UNIVERZITET U SARAJEVU FILOZOFSKI FAKULTET U SARAJEVU POSTDIPLOMSKI STUDIJ IZ KNJIEVNOSTI

Predmet: Knjievne teorije XX vijeka Seminarski rad

Student: Aida Bajraktarevi I zenike brigade 5 A Zenica

HALUCINIRAJUI granicama pola1

I. Uvodni dio

FOUCAULTA

ili

diskurzivnim

Analitiko-interpretativni cilj analize romana Halucinirajui Foucaulta engleske spisateljice Patricie Duncker je prije svega ispitati nain na koji je prikazana destabilizacija roda i seksualnosti kroz lani prijenos, figuru za ukrtenu identifikaciju, budui da je to, izmeu ostalog, svojstveno navedenom romanu. Roman postavlja pitanje kako tumaiti ime kao mjesto identifikacije i kako tumaiti ime kao priliku za reteoretizaciju ukrtanja do kojeg dolazi u svakoj praksi identifikacije. Teorijsko-kritiko polazite ima svoje poprite u tezama i stavovima koje su formulisali amerika filozofkinja i socijalna antropolokinja Judith Butler, francuski psihoanalitiar ak Lakan, francuski povjesniar duha, poststrukturalist i postmoderni kritiar Michel Foucault. Navedeni teoretiari i teoretiarke svojim promiljanjima potvruju stavove obrazloene u ovome radu. U analizi spomenutog romana postavljam pitanje kao tumaiti odnos izmeu identifikacije i imena junaka u romanu Patricie Duncker, polazei od injenice da je knjievnost vrlo vana u razotkrivanju kodova homofobije, te da su knjievni tekstovi, naroito oni koje su napisale spisateljice naklonjeniji marginaliziranim skupinama u svakom smislu,mijenjajui mapu knjievnog stvaranja.

II.

Analiza romana Halucinirajui Foucaulta

Nisam pogrijeio s prirodom tog djeteta. Ali sam svakako bio zaveden njenim spolom. ( Patricia Duncker: Halucinirajui Foucaulta, str.171.) Ne smije se vjerovati (samo) vanjskim pojavnostima. (Helene Cixous)2

Sintagma o diskurzivnim granicama pola- preuzeta je od Judith Butler. Pogl. Butler, Judith:Tela koja neto znae, o diskurzivnim granicama pola, prev. Slavica Mileti, Beograd: Samizdat B92, 2001. 2 Citat preuzet iz Kapidi-Osmanagi, Hanifa, Razlika seksualna-razlika tekstualna, u Novi izraz, 2003, vol. 6, no. 18, str. 55.

II.1. Saetak radnje romana Narator romana i (glavni) lik, dvadesetdvogodinji neimenovani mladi Britanac, postdiplomac na Univerzitetu Cambridge, radi svoju doktorsku tezu istraujui djela Paula Michela, francuskog romanopisca, koji je osvojio svijet svojim nadarenim pisanjem, ali i okirao ga otvorenim ispoljavanjem vlastite homoseksualnosti. Objavivi pet romana i jednu kratku priu, osvaja Prix Goncourt, zatim iznenada poludi, ne napisavi nikada vie neko novo djelo. Pripovjeda/narator ne zna ta se dogodilo piscu, niti to namjerava saznati, vjerujui da injenice iz Michelovog privatnog ivota ne mogu doprinijeti istraivanju i analizi njegovog knjievnog opusa. Tokom studija emocionalno se vee za studenticu lingvistike koju jednostavno zove Germanistica, po njenoj istraivakoj opredijeljenosti. Naime, ona pie doktorsku tezu o njemakom filozofu, romantiaru Schilleru, ali posjeduje i vlastitu zbirku svih romana Paula Michela. Pripovjeda nije upuen u sudbinu Paula Michela sve dok ga njegova djevojka ne obavijesti da je Paul Michel ve devet godina zatvoren u jednoj francuskoj instituciji za mentalno oboljele. Pripovjeda odlazi u Francusku namjeravajui pronai i spasiti pisca, osjeajui da i njegova djevojka oekuje to od njega. Htio je znati ta je Paula Michela odvelo u ludilo? Zato je prestao pisati i najvanije od svega ta je povezivalo njegov rad i filozofa Michela Foucaulta? Potraga ga odvodi u Arhiv grada Pariza. Tamo pronalazi pisma Paula Michela Foucaultu. Kao i Germanisticina pisma Schilleru to su ljubavna pisma, koja Foucault nikada nije proitao budui da nikada nisu poslana primaocu. Konano uspijeva pronai ludog pisca, koji je nakon est godina boravka u bolnici Sainte-Anne prebaen u bolnicu Sainte-Marie u Clermont-Ferrandu. Poinje njihovo svakodnevno druenje, koje djeluje rekovalescentno na samog pisca, a naratora dovodi do razrjeenja nesuglasica-nejasnoa, omoguavajui mu da izvede na povrinu zamisao skrivenu u djelima Paula Michela. Zajedno provode dva ljetna mjeseca u Nici, doivljavajui ljubavnu vezu. Paul Michel gubi ivot u saobraajnoj nesrei, nesumljivo izvrivi samoubistvo, popivi smrtne doze alkohola i paracetamola. Narator i Germanistica prisustvuju sahrani. Narator zavrava svoju doktorsku tezu, dri katedru na svom koledu, ali jedan ruan san, halucinirajue snage, stalno se vraa, san u kojem se pojavljuje Paul Michel zimi, u polju, iza kojeg se naziru obrisi ovjeka kojeg narator ne poznaje. II. 2. Odnosi izmeu protagonista romana Svijest naratora o sjedinjenosti pisca Paula Michela i skrivene drame njegove usamljenosti proivljavane u njegovim tekstovima dobiva jasne oblike na kraju njegovog traganja. Narator shvaa da taj proces nije pievo djelo, ve 3

