UVOD - Josh!- uo sam tatu kako me zove.

Brzo sam zatvorio biljenicu i spremio je pod stari poutjeli madrac i otrao van da ga potraim. Naravno, bio je u naem vrtu nagnut nad biljke. - Da, oe.- tihim glasom sam rekao gledajui ga kako sa ljubavlju dotie i promatra biljke. - Josh, donesi mi organsko gnojivo u vodi. Ono ljubiasto. Omjer je...- Da, oe. Znam.- prekinuo sam ga jer sam znao omjer. Stalno mi to govori. Podigao je pogled sa biljki i grubo me pogledao. Brzo sam otiao po ono to me traio da mu donesem. Moj otac i majka su travari. To je njihov cijeli ivot. ivjeli smo u velikoj kui koju mogu takoer i opisati kao dvorac. Nije bio neto jer kao travari ne zarauju puno. Kupili su ga zato jer ima veliko podruje okolo na kojemu mogu uzgajati svoje biljke. Ako se popnem na krov kue prua mi se predivan pogled. Toliko je visoko da se vidi preko vrhova ume koja nas okruuje. Sva mogua polja su prepuna biljki i trava u raznim bojama i to je predivno. Ja osobno volim biljke, ali vie volim umjetnost to jest fotografiranje. No, radi nae ekonomske situacije ne mogu to raditi jer jedini fotoaparat to imam daje crno bijele fotografije. Njime ne mogu uhvatiti boje okolia. Boje biljki koje me okruuju te svjetlo i sjene koje padaju na njih. - Argh.- glasno sam viknuo i odskoio od crijeva s kojim sam se poprskao jer nisam bio usredotoen na zadatak koji sam radio. Sad u se morati i suiti jo. Dotoio sam vodu u kantu i brzo je odnjeo ocu. Izvoli, oe.- samo je kimnuo glavom i odmahnuo mi rukom. Znao sam da je to sve to u od njega dobiti. To je i bilo previe s obzirom na to da sam ga maloprije prekinuo dok je priao. Okrenuo sam se i krenuo u kuu. Putem sam sreo svoju majku. - Josh, jesi gladan. Ima gulaa u kuhinji. Uzmi.- Sada sam ja njoj kimnuo i krenuo dalje. Moja majka je predivna osoba. Oboavam je. Ima poludugu crvenu, blago kovravu kosu. Predivno tijelo i male crvene tokice po licu. ovjek bi mogao pomisliti da je kuni duh. Nasmijao sam se na to. Moja majka jest iz Irske.

PRVO POGLAVLJE Otiao sam ravno u kuhinju i stavio si gulaa u tanjur. Dok sam ekao da se ohladi odsutno sam se trljao po hlaama na podruju gdje sam se pokvasio maloprije. Kada se puenje iz tanjura smanjilo navalio sam na jelo. Zavrio sam na brzinu i oprao posue. Otiao sam do sobe i, zaboravivi na mokre hlae, sa svojom biljenicom izaao ponovno van bez da sam se presvukao. Hodao sam polako puteljcima koji vode kroz trave. Putem sam ih promatrao nebih li naao jednu koja bi mi se svidjela. Nisam pronaao niti jednu te sam nastavio u umu. Metodom eliminacije odluio sam otii do potoka koji tee kroz umu i dijeli na posjed od bogatih susjeda. Volio sam sjediti tamo i promatrati njihovo imanje. Bilo je predivno. Velika, stara, bijela kua obrasla brljanom na pravim mjestima. Veliki smei prozori koji kao oi izviruju iz tog brljena i kao eer na kraju, slamnati krov

iz kojeg izviruje jo par prozora. Pogledao sam u svoju biljenicu. Puno stranica su zauzimale skice te kue. Kada sam napokon stigao do obale sjeo sam na svoje najdrae mjesto, oboreno drvo, i zapoeo svoj ritual. Gledao sam u kuu traei koje sam detalje propustio u prolim pregledavanjima. Ovoga puta nisam nita naao pa sam preao na graevinu pokraj kue. Bila je isog oblika i veliine, ali je i imala velikih razliitosti. Na sjevernoj strani su bila jedna velika dvokrilna vrata koja su zauzimala veinu prostora. Nije bila toliko otmjena kao glavna kua, ali je imala svoje ari. Bila je to tala, ali nisam bio siguran za to je sadanji vlasnici koriste. Poeo sam je skicirati. Nakon nekog vremena vidjeo sam da se vrata zgrade otvaraju. Odloio sam biljenicu i olovku te gledao to se dogaa. Najprije su izali neki ljudi, mukarci po mom sudu. Raspravljali su o neemu i ustro gestikulirali. Po prirodi nisam bio radoznala osoba, ali sada bih vrlo rado htjeo znati o emu se radi. Odjednom su se smirili i pomaknuli se u stranu gotovo kao da su skoili. Izmeu njih je projurio predivni vranac sa sitnom osobom na leima. Osoba je usmjerila vranca prema potoku a ja sam ostao praliziran gledajui u vranca. Bio je veliki i sa predivnom graom. Oduvijek sam eljeo imati konja. Gledao sam sa oduevljenjem te nisam niti primjetio drugu osobu na doratu dok se nije skroz pribliila ovoj na vrancu. Jo neko vrijeme sam promatrao ne pazei na vrijeme. Kad su obje osobe, za koje sam u meuvremeno shvatio da su malaa djevojka i stariji mukarac, ule u konjunicu trgnuo sam se iz svoga transa i, pogledavi prema nebu, potrao kui. Tek nakon to sam izaao iz ume shvatio sam da sam zaboravio svoju biljenicu. No, sada nije bilo vremena za vraanje. Brzo sam pogledao okolo i shvatio da su majka i otac jo uvijek u vrtu. Polako sam im priao. Nisu me niti uli te je majka poskoila kada sam progovrio. - Oe, majko, dobro veer.- Nasmijao sam se u sebi kada sam vidjeo oevo lice kada je podignuo glavu. Jedva sam se obuzdao da se ne nasmijem na glas. Znao sam da bi time zaradio negativne bodove kod oca. Tada se moja majka nasmijala. - Sergei, molim te. Nema potrebe za time. On je samo jo djete.- Na to sam se namrtio. Nisam djete - imam 18 godina. Majka se nastavila smijati i ja i otac smo joj se nakon nekog vremena pridruili. Dugo smo se smijali i kada smo napokon uhvatili zraka krenuli smo u kuu jesti. Ponovno sam nasuo pun tanjur gulaa i prejeo se. Kada mi se to smirilo u trbuhu krenuo sam spavati. - Laku no majko. Laku no oe.- uo sam majin blagi odzdrav i oevo mrmljanje koje sam mogao protumaiti kao odzdrav. U nekoj drugoj situaciji bih mu zamjerio, ali sada sam bio umoran i bilo mi je svejedno. im sam legao zaspao sam. Utonuo sam u crnilo kroz koje su nakon nekog vremena polako poele probijati razne boje. Boje su se rastopile i pretvorile u poznat prizor. Bio sam na svome mjestu. Mjestu pokraj rijeke, sjedio sam na sruenom drvetu na kojem inae sjedim. Imao sam svoju biljenicu u jednoj ruci i olovku na drugoj. Pogled mi je bio uperen u travu, traei neto. U daljini sam ugledao neto tirkizne boje. Ustao sam i krenuo prema tome, ali u tom trenu mi se prizor ponovno zacrnio i ostao tako sve do jutra.

