Osnovne injenice o HIV/AIDS-u

ta je HIV?
Uzronik HIV bolesti je virus humane imunodeficijencije, skraeno HIV, od engleskog naziva za Human Immunodeficiency Virus. Postoje dva tipa HIV-a: HIV tip 1, koji je dominantan i odgovoran za pandemiju u SAD-u, Evropi, centralnoj Africi; i HIV tip 2, koji je manje virulentan od HIV-1, koji je otkriven u zapadnoj Africi, gdje se uglavnom i zadrao. Oba tipa virusa uzrokuju hroninu infekciju s progresivnim oteenjem imunolokog sistema. HIV je retrovirus koji inficira CD4+ T limfocite, koji imaju kljunu ulogu u mobilizaciji imunolokog sistema protiv raznih mikroorganizama, to dovodi do progresivnog propadanja ovih elija.

ta je to AIDS ili SIDA?

AIDS je terminalna ili kasna faza hronine infekcije izazvane HIV-om. AIDS je kratica engleskog naziva Acquired Immunodeficiency Syndrome, a SIDA je kratica francuskog naziva Syndrome d'imunodeficience Acquise (u prevodu: steeni sindrom nedostatka imunosti). Od prodora HIV-a u organizam pa do razvoja AIDS-a protekne vie godina, ak i preko petnaest, iako je opisana i kratka inkubacija od nekoliko mjeseci, to je posljedica individualnog imunolokog odgovora na HIV. HIV bolest oznaava stanje od ulaska HIV-a u krvotok do pada imunolokog sistema, kada se javljaju oportunistike infekcije, tj. infekcije koje se dogaaju samo kod ljudi ozbiljno smanjenog imuniteta. Po amerikom centru za kontrolu i prevenciju bolesti - Centers for Disease Control and Prevention (CDC), HIV inficirana osoba ima AIDS: kad ima pad vrijednosti limfocita CD4 ispod 200/mm; ili kad se razviju specifina, teka stanja - oportunistike infekcije i tumori koji su povezani s HIV infekcijom (indikatorske bolesti AIDS-a).

Kako se moemo zaraziti HIV-om?

HIV je prisutan u svim tjelesnim tenostima i tkivima inficirane osobe. Samo u krvi, spermi, vaginalnom sekretu i majinom mlijeku zaraene osobe, virusa ima u koliini dovoljnoj da zarazi druge osobe.

HIV se moe prenijeti na tri naina, a rizik za transmisiju zavisi od brojnih faktora. Najvaniji faktori koji mogu utjecati na transmisiju HIV-a su vrsta tjelesne tenosti koja sadri virus, koncentracija virusa i nain transmisije. Krv sadri najvee koncentracije HIV-a, tako da je rizik za transmisiju putem direktnog kontakta s krvlju inficirane osobe mnogo vei nego putem kontakta s drugim tjelesnim tenostima. Rizik za infekciju zavisi i od naina na koji je virus uao u organizam. Na primjer, ako virus ue direktno u krvotok, recimo u venu, rizik je mnogo vei nego u sluaju kada virus ue u organizam preko digestivnog trakta, recimo kod dojenadi (pri dojenju). Ako je broj virusnih kopija u krvi vei, vea je i mogunost inficiranja.

Tri glavna naina kako se moe zaraziti HIV-om su:

