Handbook 2

(Poeo prevoditi 13. 07. 00 09:18:24)

Handbook of Seventh-day Adventist Theology 2 str. 1-21 Tko su adventisti sedmoga dana? Nancy J. Vyhmeister Uvod Na pitanje: Tko su adventisti sedmoga dana?ukratko se moe odgovoriti: Crkva adventista sedmoga dana (Kranska adventistika crkva) proirena je po cijelome svijetu i ini je vie od deset milijuna krana koji svetkuju subotu i oekuju Isusov drugi dolazak. Ako bismo detaljnije odgovorili, rekli bismo da su adventisti sedmog dana konzervativna zajednica evangelikih krana koji svoju vjeru temelje na Bibliji i usmjeruju na Krista, koji naglaavaju Njegovu smrt pomirenja na kriu, slubu u nebeskom Svetitu i skori povratak da izbavi svoj narod. Poznati su po svetkovanju subote, po naglaavanju ouvanja zdravlja kao dijela vjerske dunosti i po svojim misijskim aktivnostima u svijetu. U ovom uvodnom poglavlju nastojimo dati povijest Crkve, od njenih pretea do poetka dvadesetog stoljea. Drugi dio prua pregled sadanjeg djelovanja Crkve, kao i letimina zapaanja o vanim predmetima s kojima se suoava Crkva adventista sedmog dana. Bibliografija ovog lanka sadri popis upotrijebljenih izvora, kao i knjiga za daljnje upoznavanje povijesti i djelovanje Crkve adventista sedmog dana. I. Prethodnici i adventizam devetnaestog stoljea A. Pretee Crkve adventista sedmog dana B. Mileritski pokret C. Veliko razoaranje D. Rano uenje adventista sedmog dana E. Prve adventistike voe 1. Joseph Bates (1792-1872) 2. James Springer White (1821-1881) 3. Ellen Gould (Harmon) White (1827-1915) F. Rana adventistika povijest 1. Tisuu osamsto pedesete: Nakladniko djelo 2. Tisuu osamsto ezdesete: Organizacija 3. Tisuu osamsto sedamdesete: Obrazovno i misijsko djelo G. Kraj stoljea H. Reorganizacija Crkve I. Sukob s Kellogom II. Crkva adventista sedmog dana u dvadesetom stoljeu A. Napredovanje Crkve 1. Nakladniko djelo 2. Radio i televizija 3. Misionarski brodovi i zrakoplovi 4. Ciljana misija B. Ukljuivanje laika u misiju C. Obrazovni sustav D. Zdravstveno djelo E. Dobrotvorno i razvojno djelo F. Organizacija Crkve G. Razvoj na teolokom podruju III Literatura I. Prethodnici i adventizam devetnaestog stoljea Ime adventisti sedmog dana prihvaeno je 1860. godine. Ljudi koji su ga izabrali odluili su se predstaviti pojmovima svojih osebujnih vjerovanja svetkovanja Bojeg svetog dana u sedmi dan tjedna i uvjerenja o neposrednost skorog Isusovog drugog dolaska. The

Handbook 2

Seventh-day Adventist Publishing Association (Adventistiko nakladniko drutvo) organizirano je kao pravno tijelo 1861. Formalna organizacija Crkve adventista sedmog dana uslijedila je 1863. godine. Roenje slubene Crkve pada na poetak tisuu osamsto ezdesetih. Razdoblje njezinog nastajanja pokriva nekoliko desetljea. Njezini korijeni seu do apostolskih vremena, budui da su se njezini pioniri smatrali nastavkom novozavjetne tradicije. A. Pretee Crkve adventista sedmog dana Poetkom devetnaestog stoljea tumai Biblije u svijetu pisali su i govorili o blizini drugog Isusovog dolaska. Temeljito prouavanje proroanstava iz Daniela i Otkrivenja navelo je mnoge na zakljuak da se pribliava kraj prorokih razdoblja. Manuel de Lacunza, isusovac roen u ileu, prouavao je Bibliju dvadeset godina prije no to e napisati La venida del Mesas en gloria y magestad (Mesijin dolazak u slavi i velianstvu). Lacunzino djelo preveo je na engleski londonski propovjednik Edward Irving, koji se pozvao na njega u jednom izvjetaju prve Proroke konferencije u Alburyju u Engleskoj. Na konferencije u Alburyju, odravane od 1826. do 1830., dolazio je kler iz razliitih crkava i vjerskih zajednica da prouava blizinu drugog Kristovog dolaska, proroanstva Daniela i Otkrivenja i dunosti crkve koje proizlaze iz ovih pitanja (PFOF 3:276). Joseph Wolff, jedan od dvadesetorice koji su prisustvovali konferenciji 1826. godine, proputovao je zapadnu i sredinju Aziju uei da e Krist doi oko 1847. da uspostavi tisuugodinju vlast u Jeruzalemu. U vicarskoj je Franois Gaussen, s poetkom 1837. godine odrao u nedjeljnoj koli niz predavanja o Danielovim proroanstvima; u njima je pokazao da Daniel i Otkrivenje prikazuju povijest svijeta, koja e uskoro doi kraju. U Sjevernoj Americi je poetak devetnaestog stoljea bilo vrijeme velike vjerske revnosti. Iz ovog razdoblja velikog buenja proizali su snaan inozemni misionarski pokret, skupovi pod atorima (camp meetings) sa svojim jedinstvenim himnama, pokret nedjeljne kole i Ameriko biblijsko drutvo. U tom razdoblju u veem dijelu vjerske misli i aktivnosti pokretaka snaga je bila prorotvo (PFOF 4:85). Propovijedima, traktatima i knjigama objavljivano je da dogaaji koji se zbivaju u svijetu mogu biti samo uvod u milenij. Smatralo se da proroka razdoblja u Danielu i Otkrivenju dolaze kraju. U takvom okruenju pojavile su se pretee Crkve adventista sedmog dana. S druge strane adventistiki korijeni seu mnogo dublje. U esnaestom stoljeu je Martin Luther napisao kako je uvjeren da se sudnji dan nee odlagati due od tristo godina. Prvi adventisti, odnosno vjernici koji su vjerovali u drugi Kristov dolazak, bili su sami apostoli. Pavao je s velikom enjom oekivao Isusov povratak (1 Sol 4,16). Svi ovi izriaji vjere bili su u sutini utemeljeni na Isusovom obeanju: Ponovno u doi. (Iv 14,3 DF) B. Mileritski pokret Farmer William Miller poeo je u Low Hamptonu u dravi New York, u vrijeme svog obraenja 1816. paljivo prouavati Bibliju. Nakon dvije godine istraivanja zakljuio je da e prema proroanstvu u Danielu 8,14 za oko dvadeset i pet godina doi kraj svemu u naem sadanjem stanju (Miller 12). Miller je proveo jo pet godina istraujui i ponovno ispitujui razloge za i protiv svog vjerovanja. Tako se osvjedoio ne samo u blizinu Kristov dolaska, nego i u obvezu da drugima prenese to je vjerovao. Budui da je bio autodidakt i po naravi povuen, Miller se bojao ustati i objaviti ono to je naao u svom prouavanju proroanstava. William Miller je 1831. godine obeao Bogu da e se, ako ga trae da propovijeda, odazvati i rei im to sam naao u Bibliji o Gospodnjem dolasku (Isto, 17). Jo dok se molio, jedan je mladi ovjek bio na putu da farmera koji prouava pozove da vodi u vjerskom buenju. Iznenaen brzim odgovorom, Miller se jedan sat borio u molitvi dok nije bio spreman prihvatiti poziv i govoriti u oblinjem Dresdenu. Godine 1832. Miller je objavio niz od osam lanaka u jednim novinama u Vermontu. Godine 1834. ga nalazimo da sve svoje vrijeme posveuje propovijedanju i pisanju. Dvije godine kasnije izdaje knjigu, koju kasnije proiruje kronologijom i prorokim kartama. Od listopada 1834. do lipnja 1839. Millerov dnevnik biljei osam stotina predavanja odranih kao odgovor na izravni poziv.