DRUGO POGLAVLJE

im sam se probudio imao sam osjeaj da trebam biti negdje. Zbrzao sam doruak dok su me roditelji udno gledali i krenuo prema tome mjestu gdje me neto vuklo, no oev grub glas me je sprijeio u tome. - Josh! Kuda e? Tvoje lekcije iz travarstva poinju za 10 minuta!- pogledao sam na sat i sav protrnuo. Moje lekcije sa ocem su nai dnevni rituali u kojima on mene pouava svemu to on zna. Nada se da u nastaviti njihov posao, ali ja nisam toliko siguran u to. Moji roditelji su roeni za to, ja ne. Ja sam umjetniki tip i elim se time baviti, ne travarstvom. Iako su te lekcije takoer i korisne. Jedno od najkorisnijih stvari koje me ui je spravljati razne napitke i kreme. Moj najdrai recept je nevenova mast koja pomae pri zaraztanju oiljaka. Recept je malo udan, ali super radi. Treba nevenovih latica koliko stane u ajnu liicu i 200 gr svinjske masti. Mast se otopi i stave se latice pa se procijedi te stoji 24 sata. Sjedio sam na klupi u vrtu dok mi je otac pokazivao razliite biljke i objanjavao za to su korisne, kada su korisne a kada otrovne i sline stvari. Na svim ostalim lekcijama sam paljivo pratio, ali se danas nisam nikako mogao koncentrirati. Na jedno uho mi je ulazilo a na drugo izlazilo. Razmiljao sam o svojem snu. Gledao sam kroz oca koji je balansirao sa gomilom biljaka u rukama i tono si zamiljao onu tirkiznu boju koju sam vidio. U perifernom dijelu vida ugledao sam nagle kretnje, ali nisam se obazirao na to. Odjednom se neto crno i veliko nalo predamnom. Protresao sam glavom da bih povratio koncentraciju i usredotoio se na to to se dogaa ispred mene. Polako sam podizao pogled ne vjerujui to vidim ispred sebe. Tamo je bio onaj vranac od juer i mlada enska osoba koja ga je jahala. Polako sam ustao sa klupe ogladavajui se okolo sebe traei dorata, ali ga nigdje nisam uspio uoiti. Tek kad sam se uvjerio da ga nema vratio sam pogled na vranca. Gledao sam ga sa oboavanjem dok je on mene hladnokrvno odmjeravao. Kad sam podignuo pogled do jahaice susreo sam se sa predivnim plavim oima i crnom kosom koja je strala na sve strane. Oi su izgledale iznevirano, kao i lice. Iz zadivljenog moj izgled lica je preao u upitan. Nisam imao pojma to ona tu radi a i zato je tako neprijateljski nastrojena. - Dobar dan, gospoice. Smijem li vas upitati tko ste vi i to radite na naem posjedu?- prestigao me sa pitanjem otac. Njegove rijei su na izgled bile ljubazne, ali tom kojim je to izrekao otkrivao je njegovu iznerviranost i netoleranciju. Pogled mi je preao do njega i tiho ga pitajui koji je njegov problem jer sam znao da on ne posjeduje nikakve vjetine verbalne komunikacije. Tada je jahaica progovorila. - Gospodine, ao mi je to ovako upadam na va posjed, ali trebam razgovarati sa vaim...- tu je malo zastala i prebacila pogled na mene. Sinom.- dovrila je svoju reenicu gledajui u mene. Tada je ispruila svoju ruku i u sekundi sam shvatio to eli. Primio sam je i popeo se na konja sa njom. Kada je pokrenula vranca pogledao sam svoga oca koji je stajao zauen, ali takoer i ljut, sa rukama na kukovima iz kojih su visile ljekovite biljke. Ponovno sam se okrenuo naprijed i poeo promatrati to se dogaa. Vranac je jurio po jednom od naih puteva koji vodi do ume. Nisam imao hrabrosti upitati to se dogaa pa sam samo utio gledajui kuda idemo i upijajui doivljaje. Tek sada sam skontao da su mi ruke vrsto omotane oko jahaicinog struka. Mora da je previe stiem. Popustio sam malo stisak i opustio se. Ritam miia koje sam osjetio pod sobom

dok je vranac galopirao umirivao me tako da sam zatvorio oi i uivao. Napokon sam na konju! Odjednom je nae kretanje stalo te sam polako otvorio oi i ugledao svoje mjesto pokraj rijeke. Moje oi su odmah pronale put do debla te dalje do mjesta na kojem je u mojemu snu bila tirkizna anomalija meu zelenilom. Ugledao sam je i kao magnet me povukla sebi. Isljuio sam se iz stvarnoga svijeta i krenuo prema tirkiznom mjestu koje se istie u travi. Kada sam se pribliio vidio sam da je to cvijet. Predivan, veliki, tirkizni cvijet. Osjetio sam potrebu da ga dodirnem, da osjetim kako se ponaa pod mojim prstima, da osjetim kakvu teksturu ima. Istog trenutka kada sam ga dodirnuo neto udno se poelo dogaati.