PRENOS NEZATIENIM SPOLNIM ODNOSOM (vaginalni, analni i oralni) sa zaraenom osobom. U svijetu, najei nain transmisije HIV-a je nezatieni spolni odnos. Rizik od transmisije nakon samo jednog spolnog odnosa sa zaraenom osobom se procjenjuje na 0,1% do 1%. Najrizinijim za transmisiju se smatra nezatieni analni spolni odnos jer je sluznica rektuma tanka, bogata krvnim sudovima i podlona povredama. Prenos HIV infekcije tokom oralnog spolnog akta je manje rizian od analnog ili vaginalnog. Upotrebom lateks barijere, kao to je kondom ili gumica za zube, sniava se rizik od inficiranja HIV-om. Ako se koristi kondom tokom oralnog spolnog akta, mora se imati na umu da su ruevi za usne esto napravljeni na bazi ulja, to moe otetiti kondom. Ako neka osoba ve ima neku spolno prenosivu bolest, ima i vee anse da se inficira HIV-om tokom nezatienog spolnog odnosa s HIV-inficiranom osobom. Transmisija HIV-a sa ene na enu tokom spolnog akta je rijetka, ali mogua, ukoliko imaju nezatiene spolne odnose, odnosno kontakte koji za posljedicu imaju ekspoziciju krv-na-krv, tj. ukoliko vaginalni sekret ili menstrualna krv dospiju na otvorene rane ili posjekotine oko usta, npr. rane uzrokovane ugrizima, otrim zubima, energinim etkanjem i pranjem zuba. Zajednika upotreba seksualnih pomagala i rekvizita takoer nosi rizik od transmisije. Ukoliko vie osoba koristi vibrator ili neko drugo seksualno pomagalo, preporuuje se temeljito ienje izmeu dvije upotrebe i eventualno navlaenje neupotrijebljenog kondoma prije svake upotrebe. HIV-inficirana osoba moe prenijeti virus na svog partnera ak i ako jo uvijek nema simptome HIV bolesti, nema AIDS dijagnozu, pa ak i ukoliko uzima antiretrovirusnu terapiju, odnosno ukoliko ima nemjerljiv broj virusnih kopija u krvi. 2. PRENOS PREKO KRVI I KRVNIH PRODUKATA (incidenca 1:1.000.000) Drugi vaan put prenosa HIV-a je putem inficirane krvi. Do zaraze moe doi zajednikom upotrebom neistih igala i prica za intravenoznu primjenu psihoaktivnih supstanci; transfuzijom zaraene krvi uzete od osobe koja je u fazi akutne HIV infekcije, prije serokonverzije, kada se jo nisu stvorila antitijela. Mogu je i prenos HIV-a presaivanjem organa i umjetnom oplodnjom. Testiranjem donatora taj rizik praktino i ne postoji. Moe se prenijeti i nesterilnim, krvlju kontaminiranim priborom za brijanje, tetoviranje, pirsing. U praksi, mogu se inficirati i zdravstveni radnici koji se nepanjom ubodu na iglu koja je prethodno upotrijebljena kod bolesnika zaraenih HIV-om. PRENOS SA ZARAENE MAJKE NA DIJETE (VERTIKALNA TRANSMISIJA) Trei nain transmisije HIV-a je s inficirane majke na dijete tokom trudnoe, poroaja ili tokom dojenja. 3. 1.

Kako se HIV ne prenosi?

HIV se ne prenosi uobiajenim socijalnim kontaktom. HIV se ne prenosi niti poljupcem, zagrljajem, rukovanjem, kaljanjem, preko odjee, rublja, posteljine, niti upotrebom zajednikog

pribora za jelo i pie, u bazenima, toaletima, kupaonicama, kao ni posjetama lijeniku, stomatologu; preko hrane koju je spremila inficirana osoba; boravkom u istom prostoru, koli, na radnom mjestu. HIV se ne moe prenijeti ubodom komarca, jer komarac ili neki drugi insekt, ne injektira svoju krv ili krv svoje prethodne rtve u organizam nove rtve, nego samo pljuvaku. Za razliku od mikroba, koji uzrokuju malariju koja se prenosi ugrizom komarca, HIV se ne reproducira u komarcima i ostalim insektima, dakle u njima ne moe preivjeti. ak ako virus i ue u komarce, oni se ne inficiraju i ne mogu prenijeti HIV na ovjeka kojeg ugrizu ili usiu njegovu krv.

Kako prevenirati seksualnu transmisiju HIV infekcije?

Jedini potpuno siguran nain zatite od HIV infekcije je apstinencija. Monogamija, uzajamno vjeran odnos dvaju nezaraenih partnera smatraju se nerizinim ponaanjem u smislu prenosa HIV infekcije. Redovna i ispravna upotreba kondoma za mukarce ili za ene moe znaajno smanjiti, ali ne i potpuno eliminirati rizik za transmisiju HIV-a. Svaki drugi spolni odnos bez kondoma danas se smatra rizinim ponaanjem u pogledu HIV-bolesti. Lijeenjem spolnih bolesti prevenira se HIV infekcija.

Prevencija irenja HIV infekcije putem krvi

Prevencija irenja HIV infekcije meu injekcionim korisnicima psihoaktivnih supstanci ukljuuje vie mjera i savjeta koje treba slijediti: stvarati uvjete da ne doe do bolesti ovisnosti i lijeiti ovisnike; educirati ovisnike o psihoaktivnim supstancama da koriste igle za jednokratnu upotrebu; omoguiti razmjenu upotrebljavanih igala za sterilne igle. Nikada ne upotrebljavati tue otre predmete za osobnu upotrebu: ilete, makaze, noie, grickalice za nokte; u sluaju apliciranja pirsinga ili tetovae, provjeriti da li je oprema sterilna. Medicinski radnici se mogu zatiti koristei standardne mjere zatite na poslu prilikom rada sa svakim pacijentom, i prije nego se sazna njegov HIV status.