kraj njegovog traganja, njegov cilj, gral. Njegov odnos prema piscu nije iskljuivo odraz odnosa izmeu postdiplomca i opsesivnog, samotnog posla pisanja doktorske teze, nego je prije svega posljedica ljubavi izmeu itatelja i pisca. Da bismo razumjeli na koji nain narator okonava svoje intelektualno traganje i pronalazi utoite u istini, trebalo bi u kratkim crtama prijei razvojni put glavnog/-ih lik(ov)a, obrativi panju na one dijelove romana koji pomau da se upotpuni prikaz odnosa lik(ov)a prema piscu ija djela ita/-ju, istraujui ih/ga. Narator romana, piui doktorsku tezu o knjievnom djelu Paula Michela, ne pokazuje interes za njegov privatni ivot. Ali u svojoj privatnosti kroz vezu sa Germanisticom glavni lik se susree sa drukijim miljenjem. Germanistica upuuje izazov pripovjedau: Zna, ako nisi zaljubljen u predmet svoje teze, ona e biti vrlo dosadna. Zar ti nisi zaljubljen u Paula Michela?(HF,str. 15.) Ona sama pie ljubavna pisma Schilleru. Pitanje koje Germanistica upuuje naratoru je pruanje drugog izbora, druge perspektive, nove mogunosti koja priziva sasvim novi svijet. Ona nastoji pokazati kako se njen doivljaj knjievnih djela razlikuje od mukog, nije bolji, niti gori, samo razliit, tako da odnose izmeu itatelja i djela doivljava bitno drugaije od naratora.3 Germanistica posjeduje primjerke svih romana Paula Michela: Svi zajedno, poredani hronoloki, nagomilani na privilegiranom mjestu pored njenog radnog stola. (HF, str. 13.) Proitala ih je , ali bilo je veoma teko izvui iz nje detaljno miljenje o svemu tome. Narator se prisjea kako je jednog dana riskirao i u njenom stanu potraio policu sa romanima Paula Michela. Zbunjen i zadovoljan pronalazi ih na privilegiranom mjestu, ispunjenim gomilama njenih zabiljeki. Njene otroumne biljeke svjedoe da je Svaka knjiga bila ispunjena s isto toliko njenog teksta koliko je i on sam napisao. Ona mu je odgovarala, u potpunosti. (HF, str. 13.) Na dnu stranice jednog romana napisala je 'uvaj se Foucaulta', kao da je taj filozof bio posebno okrutan pas. (HF:14). Znala je da narator pie o Paulu Michelu i Foucaulta, ali u poetku nije iznosila svoje miljenje o tom odnosu. Saznavi da ga ipak ima, naratoru njena utnja izgleda udno, zlokobno. Zakljuuje da ona vjerovatno ima svoje razloge da nita ne kae. Ipak jednog dana kroz razgovor dotiu se teme njegove disertacije te Germanistica konstatira da je Paul Michel uvijek tragao za svojim edipovskim udovitem- Foucaultom. (HF, str. 18.) Tada prvi put i spominje Foucaultovo ime. Narator pokuava odgonetnuti veze izmeu ta dva pisca, te uoava oiglednu injenicu da je Foucaultov zlokobni popis opsesija predstavljao odlian saetak svih tema proze Paula Michela. (HF, str. 19.)

Na ovom mjestu bitno je navesti i tezu koju je iznijela profesorica Nirman Moranjak-Bambura, koja smatra da nasuprot patrijarhalnoj moi izranja feministika alternativa: mo dijeljenja, mo brige za svijet oko sebe, mo intuicije, mo savjesti i odgovornost. Navedeno prema: Moranjak-Bambura, Nirman: ene i mo, Politika osnaivanja, http: //www. openbook. ba/procolharum/nirman/zene.htm, dostupno 27. 03. 2006.

Germanistica poziva naratora na zajedniku veeru sa svojim ocem, kojeg prema radnom mjestu zove Bank of England, i on je kao i Paul Michel homoseksualac. Budui da biti gej nije bila tabu tema u tom drutvu, oni zapoinju razgovor o piscu Michelu, narator tada izjavljuje da ne zna ta mu se desilo poslije nervnog sloma. (HF, str.24.) Germanistica ljutito reaguje na takav odgovor. Pretvorena u stup optube, obavjetava ga da je pisac ve devet godina u psihijatrijskom azilu Sainte-Anne u Parizu, gdje ga dan za danom ubijaju svojim lijekovima. Osjetivi potrebu da se brani, narator se brani rijeima: Ja ne piem o njegovom ivotu. Ja prouavam njegovo knjievno djelo ...Ne moe tumaiti pisanje u odnosu na ivot. Suvie je jednostavno. Pisanje ima vlastita pravila. (HF, str. 25.) Germanistica se slae sa tim stavom, ali njen otac postavlja pitanje zato je onda vano znati da je Paul Michel u ludnici. Ona odgovara:Ako nekoga voli, ti onda zna gdje je,ta mu se desilo. I izlae sebe opasnosti da ga spasi ako moe. (HF, str. 26.), bacivi rukavicu izazova u lice naratora. Iz naratorove perspektive saznajemo da je Germanistica nestala na tri dana, javivi se iz Londona sa isprikom da je traila i nala neto za njega. Sutradan se vraa nosei primjerak Gai Pied Hebdoa sa lankom o Paulu Michelu. Kroz novinski lanak narator saznaje da je, doivljavajui se autsajderom, Michel uivao u poziciji homoseksualca kojeg drutvo ne prihvaa, ali uvijek je insistirao na kontraverznom stanovitu da mi nismo roeni comme a, nego da smo odabrali da to budemo. (HF, str. 31.) Analogno tome da nije bilo tog osjeanja neprihvaanja, on sam moda i ne bi izabrao homoseksualnost. tavie, on dolazi u sukob sa udruenjem za prava homoseksualaca, koje je trailo razumijevanje i proirivanje graanskih sloboda na lezbijke i gej mukarce, s obrazloenjem da je homoseksualnost rezultat prirodnog biolokog determinizma. Takvi pokreti snano su ugroavali njegovu homoseksualnost, u najmanju ruku udaljavali su ga od onoga to ga je najsnanije privlailo: imati status seksualnog otpadnika, udovita, pervertita. Ovakvo ponaanje moe se tumaiti kao izraz revolta pisca Michela kojim se odupire konvencionalnom moralu i ograniavanju linosti u bilo kojem pogledu. Opisujui Michelovo ponaanje kao otpadniko, Dunckerova je pretvorila Michelovo tijelo u izazov: Njegova (Foucaultova) Historija seksualnosti je za mene bila kao izazov, stisnuta pesnica. (HF, str. 162.)4

