Sol, iva, sumpor

Dornach, 13 sijenja, 1923. RUDOLF STEINER

U svrhu praenja teme nae jueranje lekcije, [ Objavljeno u Antropozofiji, Boi, 1930.] podsjetiti u vas na tri osobe ija izvanredna vanost traje od prekretnice esnaestog i sedamnaestog stoljea sve do naeg vremena, naime, Giordana Bruna, Lorda Bacona od Verulama i Jacoba Boehme. Osjeamo njihovo unutarnje hrvanje da bi razumjeli ovjeka, da saznaju neto o biu ovjeka, ali ipak nisu mogli postii njihov cilj. U vremenu u kojem su ivjeli, drevno znanje o ovjekovom biu je bilo izgubljeno i izvorna stremljenja tadanjih najeminentnijih umova nisu mogla dovesti do novog znanja. Bilo je reeno da iz udnih i nepovezanih izjava Jacoba Boehmea odjekuje vrsta tenje za znanjem o univerzumu u ovjeku i o ovjeku u univerzumu. Iz njegovog sveukupnog znanja o univerzumu i biu ovjeka mirka neto to, za dublji uvid, izgleda da ukazuje na ovjeka u pred-zemaljskoj egzistenciji, na ovjeka prije nego je siao u zemaljski ivot. A ipak u radovima Jacoba Boehmea ne nalazimo jasnu definiciju ili opis ovjeka kao pred-zemaljskog bia. To sam izrazio vie-manje kako slijedi. Rekao sam da Jacob Boehme kolebljivim rijeima opisuje bie pred-zemaljskog ovjeka ali ovjek kojeg stavlja pred nas bi trebao umrijeti kao bie due i duha u duhovnom svijetu prije nego to bi mogao doi dolje na zemlju. Jacob Boehme opisuje samo rudiment pred-zemaljskog ovjeka. I tako on nije sposoban razumjeti stvarnost univerzuma u ovjeku i ovjeka u univerzumu. Ako zatim razmotrimo Giordana Bruna napola pjesnika i napola znanstvenika u njemu nalazimo znanje o univerzumu koje je izrazio u velianstvenim slikama. On takoer pokuava uklopiti ovjeka u te velianstvene slike univerzuma i on takoer pokuava prepoznati univerzum u ovjeku i ovjeka u univerzumu. Ali on stvarno ne dosee to znanje. Slikovito izlaganje Giordana Bruna puno je ljepote i velianstvenosti. S jedne strane on se vinuo u beskraj a s druge u dubine ljudske due, ali to sve ostaje neodreeno, ak maglovito. Sve to Giordano Bruno govori otkriva tenju za opisati sadanjeg ovjeka u univerzumu prostora i samu prirodu prostornog univerzuma. I tako dok Jacob Boehme neuspjeno evocira pred-zemaljskog ovjeka, Giordano Bruno nam daje zamuenu sliku ovjeka kako ivi na zemlji u vezi s prostorom a takoer i s kozmosom. Slika nije dovoljno vrijedna da naznai stvarni uvid u onaj odnos ovjeka s kozmosom koji bi otvorio vidik na pred-zemaljskog i post-zemaljskog ovjeka. Ako se zatim okrenemo Lordu Baconu od Verulama, nalazimo da on, realno, vie nema nikakve tradicionalne ideje o biu ovjeka. O starim uvidima u ljudsku prirodu koji su preivjeli od drevne vidovite percepcije i od Misterija, u njemu nema nikakvog traga. Bacon, meutim, gleda na svijet koji se moe opaati ulima i ljudskoj inteligenciji daje zadatak kombiniranja pojava i objekata tog svijeta ulne egzistencije, otkrivanja zakona koji njima upravljaju. Onda prenosi percepciju ljudske due u onaj svijet u koji je dua uronjena tijekom sna, ali tamo samo dolazi do slika prirode koja je drugaija od ljudske prirode. Te slike, ako se gleda na njih onako kako je Bacon gledao samo s logikog i apstraktnog gledita, samo smjetajui pred nas vanjski aspekt ljudske prirode. Ako su doivljene iznutra, meutim, one postepeno postaju vizija ovjekove egzistencije nakon smrti, jer pravu vidovitu percepciju ovjeka nakon smrti treba stei kroz sam taj medij stvarnog znanja o prirodi. Tako je i Bacon takoer, na prekretnici esnaestog i sedamnaestog stoljea jedan od onih koji streme prepoznati ovjeka u univerzumu i univerzum u ovjeku. 1

