Transmutacija, intersemiotiko prevoenje i strukturalna korelacija

Miroslav Huzjak miroslav.huzjak@ufzg.hr Uiteljski fakultet Sveuilita u Zagrebu Saetak: Lingvisti kritiziraju vizualni jezik ukazujui kako nema osobine pravog jezika. Prouavanjem slabosti jezika koje izlaze na vidjelo u problemima prijevoda, posebno knjievnosti, predlaemo ublaavanje definicija. Svaki je prijevod istovremeno interpretacija, to ini likovni pedagog svojim uenicima pouavajui ih. Intersemiotikim prijevodima iz jednog podruja u drugo mogue je sauvati izraajnu dominantu koja ini sutinu pojedinog umjetnikog djela. Ta je dominanta sutina koju treba poduavati u nastavi, a izbjegavati literarno tumaenje djela na povrnoj, tematskoj razini. Kljune rijei: intersemiotiki prijevod, prijevod i interpretacija, semiotika slike 1. Uvod: likovni pedagog kao posrednik Suvremeni ovjek ivi u svijetu slika (slika u smislu vizualne pojave (engl. image) a ne produkta slikarevog djelovanja (engl. painting) koje mu se nameu i podrazumijevaju svojom plonom i kadriranom interpretacijom prostornosti i prenoenja informacija, ali i slika kojima je prezasien, ne razumije ih i ne moe se s njima nositi. Razumijevanje slike je zastrto: slika moda govori tisuu rijei, ali i tisuu jezika razliitih sustava koji ureuju svoje rijei kao znakove. Metajezikom strukturalista, jezik sadri osnovne sastavnice: paradigme (znakove) i sintagme (naine njihovog organiziranja). Stoga, tisuu rijei koje e slika izgovoriti bit e gramatiki sutinski razliito organizirano ovisno o sustavu itanja koji odaberemo. Na odabir nekih od mnogih sustava uvijek su prisiljeni likovni pedagozi, ija profesija zahtjeva interpretaciju uenicima onoga to slika nudi. Uitelj je posrednik izmeu slike i uenika i pozvan je da ono to slika moe ponuditi uini dostupnim njenim korisnicima. Interpretacija pretpostavlja postojanje komunikacije; onoga koji poruku alje i onog tko ju prima. U sluaju komunikacije ovjeka i slike moramo se zapitati: je li ta komunikacija jednosmjerna ili dvosmjerna? Drugim rijeima, radi li se o prenoenju poruke koju slikar posredstvom slike prenosi gledatelju (ime se implicira da je poruka jednoznana,

a za eventualno nerazumijevanje je kriva ili nerazumljiva artikulacija od strane slikara, ili ui zatvorene neobrazovanjem gledatelja), ili je slika pasivna, a gledatelj je taj koji nita ne iitava, ve u sliku uitava svoje stavove, emocije, uvjerenja, svjetonazor, moda ukus? Putuje li poruka od slike ka gledatelju, ili poruka putuje od gledatelja slici i odbivi se od nje, poput sonara, donosi poiljatelju informaciju preoblikovanu u skladu s vlastitim mogunostima itanja? Ukus kao osobnu kategoriju mirno moemo odbaciti jer ga je previe lako oblikovati izvana, to moemo vidjeti na primjeru mode koja svake godine stvara novi ukus svojim sljedbenicima. U pravom smjeru moe nas uputiti Kantov bezinteresni ukus, koji pretpostavlja sposobnost da gledatelj odvoji ono to mu se svia od onog to mu iz nekog razloga treba. Slika zapravo alje onoliko koliko iznosi obrazovanost, vjetina i senzibilitet slikara; gledatelj ulae jednaki ulog zrcalivi u slici svoje obrazovanje, ali se uz njegovu recepciju jo vee i percepcija. Na percepciju je mogue djelomino utjecati obrazovanjem i osvjetavanjem, to opet upuuje na likovnog pedagoga kao posrednika izmeu slikara i njegove publike. Sve ovo podsjea na grkog boga Hermesa koji je bio posrednik izmeu ostalih bogova i ljudi; Hermes je (poput kranskih anela) srednji lan koji prenosi poruke i omoguava komunikaciju izmeu onih gore i onih dolje. Hermes je stoga kumovao imenu discipline strukturalnog prouavanja komunikacije nazvane hermeneutika. Kao i strukturalizam (i kasnije poststrukturalizam), i hermeneutika se bavi prouavanjem znakovnih kodova, odnosno tumaenjem teksta i traenjem smisla montanog postupka u procesu govora. 2. Problemi lingvistikih prijevoda Pitanje glasi: moe li se rei kako je likovni pedagog (pomalo poput likovnog kritiara) prevoditelj uenicima onog to slika govori? Ovo nam se sugerira koritenjem sintagme na kojoj metodiki inzistiramo: vizualni jezik, na kojem se temelji itava metodika likovne kulture. Prevodimo li s vizualnog na lingvistiki jezik? Ako umjetnost, prema Paulu Kleeu, nevidljivo ini vidljivim, ini li likovni pedagog vidljivo razumljivim? Vidjet emo da odgovor na ovako postavljeno pitanje nije jednostavan. Lingvisti su skloni odbaciti formulaciju vizualni jezik koritenjem vrlo uvjerljivih argumenata: za rije, paradigmu nekog jezika, mogue je pronai odgovarajui ekvivalent u drugom jeziku. S druge strane, ukoliko crtu proglasimo paradigmom vizualnog jezika, za nju nikako ne moemo pronai ekvivalent niti u jednom drugom jeziku. Drugi, jednako uvjerljiv argument za negiranje

