Branko Bonjak

Istina i dresirano miljenje

Mnogima se ini da je traenje istine pomalo nalik na Sizifov posao. Kada se doe do relativnog zavretka, opet se mora poeti iznova, jer svaka generacija tei za tim da ima svoj sud o svemu. Prenijeto na podruje zbiljskog drutvenog dogaanja, dolazi se do istih principa. Ono to je danas istina ne mora biti i istina za sutra. Drutvene promjene u skali zbiljnosti esto iznenauju. Juer jo prvi ovjek postaje sutra zaboravljen i odbaen, jer se za svakoga moe rei da je u radu grijeio. Ve od mitskih praroditelja grijeh je tema nekog neobjanjivog prokletstva. Da li je grijeh nepromjenjiva sudbina ovjeka, koju bi Freud mogao objasniti psihoanalizom, ili pak ljudska nemo da se ovjek osigura u svojoj egzistenciji? Da ovjek grijei, injenica je i ope uvjerenje. Ni rimski papa nije u tome izuzetak. Dakle grijeh je trajna i apsolutna mogunost da su ovjeku pokae da je u zabludi. To je kao fatum starih mitologija. No za razliku od mitskog boga usuda, savremeni mit o injenju pogreaka ima svoju drutvenu i povijesnu primjenu. Ba zbog toga to su jedni tu da grijee, a drugi da uoavaju taj pad, diskusija o istini postaje conditio sine qua non svake ljudske komunikacije i povijesnog kretanja uope. Ima jedna stara anegdota u kojoj se pria o grupi mladia koji su bahato uli u Akademiju. I ve s vrata upitae: Tko je onaj stari? uvar kole im dostojanstveno odgovori: Ono je uveni Ksenokrat. Doe do male zabune, ali ipak jedan upita: A ta on to radi? Opet dobi dostojanstven odgovor: On sa svojim uenicima istrauje istinu. Tada jedan upita: A kada e je primjeniti? U toj anegdoti reeno je sve. Tekoe su velike. Ako je filozof ve ostario, a jo nije naao istinu, ta je onda sa istinom. Ne znai li to da je ivio bez istine? Ako ima nade da se istina nae makar i u starosti, to to vrijedi, jer pitanje je opravdano a kada e je upotrijebiti? Anegdota o istini sadri bit problema. Istinu nitko nema u gotovu, kao na primjer komad novca, koji bi se iz jedne ruke preuzeo u drugu. Tom analogijom Hegel je izrazio problem metodolokog

pristupa u istraivanju istine. Sadraj istine ne moe postati apsolutan, a kao relativan nuno se mijenja. Ta stalna promjena u pojmu istine sadri povijesnu obavezu. Filozofsko razmatranje istine mora uvijek u sebi nositi princip, koji su stari filozofi zvali bios theoretikos. To je Seneka preveo sa vita contemplativa. Kasniji crkveno-asketski prizvuk tog pojma nema veze s prvobitnim znaenjem tog odreenja, jer filozofija je i aktivna i kontemplativna. To je izrazio i Seneka (Ep. 95, 10). Bios theoretikos znai misaoni odnos prema bitku, dakle prema totalitetu. To je oblik duhovne aktivnosti ili filozofski ivot, kako je rekao Aristotel. Ako bi se termin istina zadrao samo kao oznaka pojma (miljenja) i stvari, to bi onda bila istina u filozofskom smislu? To je problem kojim se posebno bavio Hegel. Ako je istina samo podudaranje predstave s predmetom, kako emo, pita Hegel, nazvati to, to je predmet i cilj filozofije? Na to pitanje moe se odrediti samo apstraktno. Hegel kae da je u filozofskom smislu istina to, da se neki sadraj podudara sa samim sobom. Prenijeto na drutvo i povijest to bi znailo jedinstvo teorije i prakse. Filozofsko razmatranje istine zanimljivo je u sadrajnom