Bob Black Ukidanje rada

O ukidanju rada Moda e se nekome uiniti da je objavljivanje djela pod naslovom "Ukidanje rada" pomalo pretjerano i radikalno za zemlju gdje je postotak nezaposlenosti visok (evo, preli smo brojku od 400 000), no moram rei da to ipak nije tako. Ukidanje rada nije esej koji govori o radu na taj nain, pogotovo ne kada je u pitanju zadovoljavanje nekih egzistencijalnih potreba, koje ostaju nezadovoljene kroz nezaposlenost koju danas poznajemo. Stvar je u tome da ovdje govorimo o dva razliita pristupa. S jedne strane, kritiari ovog eseja su esto tvrdili kako je tu rije o razmaenom prenemaganju i teoretiziranju tipinom za zapadne zemlje razvijenog kapitalizma u kojem je mogue pozivati se na ovakav koncept. To ubrzo pada u vodu (iako i u tom stavu ima poneto istine), prvenstveno zbog injenice to se vei dio argumenata koje Bob Black iznosi bazira na drugim drutvenim oblicima i primjerima, uglavnom u zemljama koje svrstavamo u rang "nerazvijenih". Naravno, te zemlje su nerazvijene, ali samo prema zapadnim mjerilima, gdje razvijenost znai automatizaciju i omasovljavanje svih oblika proizvodnje u svrhu trine konkurentnosti, ali ne i zadovoljavanja konkretnih potreba. S druge strane, ovo je radikalna kritika samog koncepta rada, to je korak dalje od svih ostalih ideja, gdje god se one nalazile na politikoj ljestvici. Naravno, Bob Black se prvenstveno obratio ljevici i anarhistikim krugovima, koji su se uglavnom bavili pitanjem rada kroz pitanja radnih uvjeta, radnog vremena, visine plaa, sigurnosti radnog mjesta i sl. Kroz takav pristup nitko zapravo nije dovodio u pitanje sam koncept rada, niti je pokuavao pokrenuti promiljanje toga to rad zapravo znai. Uglavnom, to god svakome od nas rad predstavljao i to god na kraju mislili o ovom eseju, on je izrazito bitan zbog razvoja daljnje diskusije i naih osobnih izbora u ivotu. Na lokalnoj razini to znai nekoliko stvari. Siguran sam da e kritiari tvrditi kako je neprimjereno uz ovoliku nezaposlenost govoriti o ukidanju rada. Samo, kada govorimo o nezaposlenosti (barem kada govore nezaposlene osobe) mislimo na to da nam treba posao koji e osigurati zadovoljavanje naih potreba. Ili bi barem to tako trebalo biti. No, to esto nije tako. Nezaposlenost stvara veliko nezadovoljstvo prvenstveno zbog toga to znai siromatvo, ali psihike posljedice u ovom trenutku dolaze zbog ideje da nezaposlenost (dakle, nemate "slubeni" posao) znai beskorisnost. Time je sasvim jasno da se radu pridaje odreena "sveta" vrijednost, prvenstveno radu koji nazivamo "posao", a koji se opet moe dogaati samo u strogo odreenim okvirima. Problem je u tome to kada smo nezaposleni razmiljamo o tome da moramo pronai posao, morao raditi, dok zadovoljavanje egzistencijalnih potreba ostaje u drugom planu. S druge strane, ne otvara nam se mogunost proizvodnje, odnosno zadovljavanja

naih potreba koje bi izlazilo van kategorije zaposlenosti, jer to nije mogue kontrolirati, kako samu proizvodnju, tako i nae vrijeme. Potrebno i nepotrebno prestaje imati svoju stvarnu vrijednost u svijetu u kojem ivimo, jer ne zadovoljavamo vie potrebe drutva (dakle ljudi), ve trita i ekonomskog sustava. U tom poremeenom sustavu vrijednosti, gdje je proizvodnja sama sebi svrha, sasvim je jasno da dolazi do radikalne kritike samog koncepta rada i koliine rada kojeg ulaemo u neto od ega nemamo nikakve koristi. Mi nemamo. Netko vjerojatno ima. Black tvrdi da je tu rije o razvijenom sustavu kontrole, to takoer "dri vodu". No, treba li se sloiti s Blackom, treba li pustiti "da nas uvjeri", kako to sam kae u svom predgovoru? Ne znam odgovor na to pitanje, barem ne neki openit odgovor. Osobno se ne mogu sloiti sa svim to kae, iako mislim da u puno toga pogaa bit samog problema. Optereeni smo radom, optereeni smo idejom "da je rad stvorio ovjeka" (nije, ovjek je stvorio rad, a rad ga je pregazio), optereeni smo poremeenim sustavom vrijednosti koji nas prisiljava na ogroman angaman, a niz se samo nastavlja... Ukidanje rada je interesantan pristup, jednako svje kao i prije sedamnaest godina kada je napisan i izrazito bitan za daljnje promiljanje koncepta rada. Ponekad se ini pretjeran, no, nisu li se sve napredne ideje inile pretjeranima u vrijeme kada su nastajale? Nije li neko ideja o okrugloj Zemlji bila pretjerana, nije li ideja o parlamentarnoj demokraciji i ljudskim pravima bila prava utopija? Jednako tako danas utopijski zvui ideja koja kae da moemo na vrlo oputen i zabavan nain raditi, proizvoditi i sasvim lijepo ivjeti. Na kraju, ukidanje rada ne znai lijenost, ve puno aktivnosti organiziranih na drugaiji nain. Proitajte esej. Zakljuak e doi na kraju. Marko Strpi