vizualnog jezika, je problem reverzibilnosti. Neko znaenje prevedeno na drugi jezik bi se trebalo moi prevesti natrag na prvi jezik bez znaajnih gubitaka. Ukoliko skladbu pretvorimo u sliku, povratak natrag u glazbu vie nee biti reverzibilan. Napokon, s lingvistikog stajalita, ukoliko nema jezika, nema niti komunikacije; slika nikome ne govori nita. Usprkos ovim argumentima, pokuajmo omekati pristup. Jedan suncokret se okree za Suncem; na Sunev podraaj suncokret reagira. Reklo bi se da nekakva, jednosmjerna, komunikacija ovdje postoji. Suncokret prima neki oblik znaka od Sunca i u skladu s njim djeluje. Ovaj primitivan (i pomalo nategnut) oblik komunikacije nam otvara prostor u koji moemo staviti komunikaciju slike i gledatelja. Sasvim sigurno vizualni jezik ne zadovoljava uvjete koji lingvisti oekuju od prijevoda, ali i sami lingvistiki sustavi pokazuju probleme zbog kojih bi trebalo ublaiti kritiku vizualnog jezika. Uteknimo stoga problemima lingvistikih prijevoda, podruju ve dobro istraenom i elaboriranom, nadajui se u tom smjeru vrstim temeljima na kojima moemo graditi daljnje postavke. to je prijevod? Rjenici kau da je prijevod prebacivanje iz jednog jezika u drugi jezik. Prijevod podrazumijeva davanje ekvivalenta nekog teksta, izraza, rijei. Je li to, kao to kau neke definicije, prenoenje iz jednog skupa znakova ili simbola u drugi? Razmotrimo ovo: prenoenje iz jednog skupa u drugi. Ovo bi znailo da svaki znak jednog skupa ima znaenje ekvivalentno odreenom znaku iz drugog skupa. Ekvivalentnost znaenja u prijevodu, meutim, esto ne funkcionira. Prvo, zbog fraza. Fraze su karakteristini izrazi u odreenom jeziku, jezine cjeline koje se ne mogu prevesti znak-za-znak jer tako postaju besmislene. Pokuaj prevoenja pozdravne engleske fraze how do you do moe zavriti jedino frazom drugog jezika, recimo hrvatski kako si, gdje niti broj rijei, niti njihovo pojedinano znaenje nisu ekvivalenti. Nadalje, jezici imaju sinonime, razliite rijei koje isto znae. Meutim, iako naelno znae isto, oni ipak sa sobom nose razliite konotativne referencije, odnosno asocijacije i emotivne reakcije koje neke rijei ili izrazi pobuuju kod itatelja. Uz to, razlikujemo istoznanice koje su veinom posuenice s hrvatskim parnjakom (apoteka ljekarna) i bliskoznanice koje su zamjenjive samo u odreenim kontekstima (mu suprug, ena supruga). Bog otac nije Bog tata. Boquet znai kita, struak, ali boquet se upotrebljava i za miris vina. Problem postaje oigledan prilikom koritenja automatskog prevoditelja kod