Ali ak i njegove snage nisu bile adekvatne jer nije pojaao slike u novi doivljaj. To zaista i nije mogao, poto stara stvarnost nije vie ivjela u proivljavanjima due. Bacon takorei stoji na pragu znanja o ivotu nakon smrti ali stvarno to znanje ne postie. Moemo prema tome rei: Jacob Boehme jo pokazuje znakove posjedovanja znanja o pred-zemaljskom ovjeku znanje izvueno iz drevne tradicije, ali neadekvatno. Giordano Bruno plovi prema opisu univerzuma koji bi ga mogao odvesti do znanja o zemaljskom ovjeku kako tamo stoji sa svojim ivotom due na jednoj strani i kozmikim zaleem na drugoj. Ali Giordano Bruno proputa dati adekvatan opis bilo kozmosa bilo ivota due koja se, kako je on predstavio, skuplja u animiranu monadu. Bacon naznauje pravce du kojih prirodna znanost mora evoluirati, kako mora snagama slobodne ljudske spoznaje traiti iskru duhovnog unutar samo materijalnog. On ukazuje na tu slobodnu aktivnost ljudskog znanja, ali ona nema sadraja. Da je ona proeta sadrajem Bacon bi ukazivao na post-zemaljskog ovjeka. Ali on to ne moe. I njegovo znanje takoer ostaje neadekvatno. Sve ivo znanje koje je u ranijim epohama ljudske evolucije bilo mogue kreirati iz unutarnjeg bia, bilo je u to vrijeme izgubljeno. Kada bi pogledao u svoje unutarnje bie s ciljem traenja znanja o univerzumu ovjek bi ostajao prazan. On je bio zaista izgubio sebe, zajedno s njegovim unutarnjim ivotom znanja, i ono to mu je preostalo bio je pogled na vanjski svijet, na vanjsku prirodu, na ono to nije ovjek. Jacob Boehme je iz narodne mudrosti sakupio neto kao ovo: U ljudskom biu postoje tri principa sol, iva, sumpor, kako ih je on nazvao. Ove rijei imaju, ipak, u njegovom jeziku potpuno drugaije znaenje od znaenja koje im pridaje moderna kemija. Zaista ako pokuamo povezati koncepcije moderne kemije s velianstvenim, premda mucajuim izjavama Jacoba Boehmea, njegove rijei su sasvim liene znaenja. Njih je, naravno, Boehme koristio s razliitim znaenjem. to su ovi izrazi sol, iva, sumpor jo znaili u narodnoj mudrosti iz koje je Jacob Boehme izveo svoje ideje? Kada je Boehme govorio o djelovanju soli, ive ili sumpora u ovjeku, on govori o neemu apsolutno stvarnom i konkretnom. Kada ovjek danas govori o sebi, o svojoj duevnoj prirodi, on daje glas apstraktnim idejama koje nemaju stvarni sadraj. Jacob Boehme je sakupio zajedno, takorei, zadnje ostatke znanja ispunjenog konkretnom stvarnou. Vanjska priroda lei primjetna ulima, shvatljiva ljudskom razumu. U toj vanjskoj prirodi ovjek je nauio vidjeti postojanje procesa i pojava i zatim u narednim stoljeima nastavio izgraivati ideju o sastavu ovjeka iz onog to je mogao promatrati u prirodi. Odnosno, razumijevanje bia ovjeka bilo je temeljeno na onom to se opaalo kao izvan ovjeka i u traenju da se tako razumije ljudska priroda preko tih vanjskih posrednika, koncepcija ovjekovog tijela je takoer bila izgraena bez ikakvog znanja da li je ta koncepcija bila u skladu s njegovim istinskim biem ili ne. Sintetizirajui procese koji bi se promatrali u vanjskom, ulno-opaenom svijetu i primjenjujui ih na unutarnje procese koji se odvijaju unutar granica ovjekove koe, evoluirala je vrsta ljudske sablasti, nikada