pogledu ve i po samom terminu. O tome su prvi razmiljali grki filozofi. Grka rije aletheia (istina) etimoloki znai ono to nije skriveno. U svijetu bitka skrivenosti je subjektivni nain odnosa prema stvarnosti. ovjekovo miljenje o stvarnosti je put i nain tumaenja i otkrivanja bitka. Istina kao neskrivenost predmeta isto je to i znanje o predmetu. Otkrivanje skrivenosti znai dovoenje objekta u sferu subjekta (u teoriji i praksi). Objekt postaje povijestan, oovjeen. Svaki stupanj otkrivanja je stupanj oovjeenja bitka. Sve to je izvan podruja ljudskog djelovanja i miljenja stoji izvan horizonta svijesti, pa stoga za subjekt nije ni skriveno ni otkriveno. Ta razlika je moe se uspostaviti tek prema neemu to je na predmet (=pred-met), to je ispred nas u povijesnom zbivanju i u procesu oovjeenja. Tako doveden predmet moe za nas biti otkriven ili skriven, ali za sebe taj predmet nije ni jedno ni drugo. Kategorija skrivenosti i neskrivenosti see toliko koliko se prostire horizont oovjeenja u svijetu bia. Poveanje opsega i sadraja oovjeenja (u bitku)

uvjetovano je nainom i mogunou ljudske egzistencije. Stoga moemo rei da je povijesnost osnova svakog ljudskog djelovanja uope. Povijesnost i bitak niti se podudaraju niti se mogu iskljuiti. Njihov je odnos meusobno osvajanje i uzajamnog djelovanje. Osvajanje u bitku je proirenje i suenje istodobno (tj. proirenje oovjeenog bitka i suenje sfere skrivenosti). Grko-jezino oznaavanje istine kao neega to nije skriveno sadri u svojoj biti (sutini) opu dijalektiku bitka (tj. subjekta, objekta i povijesti). Takva dijalektika otklanjala je svaki oblik fatalizma. Otkrivanje je stvaralaka aktivnost, a takva aktivnost je nain egzistiranja ovjeka. Stoga moemo rei da je istina bit i uvjet ljudskog postojanja uope. U filozofiji se mnogo govorilo o zabludama u kojima se moe nai ljudsko miljenje. Poevi od Platonovih ljudi u peini pa do savremenih eshatolokih iluzija (ne samo u teologiji, ve i u praksi). Tema u pravom i krivom miljenju je otvoreno pitanje. Ljudi ne ive bez pretpostavke. Ako to zaboravimo i ponemo govoriti kao da to tako nije, onda svoje iluzije primamo kao zbiljnost. Od moguih pretpostavki koje vrijede kao zbiljnost, najvea je opasnost dresura miljenja (Njemaka rije: dressieren znai: obuiti, ukrotiti, dotjerati, a nastala je od francuske rijei: dresser, a to potjee od latinskog: directus, vidi dirigo, iz dis+rego=ispraviti, na pravac postaviti). To je ukroeno miljenje u kojem se gubi ovjekov individualitet. Openito dresura se postie na taj nain, da se neto ini to je u biti protiv prirode dotinog bia. Na primjer ptica treba da pjeva tada kad to hoe njen gospodar. I ljude se moe dresirati. Oni tada rade i misle na nain na koji su uvjebani. Dresure je bilo uvijek. To je nain ljudskog otuenja u kojem ovjek prestaje biti slobodno, a time i stvaralako bie. Dresirani ovjek samo je po imenu ovjek. U zbiljnosti on je kao Platonova sjena, tj. odraz i oponaanje svojih uzora. Takav nain egzistiranja znai povredu ljudskog bia u ovjeku. Dresiranost kao sadraj zbiljnosti, povijesti i duha moe se u biti svesti na dvije vrste. Postoji: 1. religiozna i 2. egzistencijalna

