Professional Documents
Culture Documents
I Deo Metodologija Do30p Skripta
I Deo Metodologija Do30p Skripta
LOGIKA koja sadri znatne komponente osnova metodologije. Naime, pravila i kriterijumi istinitog miljenja sadrani i izgraeni u logici, nezaobilazni su strukturni inioci metodolokih saznanja. 3. SOCIOLOGIJA koja se bavi meuzavisnostima izmeu svojstava drutva i drutvenih saznanja, ukljuujui i nauno saznanje. 4. POSTOJEA NAUNA SAZNANJA o raznim predmetima nauke i o metodama saznanja u okvirima raznih nauka (pol. nauke saznanja u drutvenim naukama sociologije, psihologije, istorije, ekonomije) 5. EVIDENTIRANA PRAKSA ISTRAIVANJA sadrana u mnogim istraivakim projektima sa raznim predmetima i metodama istraivanja. 6. SPECIJALNA MET. ISTRAIVANJA, a njihov predmet su procesi izrade projekata istraivanja, tokovi realizacije istraivanja, karakteristike, mogunosti odreenih metodolokih koncepata, itd.
2.
d) zakon suprotnosti postoji opta i prosta suprotnost. Opta, kada u jednoj pojavi imamo odredbe koje su meusobno suprotne, uslovljavaju se i prelaze jedna na drugu. Npr. opte posebno, apstraktno konkretno. Prosta suprotnost, kada su inioci ili pojave kvalitativno ili kvantitativno bitno razliiti odn. suprotni. e) zakon protivurenosti i neprotivurenosti, takoe se moe shvatiti kao opti i kao prost. Svaki razvojan predmet sadri meusobno povezane, uslovljene i prelazne protivurene inioce. f) zakon razvojnosti i stalnosti koji je usmeren na shvatanje razvojnosti jednog predmeta zamiljanja. Takoe, relativna stalnost svakog predmeta zamiljanja, koja se ispoljava kroz identitet i jednistvo predmeta, koji su relativno nepromenljivi stalni.
5) klasa, razred i rod su mnotva jednovrsnih lanova koji ine celinu na osnovu
nekih zajednikih osobina odn. svojstava. Ova svojstva mogu biti ili manje sloenosti, npr. za drutvenu klasu je bitan kriterijum drutveni poloaj. 6) niz i red imaju zajedniku osobinu da lanovi koji ih ine slede jedan drugog po nekom svojstvu. Posebna karakteristika reda je da u sebi sadri hijerarhijsku odredbu zasnovanu na odreenom svojstvu, npr. elita, direktori, predsednici, ministri i dr. 7) kolektiv je karakteristian po unutranoj povezanosti visokog stepena, intenzivni odnosi. 8) Sistem bitne odredbe: to je celina; - u kojoj su uspostavljeni preteno saglasni i funkcionalni odnosi relativno stalnih lanica strukture; - u kome se vre odreene meusobno povezane funkcije; - koji kao celina vri i odreene funkcije u okruenju; - tei odranju ravnotee; - prema okruenju se odnosi kao posebnost.
Oigledno je da se nauka ne moe svesti na svoj predmet, takoe ni metodologija ni metod se ne mogu svesti na postupak. Jedna metoda istraivanja moe imati vie tehnika istraivanja. Dakle: metodi istraivanja mogu da imaju vie modaliteta, a u njihovom sastavu moe da bude vie tehnika istraivanja; pod tehnikama istraivanja podrazumevamo sloene, neposredno primenjene operativne oblike metoda, a svaku tehniku ine instrumenti i postupci; instrumenti su sva sredstva, sve stvari koje koristimo prilikom primene metoda; postupci su izvravanje odreenih radnji u skladu sa pravilima metoda i istraivake tehnike, a saglasno uputstvu u okviru konkretnog projekta istraivanja.
Nauno istraivanje je sloen, organizovan, sistematski, svrsishodan proces sticanja naunog saznanja, o strogo definisanom predmetu istraivanja, verifikovanom vaeom naunom procedurom, odn. odgovornom primenom naunih metoda. Istraivanje je sloena celina sistem misaono fizikih, stvaralakih, rutinskih i operativno tehnikih, intelektualnih i manuelnih procesa i radnji. Bitna svojstva istraivanja: svako istraivanje je nuno saznavanje novog o predmetu i metodu nauka, ak i kada se ponovo utvruje staro saznanje; sistematino je i samo funkcionalan svrsishodan sistem; ono je organizovan proces, jasno predmetno i ciljno usmeren; istraivanje je sloena delatnost intelektualnih i fizikih inilaca; ono je funkcionalnan sistem veza i odnosa nauno-istraivake delatnosti i drutvene realnosti i prakse. MILJENJE je bitna komponenta svakog istraivanja, a pogotovo naunog. Neophodna svojstva takvog naunog istraivakog miljenja su: 1. potpuno odreena predmetnost, 6. prodornost, 2. nauna osnovanost, 7. realistinost, 3. loginost i smislenost, 8. celovitost, 4. kritinost, 9. sistematinost. 5. konzistentnost i koherentnost, S obzirom na mnotvo istraivanja u istraivakoj praksi, javljaju se razne vrste i tipovi istraivanja, a to omoguava formiranje raznih kriterijuma klasifikacije: 1. Po kriterijumu optosti: a) opta istraivanja koja svojim predmetom obuhvataju celinu pol. procesa i celinu prostora i vremena u kojima se oni odigravaju; b) posebna istraivanja zahvataju samo jedan segment pol. procesa, i odnose se na samo jedan segment prostora i vremena; c) pojedinana istraivanja obuhvataju samo jednu komponentu pol. procesa u strogo odreenoj jedinici vremena i prostora. 2. Po kriterijumu svojstva predmeta: Empirijska istraivanja koja se bave saznavanjem drutvene i pol. stvarnosti na osnovu iskustvenih, ulnih podataka. Teorijska istraivanja koja se zasnivaju na miljenju o ve postojeim naunim saznanjima, iskazanim na neki nain u nekom obliku. Meuitm, isto empirijska i isto teorijska istraivanja nema, zbog povezanosti i meuzavisnosti teorije i prakse, i zato se formira sledea klasifikacija: preteno teorijska (teorijsko-empirijska) preteno empirijska (empirijsko-teorijska) kompleksna (ujednaeno uee teorijskog i empirijskog) 3. Masovnost pol. pojava posluila je kao kriterijum razlikovanja: a) masovnih istraivanja iji su predmet masovne pojave (npr. pol. raspoloenje); b) masovna istraivanja 4. Po kriterijumu vremena: o Longitudalna koja obuhvataju vie vremnskih intervala jedne pojave ili procesa.
