Opasno zrcalo

Roman u kojem je Pirandello doveo svoju "filozofiju" do krajnjih granica relativizma

Luigi Pirandello, Jedan, nijedan i sto tisua, s talijanskoga prevela Morana ale, Konzor, Zagreb, 1999

Dean Trdak

Polemizirajui s Croceovom estetikom koja se zasniva na intuiciji i odbacuje ulogu razuma i logikog
razmiljanja u stvaranju umjetnikog djela, Pirandello u svom eseju Humorizam iz 1908. pie: Dakle, vidjet emo kako se u stvaranju humoristinog djela misao ne skriva, ne ostaje nevidljiva, ne ostaje samo puki izraz nekog osjeaja ili ogledalo u kojem se osjeaj ogleda, ve se, dapae, pred njega postavlja kao sudac, analizira ga bez strasti, razgrauje mu sliku; iz te analize, iz te razgradnje raa se jedan drugi osjeaj (...) osjeaj suprotnosti. Logiko razmiljanje (tal. riflessione) ne samo da ne ostaje u pozadini, ve je konstitutivni element svih Pirandellovih djela. Svakodnevni dogaaji, izloeni nemilosrdnoj logikoj analizi, otkrivaju se u svoj svojoj apsurdnosti i neloginosti. Odatle i taj osjeaj suprotnosti, istovremeno tragian i komian, koji se oituje u nemogunosti ostvarenja istinskog ivota, jer ivot se uvijek iskrivljuje pod utjecajem neke nametnute forme. Otvorenost i odbijanje podvrgavanja formi karakteristike su svih Pirandellovih djela. ivot se ne zakljuuje rijei su protagonista romana Jedan, nijedan i sto tisua, pa tako nijedno Pirandellovo djelo djelo ne dovodi do nekoga definitivnog zakljuka, ve se, naprotiv, mora promatrati u kontekstu cjelokupnoga autorova stvaralatva koje je obiljeeno tenjom prema stvaranju globalne strukture ije elemente on neprestano varira, kombinira i prerasporeuje, esto prelazei iz jedne knjievne vrste u drugu. To se posebno moe rei za njegov roman Jedan, nijedan i sto tisua.

Namigivanje itatelju
Hrvatski prijevod tog romana pojavio se neto manje od 75 godina nakon to ga je Pirandello poeo objavljivati u nastavcima u asopisu La Fiera letteraria (u prosincu 1925.) . Jedan, nijedan i sto tisua je kronoloki posljednji Pirandellov roman, iako ga Pirandello spominje u jednom pismu Massimu Bontempelliju jo 1910. godine. U razdoblju od 15 godina u kojem je nastajao roman, Pirandello je objavio neke od svojih najpoznatijih drama: est lica trai autora (1921.) i Henrik IV (1922.) te prvo izdanje Novela za godinu dana (1922.). Osim to su u roman ugraeni citati iz navedenih djela Jedan, nijedan i sto tisua je i u izravnom dijalogu s Nietzscheom i sa SterneovimTristramom Shandyjem (kako navodi Morane ale u pogovoru Sto tisua i jedan d(r)ugi nos). Neprestanim digresijama, poput onih u Sterneovu romanu, pripovjeda potkopava narativnu strukturu romana. Roman se sastoji od osam labavo povezanih knjiga, dok prijelazi s jednog poglavlja na drugo nisu motivirani razvojem radnje, ve unutarnjim monologom protagonista-pripovjedaa. No, taj unutarnji monolog ipak je poneto drukiji od, primjerice, Joyceova, jer je zamiljen kao neka vrsta dijaloga s itateljima ija se pozornost nastoji privui uzvicima i retorikim pitanjima. Pripovijedanje tako ponekad nalikuje na filozofsku raspravu u kojoj pripovjeda, poput antikog filozofa, vodi itatelja do zakljuka, s tom razlikom to se ovdje, kao to sugerira i naslov posljednjeg poglavlja, nita ne zakljuuje, jer pripovjeda je duboko svjestan iluzornosti svog dijaloga sa zamiljenim itateljima. U jednom dijelu romana on im se otvoreno ispriava to toliko namiguje: ...jer, kako ne mogu znati kakvim vam se inim u ovom trenutku, namigujui ciljam ne bih li pogodio.

Kad nos krene udesno

Nevolje protagonista romana Vitangela Moscarde zapoinju kada mu supruga otkriva da osim to mu se nos svija udesno posjeduje i cijeli niz drugih tjelesnih mana koje do tada nije zapaao. Nakon to mu se uruila cjelovita slika koju je do tada imao o sebi, Moscarda shvaa kako njegov identitet ovisi o slici koju o njemu imaju drugi. Zato izvodi eksperiment sa zrcalom pokuavajui u vlastitu odrazu ugledati onog drugog, stranca, sebe kako ga vide drugi, no eksperiment neizbjeno propada, jer Moscarda uvia kako se ne radi samo o jednom, ve o stotinama tisua stranaca koji obitavaju u njemu. Razaranje vlastite slike u tuim oima Moscardu vodi do gubljenja drutvenog identiteta, izopenja iz zajednice i anonimnosti sline onoj vie puta pokojnog Matije Pascala. No, Mattia Pascal se ponovno raa kao pripovjeda, dok Vitangelo Moscarda pronalazi mir u sjedinjenju s prirodom: Ovo stablo, titrav dah mladih listova. Stablo sam ja. Stablo, oblak;sutra knjiga ili vjetar: knjiga koju itam, vjetar to ga pijem.Sav vani, kao lutalica. Dakle, sjedinjenjem do kojeg dolazi nakon mnotva podrugovljenja, protagonist biva izlijeen od svoje ludosti kad mu uspije vie se ne pogledati u zrcalo. Ono je i uzrokovalo sve njegove nevolje; njegova bolest zapoela je kad se prvi put u njemu ogledao. Zrcalo, kao metafora tenje za spoznajom, glavni je pokreta radnje u romanu. Od samog poetka radnja se gradi na nizu suprotnosti: susret sa strancem u zrcalu (1, VII) , kontrast izmeu sela i grada (2, VIIIXI), ljudskog i ivotinjskog svijeta (odnos prema kujici Bibi') ili, recimo, vanjskog i unutarnjeg Boga (7, V). Igra zrcala prenosi se i na sam proces pisanja, kao to se vidi iz namigivanja itateljima ili umetanja vlastitih citata. Na taj se nain na svim razinama naruava pozitivistika sigurnost u mogunost spoznaje, toliko karakteristina za romane iz veristike tradicije.

Dobrodoao prijevod
injenica da nam prijevod ovog antiromana stie tek nakon trietvrt stoljea nipoto ne umanjuje njegovu aktualnost. Kao to u svom pogovoru upozorava Morana ale, Pirandello anticipira problem identiteta i problem drugoga prije no to e se njima intenzivnije baviti suvremena knjievna i kulturalna teorija. Za sve poznavatelje Pirandellova djela ovaj roman znait e dodatnu kockicu koja nadopunjuje i objanjava mozaik, za sve one koji to nisu, hrvatsko izdanje s pogovorom predstavlja mogunost da u svjetlu suvremene teorije proitaju djelo u kojem je Pirandello doveo svoju filozofiju do krajnjih granica relativizma.