(birokratska) dresiranost. Struktura odnosa potpuno im je ista. Razlika je samo u tome to se u prvoj vrsti dresure predmet proiruje i u eshatologiju, a u egzistencijalnoj dresuri, egzistencija je ovozemaljska. Stoga moemo rei da je dresura (i u prvom i u drugom podruju) nekritiki i nemisaoni odnos prema svome uzoru. Dresura kao odreena struktura miljenja i egzistiranja u biti ostaje religiozni odnos. To je u prvom sluaju religiozni odnos prema bogu, kao oblikovanom najviem biu, a u drugom sluaju religiozni odnos prema drutvu i drutvenim institucijama, to znai da se vjeruje u njihovu nepogreivost. Da je to u biti ista struktura miljenja i nain odnosa moe se pokazati na mnogo primjera. Pogledajmo neke tekstove. U Starom Zavjetu Bog govori Hebrejima o svojoj moi i opominje ih da ne bi trebalo da zaborave ono to on sve moe uiniti. U testu proroka Isaije (45, 5-7) pie: Ja sam Gospod, i nema drugoga, osim mene nema Boga; opasah te premda me ne zna. Da bi poznali od istoka sunanoga i od zapada da nema drugoga osim mene; ja sam Gospod i nema drugoga. Koji pravim svjetlost i stvaram mrak, gradim mir i stvaram zlo: ja gospod inim sve to. A u knjizi proroka Amosa (3, 6) pie: Hoe li truba trubiti po gradu, a narod da ne dotri uplaen? Hoe li biti nesree u gradu, a Gospod da je ne uini? Prema tome autoritet boje moi mora biti neosporan. On je Bog i osim njega nema bogova. On stvara svijetlo i mrak, mir i zlo. Nita se ne moe bez njega dogoditi. Taj isti problem autoriteta i tenje za apsolutnou naao je svoju primjenu u nedavnoj prolosti, u faistiko-nacistikoj diktaturi i u staljinskom kultu linosti. To znai da zemaljski bogovi stvaraju isto, tj. sve ono, to je hebrejski bog govorio za sebe. Osnovno je da se utvrdi kakav odnos treba da bude prema autoritetu. Kakve i koje pouke mogu biti korisne? U Matejinom evanelju pie (4, 10): Gospodu Bogu svojemu klanjaj se i njemu slui. To je kao ideal saopeno ve u petoj knjizi Mojsijevoj (6, 13): Gospoda Boga svojega boj se, i njemu slui, i njegovim se imenom kuni. To je u mnogo emu i egzistencijalno pravilo. Klanjanje bogu postaje openito religiozni problem, jer bog sve moe bez razlike gdje sjedi, da li na nebu ili na bilo kojoj blioj

udaljenosti. Tko slua gornje upute ima potpuni osjeaj sigurnosti u odnosu na postavljeno bie. Apostol Pavle u poslanici Rimljanima (8, 28) pie vjernicima: A znamo da onima koji ljube Boga sve ide na dobro U poslanici Efeanima ta se misao razrauje kao problem nasljedstva i to po boijoj naredbi. Tko boga ne ljubi sam sebe upropatava. Stoga poznati boga ne bi smjelo biti teko, a postavlja se i kao nuno, jer o tome ovisi i mnoga egzistencija (u religiji eshatoloka, a u stvarnosti konkretna). Na tom principu zasnovana je crkvena hijerarhija. U biti na istom odnosu poiva i politika birokracija (bez obzira na sistem). U slijedu hijerarhije nii zasniva svoje pravo na postojanju vieg. U svojoj praksi on se uvijek poistovjeuje s vrhom. To je neizbjeno, jer u protivnom, cijeli takav odnos dovodi sebe u opasnost. Stoga je razumljiva i dilema Pirandellova junaka koji po gradu pali svjetiljke i pita, da li je on sada, dok pali svjetiljke, samo on taj koga stoga svi mogu ismijavati, ili je on tada dio vlasti kao slubenik uope? A kao takvog nitko ga ne bi smio dirati, jer vlast je vlast. Crkvena hijerarhija poistovjeuje sebe s voljom Krista, kao