U svom radu Foucaultov diskurz o tijelu, pregled pojmova, kritiarka Alma Skopljak uoava da je: Tijelo ludaka, bolesnika, zloinca-mjesto je oitovanja odnosa moi i znanja, mjesto stvaranja predstava, instrument znanja koji istovremeno omoguava vladavinu, zalog koji e sprijeiti pojedinca da se odupre i oslobodi moi institucija vlasti! Kroz ovakvo vienje tijela kao mjesta/prostora u kojem se oituju odnosi moi i proizvodi homogeno dejstvo vlasti, Foucault analizira odnose moi i znanja, tvorbu individue koja e kao proizvod odreene drutvene sredine biti istoj i korisna, pored toga to je istovremeno od nje i zavisna! Tijelo koje analizira Foucault je ujedno predmet znanja i element u odnosima vlasti i ouvanju iste! Foucaultov govor o tijelu (Historija seksualnosti, Nadzirati i kanjavati, Nenormalni , pa i Rijei i stvari) zapravo je analiza historije, dravnih aparata koji, stvaranjem predstava, pomou ljudskog tijela pokuavaju ostvariti san o discipliniranom drutvu!, Navedeno prema: Skopljak, Alma: Foucaultov diskurz o tijelu, pregled pojmova, objavljen u RAZLIKA/DIFFERANCE, asopis za kritiku i umjetnost teorije, god. 4, br. 10/11, Tuzla, 2005, str. 281.

1984. godine, etiri dana nakon smrti Michela Foucaulta, Paul Michel uhapen na groblju Pere Lachaise. Naen je kako vriti i plae, prevre nadgrobne spomenike eljeznom polugom, zato to je Faucault, italac kojemu je Michel pisao, umro. uvar groblja pokuao ga je zaustaviti, nakon ega ga je pisac napao, razbivi mu lobanju, nadlakticu i nanijevi mu druge povrede po licu i leima. Opisan kao izbezumljen i opasan, primljen je nakon par dana u psihijatrijsku bolnicu Sainte-Anne, dijagnosticirana mu je paranoidna izofrenija, te mu je zakonski oduzeta sloboda kretanja. Taj je lanak bio skriveni izazov, prvi zahtjev koji mu je ikad postavila. On donosi odluku da ide u Pariz, saznati gdje je Paul Michel i spasiti ga. U toj fazi zapoinje naratorovo identificiranje sa Germanisticom prihvatanjem njenog stava da je in pisanja jednak inu ljubavi, jer je kao i ljubav ispunjen rizicima i snanim emocijama, vodi u nepoznato. Prisjeajui se tog perioda, narator opisuje Germanisticu kao divovski izvor, sama izvanredna energija za sve moje pothvate, postala je njenija.(HF,str.39.) Jedne prilike zapazivi da ga netremice promatra, upitao ju je: Kakva je, po njenom miljenju, bila vanost Foucaulta za ovjeka kao to je Paul Michel?...Nagovijestila sam da je bio kao otac, zar ne? Razmiljala sam o tome. To je, na neki nain, tano. Meu njima ima skoro dvadeset godina razlike. Za Paula Michela, Foucault je bio najradikalniji mislilac svoga vremena. Pripadao je generaciji koja je odbacila Sartrea. Oni su bili protiv vrijednosti bezbonog liberalnog humanizma. Bili su ekstremniji. Ali Edipov model zapravo ne funkcionira, zar ne? Paul Michel nikad nije zavidio Foucaultu on nikad nije bio udovite kojemu se zavidi i kojeg se ubija. On je bio voljeni, nevidljivi itatelj kojeg se zavodi. Mislim da je Paul Michel svaku knjigu napisao za Foucaulta. Za njega i protiv njega.(HF, str. 39. ) Odgovor koji Germanistica daje naratoru primjer je vrlo kritikog hvatanja u kotac sa pojmom implicitnog itatelja koji se u koncepciji Wolfganga Isera pojavljuje kao komunikacijski partner i sklop estetikih vrijednosti projiciran implicitnim autorom (Biti). Teorija recepcije postala je poprite produktivnog preispitivanja teoretskog prijepora nastalog oko pitanja ko koga kontrolira: tekst itatelja/-icu putem odgovarajuih uputstava, koja se implicitno ili eksplicitno nadaju receptivnoj svijesti, ili itatelj/-ica tekst, tako to ga dopunjava vlastitim doivljajnim shemama i tako izvre prioritete predmnijevanog i kazanog u korist vlastitih konzumetskih taktika, naelno suprotstavljenih tekstualnim strategijama. Jedan od osnovnih konstruktivnih principa bilo kojeg teksta je odgovarajue predvianje, preciznije reenoudnja za kreativnim/-om itateljem/-ljicom. (Moranjak- Bambura 2003: 96.) Pripovjeda naputa Cambridge odlazi u Francusku, namjeravajui posjetiti Paula Michela. U Parizu za pripovjedaa poinje novi eksperiment: Naao (sam) se pred svjetlucavim crnim trouglovima piramida u dvoritu Louvrea... taj oblik je poeo imati smisla, uvrstio se u formu obeanja koje 6