Predgovor Sa zadovoljstvom sam prihvatio mogunost predstavljanja ovog eseja hrvatskom itateljstvu. Hrvatski je, barem mislim tako, deseti jezik na koji je ovaj tekst preveden, no svaki put kada se to dogodi osjeam se kao da mi je odano priznanje. Ovo je trei prijevod na jezik koji se govori u "bivoj Jugoslaviji" kako to vole rei mediji u SAD-u. Ponekad mi se ini da sam popularniji, ili barem itaniji u vaem dijelu svijeta nego u svojoj zemlji, koju, usput govorei, prezirem. Ovaj tekst se po prvi put pojavio, ubrzo nakon to sam ga napisao, kao pamflet 1985. godine. Nedugo nakon toga je doivio nekoliko novih izdanja, esto bez mog znanja. No, njegovo pojavljivanje u asopisu "Anarchy: A Journal of Desire Armed" i u "Semiotext(e)" predstavilo ga je irem itateljstvu, to je dovelo do daljnjeg objavljivanja i tada prvih prijevoda. Pokazalo se da je ovaj esej bitna intervencija u anarhizmu, barem u engleskom govornom podruju, ali do odreene mjere (to ne mogu tono procijeniti) i drugdje. Nikad nisam tvrdio kako sam otkrio ideju koju moemo nazvati idejom "nerada". Zapravo, sam termin je smislila talijanska grupa koja ve due vrijeme ne postoji i to u tekstu koji nikad nisam vidio. To je neto to sam izveo iz radova suvremenih anarhista, kao to je John Zerzan, i iz radova starijih teoretiara, od kojih su neki bili anarhisti, a neki nisu. U stvari, vjerojatno sam vie dobio iz radova Charlesa Fouriera, za koga marksisti tvrde da je bio utopijski socijalist, i iz radova Williama Morrisa, koji je bio marksist, nego od bilo koga drugog. Meutim, esej je svoj prvi vei utjecaj imao na anarhistike krugove. U nekim dijelovima svijeta sam time prisilio anarhiste da ukazuju na problem samog rada, a ne samo plaenog rada, koji je tek jedan dio problema. Moj izazov je ono to zagovornici rada ignoriraju dovodei time sebe u opasnost, jer to znai da nitko niti ne pokuava dokazati da sam u krivu. To je moje uobiajeno iskustvo, pogotovo sa anarho-sindikalistima, koji su najkonzervativniji meu anarhistima, pa samim time ne zauuje to se njihov broj smanjuje, unato injenici da je broj anarhista, openito gledajui, u sve veem porastu, u tolikoj mjeri da se takvo to nije dogodilo posljednjih osamdeset ili devedeset godina. Pitanje rada je pitanje koje sam naputao i vraao se na njega nekoliko puta tijekom godina. Iako se esej referira na nekoliko razliitih izvora, nikad nije bio zamiljen kao akademska studija. U kasnijim esejima, "Primitive Affluence", koji se pojavljuje u mojoj knjizi "Friendly Fire" (1992.), objavio sam i reference, kao i u svojoj posljednjoj knjizi "Anarchy After Leftism" (1996.), koje se uglavnom bave drugim pitanjima. Kroz itanje razliitih djela sam nastavio sve vie uiti o radu i sve to sam proitao me navodi na to kako sam od poetka bio u pravu. ini mi se da prvenstveno povijesne i etnografske studije potvruju moje argumente. I tako, nakon 17 godina, jo uvijek nisam pronaao nita izreeno u ovom eseju to bih danas povukao. Eventualno bih dodao, to sam drugdje i uinio, ali nikako ne bi neto izbacio. Pozdravljam svaku kritiku, meutim, nisam zadovoljan kvalitetom kritike koju sam do danas dobio. Zasluujem snanije neprijatelje. Esej koji ete upravo proitati je imao na stotine tisue itatelja, a nema naina da procijenim tono koliko. Nekima od njih je bio vaan. ak i ako vas ne uvjerim, elio

bih samo da budete svjesni mog stava, jer siguran sam da ete sresti ljude koje sam uvjerio. Nerad e biti bitan faktor, prije ili kasnije, u svim aktivistikim pokretima, pogotovo sada kada je ljevica toliko umanjena i diskreditirana. to, zapravo, i nije loe. Naravno, ukidanje rada je utopijski zahtjev - ali jednako su tako utopijski mnogo gluplji i besmisleniji zahtjevi ljeviara. Ukidanje rada nije neto to emo postii potpisivanjem peticija ili glasanjem - ono e zahtijevati velike socijalne krize. No, sumnja li netko da e na kapitalistiki sistem preivjeti ozbiljne socijalne krize? Budimo spremni kada se to dogodi.

Bob Black, proljee 2002. Ukidanje rada Nitko ne bi trebao raditi. Nikad. Rad je izvor gotovo sve bijede u svijetu. Gotovo svako zlo koje moe navesti proizlazi iz rada ili iz ivota u svijetu stvorenom za rad. Ukoliko elimo prestati patiti, moramo prestati raditi. Pod tim ne mislim kako bismo se trebali prestati baviti stvarima, ve to znai stvarati nove naine ivljenja bazirane na igri. Drugim rijeima, ludiku revoluciju. Kada kaem "igra", pod tim podrazumijevam i veselje, kreativnost, drutvenost, zajednitvo, a moda ak i umjetnost. Igra znai puno vie od same djeje igre, a obje su jednako vrijedne. Pozivam sve u kolektivnu avanturu opeg uitka, slobodnog i meusobno ovisnog izobilja. Igra ne znai pasivnost. Svima nam je, sasvim sigurno, potrebno vie vremena za promjenu smjera prema lijenosti i usporavanju, bez obzira na to koliko sada uivamo, neovisno o svojim primanjima ili zanimanju, jer kada se oporavimo od iscrpljenosti uzrokovane poslom, svi osjeamo potrebu za djelovanjem. Oblomovtina i stahanovtina su dvije strane iste kovanice. Ludiki nain ivota je potpuno nespojiv s postojeom stvarnou. Tim gore za "stvarnost", tu crnu rupu koja usisava vitalnost iz onog malog dijela ivota koji ga razlikuje od pukog preivljavanja. Zaudo, ili nas to moda ne treba uditi, sve stare ideologije su konzervativne zbog svog vjerovanja u rad. Neke od njih, poput marksizma i veine podvrsta anarhizma, to ine jo strastvenije zbog toga to je malo drugih stvari u koje vjeruju. Liberali tvrde kako bi trebalo ukinuti diskriminaciju pri zapoljavanju. Ja kaem kako treba ukinuti zapoljavanje. Konzervativci podravaju zakone o pravu na rad. Tu podravam pravo na lijenost, to je zastupao Paul Lafargue, Karl Marxov zet. Ljeviari trae punu zaposlenost. Ovdje poput nadrealista - s tom razlikom da se ja ne alim - zastupam punu nezaposlenost. Trockisti propagiraju permanentnu revoluciju. Ja propagiram permanentno zabavljanje. No, ako svi ideolozi (a ine to) zastupaju rad, i to ne samo zato da bi natjerali druge ljude da obavljaju svoj posao, zauujue je to to ne kau. Neprekidno e govoriti o plaama, satima, uvjetima rada, iskoritavanju, produktivnosti i profitabilnosti. Vrlo rado e govoriti o svemu, samo ne o samom radu. Ti strunjaci, koji e rado ponuditi sebe da razmiljaju umjesto nas, rijetko iznose svoje zakljuke o radu, iako rad zauzima istaknuto mjesto u naim ivotima. Meusobno se igraju rijeima i izmotavaju, ne govorei o detaljima. Sindikati i poslodavci se slau oko toga da moramo prodavati svoje vrijeme kako bismo preivjeli, iako stalno pregovaraju oko cijene. Marksisti smatraju da nam mora nareivati birokracija. Liberali smatraju da nam moraju nareivati biznismeni. Feministkinjama nije bitno koji oblik nadreenosti je u pitanju, dokle god su ene nadreene. Sasvim je jasno kako ove ideologije imaju vrlo razliita miljenja o tome