Prevencija HIV transmisije s majke na dijete

Ako je trudnica zaraena HIV-om, rizik od inficiranja djeteta je visok (10%-40%); neophodno je testirati se u trudnoi. HIV-inficirane majke se savjetuju da ne doje, jer se i majinim mlijekom dijete moe zaraziti. Izvjesni faktori mogu smanjiti rizik od vertikalne transmisije, ukljuujui i anti-HIV terapiju tokom trudnoe, izbor carskog reza kao tehnike za poroaj, te izbjegavanje dojenja ako je dostupno sigurno i adekvatno zamjensko mlijeko. Majke esto dobiju naprsnua i krvarenja bradavica u vrijeme dojenja, to poveava rizik za transmisiju virusa.

Koji su simptomi HIV infekcije?

Veina osoba koje ive s HIV-om dugo vremena nemaju nikakvih simptoma, mogu izgledati i osjeati se potpuno zdravim i ne biti svjesni da su zaraeni. Testiranje na HIV jeste jedini nain da saznaju da li su zaraeni. Na osnovu klinike slike i broja limfocita CD4, HIV bolest moemo podijeliti u vie faza: 1. Akutna HIV infekcija, koja se javlja 3 do 6 sedmica nakon ulaska HIV-a u organizam. Protie kao benigna virusna bolest koja se kliniki manifestira slino gripi, infektivnoj mononukleozi ili virozi. Javlja se poviena tjelesna temperatura, glavobolja, malaksalost, bolovi u miiima i zglobovima, osip, poveanje limfnih lijezda. Akutna HIV infekcija obino traje 7 do 21

dan i spontano prolazi. Limfociti CD4 su prolazno snieni, a u krvi cirkulira velika koliina HIV-a. Imunoloki sistem poinje proizvoditi HIV antitijela, iako ona nee biti detektiibilna, tako da u ovoj fazi test na HIV moe biti lano negativan. Detektibilne vrijednosti antitijela nee biti prisutne u krvi i do tri mjeseca nakon inficiranja (period prozora). U postavljanju dijagnoze osjetljiviji test je odreivanje p24 antigena, detekcija provirusne DNK ili virusne RNK reakcijom lanane polimeraze (PCR). 2. Asimptomatska HIV infekcija je druga faza hronine HIV bolesti, koja moe trajati i due od 10 godina, a da zaraena osoba ne pokazuje nikakve simptome bolesti, ili moe biti prisutna generalizirana limfadenopatija. HIV se aktivno umnoava, napada i ubija stanice imunolokog sistema. Broj limfocita CD4 se postepeno smanjuje na vrijednosti od 200 - 300/mm. 3. Simptomatska bolest je trea faza HIV infekcije u kojoj se, s propadanjem imunolokog sistema, poinju javljati mnogi simptomi bolesti. Ova faza se dijeli na rani, srednji ili uznapredovali i kasni stadij bolesti. Klinike manifestacije u ranoj simptomatskoj infekciji HIVom su: glavobolja, mijalgije, febrilnost, nono znojenje, gubitak tjelesne teine. Moe biti prisutna i perzistentna generalizirana limfadenopatija. Regresija limfadenopatije moe biti lo prognostiki znak upuuje na rizik od progresije bolesti, dok poveanje limfnih vorova moe ukazivati na NHL, tuberkulozu i dr. este su razne infekcije koe (herpes zoster, impetigo, folikulitis), gljivine infekcije usne upljine ili rodnice, upale plua, sinusa, reaktivacija tuberkuloze. U srednjoj ili uznapredovaloj HIV infekciji vrijednosti limfocita CD4 su niske (50200/mm), dolazi do progresije optih simptoma; javljaju se oportunistike infekcije: upala plua uzrokovana gljivom Pneumocystis jirovecii (PCP), proliv uzrokovan parazitom Cryptosporidium, razne bakterijske infekcije, toxoplasmosa mozga, karcinom cerviksa i rektuma, demencija i dr. U kasnom stadiju HIV bolesti, broj limfocita CD4 je ispod 50/mm. esto se javlja CMV retinitis, limfom mozga, uznapredovala demencija, sindrom propadanja, PML, Kaposiev sarkom. HIV dovodi do destrukcije CD4 elija a organizam vie ne uspijeva nadoknaditi izgubljene limfocite CD4. Samo 1% zaraenih osoba razvije simptome uznapredovale HIV-bolesti u prve dvije godine od zaraavanja; 10% ima simptome nakon 5 godina; a 50% zaraenih dobije bolesti koje su karakteristine za AIDS nakon 10 godina od trenutka zaraavanja. Svega oko 2% zaraenih osoba nakon 12 godina nema simptome bolesti i ima vie od 500/mm limfocita CD4.