sam joj dao... u tom trenutku me je spopao udan osjeaj da mi je neto bilo pokazano, objanjeno, ali da ja jo uvijek nemam nain da proniknem u ifru, nikakvo sredstvo razumijevanja tih praznih, ravnih povrina. Bilo je kao da vidim neki novi jezik, zapisan prvi put. Stajao sam posmatrajui znak koji nije htio da mi otkrije svoje znaenje.(HF, str. 58. ) itajui roman Paula Michela u naratoru se raa udnovata svijest da je izabran iz razloga koje nije shvatao, te tog dana preko ogromne pustinje njegovog ludila po prvi put uje glas pisca koji mu apue zastraujue stvari: Paul Michel je ivio na rizik. Nikad nije posjedovao neku imovinu. Nikad nije imao pravi posao. ivio je u malim sobama...Tragao je po ulicama, u kafeima, barovima, vrtovima Pariza. Du kanala, ispod autoputeva, kraj rijeke, u bibliotekama, galerijama, pisoarima. Selio se iz sobe u sobu, neprekidan, beskrajan niz razliitih adresa. Posjedovao je svega nekoliko knjiga... Nije ulagao ni u ta. Nije imao bliskih prijatelja. Nikad nije iao kui svojim roditeljima. Troio je sav svoj novac na barove i mladie... Ali svakog ljeta se vraao u Midi. Dane je provodio itajui i piui, piui neprekidno nacrt za nacrtom... Posmatrao je svijet kao da je bio teatar u kojem se odvijala neprekidna predstava, koja se beskrajno odigrava, in za inom. Nieg se nije plaio. ivio je na rizik.(HF, str. 60.) U Arhivu grada Pariza pronalazi Michelova pisma Foucaultu. U njima Paul Michel pie: Pita me ega se najvie plaim. Ti ve zna, inae ne bi pitao. To je gubitak mog itatelja, ovjeka za kojeg piem. Moj najvei strah je da u jednog dana neoekivano, iznenada izgubiti tebe.(HF, str. 78.) Pripovjeda smatra da su ona zasluila da se na njih odgovori, zahtijevala su odgovor. Dunckerova slojevito oslikava veze izmeu pisaca i njihovih itatelja. Njeno koritenje fiktivnih lanaka i pisama ini nas dijelom naratorovog procesa istraivanja i otkria, uvueni smo u tu vezu ba kao i sam narator. Konano narator uspijeva pronai ludog pisca, koji je nakon est godina boravka u bolnici Sainte-Anne prebaen u bolnicu Sainte-Marie. Imena bolnica sjedinjena u sloenicu Anne-Marie daju ime susjede Michelove majke koja se, iako kao sporedni lik, pojavljuje u romanu. Ako je vjerovati Lacanu, prvi/izgubljeni objekat elje, potisnut u nesvjesno, je majino tijelo, to rezultira eljom da se postane falus, da se pronae utoite. Da igra sa imenima u romanu nije sluajna potvruje i detalj da je pravo ime filozofa Faucaulta Michel upotrijebljeno kao prezime fiktivnog lika pisca, u romanu. Psihijatrica Pascale Vaury upozorava naratora da Paul Michel nije pisac kojeg trai, ve bolesnik koji sve vrijeme jako pati. Ludilo je snaniji oblik patnje od bilo koje druge bolesti To je najstranija stvar koja vam se moe desiti. Ona unitava svaki aspekt vaeg ivota. Ona vas u potpunosti unitava.(HF, str. 96.)

Prilikom prvog susreta sa Paulom Michelom,na pievo pitanje ko je on, pripovjeda odgovara: Ja sam tvoj itatelj. Tvoj engleski itatelj. (HF, str. 104.) Te rijei izazivaju snanu reakciju: Cijelo tijelo mu sijevnu u sekundi, kao zapretena vatra dotaknuta vjetrom, onda se ugasi u potpunu tamu. Sjedio je sleen. Zatim ree, jasno, polako, I bez ikakve prijetee kretnje iza sve tieg glasa:' Napolje. Prije nego te ubijem.' (HF, str. 104.) Ustuknuvi pred stranim oima Paula Michela, potresen i uplaen, pripovjeda naputa zakljuane hodnike uma. Skoro histerian od razoarenja, nezadovoljstva i bijesa, cijelo poslijepodne tumara ulicama Clermonta. Ali, vrativi se u iznajmljeni pansion, njegova gazdarica, nakostrijeena od uzbuenja, obavjetava ga da je njegov luak na telefonu. Izvinjavajui se, u potpunosti nepredvidljiv Paul Michel ga poziva da doe sutradan jer ne sreem ba puno svojih itatelja. Poinje bizaran ritam koji poprima kvalitet halucinacije. Iz dana u dan se susreu, narator provodi sve vrijeme sa fascinantno zabavnim Paulom Michelom, etajui po parku, razgovaraju satima, bez prekida o asnim sestrama, svecima, ludilu, usamljenosti, svijetu. Ponekad su utei sjedili i puili. Narator mu je kupovao sendvie, vake, konzerve piva i koka-kole, okoladu, kolae iz slastiarne, cigarete, tjerao ga da hoda po suncu, insistirajui da mora povratiti snagu. Vlasnicima iznajmljenog pansiona, branom paru Louet, svaku veer prepriava razgovore sa Paulom Michelom. Oni, postajui fascinirana publika, kupuju knjigu o izofreniji i otkrivaju da je samo u Francuskoj bilo 500.000 osoba sa dijagnozom izofrenije, te da ona moe snai svakoga u bilo koje vrijeme. Razgovarajui o pisanju, Michel otkriva: Svoj prvi roman pie sa oajanjem prokletih. Plai se da nikad vie nee napisati nita drugo I naravno, kao i svaki neiskusni idiot, nisam mogao odoljeti da ne stavim sve unutra. Sve to sam ikad mislio da je znaajno, vano.(HF, str. 111.) Michele istie da pred ljude i tekstove stavlja iste zahtjeve, a to je da trebaju biti otvoreni, nositi mogunost da budu svako i da ih mijenja svaki onaj s kim se susreu, tada e funkcionirati dinamika izmeu pisca i itatelja. Ali narator primjeuje da se to ne moe primijetiti u Michelovim tekstovima: Tebe nigdje nema u tvojim tekstovima. Tu je samo taj hladni, apstraktni, bezlini glas... ako misli da knjievno djelo treba biti otvoreno, onda bi trebao proizvoditi grube povrine, ne ove glatke, savrene spomenike koje pie. Oni su divni, divni. Ja ih volim. Znam to. Proveo sam godine i godine itajui ih iznova i iznova. Ali oni nisu otvoreni. Nisu. To su zatvoreni tekstovi Ima studeni u toj ljepoti, tom cinizmu, toj objektivnosti. Zastraujue ravnodunosti. Okrutnosti, skoro. (HF, str.117.) Upoznavi Michela, narator ga dri najstrastvenijim ovjekom kojeg je ikad sreo, te ne moe vjerovati da je on napisao te knjige. Smatra da on uope nije onakav kako pie. Michel mu odgovara pitanjem:

