Uvod: Ovaj seminar obauje razliku, odnosno prijelaz sa antikog i srednjovjekovnog nauka o prirodnom pravu i pravednosti kao vrlini

i i novovjekovnim teorijama o preduvjet ima pravnog poretka. 0.1. Kako bi napravili usporedbu novovjekovnog i antikog prava krenimo od samog poetka, kad je pravedno bilo ono sto je zakonito, a sami zakoni su bili obiaji. U politikoj teoriji antikog nauka o pravednosti, pojam pravednosti je tema vodilja , a njegovo znaenje je oitovano u problemima pravednog zakona i vladara odnosno vl asti. Neki predstavnici antikog i srednjovjekovnog nauka o pravima su: 1) Aristotel - Od njega je sve poelo, tumai pravednost kao jednakost i dijeli je na di tributivnu (prema zasluzi) i komparativnu (izjednaavanje strana) 2) Platon - Objanjava pravednost u svojoj Dravi. - kaze da se sklad koji je nuan da se kod pojedinca razvije pravednos mora prenijeti na dravu. 3) Toma Akvinski Lex iniusta non est lex (nepravedan zakon nije zakon) 4)Sv. Augustin-veliki poznavalac teoloke i filozofske misli,dijeli historiju na 6 dijelova. to se tie samog nauka srednjovjekovne pravednosti, on je temeljen od strane lex ae terna, odnosno onog najvieg, vjenog zakona koji obuhvaa sve zakonitosti na svijetu. Razlog tomu je to proizlazi iz Boga (summum bonum), a sve ostale zakonitosti su p odreene ovom vjenom zakonu. Zatim slijedi lus naturalis, odnosno prirodni zakon koji nam je svima uroen, zako n ovjekove svijesti o pojmu dobra, koje je tad shvaano kao najvia ljudska vrlina. Te poslijednji, lex humana ili ljudski zakon. Meutim, postoji jos i lex iniusta non est lex, nastala radi nedostataka koje nosi ljudsko pravo, doktrinu koju je postavio, po uzoru na Sv. Augustina Toma Akvins ki. On kaze : Nepravedan zakon nije zakon , odnosno, dolazi do zakljuka da pozitivno pr avo ne smije proturijeiti naravnom pravu, jer ukoliko se to dogodi, onda pozitivn i zakon nije zakon ve vrsta nasilja. Pojam pravednosti, za razliku od antikog i srednjovjekovnog nauka o pravu, u novo vjekovnim teorijama prava i drave igra tek malu ulogu. Dolazi do promjene sistematskog ishodita filozofije prava, esto opisivane kao prij elaz s teorije materijalne pravednosti na koncepciju formalne drave. 0.2. Pojavom Hobbesa, jednog od predstavnika umskog nauka prava, i njegovih radikalnih teorija, sve dobiva novi oblik. Za poetak treba obratiti pozornost na predstavnike umskog nauka o pravima : 1) Hobbes 2) Rousseau