stvarno bie ovjeka. U toj ljudskoj aveti takoer dolaze u razmatranje sposobnosti miljenja, osjeanja i volje, ali one ostaju apstrakcija, poput sjenke kroz slike ispunjene s takozvanim unutarnjim doivljajima koji su, u stvari, samo refleksije procesa u vanjskoj prirodi. U vrijeme Bacona nije vie bilo ni najmanjeg nagovjetaja o nainu na koji bie duha i due penetrira u tjelesnu prirodu, i tradicije iz starog vidovitog znanja koje su se odrale nisu bile shvaene. to sada duhovna znanost ima rei na ovo? U prvom redu kada mi prouavamo tjelesnu prirodu ovjeka, moramo se baviti procesima povezanim s osjetilima, s probavom, i takoer s onima u kojima se probava i ulna percepcija poklapaju. Kada ovjek jede, on 2

apsorbira hranu; u sebe uzima vanjske supstance prirode ali ih u isto vrijeme i kua, tako da je ulna percepcija izmijeana s procesom koji se nastavlja vani iz prirode, u samom ovjeku. Mislite na trenutak na proces prehrane koji je praen percepcijom okusa. Nalazimo da dok je stimulirano ulo okusa i proces probave uspostavljen, vanjske supstance su rastvorene u tekuine i sokove unutar ljudskog organizma. Vanjske supstance koje biljke apsorbiraju iz beivotne prirode sve su, najprije, odreenog oblika. Ono to na zemlji postoji bez oblika, u beivotnoj prirodi, zaista je rascijepljeno nadvoje. Kristali su u osnovi svih supstanci. A one supstance koje ne nalazimo u kristaliziranom obliku, ve bezobline, u praini i slino, zapravo su kristalizacije koje su bile oteene. Iz kristalizirane, beivotne prirode biljke povlae svoje supstance i izgrauju ih u oblik koji je svojstven njihovoj vlastitoj prirodi. Opet iz ovoga ivotinje izvlae svoju prehranu. Tako da moemo rei: vani u prirodi, sve ima svoj oblik, svoju konfiguraciju. Kada ovjek uzima te oblike, on ih razgrauje. To je jedan oblik procesa koji se odvija u ovjekovom organizmu. Oblici, kakvi postoje u vanjskoj prirodi, razgraeni su. Oni su preobraeni u organske fluide. Ali kada su supstance bile apsorbirane i preobraene u fluid, oblici koji su prvo razgraeni poinju se ponovno izgraivati. Kada jedemo sol, ona je prvo razgraena pomou tekuina u organizmu, ali mi joj opet dajemo oblik. Kada jedemo supstance izvuene iz biljaka, one su razgraene i zatim iznutra reformirane, ne, ovaj puta, u tjelesnim tekuinama, ve u eterskom tijelu. A sada promislite to bi se dogodilo, kada bi, na primjer, ovjek pojeo sol. Bila bi razgraena i ponovno oblikovana u njegovom eterskom tijelu ali on je cijeli proces mogao opaati iznutra. Imao je unutarnju misao-doivljaj formativnog procesa koje je prola sol. Kada bi pojeo sol, sol je bila razgraena i kocka soli je bila tamo u njegovom eterskom tijelu. Iz toga je on znao: sol ima oblik kocke. I dakle, kako je ovjek doivljavao svoje bie iznutra, tako je doivljavao i prirodu unutar sebe. Kozmike misli postaju njegove misli. Ono to je doivljavao kao imaginacije, snolike imaginacije, bili su oblici koji su se otkrivali u njegovom eterskom tijelu. To su bili kozmiki oblici, kozmike konfiguracije. Ali je svanulo doba kada je sposobnost doivljavanja ovih procesa razgradnje i rekonstrukcije u eterskom tijelu za ovjeka bila izgubljena. Morao se sve vie i vie okretati vanjskoj prirodi. Za njega vie nije bila unutarnja senzacija da je sol kubinog oblika. Morao je istraivati vanjsku prirodu da bi pronaao pravu konfiguraciju soli. Na taj nain