prevoenja teksta na neki jezik, a zatim s tog jezika natrag. Uberto Eco (2006, str. 26) predlae da se u Altavistin alat za prevoenje upie The Works of Shakespeare i prevede na talijanski jezik. Rezultat glasi: Gli impianti di Shakespeare. Obrnuti proces ovu reenicu e prevesti kao: The systems of Shakespeare rezultat oigledno nije ekvivalentan. Ekvivalentnost izmie i zbog toga to neka rije moe izraavati i dvije razliite stvari, govorimo o homonimnosti. List moe biti dio noge i list moe biti dio biljke, luk je povre ali i zakrivljenost ili oruje. Postoje i drugi problemi: rijei dobivaju drugaije znaenje ovisno o kontekstu (kao i boje, kao to znaju slikari). Uobiajena sintaksa Bog otac zvui udno kad se okrene: Otac Bog. Knjiga postanka u engleskom prijevodu sadri rijei: The earth was without form and void, and darkness was upon the face of the deep; and the Spirit of God was moving over the face of the waters. Dva se puta spominje lice; lice nad bezdanom i iznad lica voda. Ako bezdan i voda mogu imati lice, mogu li imati i noge ili prste? Konano, rije nije pojava koju oznauje. Podsjetimo se: semioloki (gr. semeion je znak, a semiologija ili semiotika je znanost o znakovima) gledano, znak (paradigma iz jezinog sustava) se sastoji od oznaitelja i oznaenika. Rije lula spojena se s jednom pojavom koju moemo puiti, ali samu rije ipak ne moemo puiti. Rije lula, dakle, nije tvarna lula, ve samo proizvoljni odabir jedne zajednice da upravo tim zvukom oznae odreenu pojavu. Druga, anglosaksonska zajednica, istu e tu pojavu oznaiti oznaiteljem pipe. Oznaitelj djeluje kao pars-pro-toto, dio za cjelinu. Rije lula obuhvaa openito sve lule, a elimo li ju precizirati, dodat emo nove oznaitelje, recimo stara ili rezbarena. Oznaitelj stara moe se pojasniti oznaiteljima oguljena ili napukla. Stvara se dojam hvatanja vlastitog repa, dok se ne shvati kako su oznaitelj i oznaenik u vrlo labavom odnosu oznaitelj je naime samo interpretator oznaenika, i nita vie. Zablude poistovjeivanja oznaitelja i oznaenika este su prilikom gledanja umjetnikih djela; publiku neko djelo moe oduevljavati ili vrijeati zbog motiva a ne likovnog izraza. Belgijski nadrealistiki slikar Ren Magritte naslikao je svoju uvenu (vrlo realistinu) sliku lule, ispod koje je slovima napisao: Ovo nije lula. ali li se on s gledateljem? Naprotiv, on je samo didaktiki iskren to nije lula, ve samo prikaz lule. A razlika je golema. Govorei o prevoenju s jezika na jezik, semantiki razlikujmo tekst na jeziku s kojeg se prevodi od teksta na jeziku na koji se prevodi. Engleski nazivi su sorce i target izvor i meta, polazni tekst i dolazni tekst. Uobiajeno je takve tekstove nazivati izvornik i