to se i nii birokrata ponaa tako u odnosu prema viem birokratu. U Lukinom evanelju Isus govori svojim uenicima (10, 16): Tko vas slua mene slua, tko se vas odrie mene se odrie, a tko se mene odrie, odrie se onoga koji je mene poslao. U Mat. 10, 40 taj zahtjev izraen je ovim rijeima: Koji vas prima, mene prima, a koji prima mene, prima onoga koji me je poslao (usp. I Iv. 13, 20). Tim shvaanjem identitet je postignut i vrijedi kao obaveza. Ako je netko u to neupuen, dokazat e mu da krivo misli. Pogledajmo ovaj primjer. Nedavno je u jednom crkvenom glasniku bila objavljena (povodom papina odlaska u Bombaj) slika tamonje djeve Marije (Marija kraljica Indije). Neki itaoci su se pobunili protiv takve djeve Marije, te su pisali redakciji tog lista, da im je ta djeva Marija vie nalik na prostitutku iz nonog lokala, nego na pravu Kristovu majku. Pitaju: Kad je majka boja nosila turban i toliko nakita? Ti itaoci ak pretpostavljaju da se ta slika mogla svidjeti nekom biskupu, i da se zbog toga objavljuje. Slijedi jo jedno pitanje: Ako je to sada prava Marija, onda su popovi stoljeima lagali, kad su je prikazivali drugaijom. Ta diskusija veoma je interesantna. U pojedinosti ovdje nije potrebno ulaziti.

Popovi su u prilog svog prava odgovorili jasno i glasno to je Krist rekao sveenicima: Tko vas slua, mene slua; Tko vas prezire mene prezire; a tko prezire mene, prezire onoga koji je mene poslao. Tim rijeima zavrava ta diskusija. Neka sada itaoci nau protuargument! Dakle, izlaza nema. Sveenici imaju Krista, a oni koji pitaju stoje sami za sebe. Stoga treba ostati pokoran. U Markovu evanelju (2, 7) stoji ova opomena: Tko moe opratati grijehe, osim jednoga boga? U tekstu Isaije (43, 5) pie: Ja, ja sam briem tvoje prijestupe sebe radi, i grijeha tvojih ne spominjem (Vidi i Jer. 31, 34). Grijesi i prestupi svakodnevni su. Nitko ih ne moe izbjei, a moe ih oprostiti samo bog. Povijest je u tom pogledu bila ironina. Funkciju biblijskog boga preuzeli su na sebe svi mogui silnici koji su odreivali ljudske sudbine. Ako su oni neto rekli, to je onda bilo dovoljno za razliite udese svih onih koji su im bili nepoeljni. Koncentracioni logor i istke sadraj us takva odnosa. Sovjetske pisce Iljifa i Petrova nije smio tampati nijedan izdava. Njihova satira svidjela se Staljinju i tekst je tampan. A moglo je biti i drugaije. Tada nastupa zavjera utnje koja se kao Nietzscheovo vjeno vraanje istoga oituje na svim meridijanima. Hijerarhijski, odnosno birokratski odnos saopava kao nain egzistencije i evanelist Matej. U tekstu 12, 30 navode se Isusove rijei : Tko nije sa mnom protiv mene je; i koji ne sabira sa mnom, prosipa. Marko (9, 40) pie: Jer tko nije protiv vas s vama je. Na tom principu inkvizicija je imala mnogo posla. Kad se primi parola Tko nije sa mnom, protiv mene je, kao meuljudski odnos, onda tu zaista nema vie sigurnosti za ovjekova prava i humanizam. Prema gornjem naelu treba se odrei svih koji grijee (oca, majke, sestre, brata, mua, ene) jer, tko to ne uini ne moe biti moj uenik ( Mat. 19, 29: I svaki, koji ostavi kue ili brau, ili sestre, ili oca ili mater, ili enu ili djecu, ili zemlju, imena mojega radi, primit e sto puta onoliko i dobit e ivot vjeni). To je saopeno u evanelju, a primjenjuvano je esto u ovjekovoj mukotrpnoj povijesti. Dresiranost je siguran put u pokornost. Religiozni ovjek mora znati da je sumnja u vjeru grijeh. Ni birokratska hijerarhija ne doputa sumnju. Upute za podruje religije glase ovako: Kazano je, ne kuaj Gospoda Boga

