Univerzitet u Tuzli Filozofski fakultet Odsijek: Historija

GINO LUZZATTO Ekonomska povijest Italije

( Referat )

Student: Eri Dajana

Mentor: dr.sc.Midhat Spahi.doc

Tuzla, decembar. 2012.g.

Biografija:
Gino Luzzatto je roen 9. sijenja 1878 u Padovi , 30. oujka 1964 u Veneciji ) bio je vodei talijanski gospodarski povjesniar . Prvo bio je kao uitelj u junoj Italiji,zatim predavao je na ekonomskom institutu u Trstu 1922 i preselio od tamo do Venecije, gdje je bio rektor bio. Ve u 1906 pridruzio se Socijalistikoj stranci. U 1925. godini on je proveo nekoliko mjeseci u zatvoru .a u 1938 zbog talijanske rasnih zakona - u mirovini protiv svoje volje - Luzzatto je roen u idovskoj obitelji. Nakon rata je postao rektor i opet vodio institut do 1953. Gino Luzzatto roen kao peti i posljednji sin Giuseppe i Amelia Salom. Njegova majka bila je iz Venecije. On je poeo studirati u 1894, kao to je bio obiaj za studente venecijanskih obitelji na Sveuilitu u Padovi U svom znanstvenom radu, on je koncentriran pod poetne utjecajem Werner Sombart , iji je glavni posao, on sam preveo, na vie urbane ekonomije, osobito u kasnom srednjem vijeku njegov glavni fokus je bio Venecija. On je postao jedan od vodeih autoriteta na zalihama mletakog Dravnog arhiva, koji je posjeivao od 1922 - 1964 skoro svaki dan. Ipak, njegov rad za povjesniara od 17. Stoljee nema poseban ekonomski cilj.

Bibliografija:
1. Ekonomska Povijest moderne i suvremene umjetnosti, Padova 1920. 2. Ekonomska istraivanja mletake povijesti, Padova 1954 3. Kratka povijest Ekonomske srednjovjekovne Italije. Od pada Rimskog Carstva poetkom XVI stoljea

Od svrgnua Romula Augustula do podjele Italije izmeu Bizantinaca i Langobarda

Proces raspadanja rimske privredne organizacije, koji je na itavom zapadu potkraj IV. stoljea ve toliko napredovao, jo su vie pospjeile germanske invazije, koje su upravo u ovo vrijeme uzele maha. Germani prodrijee preko granice imperije i doprijee u kratko vrijeme od Rajne do Afrike i do krajnjeg juga Italije. Danas vlada meu historicima iz osnova drugaije miljenje nego li prije pola stoljea o tome, kakav je bio uticaj germanskih zavojevaa na rimsku civilizaciju. Za, to je najvie zasluan veliki francuski povjesniar Fustel de Coulanges, jer je on prvi dao povoda velikom broju naunih rasprava o ovom pitanju. U svojim genijalnim istraivanjima o starim francuskim institucijama, koje je izvrio odprilike 70 godina, on je poeo pobijati ondanja miljenja, po kojem je germanska civilizacija prije invazije bila skroz oprena rimskoj civilizaciji, te da su se Germani prelazei preko granica imperija, pokazali kao neumoljivi neprijatelji i ruitelji starog rimskog svijeta. On je pokazao da se ve tamo od vremena Tacita germanska plemena ili bar ona, koja su se smjestila izmeu Odre i Rajne, nisu bili pravi nomadi, ve da su se na svojim stalnim obitavalitima bavili preteno poljoprivredom: svaka forma agrarnog komunizma, ukoliko je uope postojala, bila je sasvim nestala, a zemljino vlasnitvo, koje su uivale pojedine obitelji, skupine obitelji ili sela, bile su ve vrlo razvijene, potivano i zatieno. Iako su Germani u vrijeme Tacita i takoer tokom tri kasnije stoljea daleko zaostajali za Rimljanima, jer nisu imali ni gradova, ni pisanih zakona, ni novca, ipak njihova civilizacija nije bila sasvim suprotna rimskoj civilizaciji; ona je predstavljala najzaostaliji stadij, kroz koji drugi narod indogermanskog porijekla, koji su se nalazili unutar granica imperija. Davno prije poetka pravih invazija mnogi Germani se nastanie unutar granica carstva kao vojnici ili kao koloni: i u jednom i u drugom sluaju ne samo da su prihvatili jezik i religiju zemlje, koja im je dala gostoprimstvo, ve su joj se u bezbroj prilika pokazali kao najvjerniji podanici. Ono to ih je potaklo na invaziju bile su ogorene unutarnje borbe, koje su razdirale ove narode, ili neodoljivi pritisak monogolskih naroda , koji se probie iz centralne Azije poput falange ak do podruja iza Rajne i Alpa. Stoga, ako izuzmemo nasilja i pljaku, koji su neizbjeni u prvom asu sukoba, invazije nisu dovele ni do sistematskih razaranja ni do pljake ni do potpunog oduzimanja zemlje iz ruku pokorenog naroda. Rimskogermanska kraljevstva koja su nikla u Galiji, paniji, Africi i konano u Italiji, ne samo da se nisu odrekla rimskog imena i autoriteta imeprija, nego kako na polju prava i na polju privrede, tako i na polju religije i kulture nisu stvorila nita novo, to bi se protivilo rimskim institucijama i obiajima. Kontinuitet civilizacije i rimskih institucija, moe se dokazati u Francuskoj,i nekim gradovima du Rajne i Gornjeg Dunava, a jo vie u Italiji , gdje su neki gradovi , kao Ravenna, ostali sasvim poteeni od posljedica invazija. Meutim to se tie Italije, izgleda sasvim sigurno da se je korijenita promjena javila ve mnogo prije kao posljedica invazije Longobarda, njihovog stalnog prodiranja u mnoge krajeve poluotoka, i na kraju kao posljedica jednostavne podjele na bizantsku i longobardsku Italiju. Ali, od sto i pedeset godina, koje su prole od svrgnua Romula Augustula do ove podjele, moemo rei da je bilo vrlo neznatnih ili zapravo nikakvih promjena. Za vrijeme kratke vladavine Odoakarova koja nije bila rezultat neke invazije, ve jednostavne pobune barbarskih vojnika, koji su bili u slubi imperija nije bilo ni najmanjeg pokuaja da se