odredite. Kako spoznati smisao znakova i sintaksi izvornika kako bismo ih to bolje prenijeli u odredite? I tu se javljaju problemi. Ameriki filozof i logiar Willard van Orman Quine (Eco, 2006) navodi ovakav primjer: ukoliko lingvist eli odrediti znaenje neke rijei (na nekom nepoznatom jeziku) i pred uroenikom pokae prstom na zeca koji prolazi, a uroenik izgovori gavagai, to jo uvijek ne znai da te izgovorena rije znai zec. Moda je to ime tog odreenog zeca, moda zeeva openito, moda oznaka za bie koje se kree ili moda za tranje? ak i prilikom dobre volje da se jedan znak (zec koji tri) oznai drugim (pokazujui prst i gavagai), i da doe do ekvivalentnosti i zamjene znakova, potrebno je poznavati kulturoloki kontekst, naine kako domoroci kategoriziraju vlastita iskustva, imenuju stvari, pojave i dogaaje. Starim pojmovima ne mogu se objasniti nove pojave ili pogledi (Uzelac, 2008). Rezimirajmo: jezik je red u nainu na koji predstavljamo svijet (Eco, 2006.). Rijeima pridajemo znaenje u onoj mjeri u kojoj su im znaenje pridali autori rjenika. Ali, rijei mijenjaju svoje znaenje u raznim kontekstima. itajui neki tekst, znaenje procjenjujemo prema karakteru teksta, prema njegovom pretpostavljenom svjetonazoru ukoliko tekst pripada znanstvenofantastinoj knjizi, prihvatit emo drugaije kontekste znaenja nego prilikom itanja prie smjetene u nae vrijeme. Prijevod nije samo prijelaz izmeu dvaju jezika, ve i izmeu dvije kulture, dva svjetonazora i dva sustava. Zbog toga ekvivalentnost nije nuno izvediva pri prevoenju. Prevoditi, dakle znai razumjeti unutarnji sustav nekog jezika i strukturu nekog teksta danog u tom jeziku, i stvoriti dvojnika tekstualnog sustava koji, s izvjesnom diskrecijom, moe kod itatelja proizvesti sline uinke []. (Eco, 2006, str. 16) 3. Prijevod poezije Svi su ovi problemi samo uvod u prave probleme koje prevoditelj doivljava prilikom prevoenja umjetnikog djela, odnosno knjievnosti, proze ili poezije. Jedan od zahtjeva koji bi prevoenje trebalo ispuniti je reverzibilnost. Reverzibilnost je postignuta je ako je jedan tekst na prvom jeziku preveden na drugi jezik, a zatim je, preveden natrag na prvi jezik, na neki nain zadrao isto znaenje kao izvorni tekst. Reklo bi se da je ovaj uvjet lake ispuniti od uvjeta ekvivalentnosti, ali ne i u knjievnosti. Eco navodi primjer Joyceova A portrait ot the Artist as a Young Man:

Once upon a time and a very good time it was there was a moocow coming down along the road Paveseov prijevod je: U vrijeme vremena, a bila su doista lijepa vremena, bila jedna muuukrava koja je silazila putem Oigledno se tekst nije mogao prevesti uobiajenim Bilo jednom, jer bi se izgubio izvorni uinak (dva puta time, dva puta was); reverzibilnost je postala fleksibilna, jer uinak nije postignut samo znaenjskim sadrajem, nego jo vie stilskim sadrajem, odnosno izraajem. Naalost, najee je nemogue u potpunosti zadovoljiti obje reverzibilnosti. Ukoliko je u strofi talijanske pjesme prva rije ime Silvia a zadnja salivi, anagram prve rijei, tada prevoditelj mora odustati ili od znaenja, ili od anagrama, ili ak promijeniti ime. Za koju mogunost da se prevoditelj odlui? U tekstu se moe procijeniti da je najvaniji ritam opisivanja, koji moe dovesti i do skrivenih stihova u prozi, pjevni ton reenica. Tekst moe u sebi sadravati i skrivene referencije na neku drugu knjievnost, intertekstualni citat, to prevoditelj mora moi prepoznati. U ime izraajne reverzibilnosti, treba nanovo proizvesti isti uinak. U tom smislu, prevodei se nikad ne kae tono ista stvar, ve samo otprilike isto, kako bi rekao Eco. Ako ne ide drugaije, prevoditelj stavlja fusnotu koja predstavlja njegov poraz. Prevoditelj mora pretpostaviti koja bi bila dominanta nekog teksta, na nju se usmjeravaju izbori i zakljuivanja. Ovaj postupak Eco naziva pregovaranje, proces na osnovi kojeg se, da bi se neto dobilo, odriemo neeg drugog. Poezija je jezik u jeziku, jedno posebno stanje istraivanja materije jezika. U poeziji, reverzibilnost je lako postii na planu sadraja, ali teko na planu stila i izraza. Ako poeziju ini odnos izmeu sadraja i izraaja, tada je izraz taj koji namee pravila sadraju. Ovo je pravilo koje se gotovo u pravilu smetne s uma na nastavi knjievnosti u kojoj se preesto od uenika oekuju mjesto i vrijeme radnje te kratak sadraj. Ruski semiotiar Jurij Lotman rei e da lingvista tekst zanima kao izvor svjedoanstva o strukturi jezika, a ne o informaciji sadranoj u poruci. Pogledajmo to na primjeru iz Danteovog pakla: GIUSTIZIA MOSSE IL MIO ALTO FATTORE: FECEMI LA DIVINA PODESTATE, LA SOMMA SAPIENZA E 'L PRIMO AMORE.