svoga (Lk. 4, 12). Kuanje nieg odmah se tumai kao sumnja u onoga koji je najvii. Na primjer u 5. Mojsije 6, 16 pie: Nemojte kuati Gospoda Boga svoga kao to ga kuaste u Masi. Svaa s Mojsijem isto je to i svaa s bogom: I narod se svaae s Mojsijem govorei daj nam vode da pijemo. A on im ree: to se svaate sa mnom? to kuate Gospoda? (2 Mojs. 17, 2). Svaka pomisao da si se osporavao apsolutni autoritet nedopustiva je. To je jasno izraeno u Isusovom odgovoru nevjernom Tomi. Isus govori: Blago onima koji ne vidjee i vjerovae (Iv. 20, 29), usp. 1 Petr. 1, 8). Mnogima je cilj da ima to manje nevjernih Toma. Cijeli sistem dresure religiozne i egzistencijalne zasnovan je na nepokolebljivom vjerovanju u ono to se kae. Taj zahtjev postaje jedino mogu u dresiranoj strukturi postojanja. Religiozno i birokratsko vjerovanje nuno su na istom tlu. To moemo dokazati na definiciji vjerovanja. U poslanici Hebrejima (11, 1) pie: Vjera je tvrdo ekanje onoga emu se nadamo i dokazivanje onoga to ne vidimo. U 2 Kor. 5, 7 itamo: Jer po vjeri ivimo, a ne po gledanju. Nada kao ideal trajanja je ljudska (egzistencijalna) kategorija. Dokazivanje onoga to se ne vidi znai nesumnjanje u ono to se ne vidi. Na primjer kada poskupe mnogi artikli, tada se u naoj tampi esto dokazivalo da e se time poveati standard ivota. Kierkegaard je rekao: Na drugom svijetu bit e makar ta korist, da emo biti poteeni od tampe. No mi taj problem elimo rijeiti ipak u ovostranosti. U vrijeme Staljina proklamiran je poetak prelaza u komunizam. To je isto bio oblik vjerovanja u neto to se nije vidjelo. Ali kao kategorija vjerovanje je dominantno u svakom obliku dresiranosti. To se uvijek iznova potvruje. Na primjer, za vrijeme zasjedanja ekumenskog koncila u Rimu, vjernici su paljivo pratili promjene i odluke koje su se donosile. Neki su bili i zabrinuti da su tu mogu uiniti i kobne pogreke. Povodom toga mnogi su traili objanjena i pitali, da li je mogue, da koncil pogrijei? Odgovor je bio vie nego uvjerljiv. Reeno je ovo: Koncil ni u kom sluaju ne moe da grijei, jer je u radu Koncila prisutan Sveti Duh. To je dakle maksimum mudrosti. Bilo bi dobro kad bi samo tu bio sveti duh. No naalost tko moe rei koliko svetih duhova ima? Jo uvijek se sjeamo termina: nepogreivo, mudro rukovodstvo i

slino. Ako je Koncil nepogreiv, da li je to i papa? Kako s tim stoji? Nai teolozi pisali su o tome u crkvenim publikacijama. Rjeenja se nalazi u tome da se utvrdi to je objavljeno, pa prema tome i istinito. U sluaju neslaganja konano i neopozivo sudite je sam Rimski biskup, nasljednik apostola Petra (Stoga ni u kom pogledu ne smije se sumnjati u papu. Jednom itaocu koji je pitao zato je uvijek Talijan papa, jedan na crkveni glasnik odgovorio je ovako: Logino jest da je tako. Pa, to onda? Da li nam je papa nemetnuo talijanske knjige, biskupe, jezik? Gdje se kod nas zapaa negativan utjecaj pape? Carigradski patrijarh uvijek je Grk, mada se zove vaseljenski. I kalif je bio uvijek Turin ili Arapin, iako islam tei da bude univerzalna