Handbook 2

Kako su se propovjednici drugih vjerskih zajednica pridruili Milleru, tako je rastao broj vjernika. Oni koji su sudjelovali u pokretu nazvani su milerovcima ili adventistima. Joshua Himes je 1840. godine pokrenuo izdavanje asopisa Signs of the Times (Znaci vremena), prvi od velikog broja mileritskih izdanja. Te iste godine upuen je poziv na sudjelovanje u prvoj Generalnoj konferenciji krana koji oekuju advent u Bostonu. Ovom je sastanku slijedio drugi 1841. godine. Dvije stotine prisutnih nainili su plan irenja literature i propovijedanja adventne vijesti meu razliitim vjerskim zajednicama koje su predstavljali. S poetkom 1842. odravana su mileritska okupljanja pod atorima da probude grenike i oiste krane oglaavanjem Pononog poklia, naime, objavljivanjem neposredno predstojeeg Kristova dolaska da sudi svijetu (Hale, Plumer, and Cole, 88). Miller je kasnije procijenio da je dvijestotine propovjednika, pet stotina predavaa i pedeset tisua vjernika iz raznih crkava i vjerskih zajednica bilo ukljueno u pokret. Svojim prorokim kartama, knjigama, asopisima i velikim sastancima pod atorima, mileriti su ostavili snaan dojam na suvremenike u sjeveroistonim dravama. Takoer su poeli nailaziti na protivljenje matinih crkava. Glasine o fanatikom vjerovanju milerita su se brzo irile. Novine su objavljivale lanke koji su sadravali vie izmiljotina nego istine; prema jednima adventisti su pripremali odjeu za uzaae. Javno ismijavanje kojemu su mileriti bili izloeni, navelo je veinu njih da se 1843. odvoje od crkava kojima su dotad pripadali. C. Veliko razoaranje Miller je nauavao da e kraj svijetu doi nekako u 1843. godini. U ljeto te godine izrazio je razoaranje to Krist jo nije doao, ali je pozivao vjernike da nastave oekivati skori Gospodnji dolazak. U veljai 1844. skupina adventistikih propovjednika, koja nije ukljuivala Millera, dola je do zakljuka da proroanstvo o 2300 dana iz Daniela 8,14 nee doi kraju do jeseni 1844. Ubrzo nakon toga odreen je i dan, 22. listopada. Novi datum za Kristov drugi dolazak izraunali su na osnovi datuma za idovski Dan pomirenja u sedmome mjesecu karaitskog idovskog kalendara. Budui da je Krist kao naa Pasha bio razapet na dan kad se klalo pashalno janje, a uskrsnuo na Blagdan snopa za rtvu prikaznicu, bilo je logino oekivati da e On izai iz nebeske Svetinje nad svetinjama da na Dan pomirenja objavi poetak jubilarne godine. No datum 22. listopada je jako sporo prihvaan. Meutim, nisu se svi prikljuili pokretu sedmog mjeseca. Sam Miller odluio je samo dva tjedna pred sudbonosnim danom da je 22. listopada 1844. ispravno odreen dan. Mileriti su se 22. listopada 1844. sa sveanom radou i velikim oekivanjem okupili u domovima i crkvama da ekaju Kristov povratak. Na alost, njihove su se nade izjalovile. Njihovom razoaranju pridodano je ismijavanje rugaa, kojima su se pridruili neki koji su iz straha prihvatili vjeru u advent. Vjerni pak, sigurni da je Bog vodio njihov pokret, pokuali su razumjeti u emu su pogrijeili. Nakon velikog razoaranja oni koji su oekivali advent, podijelili su se u skupine koje su se razlikovale po miljenju zato Krist nije doao. Veina je bila sigurna da je bila u pravu kad je proroanstvo o 2300 dana primijenilo na drugi Kristov dolazak; budui da Krist nije doao, mora da su pogrijeili u svome raunanju. Jedna manja skupina je bila uvjerena da je imala pravo to se tie dogaaj i raunanja; Kristov dolazak je bio duhovni dogaaj u ivotu vjernika. Postali su poznati kao spiritualisti i mnogi do njih prili su ejkerima (Shakers). Neki su postavili nove datume za drugi dolazak, samo da bi ponovno doivjeli razoaranje. Druga je, opet, skupina tvrdila da je raunanje bilo ispravno, ali da su oekivali pogrean dogaaj; meu njima su bili osnivai Crkve adventista sedmog dana. William Miller je nastavio oekivati Isusov povratak, premda je priznao da su povijesni i kronoloki izvori na kojima je zasnivao raunanje mogli biti pogreni. U svom oekivanju skorgo Isusovog dolaska odvojio se od onih koji su vjerovali da je greka bila u dogaaju, a ne u vremenu, ali se sve vrijeme odnosio prema njima kao prema kranskoj brai. On nije prihvatio novo razumijevanje nebeskog Svetita, san umrlih i svetkovanje subote s pionirima Crkve adventista sedmog dana. Miller je umro 1849. s nadom u Spasitelja koji e skoro doi.
3

Handbook 2

Dvadeset i treeg listopada 1844. godine Hiram Edson i jedan mileritski prijatelj poli su da ohrabre one koji su zajedno s njima doivjeli razoaranje. Dok su poslije molitve prelazili preko Edsonove njive s kukuruzom, Edson je odjednom doivio bljesak spoznaje. Mileriti su uili da je Svetite koje se trebalo oistiti (Dan 8,14) bila Crkva na zemlji, koju je prigodom drugog Kristovog dolaska trebalo oistiti od grijeha. Edson je shvatio da se Svetite koje je trebalo oistiti nije nalazilo na zemlji ve na nebu; 22. listopada oznaio je poetak, a ne kraj, antitipskog Dana pomirenja. Isus je uao u Svetinju nad svetinjama nebeskog Svetita da obavi naroito djelo prije no to se vrati na ovu zemlju. Edson i njegovi mileritski prijatelji su ponovno ispitivali Sveto pismo drei ovo na umu. Owen R. L. Crosier razradio je 1845. Edsonovo gledite, jasno iznosei stajalite koje su adventisti sedmog dana kasnije usvojili. Dvadeset i drugi listopada 1844. oznaio je poetak ienja nebeskog Svetita i otvaranje istranog, predadventnog suda; drugi Kristov dolazak na zemlju bio je stvar budunosti. Nije bilo odreivanja datuma, ali su se sloili da e se Isus uskoro vidljivo vratiti. Nakon toga slijedit e milenij tijekom kojega e Krist i sveti kraljevati na nebu. Na kraju tisuu godina Bog e obnoviti zemlju i uspostaviti svoje kraljevstvo. D. Rano uenje adventista sedmog dana Ve je prije 1844. trajna vanost sedmoga dana, subote, kao dana bogosluja, bila predmet razmatranja nekih milerita. Istodobno je Rachel Oakes Preston, inae baptistica sedmog dana, neka od izdanja svoje crkve dala kranima u Washingtonu, u dravi New Hempshire, koji su oekivali svoje izbavljenje zajedno s drugim adventistima. Njihov propovjednik Frederick Wheeler uskoro je poeo svetkovati subotu i neto kasnije u 1844. ta je zajednica postala prva grupa adventistikih svetkovatelja subote. Subota je, zajedno s nebeskim Svetitem, za ove vjernike postala sadanjom istinom. Premda je veina milerita vjerovala u svjesno stanje umrlih, niz njih usvojilo je uenje da su mrtvi nesvijesni i da ne znaju nita. Godine 1842., poslije prouavanja o tome to Biblija govori o stanju umrlih, George Storrs, bivi metodistiki propovjednik, napisao je knjigu koja je openito poznata kao Storrovih est propovijedi. U njoj je potvrdio biblijsko uenje prema kojem umrli dobri i zli nita ne znaju i slikovito reeno spavaju do uskrsnua. William Miller i ostale voe protivili su se ovome uenju, ali nisu bili u stanju uvjeriti svoje sljedbenike da je njihovo vlastito gledite bilo ispravno. Poto se 1845. nisu mogli sloiti o stanju umrlih i vjenom kanjavanju zlih, mileriti prisutni na konferenciji u Albanyju su se ograniili na tvrdnju da e pravednici primiti nagradu u vrijeme drugog Kristovog dolaska. U meuvremenu, prve adventistike voe, kao to su Joeph Bates, Ellen Harmon i James White, prihvatile su sukladno svom vjerovanju u skoro uskrsnue biblijsko uenje o uvjetnoj besmrtnosti i smrtnome snu. S poetkom u 1845. prvi adventisti objavili su svoja gledita u traktatima, u svojim asopisima i prijateljski naklonjenim novinama. Iz pera adventistikih voa potekli su traktati i razni spisi, objavljujui novo razumijevanje nebeskog Svetita i subote. Prvi broj asopisa Present Truth (Sadanja istina) pojavio se 1849. godine. Od 1848. do 1850. odrane su Subotnje konferencije u razliitim mjestima na podruju Nove Engleske. Ovi su sastanci pojasnili uenje o suboti i sluili da ujedine brau oko velikih istina povezanih s vijeu treeg anela (J. White, 5). Na ovim konferencijama vjernici su prouavali Sveto pismo i molili za jasno razumijevanje ispravnog nauka. Tijekom tih godina predstavnici vie vjerskih skupina doli su do zajednikog razumijevanja stupova adventistike vjere kao to su subota, drugi Kristov dolazak i stanje umrlih. Njihova zajednika teologija predstavljala je osnovu za kasniji razvoj Crkve. E. Prve adventistike voe Najistaknutiji meu pojedincima koji su proizali iz mileritskog pokreta i poveli u osnivanju Crkve adventista sedmog dana bili su Joseph Bates i James i Ellen White. No oni, kao i drugi pioniri, ne bi se smatrali utemeljiteljima novog vjerskog pokreta. Oni su se smatrali duhovnim batinicima istine i popravljaima pukotina; ne inovatorima ve reformatorima. Oni nisu izmiljali doktrine, ve su ih nalazili u Bibliji. Tako su svoje korijene vidjeli u Starom i Novom zavjetu. 1. Joseph Bates (1792.1872.)