DINANZI A ME NON FUOR COSE CREATE SE NON ETTERNE, E IO ETTERNO DURO. LASCIATE OGNI SPERANZA VOI CH'INTRATE. U hrvatskom prijevodu Mihovila Kombola: Pravda nam tvorca vinjega potae; boanska svemo, mudrost to sve znade, i prva ljubav gradit nas zae. to god stvorenja prije nas imade, vjeno je, pa smo i mi vjena vijeka; tko ue, nek se kani svake nade. Dante vrlo strogo dri formu, kompoziciju svojeg djela: metrika mu je jedanaesterac, stihovi su grupirani u tercine, a rima ima oblik ABA, BCB, CDC, itd. Prevoditelj mora paziti na sve to: ponavljajue simetrije rima postignute su koritenjem zadnjeg sloga srednjeg stiha kao nositelja rime u sljedeoj strofi. Tercine na veoj skali odjekuju u trodijelnoj formi cijelog pjevanja, to ini sutinsku razliku izmeu komponirane knjievnosti i slobodnog pisanja jednog, recimo, novinskog lanka. Ovo su temelji kojima se treba baviti nastava knjievnosti, potraga za izraajno-stilskom dominantom koja ini sutinu svakog umjetnikog djela. Moda nam ovakvo promiljanje moe objasniti zato E. A. Poe (u jeku romantiarskog zanosa osjeajima i inspiracijom!) pie svoju Filozofiju kompozicije o Gavranu i tvrdi kako nita u kompoziciji i nastanku tog djela nije bilo sluajno niti intuitivno. Baudelaire, iako izraava sumnju u razvoj dogaaja koji Poe navodi, ipak priznaje kako nije loe pokazati itateljima koliko posla zahtijeva bavljenje poezijom. I Baudelaire i Mallarm prevode Gavrana u prozi, pa se tu ve radi o preradi i adaptaciji. Estetski uitak nije fiziki ili emotivni odgovor, nego pogled kako je taj odgovor prouzroen, kojim tehnikama. Eco govori o nekoj vrsti tamo-amo izmeu uinka i uzroka. (2006, str. 283). Ipak, uoimo i mogunosti manipulacije ukusom izlaganjem navikavanju, kao i konformistikim odabirom ukusa okolice. Stoga na toj tamo-amo skali ukus pluta ovisno o

obrazovanju koje je pojedinac stekao za uzrok je potrebno biti obrazovan, za uinak ne. itatelju prijevod treba omoguiti da sam rastavi taj mehanizam, da sam shvati metode kojima je postignut uinak; Baudelaireov i Mallarmov prijevod Gavrana to ne omoguuje. Pogled na prevoenje knjievnosti, odnosno umjetnikih djela, ukazuje kako naglasak na izraajnoj dominanti usmjerava prevoditelja na analizu i interpretaciju, a na kraju prijevod mora iznova biti miljen na drugom jeziku. U metodikom smislu, posve je besmisleno inzistirati na doivljaju poezije na temelju osjeaja (to se u kolama preesto ini). Ukoliko je Stanko Vraz napisao pjesmu o svojoj majci, i uenici napiu svoje pjesme o majci, je li Vrazova pjesma u antologijama zbog toga to je on vie volio svoju majku od uenika u koli? Emocijama se vrlo lako sklizne ka sladunjavosti, a daleko od sutine umjetnosti. 4. Intersemiotiko prevoenje i transmutacija Udaljujui se od svih dosad navedenih primjera, okrenimo se prelascima iz jednog podruja u drugo. Walt Disney je 1940. godine stvorio Fantaziju, film koji kombinira snimke s animacijama stvarajui vizualni dojam skladbi koje izvodi orkestar. Moe li se ovdje govoriti o prevoenju? Disney koristi i programnu i apsolutnu glazbu, a prilikom vizualiziranja programne glazbe trudi se uiniti to apstraktno. Ne uspijeva sasvim, pozadine mu sugeriraju oblake a titrajui oblici su esto vrhovi violinskih gudala; u svakom sluaju, rezultat mu je daleko slabiji od animacija uz glazbu kanadskog animatora Normana McLarena. Lingvisti sumnjaju u ovakve prijelaze i u ono to se njima izraava. Ne prihvaaju prijevod kao adekvatan naziv za ovaj prijelaz, ali pristaju govoriti o adaptaciji i transmutaciji, odnosno o preobrazbi. Ukoliko je mogue prevesti u glazbu jednu sliku, moe li se u glazbu prevesti Kantova Kritika istog uma? I ovo pitanje treba ublaiti. U Moby Dicku Melville nijednom nije rekao koja noga nedostaje kapetanu Achabu. U filmskoj adaptaciji John Huston je odluio da Gregoryju Pecku nedostaje lijeva noga. U tom bi smislu adaptacija bila slina oblicima pjesnikih prijevoda, u kojem smo, kako bi se naprimjer sauvala metrika shema ili rima, spremni poputati u drugim elementima (Eco, 2006, str. 323). Pribliile su nam se transmutacija, adaptacija, prerada i odreena vrsta prijevoda. Ovakav prijevod odabirom samo jedne razine supstancije priopava drugaiji