religija. I nitko ne die buku. Papa je glava cijele crkve, ali je i rimski biskup. Da je sv. Petar udario svoju stolicu u Parizu, papa bi bio Francuz, da je u Berlinu, bio bi Nijemac. I tada bih elio znati, tko bi se usudio traiti da bude drukije. Oito nitko tko je dresiran). Iznad toga nema priziva. Kao analogija uzimaju se vrhovni sudovi u pojedinim dravama. No papa kao ovjek moe pogrijeiti i mora se za sebe moliti. Ali se ne moe pretvarati kad sudi o vjeri crkve. Dakle to treba tako da vrijedi. Nepogreive odluke raznih institucija kao mogunost i praksa esto oteavaju razvoj nae demokracije i samoupravljanja, koje ponekad znae neodgovornost i samovolju. Birokracija se osjea sigurna tak kad sebe uzdigne iznad kritike. Mentalitet birokrate uvijek tei za apsolutnim jedinstvom i bori se protiv svakog oblika individualizma. Ni u religioznoj ni u egzistencijalnoj dresuri individualizam nije dozvoljen. U tekstu apostola Pavla imamo dosta primjera. Rimski retor Menenije Agripa priao je plebejcima fabulu o svai stomaka i udova (tekst kod Livija). Naime plebejci nisu vie htjeli sluiti svoje gospodare i odselili su se izvan grada. Menenije kao delegat Senata uspio je plebejce uvjeriti da se ne mogu sami odrati. Kao to bi propali udovi bez stomaka, a vrijedi i obratno, tako bi se dogodilo i s plebejcima i s patricijima. Dakle, sve treba da budu jedno tijelo. Tu fabulu interpretirao je apostol Pavle (1. Kor. 12, 12-25), dokazujui da bi religiozni individualitet bio najvea opasnost za samu vjeru. Svi moraju jednako misliti, jer su se svi napojili istog duha. Na primjer u 1. Kor. 12, 21 pie: Ali oko ne moe rei ruci: ne treba mi, ili opet glava nogama: ne

trebate mi. 22. Nego jo koji se udi tijela ine da su najslabiji najpotrebniji su. 25. Da ne bude raspre u tijelu, nego da su udi jednako brinu jedan za drugoga. 26. I ako strada jedan ud, s njim stradaju svi udi, a ako li se jedan ud slavi, s njim raduju se svi. 27. A vi ste tijelo Kristovo i udi meu sobom. Udovi jednog tijela lako nau na istinu. To je zbog toga, to se bez pogovora prima ono to je tom tijelu saopeno. Dileme ne moe biti. Istina je objavljena i stoga apsolutna. Vjernik u to vjeruje, jer on zna da bez vjere nije mogue ugoditi bogu (ve prema tome gdje se bog nalazi). Na sudu Pilat pita Isusa da li se osjea krivim. Isus kae da je on doao da svjedoi istinu. I svaki koji je od istine slua moj glas (Iv. 18, 37). To je Pilata zbunilo i upita: A ta je istina? Pilat misli u tradicionalnim kategorijama odnosa: subjekt-objekt. Na koji se nain moe dokazati, da je istina ono, to se kae i misli? Dakle, problem je u tome da istinu treba dokazati. Isus to negira i kae: Ja sam put i istina i ivot (Iv. 14, 6). Dakle istina je tu pred nama u liku jednog ovjeka. Istina hoda, radi, umara se pa stoga mora i da spava. Kierkegaard je duhovito ironizirao prezentnost istine u liku bogoovjeka. On je pisao da je moralo biti strano sjesti s bogom za isti stol i s njim ruati. A neugodno je bilo s njim i naveer, jer sigurno je da se nije znao kartati. Odnos subjekt-objekt prestaje. Istina je objava u koju treba vjerovati. Takvih objava svijet je pun poevi od Isusa pa do izvjetaja Warrenove komisije o ubistvu predsjednika Kennedyja. Istina kao objava treba da