ovjekova panja je potpuno usmjerena na vanjski svijet. Radikalna promjena prema tom stanju u kojem ovjek kroz unutarnju percepciju eterskog tijela vie ne doivljava kozmike misli, odigravala se od poetka petnaestog stoljea i dosegnula je odreeni vrhunac u vrijeme Giordana Bruna, Jacoba Boehmea i Bacona od Verulama. Jacob Boehme je, meutim, jo mogao prikupiti one djelie narodne mudrosti koji su mu govorili: ovjek razgrauje sve to asimilira od vanjskog svijeta materije. To je proces kao kada se sol otapa u vodi. ovjek tu vodu nosi u sebi, u svojim ivotnim tekuinama. Sve su supstance, ukoliko su hrana, sol. Ta se sol razgrauje. U soli, na zemlji su izraene kozmike misli. I ovjek ponovno daje oblik tim kozmikim mislima u svom eterskom tijelu. To je proces-soli. Jacob Boehme je kolebljivim jezikom izrazio ono to je u starijim vremenima bio unutarnji doivljaj. Ali da Antropozofija nije bacila svijetlo na ono to govori Jacob Boehme, nikada ne bi mogli interpretirati njegove mucajue izjave. U njima moemo itati svakakva mrana , mistina znaenja. Jacob Boehme je povezao miljenje proces kojim svijet predstavlja sebe ovjeku u slikama s procesom soli, takorei, s procesom razgradnje i ponovnog formiranja kojeg je prola supstanca unutar ovjekova organizma. 3

Takav je bio njegov proces-soli. esto je patetino, premda u isto vrijeme pokazuje uobraenost nekih ljudi, vidjeti kako itaju Jacoba Boehmea i kad god se nau pred rijei sol, pretvaraju se da je razumiju, dok je u stvari uope ne razumiju. Dolaze zajedno sa svojim glavama u zraku govorei da su prouavali Jacoba Boehmea i u njemu nali duboku mudrost. Ali nema ni traga mudrosti u interpretacijama koje iznose. Kada to ne bi bio dokaz uobraenosti bilo bi sasvim patetino sluati kako takvi ljudi govore o stvarima o kojima je sam Boehme imao traak razumijevanja iz narodne mudrosti koju je zatim objavio kolebljivim rijeima. Ove stvari naznauju postojanje potpuno razliite mudrosti i znanosti u starijim vremenima, mudrosti koja je doivljavana kroz unutarnju percepciju procesa koji se odvijaju u eterskom tijelu procesa koji se ovjeku otkrivaju kao stalno ponavljajue kozmike misli. Svijet koji je konstruiran od misli koje su utjelovljene u kristalnim formacijama zemlje, kojima ovjek daje oblik u svom eterskom tijelu i svjesno ih doivljava takvo je bilo drevno znanje koje je tijekom vremena nestalo. Ako bi se mogli prebaciti u stara misterijska svetita i duhovno sluati opis univerzuma koji bi dao Inicijat, to bi bilo neto kao ovo: Kroz cijeli univerzum tkaju kozmike misli; Logos je na djelu. Kristalne formacije zemlje su utjelovljenja pojedinih dijelova kozmike Rijei. Sada je osjetilo okusa samo jedno od mnogih osjetila. Procesima sluanja i gledanja moemo se baviti na slian nain premda u njihovom sluaju na djelovanje soli u eterskoj formi treba misliti u vie vanjskom smislu. ovjek preko svojih ula prima ono to je utjelovljeno u soli i to preoblikuje u svom eterskom tijelu, doivljava to unutar sebe. Kozmike misli se ponavljaju u mislima ovjeka. Univerzum se prepoznaje u ovjeku i ovjek u univerzumu. S konkretnom i nepogreivom intuicijom Inicijati starih vremena mogli su ovo opisati iz svog vizionarstva, snolikog znanja o univerzumu i ovjeku. Za vrijeme Srednjeg vijeka ova mudrost je postupno istisnuta od samo logikog oblika znanja koje, iako od velikog znaaja, postaje, ipak, potpuno