3) Kant 4) Hegel Njihovi nacrti filozofije prava su filozofska objanjenja pozitivnog prava i drave kao nune moi koja garantira pravni poredak. 0.3. HOBBES : S Thomasom Hobbesom zapoinje novo razdoblje u povijesti europske filozofije prava . On smatra da u okviru koncepcije lex naturae odgovor na pitanje o privatnom vl asnitvu nije mogu i zakljuuje da sve pripada svima zajedniki. Dodaje kako uvjeravanj e uitelja prirodnog prava da se prirodno pravo ne suprotstavlja podjeli prvobitno g zajednikog posjeda, ne pomae pri odgovoru na pitanje o pravnom razlogu privatnog vlasnitva, jer navedeni uitelji prirodnog prava (od Cicerona do Grotiusa) ute o to me daje li samo prirodno pravo ljudima pravo na uvoenje privatnog vlasnitva. Pristaje na prirodni zakon, ali smatra da se moje i tvoje, odnosno pitanje privatnog vlasnitva moze rijesiti jedino ako se prirodni zakon podredi prirodnom pravu, te da se problem privatnog vlasnistva iz lex naturalisa moze samo razvijati, ne i rjesiti. Prvo je postavio pitanje razloga i objekta dodjele, te konano zakljuio da u okviru lex naturalis odgovor na pitanje privatnog vlasnistva nije moguc jer je po lex naturalis svim ljudima priroda dala sve na zajedniko koritenje, tako da svi imaju jednaka prava. Zatim zakljuuje, budui da priroda, odnosno Bog je svima stavio sve na raspolaganje , ali bez uputa za koritenje, odnosno pravila za pojedinca, tada sve to je u prirodn om stanju pripada svima zajednicki. Uvodi pojam opus rationis Um kao prvo, zahtijeva da se napusti prirodno stanje i u obliku prirodnih zakona postavlja principe pravnoga mira: 1) Svatko je duan truditi se oko mira 2) Svatko se mora odreci neogranicenog prava na sve 3) Sklopljeni se ugovori moraju potivati Budui da puki teorijski uvid ne daje dovoljnu sigurnost njihova pridrzavanja, lju di se moraju ujediniti u societas civilis - dravno ureeni drutveni poredak, te potp isati drutveni ugovor u kojem opunomouju jednu instanciju koja ima pravo donijeti od reena pravila potrebna za miran zajedniki ivot.Prema Hobbesovom shvacanju, to moe bi ti samo dravna vlast opremljena bezuvjetnim pravom na prisilu, protiv koje nije mogu pravni prigovor, te, prije svega, nije mogu legitiman otpor. Naelo da se svakome dodijeli njegovo, oigledno je isto formalno i bez sadraja, jer o no trai da se svakome dodijeli ono to je oduvijek bilo odreeno kao njegovo. Da bi b ilo primjenjivo, ono pojmovno pretpostavlja pravilo ureenja o meum i tuum tj. vaei pravni poredak. Dolazi do promjene funkcije prirodnog prava na nain da Hobbes u sredite svojih pra vnofilozofskih razmisljanja stavlja odnos prirodnog i pozitivnog prava tako to pr edmetom prirodnog prava proglasava zasnivanje njihova odnosa s aspekta teorije v azenja. Promjenom pravnofilozofskog postavljana problema i klasina norma pravednosti ; su m quicue tribuere zadobiva potpuno drugo znacenje.Prestaje biti etiki pristup ind ividualne pravednosti i postaje umskopravno naelo odreenja vanjskog tvojega i moje

ga, tj izrazava zahtjev za stvaranjem sistema zakonski osiguranih prava u okviru pozitivnog pravnog poretka. Hobbes smatra da se tek ugovornim sporazumima o prirodnom pravu na sve povlae odree ne granice i zasnivaju pravna potrazivanja koja se mogu razlikovati, jer ako je pravni poredak ovisan o ljudskim radnjama, tada pridrzavanje sklopljenih ugovora postaje stvarnom osnovom pravednosti. 0.4. KANT U suglasju s Hobbesom, Kant smatra da se pravednost moze ostvariti pod uvjetom j ednog pravnog stanja kojeg su ljudi sami konstruirali, te da se suum cuique oze ostvariti samo ako postoje pozitivni vanjski zakoni kojima se svatko podvrgava. Od Hobbesa odstupa u samo dvije toke: - Prva toka odstupanja odnosi se na postavljanje principa pravnog ogranienja slobo tatak kojeg, prema Kantovom shvacanju uvjetuje karakter Hobbesove teorije drzave ; Hobbes je u obliku prirodnih zakona razvio teoriju formalnih uvjeta u skladu s kojom se sloboda svakog mora ograniciti u pravnom poretku.Stoga iz temeljnog p rirodnog zakona koji nalae slobodu slijedi zahtjev da se u tu svrhu covjek podvrg ne odreenim ogranienjima vanjske uporabe slobode. - Druga toka odnosi se na teoriju vanjskog moje i tvoje tj o razlogu vaenja privat raspolaganja vanjskim stvarima; postoji pravo na tvoje i moje i to ne lei samo u dravno postavljenom pravu nego u zakonodavstvu pravno-prakticnog uma (dakle pravn o na tvoje i moje postoji i u praksi, ne samo formalno). Buduci da se odreenja vanjskog moga i tvoga ne mogu izvesti iz predodbe o svrhovitom ureenju prirode, Hobbes negativno zakljucuje da je sama drzava uzrok i anja svakog vlasnistva.Prema njegovom shvacanju nema nikakvih nadpozitiivnih osn ova vanjskog mojeg i tvojeg, kao i razlika izmeu dobrog i loseg.. Kant to smatra pogresnim. Vec u Metaphysik der Sitten Vigilantus kritizira pokusaje ucitelja prava da razl ikuju status naturalis od statusa civilisa.Meutim, o pojmu prava i obvezama priva tnog prava ne govori nista. Kant za razliku od Hobbesa, moze raspravljati o odnosu statusa naturalisa i stat usa civilisa pod aspektom razlike privatnog i drzavnog prava. Naglaava umskopravni razlog vazenja privatnog vlasnistva, razlog pravne mogucnost i poiva na pravnom postulatu prakticnog uma kojeg on formulira jos u Rechtslehre