Handbook 2

Vaan lan utemeljiteljskog trija, Joseph Bates pomorac, reformator i propovjednik rodio se u Novoj Engleskoj 1792. Bates je sa petnaest godina otiao na more, da bi preao put sve do brodskog kapetana 1820. U njegovoj autobiografiji nalazimo opis njegovih pomorskih pustolovina i luke koje je obiao na svojim putovanjima po svijetu. Nakon svog obraenja oko 1824. godine, zapovijedao je brodom na kojem nije dozvoljavao upotrebu alkoholnih pie, psovanje i pranje i krpanje odjee nedjeljom. Njegov pomorski ivot zavrio je 1827. godine, ubrzo nakon to se krstio i postao vjernikom Kranske crkve (Christian Church) u Fairhavenu, dravi Massachusetts, u kojoj je njegova supruga Prudence ve bila vjernica. Osrednje imuan, Bates se skrasio kao poduzetnik s velikim zanimanjem za graanska prava, ukljuujui trezvenost, protivljenje ropstvu i obrazovanje. Godine 1839. Bates je prihvatio Millerova gledita o drugom Kristovom dolasku. Od tada on e punu pozornost posvetiti mileritskom pokretu. Godine 1844. prodao je kuu, sredio raune i postao propovjednik. Poetkom 1845. Bates je proitao lanak T. M. Preblea o suboti, upravo objavljen u asopisu The Hope of Israel (Nada Izraela). Na to je otputovao u Washington u dravi New Hampshire, gdje je cijelu no proveo u prouavanju s Frederickom Wheelerom, prije nego to je odluio svetkovati subotu. Idue je godine Bates napisao traktat od etrdeset i osam stranica pod naslovom Subota kao sedmi dan, trajan znak (The Seventday Sabath, a Perpetual Sign). U njemu je prikazao subotu na temelju Deset zapovijedi kao moralnog vodia i mjerila za krane. Sljedee godine, u drugome izdanju, Bates je subotu stavio u okvir vijesti treega anela iz Otkrivenja 14. Prihvaajui identifikaciju Zvijeri kao papinstvo, Bates je vjerovao da je promjena tjednog dana bogosluja sa subote na nedjelju bila oznaka papinske vlasti. Propovijedajui drugi Kristov dolazak, subotu, nebesko Svetite i smrtni san, Bates je 1849. otputovao na zapad u Michigan. Nakon to je okupio skupinu obraenika u Jacksonu, preao je 1852. u Battle Creek. Od 1855. pa na dalje, adventistiko djelo je bilo smjeteno u Battle Creeku, u dravi Michigan. Tijekom godina oblikovanja Crkve, Bates je obino bio pozvan da predsjedava konferencijama. Predsjedavao je sastanku 1860. na kojem je prihvaeno ime adventisti sedmog dana za nejaku nakladniku kuu. Takoer je predsjedao organiziranju Miigeneske konferencije 1861. Bates je zastupao i prakticirao zdrav nain ivota. Zahvaljujui tome dugo je i zdravo ivio. U dobio od sedamdeset i est godina, Bates je bio jedan od osobitih govornika na prvom adventistikom sastanku pod atorima, odranom u Wrightu u Michiganu, 1868. godine. Tijekom 1871. godine, ve kao sedamdeset devetogodinjak, Bates je odrao najmanje stotinu sastanaka, osim to je sluio u svojoj mjesnoj crkvi. Umro je u oujku 1872. u Health Institute (Zdravstvenom institutu) u Battle Creeku. 2. James Springer White (1821.1881.) Roen u Palmyri, u dravi Maine, 1821. godine, James White je kao djeak patio od fizikih bolesti. Slabo zdravlje spreavalo ga je da prije svoje devetnaeste godine poe u kolu. A onda, da bi nadoknadio izgubljeno vrijeme, uio je po osamnaest sati dnevno tijekom dvanaest tjedana da dobije diplomu uitelja. Nakon to je godinu dana radio kao uitelj, White je ponovno poao u kolu za sljedeih sedamnaest tjedana. To je bilo sve njegovo ope obrazovanje. James se sa petnaest godina krstio u crkvi Christian Connection (Kranska veza). Poslije druge godine uiteljevanja saznao je od svoje majke za Millerovo uenje. Godine 1842. White je prvi put uo Millerovu propovijed. Ubrzo nakon toga nabavio je proroke karte, posudio konja i krenuo da navijeta adventnu vijest. Bio je rukopoloen za propovjednika u svojoj crkvi 1843. godine. Jo prije razoaranja White je sreo Ellen Harmon. Njihova se veza, meutim, razvila kasnije, nakon to su se zajedno borili protiv fanatizma u istonom dijelu drave Maine 1845. Vjenao ih je mirnovi sudac 30. kolovoza 1846. u Portlandu, u dravi Maine. Ubrzo nakon toga poeli su svetkovati subotu. Od 1848. pa nadalje, James se potpuno posvetio propovjednikoj slubi. Tijekom konferencije u Dorchesteru, u dravi Massachusetts, krajem 1848. godine, Ellen je u vienju vidjela da James treba izdati asopis u kojem bi objasnio istine koje je drala siromana i jako ratrkana skupina svetkovatelja subote. Na to je James u srpnju 1849. poeo izdavati asopis
5

Handbook 2

Present Truth (Sadanja istina). asopis je posebno naglaavao vijest o suboti i adventistiko gledite o Svetitu. Adventisti su 1850. prvi put izdali asopis Adventist Review (Adventistiki pregled) da ohrabre i osvjee pravog vjernika pokazujui ispunjenje proroanstava u prolim predivnim Bojim djelima (Himes, Bliss, and Hale 1). James White je bio urednik oba asopisa. U studenome te godine dvije su publikacije spojene u jednu: Second Advent Review and Sabbath Herald Pregled o drugom dolasku i subotnji vjesnik), prethodnik dananjeg Adventist Reviewa (Adventistikog pregleda). Whitovi su 1855. preselili u Battle Creek. James je 1860. sudjelovao u izboru imena vjerske zajednice. Kad je u svibnju 1861. novoosnovana Seventh-day Adventist Publishing Association (Nakladnika udruga adventista sedmog dana) u Battle Creeku registrirana kao pravna osoba u skladu s miigenskim zakonima, James White je bio njezin predsjednik, kao i urednik Review and Heralda (Pregleda i Glasnik). James White je bio predsjednik Generalne konferencije od 1865. do 1867., od 1869. do 1871. te ponovno od 1874. do 1880. U lipnju 1874. poeo je s izdavanjem asopisa Signs of the Times (Znaci vremena) u Oaklandu u Kaliforniji. Neprekidni rad u voenju i administraciji, kao i u urednikom poslu i putovanjima, potkopao je Whiteovo zdravlje. Napad malarije u kolovozu 1881. doveo ga je u sanatorij Battle Creek, u kojem je umro 6. kolovoza. Pokopan je u grobu obitelji White na groblju Oak Hill u Battle Creeku. 3. Ellen Gould (Harmon) White (1827.1915.) Punih trideset i pet godina je ivot Ellen White bio isprepleten s ivotom Jamesa Whitea. Zajedno su izgradili obitelj i Crkvu. Crkva adventista sedmog dana prepoznaje Ellen White kao Gospodnjeg vjesnika, primatelja jedinstvenog i plodnog dara prorotva. Ellen je roena u domu farmera sjeverno od Gorhama u dravi Maine. Ona i njezina blizankinja Elizabeth bile su najmlae od osmero djece. Jo za njezinog djetinjstva obitelj se preselila u Portland, u dravi Maine, gdje je njezin otac bio eirdija. U starosti od devet godina, kad se jednog poslijepodneva vraala iz kole kui, Ellen je u lice pogodio kamen to ga je bacio jedan djeak, uenik iz njezinog razreda. Puna tri tjedna leala je u nesvjesti. Slomljeni nos i vjerojatan potres mozga uinili su joj disanje tekim. U starosti od dvanaest godina osjeala se dovoljno snanom da se vrati u kolu, ali nije bila sposobna dugo podnositi stres; tako je zavrilo njezino osnovno kolovanje. Ellenina obitelj je ozbiljno pristupala religiji. Njezin otac je bio akon u mjesnoj metodistikoj crkvi. Godine 1840. su Ellen i ostali lanovi njezine obitelji uli predavanje Williama Millera i prihvatili vjerovanje da e se Isus vratiti na zemlju negdje oko 1843. Ellen je 26. lipnja 1842. krtena uronjavanjem i primljena u Metodistiku crkvu. U prosincu 1844. godine, u vrijeme kad su se mnogi razoarani mileriti kolebali u svojoj vjeri, Ellen je sa etiri druge ene dola na bogosluje u dom jedne prijateljice. Za vrijeme dok su se molile, sedamnaestogodinja Ellen doivjela je svoje prvo vienje, u kojem joj je bilo prikazano putovanje adventistikog naroda prema nebu: koraali su uskim putem prema nebeskom gradu, visoko iznad zemlje, oiju uprtih u Isusa. Ellen je takoer vidjela drugi Kristov dolazak i slavu Novoga Jeruzalema (EW 13-20). Kad je Ellen ispriala drugim vjernicima to je vidjela, adventistika se grupa ohrabrila. Poticali su je da pria o onome to je vidjela u tom prvom vienju, kao i u onima koja su slijedila. S oklijevanjem je poela ii od mjesta do mjesta iznosei svoje svjedoanstvo. Na jednome od ovih putovanja radila je s mladim adventistikim propovjednikom James Whiteom. Vjenali su se 30. kolovoza 1846. Henry Nichols White, roen 26. kolovoza 1847. godine uveo je Ellen u radosti i alosti materinstva. Njezin drugi sin, James Edson, rodio se u srpnju 1849. u Rocky Hillu, u dravi Connecticut. William Clarence pridruio se obitelji 1854. John Herbert, roen 1860. poivio je samo nekoliko mjeseci. Njihov prvoroenac je umro od upale plua 1863. Ellenina je najvea briga bila to je svoje djeake morala prepustiti drugima dok je putovala s muem. Postojea pisma koja je pisala svojim sinovima pokazuju rijetku mjeavinu majinske brige i pastoralne njege.