TREE POGLAVLJE Cvijet je postajao sve vei i vei te, kako se poveavao, poeo odmotavati i otvarati. U udu sam pogledao oko sebe traei jahaicu na vrancu, ali ih nigdje nisam ugledao. Pogledao sam preko rijeke i ugledao ih kako galopiraju prema svojem posjedu. Vratio sam pogled na udni cvijet i jo vie se iznenadio. Sada je bio veliine dinje i bio je potpuno otvoren a umjesto tuka i sjemenika u sredini je bilo sklupano malo bie. Kada sam malo bolje pogledao shvatio sam da je to enska osoba. Mala enska osoba da budem precizan. Bila je u fetusnom poloaju, ogrnuta svojom dugom sivom kosom. Imala je iljaste ui i prozirna krila koja su takoer bila ogrnuta oko nje. U ruci je imala neto slino fruli, ali u minijaturnom izdanju. Nisam si mogao pomoi i dotaknuo sam je. im je moja koa dotaknula njenu sivu kosu bie se izdignulo iz cvijeta i poletjelo u zrak. Tim brzim pokretom se njena duga kosa odmotala i otkrila bijelu haljinu koja se upravo stvarala no moju panju je skrenula njena kosa. Polako se sama od sebe poela skraivati. Na kraju je njezina duila bilo znatno kraa. Tek je bila neto dua od lea. uo sam nekakav piskutav glas koji mi je buio bubnjie te sam ga pokuao utiati stavljajui ruke preko uiju. Nisam uspio potpuno priguiti zvuk, ali vie nije bio tako prodoran kao na poetku. Dignuo sam pogled prema udnom biu i shvatio da taj zvuk dolazi iz njenih usana koje su se brzo micale. Odjednom je zvuk prestao. Plako i sa nevjericom sam skinuo ruke sa uiju spreman ih u svakom trenutku vratiti natrag ako za to bude potrebe. Bie me udno pogledalo i digulo ruko u kojoj se nalazio onaj instrument. Puhnula je u njega i rijeka pokraj koje smo se nalazili zasvijetlila je. Tada je bie ponovno progovorilo. - Tko si ti i koji je tvoj posao na ovome mjestu da me ima pravo buditi?- Glas joj je bio predivan i melodian, poput svile. Totalno me je opio i zbunio. Nisam mogao nai jezik i glas da joj odgovorim. Bie je postalo nestrpljivo. - Ime dano mi po roenju je Nixia, vila vode, a tvoje visoki strane.- Vila? Pogledao sam prema potoku koji je maloprije svijetlio a sada je bio normalan kao i svaki drugi dan. Sada sam jo vie zbunjen. Izgledalo je kao da vila poinje biti sve nervoznija. Nisam htjeo da se ljuti na mene pa sam se uspio nekako sabrati. -Moje ime je Josh. Ja sam travarov sin. ivim tu. Odmah gdje uma zavrava.Prekinula me pokretom ruke i kimnula.

- Josh, sine Travarov. Zato si me probudio? Treba li ljudski svijet potporu vilinskog svijeta? Zakleli su se da to vie nikada nee traiti.- nastavila je tako tiho da nisam bio siguran da je zbilja to rekla no onda je nastavila eim tonom. Onda, sine Travarov?- Uhm.. Ovaj.. Ne. Ljudski svijet ne treba potporu vilinskog svijeta. Opet. Ja.. Nisam znao tko si ti. Vidio sam tvoj cvijet u snu. I kad sam se probudio neto me vuklo prema njemu i eto... Ovo se dogodilo.- To sam toliko brzo izgovorio da nisam bio siguran da je pohvatala ita od toga. Tada sam se sjetio jednog malog detalja to je rekla. Gospoice Nixia, ja nisam sin Travarov, moj otac se zove Sergei, on je travar. Znate, bavi se travama, biljakama i tako time.- Vila me udno pogledala, kimnula i ponovno puhnula u svoju frulu i opet progovorila. - Josh, kae da te je san vodio do ovoga mjesta.- To je navela vie kao injenicu a ne pitanje. Ipak sam joj odgovorio. - Da. Vidjeo sam tvoj cvijet u snu i onda kad sam se probudio htjeo sam ii tamo, ali me je tata zadrao na lekcijama i onda se pojavila jahaica i dovela me ovdje...Opet sam zbrzao i ostao bez daha. Bestraga. No, vila je oito sve shvatila i kimnula glavom. - Moe li mi opisati tu jahaicu?- Kimnuo sam glavom i u mislima prizvao jahaicinu pojavu. - Plave oi, crna kosa, jahala je na vrancu. Jaka je. Visoka, vitka.- Pokuao sam se sjetiti jo neega, ali je tada Nixie progovorila. - Donatella. Ako te ona dovela mora da neto znai. Kakav ti je ivot, Josh?Nakrivila je glavu kada me to pitala. Kao da to pokuava shvatiti iz mojeg izgleda. Tek sada sam se sjetio kako izgledam. Imam svoje prljave hlae koje inae koristim za lekcije jer su ve uprljane i poderane. I sve to mogu zaokruiti poutjelom majicom poderana ruba. Osjetio sam kako mi se krv sljeva u obraze i oni se are. - Dobro. Mislim, nisam bogat kao oni - pokazao sam na susjedno imanje ali se snalazimo. Moji su travari, proizvode razne proizvode koji pomau ljudima, zna. To nije ba profitno, ali novci nisu vani, zar ne? Vana je obitelj. To je ono to je vano. Osjeao sam se zatitniki prema svojim roditeljima i njihovoj profesiji, ali kada sam pogledao u Nixie vidio sam da za to nema potrebe. Ona je shvaala. - Dobro. Shvaam. Nije dobro, ali si zadovoljan. Jo neko vrijeme me promatrala a onda velikom brzinom doletjela do mene i puhnula mi u lice. Osjetio sam hladan zrak i predivan, blagi miris orhideja pomjean sa naranom. Zatvorio sam oi i uivao u njemu. Onda sam uo tihi uzdah i mrmljanje iz kojeg nisam nita uspjeo razaznati. - Ti... Nisi ustuknuo... Ostani tu!- Osjetio sam vihor vjetra koji me zapuhnuo. Kada sam otvorio oi Nixie nigdje nije bilo. Okretao sam se i promatrao prirodu, ali je nigdje nisam mogao uoiti. Slegnuo sam ramenima i otiao do svojeg drveta gdje se nalazila biljenica koju sam juer ostavio. Pogledao sam u nju i zaprepastio se. Na posljednje tri stranice bile su skice vranca kojeg sam juer promatrao i na kojem sam danas doao. Nisam imao namjeru vratiti se kui tako skoro. Ne nakon to sam onako odjahao sa lekcije. Otac e biti ljut. Odluio sam se jo zadrati tu. Sjeo sam na drvo i poeo crtati Nixie. Kada sam bio na pola gotov sa popunjavanjem detalja osjetio sam blag uzdah. Pogledao sam preko ramena i ugledao Nixie.