kome pripada vlast. Jednako je jasno da se niti jedna od njih ne protivi vlasti i kako ele da nastavimo raditi. Moda se pitate da li se alim ili mislim ozbiljno. alim se i ozbiljan sam. Ludizam ne znai biti smijean i apsurdan. Igra ne mora biti lakoumna, iako lakoumnost ne mora biti trivijalna, jer esto ba lakoumnost shvaamo ozbiljno. Volio bih da je ivot igra no igra s visokim ulozima. elio bih se zauvijek igrati. Alternativa radu nije ljenarenje. Koliko god cijenio uivanje u tromosti, ona nije toliko dobra kada nas zaustavlja u postizanju drugih oblika uitka i zabave. Takoer, ovdje ne promoviram vremenski strogo odreeno i sigurno "slobodno vrijeme", daleko od toga. Slobodno vrijeme je razdoblje kada ne radimo, ali u svrhu rada. Slobodno vrijeme je vrijeme koje provodimo kako bismo se oporavili od rada, neuspjeno pokuavajui zaboraviti na rad. Mnogi ljudi se vrate sa svojih odmora potpuno smodeni, jedva ekajui vratiti se na posao kako bi se napokon odmorili. Osnovna razlika izmeu rada i slobodnog vremena je to to se otuenje i iscrpljivanje uzrokovano radom plaa. Ovdje se ne igram definicijskih igara. Biti ludist ne znai biti kvazi-ludist. Kada kaem da elim ukinuti rad, onda mislim tono to to govorim, no elim rei ono to mislim tako da definiram termine s kojima baratam na nain, koji nije samo meni razumljiv. Moja minimalistika definicija rada je prisilni rad, dakle, prinudna proizvodnja. Oba elementa ine osnovu. Rad je proizvodnja do koje se dolazi kroz ekonomsku ili politiku prisilu, dakle kroz sistem tapa i mrkve (kada tap postaje mrkva i obrnuto). No, nije svako stvaranje rad. Rad se nikada ne obavlja kao svrha samom sebi, ve zbog nekog proizvoda ili rezultata koji osoba koja radi (ili, to je ee sluaj, netko drugi) dobija iz njega. To je ono to rad nuno predstavlja. Definirati ga znai prezirati ga. to je definicija ira, rad je sve gori. Dinamika dominacije uroena radu s vremenom postaje sve savrenija i dotjeranija. U naprednim drutvima, proetim radom, ukljuujui sva industrijska drutva, bilo da su kapitalistika ili tzv. "komunistika", rad uvijek stjee druge atribute koji naglaavaju njegovu kodljivost. Uobiajeno je (to je ei sluaj u tzv. "komunistikim" zemljama nego u kapitalistikim, gdje je drava gotovo jedini poslodavac, a gotovo svi su zaposlenici) da rad predstavlja zapoljavanje, tonije, plaeni rad, to znai prodavanje sebe na rate. Tako 95% Amerikanaca radi za nekog (ili neto) drugog. U SSSR-u, Kubi, Jugoslaviji ili bilo kojem drugom alternativnom modelu koji se moe navesti, brojke dostiu 100%. Samo su utvrde "treeg svijeta" (Meksiko, Indija, Brazil, Turska) privremeno sklonite za vei broj poljoprivrednika koji prakticiraju tradicionalni pristup, kao i veina radnika tijekom proteklih par tisua godina, a to je plaanje poreza (nameta) dravi ili parazitskim zemljoposjednicima koji ih za uzvrat ostavljaju na miru. ak i ovaj grub pristup poinje izgledati dobro. Svi industrijski (i uredski) radnici su zaposlenici pod odreenom vrstom nadzora koji osigurava sluenje. Meutim, moderna verzija rada ima jo gore implikacije. Nije stvar u tome da ljudi jednostavno rade, oni imaju "poslove". Svaka osoba cijelo vrijeme obavlja proizvodne radnje pod prijetnjom kazne. ak i ako zadatak djelomino sadri osobni interes (to veina poslova ne sadri) monotonija njegovog obvezujueg karaktera unitava njegov ludiki potencijal. "Posao" koji bi mogao zahtijevati energiju svega nekoliko

ljudi i razumno malo njihovog vremena, a koji bi ga obavili iz zabave, danas predstavlja teret onima koji ga obavljaju etrdeset sati tjedno i nemaju pravo rei kako bi ga trebalo obaviti. Taj posao se obavlja zbog zarade vlasnika koji ne sudjeluje u ostvarivanju projekta, a ne postoji mogunost podjele zadataka ili ire podjele rada izmeu onih koji ga obavljaju. To je stvaran svijet rada, svijet birokratskih zabluda, seksualnog zlostavljanja i diskriminacije, glupih efova koji iskoritavaju i prebacuju svoj posao na svoje podreene koji bi (prema svim racionalno - tehnikim kriteri-jima) trebali biti oni koji odluuju. No, kapitalizam u stvarnom svijetu podreuje racionalno poveanje proizvodnje i zarade nunosti organizacijske kontrole. Poniavanje koje veina radnika i radnica osjeti na poslu je zbroj biranih uvreda i ponienja koje moemo nazvati "disciplina". Foucault je iznio kompleksnost ovog fenomena, no on je vrlo jednostavan. Disciplina se u potpunosti sastoji od totalitarne kontrole na radnom mjestu - nadgledanje, automatizacija radnih postupaka, nametnuti radni tempo, proizvodne norme, kontrola dolazaka i odlazaka s posla, itd. Disciplina je neto to pronalazimo na jednak nain u tvornici, uredu i trgovini, kao u zatvoru, koli i duevnoj bolnici. To je strano, a nikada nije postojalo na ovakav nain kroz povijest. Takvo to je bilo iznad mogunosti demonskih diktatora tijekom povijesti, kao to su Neron, Ivan Grozni ili Dingis Kan. Unato svojim zlim namjerama, oni nisu imali maineriju koja bi im pomogla da kontroliraju svoje podanike na nain na koji to ine moderni despoti. Disciplina je izrazito moderna i paklenska metoda kontrole, ona je inovativno nametanje koje je nuno ukinuti to je prije mogue. Takav je "rad". Igra je potpuna suprotnost. Igra je uvijek dobrovoljna. Ono to bi u suprotnom moglo biti igra, postaje rad ukoliko je prisilno. To je potpuno sigurno. Bernie de Koven je definirao igru kao "prekid djelovanja". To je neprihvatljivo ukoliko znai kako igra nema posljedice. To je poniavanje igre. Bit je u tome da su posljedice (ukoliko ih uope ima) besplatne. Igranje i davanje je usko povezano, predstavljaju isti vid ponaanja i provoenja istog impulsa - instinkta za igranjem. Takoer dijele aristokratski prezir prema rezultatima. Osoba koja se igra uvijek dobija neto iz igre, to je razlog zato se uope igra. No, osnovna nagrada je iskustvo koje proizlazi iz same aktivnosti (kakva god ona bila). Neki od paljivih uenika igre, kao to je Johan Huizinga, definiraju igru kao igranje igara ili praenje pravila. Potujem njegovo obrazovanje, ali snano odbacujem njegovo suzdravanje. Postoje mnoge dobre igre (ah, bejzbol, Monopoly, brid) koje imaju svoja pravila, ali puno je vie naina igranja od igranja igara. Razgovor, seks, ples, putovanje - sve to nema svoja pravila, a sasvim sigurno su igra. I s pravilima je mogue igrati se, ba kao to je to mogue s bilo im drugim. Rad je ruganje slobodi. Slubena verzija je kako svi imamo pravo i ivimo u demokraciji. Drugi nesretnici koji nisu slobodni kao mi moraju ivjeti u policijskim dravama. Te rtve izvravaju svoje zapovijedi bez pogovora, bez obzira koliko to bilo posredovano. Vlasti ih dre pod stalnim nadzorom. Dravna birokracija kontrolira ak i najsitnije detalje svakodnevnog ivota. Dunosnici koji ih maltretiraju odgovoraju samo "onima gore", bilo da je rije o privatnim ili javnim slubama. Disidentsko