sadraj. Ali neto je ipak zadrano, ak tovie, neto sutinsko. Prvo je djelo uzeto kao predtekst za drugo. Moda nam je doputeno izvornik, koji se do sada iskljuivo smatrao djelom, zamijeniti nekom pojavom. Slikar koji slika prema promatranju koristi motiv kao predtekst, radi transmutaciju, adaptaciju, preradu, odreenu vrstu prijevoda i stvara svoje djelo odabirui sutinske dominante. Ne prevode se lingvistiki pojmovi, ve zajednike sintagme ritam postoji i u glazbi i u filmu i u slici. Nemogue je usporeivati let ptice i hod ovjeka, ali je mogue usporeivati superponirani pojam kretanja. Nakon gledanja filma ne moe se izbjei itanje knjige, jer se radi o dva razliita semiotika sustava, svaki sa svojim repertoarom mogunosti. ini se da zablude poinju u trenutku kad se od filma oekuje literarni sadraj, odnosno scenarij. 5. Umjetniki izraz i interpretacija Jo od Kanta prihvaamo kako na spoznajno-opaajni aparat su-proizvodi stvarnost kakvu poznajemo. Klasina kartezijanska dihotomija subjekt-objekt biva prevladana kompleksnijim shvaanjem prema kojemu je objekt upravo su-konstituiran subjektom barem objekt u onome svojem smislu u kojemu nam uope moe biti znan. (ani, 2007, str. 108). Novokantovac Ernst Cassirer, u djelu Filozofija simbolikih oblika, razbija univerzalan kantovski kognitivni aparat u mnotvo kulturnih sfera koje konstituiraju razliite dimenzije zbije. Cassirer kulturu shvaa kao sustav simbolikih sustava, odnosno blisko strukturalistima znakove shvaa kao konstituense stvarnosti (odnosno svijeta). Ovo pripada struji takozvanog jezinog zaokreta, koji u osnovi pretpostavlja da ne moemo vidjeti (ili doivjeti) ono za to nemamo semantiki pojam (ili, jezikom psihologa Jeroma Brunnera, ako nemamo dostupnu kategoriju). Zbilju treba interpretirati. Ova se ideja kasnije razvila u ikoniki zaokret, u kojem se vizualni jezik superponira lingvistikom jeziku neke su stvari neizrecive. Filozof Ludwig Wittgenstein je izjavio: Moje je miljenje, dakle, da sam u bti konano rijeio probleme (Wittgenstein 2003, str. 27). Rjeenje je sljedee: filozofski problemi uope ne postoje ve su to sve samo jezine zagonetke; ono o emu se moe govoriti treba izrei jasno, a o onom o emu se ne moe govoriti treba utjeti. Ipak, ostavimo na trenutak govor o slici i pogledajmo govor slike same. Kljuno je pitanje: to slikar ini dok, stojei pred jednom mrtvom prirodom, slika taj