-Josh. Ovo je predivno. Jo neko vrijeme je promatrala moj crte letei ispred njega. Onda se odjednom trgnula i pruila mi ono to je imala u ruci. Evo. Popij ovo. Sumnjiavo sam pogledao u to. - to je to? Napravio sa zgaenu facu iako nije bilo temelja za to. -To je moja voda. Ona e te pretvoriti u jednog od nas.-

ETVRTO POGLAVLJE Zabezeknuto sam gledao u nju. Je li ona normalna? Do prije 20 minuta nisam niti znao za vilinski svijet a ona sada eli da budem jedan od njih. - Nema anse!- Nisam niti shvatio da sam to rekao na glas sve dok nisam ugledao njeno uvrijeeno lice. Poela je letjeti dalje od mene, odbacivi to to je imala u rukama, a ja nisam imao pojma to da uinim. U trenu mi je pala ideja na pamet. Iako nisam znao koliko je to pametno uhvatio sam je za krila pazei na njenu kosu jer mi je instinkt tako govorio. Automatski se okrenula i poklonila mi se. Nisam znao to da radim pa sam se i ja njoj poklonio. Kada je podignula pogled bila je ljuta. -Kako se usue povui me za krila nakon to si mi onako odgovorio na pretvaranje. To je ast! Takvo to rjetki uju i nitko od njih to ne odbija. Iz oiju kao da su joj frcale iskre koliko je bila ljuta. Pomislio sam da bi me mogla spaliti pogledom kada bi to bilo mogue. Onda sam se sjetio da je vila i da bi to zbilja moglo biti mogue pokunjio sam se. Odjednom me oprao val vode iz rijeke. Poeo sam dahtati ne vjerujui to se upravo dogodilo. Pogledao sam Nixie i vidio kako se smije. Nisam mogao vjerovati. Ja pomislim da bi me mogla spaliti vatrom ona me polije vodom. Sada sam ja bio ljut iako je imala pravo na to. Ipak sam je naljutio i odbio njenu ponudu. Opet sam se poveo instiktima i naklonio te ispriao. - Iskreno se ispriavam, vilo Nixie, nije mi bila namjera, samo me va prijedlog zatekao nespremnog.- Iznenadio sam sam sebe formalnou svoga odgovora. Nixie me oprezno pogledala i promatrala due vrijeme dok naposlijetku nije kimnula. - Dobro. Zadovoljna sam tvojim ponaanjem nakon pogreke. Roditelji su te dobro odgojili. Na spomen mojih roditelja trgnuo sam se i izrazio svoju sumnju. -Ako... Ako popijem tvoju vodu i postanem vila, to e biti sa mojim roditeljima?Pogledala me oprezno i polako mi odgovorila. - Sjeanje e im biti izbrisano. Nee te se uope sjeati.- Odgovor me raalostio. U mislima mi se stvorila slika moje majke. Moje predivne majke koja izgleda kao kuni duh. Onda mi je u misli dola slika mog oca. Tvrdog Rusa. Donio sam odluku i obavjestio vilu o tome. -Dobro. Pretvori me.- Nakrivila je svoju sitnu glavu i puhnula u frulu. Odjednom je voda ponovno zasvijetlila a iz nje je izaao kamen oblikovan kao aa i uletio u moju ruku. Pogledao sam u njega i vidio svjetlucavu sivu tekuinu kako se presijava. Sumnjiavo sam pogledao Nixie. Kimnula mi je i pokazala rukom na au. I dalje sam stajao nepokretan razmatrajui svoju odluku. - Ne mora popiti ako ne eli, ali mora znati, izabran si. Vidio si nas u snu, Donatella te je dovela ovdje na svojem vrancu, probudio si me i nisi ustuknuo kada sam puhnula svoj Pokajniki duh na tebe nego si samo stajao zatvorenih oiju

duboko diui. To znai da si osjetio nekakav ugodan miris. To samo posebni ljudi osjete. Ali, odluka je samo na tebi. Njezin tihi, blagi glas me smirio. Sadraj njene reenice mi je pomogao da donesem odluku. Volim svoje roditelje, volim svoj ivot. Imam umjetnike interese, a otac me ui kako da pomou prirode pomognem ljudima, ali ovo... Ovo je neto posebno. Dobiti ponudu da postanje vila. Vilenjak, zapravo. To se ne dobija u pet ivota a isto se tako i ne odbija kad se dobije. Sada je na meni bio red da kimnem glavom. Duboko sam udahnuo i ispio tekuinu. Imala je okus eerne vate iako je nikada nisam volio. Tada sam se poeo osjeati udno. Zatvorio sam oi i prepustio se doivljaju. Tijelo kao da mi je poelo lebdjeti. Moda i jesam lebdio, ali nisam imao hrabrosti otvoriti oi da se uvjerim u to. Odjednom sam osjetio vihor. Nakon kratkog osjeaja levitacije na leima sam osjetio meto meko, ali i vlano. Kao da me je netko poloio na zemlju. Nakon toga neto kao da mi je poelo puziti po torzu i vratu. Osjetio sam blagi ubod te me onda obuzeo osjeaj mirnoe. Kroz moje misli su prolazile mnoge slike. Nisam ih mogao najbolje razaznati, ali su sve imale komponentu koja ih povezuje. Zemlja, biljke. Nakon velike koliine brzih slika poeo sam gledati konstantne pokretne slike koje su trajale due vrijeme. Izgledalo je kao peina, prepuna mahovine. I jedna mala svjetlea tokica u koju se jedva moglo gledati. Nakon nekog vremena lebdenja tokica se spustila na pod meu korijenje koje se rasprostiralo po podu peine. Tada se prizor promijenio. Od tokice pogled je kroz stijene vodio gore, u visine, van iz peine. Vidjeo sam gomilu vila kako lebde oko planine u kojoj se nalazila peina. uo sam ih kako tiho mrmljaju neto, ali nisamo mogao razaznati to govore. Ponavljali su jednu istu reenicu cijelo vrijeme. Kao neku vrstu mantre. Prizor me ponovno odveo u peinu meu korjenje. Tamo se tokica poveala i spojila sa korijenjem. Kako je vrijeme prolazilo tokica je rasla i polako je gasnulo njeno svjetlo. Sada sam ve mogao razaznati oblik unutar nje. Izgledalo je kao ljudsko bie koje ui. Polako se poveavalo i unutra sam spoznao sebe. Nisam bio isti, ali crte lica se nisu znatno promjenile. Polako sam se uspravio i na leima sam spazio krila koja su i dalje svjetlucala. U rukama sam drao neto nalik mau, ali otrica je bila na oba kraja dok je u sredini bila drka. Imao sam dugu sivu kosu i iljate ui. Na sebi sam umjesto hlaa imao visoke izme i neto nalik donjem djelu vojnog oklopa na emu mi je visio no. Odjednom sam se uzdigao u zrak i poletio prema izlazu iz peine. Vani su me doekale sve vile iz Vlajilanda. Kada su me ugledali svi su odletjeli. Tada se prizor raspao i naao sam se pokraj Nixie. Samo to je ona sada bila moje veliine a priroda koja nas je okruivala je bila ogromna. PETO POGLAVLJE Boe, kako je sve veliko. Da mi je bar to vidjeti iz zraka. im sam to pomislio naao sam se iznad Nixie to je znailo da sam u zraku. Osjetio sam kako mi se miii lica pomiu u osmijeh. Napregnuo sam se i uzletio jo vie. Kada sam napokon izaao iz ume pruio mi se predivan pogled preko ume. Okrenuo sam se i ugledao svoju kuu. Svoju bivu kuu ispravio sam se.