djelovanje i neposluh se kanjava. Dounici redovito podnose izvjetaje vlastima. Sve to je navodno jako loe. I uistinu je loe, iako to nije nita drugo ve opis modernog radnog mjesta. Liberali, konzervativci i liberterijanci koji lamentiraju o totalitarizmu su laovi i licemjeri. Postoji vie slobode u bilo kojoj destaljiniziranoj diktaturi nego na amerikom radnom mjestu. Istu vrstu hijerarhije i discipline pronalazimo u uredu i tvornici, kao i u zatvoru i samostanu. Zapravo, kao to su Foucault i drugi pokazali, zatvori i tvornice su nastali u isto vrijeme, a njihovi voditelji su sasvim svjesno jedni od drugih posuivali tehnike kontrole. Radnik je povremeni rob. ef govori kada da doe, kada da ode i to da radi u meuvremenu. On ti govori koliko posla mora obaviti i koliko brzo. Slobodan je koristiti svoju kontrolu do poniavajue krajnosti tako to ti odreuje, ukoliko to eli, kako e se oblaiti ili koliko esto moe ii na wc. Uz nekoliko iznimki, moe te otpustiti iz bilo kojeg razloga ili bez pravog razloga. Uhodi te uz pomo svojih dounika i nadglednika, pa tako nagomilava podatke o svakoj zaposlenoj osobi. Za verbalno protivljenje takvom odnosu e rei kako je to "neposlunost", ba kao da je radnik ili radnica zloesto dijete, a osim to e ga/je otpustiti, time e postii i to da mu/joj je uskraena pomo za nezaposlene. Nije nuno traiti dodatne potvrde kako i djeca u koli ili kod kue ive pod istim uvjetima, to se u njihovom sluaju opravdava time da su navodno nedovoljno odrasla. to to govori o njihovim roditeljima, uiteljima i uiteljicama koji rade? Kod veine ena i velike veine mukaraca ve desetljeima vlada taj poniavajui sistem dominacije koji sam upravo opisao, a koji zauzima polovicu vremena koje provedemo budni. Zbog odreenih razloga ne bi bilo pretjerano krivo nazvati taj sistem demokracijom ili kapitalizmom ili (to je jo najbolje) industrijalizmom, meutim, njegova prava imena su industrijski faizam i uredska oligarhija. Svatko tko tvrdi da su ljudi "slobodni" je glup ili lae. Ti si ono to radi. Ukoliko radi dosadan, glup i monoton posao, velike su anse da e biti glup, dosadan i monoton. Rad je najbolje objanjenje zastraujueg zaglupljivanja koje se dogaa svugdje oko nas, ak i u usporedbi s tako vanim mehanizmima zaglupljivanja poput televizije i kolstva. Osobe koje su disciplinirane cijeli svoj ivot, koje nakon kole odmah poinju raditi i koje se na poetku svrstavaju u obitelj, a na kraju u staraki dom su nauene na hijerarhiju i psihiki su pretvorene u robove. Njihova prirodna sklonost autonomiji je toliko atrofirala da je strah od slobode postao jedna od njihovih racionalno utemeljenih fobija. Njihovo treniranje poslunosti na poslu se prenosi u obitelj, ime taj sistem poprima vie od jednog oblika, prenosei se u politiku, kulturu i sve ostalo. Jednom kad iz ljudi iscijedite svu ivost na poslu, vrlo lako e se prepustiti hijerarhiji i tuem miljenju o bilo emu. Naueni su na to. Toliko smo povezani sa svijetom rada da ne vidimo to nam ini. Moramo se pouzdati u vanjske promatrae iz drugih vremena i drugih kultura kako bismo razumjeli ekstremnost i patologiju svog dananjeg poloaja. Postojalo je vrijeme u naoj prolosti kada bi "radna etika" bila potpuno nerazumljiva pa je tako Weber moda bio na dobrom putu kada je "radnu etiku" vezao uz religiju, kalvinizam, koji bi, da se pojavio danas, a ne prije etiri stoljea, odmah bio proglaen kultom, sektom.

Kako god bilo, moramo uiti iz povijesnih mudrosti kako bismo razotkrili rad. U prolosti su rad vidjeli onakvim kakav je i njihov stav je prevladao, a kalvinistiki stav se odrao dok nije zamijenjen industrijalizmom, no ne prije nego to je dobio potvrdu svojih propovjednika. Pretvarajmo se na trenutak da rad ne pretvara ljude u smijene podanike. Pretvarajmo se, usprkos svim uvjerljivim psihologijama i ideologijama njegovih promicatelja, da nema nikakvog utjecaja na formiranje karaktera. Pretvarajmo se da rad nije dosadan, zamoran i poniavaju, iako znamo da je takav. ak i tada bi rad predstavljao izrugivanje svim humanistikim i demokratskim tenjama, jer oduzima toliko puno naeg vremena. Sokrat je tvrdio kako su radnici loi prijatelji i graani, jer nemaju vremena ispunjavati svoje prijateljske i graanske obaveze. Bio je u pravu. Zbog posla stalno gledamo na sat. Jedina "sloboda" kod naeg tzv. slobodnog vremena je efova sloboda da nas za to vrijeme ne plaa. Slobodno vrijeme je posveeno spremanju za posao, odlasku na posao, vraanju s posla i oporavljanju od posla. Slobodno vrijeme je eufemizam za to da radnitvo, kao proizvodni faktor, samo sebe transportira s posla i na posao, te da samo brine o svom "odravanju" i "popravcima". Ugljen i elik to ne rade. Tokarski strojevi i pisai strojevi to ne rade. Ali radnici i radnice da. Ne zauuje kada Edward G. Robinson u jednom od svojih gangsterskih filmova tvrdi: "Posao je za budale!". Platon i Ksenofon pripisuju Sokratu, i oito dijele, svijest o destruktivnim uincima rada na radnike/radnice kao graane/graanke i kao ljudska bia. Herodot je prepoznao prezir prema radu kao bitno svojstvo klasine Grke u zenitu njene kulture. Uzmimo samo jednog rimskog mislioca za primjer, Cicerona, koji je rekao da "svatko tko prodaje svoj rad za novac zapravo prodaje sebe i sputa se na razinu robova". Takva iskrenost je danas rijetka, meutim, suvremena primitivna drutva, na koja esto gledamo s visoka, imaju svog glasnogovornika koji je prosvijetlio zapadnjake antropologe. Kapauku iz zapadnog Irana, prema Posposilu, imaju koncepciju ravnotee u ivotu pa stoga rade svaki drugi dan, a dan odmora slui kako bi "povratili izgubljenu snagu i zdravlje". Nai preci su, ak i u ne tako davnom osamnaestom stoljeu, bili daleko ispred naih predvianja, ili su barem bili svjesni onoga to smo mi zaboravili. Njihova religiozna predanost "svetom ponedjeljku" je iako to de facto uspostavlja sistem od pet radnih dana u tjednu 150 ili 200 godina prije njegove legalizacije - predstavljala nonu moru najranijih vlasnika industrije. Dugo su se odupirali tiraniji zvona, pretei dananjeg sata. Zapravo, trebalo je nekoliko generacija kako bi odrasli mukarci bili zamijenjeni enama nauenim na poslunost i djecom koju je lako "oblikovati" industrijskim potrebama. ak su i ekploatirani seljaci u srednjem vijeku imali puno svog vremena unato radu koji su obavljali za zemljoposjednike. Prema Lafargueu, etvrtina kalendara francuskih seljaka su bile nedjelje i praznici, a ajanove brojke vezane uz sela u carskoj Rusiji nimalo progresivnom drutvu - takoer pokazuju da je etvrtina ili petina vremena za seljake bilo vrijeme nerada. Eksploatirani muiki bi se pitali zato bilo tko od nas uope radi. I mi bi se to trebali zapitati. Kako bi mogli razumjeti koliinu naeg izopaenja moramo uzeti u obzir najranije