o Transverzalna koja se bave presekom pojava, procesa u jednom vremenskom odseku; o Panel istraivanja koja se bave ili slojevima ili istim pitanjima u raznim vremenskim intervalima istog predmeta istraivanjana istim ili slinim uzorcima. 5. Po kriterijumu pripadnosti nauci odn. naunim disciplinama: multidisciplinarna predmet istraivanja spada u vie disciplina koje pripadaju dvema ili veem broju nauka; interdisciplinarna predmet istraivanja spada u vie disciplina jedne nauke; intradisciplinarna predmet istraivanja pripada jednoj disciplini jedne nauke. 6. Po kriterijumu aktuelnosti predmeta: a) Rekonstruktivna istraivanja iji predmet ine proli dogaaji, a rezultati istraivanja treba da omogue naunu misaonu ili materijalnu rekonstrukciju zbivanja u prolosti. Ona se mogu baviti daljom ili bliom prolou, i mogu da budu osnov za ponaanje i aktivnosti u budunosti. Meutim, suenje samo na osnovu prolosti moe da dovede do krupnih zabluda, jer svako novo vreme osim komponenti starog sadri i mnotvo komponenti novog. b) Aktuelna aktuelnost se moe shvatiti dvojako: prvo, kao aktuelnost predmeta istraivanja nezavisno od vremena kada se proces odigrao; drugo, predmet istraivanja je proces koji se odigrava istovremeno sa sprovoenjem istraivanja. Dakle, aktuelna su ona istraivanja iji je predmet savremena pojava ili proces. c) Projektivna istraivanja su u sutini prognostika. Predmet je dalja ili blia budunost, i ovo su za pol. nauke najvanija i ujedno najrea i najtea istraivanja. 7. Po odnosu subjekta i objekta prema predmetu istraivanja: entrospektivna istraivanja gde se jasno razlikuje objekt predmet istraivanja i subjekt istraiva; introspektivna istraivanja gde su subjekt i objekt integrisani, tj. subjekt istraivanja je istovremeno i sopstveni predmet istraivanja. A kombinovana istraivanja bila bi ona u kojima se istraiva koristi samoposmatranjem drugih subjekata koji evidentiraju podatke o sebi. 8. Svrha i ciljevi istraivanja: A po svrsi, istraivanja delimo na: o heuristika - koja su usmerena na sticanje potpuno novih saznanja o dotad nepoznatim dimenzijama, formama, strukturama, svojstvima predmeta; o verifikatorna koja su usmerena na proveru postojeeg naunog saznanja. B po ciljevima: 1) Orijentaciona istraivanja iji je cilj izraivanje naunih osnova za izradu projekta istraivanja koji ima preteno heuristike karakteristike, a o ijem predmetu nema dovoljno saznanja u teroijskom naunom fondu i dotadanjim istraivanjima. 2) Deskriptivna istr. iji je nauni cilj da nauno opiu jedan proces, pojavu;
3) Klasifikatorska istr. imaju za cilj da izvre klasifikaciju ili tipologizaciju predmeta istraivanja. Ovaj cilj zahteva utvrivanje bitnih obeleja predmeta i na osnovu njih utvrivanje njegovog mesta u odreenom poretku. 4) Inovatorsko-heuristika istr. usmerena su na otkrivanje nepoznatih, ranijim istraivanjima neotkrivenih inilaca, svojstava i odnosa predmeta. 5) Cilj eksplikativnih istr. je nauno objanjenje. 6) Prognostika istr. iji je cilj nauno predvianje kretanja i razvoja pojava i procesa u blioj ili daljoj budunosti. 9. Funkcija istraivanja u razvoju nauke: a. Fundamentalna istr. koja su usmerena na osnovna bitna nauna saznanja koja se tiu razvoja nauke i u prvom redu naune teorije; b. Primenjena istr. nastoje da nauna saznanja naune teorije obrade tako da utvrde mogunost njihove praktine primene. c. Razvojna istr. praktina reenja primenjenih istraivanja dalje razvijaju i usavravaju; d. Akciona istr. (u pol. naukama), ova istraivanja ne moraju da imaju naunu funkciju, pa ni nauni cilj. Ona su direktno podreena zahtevu reavanja konkretnog pol. aktuelnog problema; 10. Kriterijum sloenosti istraivanja: po kriterijumu obuhvata materije: a) generalna b) detaljistika istr. po broju metoda primenjenih u sakupljanju podataka: a) polimetodska b) monometodska po sloenosti projekata istr.: a) jednostavna, sa samo jednim jedinstvenim projektom; b) sa jednim sloenim projektom i vie potprojekata; c) sa generalnim projektom, u okviru koga postoji vie posebnih projekata i u okviru njih potprojekata. komparativna istr smatraju se veoma sloenim istraivanjima zbog neophodnosti da se identifikuju predmeti poreenja, kriterijumi i postupci poreenja. panel istr. kao istraivanja obuhvataju vie slojeva i mogu vie puta da se ponove u raznim vremenima, na istom ili slinom uzorku, istog predmeta i primenom istih metoda. 11. Kriterijum trajanja istraivanja. 1) Blic traju veoma kratko, od jednog dana do najvie nekoliko nedelja; 2) Kratkorona koja traju do 3 meseca; 3) Srednjorona od 6 meseci do godinu dana; 4) Dugorona traju due od jedne godine; 5) Permanentna veoma su retka, a to su viekratno ponavljana istraivanja istog predmeta, pa su veoma slina panel odn. longitudinalnim istraivanjima.