- Sada nema povratka. Njihove misli su izbrisane, nemaju nikakvog sjeanja na tebe i taj se proces ne moe obrnuti. Kao niti tvoja preobrazba.- Nisam niti shvatio da je Nixie lebdjela pokraj mene. Pogledao sam je i vidio je u sasvim drugom izdanju. Njena siva kosa kao da je bljetala takoer i haljina. A tek krila! Bila su izraenija. Puno izraenija i polako su se pomicala na mjestu to im je dalo sasvim drugu dimenziju. Zadivljeno sam gledao u njih i nesvjesno im priao te ih dotaknuo. Sada kada sam vilenjak osjeaj je bio sasvim drugaiji no kada sam bio ovjek. Struktura im je bila drugaija. Bila su poput svile, ali u isto vrijeme poput najmekeg i najljepeg cvijeta u naem vrtu. Poput orhideje ili ksenije. Tada se Nixie brzo okrenula i pogurnula me u umu. Bio sam zbunjen. Nisam shvaao to se dogaa. Kada smo se spustili na zemlju upitno sam je pogledao podignuvi jednu obrvu. Na to sam uvijek bio ponosan. - Ne gledaj me tako. Pretvorila sam te bez da sam pitala kraljicu i bez da je ona to odobrila. U daljini sam vidjela kraljiinu ophodnju. Morala sam te smaknuti!Uurbano mi je odgovorila letei uzrujano ljevo desno. Do ovog trenutka nisam shvaao ozbiljnost situacije. Sada mi je bilo ao zbog toga. Ovo je moglo Nixie dovesti u jako neugodnu situaciju. Nisam znao koliko neugodnu i kakvu situaciju, ali predosjeaj nije bio dobar. Razmislio sam malo o tome. Ako me vide nee biti dobro. Bilo bi bolje da sami odemo tamo, ali i to nam nee puno pomoi. Ipak sam nedoputeno postao vilenjak. Onda sam se prisjetio prizora dok sam se pretvarao. Kada sam izaao van iz peine svi koji su stajali vani odletjeli su. Kao da su me se sramili. Opet me eka teka odluka. Ponovno sam razmotrio svoje opcije i odluio. - Hajdemo u Vlajiland. Bilo bi bolje da se sam javim nego da nas otkriju. Tako bi izgledalo da smo se skrivali, da smo htjeli to zatajiti od kraljice. Kada sam to izrekao osjeao sam se puno bolje. Kao da radim pravu stvar i taj osjeaj mi se jako dopao. - Kako... Kako ti zna kako se zove vilinska zemlja?- upitala me Nixie sva zbunjena. Slegnuo sam ramenima. - Nemam pojma. To ime mi je dolo samo od sebe u misli tijekom pretvorbe. Kad je to ula vidljivo se opustila i kimnula glavom. - To samo potvruje ono u to sam sumljala. Stvoren si za neto. Mahnula mi je rukom kad je poletjela. Doi. Idemo u Vlajiland javiti se kraljici.- Uzela je svoju frulu i zasvirala predivnu pjesmu. Kako se melodija ubrzavala tako se voda u potoku uzburkavala i stvarao se vir. Kada je njezina pjesma zavrila voda je bila razmaknuta a Nixie je uletjela unutra. Pourio sam za njom jer nisam htio ostati sam ovdje. Kada sam uao unutra poeo sam se vrtjeti kao lud te me je voda prekrila, ali, nekim udom, ostao sam suh. Prostor u kojem sam bio inio se poput tirkiznog tunela. Nisam mogao vjerovati da bi voda iz obine rijeke mogla biti takve boje. Ali, ipak, sada sam uvidio da skoro sve u to sam vjerovao, vie nije isto. Nakon puno vrtnje vir kao da nas je ispljunuo van. Nali smo se u predivnoj zelenoj oazi mira. Sve je bilo maleno, prilagoeno vilinskoj veliini. Nisam si mogao pomoi i poeo sam promatrati prirodu oko sebe. Skroz sam zaboravio razlog zbog kojeg smo doli u Vlajiland. Odjednom me je par jakih vilinskih ruku epalo i naao sam se noen u zraku to mi se nije inilo kao dobra stvar.