bude stalna opomena za svako miljenje. Ako se tko pojavi kao nepozvani predstavnik istine, onda je to znak da je religiozna objava postala egzistencijalna osnova u odreenom drutvu i dravi. Misao o dresiranosti kao nunosti za egzistenciju u dravi prvi je jasno formulirao Platon. On je u Zakonima (I, 7) pisao, da je mladima zabranjena kritika zakonodavstva i dravnog ureenja (ne doputa se nikome od mlaih ljudi da istrauje, to je u zakonima dobro, a to nije, ve svi moraju jednoduno i jednoglasno ispoljavati, da je u zakonima sve dobro odreeno, jer

su ih bogovi izdali, te se uope ne smije mirno sluati onaj, koji drukije govori. No ako neki stariji ovjek kod nas ima o tome kakav vlastiti sud, neka takve razgovore vodi s kojim od viih dravnih inovnika ili s kojim svojim vrnjakom, ali ne u prisutnosti nijednog mladnog ovjeka). U Dravi (III. 3) pie da samo drava, odnosno vladar ima pravo da lae i to samo u korist drave. Time je opravdana nunost i potreba dravne lai. Da bi se drava to bolje odrala treba dresirati ljude i ivotinje. Tu je osnovno ideja voe. O tome pie Platon u Zakonima (XII, 1) (S obzirom na ratovanje javljaju se mnogi savjeti i mnogi valjani zakoni, no najvaniji je ovaj: Nikada nitko ni mukarac ni ena, ne smije biti bez vodstva i niija se dua u ozbiljnu poslu ni u ali ne smije naviknuti da neto radi na svoju ruku. Naprotiv, svatko mora posvuda i u ratu i u miru ivjeti obazirui se uvijek na vou, povedei se za njim i dajui se od njega voditi i u najsitnijim poslovima, tako: stajati, kad mu se nareuje, stupati, vjebati se, kupati se, hraniti se, buditi se nou za dranje strae i izvrenje naloga, pa i u samim bitkama niti koga progoniti niti se pred kim povlaiti baz zapovjednikova naloga. Ukratko, dua se navikama ima nauiti, da uope i ne pomilja i ne pojmi, da bi mogla neto raditi odjeljeno od ostalih. Naprotiv, ivot sviju ima uvijek biti to je mogue vie skupan i zajedniki. Niti ima, doista, niti e ikada biti snanijeg ni boljeg ni djelotvornijeg sredstva za spas u ratu i za pobjedu. Ve u miru treba od malih nogu vjebati se u ovome: zapovijedati jednima i sluati druge, a nepokornost prema zapovijedima treba ukloniti iz itava ivota svih ljudi i njima podlonih ivotinja.) Kad se to postigne onda je ideal ostvaren. A kako takav ideal moe da izgleda? ta se moe bazirati na lai? Pouku o takvom nainu postojanja moemo uti Andersenovoj bajci: Carevo novo odijelo. (Dijete, koje je reklo: gle, pa na car je go (iako su svi drugi vidjeli novo odijelo na caru) znai uvijerenje, koje nije niim optereeno, to bi umanjivalo sposobnost razmatranja. Da se ne bi dogaalo da se vidi ega nema, kao to je, na primjer, makartizam lako pronalazio antiameriku djelatnost, treba kritiki promatrati sve to se dogaa. Tada e se strasti lovaca zvati i pravim imenom.) Najmasovniji oblik dresure je religija. Kierkegaard je pisao da kranstvo ima najrazraenije metode dresure. U tenji za pravo