umnoavanje oblika i modaliteta miljenja. b) kreativnost stvaralaka mo koja se ostvaruje analizom i kritikom aktuelne i prole prakse, i zamilja novu praksu, otkrivajui mogunost njene blie i dalje perspektive. c) sistematinost bez koje miljenje ne bi bilo kreativno. Ono je sve sposobnije da razluuje uspeno od neuspenog, korisno od nekorisnog itd., i da vri selekciju, razvrstavanje i vrednovanje sopstvenih svojstava. Iz ovoga se moe izvesti definicija ljudskog miljenja koja glasi: Miljenje je stvaralako aktivno shvatanje objektivne stvarnosti, prirodne, drutvene, bioloke i psihiko-misaone. Miljenje se preteno odigrava kroz analizu i sintezu; logino je ako je logiki zasnovano i logiki vredno miljenje. Moe se konstatovati da je miljenje o i u metodologiji i o metodama politikologije logiki zasnovano i logiki vredno. Prvo, ono je predmetno. Njen predmet, politika shvaena kao komponenta aktuelne, prole i budue ljudske prakse, realne, zamiljene i zamislive, relativno je odreen. Drugo, nauno miljenje o metodologiji i o metodama politikologije odigrava se po proceduri i formama logike i po logikim pravilima. Kree se od opaanja, preko predstavljanja, do miljenja, posredstvom znakova, simbola i rei, jezika, informacija i komunikacija. Ono se odigrava u formama pojma, stava, suda i zakljuaka uz uvaavanje zakona istinitog miljenja.
10
1. po predmetnoj oblasti: - specifini vanjeziki simboli - simboli obinih jezika - umetniki simboli - simboli naunih jezika. 2. po gnoseolokoj funkciji: - deskriptivni (opisni), - eksplikativni (objanavajui), - instrumentalni simboli. Sistem simbola ine obian ili nauni jezik. Znak, simbol, re nastaje procesom imenovanja i oznaavanja. Imenovanje je pripisivanje imena objektima, dok je oznaavanje pripisivanje znaka i znaenja objektu. Znaenje je sloen psihiki proces, u kome odreeni predmet, preko odreenog pojma, ukazuje subjektu na odreeni predmet. P P S P Da bi se proces oznaavanja uspeno ostvario neophodne su mentalne dispozicije za upotrebu znaka i shvatanje znaenja. Oznaavanje vri dve funkcije: ukazuje na koje objekte se znak moe primeniti tj. koje objekte denotira; ukazuje i koja svojstva objekata dati znak opisuje tj. konotira. U tom smislu moemo denotaciju odrediti kao primenjivanje znaka na dati objekat, a konotaciju kao opisivanje svojstva izvesne vrste objekata. Simbol treba da ima objektivno znaenje, a mogue je i njegovo subjektivno znaenje. Pod objektivnim, podrazumeva se ono to se zamilja i oznaava pomou simbola, ovo znaenje je intersubjektivno i komunikabilno. Subjektivnim znaenjem smatra se znaenje lieno intersubjektivnosti i komunikabilnosti.
11
12
svih sledeih, trea je zavisna od prve i druge a nezavisna od svih sledeih itd. Poslednja varijabla u nizu zavisna je od svih prethodnih. Drugi je model kauzalnih spojeva. Ovim spojevima se izraavaju uzronoposledini odnosi, pri emu je uzrok nezavisna varijabla, a posledica je zavisna. Trei je model vremenski odreenih serija. I on je zasnovan na prethoenju i sledovanju. Tako je prva varijabla nezavisna od sledujuih, druga je zavisna od prve ali nezavisna od sledeih itd. Konstante kao rei koje vre funkciju logikih veza, oznaavaju opte, realno mogue odnose dogaaje i injenica. Njihovo predmetno znaenje vezano je sa istinitou reenice, pa ako su reenice besmislene ili lane, upotrebljene konstante i njihovi simboli nemaju nikakvo predmetno znaenje. Smatra se da postoje tri vrste konstanti u simbolikoj logici: 1. to su individualne konstante u koje se ubrajaju simboli ili pojmovi koji oznaavaju jedinke. Obeleavaju se sa a, b, c... U individualne konstante spadaju lina imena, imena gradova, reka, planina i druga osobna imena. 2. to su rei, simboli i pojmovi koji oznaavaju stalne logike veze (i, ili, ako...) 3. to su predikatske konstante, pojmovi termini kojima se iskazuju stalna svojstva ili osobine nekih predmeta. Oni se obeleavaju sa f, g, h...
