Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str.

140166

140

Pristupi nacionalnom identitetu

Izvorni znanstveni lanak 323.1(=1.497.1) 323.1(497.5) Primljeno: 20. oujka 2003.

Graanski i etniki identitet: Sluaj Hrvatske

DUKO SEKULI Saetak Autor polazi od Kuhnove podjele na zapadni graanski nacionalizam i istoni etniki nacionalizam kao kontinuuma na kojem se distribuira populacija. On smatra da se etnika identifikacija ne moe se analizirati izdvojeno od njezina politikog konteksta i povijesnih okolnosti. Tako nakon prve faze etnikog preporoda vezanog za pad komunizma, u Hrvatskoj svjedoimo prodiru graanske komponente u etniku identifikaciju. Autor tvrdi da je izjanjavanje za jugoslavenstvo u bivoj Jugoslaviji bilo multifunkcionalan fenomen koji je sluio i kao sredstvo izbjegavanja uske etnike identifikacije. Raspadom Jugoslavije, jugoslavenstvo u Hrvatskoj zadobiva oblik graanskog identiteta koji zamjenjuje etniki identitet. Ta razlika dolazi iz modernoga zapadnog politikog diskursa i prodire u procese identifikacije. Graanska je identifikacija ekvivalent jugoslavenstva tako to ljudima otvara mogunost odmicanja od uske etnike identifikacije i snanog etnikog preporoda u prvoj postkomunistikoj fazi Hrvatske. Ovako se osobito ispunjava funkciju bijega iz manjinskog statusa na isti nain na koji ju je ispunjavalo jugoslavensko opredjeljenje.

Kljune rijei: etniki nacionalizam, Hrvatska, graanski identitet, jugoslavenstvo, Jugoslavija, primordijalni identitet Identitet pojedinca sloen je fenomen koji je teko odrediti. Ortodoksna poimanja identiteta smatrala su identitet znaajkom pojedinca, bitnim sreditem jastva sueljenim s izvanjskim svijetom. Pretpostavljalo se da se pojedinano ja i drutveno i prirodno okruenje radikalno razlikuju. Ta pretpostavka izraava nae svakidanje razumijevanje svijeta u kojemu se unutarnje, zbiljsko ja sueljuje s njegovim drutvenim i prirodnim okruenjem. Za razliku od toga klasinog i svakidanjeg pojma, socioloko se razumijevanje identiteta temelji na brisanju razlike izmeu pojedinca i njegova/njezina okruenja. Od Meadova igranja uloga i preuzimanja uloga, poopenih

Duko Sekuli, redoviti profesor sociologije na Flinders University of South Australia u Adelaideu.

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

141

drugih, Cooleyeva zrcalnog jastva do Eliasova (1970.) opisa pomaka s egocentrinog stajalita prema drutvu na konfiguraciju meuovisnih pojedinaca, identitet ne odraava samo to okruenje, nego se od njega ne moe razlikovati. U sociologiji, pojedinac i njegov identitet nastaju u stalnoj interakciji s drutvenim okruenjem i od njega se ne mogu razlikovati.

Kontekstualna ovisnost identiteta

Identitet je drutvena pojava i kao takav usaen je u drutvene, politike, kulturne, povijesne i ekonomske strukture koje odreuju kako e se taj identitet izraavati i kakvo e biti njegovo znaenje. Nacionalni je identitet jedna dimenzija u polju naeg identiteta koja se sastoji od mnogobrojnih preklapajuih identiteta (Nielsen, 1985.: 138). Smith (1991.) govori o rodu, teritoriju, klasi, religiji i nacionalnosti kao kljunim dimenzijama. Worchel (1999.) analizira nacionalnost, religiju i etninost kao kljune grupne identitete, pri emu rod ima osobit prostor temeljen na meuovisnosti sve druge grupe mogu postojati i bez postojanja drugih, samo su rodne grupe uzajamno meuovisne. Isaacs (1989.) razvija slijed postupnog irenja individualnog identiteta: Osjeaji pripadnosti, usmjereni najprije na obitelj, pleme, klan ili neku drugu rodbinsku grupu, postupno su se proirili na vee zajednice pripadnosti i povezanosti, na lokalna podruja, mjesta, gradove, gradove-drave, religijska tijela, podruje velmoa i kraljeva (Isaacs, 1989.: 172). Suprotno tomu, nacionalisti nastoje nacionalni identitet u njegovu sadanjem obliku to vie projicirati u prolost (primordijalno gledanje). Pfaff (1993.) u svojoj poleminoj knjizi pokazuje kako su identitet i politika odanost na razliitim mjestima i u razliitim povijesnim razdobljima mijenjali svoje arite. Nacija kao dominantan politiki identitet i arite lojalnosti razmjerno je nova povijesna pojava. U prolosti je postojala lojalnost mjestu i klanu ili plemenu, obveze prema plemiima i vlasteli, dinastiki ili teritorijalni ratovi, ali najvea je bila lojalnost religiji, Bogu ili bogu-kralju, moda nekom caru, civilizaciji kao takvoj. Nacije nije bilo. Biti Kinezom znailo je pripadati jednoj civilizaciji koju se smatralo univerzalnom ili, ako ne univerzalnom, onda civilizacijom izvan koje postoje samo barbari. () Biti Mezopotamcem ili Rimljaninom znailo je pripadati jednom inkluzivnom carstvu neodreenih granica. () Rim nije bio nacija; bio je istodobno i grad i carstvo. Biti Europljaninom u Srednjem vijeku znailo je za veliku veinu biti kraninom, s obvezama i pravima s obzirom na zemljovlasniku hijerarhiju koja je, barem u teoriji, ovisila o kranskom caru, nasljedniku rimskoga cara, i papi kao Bojem zamjeniku na zemlji () (Pfaff, 1993.: 17-18). S nacionalistikoga gledita, nacionalni identitet nije samo primordijalan, nedjeljivi dio naega osobnog identiteta on ima povlaten status moralne obvezatnosti. Opisujui nacionalistiko stajalite, Gellner (1964.: 150) kae da je za nacionalista nacionalnost prirodan fenomen. Nacionalnost imamo onako kako imamo teinu, visinu, spol i krvnu grupu. Taj je identitet neto uroeno i prirodno, on je dio ljudske svijesti od pamtivijeka (Smith, 1991.). On je jedna od danosti ovjekove egzistencije.

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

142

Sociologija i nacionalistiko miljenje drukije definiraju kontekstualnu ovisnost nacionalnog identiteta. Empirijsku injenicu nepostojanja nacionalnog identiteta, njegove promjenjivosti u prostoru i vremenu, nacionalisti tumae kao rezultat opresije i podjarmljivanja. To to Hrvati svoj nacionalni identitet nisu izraavali svugdje i u svim povijesnim razdobljima istim arom, posljedica je jednostavne injenice to su ga strani zavojevai uspjeno potiskivali. Unutar marksistiko-lenjinistikog diskursa, da bi od Klasse an sich postala Klasse fr sich, klasi treba avangarda proletarijata; kako bi probudili uspavani nacionalni identitet naroda (Volk), nacionalistima treba nacionalno svjesna inteligencija. Uloga je inteligencije probuditi zaboravljeni nacionalni identitet koji spava u duboko skrivenim dijelovima ljudske due. Postoji jedna pria o tome kako su Ljudevit Gaj i Vuk Karadi, dvojica pionira nacionalnog romantizma meu Hrvatima i Srbima, 1841. godine zajedno putovali po Dalmaciji i Crnoj Gori kako bi otkrili identitet lokalnoga stanovnitva. Njih su dvojica imali suprotne zamisli o izvorima i opsegu identitet susjednih grupa. Karadi je tvrdio da su ljudi koji su obitavali na tim podrujima Srbi, uglavnom na temelju njihova tokavskog govora, dok je Gaj tvrdio da su Hrvati, na temelju povijesti. Obojica su polazili od pretpostavke da se potisnuti identitet moe otkriti. Kad su nekog otoanina s Peljeca upitali Tko ste?, dobili su odgovor Dalmatinac. Kako objanjava N. Stani (1999.: 120), to je vjerojatno odraz njegova znanja da je Peljeac (dio nekadanje Dubrovake Republike) 1816. pripojen austrijskoj regiji Dalmaciji. Na pitanje kojim jezikom govori, odgovor je glasio naki. Kad su ga zamolili da svoj jezik usporedi s talijanskim, objasnio je da on govori slovinski. A kad su ga pitali je li uo za srpski, odgovor je bio nijean. Ali kad ga je Vuk upitao razumije li to on, Vuk, govori, odgovor je, dakako, bio potvrdan te je Vuk ustvrdio da teak govori srpski. Ali, kad ga je Maurani (koji je putovao s Gajem) upitao je li uo za hrvatski jezik, odgovor je bio Ta kako ne bi ? Ta to je ono, to mi ne pada odmah na um, i mi smo Hrvati i govorimo hrvatski (Stani, 1999.: 82). Stani zakljuuje da hrvatska etnika zajednica na razini seljakog drutva nije bila ni reflektirana ni politiki operacionalizirana. Bio je to vie rezultat svijesti o jezinim i kulturnim razlikama u odnosu na druge (Talijane, Nijemce) i slinosti s drugim slavenskim skupinama. Tone granice meu tim slavenskim skupinama, opseg skupine, nisu bile jasno odreene i bit e na inteligenciji, na Karadiima i Gajevima, da iz prednacionalnih etnikih identiteta naroda (Volk) stvore moderne nacije. Prihvatimo li da etnike skupine mogu postojati bez neke razvijene doktrine samoodreenja, hrvatski je etnicitet postojao na prednacionalnoj razini. Kad veina pripadnika skupine razvije i prihvati takvu doktrinu, ta se etnika skupina pretvara u naciju. U sluaju Hrvatske, u viim slojevima feudalnog drutva u 19. stoljeu postojala je jedna specifina doktrina samoodreenja. Plemstvo, sveenstvo, slobodni gradovi i njihova inteligencija imali su ideju hrvatske nacije (natio croatica) koja ne ukljuuje nie drutvene slojeve neovisno o njihovoj hrvatskoj etninosti. Temeljila se na povijesnim pravima, na podrujima kojima je vladalo hrvatsko plemstvo. Taj zamiljeni teritorij (ne zajednica) bio je mnogo vei od teritorija kojim su uistinu vladali zato to se temeljio na ideji srednjovjekovnih hrvatskih drava koje su postojale prije osmanlijskog osvajanja (Stani, 1999.: 123-125). Dakako, te srednjovjekovne drave nisu bile drave-nacije i bilo bi neutemeljeno govoriti o bilo kakvom kontinuitetu izmeu srednjovjekovnih feudalnih drava i modernih nacionalnih drava. Ali, moderna se ideja hrvatske nacije temelji upravo na tom protezanju. Ideja neprekidnog etniciteta jednostavno je etnicizacija toga tradicionalnog pojma nacije hrvatskoga plemstva. Romantini nacionalisti 19. stoljea pokuavali su otkriti uspa-