Monitoring HIV infekcije

U praenju zdravstvenog stanja HIV-inficirane osobe, vrijednosti limfocita CD4 i PCR testovi kojim odreujemo broj virusnih kopija u krvi predstavljaju najvanije analize za monitoring toka HIV bolesti i djelotvornosti ARV terapije.

Mjerenje vrijednosti limfocita CD4

Limfociti CD4 su sastavni dio imunolokog sistema. Broj prisutnih limfocita CD4 je direktan indikator sposobnosti imunolokog sistema da se odbrani od oportunistikih infekcija. Znaajne oportunistike infekcije nastaju kada je broj limfocita CD4 ispod 200/mm. Broj limfocita CD4 kod HIV-neinficiranih osoba je izmeu 500 i 1.200 u jednom kubnom milimetru krvi. Pad vrijednosti limfocita CD4 kod HIV-inficirane osobe se obino javi nakon niza godina, kako infekcija napreduje. Broj limfocita CD4 izmeu 500 i 200 ukazuje da je imunoloki sistem donekle oteen, a vrijednosti ispod 350 ili njihov rapidni pad je indikacija za razmatranje ukljuivanja anti-HIV tretmana. Uz upotrebu ARV terapije, broj limfocita CD4 e se vremenom poveavati ka normalnim vrijednostima i odravati se na odreenom nivou. Vano je pratiti broj limfocita CD4.

Koliko esto e se mjeriti vrijednosti limfocita CD4 zavisi od brojnih faktora: prethodne vrijednosti limfocita CD4; prisustvo ili odsustvo simptoma bolesti; da li je osoba na HIV tretmanu ili da li je upravo zapoela neki novi tretmanski reim.

Mjerenje broja virusnih kopija u krvi (viremije)

Mjerenje viremije je esencijalno za odreivanje koliko je proces virusne replikacije aktivan i koliki je rizik od napredovanja bolesti. Vrijednosti viremije se smatraju dobrim indikatorom za odluku o zapoinjanju anti-HIV tretmana. Efikasan anti-HIV tretman bi trebao imati za rezultat smanjenje viremije na manje od 50 kopija u mm krvi. Kada je koliina HIV-a u krvi tako mala da ga testovi krvi ne mogu registrirati, to nazivamo nedetektibilnom viremijom; to ne znai da virus vie nije prisutan u krvi, nego samo da senzitivnost izvedenog testa nije dovoljna da se detektira virus. Osoba s nedetektibilnom viremijom jo uvijek ima HIV u organizmu, i moe prenijeti virus na druge. Ali, HIV se sporije i manje umnoava, to znai i da je manje aktivan, da imunoloki sistem manje propada i ima ansu da se obnovi, odnosno da bolest sporije napreduje i da se odlae pojava AIDS-a, te da lijekovi dobro djeluju odnosno dobro kontroliu virus. Testiranje viremije i vrijednosti limfocita CD4 bi uvijek trebalo biti istovremeno.

Mogu li se zaraza HIV-om ili AIDS lijeiti?

Za lijeenje HIV infekcije koriste se antiretrovirusni (ARV) lijekovi. Ova terapija ne dovodi do definitivnog izljeenja HIV infekcije, ali uz ove lijekove HIV je danas hronina bolest s kojom se due i kvalitetnije ivi i s kojom se moe doivjeti gotovo duboka starost. Za sada ne postoji djelotvorna vakcina za HIV. Tretman za HIV infekciju ukljuuje: HAART (visokoaktivna antiretrovirusna terapija); profilaksu oportunistikih infekcija; tretman oportunistikih infekcija; i upranjavanje zdravog naina ivljenja. Highly Active Anti-Retroviral Therapy (HAART ) - Visokoaktivna antiretrovirusna terapija) sadri tri ili vie lijekova koji istovremeno djeluju protiv HIV-a. HAART moe osnaiti imunoloki sistem i smanjiti koliinu HIV-a u krvi; ta terapija suzbija umnoavanje virusa, usporava napredovanje bolesti, odgaa pojavu oportunistikih infekcija, dovodi do produenja ivota, poboljava kvalitet ivota. Lijekovi protiv HIV-a su podijeljeni u nekoliko klasa ili tipova. U kombinacije se ukljuuju razliite klase lijekova, a svaka od njih utjee na HIV na razliite naine. NRTI (nukleozidni i nukleotidni inhibitori reverzne transkriptaze): Zidovudin, Didanozin, Lamivudin, Stavudin, Abakavir, Emtricitabin, Tenofovir. NNRTI (ne-nukleozidni inhibitori reverzne transkriptaze): Efavirenz, Nevirapine, Etravirine. Inhibitori proteaze: Indivinavir, Ritonavir, Nelfinavir, Saquinavir, Fosamprenavir, Lopinavir/ritonavir, Atazanavir, Tipranavir, Darunavir. Inhibitor integraze: Raltegravir. Inhibitor fuzije i inhibitor koreceptora CCR5: Enfuvirtide (T-20), Maraviroc. Anti-HIV lijekovi mogu dati nuspojave, a neke od njih ugroavaju ivot. Neredovno uzimanje, odnosno proputanje samo nekoliko doza lijeka, moe dovesti do razvoja rezistencije. Profilaksa oportunistikih infekcija. Neke oportunistike infekcije se javljaju samo kada oslabi imunoloki sistem, tj. kada broj limfocita CD4 padne ispod odreene razine. Danas profilaksa postaje manje vana, uz pravovremeno administriranje antiretrovirusne terapije.