13
b)
c) istinit;
ako je pozitivan stav istinit, njegova negacija je pogrena; ako je negacija jednog stava istinita, onda je negacija pogrena; dvostruka negacija jednaka je afirmaciji KONJUKCIJA konjukcija je istinita jedino ako su oba njena elementarna stava istinita; ako je makar jedan lan pogrean, cela je konjukcija pogrena. ALTERNACIJA alternacija je istinita ako je bar jedan od njenih elementarnih stavova
ako su oba osnovna stava pogrena, alternacija je pogrena. d) DISJUNKCIJA bar jedan od elementarnih stavova mora biti pogrean; iskljueno je da oba stava budu istinita, u tom sluaju disjunkcija je pogrena. e) INKOMPATIBILNOST elementarni stavovi moraju biti suprotni po svojoj vrednosti; jedan istinit a drugi pogrean; iskljueno je da budu jednake vrednosti, tada je inkompatibilnost pogrena. f) IMPLIKACIJA implikacija je istinita bilo da je implicans pogrean, bilo da je implicat istinit; implikacija je pogrena ako je implicans istinit, a implicat pogrean g) EKVIVALENCIJA ekvivalencija je istinita ako su oba elementarna stava isitnita ili lana; ekvivalencija je pogrena ako je jedan stav istinit, a drugi pogrean. Na osnovu tih principa odn. vrednosti logikih funkcija formiraju se tablice istina.
14
Drugi problem je odnos izmeu pojma i predstave. U vezi s njim postoje tri stanovita: pojam jeste predstava; pojam nije predstava; pojam nije predstava ali nastaje uz predstavu. o Trei problem je odnos pojma prema subjektu i prema objektu. Tu su suprotstavljeni stavovi: pojmovi su identini predmetu objektivne stvarnosti; pojmovi su adekvatne zamisli subjekata o objektivnim predmetima. o etvrti problem je odnos konkretnosti i apstraktnosti u pojmu. Logika apstraktnost pojma moe se reavati shvatanjem: o udaljenosti pojma od njegovog predmeta; o izdvojenosti pojma od predmeta; o nepotpunoj i nedovoljnoj sadrajnosti pojma; o nepotpunosti odraza pojma kao misli u odnosu na predmet. I logika konkretnost pojma moe se reavati shvatanjem: bliskosti pojma i predmeta; povezanosti koja je u pojmu izraena. sadrajnosti pojma; adekvantosti sadraja pojma, strukturi i sadraju predmeta. o Peti problem je odnos pojedinanog i opteg kod pojma. Vie je filozofski i ideoloki, nego metodoloki, a razreava se apstrahovanjem i konkretizacijom. o esti problem je odnos svojstava nepromenljivosti i razvojnosti pojma, koji je reavan u okvirima zakona istinitog zamiljanja predmeta. Svaki pojam ima sadraj i obim. Sadraj pojma ine misaone odredbe kao misaoni izrazi odredaba predmeta. Obim pojma ine svi pojmovi predmeta na koji se dati pojam odnosi. U shvatanju odnosa izmeu sadraja i obima pojma, postoji sukob izmeu zastupnika formalne logike i dijalektiara materijalista. DM prioritet daju sadraju pojma i smatraju da ukoliko je obim pojma vei, utoliko je i sadraj pojma bogatiji. Nasuprot njima, zastupnici formalne logike istiu da rast obima pojma vodi siromaenju njegovog sadraja, jer je apstraktniji i optiji pa obuhvata samo zajednika opta svojstva, a izostavlja posebna i pojedinana. Pojmovi se odnose na predmete razne sloenosti. Stoga je i njihov jeziki izraz razliite sloenosti. On moe biti samo jedna re, ali i sistem rei. Po svojim bitnim svojstvima pojam je subjektivno objektivan. Subjektivan jer je tvorevina ljudskog miljenja dakle, subjektivne aktivnosti. Objektivnost pojma je u objektivno istinitom sadraju kojim se izraava predmet objektivne stvarnosti. Pojam je statian i dinamian: statian jer je relativno stalno jedinstvo svojih odredaba; dinamian jer ima osnovu u procesu miljenja, u novom saznanju, u sadraju starog pojma koje vodi njegovom pretvaranju u novi.
15
5. korelativni 6. nekorelativni 7. relativni 8. apsolutni I ei pokuava da uspostavi klasifikacioni sistem pojmova. Razlikuje: Pojmovi po kriterijumu predmeta a) pojmove stvari procesa kojima se stvari procesi zamiljaju kao relativno konstantni, moemo razvrstati na: individualne odnose se na pojedinane stvari; kolektivne na izvesne srodne skupove klasne opti pojmovi kojima se zamilja skup lanova; kompleksne zamisli kompleksnih stvari sloenih od vie elemenata. b) Kvalitativni pojmovi zamisli kvaliteta svojstva predmeta (beo, dobar,...) a rei kojima se iskazuju pripadaju pridevima. c) Kvantitativni pojmovi zamisli kvantitativnih odredbi predmeta (mnogo, malo, nita..) i pojmovi numerikog kvantiteta. d) Relacioni pojmovi zamisli odnosa predmeta i ma kojih premetnih odredbi (slian, isti, uzrok...) i zamisli veza (i, ili, ako onda...) i funkcionalni pojmovi (genetiki pojmovi kretanja, promene...) e) Pojmovi dispozicije zamisli odreenih sklonosti ili podobnosti bia ili stvari, da ispolje odreena svojstva u odreenim uslovima (snalaljiv, zapaljiv...) Pojmovi po logikom sadraju opti, posebni i pojedinani pojmovi kojima se izraava obim pojma; apstraktni i konkretni pojmovi zamisli nematerijalnih i stvarnih egzistencijalnih stvari; kolektivni i individualni pojmovi; korelativni i posebni pojmovi korelativni su zamisli meusobno logiki uslovljenih relacija pozicija (gore dole, pre posle) a posebni su zamisli relativno razdvojenih, celovitih predmeta (grad, selo, jabuka...) dijalektiki polarizovani pojmovi kao to su identitet razlika; kategorijalni i izvedeni pojmovi kategorijalni su zamisli osnovnih vrsta predmeta, iz kojih se izvode ostale vrste pojmova. Pojmovi po gnoseolokoj funkciji 1. klasifikatorski pojmovi zamisli kojima se predmet i odredbe predmeta klasifikuju u rodove, vrste, podvrste (bie, ivotinja...) 2. komparativni pojmovi kojima se shvataju odnosi slinosti, razliitosti i suprotnosti. 3. tipoloki pojmovi zamisli tipinih osobina nekog skupa predmeta (pojava, procesa, itd) 4. funkcijsko zakonski pojmovi zamisli o sutinskim vezama i odnosima predmeta. Najvaniji su funkcionalno kauzalni i genetiki pojmovi.