stanje ovjeanstva kada nije postojala vlast ili vlasnitvo, vrijeme kada smo lutali kao lovci-sakupljai. Hobbes smatra da je tadanji ivot bio gadan, brutalan i kratak. Drugi pretpostavljaju da je ivot bio neprestana oajnika borba za opstanak, rat protiv grube prirode u kojem smrt i propast eka one manje sretne ili svakoga tko nije dovoljno spreman suoiti se s izazovima borbe za opstanak. Sve to, zapravo, samo prikazuje strah od propasti autoriteta vlasti u zajednicama koje nisu nauene funkcionirati bez tog autoriteta, kao to je to bio sluaj s Engleskom u vrijeme Hobbesa i graanskog rata. Hobbesovi sunarodnjaci su ve usvajali alternativne oblike drutvenog ureenja koji su predstavljali drugaiji nain ivljenja (kao to je to bio sluaj u sjevernoj Americi), ali ti oblici su bili predaleko od njihovog iskustva da bi ih razumjeli. (Manje zajednice koje su bile bliskije stanju amerikih Indijanaca su bolje razumjele njihovo drutvo i nalazile su ga privlanim. Engleski doseljenici su se tijekom sedamnaestog stoljea prikljuivali indijanskim plemenima ili su, nakon to bi bili zarobljeni u ratu, odbijali vratiti se. Meutim, Indijanci su se prikljuivali bjelakim naseljima u jednakoj mjeri koliko je bilo prebjega iz zapadnog u Istoni Berlin.) "Preivljavanje najsposobnijih" kao verzija Darwinizma (koju usvaja Thomas Huxley) bolje opisuje ekonomske odnose u viktorijanskoj Engleskoj nego prirodnu selekciju, ba kao to je to pokazao anarhist Kropotkin u svojoj knjizi "Meusobna pomo, faktor u evoluciji". (Kropotkin je bio znanstvenik - geograf - koji je tijekom prisilnog boravka u Sibiru imao priliku prouavati na terenu, tako da je tono znao o emu govori.) Kao veina drutvenih i politikih teorija, pria koju su Hobbes i njegovi sljedbenici priali je zapravo predstavljala autobiografiju koja nije tako predstavljena. Antropolog Marshall Sahlins, koristei podatke o suvremenim lovako-sakupljakim zajednicama, odbacuje Hobbesov mit u svom lanku "Originalno drutvo obilja". Oni rade puno manje nego mi i njihov rad je teko razlikovati od onoga to mi nazivamo igrom. Sahlins zakljuuje da lovci i sakupljai rade manje nego mi, a potraga za hranom je povremena i ne predstavlja neprekidan teak rad. Vremena za odmor ima puno, a vrijeme koje se provede spavajui tijekom dana i tijekom godine je znatno due nego u bilo kojem drugom drutvenom obliku." U prosjeku rade etiri sata dnevno, ukoliko uope pretpostavimo da je bila rije o "radu". Njihov rad je, kako se to nama ini, kvalificiran i zasnovan na njihovim fizikim i intelektualnim sposobnostima, dok je nekvalificirani rad u bilo kojem irem obliku, kako to Sahlins tvrdi, nemogu izvan industrijalizma. To zadovoljava definiciju igre koju daje Friedrich Schiller, jedini sluaj kada ovjek shvaa potpunost svoje ljudskosti je kada doputa igru za obje strane svoje dvostruke prirode - miljenju i osjeanju. Rekao je: "ivotinje rade kada ih oskudica potakne na to, a igraju se kada je vrhunac njihove snage taj poticaj, kada je obilan ivot sam svoja stimulacija aktivnosti." (Moderna verzija sumnjivo razvojna - je suprotna pozicija Abrahama Maslowa o motivaciji baziranoj na "oskudici" i "rastu".) Igra i sloboda su u odnosu na proizvodnju nadopunjavajue. ak i Marx, koji pripada (sa svim svojim dobrim namjerama) u produktivistiki panteon, primjeuje da "podruje slobode ne poinje dok ne proe trenutak kada vie nee postojati rad pod prisilom nunosti i tue koristi." On nikada nije uspio prepoznati tu sretnu okolnost s onim to ona uistinu predstavlja - ukidanje rada. Radije je to

smatrao anomalijom, smatrajui kako nije mogue biti za radnike i protiv rada, no to je i te kako mogue. Aspiracija ka nazatku ili napretku (kako vam drago) u ivotu bez rada je jasno vidljiva u svakom ozbiljnom drutvenom ili kulturnom povijesnom pregledu predindustrijske Evrope. O tome, izmeu ostalih, govore M. Dorothy George u "Engleska u tranziciji" i Peter Burke u "Popularna kultura u ranoj modernoj Evropi". Relevantan je i tekst Daniela Bella "Rad i nezadovoljenje radom", za koji vjerujem da je prvi tekst direktno usmjeren na "pobunu protiv rada", te da predstavlja vanu ispravku samodovoljnosti, koja se esto vezuje uz knjigu ("Kraj ideologije") u kojoj je objavljen. Ni kritiari, ni zagovarai nisu primijetili da Bellove teze o kraju ideologije ne oznaavaju kraj drutvenog nemira, ve poetak nove, neograniene faze koja je slobodna i nije uniformirana ideologijom. Tada je Seymour Lipset (u knjizi "Politiki ovjek"), a ne Bell, proglasio "da su fundamentalni problemi industrijske revolucije rijeeni", svega nekoliko godina prije post ili meta-industrijskog nezadovoljstva studenata na koledu, to je odvelo Lipseta s UC Berkeley do relativnog (i privremenog) spokojstva Harvarda. Kako to Bell tvrdi, Adam Smith u "Bogatstvu naroda", uz sav svoj entuzijazam vezan uz trite i podjelu rada, bio je vie zabrinut (i iskreniji) zbog loe strane rada, nego to su to bili Ayn Rand, ikaki ekonomisti ili bilo koji od Smithovih suvremenih sljedbenika. Smith primjeuje: "Shvaanja veeg dijela ljudi su formirana njihovim stalnim poslovima. Osoba koja provodi ivot obavljajui nekoliko jednostavnih operacija... nema prilike razvijati svoja shvaanja... Takva osoba openito postaje zaglupljena i ignorantna koliko to ljudsko bie moe postati." U tih nekoliko jednostavnih rijei se nalazi i moja kritika rada. Bell je, u svom eseju pisanom 1956. godine, u zlatno doba Eisenhowerove imbecilnosti i amerikog samozadovoljstva, identificirao neorganiziranu slabost koju od sedamdesetih do danas niti jedna politika opcija nije uspjela uvrstiti u svoj program, jer to nije mogue iskoristiti pa se zato mora ignorirati. Taj problem je pobuna protiv rada. Ne pojavljuje se niti u jednom radu neoliberalnih ekonomista, kao to su Milton Friedman, Murray Rothbard ili Richard Posner, zato to, prema njihovim rijeima, a kako su to govorili junaci filma "Zvjezdane staze", "nije izraunljiv" ("it does not compute"). Ukoliko ove primjedbe, izreene zbog ljubavi prema slobodi, ne uvjere humaniste praktiare, postoje mnoge druge koje se ne mogu ignorirati. Rad je tetan za vae zdravlje, da se posluim naslovom jedne knjige. Zapravo, rad je masovno ubojstvo ili genocid. Direktno ili indirektno, rad e ubiti veinu ljudi koji itaju ovaj tekst. U ovoj zemlji zbog rada umre izmeu etrnaest i dvadesetipet tisua ljudi godinje. Preko dva milijuna ljudi postane invalidima. Izmeu dvadeset i dvadesetipet milijuna bude ozlijeeno. Ovi podaci su bazirani na vrlo konzervativnom tumaenju onoga to predstavlja "ozljeda na radu". Ipak, ovdje se ne spominje dodatnih pola milijuna profesionalnih deformacija (oboljenja) godinje. Jednom sam prelistao medicinsku knjigu koja se bavi profesionalnim deformacijama i koja ima 1200 stranica, no ak ni ta knjiga ne zadire dublje od same povrine problema. Dostupne statistike prikazuju oite sluajeve, kao to je sto tisua rudara s plunim oboljenjima, od kojih svake