Tretman oportunistikih infekcija. Tretman za tumore, infekcije i druge bolesti povezane s AIDSom je dostupan. Kombinacija ovih tretmana s HAART-om, moe pomoi osobama s AIDS-om da ive zdravije i due. Zdrav nain ivota. Dobre navike prakticiranja zdravog naina ivljenja mogu imati vanu ulogu u HIV tretmanu. HAART moe ojaati imunoloki sistem i smanjiti koliinu HIV-a u krvi.

Kada zapoeti antiretrovirusno lijeenje?

Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan. Mnogi faktori utjeu na odluku o zapoinjanju ARV tretmana, ukljuujui broj limfocita CD4, viremiju, simptome bolesti, mogue nuspojave lijekova i sposobnost organizma da im se suprotstavi; kao i spremnost pacijenta na redovno, svakodnevno, doivotno uzimanje lijekova. Tretman se izriito preporuuje ako se jave simptomi HIV/AIDS-a ili ako je vrijednost limfocita CD4 ispod 350/mm. U Federaciji BiH omoguena je primjena HAART-a, visoko aktivne antiretrovirusne terapije. Trokove lijeenja snosi Fond solidarnosti Federacije BiH. Bolesnici dobivaju lijekove u Klinikama za infektivne bolesti u Sarajevu, Tuzli i Banja Luci.

Kako se HIV infekcija dijagnosticira?

Prisustvo virusa humane imunodeficijencije u organizmu se moe izvriti pomou dvije dijagnostike metode: 1. Otkrivanjem specifinih antitijela na HIV u krvi, koja se obino javljaju do 12 sedmica nakon kontakta s virusom (Elisa - visoko osjetljiv i specifian skrining test i Western Blot - potvrdni test); i 2. Otkrivanjem samog virusa, tj. njegove genetske strukture PCR dijagnostikom tehnikom. Rezultat testa moe biti: HIV-negativan nalaz, koji pokazuje da u krvi ne postoje antitijela na HIV. Da bi rezultat testa bio pouzdan, test treba uraditi 12 sedmica nakon mogueg datuma inficiranja. Prije testiranja neophodno je savjetovanje s lijenikom o nunosti testiranja. HIV-pozitivan nalaz, koji pokazuje da u krvi postoje antitijela na HIV. Biti zaraen HIV-om ne znai imati AIDS.

Koje su koristi od testiranja na HIV?

Rano otkrivanje HIV bolesti omoguava pravovremeno administriranje antiretrovirusne terapije i profilakse za oportunistike infekcije, te prekid lanca daljnje transmisije infekcije. Lijeenjem tokom trudnoe, smanjuje se mogunost vertikalne transmisije HIV-a. Poduzimaju se mjere za zatitu vlastitog zdravlja: ispravna ishrana, dovoljno odmora, izbjegavanje rizinog ponaanja, izbjegavanje duevnog i tjelesnog stresa.

Ko bi se trebao testirati?
Osobe koje su imale vei broj spolnih partnera, nezatiene spolne odnose s nepoznatim osobama ili prostitutkama; osobe koje su bolovale od neke spolno prenosive bolesti, hepatitisa B i C, tuberkuloze; osobe koje su imale este gljivine infekcije rodnice; osobe s Herpes zoster-om koji se ponavlja; osobe sa psorijazom, a u sluaju da nema nasljedne sklonosti; osobe s tekom upalom plua; osobe koje due vrijeme imaju povienu tjelesnu temperaturu a uzrok je ostao nepoznat; osobe koje intravenski ubrizgavaju narkotike; povratnici iz zemalja s visokom incidencom HIV/AIDS-a; partneri gore navedenih osoba.