ESTO POGLAVLJE Pogledao sam oko sebe da shvatim to se dogaa i jo vie se iznenadio. Dva vilenjaka ratnika su takoer nosili i Nixie kao i mene. Pokuao sam se brzim pokretom izvui iz njihovog stiska, ali sve to sam zadobio time je ljutit pogled grdosije koja me drala za ljevu ruku i jo jai stisak no to je bio prije. Odustao sam od pokuaja i prepustio se. Ako se ne mogu izvui moda ih bar mogu navesti da mi kau gdje idemo. -Hej, veliki! to sam skrivio? Kuda nas nosite?- Moda sam bio malo zao, ali nije mi u krvi da se ba brzo predam, makar se samo u sebi borio. Opet su me iskosa pogledali, ali su barem odgovorili. - Strane, vodimo te kraljici!- Uh. Dobro. Sad barem znam kamo idemo i mogu pripremiti obranu. Pokuavao sam smisliti neto pametno, ali mi nita nije ulazilo u glavu. Nakon nekog vremena provedenog u zraku doli smo do velikog drveta. Uletjeli smo unutra kroz ulaz koji se nalazio u korijenu. im smo uli unutra osjeao sam se drugaije. Monije. ak je i moje udno oruje malo zasjalo. Vodili su nas prolazima koji su vodili kroz drvo. Imao sam osjeaj da se penjemo iako se put nije pokazivao takvim. Napokon smo doli do velikih vrata napravljenih od ispletenih listova palme. Nisam bio siguran od kuda im, ali ovo je bilo udno mjesto. ak i po mojim mjerilima. Mislim da me vie nita u vezi njega nee uditi. Ostavili su me ispred vrata i rekli mi da ekam dok su Nixie grubo uveli unutra. Htio sam protestirati, ali mi je ona uputila upozoravajui pogled. Tek mi je sada dolo do mozga da smo kod kraljice. Ne elim raditi nikakve ekscese. Smirio sam se dovoljno da nita ne kaem, ali nisam uspio do kraja ugasiti vatru koja je gorila u mojim venama. Koraao sam hodnikom ispred vrata stalno se vrtei u krug. Nisam mogao uti to se dogaa unutra. A zanimalo me je. Jako. Ovdje se najvjerojatnije odluuje o mojoj sudbini. I sudbini male, energine Nixie. Na neki udan, iritirajui nain, svidjela mi se. Nije mi bilo svejedno kakvu e odluku donijeti ovdje. Niti u vezi nje, a kamoli u vezi mene i mojeg novog ivota. Znao sam da su listovi palme, ako se okrenu na pravu stranu, dobri za izolaciju, ali sam odluio pokuati neto saznati. Polako sam se pribliio vratima i prislonio ui uz lie. uo sam samo mrmljanje. Nakon nekog vremena prislukivanja razaznao sam glas od Nixie, ali sam uo i jo jedan, meni nepoznat. Glas je bio divan. Imao je divnu intonaciju. Kada je osoba govorila bilo je kao da sluam predivnu skladbu. ak i kada je ista ta osoba vikala, glas je bio potpuno oaravajui. Tekom mukom sam se odupro njegovim hipnotizirajuim svojstvima i uspio sam razaznati nekoliko reenica. - Kako si se usudila? Pretvoriti obinog ovjeka u jednog od nas? Bez da si mene pitala! I jo si se usudila dovesti ga u Vlajiland! Na to si mislila?- Tjekom cijele tirade osobe sa melodinim glasom, za koju sam pretpostavio da je kraljica, Nixie je utila. Nisam je takvu poznavao i morao sam se nasmijati tome, na to me uvar, koji je stajao u blizini, uutkao. Kratko vrijeme sam sluao, ali nisam mogao nita uti. A onda, odjednom, zauo sam grupni uzdah. Shvatio sam da se u prostoriji iza vrata nalazi vie osoba od

same kraljice i Nixie. uvari moda. No, to je bilo manje vano. Mene je zanimalo zato su svi skupa uzdahnuli. Napregnuo sam sva svoja ula kojih sam se trenutno mogao sjetiti ne bih li uo jo to. Zbilja sam elio znati to se dogaa unutra. No, rezultat je bio raoaravajui. Sama ista tiina koju sam uo i prije nego to sam odluio prislukivati. Odjednom, vrata su se otvorila i pred njima se pojavila mlada osoba koja me pozvala unutra pokretom ruke. Niti na kraj pameti mi nije bilo da se odupirem tomu. Osoba je izgledala jako vano a moj trenutni interes je da preivim ovo to god je predamnom. Uao sam unutra i poeo razgledati prostoriju. Bila je visoka ak i za vilinska mjerila. Struktura stropa i zidova, ali takoer i poda, ukazivala je na to da je napravljena iz drveta. Koje iznenaenje. Mogli su barem malo to zamaskirati. Oekivao sam od kraljiinih odaja da budu otmjenije a ne ovako jednostavne. Iako i jednostavnost ima svojih prednosti. - Ah!- osjetio sam jak pritisak na podruju prsa. Pogledao sam pred sebe i shvatio da svi gledaju u mene. Mene koji sam se upravo zabio u osobu koja me uvodila unutra. Da stvar bude jo gora, ona se upravo klanjala pred visokom, u areno obuenom, mladom enom. Djevojkom, radije. Bila je obuena u arenu haljinu ija je duina bila do poda. Krila su joj takoer bila arena dok joj je kosa bila crveno smea iako je vie vukla na crvenu. udno me gledala neko vrijeme i na kraju odluila progovoriti. - Dobro nam doao, Josh. Moje ime je Rhyannon, kraljica Vlajilanda. Koliko sam razumjela iz govora kojeg mi je Nixie rekla, nisi ustuknuo pred njenim Pokajnikim dahom?- Izgledala je zadivljeno, oi kao da su joj svjetlile. Ja osobno nisam vidio veliku halabuku iz toga. Udisao sam miris koji je Nixie puhnula. Potvrdno sam kimnuo i krenuo odgovoriti, no Rhyannon me prestigla. - Oh! To neto znai. Moram provjeriti. Dugo se nisam posavjetovala sa Yggdrasilom.- Zbunjeno sam je pogledao, traei objanjenje, ali ga nisam dobio. Trgnula se i odletjela nekuda. Svi su ostali mirno stajati pa sam i ja sljedio njihov primjer. Nekoliko minuta kasnije kraljica se vratila ponosnog pogleda i uzdignute glave. - Josh, sine Sergejev, dozvoljavam ti da ostane u Vlajilandu. No, zauzvrat, mora nam pomoi svojim umijeem kada doe vrijeme za to. No, do tada, dajem ti na zadatak da naui sve o vilinskoj povjesti. Bit e uenik od Nixie.- S tim rjeima se okrenula i vratila se u prostoriju, dranja uzdignutijeg i moda ak i malo ponosnijeg nego prije, iz koje je maloprije izala.