godine umre oko etiri tisue, to je znatno vea smrtnost nego ona od AIDS-a, a koja dobija veu medijsku panju. To pokazuje neizreenu pretpostavku da AIDS pogaa perverznjake koji uzroke svoje smrtnosti mogu kontrolirati, dok s druge strane rudarstvo predstavlja gotovo "svetu" aktivnost koja je neupitna. Ono to statistike ne pokazuju je da rad skrauje ivotni vijek desetinama milijuna ljudi - to, u krajnjoj liniji, predstavlja ubojstvo. Uzmimo za primjer lijenike koji rade do svoje smrti koja uglavnom nastupa u njihovim pedesetima. Uzmimo za primjer sve ostale radoholiare. Ukoliko niste ubijeni ili osakaeni dok radite, to vam se moe dogoditi dok idete na posao, vraate se s posla, traite posao ili pokuavate zaboraviti svoj posao. Veina rtava prometnih nesrea bile su osobe koje su obavljale neto vezano uz svoj posao ili su nastradale od strane nekoga tko je obavljao neto slino. Ovom dugakom popisu rtava moramo dodati i rtve automobilske industrije i zagaenja koje uzrokuje, kao i rtve alkoholizma i narkomanije izazvanih radom. Karcinomi i srane bolesti su takoer, direktno ili indirektno, uzrokovani radom. Dakle, rad institucionalizira ubojstvo kao nain ivota. Mislimo da su ljudi u Kamodi bili ludi zato to su se meusobno ubijali, ali jesmo li mi neto drugaiji? Pol Potov reim je barem imao viziju, ma koliko iskrivljenu, egalitarnog drutva. Mi, s druge strane, ubijamo na milijune ljudi kako bi na kraju preivjelima prodavali hamburgere i automobile. Naih etrdeset do pedeset tisua mrtvih na auto-cestama svake godine rtve su, a ne muenici. Umrli su zbog niega, tonije, umrli su zbog rada. No, rad je neto za to ne vrijedi umrijeti. Loe vijesti za liberale - popravljanje regulativa je u ovom kontekstu pitanja ivota i smrti potpuno beskorisno. Federalna sluba za zatitu na radu (OSHA - Occupational Safety and Health Administration) je osnovana kako bi se uhvatila u kotac s osnovom problema - zatiti na radnom mjestu. ak i prije nego to su Reagan i Vrhovni sud onemoguili rad te slube, OSHA je bila farsa, jer prema prijanjem (a u odnosu na dananje standarde) viso-kom budetu koji su imali u Carterovo doba, neko radno mjesto je moglo oekivati posjet inspektora svakih 46 godina. Dravna kontrola ekonomije takoer nije rjeenje. Rad je opasniji u zemljama dravnog socijalizma nego ovdje. Na tisue ruskih radnika je poginulo ili bilo ozlijeeno gradei moskovsku podzemnu eljeznicu. Prie koje ujemo o dobro zatakanim nuklearnim nesreama u Rusiji zvue strano i prema njima nesree u Times Beachu i Three-Mile Islandu (zbog zagaenja i nukleranih nesrea tamo je evakuiran velik broj ljudi, op. prev.) zvue kao kolske vjebe odlaska u sklonite zbog zranog napada. S druge strane, deregulacija, danas vrlo moderna, nee pomoi i vrlo vjerojatno e stvoriti jo vie tete. Gledajui, izmeu ostalih, iz polazita zdravlja i sigurnosti, rad je bio najopasniji kada je ekonomija bila najblia potpunom neuplitanju vlasti u regulative slobodnog trita. Povijesniari poput Eugenea Genovesea su uvjerljivo argumentirali injenicu da su najamni industrijski radnici u zemljama Sjeverne Amerike i Europe bili u gorem poloaju od robova na plantaama Juga, to su tvrdili i tadanji zagovornici robovlasnitva. ini se da promjene i dogovori izmeu birokrata i poslodavaca ne donose nikakve promjene u proizvodnom procesu. Stvarno provoenje zdravsvtenih i sigurnosnih mjera koje,