16
Odnosi nadreenosti i podreenosti postoje izmeu optijeg pojma i posebnijeg pojma, kada optiji, vii pojam obuhvata nii posebniji. Prirodni odnos nadreenosti postoji, kada oni ine jednu kategoriju, a vetaki sa javlja u vetakim klasifikacijama. c. Odnosi prireenosti ili koordinacije mogu se shvatiti kao odnosi koji se tiu iskljuivo obima pojma, ali je tanije shvatiti ih kao odnose obima i sadraja. Postoji pet vrsta koordinacije pojmova: odnos disjunktivne koordinacije (dva pojma istog roda ali razliitih vrsta); odnos korelativne koordinacije uzajamne uslovljenosti (vladalac podanik); odnos kontigentne koordinacije (pojmovi istog roda meusobno se dodiruju) odnos kontrarne koordinacije odnos krajnje razlike pojmova istog roda; odnos interferentne koordinacije dva pojma se meusobno delimino poklapaju. Odnosi suprotnosti kod pojmova javljaju se, prema formalnologikom uenju u oblicima: 1. kontrarna opozicija kao suprotnost dve krajnje vrste istog roda, pa su to koordinirani pojmovi; 2. kontradiktorna opozicija uzajamno ukljuujua suprotnost, pozitivnog i negativnog pojma istog rodovskog pojma (pravian nepravian). Odnosi pojmova raznih kategorija javljaju se u dva osnovna oblika: odnos uzajamne zavisnosti nekoordiniranih pojmova u kome se dva nesrodna pojma uzajamno odreuju (vreme kretanje, opozicija vlada) odnos disparatnosti odnos dva neuporediva pojma.
b.
17
Najee su u upotrebi: a) nominalne, koje se bave odredbama rei (etimoloke i definicije simbola naunih jezika) b) realne, koje se tiu odredbi stvari i njihovih svojstava. Drugi par definicija ine: 1. deskriptivne kojima se opisuju pojavni momenti predmeta; 2. eksplikativne sutinske, kojima se odreuju bitne odredbe predmeta. U okviru eksplikativnih postoje dve podvrste: - karakteristina definicija koja se formira odredbom najblieg roda i specifinom razlikom. Npr. demokratija je oblik vladavine naroda. - genetika def. kojima se izraavaju geneza i razvoj. Npr. feudalni sistem koji je nastao iz robovlasnikog drutvenog sistema. U definisanju se nailazi na mnoge tekoe. Tri su grupe najvanijih: 1) semantike tekoe; 2) logiko sintaktike tekoe; 3) saznajno operacionalne tekoe. Uloga definicija i definisanja u naunom saznanju je nezamenljiva. Definicije i definisanje su poetni inioci naunog saznanja, omoguavaju klasifikovanje izgradnju klasifikatornih sistema i nisu samo poetni oblik i faza naunog saznanja, ve su i njen rezultat oblik manifestacije saznanja.
18
iskaze
obinih,
govornih
formalizovanih jezika.
STAV Osnovne tekoe u definisanju stava i njegovom razumevanju proistiu iz najmanje tri osnova: 1. stav je po jezikoj formi, iskaz odreenog sadraja i oblika; 2. stav je po formi, strukturi i predmetnosti veoma slian sudu; 3. termin stav se u obinom, politikom pa i naunom jeziku koristi u uem i irem znaenju. U uem oznaava se stav u skladu sa vaeom definicijom, a u irem znaenju terminom stav oznaavaju se sudovi, zakljuci, postavne teorije. ei stav definie kao smisaoni iskaz odreene saznajne vrednosti. U tom smislu, svaki iskaz kojim se neto tvrdi, odrie, doputa, pretpostavlja kao istinito, kao lano ili kao verovatno, jeste stav. SUD Sud je iskaz, specijalan stav, on je predmetan i smislen, predstavlja spoj pojmova, predikata i subjekata, kategorino je afirmativan ili kategoriki negativan i jasno izraava valenciju tj. stepen odreene saznajne vrednosti. Upravo stepen odreenosti i saznajne vrednosti je kriterijum za razlikovanje suda od stava uopte koji je neodreene saznajne vrednosti. Sud ne moe biti proizvoljan i neosnovan, mora biti potkrepljen argumentima i izloen verifikaciji.
