Ulina fotografija Vivijan Majer (Vivian Maier) Potovane kolege, vidjevi da ste dobili jako zanimljivu temu za raspravu

u na forumu, odluila sam da se i ja ukljuim i kaem ta mislim. Dakle, pojedini autori, kao to je H. W. Janson (istoriar umjetnosti), smatraju da ni jedno djelo ne moe postati umjetniko, tj. ne moe dobiti/imati umjetniku vrijednost bez publike. Tek kada publika vidi i reaguje na djelo, djelu se moe pripisati epitet umjetnikog. Slino se desilo sa fotografijama Vivijan Majer, njene fotografije bile su skrivene tako dugo i, ak i kada ih je Don Maluf otkrio, morao je da uje miljenje publike da bi zakljuio koliko su pronaeni radovi zaista vrijedni. (Upravo iz ovih razloga, kolekcionarstvo se ne smatra poeljnim pristupom umjetnikim djelima. Odvajajui rad od pogleda publike, odvaja se i od dijela svoje istinske vrijednosti, odnosno, rad gubi na svojoj vrijednosti). Radi se, zapravo, o tome da forma koja ne izaziva nikakav efekat na posmatraa (divljenje, gaenje, sreu, strah, tugu, bol itd) ili nema sadraja (koji bi taj efekat izazvao) ili je pisana publici nerazumljivim jezikom. Ovdje se radi o komunikaciji autora sa publikom posredstvom medija/fotografije, a komunikacija podrazumijeva dvosmjerni proces, tj. povratnu informaciju od onog kome je poruka namijenjena. Ako ta povratna informacija izostane, neto nije u redu sa komunikacionim procesom ili je forma prazna ili jezik nije odgovarajui dakle, nema komunikacije. U oba sluaja, kriv je autor. Budui da su fotografije Vivijan Majer izazavale jake (i oigledno pozitivne) reakcije, Maluf je lako mogao zakljuiti da se radi o izvanrednom skrivenom umjetnikom blagu. To to autorka nije bila profesionalno kolovana u ovom smjeru, ne umanjuje vrijednost njenog rada, jer formalno kolovanje, zapravo, samo pomae da bre doete do nekih saznanja. Vei dio bilo ijeg znanja (i umijea) ini samostalni rad, samostalno istraivanje i neprestano vjebanje. Ako ovo ispunite, rezultati nee izostati. Fotografije Vivijan Majer, dokaz su navedenoj tvrdnji. Vivijan Majer nikada nije izlagala svoje radove i to zaista mnogo govori o samom autoru, o njenom karakteru, ali ne i o djelima. Neizlaganjem, Majer je mogla da sauva jedino snimane osobe u njihovom svijetu, a uvanje fotografija u svom (Majerovom) svijetu, inilo ju je pomalo kolekcionarom, sebinom osobom. Kao to sam ve rekla, smatram da se dio ljepote i vrijednosti gubi sklanjanjem djela od pogleda publike, te ne odobravam ovakav pristup. Djela su tu da se podijele sa drugima. (Naravno, trebalo bi, ovdje, detaljnije istraiti razloge takvog ponaanja Vivijan Majer da bi se donio konani sud). Ulina fotografija, esta je tema mnogih ranih i savremenih fotografa, a ovjek neizbjean motiv u ovom anru. Ulinom fotografijom bavio se i Anri Breson (takoe samouk) koji vai za jednog od najznaajnijih pionira fotografije. Sutina uline fotografije je zabiljeiti svakodnevni ivot i sasvim obine ljude i sauvati pojedine trenutke vremena od zaborava. U ulinoj fotografiji nikada se ne koriste umjetna osvjetljenja, niti dodatni izvori svjetlosti - prizor je potpuno naturalizovan (prirodan). Percepcija umjetnika je ta, zahvaljujui kojoj je mogue izdvojiti najbolje dijelove da bi bili podijeljeni sa drugima.

Moda nije bila kolovana za fotografa, ali Vivijan Majer je zaista uspjela da spozna bit ovog medija.

P.S. Molim Vas uzmite u obzir da ovo nije nauni (objektivni) rad nego moje miljenje, te zato odstupam od forme koju inae od vas zahtijevam kada piete svoje eseje. Svoje miljenje na forumu slobodno moete da iznesete u ja formi ili kada niste dovoljno istraivali na temu.