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

143

vani hrvatski etniki identitet. U zbilji se nije toliko radilo o otkrivanju potisnutoga identiteta koliko o stvaranju i uvrivanju identiteta od postojeih komponenti. Religija, jezik, povijesna sjeanja i politika svrhovitost upotrijebljeni su za stvaranje nacionalnih skupina, za povlaenje granica prema drugima i, posljedino i najvanije, za uvoenje prava samoodreenja naroda. Nacionalni identitet ima za nacionalista isti status kao religioznost za religioznoga. Ako niste razvili nacionalni identitet, moralno ste inferiorni i moralno iskvareni. Onako kako religiozna osoba sumnja u moralnost nereligioznih ljudi, tako dobar nacionalist sumnja u osnovni moral onih koji nisu razvili svoju nacionalnu svijest. Klasna svijest, religijsko vjerovanje ili nacionalni identitet, elementi su koje e razviti poduzetnici revolucionarne stranke, misionari ili nacionalno svjesna inteligencija. Kontekstualna ovisnost za nacionalista podrazumijeva uvjete pod kojima je identitet bio guen i, dakako, nune uvjete za ponovno buenje nacionalnog identiteta. Kontekstualnost je za socioloki pristup vrijednosno mnogo manje optereena. Nacionalni je identitet jedan od mnogih identiteta i nije u povlatenom poloaju. Nadalje, on nema nikakav osobit moralni status u usporedbi s drugim identitetima. Svaki pojedinac ima na raspolaganju golem izbor identiteta, a nacionalni je identitet jedan od njih. Empirijsko je pitanje pod kojim se uvjetima razliiti dijelovi naeg identiteta mobiliziraju i postaju vodstvom za djelovanje. Nielsen ga je formulirao ovako: Pod kojim se uvjetima etnicitet u modernim drutvima uspjeno natjee za sudjelovanje lanova s drugim oblicima solidarnosti? (Nielsen, 1985.: 137). U odreenim okolnostima osjeam se iskljuivo enom, pripadnikom radnike klase, katolikom ili pripadnikom hrvatske nacije. O tome koja e se dimenzija identiteta mobilizirati, odluuje kontekst situacija u kojoj se nalazimo, prevladavajui sukob, kako nas relevantni drugi definiraju i prema nama se odnose itd. Izgubim li posao, mogu trajkati protiv poslodavaca i osjeati snanu solidarnost prema svojim kolegama radnicima te djelovati i osjeati se pripadnikom radnike klase. Taj osjeaj klasne solidarnosti i klasnog identiteta moe se pretvoriti u nacionalni identitet ako su poslodavci razliite nacionalnosti. Takoer, ako sam u svojoj zemlji, mogu osjeati snaan lokalni identitet dok gledam utakmicu svoje nogometne momadi s protivnikom iz susjednoga grada. U takvoj se situaciji ne pojavljuje nacionalni identitet. Ali kad se moja zemlja nae u opasnosti, mogu osjeati snanu solidarnost unato injenici to nacionalni identitet prije toga nije znatnije utjecao na moje djelovanje. Kao u glasovitom dictumu Simmela i Cosera izvanjska prijetnja poveava unutarnju solidarnost. Sukob s drugom grupom vodi mobilizaciji energija pripadnika grupe i stoga poveava koheziju grupe (Coser, 1956.: 95). Promatrana sa stajalita identiteta, poveana kohezija znai da dani identitet postaje istaknutiji, da se ljudi vie osjeaju pripadnicima nacionalne grupe. Mobilizacija lanova znai da oni alociraju dio svojih resursa, poput vremena, energije, novca, glasova, psiholoke predanosti i tjelesne snage zajednikom nastojanju (Nielsen, 1985.: 137).

Graanski i etniki identitet

Hans Kohn (1961.) prvi je razvio sustavno razlikovanje izmeu zapadnih i istonih nacionalizama. Zapadni je tip rezultat duge evolucije u kojoj je drava prethodila stvaranju nacije. Uglavnom ekspanzijom i konsolidacijom drave, stvoreni su drutveni,

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

144

ekonomski i politiki uvjeti za preobrazbu naroda u naciju. Ta se transformacija temeljila uglavnom na zamislima liberalne srednje klase pomijeanim s njezinim demokratskim idejama i idealima. Rezultat je graanski oblik nacionalizma koji se temelji na graanskom statusu, subjektivnom izboru i demokratskim idejama nacionalne suverenosti koja nastaje iz sukobljavanja s feudalnim drutvom nasljednih povlastica. Glavni politiki cilj bilo je redefiniranje ljudi kao graana. S druge, pak, strane, istoni oblik stvoren je u potpuno drukijim uvjetima. Nacije nisu bile stvorene od postojeih drava, nego protiv postojeih oblika drave. Istona carstva nikad nisu uspjela u nastojanjima da asimiliraju etniki heterogene populacije. Istoni nacionalizam vodila je zamisao promjene dravnih granica u skladu s etnografskim razlikama. Istoni nacionalizam temelji se na kulturnom identitetu i nacionalizmu kao objektivnoj injenici. Ljudi nisu bili ponajprije graani nego narod (Volk). I dok je zapadni nacionalizam poeo kao politiki razvoj, istoni je poeo kao kulturni pokret (romantizam) koji se razvio u politiku snagu. Razlikovanje istonog i zapadnog oblika moemo podvrgnuti kritici. U nekim nacionalizmima na Zapadu oiti su elementi koje Kohn pripisuje istonoj verziji na primjer kod irskog ili francuskog nacionalizma u kasnom 19. stoljeu. S druge strane, neki su istoni nacionalizmi vrlo zapadni primjerice eki, maarski i cionistiki. Mnogi zapadni nacionalizmi nisu samo proizvod buroazije nego i prijanjih monarhijskih i aristokratskih kultura. Takoer, dvojbena je pretpostavka o demokratskom i racionalnom znaenju buroazije, kako to jasno pokazuje mistini pangermanizam njemake buroazije (Smith, 1991.: 81). Bez obzira na povijesno dubiozno znaenje Kohnova razlikovanja, ono moe biti korisno za usporeivanje nacionalnih identiteta. Kudikamo je korisnije uzimati ga kao varijablu ili idealni tip nego kao primjere konkretno postojeih sluajeva. Tako ga shvaa Kuzio (2002.) u svojoj kritici Kohnove tipologije. U svakom primjeru postoji neka mjeavina graanskih i etnikih elemenata, a graanski elementi poinju prevladavati tek nakon ezdesetih godina 20. stoljea. Graanski identitet temelji se na tono odreenom teritoriju, zajednici zakona i institucija, jednoj jedinoj politikoj volji, jednakim pravima za pripadnike nacije i zajednikim vrijednostima, tradicijama i osjeajima koji ljude meusobno povezuju. Etniki se identitet temelji na ideji istog podrijetla ili, tonije, percipiranog podrijetla, pri emu se ljudi doivljavaju kao jedan narod (Smith, 1991.). Kako kau Eisenstadt i Giesen, Graanski zakonici ne uzimaju da kolektivni identitet predstavlja neku izvanjsku referencu poput prirode ili svetoga; umjesto toga, rutine, tradicije i institucionalna ili ustavna ureenja zajednice smatraju se sri njezina kolektivnog identiteta (1995.: 80). Suprotno graanskom identitetu, osnove za primordijalni (na etniki) identitet su fiksirane, nepromjenjive i ukorijenjene u prirodnim razlikama meu skupinama ljudi. Primordijalni kodovi oito vezuju konstitutivnu razliku uz izvorne ili nepromjenjive razlike koje su prema drutvenoj definiciji izuzete iz komunikacije i razmjene uglavnom zato to su pripisane strukturama svijeta koje su dane i ne mogu se mijenjati voljnim djelovanjem. Zapadnjaki je izraz za to podruje priroda. Povezujui kolektivni identitet s prirodom, kodovi primordijalnosti ine vrstu i stabilnu osnovu onkraj podruja voljnog djelovanja i njegovih promjenjivih angairanja. Primordijalni tipovi kolektivnog identiteta doimaju se objektivnima i neupitnima; granice se ne mogu pomicati i prelaenje tih granica ini se krajnje tekim (Eisenstadt/Giesen, 1995.: 77-78).

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

145

Treim se oblikom kolektivnog identiteta, koji Eisenstadt i Giessen nazivaju kulturnim, neemo baviti jer emo u daljnjoj analizi pokuati izotriti razliku izmeu etnikog (primordijalnog) i graanskog. Za nae potrebe, kulturni oblik moe se smatrati dijelom etnikoga (primordijalnoga) u irem smislu. Smatra se da je zajednica odraz nekoga pradavnog boanskog nauma koji se obino dogaa i u nekom prethodnom vremenskom trenutku, premda je inkluzivniji od istoga etnikog modela, ima mnogo arhainiji oblik od instrumentalnijega graanskog oblika identiteta. Razlika graanskoga i etnikoga u naem se istraivanju ne uzima kao a priori povijesna konstrukcija povijesno stvorenih idealnih tipova, nego kao idealni tipovi moguih oblika individualnih identiteta. Jednostavno uzimamo da individualni etniki identitet moe imati graanskiji ili etnikiji oblik. Stoga se moe zamisliti kao kontinuum s graanskim i etnikim polovima i nizom stadija izmeu njih te kao mjeavina graanske i etnike identifikacije. Takav se pristup nairoko primjenjuje u empirijskim istraivanjima etno-nacionalnih identiteta (Jones, 1997.; Jones, 2000.; Jones/Smith, 2001.; Pakulski/Tranter, 2000.). Primijenili smo ga i u jednom prijanjem istraivanju o ideologijama, gdje se na liberalizam i nacionalizam gledalo kao na polove u kontinuumu na kojem se liberalni nacionalizam nalazi izmeu njih (Massey/Hodson/Sekuli, 2003.). Tako se pojedinci mogu nalaziti na bilo kojem mjestu u kontinuumu. Pitanje povijesnog podrijetla i povijesnih tipova stavljeno je na stranu i preoblikovano u pitanja empirijske distribucije odreenih idealnih tipova. Uzimajui u obzir difuziju ideja, moemo ustvrditi da su se ideje graanskog nacionalizma mogle proiriti iz svojih zapadnih kolijevki u istone zemlje. U posthladnoratovskoj eri dominacija zapadnih modela miljenja ljudskih prava, demokracije, otvorenog drutva, trita, individualizma proirila se svijetom i postala dominantnim nainom miljenja. Na isti nain moemo rei da su graanski identiteti kao vaan oblik ideoloke elaboracije zapadnih identiteta prodrli na podruja kojima su vladali etniki identiteti.

Hrvatski sluaj
Hrvatski identitet u svojem suvremenom opsegu (obuhvaene etnike skupine) i u svojem sadraju (to znai biti Hrvat) rezultat je modernizacijskih procesa 19. stoljea. Romantini intelektualci pokuavali su odrediti opseg i sadraj hrvatstva u viedimenzionalnim borbama za modernizaciju drutva. Ta se borba odvijala u kontekstu nadmetanja s nastajuim i dominantnim maarskim i talijanskim nacionalizmom u sklopu pokuaja germanizacije Austrijskoga carstva te u nadmetanju sa slavenskim nacionalizmima u kojemu je najotrija bila hrvatsko-srpska konkurencija. Te pokuaje da se hrvatska nacija definira poduzimali su intelektualci, koji su ljudima pokuavali objasniti tko su doista. Dakako, povijesna uvjetovanost opsega i karaktera nacije uzimala se kao argument za politiko samoodreenje i kao opravdanje politikog djelovanja. Pusi (1995.) izdvaja etiri glavne orijentacije. Prva je argumentacija Gaja-StrossmayeraTrumbia, koja se zalae za maksimalno irok obuhvat junoslavenskog identiteta; to je bila osnova njihova ilirskog pokreta. Drugi smjer (Maurani-Jelai) bio je skloniji suradnji s bekim dvorom i budunost je Hrvatske vidio u federaliziranoj austrijskoj monarhiji. Ideje Starevia-Kvaternika-Franka temeljile su se na radikalnoj afirmaciji hrvatskoga identiteta i na njemu utemeljenoj politikoj neovisnosti Hrvatske. etvrta sku-