Moda je udaljenost mojih tekstova mjera moje line ukljuenosti? Moda je ta studen koju opisuje potrebna iluzija?(HF, str. 118.) Jednom su priali o usamljenosti, jednoj od glavnih tema Michelovih romana, koju nikada nije tematizirao direktno. Narator shvata da su Paul Michel i skrivena drama usamljenosti proivljavana u njegovim tekstovima bili potpuno i strano sjedinjeni. Taj proces nije bio Michelovo djelo, ve djelo naratora. Michel je bio kraj njegovog traganja, njegov cilj, gral, knjiga od koje je on traio da oda svoje tajne. Michel razlikuje dvije vrste usamljenosti, usamljenost apsolutne samoe da se ivi sam, radi sam, ne mora biti bolna, za mnoge pisce je potrebna. A druga je: Ali ima jedna druga vrsta usamljenosti koju je strano podnositi. Zastao je.A to je usamljenost vienja drukijeg svijeta od onog kojeg vide ljudi oko tebe, Njihovi ivoti ostaju udaljeni od tvog. Ti vidi taj bezdan, oni ne. Ti ivi meu njima. Oni hodaju po zemlji. Ti hoda po staklu. Oni sebe uljuljkuju u konformizam, s paljivo izgraenim slinostima. Ti si maskiran, svjestan svoje apsolutne razlike. Zato sam ja uvijek ivio u barovima- les lieuy de drague- jednostavno da bih bio meu drugima koji su bili kao ja.(HF, str. 119.) Iako se sm Foucault nikada ne pojavljuje u romanu, Dunckerova tematizira prijestup, seksualnost, ludilo, kategorije nenormalnih, sve vjeite teme djela ovog velikog filozofa, inei ga prisutnim, poput kakva duha, koji proganja ne samo Paula Michela, ve i neimenovanog naratora, otvarajui za radoznala/-u itatelja/-icu nepregledno polje asocijacija. Druei se sa Paulom Michelom, narator primjeuje da on: Nije poznavao granice ni osjeaj obuzdavanja. Bio je izvan njihove kontrole. Nisu imale pristup u njegov um, a on je to savreno dobro znao. Bio je slobodan ovjek. Ponekad kao dijete, traei pohvalu, odobravanje.(HF, str.111.) Narator zapaa stvarnu razliku izmeu njega i svih drugih pacijenata: Bila je u njegovim oima: njegove udne, sjajne oi bile su potpuno jasne, bez trunke oklijevanja, jo uvijek vrste, nemilosrdne, pronicljive.(HF, str. 113.), te donosi odluku da mu pomogne napustiti bolnicu. Ljekarska komisija prihvaa nalog za privremeno putanje Paula Michela, oni provode dva mjeseca otpusta u Midiju u blizini Nice kod Michelovih prijatelja. Nejasna enja njihovog odnosa prelazi u ljubavnu vezu. Narator nastoji isplanirati budunost, zamilja zajedniki ivot u Parizu, nakon to Michel proe ljekarsku komisiju. Nade koje su ga obuzele ne prate i samog Michela koji dri da narator previe ozbiljno shvata svoju ulogu spasitelja. Jedne noi ogromna tamna masa oluje pojavila se nad gradom kao predznak nesree: Zrak je bio naelektrisan, apokaliptian... Munje su svojim iznenadnim bljeskom svaki predmet oko nas osvjetljavale zlokobnom svjetlou... Onda, zastraujue blizu, dugaak, nazubljen klin munje presijee dolinu napola. A onda poe kia.(HF, str. 159.) Narator je u tim trenucima doivljavao Michela kao mirnu, pronicljivu, ravnodunu osobu, koja posmatra svijet kao to posmatra i oluju-hladnim pogledom kojeg se on tada plaio. Uinak te 9