19
10. vrednosni sudovi odnose se na neke vrednosti u drutvu; 11. sudovi ocene i sudovi procene oni u kojima subjekt koji ocenjuje procenjuje
i dominantnu ulogu. Ovi sudovi su mogui i verovatni. Sudovi po logikom sadraju: o sudovi po kvalitetu su sudovi kojima se iskazuje ono to se zamilja i izraavaju kvalitet logikog sadraja suda. Postoje: potvrdni ili afirmativni sudovi kojima se tvrdi mogunost da postoje ili da stvarno postoje predmeti suda; npr. U demokratskom sistemu postoji vie pol. stranaka. negativni sudovi koji imaju odricanje postojanja predmeta suda ili nekih njegovih odredaba; npr. Jednopartijski sistemi nisu demokratski. U okviru ovog suda postoje. a) negacija suda kojom se odrie neko tvrenje ili neki pozitivan sud; b) limitativni sud kojim se afirmie negativan pojam ili se afirmie negacija; c) negacija negacije sud dvostruke negacije koji se, po smislu, izjednaava sa afirmativnim sudom. upitni sudovi iji je logiki sadraj postavljanje pitanja o postajanju ili mogunosti postojanja nekog predmeta, odnosa itd. o sudovi po kvantitetu su sudovi iji je logiki sadraj obim pojma subjekta u sudu. Ti sudovi su: 1. generalni u kojima je pojam subjekta opti pojam, te je kvantititativno neodreen; npr. ovek je politiko bie. 2. individualni iji je subjekt individualan pojam; npr. Goran je lan stranke. 3. univerzalni kojima je pojam subjekta pojam roda, klase, skupa pojava i lanova mnoine; npr. Sve politike partije se bore za vlast. 4. partikularni sudovi pojmom obuhvataju zamisao dela skupa ili klase predmeta ili pojava. Oni mogu izraavati i posebna svojstva nekih lanova skupa; npr. Neki lanovi stranke su neaktivni. Sudovi po modalitetu: tiu se vrste i nunosti veze izmeu odredaba predmeta suda. Spadaju: a) Problematini sudovi u kojima se veza izmeu predmeta i subjekta predmeta, zamilja kao neizvesna od toga kakva je ona stvarno. Svi iskazi koji sadre re moda spadaju u problematine sudove. Npr. Naa stranka e moda naglo omasoviti. b) Verovatan sud izraava veu ili manju verovatnou postojanja ili vaenja nekog suda. Takvi su svi sudovi na osnovu nepotpunih i nesigurnih podataka, ukljuujui i prognostike sudove i statistike zakone. c) Asertorian sud je sud o pojedinanoj injenici ije postojanje nije nuno, pa ni njeno zamiljanje nije nuno na osnovu korienih primera. Npr. Postoji pet vrsta teke vode ili npr. Ova tabla je crna. d) Apodiktian sud je zamiljanje predmeta nunog postojanja stvari, kvaliteta, kvantiteta i odnosa. Npr. Politika je upravljanje optim interesima.
20
e) Normativan sud svojim sadrajem odreuje neki zahtev, propisuje normu ponaanja i sl. Npr. Vlada mora da polae raune parlamentu.
21
procesualni zakljuak odnosi se na meusobno povezane procese; relacioni zakljuak bavi se posrednim odnosima predmeta ili njegovih odredaba. Njega ine pojmovi odnosa i relacionih sudova.
22
III.
a.normativne nauke iji je predmet o tome kakva bi stvarnost trebala da bude ili kako treba da delujemo da ona bude takva. b.faktike nauke istrauju kakva stvarnost zaista jeste. IV. a.teorijske nauke iji je cilj utvivanje zakona, optih i konstatnih odnosa. b.istorijske nauke nastoje da misaono rekonstruiu konkretne pojedinane pojave. V. a.deskriptivne nauke imaju za cilj da opiu odreene vrste pojava; b.eksplikativne nauke imaju za cilj da objasne klase pojava; c.instrumentalne nauke bave se izgraivanjem isntrumenata saznanja.
23
1. o vremenskom vaenju premisa tj. za trajanje pojave u odreenom vremenskom kontiuumu; 2. pojmovnom vaenju premise tj. obima pojma koji je stavom premisom obuhvaen; 3. subjektivnim uslovima vaenja premise (pol. svest, volja, motivisanost) koji se mogu menjati u odnosu na vreme u koje je premisa formulisana; 4. objektivnim uslovima vaenja premise (stepen ekonomske, kulturne, obrazovne razvijenosti...); 5. uvaavanje stava o dijalektinosti; 6. prisustvu korektivnih kriterijuma prilikom zakljuivanja.