barem u teoriji, predlae OSHA, bi vjerojatno zaustavilo daljnji gospodarski rast. Taj princip se naelno podrava, jer nitko ne pokuava to uistinu provesti u praksu. Sve to sam do sada rekao ne bi trebalo biti sporno. Mnogim radnicima je dosta rada. Sve je vie slobodnih dana i nedolazaka na posao, pronevjera i sabotaa, trajkova i, iznad svega, zabuavanja na poslu. To moda predstavlja pomak prema svjesnom, a ne samo nagonskom otporu prema radu. No, ipak je prevladavajue uvjerenje, kako meu efovima i njihovim slugama, tako i meu radnicima, da je rad neizbjean i nuan. S tim se uope ne mogu sloiti. Sada je sasvim mogue ukinuti rad i zamijeniti ga, barem kada je rije o radu koji ima neku svrhu, irokim spektrom novih oblika slobodnog djelovanja. Da bi ukinuli rad moramo ii prema tome iz dva smjera kvantitativnog i kvalitativnog. S jedne strane (kvantitativne) moramo drastino smanjiti koliinu rada koji se obavlja. Trenutno, veina rada je potpuno beskorisna, ili jo gore, pa ga se jednostavno moramo rijeiti. S druge strane, a mislim da je ovo bit svega i novi revolucionarni smjer, ostatak korisnog rada moramo pretvoriti u neto poput igre ili domae radinosti koja prua uitak i zabavu, s tim da to ne odvajamo od ostalih zabavnih aktivnosti, osim to u ovom sluaju kao rezultat imamo i koristan proizvod. Naravno, to takve aktivnosti ne bi trebalo uiniti manje privlanim. Tada bi sve umjetne granice moi i vlasnitva bile sruene. Kreiranje bi postalo rekreiranje. I konano bi se prestali bojati jedni drugih. Ne tvrdim da je na ovaj nain mogue rijeiti vei dio problema rada. No, veinu rada ni ne treba spaavati, ve jednostavno ukinuti. Samo mali dio rada slui u neku korisnu svrhu, dok veina rada slui za obranu i odravanje sistema koji poiva na radu i njegovoj politikoj i zakonskoj sviti. Jo prije dvadeset godina su braa Paul i Percival Goodman izraunali da bi samo 5% rada koji se trenutno obavlja (a vjerujem da se taj postotak u meuvremenu smanjio) zadovoljio nae potrebe za hranom, odjeom i stanovanjem. Iako je ta njihova tvrdnja bila isto edukativne naravi, bit te tvrdnje je sasvim jasna - direktno ili indirektno veina rada slui neproizvodnim ciljevima, prvenstveno trgovini i drutvenoj kontroli. Razotkrijemo li to oslobodili bi na desetine milijuna trgovaca, vojnika, menadera, pandura, burzovnih meetara, sveenika, bankara, pravnika, uitelja, zemljoposjednika, marketinkih radnika i sve one koji rade za njih. Tako dolazi do efekta lavine, jer kad sredite nekog od glaveina, istovremeno oslobaate njegove sluge i potinjene. Time se ukida i ekonomija. etrdeset posto radne snage predstavljaju razni inovnici od kojih veina ima najgluplje i najimbecilnije poslove koje moete zamisliti. Cijele industrije, osiguranja, bankarstvo i trgovanje nekretninama se sastoje iskljuivo od beskorisnog baratanja papirima. Nije sluajnost to to je tercijarni (usluni) sektor u porastu, dok sekundarni (industrijski) sektor stagnira, a primarni (poljoprivreda) gotovo nestaje. Sve to zbog toga to je rad nepotreban, osim onima iju mo osigurava, pa prebacuju radnike iz relativno korisnih u relativno beskorisne djelatnosti kao mjeru za ouvanje javnog reda i mira. Bilo to je bolje od niega. To je razlog zbog kojeg ne moete otii kui ranije iako ste zavrili svoj dio posla. Oni ele vae vrijeme, tonije, onu koliinu vaeg vremena koja je dovoljna da vas mogu posjedovati, iako od veine tog

vremena nemaju neke posebne koristi. A ako to nije tako, zato se satnica u radnom tjednu uope nije smanjivala (osim onih par minuta) u posljednjih pedeset godina? Sljedei korak je ukidanje rada iji cilj je proizvodnja. Nema vie industrije oruja, nuklearne energije, umjetne hrane, parfema, ali iznad svega, nema vie automobilske industrije. Po koji stari ford ili neto na parni pogon moe posluiti, ali to je sve. Meutim feti na automobile o kojem ovise legla zaraze, poput Detroita ili Los Angelesa ne dolazi u obzir. Time smo, uz minimalne napore, u potpunosti rjeili energetsku krizu, ekoloku krizu i mnoge druge nerjeive drutvene probleme. Konano, moramo uiniti neto sa najrairenijim zanimanjem, koje ima najdue radne dane, najniu plau i neke od najdosadnijih zadataka. Tu mislim na kuanice koje obavljaju kuanske poslove i brinu o djeci. Ukidanjem najamnog rada i postizanjem pune nezaposlenosti umanjujemo rodnu podjelu poslova. "Nuklearna obitelj" kakvu poznajemo je stvorena kako bi se prilagodila podjeli poslova nametnutoj od strane modernog najamnog rada. Svialo vam se to ili ne, ve posljednih sto ili dvjesto godina za mukarce je ekonomski racionalno donositi kui slaninu, za ene obavljati usrane poslove i njemu osigurati raj u bezosjeajnom svijetu, a za djecu da ih poalju u omladinske koncentracijske kampove zvane "kola", prvenstveno zato da ne budu mami na brigu, ali da kontrola postoji, no istovremeno kako bi stekli poslunost i tonost, toliko nunu za radnike. Ukoliko se elite rijeiti patrijarhata, rijeite se nuklearne obitelji iji neplaeni "rad u sjeni", kako to kae Ivan Ili, omoguava postojanje najamnog rada, a koji, s druge strane, ini "rad u sjeni" potrebnim. Ukidanje djetinjstva i zatvaranje kola je povezano s ovom strategijom ukidanja "nuklearnih obitelji". U ovoj zemlji postoji vie uenika s punim radnim vremenom, nego radnika. Djecu trebamo kao uitelje, a ne uenike. Ona mogu na mnogo naina dati svoj doprinos ludikoj revoluciji, jer se bolje znaju igrati od odraslih. Djeca i odrasli nisu isti, ali e postati ravnopravni kroz drugaije meusobne odnose. Samo igra moe premostiti generacijski jaz. Jo uvijek nisam spomenuo mogunost ukidanja ono malo rada to je preostalo u podruju automatizacije i kibernetike. Svi ti znanstvenici, inenjeri i tehniari e se osloboditi zamaranja s vojnom industrijom i izmiljanja naina za brzo zastarijevanje novih proizvoda, pa e imati dovoljno vremena i zabave smiljajui naine za smanjenje dosade, umora i rizika iz poslova kao to je rudarstvo. Sasvim je sigurno da e pronai razne nove projekte s kojima e se zabavljati. Moda e stvoriti globalnu i svima dostupnu multimedijalnu komunikacijsku mreu ili e osnovati kolonije na drugim planetima. Moda. Ja osobno nisam zainteresiran. Ne elim robote - robove, koji e sve obavljati za mene, elim sam raditi. Mislim da ima mjesta za tehnologiju koja e smanjiti koliinu potrebnog rada, ali ne previe. Iskustva iz povijesti i prapovijesti nisu ohrabrujua. Kada je proizvodna tehnologija prela iz lovako-sakupljake u agrikulturnu i zatim u industrijsku, koliina rada je u porastu, dok su vjetine i samoodreenje nestali. Daljnja evolucija industrijalizma predstavlja ono to je Harry Braverman nazvao degradacijom rada. Inteligentni promatrai su uvijek bili toga svjesni. John Stuart Mill je napisao da niti jedan od ureaja stvorenih kako bi umanjili potrebnu koliinu rada nije ovjeku utedio niti jednu sekundu. Karl Marx je napisao: "bilo bi mogue napisati cijelu povijest izuma od 1830. godine ija je