oluje promijenio je sezonu, septembar je neizbjeno doao, promijenivi neto izmeu dvojice ljubavnika. Paul Michel se vie nije skrivao iza cinizma. On vie ne pokuava potisnuti svoj odnos sa Foucaultom. Kroz njegovu ispovijest saznajemo da su se sreli tokom studentskih nemira. Paul je ve bio objavio svoj prvi roman, a Foucault je bio prva osoba koja je dala komentar na njegov rad. Romanopisac u Foucaultu pronalazi osobu iji um radi po istim kodovima, iji je rad isto toliko anoniman, pa ipak toliko toliko lian i toliko lucidan, koliko i tvoj. (HF, str. 160.) Foucault ga nikada nije kontaktirao, ve mu je pisao u svojim objavljenim radovima. Mnogi primjeuju uznemirujuu slinost njihovih tema. Oni itaju jedan drugoga sa strau ljubavnika, zatim poinju pisati jedan drugom. Odluka koju smo donijeli, pisati jedan drugom... bila je intimna i strana. Bila je to tajna koja se nikad ne moe podijeliti. Bio je to udan skriveni gest uzajamnog pristajanja... On je bio itatelj za kojeg sam pisao...On je uvao tajnu nikad me nije izdao. (HF, str. 162.) Narator reaguje tvrdei da to nije tajna, ve injenica koju svako moe vidjeti, itajui obojicu, jednog uz drugog. Ali Michel tu vezu naziva neizgovorenim paktom... To je meu nama bilo apsolutno jasno... jedan drugome smo znali tajne, slabosti, strahove. Stvari koje su bile skrivene od svijeta. On je elio da pie beletristiku. Bojao se da nije zgodan. Da mu mladii nee udvarati. Ja sam za njega ivio taj ivot, ivot kojem je zavidio i za kojim je eznuo. Ja nisam imao nikakav autoritet, nikakvu poziciju. Bio sam samo bistar, karizmatian momak s velikim darom za prianje pria. On je uvijek bio slavniji od mene... francuski kulturni spomenik. Ja nisam nikad bio potovan. Ali ja sam pisao za njega, samo za njega. Ljubav izmeu pisca i itatelja se nikad ne velia. Nikad se ne moe dokazati da postoji. Ali on je bio ovjek kojeg sam najvie volio... itatelj za kojeg sam pisao (HF, str. 163.) U tim posljednjim trenucima provedenim zajedno narator se osjeao neizmjerno sretnim. Donio je odluku da se bori za Michela jer mu nita na svijetu nije bilo vanije od njega. Dobivi sve prole bitke da ga nae i oslobodi, naivno i nesumnjiavo je vjerovao da e dobiti i sljedeu, ne pretpostavljajui ta mu on jo ima za rei. Djeiju igra sa bocama i pijeskom na plai Michel usporeuje sa vlastitim radom:To je ono to je bilo moje pisanje. Poruke u boci. A ti nema vie poruka za poslati? Ne. I ta je ostalo romanopiscu da radi kad je poslao sve svoje poruke... Rien que mourir. (HF, str. 165.) Bijesan, narator odbija takav stav. Tematiziranje povratka Midiju upisivanje je krunog putovanja junaka ka prijelomnim dogaajima iz ivota. Nastavljajui razgovor, Michel ga pita da li je ikada volio neku enu, prepriavajui mu svoj doivljaj sa tog istog mjesta od prije petnaest godina. On, koji je uvijek ivio, putovao sam, koji svoju sobu jo od djetinjstva nije dijelio s nekim, dakle, koji je izabrao je samou, izolaciju, usamljenost budui da je to bio jedini nain na koji je mogao raditi, 10

i na koji je mogao braniti sebe, tog ljeta sklapa prijateljstvo sa jednim djeakom, upoznavi ga jednog jutra dok je postavljao mreu klopki po bazenima u stijenama. Bio je oaran snagom tog djeteta, njegovim zamuckujuim francuskim, njegovim potpunim odsustvom straha dok bi posmarao svijet. udno prijateljstvo je bljesnulo meu nama Pitao me je ta piem i izgovarao itave reenice iz moje biljenice, sa udnovatom koncentracijom, borei se da shvati njihovo znaenje. Sjeam se da mi je rekao koliko voli itati Sve to je proitao zvualo je preodraslo za njegov uzrast; udni, neprikladni tekstovi, Zole, Flouberta, T. C. Lawrencea, Oscara Wildea. ... Otkrio sam da nije imao majku, a da mu otac nikad nije kupio nijednu knjigu za djecu. Jednostavno je pustio dijete da prebire po njegovim policama za knjige... Nikad mi nije rekao svoje ime. Nikad me nije upitao za moje... Pitao me je zato sam uvijek sam. Rekao sam mu da sam pisac i da veina pisaca rade nasamo... Taj djeak je bio moja prva ljubav. A ja sam bio njegova... Ali bilo je tu neeg vanijeg. Postali smo prijatelji. Kakva je jednakost mogua izmeu djeteta od jedanaest i ovjeka u tridesetim? Prijateljstvo, sauesnitvo, povjerenje ine sve stvari jednakim. Ti me podsjea na njega. (HF, str. 167-170.) Paul Michel se zaljubio u svog prijatelja, tavie ljubav e biti obostrana. Taj detalj navodi na dvoje: prvo, na priu o homoseksualnoj elji, jer Michel se zaljubljuje u djeaka, tek u noi kad se rastaju dolazi do preokreta ili otkria. Ja sam prvi njega ugledao i primijetih poeljane kovrde, okupane zlatom, ruiaste obraze pocrnjele od sunca i s pjegama njegova dvosmislenost se razbi od mene sa svom silinom mora koje udara u velike stijene. Nisam pogrijeio s prirodom tog djeteta. Ali sam svakako bio zaveden njenim spolom.(HF, str. 171.) Te noi djevojica mu daje obeanje: Ako nekoga voli- ti zna gdje su i ta im se dogodilo. I izlae sebe opasnosti da ih spasi. Ako zapadne u nevolju, obeavam da u doi da te spasim... a kad budem bolje znala itati na francuskom, proitat u svaku rije koju napie. Ja u biti tvoj itatelj. Zar to nije najudnije obeanje, petit? Bili su Englezi. Njen otac je bio armantan ovjek. Radio je u Bank of England. Ponekad se pitam da li me se sjea. (HF,str. 171-172.) Kako pripovjeda privodi priu kraju, tako itatelj/ica moe osjetiti radost zbog ostvarenog obeanja, jer Germanistica nikad nije zaboravila Paula Michela. Odrala je svoje obeanje, poslala je naratora da ga spasi. Bio je u pravu za njenu snagu, njen osjeaj za svrhu, i njeno potpuno odsustvo straha. Shvatio sam tada zato je bio tako privuen djeakom na plai. Oni su bili isti, gledali su svijet hladnim oima. (HF,str. 185.) Sljedeih sedmica ispriao sam Germanistici sve. Trebalo mi je da priam. Ali u toj prii je bio jedan odlomak koji nisam nikad ispriao: susret Paula Michela s djeakom na plai. Nikad nisam ispriao tu priu jer je to bila njena tajna, tajni pakt koji je imala s njim. Ali sam itao i ponovo itao njeno 11