Handbook 2

Krajem etrdesetih Ellen i James White su prisustvovali na nekoliko biblijskih konferencija. Na tim sastancima su doktrinalni zakljuci, do kojih se dolo prouavanjem, bili potvreni Elleninim vienjima, to je utvrdilo pouzdanje u donesene zakljuke. Ellen je 1848. imala vienje u kojem je dobila uputu da njezin mu pone s izdavanjem malog asopisa. Tome je slijedio prvi broj Present Truth (Sadanje istine). Od tog trenutka su Whiteovi posveivali puno vremena i truda pripremi i izdavanju traktata i asopisa. Ubrzo nakon to su preselili u Battle Creek 1855. godine, Ellen je imala vienje u kojem su joj bile pokazane stvari vane za crkvu u Battle Creeku. Napisala je to je vidjela i sljedee subote to proitala u crkvi. Vjernici su odluili da bi ovo svjedoanstvo koristilo i drugim vjernicima. Na licu mjesta je zakljueno se izda prvo od Svjedoanstava za Crkvu (Testimonies for the Church), traktat od esnaest stranica koji e prerasti u niz od devet svezaka. Ellen je 13. oujka 1858. imala dvosatno vienje dogaaja u velikom sukobu izmeu dobra i zla koje je obuhvatilo stoljea od pada u grijeh do nove zemlje. Ovo je vienje bilo osnova za prvi svezak Spiritual Gifts (Duhovnih darova), prethodnika The Great Controversy (Velike borbe). Kua u Battle Creeku, u kojoj je napisala vei dio ove knjige, stoji danas kao podsjetnik ovoj generaciji na Bogom dano djelo Ellen White. Ellen White nije sve vrijeme provodila u pisanju, propovijedanju ili putovanju. Njezini dnevnici i pisma iz ranijeg razdoblja u Battle Creeku pokazuju je kao majku i domaicu koja ima vrt, ije odjeu ili posjeuje susjede. Njezin je dom bio sklonite za putujue propovjednike, za mlade eljne obrazovanja i za osobe u nevolji. Nakon vienja o zdravlju 1863. u Otsegu, Ellen White je razumjela znaajnu povezanost zdravog naina ivota i duhovnog zdravlja. Kasnije joj je pokazano da Crkva treba osnovati ustanovu za njegovanje bolesnih i poduavanje zdravog naina ivota. To je 1866. dovelo do otvaranja Western Health Reform Institute (Zapadnog zdravstvenog reformnog instituta), kasnije poznatog kao Battle Creek Sanatorium (Sanatorij Battle Creek). Tijekom sedamdesetih Ellen je putovala s muem u potrazi za zdravljem za njega u daljnjem radu za Crkvu. Na sastancima pod atorima ona bi se obratila velikom mnotvu sluatelja jasnim glasom koji su tisue mogli uti. Njezini govori o kranskoj umjerenosti bili su vrlo traeni meu kranima svih osvjedoenja. Kad je James umro 1881. godine, Ellen se povukla iz javnosti sve do 1883. Kad joj se vratilo zdravlje, ona se zavjetovala da e nastaviti s radom koji su oboje voljeli. Ellen White je sa svojim sinom Williamom 1885. godine otputovala u Europu. Iz Bazela u vicarskoj Ellen je putovala u Skandinaviju, Njemaku, Francusku i Italiju, potiui druge da evangeliziraju Europu i nastojei ujediniti adventiste u tim zemljama. I dok je putovala nastavila je pisati. Nakon povratka u Sjedinjene Drave, Ellen se smjestila u Kaliforniju da nastavi pisanje. Godine 1891. crkvene su je voe pozvale da poe u Australiju. U njoj je radila s utemeljiteljima Avondale Collegea da otvore kolu koja je trebala biti uzorak adventistikog obrazovanja. Ellen White se 1900. vratila u Kaliforniju; nstavila je pisati kad god ne bi putovala ili govorila na crkvenim sastancima. U prvim godinama dvadesetog stoljea mnogo je pisala o potrebi evangeliziranja gradova i dosezanju Afroamerikanaca na Jugu. U dobi od osamdeset i jedne godine prisustvovala je 1909. Generalnoj konferenciji u Washingtonu, D. C. Na tom putovanju koje je trajalo pet mjeseci, Ellen White je govorila sedamdeset i dva puta na dvadeset i sedam mjesta prije nego to se vratila u svoj dom Elmshaven, blizu St. Helene. Umrla je 1915. godine, pet mjeseci nakon to je pala i slomila kuk. Pogrebna sveanost odrana je u velikoj crkvi Battle Creek Tabernacle. Pokopana je pored svog mua na groblju Oak Hill. F. Rana adventistika povijest Pioniri koji su se sastajali na subotnjim i biblijskim konferencijama pri kraju tisuu osamsto etrdesetih dugo su i s molitvom prouavali Bibliju da odrede ispravne doktrine. Smatrali su da moraju biti u skladu s Biblijom. Istodobno su se bojali pozvati druge da im se pridrue, smatrajui da su vrata spasenja zatvorena. U meuvremenu se promijenilo stajalite pionira o mogunosti spaavanja drugih, zahvaljujui briljivom prouavanju Biblije,
7