akademsko i na drugoj strani je iscurilo u narodnu mudrost. Ono to je jednom bila uzviena mudrost, u odnosu i na ovjeka i na kozmos degeneriralo je u izreke koje koristi obini puk koji je u to vrijeme malo razumio od njihova znaenja ali je jo osjeao da je u njima sadrana velika mudrost. Meu takvim ljudima je Jacob Boehme ivio. On je apsorbirao tu narodnu mudrost i vlastitim genijem oivio je u sebi. Bio je artikuliraniji od onih meu kojima je ivio ali ak ni on nije mogao vie nego izraziti je kolebljivim jezikom. Kod Giordana Bruna je postojao osjeaj da ovjek mora uiti da razumije univerzum, mora saznati njegovu vlastitu prirodu, ali njegove sposobnosti mu nisu omoguavale da kae bilo to odreeno kao: Tamo vani su kozmike misli, univerzalna rije koja sebe briljivo uva u kristalu; ovjek prima u sebe te kozmike misli kada, svjesno i promiljeno, razgrauje sol i daje im novi oblik u svom eterskom tijelu. To je tako, zaista: od konkretnih misli o svijetu mnotva oblika, od najdubljih misli o ovjeku, tu se pojavljuje eterski svijet bogat u svojim razliitim oblicima kao i svijet izvan nas. Samo mislite na to: To mnotvo misli u odnosu na kozmos i ovjeka skuplja se, u Giordanu Brunu, u generaliziranje o kozmosu. Ono lebdi u beskraju ali je ipak apstraktno. I ono to ivi u ovjeku kao reformirani svijet, skuplja se u sliku animirane monade u stvari, nita osim produene toke. Ono to sam vam opisao bilo je staro znanje kod mudraca starine; bila je to njihova znanost. Ali kao dodatak uz injenicu da su ovi drevni mudraci Misterija mogli, svojom snom prekrivenom vizijom, to znanje evoluirati, oni su mogli imati i stvarno openje s duhovnim biima kozmosa. Ba kao to ovdje na zemlji ovjek ulazi u svjestan odnos s drugim ljudskim biima, tako su i ovi drevni mudraci uli u odnos s duhovnim biima. I od 4

tih duhovnih bia nauili su jo neto, naime da ono to je ovjek oblikovao u svom eterskom tijelu zahvaljujui emu je on iznutra drugi kozmos, mikrokozmos, etersko ponovno roenje makrokozmosa to dakle posjeduje kao unutarnji kozmos, moe u elementu zraka, procesom disanja, ponovno postepeno unititi. I tako je u tim drevnim vremenima ovjek znao da se unutar njega ponovno raa univerzum u razliitim oblicima; doivljavao je unutarnji svijet. Iz njegovih unutarnjih ivotnih sokova cijeli univerzum se pojavljuje kao eterska struktura. To je bila drevna vidovitost. ovjek je doivljavao stvarni proces, aktualno dogaanje. I kod modernog ovjeka tu je isti proces, jedino ga on iznutra ne moe doivjeti. Sada ta duhovna bia s kojima su drevni mudraci mogli stvarno opiti nisu ih prosvijetlila jedino s obzirom na ivotne sokove iz kojih je ovaj mikro univerzum bio roen ve takoer i s obzirom na zrak koji daje ivot, zrak koji ovjek uzima u svoj dah i koji se onda iri kroz njegov cijeli organizam. Taj zrak koji se iri cijelim mikrokozmosom, ini u njemu nejasne oblike. Predivni eterski univerzum u malom zapoinje, izravno stupa u vezu s dahom, da postane neodreen, ono to se prije sastojalo od mnotva oblika, ujedinjeno je, poto astralni ovjek ivi u zranom elementu, ba kao sto eterski ovjek ivi u fluidima. Astralno bie ovjeka ivi u zranom elementu i prodiranjem eterskih misli, preobraajem eterskih misli u silu, iz djelovanja 'astralnog ovjeka' u 'zranom ovjeku' raa se volja. I zajedno s voljom tu se pojavljuju snage rasta koje su povezane s voljom. To