pismo Paulu Michelu. Sada razumijem ifru. Pismo je mogao napisati bilo ko od nas dvoje. Ona je odrala obeanje. Sada je bilo na meni da i ja odrim svoje. (HF, 186.) Poetak i kraj romana izvjetava nas o pripovjedaevom onirikom iskustvu. Taj san je referencijalni zahvat u tkivo romana, mizenambimski postupak koji umnoava odraene ideje i injenice iz romana. Odnos spisateljice prema likovima Svoje prvo prozno djelo, postmodernistiki, viestruko kodirani roman Halucinirajui Foucaulta Dunckerova poinje snom u kojem se pojavljuje ja, pripovjeda, koji nikad nije predstavljen, nikad imenovan. U recepciji tog romana moe se postaviti pitanje kako bi trebalo tumaiti odnos izmeu identifikacije i imena junaka u prozi Dunckerove? Da li se ona kao autor identifikovala sa mukom pozicijom, to jeste da li njen roman pretpostavlja mukog pripovjedaa ili stavlja mukog junaka u prvi plan? Ukrtene identifikacije i ukrteno pisanje ne treba tumaiti kao seksualne predstave, ve kao voluntaristiku proizvodnju njenog jastva. Naime, govorei o svome stvaralatvu Dunckerova istie da su je uvijek zanimale stvari koje naputaju okvire moralnosti i onoga to je zakonski prihvatljivo.5 Narator romana primjeuje da je Paul Michel bio romanopisac, a Foucault je bio filozof, ali je meu njima bilo udnovatih veza: Obojica su bila zaokupljena marginalnim, priguenim glasovima. I jedan i drugi su bili opinjeni grotesknim, bizarnim, demonskim... On (Paul Michel) je vidio svijet kao cjelinu, ali iz jednog iskrivljenog ugla. (HF, str. 7.) Piui Foucaultu, Paul Michel tvrdi: Obojica ivimo na rubu. Ti si me nauio da obitavam u krajnosti. Ti si me nauio da su granice ivljenja, miljenja jedine pijace gdje se znanje moe kupiti, po visokoj cijeni.(HF, str. 77) Navedene opaske sadre i ono to odlikuje rad Dunckerove, ije se pisanje takoer moe okarakterisati kao ono koje je fascinirano graninim, ekstremnim linostima i dogaajima. Ona je spisateljica koja odbija kategorizacije, to jasno svjedoi i njena bibliografija. Patricia Duncker se vjeto snalazi u pisanju naunih lanaka i akademskih studija, (budui da je specijalizirala englesku i njemaku knjievnost u periodu romantizma), ali i kao teoretiarka feminizma i rodnih studija, te novelistkinja i romanospisateljica. Patricia Duncker u romanu Halucinirajui Foucaulta izvodi dva unakrsna prevoenja, jedno preko roda, a drugo preko polnosti; ona usvaja poziciju mukarca i muke homoseksualnosti. Kako treba da shvatimo to usvajanje? Tog pripovjedaa koji nikad nije imenovan moemo tumaiti kao mjesto na kojem se konvencije anonimnosti zamjenjuju konvencijama tradicionalnog mukog pripovjedaa. To ja je znak koji izmie, znak koji omoguuje
5

Duncker, Patricia, http://www. contemporary writers. com/authors/profile/?p=auth33, dostupno 15. 01. 2008.

12

povlaenje u anonimnost i time postaje preutni uslov koji se ponovo pojavljuje kao netematska tekstualna smetnja u samoj matrici heteroseksualne konvencije.6 ini se da tekst Patricie Duncker idealizuje muko autorstvo premjetanjem identifikacije. U krajnjoj liniji, mi znamo da je to tekst Patricie Duncker, to moda nagovjetava da ona diktira ono to bezimeni pripovjeda zapisuje. Dunckerova se prvo skriva iza te enske konvencije, nestaje da bi na kraju posjedovala tekst koji je naizgled dala nekom drugom. Drugim rijeima, ona zahtijeva za sebe autorska prava tako to ih prenosi na osobu koja predstavlja zakon; taj prijenos je neka vrsta podvale koja olakava polaganje prava na tekst kojeg se ona samo prividno odrie. 7 Lani prijenos, figura za ukrtenu identifikaciju, istovremeno omoguuje i prikriva mehanizme elje. Prema Judith Butler identifikacija je uvijek ambivalentan proces, zauzimanje pozicije koja je u isti mah preuzimanje kontrole, liavanje i rtvovanje, prevarantski dar, prividno rtvovanje, gdje se ensko autorstvo naizgled povlai pred mukim, stavljanje potpisa preko potpisa, koje se pretvara u uzbudljivu razmjenu, razmjenu u kojoj rtvovanje i prisvajanje konvergiraju i gdje ime postaje dvoznano mjesto zabranjenog uzimanja, munog davanja.8 Neprozirnost ja je uvjet fantazmatske preraspodjele autora-subjekta u pripovijedanju. To ja je predstavljeno kao neprozirno zabranom njegove elje, koja postavljajui pitanje mogueg zadovoljavajueg imena, zabranjuje izgovaranje tog imena.9 Onaj ko se ne usuuje izgovoriti svoje ime umnoava imena na mjestu tog neizgovaranja uspostavljajui mogunost fikcije kod tog zamjenjivanja, on istovremeno ponavlja i mijenja zabranu, ali i koristi je obezbjeujui mogunost njenog opetovanja i podrivanja. Kako da protumaimo Dunckericino neprestano igranje sa imenima likova u djelu? Pripovjedaeva djevojka je Engleskinja, postdiplomac, i poput drugih likova u romanu ija imena signaliziraju sinegdohijsko saimanje njihove ivotne preokupacije, nazvana je Germanisticom. Da igra sa imenima u romanu nije sluajna potvruje i detalj da je pravo ime filozofa Faucaulta Michel upotrijebljeno kao prezime fiktivnog lika pisca, u romanu. Ludi pisac je nakon est godina boravka u bolnici Sainte-Anne prebaen u bolnicu Sainte-Marie. Imena bolnica sjedinjena u sloenicu Anne-Marie daju ime susjede Michelove majke koja se, iako kao sporedni lik, spominje u romanu kao osoba koja se povremeno brinula o njemu. Prema Judith Butler ime funkcionie kao neka vrsta zabrane, ali i kao povod koji stvara mogunosti. Ime je znak simbolikog poretka, ono to zakonski definie prihvatljiv subjekt kroz uspostavljanje polne razlike i prisilne heteroseksualnosti. U Drugom seminaru Lakan naglaava da je imenovanje drutveni ugovor kojim dva subjekta istovremeno pristaju da prepoznaju isti
6 7