Handbook 2

vienjima Ellen White o vijesti koja treba obuhvatiti cijeli svijet i obraenju ljudi koji nisu bili dio pokreta iz 1844. Zatvorena vrata su 1852. pretvorena u otvorena vrata i misionarska revnost male skupine potaknula ih je na propovijedanje i nauavanje u svim istonim dravama. 1. Tisuu osamsto pedesete: Nakladniko djelo Nakladniko djelo, prvo u Rochesteru, u dravi New York, i kasnije u Battle Creeku, u Michiganu, zauzimalo je istaknuto mjesto u adventistikim naporima pedesetih godina. Prethodnih dananjeg tjednika Adventist Review (Adventistiki pregled) poeo je izlaziti 1850. Youths Instructor (Instruktor mladih) je izaao 1852. Od 1849. do 1854. adventistiki asopisi objavili su izdavanje trideset i devet traktata. Od 1852. do 1860. objavljeno je dvadeset i est knjiga. Prva literatura na jeziku koji nije bio engleski pojavila se krajem tog desetljea. Nainjeni su prijevodi traktata na njemaki, francuski i holandski jezik, da bi se njima dosegli useljenici koji ne govore engleski. Postojala je nada da bi oni mgoli poslati ove materijale svojoj rodbini u domovini iz koje su doli u Ameriku. Od 1855. do njegove smrti 1903. godine, ime Uriah Smitha bilo je sinonim za adventistiko nakladniko djelo. S izuzetkom od nekoliko godina u tom razdoblju, Smith je bio urednik Reviewa (Pregleda). Ponekad je bio korektor, poslovoa i knjigovoa. S darom za pisanje, Smith je takoer bio obdaren sposobnou za mehaniku; izumio je umjetnu nogu s pokretnim koljenom i skonim zglobovima te kolsku klupu sa sklopivim sjedalom. Njegove knjige o Otkrivenju (1867) i Danielu (1873) stavljene su u jedan svezak, Prophecies of Daniel and Revelation (Proroanstva iz Daniela i Otkrivenja), prvu doktrinalnu knjigu koju su prodavali adventistiki kolporteri. 2. Tisuu osamsto ezdesete: Organizacija Crkva je dobila svoje ime 1860., da bi godinu dana kasnije organizirala lokalne konferencije, a 1863. uspostavila Generalnu konferenciju. Vie se vodee brae protivilo takvoj odluci, tvrdei da je organizacija Babilon. Preovladali su pragmatiniji, koji su vidjeli da je bilo neophodno postati pravna osoba da bi Crkva mogla imati vlastitu tiskaru i crkvene zgrade. ezdesetih godina je naglaivana vijest o zdravlju. Nakon vienja o zdravstvu u Otsegu, u dravi Michigan, Ellen White je opirno pisala o ovom predmetu. Suprug joj se pridruio izdavanjem materijala koji e poduavati ljude kako da ive u skladu sa zakonima zdravlja. Prva adventistika zdravstvena ustanova poela je radom 1866. u Battle Creeku. U Western Health Reform Institute (Zapadnom zdravstvenom reformnom institutu) pacijenti su mogli upoznati naela zdravog naina ivota, ak i dok su se oporavljali od bolesti. Prve su godine bile obiljeene financijskim tekoama, budui da lijenici nisu bili diplomanti dobro poznatih medicinskih kola. Kad je John Harvey Kellogg zavrio studij medicine na Bellevue Hospital Medical Collegeu u New Yorku i 1875. se pridruio osoblju, situacija se promijenila. Godine 1877. dograeno je prvih nekoliko zgrada. Na prijelazu stoljea Sanatorij Battle Creek brojio je vie od devet stotina zaposlenika. 3. Tisuu osamsto sedamdesete: Obrazovno i misijsko djelo U osamdesetim godinama dogodila su se dva prijelomna dogaaja. Godine 1874. osnovan je Battle Creek College. Iste godine je prvi slubeni adventistiki misionar napustio Sjedinjene Drave da slui u Europi. Kad je Crkva 1872. godine preuzela odgovornost za Select School (kola izbora) koju je vodio G. H. Bell u Battle Creeku, roen je adventistiki obrazovni sustav. Godine 1874. otvoren je Battle Creek College sa stotinu studenata. Isprva je nastavni program slijedio klasini model onog vremena, unato nastojanju Ellen White da se uvede praktino i zanatsko obrazovanje. Krajem stoljea ukinuti su klasino kolovanje i podjela akademskih zvanja po zavrenom studiju. Battle Creek College zatvoren je 1901. da bi ponovno bio otvoren kao Emmanuel Missionary College u Berrien Springsu, u dravi Michigan. Nova kola bila je posveena kolovanju uitelja i propovjednika. John Newins Andrews (1829-1883) bio je prvi misionar kojega je Crkva adventista sedmog dana slubeno poslala u inozemstvo. Na putu za vicarsku Andrews se 1874. sa svoje dvoje djece, koja su ostala bez majke, iskrcao u Liverpoolu. Tu je posjetio adventistike
8

Handbook 2

vjernike i odrao javnu evangelizaciju. Meutim, njegova najvea strast bila je pisanje, budui da je, prema vlastitom priznaju, bio znanstvenik sa slabom fizikom konstitucijom. Godine 1876. u Bazelu je osnovana nakladnika kua. Andrews je obimno pisao o adventistikim doktrinama, na engleskom kao i na njemakom i francuskom jeziku. Tijekom Graanskog rata u Sjedinjenim Dravama Andrews je ezdesetih godina predstavljao Crkvu u Washingtonu, D. C., kad je objanjavao zato adventisti sedmog dana zastupaju neboraki status. On je takoer napisao The History of Sabbath and the First Day of the Week (Povijest subote i prvoga dana sedmice), djelo koje je u svom posljednjem izdanju brojilo vie od osam stotina stranica. Drugi razvoj sedamdesetih godina, vaan za Adventistiku crkvu, bio je uspostavljanje sustava desetkovanja kojim je svaki vjernik potican da Bogu vrati jednu desetinu svog prihoda. Pedesetih godina su se pioniri muili da financiraju djelo koje su smatrali da im je Bog povjerio. James White je 1863. u Review and Herald (Pregledu i glasniku) napisao da Bog ne moe traiti manje od desetine prihoda, kao to je to traio od Izraelaca. Otad je ideja desetkovanja postala sve poznatija. Na zasjedanju Generalne konferencije 1876. odlueno je da svi vjernici trebaju posvetiti jednu desetinu svog prihoda, bez obzira iz kojega izvora bio, za Boje djelo. Osim toga, propovjednici su u ovome trebali poduavati svoje crkve. Na Generalnoj konferenciji 17. travnja 1879. prihvaena je rezolucija: Zakljuak. Da ozbiljno traimo od svoje brae bez obzira gdje se nalaze da se potpuno i cijelim srcem zauzmu za ovaj sustav [desetkovanja], uvjereni da e to ne samo poboljati financijsko stanje djela, ve donijeti bogate blagoslove njima osobno. (Business Proceedings, 1879, 133) Desetina je bila Gospodnja (Lev 27,30), da se upotrijebi za podupiranje propovjednike slube. Tako je stvorena vrsta financijska osnova za prekomorsko irenje Crkve. G. Kraj stoljea Osamdesetih godina strane misije usmjerene uglavnom na one koji su ve bili krani dobile su snaan poticaj prisutnou Ellen White u Europi i njezinom pisanju o Europi u crkvenim asopisima u domovini. U isto vrijeme Crkva je ula na druge kontinente, obino zahvaljujui literarnim evanelistima. Skupina misionara, predvoena S. N. Haskellom, otplovila je 1885. godine u Australiju, a 1886. je u Melbourneu organizirana prva Adventistika crkva na junoj polutki. Prvi adventistiki traktati stigli su u Brazil 1879. godine, naslovljeni na njemake useljenike. U razmaku od deset godina vie obitelji svetkovalo je subotu. Godine 1888. Abram La Rue, bivi pomorac, ostavio je uzgoj ovaca u Kaliforniji, i samostalno, bez potpore Crkve, poeo u Hong Kongu djelovati meu pomorcima koji su govorili engleski. Jedan rudar iz Nevade ponio je sa sobom adventistike publikacije u Junu Afriku, kamo je otiao u potrazi za dijamantima. Oko 1885. prvi je obraenik poeo svetkovati subotu. Ubrzo mu se pridruio drugi Junoafrikanac, Pieter Wessels, koji se iz Biblije osvjedoio da je subota pravi dan odmora. Osamdesete godine devetnaestog stoljea bile su svjedokom udvostruenja broja vjernika (od 15 570 na 29 711). Meutim, glavni dogaaj tog desetljea vjerojatno je bio zasjedanje Generalne konferencije 1888. u Minneapolisu. Na njemu su mladi urednici Alonzo T. Jones i Ellet J. Waggoner iznijeli niz predavanja o opravdanju vjerom. Ellen White je odobrila ono isticanje Kristove pravednosti. Neke crkvene voe bojale su se da bi uenje Jonesa i Waggonera moglo umanjiti vrijednost onoga to su smatrali zadaom Crkve: objavljivanje subote i uzvisivanje Bojeg Zakona. Sastanak je bio obiljeen nerazumijevanjem i podjelom. Nakon ovog zasjedanja Ellen White i dvojica mladih propovjednika putovali su od obale do obale, propovijedajui vijest o opravdanju vjerom. Mnogi su vjernici pozdravili novi naglasak; drugi su inzistirali na zadravanju legalistikog stajalita, po kome je Zakon, a ne kri, bio sreditem adventizma. Spisi Ellen White nakon konferencije pokazuju jo vee naglaavanje Kristova evanelja. Na primjer: Jedini temelj nae nade jest Kristova pravednost koja nam je darovana, i ono to Njegov Duh ini u nama i preko nas. (Koraci prema Kristu, str. 67) Minneapolis je oznaio obnovljeno isticanje vijesti usredotoene na Isusa Krista. Krajem devedesetih godina je misionarski brod Pitcairn, sagraen subotnokolskim darovima iz adventistikih crkva u Sjedinjenim Amerikim Dravama, stigao na otok Pitcairn
9