ukine stari poredak i stvori neki novi. Sa Teodorikom doselio u Italiju itav jedan narod sa enama, starcima i djecom, njihov broj priblino je iznosio oko 100.000 osoba. Meutim u drugim krajevima talijanskog poluotoka i Sicilije Goti bili su prisiljeni da se ogranie samo na ona podruja gdje su bili smjeteni mali garnizoni. Za razliku od Odoakra Teodorik je uspostavio pravo kraljevstvo na teritorijalnoj bazi uspostavi svoju vlast nad Gotima kao i nad Rimljanima. Kralj onog naroda koji se pred vie od jednog stoljea smjestio unutar granice carstva i koji je esto ustajao protiv carskih inovnika, nije nikada uskratio potovanje caru. On nikako nije nastojao da se stope barbari i Rimljani, jer bi to prijeila razlika u vjeri, ve je teio tome da , ukoliko je mogue osigura miran ivot jednih pored drugih, pa je u tu svrhu izdao edikt, koji je sadravao kratki pregled norma rimskog prava, i to preteno kaznenog prava, koji su jednako vrijedile za Rimljane i za Gote. Meutim sam Teodorikov edikt prua nam ujedno mnogo vjerodostojnije i sasvim suprotno svjedoanstvo, koje opovrgava ove optimistine podatke; carski zakoni, naime, koji su uli u edikt i potrenija kazna u nekim sluajevima predvienim tim zakonima, pokazuju kako je se osjeao nedostatak radne snage za obraivanje zemlje, koliko su bile nesigurne prilike na posjedima i koliko su esta bila nasilja krupnih posjednika na tetu malih posjednika i zemljoradnika. U najkritinijem asu bizantsko-gotskog rata, potaknut sluajnim politikim motivima , Totila je izvrio duboku promjenu, koja bi izmjenila odnose izmeu veleposjednika i klase zavisnih seljaka. Poloaj Italije postaje u svakom pogledu gori nego u vrijeme Teodorika. Nije mogue poricati da krivnja za takvo stanje u Italiji pada na bizantsko carstvo. Teka zabluda Bizanta sastojala se u tome , to nije shvatilo da je takav poreski sistem , koje su jedva podnosile i one zemlje gdje je privreda bila u punom cvatu, bio apsolutno ubitaan za zemlju, koja je ve tri stoljea nalazi u stalnom propadanju i ije su rane zadobivene od inavzije i pustoenja u V stoljeu tek poele zacjeljivati i sasvim je tano da ju je nedavno nakon toga zadesilo jo tee pustoenje za vrijeme silnog krvavog rata izmeu Bizanta i Gota. Ipak je sigurno da izmeu gotskog i longobarskog osvajanja postoji duboka razlika:dok su goti prije svog ulaska u Italiju dva stoljea bili u dodiru sa rimskom civilizacijom, govorili i pisali latinskim jezikom i prihvatili rimsko pravo, i dok su oni doli kao saveznici imperija potivajui njegov suverenitet , Longobardi naprotiv uza sve to su ivljeli u Panoniji ostali su gotovo sasvim imuni prema bilo kakvom uticaju rimske civilizacije. Kako je Longobarsko politiko ureenje bilo jo sasvim nerazvijeno, vidi se iz toga to je nakon nasilne smrti Alboina i Klefa njegova drava raspala na nekoliko vojvodstava. Moglo bi se rei da je ovo jaanje Bizanta i longobardske drave urodilo polovicom 8 stoljea konanom podjelom Italije izmeu Longobarda i Bizanta. Granica izmeu oba dijela bila je dosta jasno povuena. U prilikama potpunog opustoenja Italije i sveope dezorganizacije privrednog ivota koju su izazvali bizantsko-gotski rat i longobardska invazija, malo reda i mira moe se nai samo na posjedima crkve , a u prvom redu na posjedima samostana koji su upravo nedavno nastali. Kada sv. Benedik govori o radu, uvijek misli na fiziki rad, koji je po njegovoj opoj zamisli, da sa tim radom koliko je mogue podmiruju sve potrebe samostana. Vjerovatno je zbog nedostatka radne snage zavladao obiaj da crkva svoja silno rairena dobra daje u nasljednji zakup privatnicima, koji su se obavezali ne veoma umjeren godinji dohodak. Pismo Grgura I ne sadre naalost potanji opis dobara rimske crkve, koji je bio sastavljen vrlo pomnjivo ali nam ipak jasno

pokazuje da je pri kraju VI stoljea ureenje velikih posjeda u svim krajevima Italije, koje jo nisu bili osvojili Longobardi, odgovaralo po svojoj prilici ureenju velikih carskih dobara s jednom razlikom, to je bilo vie zemalja pod nasljednim i pod slobodnim zakupom, kao i zemalja dodjeljene kolonima i stalnim robovima, nego li one koju je obraivala familia rustica za raun vlasnika.

Literatura:
1. wikipedia

2. Ekonomska povijest Italije, Gino Luzzatto