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

146

pina zagovornika saveza s Maarskom bila je najmanje nacionalistika i ukljuivala je plemstvo, koje je uglavnom bilo orijentirano na obranu svojih feudalnih povlastica. Svaka od tih skupina drukije je odgovarala na pitanje opsega hrvatstva, to je ponajvie ovisilo o prevladavajuim trenutanim politikim odnosima izmeu maarskoga, hrvatskoga, srpskoga i austrijskoga nacionalizma: odnosu izmeu zagovornika liberalnih reformi i zagovornika ouvanja feudalnog poretka; te konkurenciji izmeu drava u regiji i ukljuivanja udaljenijih aktera poput Ruskoga carstva. Najradikalniju definiciju obuhvata dao je Starevi, koji je na temelju povijesnih argumenata tvrdio da u regiji ive samo dvije slavenske nacije, Hrvati i Bugari. Sve tvrdnje o tome da postoje i druge nacionalne skupine bile su za njega neznanstvene. S druge strane, Vuk Karadi, veliki romantini preporoditelj i srpski jezikoslovac, primijenio je jezina mjerila i opseg hrvatske prisutnosti sveo na kajkavce i akavce, a sve tokavce ubrojio u prave Srbe. Te su rasprave bile daleko od svijesti, preokupacija i identiteta veine naroda seljatva. Kako kae Stani (1999.: 123), etninost je postojala, ali nije bila reflektirana ni politiki operacionalizirana, i seljaci nisu djelovali na temelju svoje etnike ili nacionalne svijesti. Ti fragmentirani etniki identiteti seljakoga drutva preobrazili su se u posve moderan nacionalni identitet tek djelovanjem Hrvatske seljake stranke koja je na specifian nain amalgamirala Starevievu nacionalnu orijentaciju i Strossmayerovu vie junoslavensku opu orijentaciju. Da bismo razumjeli te razliite nacionalne programe koji su oblikovali i stvorili moderni nacionalni identitet, moramo istaknuti dva vana elementa. Najprije, neovisno o definiciji opsega i temeljne politike orijentacije, svi su nacionalisti bili u europskom smislu modernizacijski i liberalno usmjereni. Potom, neovisno o modernizmu i liberalizmu, njihova definicija identiteta uvijek je bila primordijalno formulirana. ak se i hrvatsko plemstvo u svojem zagovaranju politike hrvatske nacije i kontinuiteta hrvatskih politikih prava, premda su politiku naciju definirali u feudalnom okviru i seljatvo nisu smatrali dijelom nacije, smatralo izravnim potomstvom Porfirogenetovih Hrvata (Stani, 1999.: 123). Primordijalna definicija nacije nije bila protivna zagovaranju liberalnih reformi. Oslobaanje ljudi iz feudalnih okova i modernizacijske reforme ili su ruku pod ruku s prepirkama na temu tko je narod i gdje treba povui granice izmeu naroda. Starevi, otac domovine, poricao je postojanje Srba i Slovenaca i nastojao dokazati da su bosanski muslimani islamizirani Hrvati i slino. Istodobno, bio je veliki tovatelj Francuske revolucije i zagovornik ljudskih prava, modernizacije i demokratskih reformi. No, ne bismo ga mogli smatrati demokratom u naemu modernom znaenju rijei, a pod utjecajem primordijalne koncepcije nacije pokazivao je odreenu sklonost totalitarnoj demokraciji (Gross, 2000.: 24-25) i rtvovanju volje i prava pojedinca pravima i volji nacionalnoga/kolektivnoga. Za njega nije postojala dvojba izmeu demokratskih reformi i nacionalne afirmacije. Nacionalna afirmacija bila je preduvjet za demokratske reforme i za njega je bilo nezamislivo da se nacionalna emancipacija rtvuje zbog modernizacije i demokracije. Nacionalna emancipacija bila je za njega nuan preduvjet modernizacije Hrvatske. Vano je razumjeti da se u svim tim ideologijama, koje su pokuale definirati hrvatski identitet i povui granice izmeu Hrvata i drugih, argumentacija temeljila na primordijalnim definicijama nacije. Mit o istim predcima, prema kojemu su moderni

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

147

Hrvati izravni potomci Hrvata koji su u to podruje stigli u 7. stoljeu, nije bio tek sastavni dio nacionalistikih ideologija, nego je procesom difuzije postao sastavnim dijelom samoodreenja hrvatskoga naroda. Preobrazba difuznoga etnikog kontinuuma (Stani) u moderan nacionalni identitet bila je proeta primordijalnim samoodreenjem. Moemo li i Kohnov opis istonoga nacionalizma primijeniti na hrvatski sluaj? dok je novi nacionalizam u zapadnoj Europi odgovarao promjenjivoj socijalnoj, ekonomskoj, politikoj zbilji, Srednjom i Istonom Europom se proirio mnogo prije odgovarajue socijalne i ekonomske preobrazbe. Te nove ideje naile su u razliitim zemljama na vrlo raznolike institucionalne i drutvene uvjete, naslijeene iz prolosti, koji su ih oblikovali i modificirali. Razliite interpretacije urodile su razliitim tipovima nacionalizma jedan se temeljio na koncepcijama liberalne srednje klase i mogao se ostvariti u jednom demokratskom svjetskom drutvu, dok se drugi temeljio na iracionalnim i pretprosvjetiteljskim koncepcijama usmjerenim prema iskljuivosti (Kohn, 1961.: 457). Kohn ima pravo kad tvrdi da u Hrvatskoj uvjeti nisu bili sazreli za drutvenu promjenu. No, pravi pogreku kad kae da su se nacionalisti sluili idejama nacionalizma kako bi predmoderno drutvo pretvorili u moderno. Hrvatski se nacionalizam koristio idejama prosvjetiteljstva kako bi uinio prve korake u preobraavanju feudalnoga u kapitalistiko drutvo. Ovisnost o stranim centrima moi u Beu i Budimpeti smatrala se zaprekom u modernizaciji. Borba protiv stranih centara moi tekla je usporedo s nastojanjem da se odredi obuhvat nacije. Odatle proistjee Kohnova optuba za iskljuivost. No, moramo ponoviti da je to bilo manje vano od glavnoga cilja nacionalizma kao instrumenta modernizacije. Mogli bismo povui analogiju s kasnijom strategijom Komunistike partije da se moderniziraju agrarne privrede Rusije i Istone Europe. Isto onako kako su ruski boljevici i istonoeuropski komunisti smatrali da je njihova uloga industrijalizirati svoje zemlje jer to nije uinila buroazija, nacionalisti Istone Europe pokuavali su svoje zemlje modernizirati sluei se nacionalizmom kao sredstvom. Onako kako su boljevici u lenjinistikoj verziji revolucionarne partije pokuavali usaditi klasnu svijest izvana, tako su nacionalisti pokuavali probuditi uspavanu nacionalnu svijest vlastitoga naroda. Tono je da se pripadnost hrvatskoj naciji temeljila na zajednitvu podrijetla, na ius sanguinis zakonu krvi i u tom smislu je ta nacija prema njemakom modelu (Brubacker, 1992.) prethodila dravi. No ta je definicija nacionalnoga istodobno upotrijebljena da se robove oslobodi ropstva, da se pojedince oslobodi feudalnih obveza i da im se daju prava graanstva. Tono je da se graanski status ograniavao na one koji su pripadali zajednici definiranoj prema ius sanguinis, no ono je podanike ipak pretvorilo u graane. To je odraz povijesnih okolnosti nerazvijenosti u Istonoj Europi koje su potom zagovornici dihotomije graansko-etniko apsolutizirali. Tono je da su drave stvorile nacije na Zapadu, ali pitanje je koliko se stupanj u kojem je to potom postalo nacijom bitno razlikuje od volk definicija na Istoku. Kad je kulturna bit zapadnoga graanstva dola pod pritisak useljavanja drugih, reakcija je bila vrlo vlkisch. Kako objasniti endemski rasizam prema drugomu u zapadnim drutvima ako identitet naroda ima graanski oblik? Jesu li krv i tlo doista toliko razliiti i ne podrazumijeva li posljednje ono prvo? Kako kae McCrone, Uostalom, Lebensraum je bio koncept koji je u Hitlerovoj Njemakoj povezivao oboje (McCrone, 1998.: 9). Pojavljiva-

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

148

nje hrvatskoga nacionalnog identiteta, gdje su se ljudi definirali primordijalno, na temelju mita o zajednikim predcima, bio je pomijean s graanskim identitetom, sa stjecanjem politikih prava, s modernizacijom feudalnog drutva. Ta kasnija preobrazba nacionalizma u njegov organski oblik u verziji ustaa bila je ostvarenje tek jedne od mogunosti prisutnih u izvornim oblicima nacionalizma. Primordijalni identitet, identitet zajednikih predaka, moe postojati zajedno s liberalnim politikim oblicima isto onako kako graanski identitet na Zapadu moe postojati zajedno s autoritarnim politikim oblicima i ksenofobijom prema drugima.

Uspjeh primordijalnoga projekta

Politika mobilizacija seljatva od strane Hrvatske seljake stranke, koju je stvorio i vodio Stjepan Radi, dovrila je to pretvaranje naroda u naciju. Nacionalni identitet bio je definiran i vrsto etabliran. Kako je opisao romanopisac Petar egedin, Nacionalnost u mojem djetinjstvu nije postojala. Moj djed bio je podanik cara Franje i znaenje toga bilo je isto to i nacionalna pripadnost. Kad sam 1933. posjetio strica Jakova, koji je kao esnaestogodinjak emigrirao u Ameriku, izjavio je za sebe da je Austrijanac Samo je Stjepan Radi, naglaavajui uz seljatvo i hrvatstvo, probudio u naem narodu ivu nacionalnu svijest (egedin, 1996.). Kako su mnogi naglaavali, nacionalna je svijest poela kao razumijevanje onoga to nismo. Tek nakon Drugoga svjetskog rata, pod talijanskom okupacijom, nacionalni je osjeaj jasnije uskrsnuo, ali prije svega kao svijest o tome da nismo Talijani. Ondje, na poluotoku Peljecu, nije bilo Talijana, oni su isto to i mi (egedin, 1996.). No to to doista jesmo poelo se definirati iskljuivo primordijalno. Intelektualci su primarni identitet smjetali na razliite razine drutvene i etnike heterogenosti. Kad je 1918. stvorena prva jugoslavenska drava (Drava Srba, Hrvata i Slovenaca) bila je utjecajna teorija triju plemena, ujedinjenoga jugoslavenskog naroda, hrvatsko-srpska nacionalna sloga (Banac, 1984.: 98), teorija koja je posluila u borbi protiv dominacije jaih neslavenskih sila Austrijanaca, Maara i Talijana, koji su svi bili primordijalno definirani. Zajedniki predci, bilo u ranoj verziji ilirskih preporoditelja poput Ljudevita Gaja ili iskljuivijih hrvatskih nacionalista poput Ante Starevia, definirali su Hrvate uz pomo neke specifine povijesne interpretacije zajednikog podrijetla hrvatskoga naroda. Uspjeh primordijalne verzije ogleda se u injenici to su te intelektualne vizije postale dijelom zajednikog identiteta. Ljudi su se poeli definirati primordijalno; bili su Hrvati i mitski zajedniki predci postali su vaan dio samodefinicije i podjele izmeu onih koji pripadaju nama za razliku od njih. Dok je prije, da se posluimo egedinovom metaforom, biti carevim podanikom bilo jednako nacionalnom identitetu (a mogli bismo rei da je i religijski identitet igrao istu emocionalnu i identitetsku ulogu kakvu danas igra nacionalni identitet), buenje nacionalnog identiteta stvaralo je jasnu granicu izmeu poloaja podanika i nacionalnog identiteta. Povijesna injenica to je Hrvatska bila dijelom Austrije i Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, a poslije i komunistike Jugoslavije (s ineterregnumom hrvatske ustake marionetske drave tijekom Drugoga svjetskog rata) stvarala je razumijevanje jasne podjele izmeu etnikog i nacionalnog identiteta na jednoj strani nasuprot graanskom statusu (u koji je pretvoren im-

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

149

perijalni podaniki status). Hrvati su Hrvati u primordijalnom smislu, ali su podanici i/ili graani Austro-Ugarske ili kasnije Jugoslavije.