Handbook 2

u Pacifikom oceanu. Izazvan izvjetajem o pobuni na brodu Bounty, James White je na Pitcairn 1876. poslao literaturu. Jedan adventistiki tesar, John Tay, proveo je 1886. godine pet tjedana na Pitcairnu i uvjerio stanovnike da prihvate biblijsko uenje o suboti. S Pitcairnom su stasale adventistike misije. Poduprti od vjernika po cijelome svijetu, misionski projekti su se umnoili. Dva su kolportera 1893. poela prodavati knjige u Madrasu u Indiji. Georgia Burrus, prva misionarka koju je Crkva slubeno poslala u Indiju, stigla je 1895. u Calcuttu; sljedee godine osnovala je kolu za djevojke. Krajem tog desetljea nakladniko djelo uhvatilo je vrste korijene. Godine 1894. premijer kolonije Capa, Cecil Rhodes, dodijelio je Crkvi 4800 ha zemlje blizu Bulawayoa u Zimbabveu. Tako je osnovana misija Solusi, danas Solusi College. Prije kraja stoljea osnovan je Avondale College u Australiji, River Plate College u Argentini i Seminar Friedensau u Njemakoj. H. Reorganizacija Crkve Oko 1900. godine Crkva adventista sedmog dana imala je 1500 djelatnika i 75 767 vjernika. Njezina se administracija uveliko razlikovala od one kad je Crkva organizirana 1863. Uprava je ostala u Battle Creeku, u dravi Michigan, zajedno s nakladnikom kuom, koledom i sanatorijem. Ljudi koji su u Battle Creeku donosili odluke esto nisu imali dovoljno informacija o situacijama u mjestima na koja su se njihove odluke odnosile. Komunikacije su bile spore i oteane. Vlast je bila usredotoena u rukama predsjednika Generalne Konferencije. Kao dodatak ovoj tekoj situaciji u administraciji, tri su razliita tijela slala misionare u strane zemlje: Odbor za strane misije, Generalna konferencija i Dobrotvorno udruenje. Prije 1901. ve su poduzeti neki koraci na ubrzavanju crkvenih operacija. Od 1882. pa nadalje Crkva u Europi je poduzela razliite mjere da omogui lokalne inicijative. Na zasjedanju Generalne konferencije 1888. predloeno je da se Sjeverna Amerika podijeli na vie dijelova po uzoru na europski model. Godine 1894. su se konferencije u Australiji i Novom Zelandu same organizirale u Australazijsku uniju konferencija. Ellen White je bila sve glasnija u zahtjevima za decentralizacijom: "Moraju se osnovati nove konferencije Gospodin Bog Izraelov e nas sve povezati. Organiziranje novih konferencija nas nee razdvojiti. Ono e nas povezati. (GCB, 1901, 69) Istodobno je predlagala temeljito reorganizaciju, s Odborom Generalne konferencije koji bi predstavljao sve faze rada. Kao posljedica sastanka 1901. godine, provedeno je est velikih promjena: (1) organiziranje unija konferencija; (2) prijenos vlasnitva i upravljanja svih institucija na organizacije u mjestu u kojem su postojale; (3) osnivanje odjela, kao to su subotnja kola, obrazovanje i kolstvo te nakladniko djelo, u Generalnoj konferenciji; (4) jaanje odbora tako da su u njih doli predstavnici iz razliitih podruja; (5) prenoenje odgovornosti za pojedinosti rada u crkvama na one koji su ivjeli tamo gdje se radilo; (6) osnivanje predstavnikog Odbora Generalne konferencije. Nakon reorganizacije 1901. Odbor Generalne konferencije sastojao se od dvadeset i pet lanova. U njemu su bila est predsjednika unija iz Sjeverne Amerike i po jedan iz Europe i Australije. Uz njih su lanovi odbora bili predsjedavajui odjela kasnije nazvani tajnicima, ili u novije vrijeme direktorima. Ovo tijelo, koje je predstavljalo Crkvu po svijetu, dobilo je vee ovlasti. Predsjedavajui ovoga odbora biran je jednom godinje izmeu slubenika. Arthur G. Daniells postao je prvi predsjedavajui; ostao je predsjednikom sve do 1922. Daniells zasluuje da ga spomenemo iz vie razloga nego to je njegovo dugo slubovanje. Godine 1902. nadzirao je premjetaj uprave Crkve iz Battle Creeka u Washington, D. C. On je proveo reorganizaciju koja je otpoela 1901. Mnogo je putovao, osvjedoen da mu je za voenje Crkve potrebna informacija iz misionskih polja iz prve ruke. Za vrijeme Daniellsova upravljanja Crkvom broj misionara poslanih u strane zemlje jako je porastao. Osim toga Daniells je doveo do osnivanja udruge propovjednika i izdavanja asopisa The Ministry. Izmeu njegovih spisa istiu se dvije knjige: Christ Our Rightnousness (Krist naa pravednost) i The Abiding Gift of Prophecy (Trajni dar prorotva) o djelu i osobi Ellen G. White. Jo jedan korak u razvoju organizacije u Adventistikoj crkvi bilo je osnivanje divizija. Isprva je rad u razliitim dijelovima svijeta bio pod nadzorom jednog potpredsjednika Generalne konferencije. Godine 1913. odobren je statut i pratei propisi za
10

Handbook 2

europsku Diviziju. Dodane su druge divizije. Do 1922. formirana je sadanja organizacija divizija kao dijelova Izvrnog odbora Generalne konferencije (vidi II. F). I. Sukob s Kellogom Prvo desetljee dvadesetog stoljea bilo je za Adventistiku crkvu posebno teko. Ellen White je vie put savjetovala protiv koncentracije crkvenih institucija u Battle Creeku. Poar koji je zahvatio sanatorij i nakladniku kuu 1902. neki su smatrali kaznom za preziranje njezina savjeta. Moda je mnogo vie od poara, to je natjeralo Generalnu konferenciju i Review and Herald da prijeu u Washington, bio sukob crkvenih voa i dr. John H. Kellogga. Vrlo sposoban kao lijenik i na glasu kao kirurg, dr. John Harvey Kellogg je napisao vie od pedeset knjiga, veinom o predmetima iz medicine. On je rukovodio sanatorijem u Battle Creeku od 1876. pa sve do svoje smrti 1943. Kao vatren pobornik zdravstvene reforme, Kellogg je zastupao hidroterapiju, vjebanje i vegetarijansku prehranu. Kao izumitelj konstruirao je strojeve za fiziku terapiju, formulirao prve prehrambene dijkete i izmislio prve kukuruzne pahuljice, koje je njegov brat W. K. Kellogg kasnije komercijalizirao. Od 1895. do 1920. rukovodio je s American Medical Missionary College (Ameriki medicinski misionarski koled) u Chicagu. Njegova zdravstvena misija u Chicagu obuhvaala je dom za djelatnike s jeftinom hranom i smjetajem; dom za nevjenane ili naputene majke; razliite klinike; agenciju za zapoljavanje otputenih zatvorenika i trgovinu s potanskom katalokom prodajom. Osoblje iz Battle Creeka je 1894. otvorilo kliniku Guadalajara u Meksiku, prvu adventistiku zdravstvenu ustanovu izvan Sjedinjenih Amerikih Drava. Ova su nastojanja prerasla u misijsku kolu i sanatorij. Ova ustanova, kao i one u Battle Creeku i Chicagu, pripadale su organizaciji Kelloggs International Medical Missionary and Benevolent Society (Kellogovom meunarodnom medicinskom misionarskom i dobrotvornom drutvu), a ne Adventistikoj crkvi. Kellog je postupao neovisno od savjeta crkvenih voa. Ellen White ga je vie puta molila da slijedi upute. Kad je sanatorij u Battle Creeku stradao u poaru, crkvene su voe savjetovale da obnovi samo jednu zgradu koja ne bi bila via od pet katova i dua od 137 m (450 stopa). Kad je gradnja poela, pokazalo se da je Kellogg slijedio svoj plan za mnogo veu, kieniju graevinu od one oko koje su se sporazumjeli. Kelloggova knjiga The Living Temple (ivi hram), izala 1903. godine, sadravala je panteistike elemente. Kad ga je Ellen White ukorila zbog njegovih neortodoksnih spisa, Kellogg se odvojio od Crkve. S njime su otile i institucije pod okriljem njegovog Meunarodnog medicinskog misionarskog i dobrotvornog drutva. II. Crkva adventista sedmog dana u dvadesetom stoljeu Organizacija Crkve adventista sedmog dana dovrena je prije smrti Ellen White 1915. godine. Po svijetu su djelovale kole i koledi. Bolnice i ambulante donosile su mnotvu ozdravljenje kao i zdravstveno obrazovanje. Brojna su bila krtenja u dalekim mjestima. Crkva je stupila u fazu odrasle organizacije. Meutim, Crkva se morala sueliti s izazovima, kako izvan nje, tako i u njoj samoj. Ratovi su uzrokovali poremeaje u Adventistikoj crkvi. Prvi svjetski rat je bio posebno teak za europske adventiste i misije koje su odravali u Africi i Junoj Americi. Rekonstrukcija i reorganizacija su sporo provoene. I tek to se inilo da se Crkva potpuno oporavila od rata, u Europi su se se ponovno poeli okupljati ratni oblaci. Drugi svjetski rat doveo je do prisilnog zatvaranja mnogih misija i zahtijevao je golema sredstva za pruanje pomoi i rekonstrukciju u Europi. Unato svemu tome, Adventistika je crkva rasla po cijelome svijetu. A. Napredovanje Crkve Rast, zajedno s bolovima koji ga prate, obiljeio je proces sazrijevanja. Broj vjernika Crkve adventista sedmog dana porastao je od 5 440 vjernika u 1870. na 10 163 414 u 1998. godini. Godine 1900. samo je sedamnaest posto vjernitva Crkve ivjelo izvan Sjeverne Amerike. Prema izvjetaju od 1998. 19,23 posto ukupnog lanstva ivjelo je u zemljama