motiv na svojem platnu? Erwin Panofsky (2002) e govoriti o interpretaciji ideje, eidosa, u materiju. Moemo li govoriti o prijevodu na nekoj razini? Ustanovili smo kako umjetnost, razvijajui nove opaajne kategorije, istovremeno cassirerovski gradi svijet kao koncepte. Umjetnost svoju kombinatoriku i komponiranje temelji na znakovima (vizualnim, zvunim, kinestetikim itd.) Znakove je mogue prevoditi ak i izmeu razliitih sustava (intersemiotiki) pri emu se polazi od interpretacije a dolazi do transmutacije (preobraaja). Ekvivalencija i reverzibilnost su na niskoj (ponekad i nikakvoj razini), to upuuje kako ne moemo jednoznano pozitivno odgovoriti u korist prijevoda, ali opet odreene se sutinske dominante prenose. Slika nejasno prenosi lingvistiko znaenje (figurativna slika), ali precizno prenosi komplementarni kontrast ili proporcionalne odnose. Problem je samo u razini komparacije ptica leti a ovjek hoda. Iako se let ne moe usporediti s hodom, neto sutinsko je mogue usporediti apstrahiran pojam kretanja. Time umjetnost pomae graditi umove koji sebi grade svjetove a to je i ono didaktiko u umjetnosti. To je smisao svake pedagogije, pa tako i umjetnike. 6. Strukturalno koreliranje i interdisciplinarni odgoj za neoigledno to iz svega ovog moemo zakljuiti? Prebacivanje iz jednog podruja u drugo posve je neopravdano ako se ini na tematskoj razini besmislica je ilustrirati samo rijei naslova pjesme ili temu neke poezije. Vidjeli smo kako je pri intersemiotikom prevoenju nemogue uspostaviti ekvivalenciju i reverzibilnost ukoliko neverbalna podruja povezujemo verbalno. Tematskim koreliranjem ne ostaje nita od prijevoda, sve vrijednosti umjetnikog djela se gube. Sutina poezije nije u njenom znaenju ve u njenoj stilskoj konstrukciji, kompoziciji, metru, rimi, ritmu. Sutina glazbe nije u njenom naslovu, veu glazbenom jeziku: tonu, dinamici, tempu, kontrastima i drugom. U svakoj je umjetnosti izraajnost nadreena tematskom sadraju, pa je potrebno tako pouavati. Intersemiotiki prijevod mogu je jedino na razini sintagme, strukture umjetnikog djela. Ritam se moe prevesti ritmom (glazbe u ples ili sliku), kontrast se moe prevesti kontrastom (glasno-tiho u svijetlo-tamno, recimo). Interdisciplinarnost, shvaena na ovakav nain, osposobljava uenike za uoavanje neoiglednog koritenjem mentalnog napora. To nije jezik koji kaziva, ve jezik koji ini, stvara (Eco, 2004). Mostovi meu disciplinarnim podrujima koji se ovako mukotrpno grade, proiruju svijet i svijest uenika omoguavajui uoavanje

10

zajednikih struktura u svojoj okolici. Ovo je put ka univerzalnom jeziku, jeziku miljenja.

7. Literatura 1. Bai, M. (2004): Carmina figurata, likovno itanje muzike, Horetzky, Zagreb 2. Briski Uzelac, S. (2008): Vizualni tekst, studije iz teorije umjetnosti, CVS, Zagreb 3. Eco, U. (2004): U potrazi za savrenim jezikom, HENA COM, Zagreb 4. Eco, U. (2006): Otprilike isto, iskustva prevoenja, Algoritam, Zagreb 5. Panofsky, E. (2002): Idea, prilog povijesti pojma starije teorije umjetnosti, Golden marketing, Zagreb 6. Wittgenstein, L. (2003): Tractatus logico-philosophicus, Moderna vremena, Zagreb 7. ani, J. (2007): Semiozom stvoren svijet: Cassirer Goodman, Filozofska istraivanja, 109, God. 28 (2008) Sv. 1 (107-116)

Summary: Linguists criticize the visual language pointing out that it does not have real features of the language. Studying weaknesses of language that come out to light in the problems of translation, especially of literature, we suggest mitigation of the definitions. Every translation is the interpretation at the same time and an art educator does the same thing to his pupils by teaching them. Using intersemiotic translations from one field to another it is possible to preserve the expressive dominant that makes the essence of each work of art. That dominant is the main thing that should be taught in the classroom to avoid interpretation of literary works in superficial, thematic level. Key words: intersemiotic translation, translation and interpretation, semiotic of an image

11