znanje ponovno izraava mnogo vie nego je to ovih dana sugerirano apstraktnom rijeju volja. To je konkretan proces. Astralno hvata zrani element i iri preko onog to je etersko i fluidno. I time je uspostavljen stvarni proces koji se u vanjskoj prirodi javlja u razliitim stupnjevima, kada je neto izgorjelo. Ovaj proces su drevni shvaali kao proces sumpora. I od procesa sumpora se tamo odvijalo ono to je zatim u dui doivljavano kao volja. U starijim vremenima ovjek nije koristio apstraktnu rije misliti da bi izrazio neto to se u umu pojavilo kao slika. Kada je pravi znalac govorio o 'miljenju on je govorio o upravo opisanom procesu soli. Nije na apstraktan nain govorio ni o 'volji' ve o astralnim silama koje su uhvatile zrani element u ovjeku, o procesu sumpora iz kojeg je roena volja. Volja je bila proces konkretne stvarnosti i bilo je reeno da je regulacija izmeu to dvoje jer oni su suprotni procesi postignuta procesom ive, s onim to je fluidno a ipak ima oblik, koje se njie amo tamo od eterske prirode do astralne prirode, od fluidnog do zranog. Apstraktne ideje koje su postepeno razvijene skolastikom i koje je prilagodila moderna znanost, nisu postojale kod mislioca starijih vremena. Da su bili suoeni naim konceptima miljenja, osjeaja i volje osjeali bi se kao abe u posudi iz koje je ispumpan sav zrak. Tako bi nai apstraktni koncepti izgledali misliocima starine. Oni bi kazali: nije mogue da dua ivi ili die s ovakvim konceptima. Jer mislioci starine nikada nisu govorili o isto apstraktnom procesu volje, o isto apstraktnom procesu miljenja, ve o procesu soli, o procesu sumpora, i s time su mislili, o neemu to je u jednu ruku prirode due i duha i u drugu ruku materijalno-eterske prirode. Za njih, to je bilo jedinstvo i oni su opaali kako dua radi svugdje u tjelesnom organizmu. Srednjevjekovni spisi koji datiraju natrag u trinaesto, etrnaesto i petnaesto stoljee jo su pokazivali tragove ove drevne sposobnosti percepcije i znanja koje je u isto vrijeme bilo unutarnji doivljaj. Ova vrsta znanja se ugasila u vrijeme Giordana Bruna, Jacoba Boehmea i Bacona od Verulama. Ideje su postale apstraktne; ovjek je morao gledati, ne u svoje vlastito bie ve vani u prirodu. Rekao sam vam da bi nai dananji koncepti napravili da se mudri ovjek davnine osjea kao aba iscrpljena nedostatkom zraka. Mi, meutim, nalazimo da je s ovakvim idejama mogue ivjeti. Veina ljudi kada govori o 5

miljenju, osjeanju i volji, razmilja o njima najvie kao o zrcalnoj slici vanjske prirode koja se pojavljuje u ovjeku. Ali ba je u naem vremenu mogue postii ono to u starijim vremenima nije bilo mogue. ovjek je izgubio spontanu, unutarnju aktivnost iz koje se raalo znanje. U intervalu koji je protekao od petnaestog stoljea, ovjek je izgubio sposobnost bilo to otkriti kada gleda samo u svoje unutarnje bie. On prema tome gleda vani u prirodu i razrauje svoje apstraktne koncepte. Pored toga mogue je tako intenzivirati te koncepte da oni ponovno mogu biti ispunjeni sadrajem jer oni mogu biti doivljeni. Mi smo, naravno, tek na samom poetku ove faze razvoja, i antropozofska duhovna znanost pokuava biti takav poetak. Svi procesi koje sam gore opisao proces soli, proces sumpora nigdje se u tom obliku ne mogu nai u vanjskoj prirodi; to su procesi koji mogu biti poznati samo ovjeku dok se odvijaju u njegovoj slici. U vanjskoj prirodi objavljuje