11

Handbook 2

izvan Sjeverne Amerike. Istodobno je 81,82 posto svih adventistikih evaneoskih djelatnika radilo u divizijama izvan Sjeverne Amerike. Misijski program Adventistike crkve, koji je poeo 1874. slanjem J. N. Andrewsa u vicarsku, dobio je naroiti poticaj pod predsjedanjem A. G. Daniellsa (1901.1922.); on je bio uvjeren da laici u Sjevernoj Americi, dobro snabdjeveni literaturom, mogu izvriti svoju misionarsku zadau u domovini. Propovjednike i desetinu za njihovo potporu treba poslati u prekomorske zemlje. Samo je 1902. godine dok je u Sjedinjenim Dravama bilo manje od 60 000 vjernika zemlju je napustilo ezdeset misionara s obiteljima. Trud je prvo bio usmjeren na Englesku, Njemaku i Australiju, na zemlje koje su same mogle poslati misionare. Putem subotnjokolskih misijskih izvjetaja Crkva je bila izvjetavana o napretku u dalekim zemljama. Danas misija tee u mnogo pravaca. Vie ne dolaze svi misionari iz Sjeverne Amerike, Europe i Australije. Na primjer 1960. je iz Sjeverne Amerike poslano 156 novih misionara, dok je 114 njih napustilo svoje domove u drugim divizijama. Godine 1998. je Crkvu sluio 1071 djelatnik iz divizija kojima nisu pripadali. Adventistiki misionari idu od svuda svuda. Filipinci vode crkvene institucije i njeguju bolesne u Africi; Argentinci vode misionarsko-zdravstveni rad u Nepalu; Indijac ureuje jedan adventistiki asopis u Sjedinjenim Amerikim Dravama; jedan djelatnik iz Gane slui u Generalnoj konferenciji; profesori iz gotovo dvadeset zemalja predaju na Teolokom seminaru pri sveuilitu Andrews. Oosim ovih meudivizijskih djelatnika, mnogi drugi slue u susjednim zemljama ili ak u razliitim dijelovima svoje vlastite zemlje. Crkva se slui mnogim i razliitim metodama da s evaneoskom porukom dopre do ljudi. To moe biti tako privatno kao posjet susjedu ili tako javno kao evangelizacija kojoj prisustvuju tisue. U nastavku opisujemo neke od spektakularnijih metoda ili pokreta. 1. Nakladniko djelo Ve smo zapazili vanost nakladnikog djela prvih adventista. Traktati, broure i asopisi bili su sredstvo sadanje isitine koje su otkrili pioniri (vidi I. F. 1). Isto se tako treba zamijetiti znaaj tiska za irenje adventizma u svijetu. Prva prekomorska publikacija bio je francuski asopis Les Signes des Temps (Znaci vremena), koji u Bazelu u vicarskoj izaao iz tiska 1876. U mnogim su zemljama knjige i asopisi donijeli prvi glas o adventizmu. Neke od njih su vjernici jednostavno dali nekom ljubaznom pomorskom kapetanu da ih preda u nekoj dalekoj luci; drugi su ih poslali na adrese odreenih osoba. Na primjer, 1879. vijest je dola do njemakih useljenika u Santa Catarini u Brazilu preko primjeraka asopisa Die Stimme der Wahrheit (Glas istine), poslanog potom iz Battle Creeka. Kolporteri su po svijetu raznosili knjige i asopise; na primjer: La Rue u Hong Kongu (1888.), Arnold u Antigui (1889. ili 1890.); Lenker i Stroup u Madrasu u Indiji (1893.), Davis i Bishop u ileu (1894.); Caldwell na Filipinima (1905.). Prema podacima za 1998. godinu, adventistike publikacije ukljuujui knjige, asopise i broure kako za vjernike Crkve tako i za evaneoski rad tiskane su na 272 jezika i dijalekata. Te iste godine pedeset i sedam nakladnikih kua u svijetu proizvelo je 285 asopisa, a ukupna vrijednost prodane literature dosegla je gotovo 114 milijuna US dolara. Na vie od 24 400 literarnih evanelista krajem 1998. godine, 4680 su bili studenti koji su na taj nain zaraivali za kolarinu. 2. Radio i televizija Adventistiki evanelist H. M. S. Richards je 1926. godine prvi put nastupio preko radija, pojavljujui se povremeno na lokalnim radijskim postajama u Kaliforniji. Osvjedoen da preko radija moe dosei milijune ljudi, Richards je 1930. poeo tjednim emitiranjem u Los Angelesu. Godine 1936. pridruio mu se jedan muki kvartet. Godinu dana kasnije nazvani su Kings Heralds (Kraljevim vjesnici); program je dobio naziv Voice of Prophecy (Glas prorotva). etvrtog sijenja 1942. taj se program prvi put uo s jedne obale na drugu. Te iste godine Voice of Prophecy otvorio je Dopisnu biblijsku kolu u koju je ve prvog mjeseca bilo upisano 2000 sluatelja. ak su i tijekom Drugog svjetskog rata krenuli adventistiki radijski programi u drugim zemljama (Australija, 1943) i drugim jezicima (panjolski i portugalski, 1943). Domai su govornici iznosili poruku evanelja na svojim jezicima. Neke su emisije izabrale
12