Dileme jugoslavenstva
Stvaranje jugoslavenske drave obiljeile su stalne politike napetosti izmeu zagovornika centralizacije i federalizacije. Ta je politika napetost imala duboke implikacije za stvaranje identiteta i temeljila se na predstavljanju razliitih projekata identiteta. Demokratska verzija jugoslavenstva temeljila se na ideji stvaranja budue jugoslavenske nacije na temelju slinosti izmeu slavenskih naroda. Zajednika drava doivljavala se kao sredstvo postupnog amalgamiranja te zajednikosti bez hegemonije bilo kojeg njezina sastavnog dijela. Politika je stvarnost bila drukija. Prva je jugoslavenska drava stvorena vie-manje kao produetak srbijanske drave s jakom srpskom dominacijom u svim sferama ivota. To iskustvo zajednike drave i srpske dominacije samo je pridonijelo uvrenju identitet nesrpskih etnikih grupa. Politike nesrpske elite snano su se protivile srpskoj dominaciji u institucijama jugoslavenske drave ekonomskoj, kulturnoj i politikoj. Srpska je dominacija ak pretvorila neutralni identitet nesrpskih grupa u snani, protusrpski orijentiran, nacionalni (primordijalno definirani) identitet. Umjesto zajednikog cilja, jugoslavenstvo je postalo simbolom izrabljivanja i dominacije jedne grupe nad drugom. Slaba vezanost uz zajedniku dravu pridonijela je njezinom raspadu kao posljedici njemake invazije. Jugoslavija je bila podijeljena na nekoliko kvazineovisnih drava i protektorata. Njemako-talijanska politika podjela uspjeno je zamijenila neispunjene nacionalistike tenje unutar Jugoslavije stvaranjem neovisnih drava. Neovisna Hrvatska, Crna Gora (nakon komunistikog ustanka 1941. Italija je proglasila nitetnim proglaenje neovisnosti i uvela vlastitu upravu), velika Albanija sve su one stvorene kao suprotnost prijanjoj srpskoj dominaciji. Nediev reim u Srbiji nadao se uskrsnuti srpsku dravu pod njemakom zatitom. Makedonija je, pak, bila podijeljena izmeu Bugarske, Crne Gore i Albanije, a Slovenija, kao njemaki protektorat, bila je osuena na nestanak (ista politika bila je primijenjena u Slovakoj) (Bilandi, 1985.: 43-48). Jedina dva pokreta koji su bili protiv sila Osovine, partizani predvoeni komunistima i srpski etnici, imali su razliita vienja obnove Jugoslavije. Dok su etnici bili gotovo iskljuivo pansrpski pokret, komunistiki partizani bili su posveeni obnovi Jugoslavije. Za razliku od centralizirane predratne Jugoslavije, komunisti su ponudili federalnu rekonstrukciju drave utemeljenu na jednakosti sastavnih nacija. Posljedica komunistike pobjede bila je federalizacija Jugoslavije. Isprva je ta federalizacija bila tek krinka za dominaciju Komunistike partije nad drutvom, no kasnije se sama Komunistika partija federalizirala i podijelila prema nacionalnom kljuu. Federalizacija Jugoslavije konano se uvruje u Ustavu iz 1974. kojim je Jugoslavija konano postala federacija temeljena na ravnopravnosti federalnih jedinica koje su iznutra bile pod nadzorom svojih komunistikih partija (Sekuli, 1992.: 120-124). Nacionalni identitet postao je jednim od glavnih kriterija konstituiranja politikog sustava, a kao posljedica federalistike komunistike politike umnoavali su se identiteti. Uz srpski, hrvatski i slovenski identitet, priznati su i makedonski (od 1948.), crnogorski, a nakon Ustava 1963. godine, i muslimanski (kao etniki a ne vjerski identitet). Te grupe smatrale su se

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

150

konstitutivnim nacijama Jugoslavije. Koncept zatitnike federacije bio je privlaan tim manjim, novopriznatim nacionalnim grupama, osobito Makedoncima, koji su se osjeali ugroenim od Grke i Bugarske. Oni koji su imali svoje matine nacije kao neovisne drave izvan jugoslavenskih granica (Albanci, Maari, idovi, Talijani, esi, Turci ) nazivali su se narodnostima (Woodward, 1995.: 29-41). Komunistika je partija pazila da ne ponovi pogreku srbijanske meuratne elite koja je politikom dominacije antagonizirala sve druge nacionalne grupe. Jugoslavenski politiki voe shvaali su da e propasti politika jedinstvene nacionalne drave, temeljene na imperijalistikim pokuajima poricanja nacionalnosti mnogim narodima u sastavu Jugoslavije (Cohen/ Warwick, 1983.; Shoup/Hoffman, 1990.). Tito se nadao da e svojom politikom bratstva i jedinstva, neprisilnog jugoslavenstva i demokratskog izraavanja nacionalnih tenji federalnim sustavom moi biti zadovoljene nacionalne tenje, a integritet drave biti uvren i ouvan. Komunistiki program bio je, ukratko, negacija dvaju ideolokih obiljeja meuratnog poretka. Naglaavanjem ravnopravnosti nacija (ne tek nekih neodreenih narodnosti ili etniciteta) komunisti su sruili srpsku hegemoniju. U naglaavanju individualnosti nacija inilo se da rue jugoslavenski unitarizam (Banac, 1992.: 171). Tito i komunisti openito imali su ambivalentan odnos prema jugoslavenstvu. Slijedom tradicionalne komunistike orijentacije, Tito je vjerojatno gajio nostalgiju prema nekom obliku jugoslavenstva. To najbolje pokazuju njegove rijei upuene skupini inozemnih dopisnika 1952. godine: Volio bih doivjeti dan kad e se Jugoslavija stopiti u vrstu zajednicu, kad vie neemo morati biti neka formalna zajednica ve zajednica jedinstvene jugoslavenske nacije u kojoj e naih pet naroda postati jedna jedina nacija ... To je moja najvea tenja. Vi ste imali slian proces stvaranja jedinstvene nacije u Americi, gdje je nacija stvorena od engleske i drugih nacija (prema Banac, 1990.: 152). Unato toj najveoj tenji Tito je pazio da je ne prenese na nacije Jugoslavije. Kako je stariji narataj komunista odlazio, mlai su se voe vrsto vezali za svoje republiko-nacionalne federativne jedinice. Izblijedjeli su snovi o jugoslavenstvu i Jugoslavija je sve vie postajala podrujem pregovaranja nacionalnih (komunistikih) politikih elita. U jednoj knjizi (Ramet, 1992.) primijenjen je model meudravnih odnosa u razumijevanju unutardravnih odnosa. Zbog pregovaranja meu republikama (njihovim komunistikim partijskim elitama) taj je eksplanatorni okvir bio najprimjereniji. Kako je ustvrdila Ramet, Jugoslavija se, na posljetku, postupno razvila od ureenja koje je odgovaralo labavom bipolarnom sustavu (1918-63.) do sustava ravnotee moi (od 1965. godine) (Ramet, 1992.: 5). Bio je to proces postupnoga uvrenja legitimnosti komunistikih elita u interesu njihovih nacija (republika). Nova generacija (ona koja je na vlast dola ezdesetih godina 20. stoljea) komunistikih politikih elita konano je odbacila projekt jugoslavenstva kao nacionalnog identiteta. Organsko jugoslavenstvo, integralno jugoslavenstvo, unitarizam bili su definitivno odbaeni. Na Osmome kongresu Saveza komunista Jugoslavije u prosincu 1964. Veljko Vlahovi napao je ideje o odumiranju nacija Jugoslavije kao uskogrudni ovinizam i podli kriptounitarizam. Tito je napao odreene ljude koji su pogreno shvatili da jedinstvo naih naroda znai eliminaciju nacionalnosti i stvaranje neega novog i umjetnog, to jest jedinstvene jugoslavenske nacije, na liniji asimilacije i birokratske centralizacije, unitarizma i hegemonije (navedeno prema Rusinow, 1978.:

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

151

167). Vano je uoiti razliku u odnosu na njegov intervju iz 1952. i uvoenje pojma umjetnih nacija. Projekt jugoslavenskog identiteta bio je odbaen kao umjetan, odraavajui pogrene ideje idealistike inteligencije ranoga romantinog razdoblja u najboljem sluaju, a u najgorem hegemonistike tenje u jugoslavenskom kontekstu to je bio hegemonistiki srpski nacionalizam. U glavama sredovjenih i mlaih komunistikih voa Jugoslavija je trebala biti federalna drava utemeljena na ravnopravnosti njezinih nacija. Bila je odbaena svaka ideja o tome da je to prijelazna faza procesa na ijem e kraju postojee nacije Hrvati, Srbi, Slovenci, Makedonci, Crnogorci, Muslimani biti amalgamirane u neku jugoslavensku super-naciju. Jugoslavija je bila definirana kao vienacionalna federalna drava, a njezina legitimacija temeljila se na njezinoj specifinoj ideolokoj varijanti socijalistikog samoupravljanja i njezine vodee uloge u Pokretu nesvrstanih zbog ega je njezin meunarodni status bio mnogo vei no to bi se moglo oekivati na temelju njezine politike i ekonomske teine. Primordijalna definicija nacija uzimala se manje-vie neupitno, to jest, barem je nitko nije dovodio u pitanje. Legitimacija drave definirala se u okviru socijalistikih projekata poslijeratne Jugoslavije. Budui da se legitimacija federalne drave nalazila u komunistikoj ideji, nije bilo nikakvih izgleda da drava preivi raspad komunizma (Sekuli, 1997.).

Nelagoda zbog jugoslavenskog identiteta

Postupna federalizacija strukture vlasti Jugoslavije od ezdesetih godina 20. stoljea nadalje promijenila je mo politike elite i osnove legitimacije. Osnova moi postala je republika, a obrana republikih interesa glavni izvor legitimacije elite (Bilandi, 1985.: 329; Bilandi, 1999.: 528-43). Nacionalni klju je postao glavnom formulom podjele vlasti na federalnoj razini. U takvom je politikom okruenju porast broja ljudi koji su se izjanjavali kao Jugoslaveni u etno-nacionalnom smislu izazivao nemir meu novim nositeljima vlasti. Poveani broj Jugoslavena mogao je ponovno legitimirati centar moi u Beogradu i stare unitaristike snage. Nakon Drugoga svjetskog rata nacionalnost se registrirala na desetogodinjim popisima stanovnitva, no kategorija Jugoslavena nije postojala. Uvedena je prvi put na treem poslijeratnom popisu, 1961. godine. Slubeno, bila je rezervirana za one koji se nisu opredijelili ni za koji odreeni identitet (Petrovi, 1983.). Godine 1961. Jugoslavenima se izjasnilo 1,7% stanovnika, a 1971. njihov udio pao je na 1,3%. Umjereni pad opredjeljenja za kategoriju Jugoslaven za zemlju u cjelini u tom razdoblju bio je ponajprije rezultat onih koji su se izjanjavali kao Jugoslaveni u Bosni i Hercegovini (8,4% stanovnika 1961. i 1,9% 1971.). Prema Ramet (1992.: 176-186), visok postotak izjanjavanja u Bosni 1961. bio je posljedica odbijanja muslimana da se poistovjete s dominantnim nacionalnim grupama (tj. Srbima i Hrvatima). Na popisu 1971. prvi je put uvedena kategorija Muslimana kao nacionalnosti i mnogi su se muslimanski Bosanci, koji su se prije izjanjavali kao Jugoslaveni, izjasnili kao Muslimani. No, osim Bosne i Hercegovine i Kosova, broj onih koji su se izjasnili kao Jugoslaveni u razdoblju 19611981. porastao je u svim drugim dijelovima bive Jugoslavije. To je bilo osobito uoljivo u Hrvatskoj, Vojvodini i Bosni i Hercegovini (za razdoblje 1971-1981). U Hrvats-