jedina svrha bila opskrba kapitala orujem kojim e zaustaviti pobune radnike klase". Entuzijastini tehnofili kao to su Saint-Simon, Comte, Lenjin ili B. F. Skinner su uvijek bili neskriveno skloni autoritetu. Drugim rijeima, tehnokrati. Trebali bi biti vie nego skeptini prema kompjuterskim misticima. Oni rade kao konji, a ako bude po njihovom, velike su anse da e tako biti i s nama ostalima. Meutim, ukoliko imaju neke konkretne prijedloge koji bi vie sluili ljudima, a ne istom postojanju visoke tehnologije, tada ih vrijedi sasluati. Ono to uistinu elim vidjeti je pretvaranje rada u igru. Prvi korak je izbaciti spominjanje "posla" i "zanimanja". ak i aktivnosti koje imaju nekog ludikog sadraja gube veinu toga zbog svoje ogranienosti na posao koji odreeni ljudi, i to samo ti ljudi, moraju obavljati, a da pritom iskljue sve ostalo. Nije li udno da se radnici na poljoprivrednim imanjima peku na suncu dok njihovi gazde uivaju uz svoj klima ureaj i vikendom sjede u hladu svog vrta? U sustavu permanentnog nerada biti emo svjedoci zlatnog doba diletanata pred kojim e se renesansa moi jedino posramiti. Nee postojati poslovi, ve samo stvari koje moemo raditi i ljudi koji ih ele raditi. Tajna pretvaranja rada u igru je, kako je to Charles Fourier pokazao, u tome da organiziramo korisne aktivnosti koje razliiti ljudi, u razliito vrijeme, ele i mogu obavljati. Kako bi omoguili nekim ljudima da rade stvari u kojima bi uivali, biti e dovoljno ukloniti iracionalnosti i iskrivljenosti koje utjeu na te aktivnosti kada se svedu na rad. Recimo, ja bih uivao u predavanju (iako ne previe), no ne bih se elio autoritarno odnositi prema svojim uenicima, niti bih podilazio nekome iznad sebe. Drugo, postoje neke stvari koje ljudi vole raditi povremeno, no ne neko due vrijeme i pogotovo ne cijelo vrijeme. Moda bi uivali u uvanju djece i druenju s djecom neko vrijeme, no zasigurno ne koliko i njihovi roditelji. Za to vrijeme e njihovi roditelji iskoristiti to slobodno vrijeme za sebe, no ubrzo e se vratiti jer e ih zanimati to se dogaa s djecom. Isti model se moe primijeniti na mnoge druge aktivnosti, pogotovo one primarne. Recimo, veina ljudi uiva u kuhanju kada to rade tijekom svog slobodnog vremena, ali ne i kada im je to posao. Tree, iako se tie i ostalih postavki, neke stvari koje mogu biti neugodne ukoliko ih obavljate sami, ili se nalazite u neugodnom okruenju, ili po neijem nareenju, mogu zapravo postati ugodne ukoliko se te okolnosti promjene. To se zasigurno odnosi, u odreenoj mjeri, na sve poslove. Ljudi koriste svoju, u suprotnom nepotrebno potroenu energiju kako bi i najdosadnije poslove pretvorili u igru. Aktivnosti koje su nekome privlane nisu nuno privlane i drugima, meutim svatko, barem potencijalno, ima razliite interese i interes za razliitim. Kao to to kae poslovica za sve postoji prvi put . Fourier je bio majstor pekuliranja o tome kako na koristan nain usmjeriti devijantne i perverzne osobe u postcivilizacijskom drutvu koje je on nazivao Harmonija. Mislio je da bi Neron bio sasvim prihvatljiva osoba u takvom drutvu da je kao dijete zadovoljio svoju potrebu za krvoproliima radei neko vrijeme u klaonici. Djeca koja uivaju valjajui se u prljavtini bi mogla organizirati "male horde" koje bi istile wc-e i smee, za to bi najistaknutiji dobijali medalje. Ne inzistiram na ovim primjerima, ali smatram da princip na kojem poivaju predstavlja

savreno loginu dimenziju koja se uklapa u sliku revolucionarnih promjena. Treba imati na umu da ne moemo uzeti poslove kakve poznajemo danas i dodijeliti ih pravim ljudima, tako da oni kasnije ne bi postali perverznjaci. Ukoliko tehnologija ima ikakvu ulogu u svemu ovome, onda je to zato da stvori nove oblike rekreacije, a ne da dodatno automatizira proizvodnju. Do odreene mjere se moemo vratiti starim zanatima, koje je William Morris smatrao moguim i poeljnim izvorom komunistike revolucije. Umjetnika djela bi bila oduzeta snobovima i kolekcionarima, ukinuta kao kategorija rezervirana za elitnu publiku, a njihova ljepota i stvaranje ponovno integrirani u ivot iz kojeg su ukradeni kroz rad. Razmislite o tome kako su grke amfore, o kojima piemo s toliko oduevljenja i pokazujemo ih u muzejima, u svoje vrijeme sluile za uvanje maslinovog ulja. Sumnjam da e nai svakodnevni predmeti doivjeti takvu budunost, ako uope doive bilo kakvu budunost. Bit je u tome da ne postoji nikakav napredak u pogledu rada, a ako se bilo to dogaa, onda je to sasvim suprotno. Ne treba se suzdravati u uzimanju onoga to nam prolost moe ponuditi, nai preci time nita ne gube, a mi moemo samo dobiti. Ponovno otkrivanje svakodnevnog ivota znai izai iz zacrtanih granica na karti naih ivota. Postoji vie takvih poticajnih prijedloga nego to bi mnogi pomislili. Osim spomenutih Fouriera i Morrisa - ili moda tek neto malo kod Marxa - tu su jo i Kropotkin, sindikalisti Pataud i Pouget, stari anarho-komunisti poput Berkmana ili novi poput Bookchina. Knjiga brae Goodman Communitas je dobar primjer koji ilustrira ono to slijedi iz zadanih funkcija (svrhe). Takoer, neto se moe nauiti iz djela zagovornika alternativnih, odgovarajuih, neposrednih, komunalnih tehnologija, poput Schumachera i posebno Ilia. Situacionisti su, kao to je sluaj u Vaneigemovoj knjizi "Revolucija svakodnevnog ivota" i antologiji "Situacionistika internacionala", nemilosrdno lucidni i nadahnjujui, iako nikada nisu kroz ukidanje rada nadili divljenje vlasti radnikih savjeta. No, bolja je i njihova nedosljednost, nego bilo koji oblik ljevice, koji su izgleda posljednji zatitnici rada, jer ukoliko ne bi bilo rada, ne bi bilo ni radnika, a bez radnika, koga bi ljevica organizirala? Dakle, zagovornici ukidanja rada e uvelike ovisiti sami o sebi. Nitko ne moe predvidjeti to e biti rezultat oslobaanja kreativne moi sputane radom. Sve je mogue. Izmorena debata o slobodi nasuprot nunosti, sa svojim teolokim prizvukom, rjeava samu sebe kada se proizvodnja uistinu korisnih stvari spoji s prekrasnom igrom. ivot e postati igra, tonije, puno igara, ali nee biti (kao to je to sluaj danas) bez konkretnog rezultata. Optimalan seksualni odnos je paradigma produktivne igre. Sudionici uzajamno potiu uitak, nitko ne dobija bodove i svi pobjeuju. to vie daje, to vie dobije. U ludikom ivotu, ono to je najbolje u seksu e postati sastavni dio svakodnevnog ivota. Opa igra vodi erotizaciji ivota. Seks e tako postati manje uurban i oajniki, vie zaigran. Ukoliko odigramo prave karte moemo dobiti od ivota puno vie nego dajemo, ali samo ukoliko stvarno igramo. Nitko nikada ne bi trebao raditi. Proleteri svih zemalja... opustite se!