religioznou on pita, da li se bogu moe sviati takav odnos, te kae: To mi moe vjerovati, nita bogu nije tako odvratno, nikakve hereze, nikakvi grijesi, nita mu nije tako odvratno, kao to, to je oficijelno. Odvratno je kad mu pristupa s oficijelnom sveanou, s oficijelnom vrstom govora. Ono to je oficijelno bogu je odvratnije, nego eni, koja je otkrila da joj se netko udvara po knjizi formula. Kierkegaard je s pravom rekao, da je u svijetu duha obmanut onaj, koji se sam obmani. Da bi se sprijeila dresura i obmanutost miljenja i egzistencije, treba stalno imati u vidu bit marksistike filozofije, kao stalne kritike svega. Iz tog odnosa ne moe nita biti izuzeto (nijedna institucija i nijedno miljenje). im bi duh filozofije prestao biti kritian, tada bi filozofija postala apologija. No ipak se zna da apologija nije filozofija. To se pokazalo ve u vrijeme patristike. itanje poslanica mogue je samo na tlu dogmatike, koja moe imati razliite izvore. Filozofska misao dijalektina je i revolucionarna. Kao takva ona je teorija o sutini zbiljnosti. Kritiki odnos prema stvarnosti znai, da je o svemu potrebno voditi dijalog. Nije to isto to i razgovarati. Mi moemo o mnogo emu govoriti, a da se ipak nita ne kae. Viditi dijalog znai tako razgovarati, da se svaki sadraj ispita u nizu svojih suprotnih odnosa i to metodom pro i contra. O svemu se moe navesti mnogo za. Hegel je pisao da za sve postoji razlog, i tko za sve ne moe nai dovoljan razlog, nije daleko odmaknuo u miljenju. No on kae i to, da je s dobrim razlozima upropaten svijet. Dakle, rjeavanje ne postoji u ravoj beskonanosti (nabrajanja). Svakom pro treba suprotstaviti contra. Ako u tom odnosu ima vie pro, onda je taj sadraj dobar. No dogodi li se da ima vie contra, onda ga treba napustiti. To je najbolji put da se ovjek kao pojedinac i drutvo kao cjelina oslobode svog optereenja, koja vode u negiranje tog kriterija. Ukidanje metode pro i contra otvara sve putove za fanatizam i dresuru. Time nestaje normalnih uvjeta za svaku moguu i razlonu komunikaciju. Masovne forme dresure bile su faizam i staljinizam. Iako ti sistemi pripadaju djelomino u prolost, pa ipak se ti elementi javljaju u razliitim vidovima na drugim stranama. Staljinizam je bio drasura socijalizma. Da li e maoizam postati

nova takva forma, to nije najodlunije. Dresuri kao dresuri treba se suprotstaviti, jer to nalau razlozi humanizma, prava i slobode. I kapitalistiko i socijalistiko drutvo imaju svoj naine i sadraje dresiranosti. Drutvo koje je osloboeno religiozne dresure, mora se boriti protiv politiko-birokratske tendencije, da se dresura nametne ivotu i drutvu. Birokrat postaje ohol, jer misli da je sveznajui i da sve moe. Dodue, ponekad se blamira i ona narodna izreka da i nad popom ima pop, ali ipak kritika se smije sebe zatvarati u granice. Egzistencija birokrate postaje i etiki problem. Spinoza je pisao da oholi voli prisustvo parazita i laskavaca, a mrzi prisustvo plemenitih (Etika, IV, 57). To je za mentalitet birokrate jasno. Da bi se iskorijenila mogunost takve prakse, treba ivjeti sa istinom. To znai da se svagdje i u svako vrijeme, u svakom djelu treba odluiti za istinu. To se moe jer istina u ivotnom i etikom smislu nije nepoznanica. Dakle, u egzistencijalnom smislu istinito je ono to je pravedno, a pravedno je identino s dobrim. To svatko zna. Ne smije se dogoditi ono, to je pjesnik uoio kad je rekao: Video meliora proboque, deteriora sequor. Treba ostati kod onoga to je bolje. Tada e i put istine biti uspjeniji. A to nije samo teorijski, ve i drutveno-etiki zadatak svakog ovjeka.

Tematska arhiva Praxis