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

152

koj se 1961. godine 1,9% stanovnika izjasnilo kao Jugoslaveni, a 1981. bilo ih je 8,2%. Godine 1991., uoi raspada Jugoslavije i rata, taj je udio pao na 2,2% (Sekuli, 1997.a). Znatan porast stanovnika koji su se 1981. izjasnili kao Jugoslaveni izazvao je nelagodu u partijskom vodstvu. Njihova se politika legitimacija temeljila na obrani hrvatskih politikih interesa. Ne postoji apsolutno nikakva mogunost stvaranja neke jugoslavenske nacije, izjavio je D. Bilandi (1982.), tada lan Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Bilandi je optuio te obraenike na jugoslavenstvo za antifederativne pobude i oboavanje centralizma. Usto, ustvrdio je da je jugoslavizacija osobito usmjerena protiv Hrvata, iji se broj u Vojvodini smanjio za 30.000 (udio Hrvata u Vojvodini smanjio se u razdoblju 1971-81. sa 7,1% na 5,4% stanovnitva, a broj Jugoslavena poveao se s 2,4 na 8,3% u apsolutnom iznosu broj Hrvata smanjio se sa 138.561 na 109.203, a broj Jugoslavena poveao se s 46.928 na 167.215 (Petrovi, 1987.: 45). U polemici koja je uslijedila zanimljivo je da je Bilandi bio napadnut zbog prikrivenoga hrvatskog nacionalizma i zato to je one koji su se izjanjavali kao Jugoslaveni optuio da su unitaristi i antifederalisti, ali nitko nije doveo u pitanje njegovu teoriju o umjetnom karakteru jugoslavenske nacionalnosti. Jugoslavenski su komunisti odbacili ideje asimilacije i amalgamiranja nacija, ali su se suoili sa sve veim brojem onih koji su se izjanjavali kao Jugoslaveni. Prema tadanjim demografskim projekcijama, predvialo se da bi uz nastavljanje takvoga trenda 1991. godine broj Jugoslavena bio oko pet milijuna odnosno da bi od 5,5% mogao porasti na 20% stanovnitva kako znamo, to se nije dogodilo. Unato slubenoj politici obeshrabrivanja jugoslavenstva kao etnikog identiteta kao umjetne nacije, empirijska je injenica da je broj onih koji su se izjanjavali kao Jugoslaveni bio u porastu. U jednoj prijanjoj studiji (Sekuli/Hodson/Massey, 1994.) pokuali smo otkriti glavne drutvene snage koje su taj porast proizvele. Umnogome najvaniji imbenik bili su nacionalno mjeoviti brakovi. Djeca ljudi iz takvih brakova bili su vie od 11 puta skloniji izjanjavati se kao Jugoslaveni od onih iz nacionalno homogenih brakova (na temelju kombiniranih reprezentativnih uzoraka za cijelu Jugoslaviju u 1985. i 1989. godine). Utjecajni imbenici bili su i lanstvo u komunistikoj partiji (vjerojatnost da e se izjasniti kao Jugoslaveni bila je meu lanovima 60% vea nego meu nelanovima). Taj je imbenik bio osobito vaan u Hrvatskoj, gdje je ta vjerojatnost bila dvostruko vea. Urbanost je takoer bila vana injenica (kako je sredina bivala urbanijom, od sela, mjesta do grada, vjerojatnost je rasla 60% u Hrvatskoj mnogo manje); a u pogledu dobi, vjerojatnost izjanjavanja Jugoslavenima smanjivala se 3% svakom godinom ivota. Posljednji imbenik je sudjelovanje u drutvenim organizacijama. Za one koji su bili aktivni, vjerojatnost da e se izjanjavati kao Jugoslaveni bila je priblino treinu vea. Usporeujui razliite republike, doli smo do zakljuka da je manjinama jugoslavenstvo bilo nain da izbjegnu status manjine. Na primjer, homogeno hrvatsko roditeljstvo oito je negativno djelovalo na opredjeljivanje za jugoslavenstvo u Hrvatskoj, ali je u Bosni i Srbiji djelovalo pozitivno (ondje je injenica da su roditelji Hrvati vie od 15 puta uveavala vjerojatnost izjanjavanja Jugoslavenima). Takoer, postojala je tendencija da se osobe iji su roditelji bili Srbi u Hrvatskoj vie izjanjavaju kao Jugoslaveni, ali u postotku koji nije statistiki znaajan. Tako su se Bilandieve (1982.) tvrdnje o

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

153

asimilacijskom karakteru jugoslavenstva ostavljajui, dakako, po strani njegove ideoloke ocjene potvrdile.

Jugoslavenski identitet funkcionalna analiza

Pitanje jugoslavenskog identiteta, jugoslavenstva kao ideologije, uvijek je bilo nabijeno emocijama. Radilo se, naime, o razliitim ideolokim projektima koji su se meusobno suprotstavljali i sukobljavali. Tko je nacija, tko su drugi; umjetne nacije na jednoj strani i organske nacije na drugoj; povijesne i nepovijesne nacije sve su to projekti na kojima pada ili stoji mo suparnikih elita. Ovdje emo na temelju funkcionalne analize suziti svoj cilj i pokuati razumjeti ulogu koju je izjanjavanje za jugoslavenstvo odigralo na karti identiteta stanovnitva bive Jugoslavije. Razloge izjanjavanja Jugoslavenima moemo podijeliti na tri najvanija. Prvi je bio poloaj manjine. Manjine Srbi u Hrvatskoj, Hrvati u Srbiji itd. izbjegavale su svoj manjinski poloaj izjanjavajui se kao Jugoslaveni. Nije ta pojava nita novo manjine su uvijek spremne prihvatiti univerzalistike ideologije zato to ih one izdiu iz manjinskog statusa idovsko prihvaanje komunizma ili prihvaanje univerzalistikoga indijskog identiteta Kongresne stranke od strane Nedodirljivih imale su istu funkciju. Sljedei (i najutjecajniji) imbenik bio je demografski djeca iz mjeovitih brakova, kako bi izbjegla izbor izmeu jedne ili druge nacionalnosti, odluivala su se za jugoslavenstvo. Iako su u jednom od rijetkih prethodnih istraivanja autori na temelju indirektnih podataka ustvrdili da mjeoviti brakovi nisu glavni imbenik identifikacije s jugoslavenstvom (Burg/Berbaum, 1989.), nai podatci pokazuju da je taj imbenik snanija determinanta jugoslavenstva. Politiki imbenik partijsko lanstvo i aktivnost u drutvenim organizacijama takoer upuuje na to da je, unato slubenoj politici neforsiranja jugoslavenstva, postojao meu lanovima Saveza komunista spontan pokret prema jugoslavenstvu. Premda je Savez komunista odbacio politiku prisilnog jugoslavenstva, ostatci pozitivnog jugoslavenstva bili su prisutniji meu lanovima nego u ostatku stanovnitva. Na posljetku, posljednji imbenik je bila modernizacija mlai i urbaniziraniji bili su skloniji izjanjavati se kao Jugoslaveni. Pritom moramo dodati jednu vanu napomenu stupanj naobrazbe nije utjecao na poveano izjanjavanje za jugoslavenstvo. Unato injenici da su ti mlai i urbaniziraniji ljudi bili obrazovaniji, obrazovanje kao nezavisan faktor nije poveavalo izjanjavanje za jugoslavenstvo. Iako nismo prikupili podatke koji su izravno vezani za to tumaenje, moemo spekulirati da se za jugoslavenstvo odluivala i mala manjina ljudi koji su time prosvjedovali protiv etnikog nacionalizma. Izjanjavanje za jugoslavenstvo vjerojatno se nije temeljilo samo na pozitivnoj identifikaciji s jugoslavenstvom nego je bilo i rezultat negativne identifikacije s tradicionalnim nacionalizmom i njegovom ulogom u jugoslavenskoj politici. Merton (1967.: 105) upozorava da motive djelovanja ne bismo smjeli brkati s njegovim namjeravanim i/ili nenamjeravanim posljedicama. Individualne motivacije (bijeg iz

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

154

poloaja manjine, izbjegavanje sukobljenih pritisaka u sluaju djece iz mjeovitih brakova, izvlaenje od pritisaka etnikog nacionalizma, izraavanje ideoloke predanosti jugoslavenskom projektu) ima namjeravane i nenamjeravane posljedice. Vjerojatno najvanija nenamjeravana posljedica (barem sa stajalita veine ljudi koji su se izjasnili kao Jugoslaveni) je otvaranje politike rasprave i unoenje nemira u politiki sustav koji se razvio u suprotnom smjeru. Sve vie ljudi koji su izbjegavali vladajuu politiku formulu naruavalo je sustav koji se temeljio na konsenzusu komunistike politike elite da predstavlja svoje nacionalne grupe. To je bilo osobito nezgodno za hrvatsku politiku elitu zbog razmjerno velikog broja onih koji su se izjanjavali kao Jugoslaveni i tendenciji njegova rasta. Uinak na tradicionalni nacionalizam, koji je bio potisnut u politiko podzemlje, bio je jednak. Spontano pojavljivanje jugoslavenstva kao nacionalne identifikacije naruilo je krhku ravnoteu meu nacionalnim elitama koje su svoja teritorijalna prava temeljile na rasprostranjenosti tradicionalnih nacija na teritorijima koje kontroliraju.1 iroko prihvaena primordijalna definicija nacije, zajedno s usaenim politikim interesima, bila je protivna stvaranju umjetne nacije u kojoj bi prvenstvo etnikog identiteta trebao zamijeniti dravno-etniki identitet.

Nestanak jugoslavenstva
Kako smo prije rekli, izjanjavanje za jugoslavenstvo osjetno se smanjilo u razdoblju 1981-1991. U Jugoslaviji je u cjelini palo s 5,5% stanovnitva na 3,0%. Pad je zabiljeen u cijeloj zemlji, osim u Vojvodini i na Kosovu (gdje je bilo neznatno 0,2% stanovnitva na popisima 1981. i 1991.). U Hrvatskoj je taj pad bio dramatian (s 8,2% na 2,2%), usporediv s porastom u razdoblju 1971-1981. (s 1,9% na 8,2%) (Sekuli, 1997.a). Taj je pad rezultat nacionalnih sukoba i pratio je raspad jugoslavenske drave. S jedne strane, legitimacija Jugoslavije nakon Drugoga svjetskog rata bila je usidrena u socijalistikom projektu. S raspadom komunizma nestali su svi oni elementi koji su opravdavali postojanje Jugoslavije samoupravljanje, nesvrstanost i neovisan poloaj izmeu Zapada i Istoka. Tradicionalni nacionalistiki projekti, koji su tijekom razdoblja komunistike modernizacije bili gurnuti na rub, pojavili su se kao jedina odriva alternativa. Stupanj proetosti tradicionalnog nacionalizma liberalnim elementima razlikovao se od republike do republike i odraavao je povijest i lokalne odnose moi (Sekuli, 1992.). S druge strane, u svim nesrpskim dijelovima Jugoslavije razvio se nakon Miloevieva dolaska na vlast jak protusrpski osjeaj. Dvojba izmeu razdvajanja i odrava1 Tradicionalne nacionaliste uznemirivala je Titova politika davanja nacionalnih prava novonastalim nacijama i to su pripisivali njegovim manipulacijama sa svrhom slabljenja tradicionalnih nacija. Hrvatima i Srbima jednako je smetalo davanje statusa nacije bosanskim muslimanima. Za hrvatske nacionaliste oni su, kako je mislio Starevi, bili islamizirani Hrvati. Iz toga je slijedila tvrdnja da u stvarnosti Bosna i Hercegovina ima hrvatsku veinu, to je elaborirao, na primjer, Katalini u tekstu Bosna izmeu Hrvatske i Srbije (Katalini, 1993.). Srbi, Grci i Bugari poricali su priznavanje Makedonaca. bugarska vlada prva je priznala makedonsku neovisnost ali to je uinila, kako je rekao bugarski predsjednik, ne kao naciju nego kao dravu (Woodward, 1995.: 219). Srpski nacionalisti stalno su poricali da Crnogorci imaju neki drugi identitet osim srpskoga. Na primjer, Alex Dragnic, piui o rezultatima popisa stanovnitva 1991. godine, jednostavno ignorira injenicu da se 61,8% stanovnika Crne Gore izjanjavaju ponajprije kao Crnogorci, a 9,3% kao primarno Srbi i sve ih stavlja u istu kategoriju (Dragni, 1992.: 193).

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

155

nja Jugoslavije sve se vie pretvarala u dvojbu: biti pod Miloevievom kontrolom ili je izbjei pod nacionalistikim vodstvom svoje republike. S obzirom na nestajanje jugoslavenske drave i na to da je Miloevi prisvojio ideju jugoslavenstva, pokazalo se da je tradicionalni nacionalizam rjeenje. U takvoj se situaciji moglo oekivati i nestajanje identifikacije s jugoslavenstvom; upravo se to dogodilo u Hrvatskoj. U nizu anketa provedenih u posljednjem desetljeu ne nalazimo onih 2,2% Jugoslavena iz 1991. (Svjetsko istraivanje o vrednotama iz 1995., Anketa o kvaliteti ivota iz 1996. godine) i ne oekujemo da e se na popisu 2001. ponovno pojaviti (u vrijeme pisanja ovoga teksta podatci nisu bili na raspolaganju).