se neto to je povezano s ovim procesima kao to su procesi u leu povezani s onima u ivom ovjeku. Procesi soli i sumpora o kojima govori moderna kemija su oni koje je stara narodna mudrost koja je ivjela u Jacobu Boehmeu zamiljala kao da se odvijaju unutar lea. Takvi procesi su mrtvi, a jednom su bili ispunjeni unutarnjim ivotom. I kako ih je promatrao u njihovom ivom stanju, ovjek je vidio novi svijet svijet koji nije svijet koji ga okruuje na zemlji. Drevni su, tada, uz pomo njihova iznutra doivljenog znanja bili u mogunosti, vidjeti ono to nije od zemlje, to pripada razliitom svijetu. U trenutku kad stvarno razumijemo ove procese soli i sumpora mi vidimo pred-zemaljski ivot ovjeka. Jer se zemaljski ivot razlikuje od pred-zemaljskog ivota upravo u ovome: procesi sumpora i soli su mrtvi za vanjski svijet ula; u pred-zemaljskoj egzistenciji oni su ivi. Ono to mi opaamo naim osjetilima izmeu roenja i smrti, mrtvo je. Stvarni procesi soli i sumpora su ivi kada ih doivljavamo kakvi su u pred-zemaljskoj egzistenciji. Drugim rijeima, razumijevanje ovih procesa o kojima Jacob Boehme govori kolebljivim rijeima, vizija je pred-zemaljske egzistencije. Jacob Boehme ne govori o pred-zemaljskoj egzistenciji zbog injenice da je stvarno ne razumije i mogao je izraziti samo kolebljivim rijeima. Sposobnost ovjeka na gleda natrag u pred-zemaljsku egzistenciju izgubljena je izgubljena zajedno s onom unijom s duhovnim biima koja su nam pomogla u procesu sumpora vidjeti stvarnost post-zemaljske egzistencije. Cijelo dranje ljudske due je promijenjeno. I Giordano Bruno, Jacob Boehme i Lord Bacon od Verulama ivjeli su upravo u vrijeme te promjene. Na posljednjem predavanju skrenuo sam vam panju na injenicu da od naina na koji je ovjek u ranijim vremenima osjeao sebe smjetenog u univerzumu danas nije ostao ni najtii utisak. Stoga nije velika vanost pridavana informaciji koja datira natrag iza relativno nedavnih vremena. Ovdje u Dornachu dali smo mnoge izvedbe igrokaza o Tri kralja. Ova pria o posjeti tri kralja djetetu Isusu dana je takoer u staroj germanskoj pjesmi o Heliand. Znate da datira natrag u priblino rani period Srednjeg vijeka i da je nastala u Srednjoj Europi. Tu ima neto izvanredno. Oito je da je jo neto povezano s tom posjetom tri kralja sa Istoka. Ovi kraljevi priaju da su doli iz oblasti gdje su uvjeti bili sasvim razliiti od onog to su sada nali (t.j., na poetku naeg doba). Kau nam da su potomci predaka koji su bili u posjedu mudrosti neusporedivo vee od bilo koje suvremene mudrosti. Oni govore o dalekom pretku pretku koji je mogao razgovarati s Bogom. I kada je trebao umrijeti, taj predak je okupio cijelu obitelj i rekao im ono to je njegov Bog otkrio njemu, naime, da e se tijekom vremena pojaviti Kralj svijeta iji dolazak e biti najavljen zvijezdom. Kada potraimo naznaku o tom pretku, nalazimo ak i literatura ukazuje na to da je on Balaam, spomenut u etvrtoj mojsijevoj knjizi u Starom zavjetu. Ova tri Sveta 6

