositi. P.S. itajui o ivotu Empedokla, osjetio sam koliko je stara ta elja da ovjek od sebe uini boga. Ovo pismo,

koliko sam ja toga svjestan, nipoto ne tei tome. Naprotiv, ja sebe smatram jednim od najobinijih ljudi. Moe se prisjetiti onih dana od prije dvadeset godina kad smo pod stablima lipe, raspravljali o Empedoklu na Etni. U to sam vrijeme i ja bio jedan od onih koji od sebe ele stvoriti boga.