Hrvatska i graanski i etniki identitet danas

Razlog zbog kojega sam toliko vremena posvetio jugoslavenskom identitetu jest u tome to taj identitet umnogome ima elemente graanskog identiteta. Iako je imao i elemente etnike identifikacije (u izvornim oblicima organskog jugoslavenstva), u modernim oblicima (u posljednjih dvadeset godina) sve je vie postajao nain bjeanja iz usko definiranoga etnikog esencijalizma, prevladavanja tradicionalnog nacionalizma i izbjegavanja prevladavajueg oblika vladajueg primordijalistikog diskursa. U funkcionalnom smislu, funkcija modernizacije, bijeg iz manjinskog statusa i demografska funkcija (djeca iz mjeovitih brakova) jugoslavenstva nestali su s raspadom Jugoslavije i istodobnim nestankom poistovjeivanja s jugoslavenstvom. Veliko je pitanje postoje li kakvi funkcionalni ekvivalenti jugoslavenstvu. Hrvatska je prola kroz razdoblje reinterpretacije vlastite povijesti i snanog nacionalnog buenja. Klasu, glavni element u komunistikom diskursu, zamijenila je nacija u nacionalistikom diskursu (Sekuli, 2001.). Primordijalistiki diskurs nacionalistike ideologije stopio se s primordijalizmom svakidanjeg diskursa. Nestala su siva podruja koja je prije pokrivalo jugoslavenstvo i identitet se definirao primordijalno, bez drugih politikih principa koji bi posredovali izmeu identiteta i politike legitimacije. Dok je legitimacija bive socijalistike Jugoslavije uglavnom dolazila iz samoga socijalizma, u Hrvatskoj je nacionalni identitet postao jedinim legitimirajuim principom. Postojanje drave opravdavalo se prema klasinoj nacionalistikoj formuli, postojanjem jednog identiteta koji drava treba tititi i jaati. Stvaranje hrvatske drave u uvjetima rata i agresije proizvelo je jak obrambeni nacionalizam i snanu nacionalnu identifikaciju. Ali, nacionalistiki projekt na temelju kojeg je drava stvorena proizveo je nove unutarnje i vanjske sukobe s potencijalno vanim posljedicama za definicije i formacije identiteta. Projekt nacionalne homogenizacije vladajue stranke bio je inherentno antipluralistiki i suprotan modernizacijskim trendovima. Iako jugoslavenstvo vie nije predstavljalo stvarnu opasnost i ostatci jugoslavenskog identiteta i jugoslavenske ideologije bili su marginalizirani, pojavila se nova unutarnja diverzifikacija. U nacionalni identitet uvedena je politika podjela na dobre i loe Hrvate.2
Ta podjela na dobre i loe Hrvate ili openito na dobre i loe pripadnike bilo koje nacije, ima u hrvatskom nacionalizmu duboke korijene. Otac hrvatskoga nacionalizma Ante Starevi razvio je teoriju da u svakom narodu postoje ljudi koji nisu kadri teiti prema, inae naslijeenoj, potrebi za nacionalnom slobodom. Ta skupina, koja uvijek slui tuinima i koja uvijek nanosi tetu vlastitoj naciji, trebala bi biti
2

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

156

Opasnosti regionalizma i regionalnih identiteta praene rastom utjecaja regionalnih stranaka (osobito u Istri) doivjeli su nositelji nacionalnog projekta kao opasnost od nejedinstva. Sa stajalita identiteta, to je samo bio znak krhkosti tog identiteta i njegove ovisnosti o povijesnom i politikom kontekstu. Sada kad vie nije bilo jugoslavenstva u smislu postojanja drave i alternativnih identiteta, pojavile su se nove alternative osobito u obliku regionalizma kao otpor primordijalizmu nacionalistike ideologije i njezine esencijalistike definicije identiteta. Najvei izazov potekao je od Istarskoga demokratskog sabora (IDS) koji je problemu identiteta vrlo zanimljivo pristupio u svojem programu iz 1991. Oni su obznanili da se Istrani osjeaju pripadnicima hrvatske, slovenske, talijanske nacije i istarskog etnika (navedeno u Banovac, 1998.: 125). Autor pokuava pokazati da regionalni i nacionalni identitet nisu uzajamno iskljuivi. Logiki gledano, u izraavanju lokalnog, regionalnog i potom nacionalnog identiteta nema proturjeja. No u diskursu nacionalistikog projekta, mora dominirati nacionalni identitet. Osobito kad nacionalnu dravu, koju legitimira obrana nacionalnog identiteta, dovodi u pitanje regionalna stranka, koja nalazi opravdanje u tome to je regionalni identitet u Istri postao dominantnim. U Hrvatskoj je bio jak trend fokusiranja na identitet ispod nacionalne razine. U Svjetskom istraivanju o vrednotama 1995. godine, provedenom u prosincu (nekoliko mjeseci nakon akcije Oluja, kada je Krajina vraena pod hrvatski nadzor i kad je nacionalna euforija trebala biti na vrhuncu) velik broj ljudi izjasnio se za privrenost regiji uoj od nacionalnoga teritorija. Kad je reprezentativnom uzorku hrvatskih graana postavljeno pitanje za koji se teritorij osjeaju najvie vezani grad u kojem ive, regiju, Hrvatsku, Europu ili svijet 79,8% ispitanika odluilo se za grad ili regiju, 15,5% za zemlju i 4,8% za teritorij iri od Hrvatske (Sekuli 1997.b: 52). Pitanje nije bilo oblikovano tako da implicira kako vezanost za regiju ili grad nekako proturjei nacionalnoj identifikaciji. No ono upuuje na to da je privilegirani status nacionalne identifikacije koji trae nacionalistiki ideolozi kudikamo kompleksniji i nejasniji. Neki autori tvrde da je naa prava kulturna vezanost obino mnogo ua od vezanosti za naciju. Nacije su rezultat stapanja razliitih lokalnih kultura, rezultat osvajanja, asimilacije, amalgamizacije itd. To je zamiljena zajednica (Anderson, 1983.) i uvijek je rezultat politikog djelovanja a ne automatski izdanak kulturnih identiteta. Svatko od nas kree se u beskonanom broju zajednica od kojih su neke inkluzivnije od drugih i svaka na razliit nain trai nau privrenost (Sandel, 1982.: 146). Jednako tako, naa je vezanost locirana na razliitim razinama apstrakcija, od obitelji i mjesta, preko grada, regije, Hrvatske, Jugoslavije, Europe i ovjeanstva. Najmanja jedinica poput obitelji ili mjesta stanovanja koja ima znaajke primarne grupe (Cooley), vjerojatno izaziva primarnu vezanost. Tijekom dobrog dijela ljudske povijesti politika se vezanost podudarala s tom primarnom vezanou. Vezanost za naciju, razvoj zamiljenih zajednica, jest korak u povijesti i dominantan oblik politike vezanosti u modernome svijetu. Jedini je problem u tome da uvijek potencijalno postoje suparniki zahtjevi za tu vezanost. Vezanost za Hrvatsku, Jugoslaviju ili Istru mogu, u odreenim okolnostima, postati primarnim politikim veodstranjena iz nacionalnog organizma. Pravi Hrvati, kao i pravi Francuzi ili pravi Rusi, trebali bi ih se osloboditi. Prema Starevievu miljenju, Deklaracija o pravima ovjeka i graanina ne bi se trebala univerzalno primjenjivati, nego bi se trebala ograniiti na prave nacionaliste. Za takve ljude je skovao izraz Slavosrbi (Gross, 2000.: 18).

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

157

zanostima. Nacionalistikom diskursu ta fleksibilnost veoma smeta jer proturjei glavnoj tvrdnji o prirodnosti primarne prirode nacionalne vezanosti.

Graanski identitet funkcionalni ekvivalent jugoslavenstvu

Ako je naa prethodna funkcionalna analiza jugoslavenstva ispravna, tada se postavlja pitanje postoji li neto to ga zamjenjuje. Moemo krenuti od pretpostavke nacionalne homogenizacije u skladu s poznatim Simmel-Coserovim dictumom: Sukob s drugom grupom vodi mobilizaciji energija lanova grupe i stoga veoj koheziji te grupe (Coser, 1956.: 95). Kao rezultat rata, kad su Hrvati bili napadnuti zbog svoga nacionalnog identiteta i nacionalnih tenji te zbog nacionalistikog diskursa koji je vladao javnim ivotom u postkomunistikom razdoblju, moemo oekivati poveanje opsega i intenziteta identiteta. Moemo pretpostaviti da se velik broj ljudi koji su se izjanjavali kao Jugoslaveni sada izjanjavaju kao Hrvati. Takoer, moemo oekivati da je velik broj ljudi koji su prije imali druge glavne politike vezanosti bivi komunisti, na primjer redefinirao svoju vezanost i identitete u svjetlu poveanja hrvatskoga identiteta. Na temelju svih tih procesa moemo oekivati da je vei broj ljudi postao Hrvatima i da e osjeaj hrvatstva postati dublji. No, unato tim zbivanjima, moemo pretpostaviti da su danas na individualno-motivacijskoj razini prisutni oni isti funkcionalni zahtjevi koji su u razdoblju socijalistike Jugoslavije proizveli izjanjavanje za jugoslavenstvo. Jedini je problem to to je nestao jugoslavenski identitet kao realistina alternativa. Potreba za izbjegavanjem primordijalne etnike kategorizacije, potreba pripadnika manjina da izbjegnu manjinski status, potreba pojedinaca iz mjeovitih brakova da izbjegnu proturjene pritiske, vjerojatno su jednaki kao i prije. Jugoslavenski identitet s dravom koja ne postoji i koja se usto esto povezuje s negativnim uspomenama na rat i razaranje nije vjerojatna alternativa. Ali, postoji li ita to bi ga moglo zamijeniti? Prema naem miljenju, alternativa postoji i poinje igrati veliku ulogu. Ta je alternativa rezultat iskustva Hrvata s njihovom integracijom sa Zapadom. Naime, kako je drugdje prikazano (Sekuli, 2001.), raspad komunizma bio je impregniran eljom za pridruivanjem Europi, postati dijelom Zapada. injenica da se taj Zapad distancirao od etnikog nacionalizma i da nije razumio zamisli o Velikoj Hrvatskoj, Velikoj Srbiji itd., nije bila shvaena. to se vie hadezeovski nacionalistiki reim predsjednika Tumana udaljavao od drugih europskih vlada i bio gurnut gotovo u diplomatsku izolaciju, jaz izmeu europskih vrijednosti i dominantnih nacionalistikih vrijednosti u Hrvatskoj postajao je sve oitiji. Ideja graanske Hrvatske postaje protuteom vladajuem diskursu nacionalistike, etniki definirane Hrvatske. Takoer, taj uvoz europejstva uinio je vidljivijom razliku izmeu etnikog i graanskog identiteta. Biti graaninom postalo je neto vie nego biti tek pripadnikom hrvatske nacionalnosti. Diskursi graanskoga sukobili su se s primordijalno definiranim nacionalnim identitetom. U tom bismo smislu postavili hipotezu da je civilno graanstvo uvelike postalo funkcionalni ekvivalent nestajuem jugoslavenstvu. Ne radi se o tome da bi se oni koji su se neko izjanjavali kao Jugoslaveni sada izjanjavali kao graani, nego o tome da iste motivacije nagone pojedince u smjeru izraavanja graanskoga nasuprot primordijalnom, etnikom, identitetu.