24
Svi savremeni metodolozi se salu da je u gnoseologiji i metodologiji nauno objanjenje bitan i glavni cilj nauke. Nauno objanjenje je odgovor na pitanje zato - zato se neka pojava, svojstvo, itd. javlja. Pojam naunog objanjenja moe se shvatiti u irem i uem smislu. U irem smislu nauno objanjenje podrazumeva svaki oblik i vrstu naunog saznanja o predmetu, koje govori o tome ta je taj predmet, kakav je i koji je. Po uem smislu, nauno objasniti znai saznati sadraj i strukturu, kao i funkciju i ponaanje ukljuujui uzroke i nain nastanka. Promene i razvoja ili nestanka te pojave. Predmet naunog objanjenja mogu biti pojedinane pojave, nauni zakoni i naune teorije. Opta struktura naunog objanjenja sastoji se iz tri osnovna elementa: opis pojave koju treba objasniti (explanandum); konstatacije jedne ili vie injenica koje prethode pojavi koju treba objasniti; formulacije trajne i nune veze izmeu dve grupe pojava, tako da iz druge sledi prva. 2 i 3 zajedno ine explanans. Explanandum moe da bude neki predmet realna stvar, proces ili dogaaj, neki kvalitet ili kvantitet, itd. Explanans moe da bude klasa iskaza stavova, dakle, iskazi zakona, teorija, hipoteza pa i empirijskih generalizacija. Nejgel daje svoju klasifikaciju modela naunih objanjenja prema karakteristikama veza izmeu explananduma i explanansa: 1. deduktivna objanjenja preteno u prirodnim naukama koja imaju formu deduktivnog zakljuivanja u kome je explanandum nauna posledica premisa. 2. objanjenja po verovatnoi koja za premise koriste neku statistiku pretpostavku o izvesnoj klasi elemenata, dok je explanandum poseban iskaz o pojedinanom lanu te klase. 3. funkcionalna ili teleoloka objanjenja koja se koriste prvenstveno u biologiji i prouavanju ljudskog ponaanja. Postoje dva sluaja funkcionalnog objanjenja: za neki poseban in, stanje ili dogaaj koji se deava u odreeno vreme; za neku odliku koja je prisutna u svim sistemima izvesne vrste. 4. genetika objanjenja opisuju ain na koji se predmet razvio iz neeg to mu je prethodilo. Ono se sastoji u navoenju glavnih etapa kroz koje je neki sistem proao. Markovi kritikuje ovu klasifikaciju zbog toga to ne razlikuje deduktivno od uzronog objanjenja, i nudi svoju klasifikaciju gde prvo razlikuje deduktivno i induktivno objanjenje, a potom prema odnosu explanansa i explenanduma razlikuje: a) Uzrono objanjenje ono u kojem odnos izmeu skupa prethodnih pojava A objanjenje pojave B zadovoljava sledee uslove: o A prethodi B o A proizvodi B o A je nuan uslov B tj. u odsustvu A pojava B se ne bi desila o A je dovoljan uslov B tj. kada je A dato, pojava B se mora desiti b) Genetiko objanjenje nastanak pojave koja s eobjanjava dovodi se u vezu sa prethodnim fazama procesa koji je doveo do nje. c) Funkcionalno objanjenje zasniva se na nunoj korelaciji dve vrste pojava kao zakonitoj vezi, ali izostaje delatna veza.
25
d) Teleoloko objanjenje primenjivo je samo u drutvenim naukama, ono ljudsko ponaanje povezuje sa svrhama i ciljevima. I ei daje sopstvenu klasifikaciju naunog objanjenja: 1. Prema kriterijumu logike forme razlikujemo: induktivno objanjenje induktivno statistiko explanansom obuhvata jedan opti statistiki stav; stav koji se objanjava je pojedinaan, a saznajna vrednost objanjenja je verovatna. deduktivno nomoloko koje je zasnovano na optem, strogom, nestatistikom zakonu. deduktivno statistiko objanjenje u explanansu sadri bar jedan statistiki zakon, a explanandum ini opti statistiki stav. potencijalno objanjenje je ono kod koga je explanans skup stavova na osnovu koga (iz koga) se objanjava jedan injeniki stav. 2. prema stepenu istinitosti ei razlikuje: Istinita - u koja ubraja verovatna, mogua istinita, stvarno istinita i nuno istinita objanjenja. Prividno istinita objanjenja Lana ili pogrena objanjenja. 3. Po kriterijumu prirode veza izmeu explananduma i explananse, razlikuju se: a) funkcionalna nauna objanjenja iju predmetnu vezu ine bilo koje proste implikacione i funkcionalne zavisnosti; b) kauzalna, uzrona objanjenja iji je predmet uzrona veza izmeu pojava, procesa ili dogaaja. c) motivaciona objanjenja jesu objanjenja deavanja u delatnosti u oblasti biolokih, psihikih i drutvenih pojava.
26
trea vrsta induktivnog predvianja je ona u kojoj se na osnovu izvesnog veeg broja deavanja, zakljuuje da e isto to biti sluaj i kod svih ostalih pojava te grupe ili klase predmeta. U ovom sluaju radi se o tzv. beskrajnoj indukciji. 4. Induktivno deduktivno predvianje, empirijskim putem kod vie pojedinanih sluajeva utvrdi se istovetno deavanje ili postojanje istovetne osobine ili svojstava pa se na osnovu toga konstatuje odreena pravilnost, koja se potom deduktivno primenjuje na saznavanje drugih posebnih i pojedinanih sluajeva. 5. Poslednji oblik naune prognostike jeste tzv. dijalektiko deduktivno predvianje iju sutinu ini prevazilaenje protivrenosti izmeu nekog ranijeg saznanja i novootkrivenih injenica. Ovde se saznajni proces sastoji u postavljanju naune hipoteze o neotkrivenim predmetima ili njihovim odredbama, o buduim dogaajima u stvarnosti. ei smatra da su osnovne tekoe naunog predvianja sledee: a. Svako predvianje polazi od izvesnog, ali uvek nepotpunog broja injenica; b. Za nauno predvianje nije dovoljna prosta datost odreenih injenica, ve je nuna njihova analiza i njihovo odreeno tumaenje; c. I onda kada se date injenice protumae u svetlu odreene teorije, ostaje stvarno pitanje stepena osnovanosti date hipoteze; u kom smislu, na koji nain i sa kojom tanou moemo postaviti odreenu hipotezu. Odgovor na ova pitanja ei daje na sledei nain: svaku osnovanu hipotezu u prognostici donosimo kao stav mogue istine; hipoteza naunog predvianja postavlja se kako induktivno tako i deduktivno a i kao prosta implikacija izvesnih injenica. Imajui u vidu sve ovo, mogu se razlikovati sledei osnovni tipovi naunog predvianja: 1) nauno predvianje u vidu nepotpune klasine indukcije koja se oslanja na dovoljan broj sutinskih oblika ili bitnih sluajeva; 2) Induktivno deduktivni tip naunog predvianja; 3) Statistiko induktivno predvianje, ije uzrone veze nisu poznate. Ono ima izvesnost koja se izraava stepenom verovatnoe u smislu stepena mogunosti i istine. Kao posebno znaajne inioce za naunu prognostiku drutvenih i pol. pojava istiemo sledee: Da se ona moe smatrati utoliko pouzadnijom ukoliko je predmet prognoze bliskiji; Uspenost predvianja u velikoj meri zavisi od sposobnosti naunika (dijagnostiara prognostiara); Ukoliko je fond saznanja obuhvaen HD metodom vei, potpuniji i produbljenije obraen, utoliko je i metoda prodornija za praktine politikoloke prognoze i u instrumentalnom pol. delovanju.