kralja sa Istoka, prema tome, upuuju na Balaama, sina Beora, na koga upuuje etvrta Knjiga Mojsijeva da on opi sa svojim Bogom i da je podesio svoj cijeli zemaljski ivot u skladu s tim openjem. Ukratko, kada ispitujemo injenice, one nam govore da je u vrijeme kada je ova stara germanska pjesma nastala, jo postojala svijest o dobu kada je ovjek imao vezu s Bogovima. Vrlo stvaran pojam o tome je jo ostao, s ovjekom. Ovdje opet, imamo naznaku neeg to je kontemplacija o povijesti otkrila tim ljudima i to nam dokazuje da smo preli iz onih starijih vremena kada se ovjek osjeao smjeten u ivi univerzum, u filistejsko doba. Jer naa civilizacija je zaista filistejska civilizacija. ak i oni koji vjeruju da su to prerasli nisu nikako toliko suprotni filistejstvu da bi im bilo mogue prihvatiti takve tradicije kao da je Balaam predak Tri kralja. Takvi ljudi nikako nisu prerasli filistejstvo. Najvie to se moe rei o njima je da su Bohemian-i! Ove stvari naznauju da se odigrala mona promjena u dranju ljudske due. Stoljeima je bilo poznato da su sa svojim snenim vidovitim sposobnostima ljudi mogli promatrati stvarno djelovanje procesa kao to su proces sumpora i proces soli. I zbog toga su bili sposobni gledati u pred-zemaljsko stanje egzistencije. Izvjesni ljudi koji nisu eljeli napredak, ve radije nazadovanje ovjeanstva, ali koji su ipak bili inicirani u odreenom smislu, vidjeli su unaprijed da e ljudska bia izgubiti tu sposobnost; da e doi vrijeme kada se vie nita nee znati o pred-egzistenciji. I tako su postavili kao dogmu da nije bilo ivota u pred-egzistenciji, da je ovjekova dua stvorena zajedno s fizikim tijelom. injenica o pred-egzistenciji bila je zaogrnuta u tamu dogme. To je bio prvi korak dolje onog to je neko bilo znanje o ovjekovom mjestu u univerzumu. To je bio korak dolje u ignoranciju jer nije mogue razumjeti ovjeka ako je jedan dio njegove egzistencije izbrisan, posebno tako vaan dio kao njegov ivot pred-egzistencije. Jacob Boehme, Giordano Bruno i Lord Bacon od Verulama su ivjeli u vrijeme kada je ovaj uvid u ivot pred-egzistencije uvenuo. I povrh toga nije bilo svanulo doba kada e unutarnji doivljaj znanja ustupiti mjesto duhovnoj percepciji vanjske prirode, pomou ega ovjek, koji se vie ne moe nai u svom unutarnjem biu, opet se nalazi vani u prirodi. Dugo vremena su postojali Inicijati koji su eljeli voditi ovjeanstvo silazom stazom. Takvi Inicijati nisu eljeli da nova sposobnost uvida koja je bila upravo obrnuta od stare vidovitosti napravi napredak. I pokuali su pomou dogme novi oblik znanja zamijeniti samo vjerom i vjerovanjem u ivot nakon smrti. I tako, u vrijeme Giordana Bruna, dogmatski ukazi su izbrisali mogunost znanja o ivotu pred-egzistencije i o ivotu nakon smrti. Giordano Bruno je stajao hrvajui se hrvajui se energinije od Jacoba Boehmea i mnogo energinije od Lorda Bacona. Giordano Bruno je stajao tamo meu ljudima svog vremena, u nemogunosti preobraziti dominikansku mudrost koja je u njemu ivjela u pravu koncepciju univerzuma. I izrazio je poetskim jezikom nekako neodreene poglede koje je mogao evoluirati. Ali znanje koje je Giordano Bruno posjedovao u tako maglovitom obliku mora izroditi nedvosmisleno i precizno razumijevanje ovjeka u univerzumu i univerzuma u ovjeku, ne pomou ponovnog izbivanja unutarnje vidovitosti ve pomou nove vidovite sposobnosti steenom slobodnom duhovnom aktivnou. S ovim rijeima sam naznaio to se mora odigrati u evoluciji ovjeanstva. U naim danima ovjeanstvo je suoeno s injenicom da je volja za stjecanjem vieg znanja suoena s nasilnom opozicijom i mrnjom brojnih ljudi. To je takoer vidljivo u dogaajima o kojima govori povijest. I kada razumijemo ove dogaaje takoer razumijemo zato se una opozicija javlja prema antropozofskim koncepcijama svijeta.