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

158

U Svjetskom istraivanju vrednota iz 1995. postavljeno je pitanje koje se izravno bavi dvjema dimenzijama identiteta3 osjea li se osoba primarno pripadnikom njegove/ njezine etnike skupine (Hrvata, Srba itd.) ili primarno graaninom Hrvatske i tek potom pripadnikom etnike skupine. Opa distribucija odgovora dana je u Tablici 1. Tablica 1. Distribucija primarno etnike i graanske identifikacije Primarno hrvatska Primarno druge nacionalnosti Primarno hrvatski graanin Ne zna Ukupno N 838 18 314 20 1.190 % 70,5 1,5 26,4 1,7 100,0

Prvo to uoavamo jest da je, unato vremenu u kojem je anketa provedena (uspjena akcija Oluja, nakon koje smo mogli oekivati veu identifikaciju s nacijom), vie od etvrtine populacije izjavilo da daju prednost graanskom pred etnikim identitetom. Pogledamo li etniku identifikaciju onih koji su kao primarno istaknuli graansko, odmah moemo vidjeti da je tona naa hipoteza funkcionalne ekvivalencije graanskoga s jugoslavenstvom. Naime, opredjeljivanje za graanstvo nain je na koji pripadnici manjina mogu izbjei naglaavanje da su nehrvatske etnike (nacionalne) pripadnosti u jednom vrlo nacionalistiki obojenom ozraju. Tablica 2. Etnika pripadnost i primarna identifikacija Etnicitet Hrvati Srbi Drugi Primarna identifikacija Etnika Graanska Ukupno 782 (72,8%) 289 (26,9%) 1.074 2 (6,4%) 29 (93,5%) 31 17 (36,4%) 27 (63,6%) 44

Pogledamo li etniku (nacionalnu) pripadnost, od 32 ispitanika srpske nacionalnosti 29 ih se izjasnilo kao primarno hrvatski graani i tek potom kao etniki Srbi. Isto vrijedi za pripadnike drugih skupina. Od 44 ispitanika druge etnike pripadnosti, 28 ih se izjasnilo za graanski identitet kao primaran. injenica da se 93,5% Srba i 63,6% drugih izjanjava za graanski identitet vjerojatno odraava jai pritisak na Srbe nego na druge (najvee skupine: 14 muslimana i 14 Maara) da umanje vanost svoje etnike pripadnosti i naglase da su hrvatski graani. Ali, to nije kraj prie. Utvrdili smo da se i 26,9% Hrvata osjeaju vie kao graani nego kao etniki Hrvati. injenica da vie od etvrtine Hrvata izjavljuje kako je njihov primarni identitet graanski, a ne etniki, poAnketa se temeljila na individualnim intervjuima na reprezentativnom uzorku od 1.190 osoba u studenome 1995. godine.
3

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

159

kazuje da se postojanje graanskog identiteta ne moe objasniti samo manjinskim statusom. Moemo postaviti hipotezu da oni pojedinci koji ele nadii etniku uvjetovanost, koji su kozmopolitski orijentirani i koji su manje pod utjecajem nacionalistike mobilizacije smatraju da je graanski identitet nain na koji mogu izraziti nezadovoljstvo postojeom politikom stvarnou. Na taj nain se graanski identitet moe smatrati ekvivalentom jugoslavenstvu. tovie, mogli bismo rei da graanski identitet moe svoju ulogu obavljati s manje zapreka nego jugoslavenstvo. Naime, jugoslavenstvo je bilo optereeno idejama organskog jugoslavenstva, koje su se temeljile na zahtjevima da se jedan openitiji etniki identitet zamijeni uim identitetom. No, on je ostao u okviru etnike identitifkacije. Jugoslavenstvo je, takoer, bilo veoma optereeno povezanou sa srpskom dominacijom u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Graanski identitet nije optereen niim od toga, ali i on ima svoje politike konotacije. Te su konotacije prozapadnjakoga integracionistikog tipa suprotstavljenog snanom nacionalistiko-izolacionistikom orijentacijom. Svi ti elementi vjerojatno objanjavaju injenicu da je primarno graanska identifikacija ak i meu etnikim Hrvatima kudikamo rasprostranjenija no to je jugoslavenstvo ikada bilo. Hipotezu da je graanski identitet dio politike i ideoloke orijentacije potvruje nekoliko jednostavnih korelacija s nekim pitanjima koje izravno pokazuju te orijentacije. Ako prethodno spomenuto pitanje o primarnom teritorijalnom identitetu usporedimo s graansko-etnikim identitetom rezultati su sljedei: Tablica 3. Izjanjavanje o etnikoj pripadnosti i primarnoj teritorijalnoj vezanosti Primarna teritorijalna vezanost Lokalna-regionalna Nacionalna-hrvatska Kozmopolitska (Europa, svijet) Etnika 638 (68,5%) 145 (80,6%) 19 (33,9%) Graanska 292 (31,4%) 35 (19,4%) 37 (66,1%) Ukupno 930 180 56

Oita je tenja da su oni koji kozmopolitski definiraju svoju teritorijalnu vezanost takoer skloniji izraavati graanski a ne etniki identitet (66,1% ispitanika), negoli oni koji su primarno vezani za Hrvatsku i koji se za graanski identitet opredjeljuju u samo 19,4%. Oni koji imaju primarno lokalni ili regionalni identitet (ispod Hrvatske) nalaze se u sredini (iscrpniju analizu vezanosti za teritorij vidi u Sekuli, 1997.b). Kozmopolitizam je u korelaciji s graanskim identitetom kao to je vezanost za Hrvatsku u korelaciji s dominacijom etnike identifikacijom. Jo jedno pitanje koje je ilo u istome smjeru bilo je Koliko ste ponosni to ste hrvatski graanin?, a odgovori su sezali od vrlo ponosan do uope nisam ponosan.

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

160
Graanski 92 (17,8%) 148 (34,7%) 86 (52,1%) 23 (67,6%) Ukupno 518 426 165 34 5 1.148

Tablica 4. Etniki-graanski identitet Ponosan sam to sam hrvatski graanin Vrlo Prilino Ne mnogo Uope ne Nisam dravljanin Ukupno Etniki 426 (82,3%) 278 (64,9%) 79 (47,9%) 11 (32,3%)

Utvrena je oita negativna korelacija ponosa i graanskog statusa. Sa svakim korakom opadanja ponosa udio onih kojima je primaran graanski identitet za razliku od onih kojima je primaran etniki identitet raste (ukupan broj ljudi opada, to upuuje na visok opi ponos zbog statusa hrvatskog graanina).

Model regresije
Kako bismo ispitali jo neke hipoteze u pogledu imbenika koji utjeu na graansku identifikaciju, upotrijebili smo model regresije. Htjeli smo prije svega doznati razlikuje li se profil onih koji se izjanjavaju graanski od onih koji se etniki identificiraju ne samo u pogledu stavova nego i strukturno. Mogli smo oekivati da e se za graanski identitet izjasniti obrazovaniji, urbaniji, struniji i mlai ljudi. Trebamo se sjetiti da su oni koji su se izjanjavali kao Jugoslaveni bili urbaniji, mlai i ee lanovi Partije ali ne i obrazovaniji. Potjecali su preteno iz mjeovitih brakova, no na temelju podataka Svjetskog istraivanja vrednota ne moemo provjeriti vrijedi li to za one koji se danas izjanjavaju graanski (Sekuli i dr., 1994.). Skupu osnovnih strukturalno-demografskih varijabli dodali smo varijable stavova i varijable koje govore o osnovnim ideolokim i politikim opredjeljenjima. Ovisna varijabla bila je podijeljena na etniki i graanski identitet, a zbog njezine dihotomne prirode primijenjena je tehnika logistike regresije.4 Prvo to primjeujemo jest to da nijedna od strukturalnih varijabli ne uvjetuje graansko opredjeljenje. Dok je jugoslavensko opredjeljenje bilo oito strukturalno determinirano, u sluaju graanskog opredjeljenja takva determinacija ne postoji. Dob i urbaniziranost nisu ni u kakvoj korelaciji s graanskim opredjeljenjem. Obrazovanje, s druge strane, utjee na graansko opredjeljenje, iako na jugoslavensko opredjeljenje nije imalo utjecaja. Varijablu obrazovanja podijelili smo u etiri skupine, od nikakvog obrazovanja do sveuiline razine. Na svakoj se razini pokazao blagi porast od 1,13 (gledano u postotcima, to znai da se na razini bez ikakve naobrazbe njih 11,8% izjasnilo za graanski identitet, u skupini s osnovnom kolom njih 19,9%, u skupini onih s viom naobrazbom njih 40,0%, a meu onima s fakultetskom diplomom 41,5%).
Tehnika logistike regresije primjenjuje se kad je zavisna varijabla dihotomna a ne kontinuirana (Aldrich/ Nelson, 1984.).
4

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

161

Tablica 5. Koeficijenti za logistiku regresiju o graanskim opredjeljenjima na odabranim neovisnim varijablama* Standardna pogreka .2318 .1305 .3208 .0522 .0789 .0368 .0511 .7901 .5560 .5045 .4425 .3937 .4436 .4983 .1960 .0720 .1714 5.7047

Neovisna varijabla Strukturne varijable Spol Dob Grad kao mjesto roenja Prebivalite (grad-selo) Obrazovanje Zanimanje Prihod Identitet Hrvatski Regija Istra Rijeka Dalmacija Zagreb Meimurje Slavonija Osobne varijable Religioznost Samoodreenje na skali lijevo-desno Ponos zbog bivanja hrvatskim graaninom Konstanta Hi-kvadrat (d.f. = 47) 2 Log vjerojatnost

Koeficijent .0801 .0381 .3175 .0395 .0225 .0119 .0147 2.7809 .5883 .8346 1.4080 .6990 1.2450 1.3248 .4477 .1757 .5618 11.0396 196.424 593.075

Znaajnost Vjerojatnost** .7298 .7704 .3224 .4489 .7758 .7465 .7734 .0004 .2899 .0305 .0015 .0758 .0050 .0079 .0224 .0147 .0010 .0530 .0000 1.0833 .9626 .7280 .9613 1.0227 .9882 1.0148 16.1336 1.8010 2.3040 4.0876 2.0117 3.4731 3.7613 1.5647 .8389 1.7538

* Zbog preglednosti u tablici nisu prikazane sve varijable. Izostavljena je veina osobnih varijabli koje nisu statistiki znaajne. ** Koeficijenti logistike regresije lake se tumae kad se prevedu u vjerojatnosti primjenom logistikog koeficijenta kao eksponenta za prirodnu log funkciju. Na primjer, za bivanje Hrvatom e 2,7809 je isto to i 16,1336. Posljednji koeficijent upuuje na to da, ne uzimajui u obzir druge faktore u modelu, pomak za jednu jedinicu (od bivanja Hrvatom do bivanja nehrvatom) poveava izglede za etniku identifikaciju vie od 16 puta.

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

162

injenica da su pripadnici manjina u usporedbi s Hrvatima manje skloni izjanjavati se etniki, vrsto potvruje nau hipotezu graanskog identiteta kao funkcionalnog ekvivalenta jugoslavenstva. U Tablici 5 vidimo da, kad u dimenziji etnikog izjanjavanja idemo od Hrvata prema nehrvatima, izgledi za graansko opredjeljenje poveavaju se za 11,4 puta. U usporedbi s Hrvatima, izgledi da e nehrvati izraavati primarno graanski identitet 11 puta su vei. Putem graanskog opredjeljenja pripadnici manjina smanjuju pritisak na sebe oni nisu primarno Srbi, nego hrvatski graani bez obzira na svoju etniku pripadnost. Na injenicu da je graansko opredjeljenje dio ideolokog kompleksa, upuuje znaenje triju indikatora stavova. to je osoba vie lijevo i manje ponosna zato to je Hrvat, vea je vjerojatnost da e izraavati graanski identitet, a religioznost poveava izglede za izraavanje etnikog identiteta. Lijevo-desna politika orijentacija mjerena je opredjeljivanjem ispitanika na skali od 1 do 10: 1 je znailo krajnje lijevu, a 10 krajnje desnu orijentaciju. Negativni B koeficijent upuivao je na to da to vie idemo od lijevoga prema desnom, opadaju izgledi da e ljudi izraavati primarno graanski identitet 0,847 za svaki sljedei stupanj na skali. Oni koji su za sebe ocijenili da su ekstremno lijevo orijentirani opredjeljivali su se za graanski identitet. To je razumljivo budui da je glavni sadraj podjele na ljevicu i desnicu u modernoj Hrvatskoj nacionalizam, pri emu se ljevica smatra antinacionalistikom, a desnica nacionalistikom. Moramo se sjetiti da je izjanjavanje za jugoslavenstvo bilo povezano s partijskim lanstvom. Onako kako su partijski lanovi u bivoj Jugoslaviji (i Hrvatskoj) bili skloniji opredjeljivati se za jugoslavenstvo, danas su oni u Hrvatskoj skloniji graanskom opredjeljenju nego oni na politikoj desnici. Religioznost se mjerila na skali s tri mogunosti religiozan, nereligiozan i ateist. Kako se vidi iz tablice, svaki korak prema ateizmu dvostruko poveava izglede za primarno graansko opredjeljenje (religiozne osobe izjanjavaju se za primarno graanski identitet u 24,0% sluajeva, nereligiozni u 41,3% i ateisti u 77,5%). Takoer, graansko opredjeljenje je u oitoj korelaciji s osjeajem ponosa zbog bivanja Hrvatom. Oni koji se ponose time to su Hrvati odluuju se za graanski identitet u 25,6% sluajeva u usporedbi s onima koji nisu vrlo ponosni (ili nisu uope ponosni) zato to su Hrvati i koji se za graansko opredjeljenje odluuju u 55,1% sluajeva. To se prevodi u omjer vjerojatnosti u naoj Tablici 4. Posljednji skup nezavisnih varijabli pokazuje uinak regije bez drugih neovisnih varijabli. Svaka regija bila je usporeena s prosjekom svih drugih regija. S obzirom na kodiranje, omjeri upuuju na izglede za izraavanje etnikog identiteta. Moemo vidjeti da, osim u Istri, u svim regijama prevladava etniko opredjeljenje. injenica da je ispitanik iz Dalmacije ili Slavonije poveava izglede za etniku identifikaciju gotovo etiri puta vie od prosjeka. U svim drugim regijama (osim Istre) izgledi za etniku identifikaciju dvaput su vii od prosjeka. Izraeno u postotcima, Dalmacija ima samo 20,8%, a Slavonija 22,5% ispitanika koji su se opredijelili za graanski identitet, za razliku od Istre sa 69,1%. Utjecaj regije je vrlo zanimljiv, osobito ako uzmemo u obzir da se ne moe ublaiti utjecajem drugih imbenika, poput dobi, obrazovanja ili prihoda. Nai podatci takoer potvruju specifinost Istre s njezinim jakim regionalizmom izraenim u njezinim politikim obrascima koji se veoma razlikuju od ostatka Hrvatske (Banovac 1998). Relativni udio ispitanika koji se opredjeljuju za graanski identitet vei je u Istri nego u drugim regijama. U naem uzorku 4,7% ispitanika je iz Istre, ali na Istru otpada