SEDMO POGLAVLJE Kako su dani prolazili ja sam uio sa Nixie koja je bila jako dobar i strpljiv uitelj. Vilinska povijest je bila pomalo teka, ali i zabavna pa sam je sa lakoom savladavao. Uio sam o vrstama vila te o nainima kako ih ubiti. Uio sam o vilama Sidha koje su od pamtivjeka vodile ratove sa vilama Vlajilanda. Te sam i napokon sam saznao vie o slavnom Pokajnikom dahu. Pokajniki dah je zapravo neto to se nalazi u Nixie a na svijet izlazi posebnom vrstom izdisaja. Njime Nixie moe vidjeti osobe sa neistom savjesti, sa zlim

namjerama. Tim se osobama, kada Nixie puhne u njih, probude instinkti te im govore da bjee od nje, da je ona grabeljivac. Samo dvije osobe u koje je puhnula nisu ustuknule nego su osjetile miris. Jedna osoba sam ja a identitet druge mi nije htjela otkriti. Tijekom svog boravka ovdje cijelo vrijeme sam izloen poruzi ostalih vila jer nisam kao oni. Jer nemam neku posebnu mo te mi povijest vila nije poznata od roenja. No, kako ja na to gledam, povijest mi je poznata od roenja, jer moje roenje se zbilo tek prije nekoliko dana. Otkrili smo da sam ja zapravo vila prirode, jer sam kao osoba, ovjek, volio prirodu te imam nevjerojatno iroko znanje na tom podruju. Danas sam sa Nixie uio openito o vilama. Posebno sam zapamtio uvod u to predavanje i cijeli dan mi se vrti u glavi: U svom prirodnom stanju, vile su zapravo ista energija. Zauzimaju oblik po svom karakteru ili podruju na kojem borave. Naa krila nainjena su od svjetlosti, osjeaja i energije. Oi su nam ogledala due. Poneke vile imaju crvene ui i to je znak njihove nadnaravne moi. Takoer, neke vile znaju oponaati ljudsku modu i stilove tog vremena. Smrtni smo, ali ipak ivimo dulje od ljudi, a za razliku od njih vrlo vjeto se sluimo maginim moima. Vile vole pomagati ljudima koji su pomogli njima i u tom sluaju ljudi to moraju zadrati za sebe. Vile znaju biti tvrdoglava, svojeglava i udljiva stvorenja i sve to kaemo ne mora uvijek biti istina. Niti na jednom od dosadanjih sati nisam toliko paljivo sluao sve to mi je Nixie govorila. Ova lekcija mi se uvukla u glavu. Nisam imao pojma zato. Nije bila ba TOLIKO posebna. -Hej, travaru, izrasla je nova travka u Tuatha De Danann, odi provjeri to je to. Moda je neto korisno.- uo sam rastegnut govor lokalnog zafrkanta koji se namjerio na mene. Dignuo sam glavu i pogledao zlobnika svojim najboljim ao mi te je pogledom. Udaljio se sa svojim prijateljima smijui na sav glas. Kao da je fora bila neto. Tuatha De Danann bilo je vulkansko podruje Vlajilanda na kojem nije nita raslo radi velike koliine sumpora koji je po njemu padao. Toliko sam do sada barem nauio o podruju na kojem se Vlajiland prostire. Samo to oni toga oito nisu bili svjesni. Odmahnuo sam glavom na njihovu glupost i ostavio se gledanja u biljke, kojim sam se bavio dok me nisu grubo prekinuli, i krenuo prema svojoj sobi. To je zapravo bilo malo odjeljenje u korijenju jednog od mnogobrojih drvea. Bilo je potpuno uklopljeno sa prirodom i posve personalizirano. Dok sam iao tamo promatrao sam tua prebivalita. Uvijek bi malo zastao kod Shiraah, vile koja mi je bila slina po podruju djelovanja, ali mi nije htjela otkriti koje je njeno podruje tono. Znao sam da je njezin partner jedan od vilenjaka iz kraljevske garde. To je zapravo lijepi naziv za one koji su grubijani i nisu vile niega. Kao i svaki put, nasmijao sam se na tu misao. Njezino prebivalite, ili kako ih ja nazivam-sobe, nalazilo se izmeu korjenja drvea na obali rijeke. Bilo je okrueno svakakvim zelenilom i kamenjem. Trenutno se odmarala u listu koje je nedavno palo sa jednog od drvea koje ju je okruivalo. Shiraah je uljudna sa svima te je svi vole, ukljuujui kukce. Na licu mi je zatitrao novi, iri osmijeh kada sam vidio svijetlicu, koja je uletjela u improvizirani kostur od

lampe, kako joj glumi jednu. Shiraah je bila plavokosa vila, uvijek obuena u lude i nezaboravne kombinacije koje je esto mjenjala. Ja jo nisam shvatio kako se mijenjaju odjevne kombinacije. Sada je zamiljeno sjedila i gledala u prirodu koja ju okruuje. Pretpostavljam da meditira. Nastavio sam dalje, do svoje sobe, takoer kao i Shiraah, uivajui u prirodi i blago meditirajui. Priroda koja je okruivala Vlajiland bila je predivna, tako zelena i prepuna ivota da sam se ovdje, na mjestu njezina uzgajatelja i zatitnika, osjeao suvino. Doavi do svoje sobe odahnuo sam na mir koji me tamo snaao i sruio se na svoje omiljeno mjesto, korijen koji je strao iz zemlje. Zlobno sam se nasmijao jer sam ja svoje odjeljenju davao posebnu personalizaciju samo jer sam mogao. Smjestio sam se u leei poloaj i nastavio sa svojim dnevnim ritualommeditacijom. Svaka vila i svaki vilenjak koji su se specijalizirali za neto trebali su barem jednom dnevno meditirati kako bi se spojili sa svojim unutarnjim ja, svojim egom, sa svojom specijalizacijom. Zatvorivi oi i sklopivi ruke pod glavu um mi se smirio i ispraznio. Svakodnevne gluposti i brige zamijenili su prizori iz okolia i prirode. Pustio sam um da mi luta dok sam ponavljao svo gradivo koje me je otac nauio tijekom mog ljudskog perioda. Sa alou, ali i veseljem, sam se sjetio svojih roditelja i biveg doma. Slike roditelja i nekada tako poznate okolice koje su mi poele prolaziti pred oima zamijenile su ive slike strave i uasa popraene velikom kolinom dima koje su se upravo pojavljivale i odvijale ispred mojeg odjeljka.