27
2. argumentacija tj. demonstracija argumenata kroz: navoenje izlaganje argumenata, i misaoni logiki proces o argumentima i njihovom odnosu sa tezom. Dokazivanje se odigrava po sledeim pravilima: A stav teze 1. stav teze mora da bude predmetno odreen, jasno i precizno iskazan i po mogunosti jednoznaan; 2. u toku dokazivanja stav teze ne sme se menjati kako ne bi dolo do greke; 3. stav teze mora da ima odreeni smisao i znaaj za saznanje. Ti uslovi su ispunjeni ako stav teze ine hipoteze o predmetu istraivanja, ako imaju osnovu u ranijem naunom saznanju ili ako nova teza otklanja protivrenosti stare teorije. Opti uslov je da teza bude proverljiva. B Stavovi argumenata moraju da budu: odreeni po znaenju, jasni, saznajno vredni i dovoljno verovatni odn. istiniti; nezavisni i razliiti od stavova teze, ali u potrebnom odnosu; C - Demonstracija izlaganje argumenata i logiko miljenje o njima i na osnovu njih mora da bude to stroije i u odreenom sistemu logike. U dokazivanju vai pravilo da se empirijski stavovi ne mogu i ne moraju potpuno strogo dokazati jer oni imaju status realne istine. Za aksiome teorije vae stavovi da oni ne podleu proveravanju u okviru istog sistema jer su to najosnovniji stavovi. Vrste dokaza: Argumenti tj. dokazi, bitan su inilac dokazivanja, a razlikuju se po dokaznoj snazi, znaaju i nainu izvoenja. Meu dokazima moe postojati hijerarhija, pa se moe utvrditi postojanje glavnog dokaza. Uobiajena klasifikacija dokaza poznaje sledee vrste: 1. analitike dokaze do kojih se dolazi kroz ove procedure: analizom stavova argumenata (Dekartov analitiki dokaz). Moe da bude izveden i iz aksioma i naunih zakona. Takvim deduktivnim dokazom dokazuju se naune teoreme. analizom stavova teze (Antiki analitiki dokaz) i esto se koristi u raspravama. 2. sintetike dokaze koji nastaju sintezom stavova razloga; 3. induktivne dokaze do kojih se dolazi indukcijom na osnovu stavova razloga; 4. deduktivne dokaze koji se dedukuju iz stava teze ili stava razloga; 5. direktne dokaze koji se izvode neposredno iz istinitosti stava; 6. indirektne dokaze koji proizilaze iz nestabilnosti stava antiteze. Bitna svojstva valjanih dokaza su: a) da se zaista odnose na tezu, stav i predlog koji se dokazuje; b) da je dokaz dovoljan; c) da je dovoljno odreen, jasno iskazan i precizan, i posebno da je istinit ili dovoljno verovatan. Pogreke u dokazivanju Postoje dva tipa greaka: 1. greke razloga, i 2. greke demonstracije razloga Najee pogreke razloga su: 1. neodreenost i konfuznost razloga i to kao: iskaza koji moe da bude viesmislen, u iskazu se mogu nalaziti neodreeni pojmovi.
28
2. jednostranost razloga koji moe tano tvrditi o sporednim, ali izostaviti sutinske odredbe. 3. razlog moe da bude slab odn. nedovoljan. 4. razlog moe da bude pogrean, pa je i dokaz na osnovu njega pogrean. Pogreke demonstracije razloga su u sutini pogreno shvatanje veza izmeu stavova teze i stavova razloga namerno ili nenamerno. To su uglavnom: a) pogreka uoptavanja u kojoj se deo tretira kao celina; b) zakljuak ne sledi, odn. nema odgovarajue veze izmeu razloga i teze, c) pogreka zahteva razloga ili odsustvo razloga, d) izmena i zamena teza, e) promaaj u predmetu dokazivanja. Opovrgavanje Osnovna pravila o svojstvima teze (antiteze), argumenata i postupaka su ista u opovrgavanju kao i u dokazivanju. Sutinska odredba opovrgavanja je u tome to je ono dokazivanje neistinitosti teze odn. istinitosti antiteze. Istinito je samo ono to nije opovrgnuto (Poper). Neuspeh opovrgavanja je dokaz istinitosti. Proverljivost vrednosnih sudova U logici i nauci uopte postoje dva suprotna stanovita o proverljivosti: prvo stanovite ljudske drutvene vrednosti shvata kao neto potpuno subjektivno, neto to se ne moe objektivizirati, pa nije podlono dokazivanju, opovrgavanju, merenju, ocenjivanju, itd. (suprotno prethodnom), vrednosti su objektivne, one se mogu objektivno proceniti, a vrednosne injenice se mogu prosuivati isto kao i empirijske injenice. Kada se razmatraju vrednosni sudovi neophodno je razlikovati sudove o vrednostima i sudove zasnovane na vrednostima. Tree stanovite je kompromisno; po njemu: vrednosti i norme su jedinstva subjektivnih i objektivnih inilaca stvarnosti; vrednosti i norme su manje vie zajedniki i grupni; vrednosti i norme ne samo da potiu iz objektivne drutvene osnove, ve su i njeni inioci, i izazivaju nesuglasice. Dakle, one podleu istraivanju, dokazivanju i opovrgavanju.
29