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

163

10,7% svih ispitanika koji su se opredijelili za graanski identitet. S druge strane, 27,4% svih ispitanika koji su se opredijelili graanski odnosi se na Zagreb, ali Zagreb takoer obuhvaa 27,2% naeg uzorka. Na drugom polu nalazi se Slavonija, koja ima 11,2% ukupnog broja graanski opredijeljenih, ali obuhvaa 15,7% ukupnoga uzorka.

Zakljuak
Neovisno o Kohnovoj tvrdnji o graanskom zapadnom nacionalizmu i etnikom istonom, mi smo tu distinkciju uzeli kao kontinuum na kojem se moe distribuirati populacija. Premda je povijesno gledano primordijalna (etnika) ideja etninosti bila dominantna i prihvaena kao normalna, elementi graanskog identiteta oduvijek su postojali. Pokazali smo da je izjanjavanje za jugoslavenstvo u komunistikoj Jugoslaviji bilo multifunkcionalan fenomen koji je sluio i kao izlaz za one koji su htjeli izbjei usku etniku identifikaciju. S raspadom Jugoslavije, kad je jugoslavenska ideja sauvana gotovo iskljuivo u svijesti emigranata rasprenih diljem svijeta (Wachtel, 1998.: 1), njezin funkcionalni ekvivalent javlja se u obliku graanskog identiteta koji zamjenjuje onaj etniki. Ta razlika, koja je vie ili manje uvezena iz modernoga zapadnog politikog diskursa prodire u procese identifikacije. Ta je graanska identifikacija ekvivalent jugoslavenstva u tom smislu da ljudima omoguuje izraavati odmak od uske etnike identifikacije i snanog etnikog preporoda u prvoj postkomunistikoj fazi. On osobito ispunjava funkciju bijega iz manjinskog statusa na isti nain na koji ju je ispunjavalo jugoslavensko opredjeljenje. Etnika identifikacija ne moe se analizirati izdvojeno od njezina politikog konteksta i povijesnih okolnosti. Nakon prve faze etnikog preporoda vezanog za pad komunizma, u Hrvatskoj svjedoimo rekonfiguraciji identifikacije sve vie u kontekstu s njezinim europskim okruenjem. Graanska komponenta prodire u etniku identifikaciju i s njome se mijea. Budunost te identifikacije ovisit e o povijesnim i politikim okolnostima.

Literatura
Aldrich J.H./ Nelson, F.D., 1984.: Linear Probability. Logit and Probit Models, Sage, Beverly Hills/ London/New Delhi Anderson, Benedict, 1983.: Imagined Communities, Verso, London Banac, Ivo, 1984.: The National Question in Yugoslavia, Cornell University Press, Ithaca/London Banac, Ivo, 1990.: Political Change and National Diversity, Deadalus, (119) 1 Banac, Ivo, 1992.: Post-Communism as Post-Yugoslavism: The Yugoslav Non-Revolutions of 1989-1990, u: Banac, Ivo (ur.), Eastern Europe in Revolution, Cornell University Press, Ithaca/London Banovac, Boris, 1998.: Drutvena pripadnost, identitet, teritorij. Socioloko istraivanje regionalne pripadnosti u Istri, Pravni fakultet Sveuilita u Rijeci, Rijeka

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

164

Burg, Steven L./ Berbaum, Michael L., 1989.: Community, Integration, and Stability in Multinational Yugoslavia. American Political Science Review, (83) 2: 535-554 Bilandi, Duan, 1982.: Vjesnik - Sedam dana. (8. svibnja); izvadak preveden u Foreign Broadcast Information Service (FBIS), Daily Report. Eastern Europe, 11. lipnja 1982. Bilandi, Duan, 1985.: Historija Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije, kolska knjiga, Zagreb Bilandi, Duan, 1999.: Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb Brubacker, Rogers, 1992.: Citizenship and Nationhood in France and Germany, Harvard University Press, Cambridge Cohen, Leonard/ Warwick, Paul, 1983.: Political Cohesion in a Fragile Mosaic, Boulder & CO., Westview Coser, Lewis, 1956.: The Functions of Social Conflict, Harcourt York/San Diego/London Brace Jovanovich, New

Dragnich, N., Alex, 1992.: Serbs and Croats, Harcourt Brace Jovanovich, New York/San Diego/ London Eisenstadt, Samuel L./ Giesen, Bernhard, 1995.: The construction of collective identity, European Archive for Sociology, 36: 72-102 Elias, Norbert, 1970.: What is Sociology, Hutchinson, London Gellner, Ernest, 1964.: Thought and Change, London Gross, Mirjana, 2000.: Izvorno pravatvo. Ideologija, agitacija, pokret, Golden marketing, Zagreb Isaacs, Harold R., 1989.: Idols of the Tribe, Harvard University Press, Cambridge/London Jones F. L., 1997.: Ethnic diversity and national identity, Journal of Sociology, (33) 3 Jones, F. L., 2000.: Diversities of National Identity in a Multicultural Society: The Australian Case, National Identities, (2) 2 Jones, F. L./ Smith, Philip, 2001.: Diversity and commonality in national identities: an exploratory analysis of cross-national patterns, Journal of Sociology, (37) 1 Katalini, Kazimir, 1993.: Argumenti. NDH, BiH, Bleiburg i genocid, Republika Hrvatska, Buenos Aires/Zagreb Kohn, Hans, 1961.: The Idea of Nationalism. A Study in its Origins and Background, MacMillan, New York Kuzio, Taras, 2002.: The myth of the civic state: a critical survey of Hans Kohns framework for understanding nationalism, Ethnic and Racial Studies, (25) 1: 20-39 Massey, Garth/ Hodson, Randy/ Sekuli, Duko, 2003.: Liberalism, Nationalism and Liberal Nationalism, Nations and Nationalism, (9) 1: 55-82 McCrone John (1998): Sociology of Nationalism, Routledge, New York Merton, Robert, 1967.: On Theoretical Sociology, Free Press, New York Nielsen, Francois, 1985.: Toward a theory of ethnic solidarity in modern societies, American Sociological Review, (50): 133-149

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

165

Pakulski, Jan/ Tranter, Bruce, 2000.: Civic, national and denizen identity in Australia, Journal of Sociology, (36) 2 Petrovi, Rua, 1983.: The National Composition of the Population, Yugoslav Survey, (24) 3: 21-34. Petrovi, Rua, 1987.: Migracije u Jugoslaviji, Istraivako izdavaki centar SO Srbije, Beograd Pfaff, William, 1993.: The Wrath of Nations, Simon & Schuster, New York/ London Pusi, Eugen, 1995.: Identitet-Diverzitet-Kapacitet, Erazmus, 11: 2-10 Ramet, Sabrina P., 1992.: Nationalism and Federalism in Yugoslavia, Indiana University Press, Bloomington/Indianapolis Rusinow, Dennison, 1978.: The Yugoslav Experiment 1948-1974, University of California Press, Berkeley/Los Angeles Sandel, Michael, 1982.: Liberalism and the Limits of Justice, Cambridge, Massachusets Smith, Anthony, 1991.: National Identity, University of Nevada Press, Reno/Las Vegas Sekuli, Duko, 1992.: Marxism versus Democracy: Legacies of Marxism, International Journal of Politics, Culture and Society, (2) 1: 113-132 Sekuli, Duko/ Hodson, Randy/ Massey, Garth, 1994.: Who were the Yugoslavs? Failed Sources of a Common Identity in Former Yugoslavia, American Sociological Review, (59): 83-97 Sekuli, Duko, 1997.: The creation and dissolution of the multinational state: the case of Yugoslavia, Nations and Nationalism, 2: 165-179 Sekuli, Duko, 1997.a: Nations and National Conflict in Successor States of former Yugoslavia, u: Oliner, S. P./ Gay, P. T. (ur.), Race, Ethnicity and Gender. A Global Perspective, Kendall/ Hunt/Dubuque/Iowa: 91-118 Sekuli, Duko, 1997.b: Prostor i identitet, Erazmus, 19: 46-57 Sekuli, Duko, 2001.: Da li je nacionalizam hrvatska sudbina? Revija za sociologiju, (32) 3-4: 157-174 Shoup, Paul/ Hoffman, George W., 1990.: Problems of Balkan Security, Wilson Centre, Washington D.C. Stani, Nika, 1999.: Etninost na hrvatskom prostoru u XIX. stoljeu: od etnike zajednice, plemikog naroda i pokrajinskih partikularizama do hrvatske integracije, u: Herak, Emil (ur.), Etninost i povijest, Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk/Hrvatsko socioloko drutvo, Zagreb egedin, Petar: Razgovor: Petar egedin: Tuman je znao to hoe, Vjesnik, Zagreb, 12. 12. 1996., str. 17 Wachtel, Andrew B., 1998.: Making a Nation, Breaking a Nation. Literature and Cultural Politics in Yugoslavia, Stanford University Press, Stanford, California Woodward, Susan L., 1995.: Balkan Tragedy. Chaos and Dissolution After the Cold War, The Brookings Institution, Washington. D.C. Worchel, Stephen, 1999.: Written in Blood, Worth Publishers

Sekuli, D., Graanski i etniki identitet: ..., Polit. misao, Vol XL, (2003.), br. 2, str. 140166

166

Duko Sekuli CIVIC AND ETHNIC IDENTITY: THE CASE OF CROATIA

Summary The author starts from Kuhns division into the western civic nationalism and the eastern ethnic nationalism as a continuum along which a population is distributed. He claims that ethnic identification cannot be analyzed outside its political context and historical circumstances. Thus after the first phase of the ethnic revival following the collapse of communism in Croatia, we have witnessed how the civic component seeped into the ethnic identification. The author claims that the commitment to the Yugoslav idea in the former Yugoslavia was a multifunctional phenomenon that served also as a means of avoiding a narrow ethnic identification. With the collapse of Yugoslavia, the Yugoslav idea in Croatia reemerged as the civic identity that replaced the ethnic identity. The difference stemmed from the modern western political discourse and penetrated the processes of identification. The civic identification was an equivalent to the Yugoslav idea as it enabled people to distance themselves from the narrow ethnic identification and the sweeping ethnic revival in Croatias first post-communist phase. This served as an escape from the minority status just like the former commitment to the Yugoslav idea.

Key words: ethnic nationalism, Croatia, civic identity, Yugoslav idea, Yugoslavia, primordial identity Mailing address: Flinders University of South Australia, Department of Sociology, Adelaide, Australia. E-mail: dusko.sekulic@flinders.edu.au