Judith Butler: navedeno djelo, str. 185. Isto, str. 187. 8 Isto, str. 184. 9 Butlerova navodi da je homoseksualnost poela da se vezuje za neizgovoreno i neizgovorljivo ime tokom suenja Oskaru Vajldu.

13

objekat.10 Ta je drutvena funkcija imena mehanizam stabilizacije niza mnogostrukih i prolaznih identifikacija, koje Lakan shvata kao kruni tok ega, ali ne i kao subjekt unutar simbolikog. Imaginarna relacija je slaba zato to je tu spoljni objekt odluio biti sopstvo. Rastojanje izmeu ega, koji se drugdje identifikuje, i tog drugdje, kao mjesta definisanja ega, ne moe se ukinuti, to tu identifikaciju optereuje kao nesklad i neuspjeh. Ime kao dio drutvenog sistema znakova pomie slabost imaginarne identifikacije i poklanja joj drutvenu trajnost i zakonitost. Imenovanjem, nestabilnost ega dobiva simboliku funkciju i postojanost. Lakan tvrdi da je trajno pojavljivanje ljudskog subjekta u vremenu u pravom smislu prepoznatljivo samo posredstvom imena. Ime je vrijeme objekta. 11 Tu ulogu imena-obezbjeivanje identiteta subjekta u vremenu-Slavoj iek u Uzvienom predmetu ideologije smatra njegovom ideolokom dimenzijom. Po ieku, lino ime nema nikakav sadraj, ono je funkcija govora kojom se oznaava jedan identitet. Filozof Sol Kripke smatra da je lino ime kruta oznaka koja obezbjeuje identitet subjekta u vremenu. Obojica naglaavaju drutveni ugovor koji imenu daje mo da onome to imenuje podari trajnost i prepoznatljivost. Drutveni je ugovor zasnovan na Zakonu Oca, patrilinearnom ustrojstvu koje obezbjeuje da patronimska imena istrajavaju u vremenu kao nominalne zone falusne kontrole. Kad je lino ime razvijeno kao patronim, moe se shvatiti kao skraenica za drutveni ugovor ili simboliki poredak koji strukturira subjekte imenovane pozicijom u patrilinearnoj drutvenoj strukturi.12 Sinegdohijska zamjena imena u prozi Dunckerove je svjesno podrivanje identiteta, zasnovanom na Zakonu Oca, i konvencionalnih predstava o rodnom i tjelesnom integritetu, predstava koje istovremeno odbijaju i razotkrivaju homo/bi/seksualnost likova. Ipak, pria o enskoj moi u ovom romanu ima smisla budui da su muki likovi romana usmjereni na enu kako bi uspostavili svoju subjektivnost. Bez posrednikog zauzimanja muke drugosti -ene, nema identiteta mukarca, tako da je/su glavni lik/ovi figura/e koja/e se puni/e znaenjem zahvaljujui enskom liku, Germanistici. Njena ljubav i prijateljstvo dio su zajednikog projekta pisanja i paralelnog ivljenja.13

10

Nav. prema: Butler, Judith: Tela koja neto znae, o diskurzivnim granicama pola, prev. Slavica Mileti, Beograd: Samizdat B92, 2001. str. 192. 11 Isto, str. 192. 12 Isto, str. 193-194. 13 Koristan pregled mogunosti paralelizma u stvaralatvu donosi prof. dr. Hanifa Kapidi-Osmanagi u radu Knjiga Helene Cixous o Jacquesu Derridi,itati Cixous Derridu dok itaju jedno drugo, Novi izraz, asopis za knjievnu i umjetniku kritiku, god. VII, knj. VIII, br. 33-34, Sarajevo, 2006. str. 116.

14

LITERATURA

Butler, Judith: Tela koja neto znae, o diskurzivnim granicama pola, prev. Slavica Mileti, Beograd: Samizdat B92, 2001. Duncker, Patricia: Halucinirajui Foucaulta, prev. Gordana Lonco, Sarajevo, ahinpai, 2006. Duncker, Patricia: http://www.contemporary writers. om/authors/profile/? p=auth33, dostupno 15. 01. 2008. Kapidi-Osmanagi, Hanifa: Knjiga Helene Cixous o Jacquesu Derridi,itati Cixous Derridu dok itaju jedno drugo, Novi izraz, asopis za knjievnu i umjetniku kritiku, god. VII, knj. VIII, br. 33-34, Sarajevo, 2006 Moranjak-Bambura, Nirman: ene i mo, Politika osnaivanja, http: //www. openbook. ba/procolharum/nirman/zene. htm, dostupno 27. 03. 2006. Skopljak, Alma: Foucaultov diskurz o tijelu, pregled pojmova, objavljen u RAZLIKA/DIFFERANCE, asopis za kritiku i umjetnost teorije, god. 4, br. 10/11, Tuzla, 2005.

15