OSMO POGLAVLJE Svi stanovnici Vlajilanda u svojim odijelima svijetlih boja trali su i letjeli iznad mene praeni biima iste veliine i oblika, ali u tamnim odjelima. Stresao sam glavom te protrljao oi nebi li prizor koji se odvijao pred mojim oima nestao, ali to nije urodilo plodom. Vile Sidha! Zaprepastio sam se kada sam uo nepoznati glas u glavi te se jo vie ukoio neznavi to da uradim. Ukljui se u gomilu! Krila su mi naglo zaleprala i poletjela ponijevi me prema svim drugim vilama koje su letjele u meni nepoznatom smijeru. Pokuao sam se oduprijeti, ali nisam mogao te sam se nevoljko prepustio. Neko vrijeme nepoznata sila me nosila onim istim koridorom gdje su letjele i druge vile i vilenjaci. Polako sam se poeo oputati jer me sila nosila onim dijelom koridora koji je bio izvan opasnosti i kaosa. Pogledavi oko sebe naao sam se oi u oi sa dimom, tamom i vatrom. Nae drvee, nae kamenje, skoro cijela naa okolina bila je obavijena u sivi dim. Kamenje je letjelo na sve strane, nai lanovi Kraljevske garde bili su u izravnom sukobu sa novopridolicama za koje mi je glas u glavi rekao da su vile Sidha. Pogledao sam ih bolje te uoio jednu osobu, vilu koja se izdvajala iz gomile koja se nala u svom ovom kaosu.

Stajala je podalje od svega toga sa samozadovoljnim smijekom na licu. Obavijao ju je teki, gusti, sivi dim. Klizala je po njemu kao surfer na dasci koji klizi po morskoj povrini. Krila, koja su bila bijela i pernata, su joj bila rairena pomaui joj da odri ravnoteu na tom kaosu od dima i kamenja. Izvirivala su iz oskudnog gornjeg dijela ratnog oklopa kojeg je nosila a koji je bio dio jo oskudnijeg donjeg na koje su se nastavljale velike, duboke crne izme sa nastavkom sa strane koji joj je, pretpostavljam, vie sluio za estetiku nego kao pomo u borbi poto se dri podalje od iste. Visoko u zraku u desnoj ruci nalazilo se njeno oruje koje je, kao i ona, bilo crno i svo zailjeno. Na ramenu iste ruke nalazila joj se glava orla dok joj je desno rukav bio... Natapiran? Moju pozornost je skrenula nagla promjena smijera mog leta. Vodilo me u umu, kroz dio ume koji nije bio zahvaen ovim dimon i vatrom iz kaosa. Kako sam letio sve dalje i dublje kroz umu shvatio sam da u ovom dijelu jo nikada nisam bio. Nisam niti bio siguran koji je ovo dio Vlajilanda. Ali, moja krila nisu odluila da ovo bude nae odredite nego su nastavila dalje letjeti i preletati podruja koja su polako prelazila iz zelene u naranastu. U daljini sam ugledao potpuno sivi dio reljefa te shvatio gdje se nalazim. Tuatha De Danann, vulkansko podruje. Dokle mi je pogled sezao podruje je bilo toliko sivo i jadno da me dua zabolila za manjkom ivota koji je ovdje bio. Iznad aktivnog vulkana koji je ovo sve prouzroio i koji se ponosno izdizao iznad opustoene doline mogla se vidjeti poprilina koliina dima neke udne boje koja je vukla na naranastu. Odjednom, sve je utihnulo te se zacrnilo. Crnilo je potpuno obuzelo moja osjetila te ih jo jae izotrilo. Osjetio sam svaki pomak krila drugih koji su sudjelovali u borbi. No, sve je bilo udno i to na potpuno novom nivuo udnog. Lepeti su bili tu, ali ne tako brojni niti intenzivni kao prije. To me je zabrinulo te sam se pokuao pomaknuti da shvatim to se to dogaa. No, ponovno nisam mogao. Kao da je tu bila sila tea koja mi nije dozvoljavala da uinim ita doli da razmiljam. Nakon nekog vremena provedenog u paralizi prepunoj crnila sva osjetila mi prorade te ispred sebe ugledam prizor pobjede vila Vlajilanda. Krvavi prizor pobjede vila Vlajilanda nad vilama Sidha u kojem sam ja imao glavnu ulogu.

EPILOG -Hej, travaru, ima jo malo one masti od proli puta, mali se opet..- Prekinuo sam njegovu tiradu bacivi mu dozu Tigrove masti. Dignuo ju je u zrak u nasmijeivi mi se opet progovorivi. Hvala, drue, koliko sam duan?Nasmijao sam mu se na to i odmahnuo rukom koja je popratila moj odgovor Nita, zna da je kod mene tako. 'Ajde bjei sada, zaustavlja mi promet!- Rukom koja mi je bila u zraku zveknuo sam ga po uima i vjeto se izmaknuo njegovom udarcu koji je slijedio. Sada je bio red na njega da digne ruku i zaprijeti mi prstom.

-Doi e vrijeme kada u i ja tebe tako. Samo ekaj.- Nasmijao sam se na tu njegovu ispraznu prijetnju. Mojem smijehu pridruio se jo jedan smijeh-puno blai, ali u isto vrijeme puno zvonkiji. Krila su mi zaleprala te sam se okrenuo i susreo sa najljepim parom plavih oiju koje sam ikada vidio. Malo sam se sagnuo da je poljubim te joj rukama obuhvatim lice. Prekinuvi poljubac nasmijeio sam joj se i premijestio ruke sa lica na, sada ve, nabrekli trbuh te malo glasnije apnuo. -Da, doi e vrijeme. Jer doe vrijeme za sve.- Nasmijeila mi se natrag i kimnula te se propela na prste da me jo jednom poljubi. Glas koji je dolazio iza njenih lea prekinuo nas je. -Nixia, dosta toga, to radite kod kue, sada imamo posla!-

Nakon dugotrajnog razgovora i sl. vila odluci da ga pretvori u vilenjaka bez odobrenja kralja i kraljice. Tada u njihovoj zemlji mora nauciti dosta njihovih obicaja sto je tesko i neki mu se izruguju. No kada dode rat(odaberite s kim) x ima ulogu u tome jer zna pripraviti masti i pomoci ozljedenima. Na kraju s jednim napitkom odnose pobjedu..