Handbook 2

ime Voice of Hope (Glas nade). U nekim su mjestima domai glazbenici pridodali programima svoje darove. Kings Heraldsi su pjevali na dvadesetak jezika. Pripremljeni su novi dopisni teajevi na engleskom i drugim jezicima. Godine 1992., na pedesetu godinjicu prvog emitiranja Voice of Prophecy od jednog kraja Sjedinjenih Drava do drugoga, 133 biblijskih kola na svijetu nudilo je teajeve na 66 razliitih jezika i dijalekata. Oko 2000 radijskih postaja emitiralo je programe na 36 jezika. Adventist World Radio (Adventistiki svjetski radio) prvi put se u eteru javio 1971. godine, sluei se iznajmljenim instalacijama u Portugalu. Dvadeset i dvije tjedne emisije koristile su trinaest jezika u prvome tjednu emitiranja. Dodane su i druge postaje: Malta, 1975; ri Lanka, 1976; Andorra, 1980; Gabon u Africi, 1983. Od 1987. postaja Adventistikog svjetskog radija KSDA na Guamu emitira za Aziju i Pacifik. Program obuhvaa vie od Voice of Prophecy. Odgovori iz razliitih dijelova Kine pokazuju da se evanelje uje bez obzira na prepreke. Godine 1950. je William Fagal na jednoj njujorkoj postaji sa svojom ekipom uivo iao na televiziju s emisijom Faith for Today (Vjera za danas), to je doista bila prva nacionalna religijska televizijska emisija. Faith for Today je 1963. bio prvi religiozni televizijski program emitiran u boji. Program je 1985. postao Lifestyle Magazine (Magazin naina ivota), s voditeljem Dan Mathewsom. Tijekom svih tih godina Faith for Today je svojim gledateljima nudio Dopisnu biblijsku kolu, materijal za itanje i kontakt s lokalnim pastorima Crkve. Jo dvije adventistike televizijske emisije zasluuju da ih spomenemo. George Wandeman je svoju emisiju It Is Written (Pisano je) poeo 1956. godine. Wandeman i njegova ekipa ponudili su stotine seminara, posebno onaj o Otkrivenju, sluateljima koji su eljeli nastaviti s prouavanjem. C. D. Brooks je 1973. godine bio inicijator uvoenja emisije Breath of Life (Dah ivota), posebno namijenjene Afroamerikancima. Ovaj program karakteristian je po svojoj glazbi i nainu propovijedanja. 3. Misionarski brodovi i zrakoplovi Leo i Jessie Halliwell pozvani su 1921. da slue kao misionari u Brazilu. Na putovanju brodom po Amazoni, Halliwell se iznenadio izoliranosti, siromatvu i bolestima du rijeke. Bio je uvjeren da bi brodi bio najdjelotvornije sredstvo dosezanja ljudi du 64 000 kilometara plovnih rijeka u podruju Amazone. Mladi adventisti u Sjevernoj i Junoj Americi odgovorili su sredstvima za misionarski brodi. Na svom godinjem odmoru 1930. Halliwell je upisao studij tropske medicine. Kad se vratio u Brazil nainio je nacrt za svoj brod; takoer je sudjelovao u njegovoj izgradnji. Sljedeih 28 godina Halliwellovi su plovili Amazonom i njezinim pritokama, prelazivi svake godine 72 000 kilometara u Luzeirou (Svjetlonoa), donosei nadu i ozdravljenje stanovnicima rijenih obala. Dogaalo se da je amazonskim bazenom znalo ploviti sedam brodova istovremeno. Godinama su ovi brodovi sauvali isto ime. Godine 1992. plovio je dvadeset i trei po redu: Luzeiro XXIII je djelovao iz Manausa. Nakon Drugog svjetskog rata pojavili su se misionarski zrakoplovi koji su u nekoliko minuta prelijetali kilometre negostoljubivog terena. Prvi su od takve slube imali koristi Borneo i Afrika. Generalna konferencija je 1960. izdala propise o zrakoplovstvu. Prvi slubeni crkveni zrakoplov, Fernando Stahl, poeo je sluiti 1963. u podruju Amazone u Peruu. Drugi su zrakoplovi dodani floti u Junoj Americi, Africi i Australaziji. Prenosei osoblje i potreptine, ovi mali zrakoplovi, kojima pilotiraju hrabri i pustolovni misionari, slijeu na male piste do kojih bi danima trebalo pjeaiti. Zrakoplovni misionarski program dostigao je vrhunac 1981. kada su, prema izvjetaju, u uporabi bila trideset i dva zrakoplova. Do 1998. ovaj je program zamjetno oslabio, uglavnom zbog probijanja cesta u izolirana podruja, sve veih trokova odravanja i prenoenja financijskih odgovornosti za njihovo djelovanje na lokalna polja, kojima su na raspolaganju manja financijska sredstva nego prekomorskim misionarima. 4. Ciljana misija S reorganizacijom 1901. prioritet je dobila misija za cijeli svijet, kranski kao i nekranski. Od 1950. Crkva je preduzela odlune korake prema sistematskom misijskom

13

Handbook 2

radu u svim dijelovima svijeta. Posebna pozornost posveena je nekranskim podrujima. Da bi se doseglo nedosegnute, nainjeni su ciljani misijski planovi. S Erich Bethmanovom knjigom Bridge to Islam (Most prema islamu), objavljenom 1950. godine, poelo je prouavanje i istraivanje o nainima na koje evaneljem dosei muslimane. ezdesetih godina odrano je vie konferencija o islamu. U Newbold Collegeu u Engleskoj otvoren je 1989. adventistiki Globalni centar za islamske studije, s ciljem da proui prikladne metode za upoznavanje muslimana s Kristom, uvjebavanjem djelatnika u ovim metodama i sluei kao meunarodni centar izvornog materijala. Centar za religijske studije Dalekoistone divizije poeo je poetkom devedesetih djelovati u Adventist International Institute for Advanced Studies (Adventistiki meunarodni institut za napredne studije) na Filipinima. Poseban institut za prouavanje naina za navijetanje evanelja Hindusima osnovan je 1992. godine u Indiji. Slina organizacija, posveena studiranju budizma i evangeliziranju budista poela je 1992. godine djelovati u Tajlandu. Godine 1955. osnovana je organizacija Hebrew Scripture Association (Udruenje za hebrejsku Bibliju). Njen je cilj bio prikazati evanelje na naine koji bi bili privlani za idove. etiri godine kasnije (1959.) u New Yorku je otvoren centar za idove. Za idovske itatelje redovno izlazi asopis Shabbat Shalom. Odjel za svjetsku misiju postao je 1966. esti odjel Teolokog seminara pri sveuilitu Andrews u Berrien Springsu, u dravi Michigan. Cilj mu je bio ne samo da studentima seminara ponudi predavanja iz misijskog rada, ve i da provodi intenzivno obrazovanje misionara koji se spremaju otii u dodijeljena im mjesta. Ovu drugu zadau kasnije je preuzeo Institute of World Mission (Institut za svjetsku misiju) koji Generalna konferencija vodi na kampusu sveuilita Andrews. Prvi student misionar otiao je 1959. godine u Meksiko iz Columbia Union College u Washingtonu, D. C. Godine 1998. je 317 mladih iz Sjeverne Amerike sluilo kao dragovoljci u deset svjetskih divizija; po cijelome svijetu broj je premaio 1200. U zamjenu za malu stipendiju i veliko zadovoljstvo, studenti misionari prekidaju svoje kolovanje za ak jednu godinu da bi sudjelovali u nekom obliku misije izvan svoje zemlje. Mnogi su bili ukljueni u poduku govornog engleskog jezika u azijskim gradovima. Njihovi izvjetaji pobudili su zanimanje i drugih laika za misijski rad. Mnogi bivi studenti misionari kasnije su otili u inozemstvo kao redoviti misionari. U skladu s ciljanom misijom, crkvene voe poele su pripremati organizirane petogodinje programe za evangelizaciju i rast Crkve. Program Tisuu dana etve rezultirao je u ukupno 1 171 390 krtenja, kako je izvjeteno u misionskom sveanom programu na zasjedanju Generalne konferencije 1985. godine. U isto je vrijeme objavljen program etva 90. Njegov je cilj bio udvostruiti broj pristupa Crkvi tijekom Tisuu dana etve i udvostruiti broj vjernika osposobljenih za zadobijanje dua sukladno svojim duhovnim darovima, tako da svaka adventistika crkva postane sreditem obuavanja za slubu (Harvest 90 Objectives, 18). Krajem petogodinjeg razdoblja izvjeteno je o 2 490 105 pristupa Crkvi. U podrujima svijeta u kojima se vodi statistika, broj vjernika koji su se ukljuili u misionske aktivnosti poveao se za 76,4 posto. Godine 1990. na zasjedanju Generalne konferencije prikazan je program Global Mission (Globalna misija), da bi stvorio svijest o veliini zadae koja jo preostaje. Globalna misija podijelila je svjetsko stanovnitvo na 5000 geografskih jedinica od priblino milijun stanovnika svaka. U to je vrijeme bilo oko 2300 narodnosnih skupina bez prisutnosti adventista. Prema izvjetaju, u kolovozu 1999. broj narodnosnih skupina u koje adventna vijest jo nije ula smanjio se na 1700, veina kojih je u Aziji. Istodobno je Globalna misija izvijestila da su svakog dana osnovane 4,5 nove adventistike zajednice. B. Ukljuivanje laika u misiju Paralelno sa slubenim misionskim naporima Crkve, znaajne su laike inicijative potakle razvoj slubi i evaneoskog rada. Mnoge od njih danas djeluju pod okriljem Adventist-Laymens Services and Industries (Slube adventistikih laika), djelujui u prisnoj suradnji s administracijom Crkve.

14

Handbook 2

Prva vea samoodravajua institucija osnovana je 1904. blizu Nashvilla u dravi Tennessee. Ustanove Madison obuhvaale su jednu kolu, jednu farmu, jednu zdravstvenu ustanovu, tvornicu zdrave hrane i tiskaru. Radnici kolovani u Madisonu esto su u seoskim sredinama ili u mjestima i gradovima otvarali svoje kole i prostorije za lijeenje. Iz Madisona je izraslo nekoliko samoodravajuih zdravstvenih ustanova, smjetenih na Jugu. U drugim zemljama su adventistiki laici otvorili lijeilita za hidroterapiju i masau. Danas nekoliko samoodravajuih srednjih kola i koleda obuavaju mlade u praktinim i akademskim predmetima. Meutim, naglasak je na praktinom obuavanju za sluenje drugima. Jo jedan vid slube osiguran je samoodravajuim vegetarijanskim restaurantima. U njima se uz zdravu hranu nudi Kruh ivota. Ove restaurante, koje vode adventistiki laici, nalazimo u Sjevernoj Americi, u Europi, Junoj Americi, Australiji i u Aziji. Pastor J. L Tucker poeo je 1937. u Portlandu, dravi Oregon, emitiranjem radijske emisije Quiet Hour (Sat mira). Osim radijskih programa, Quiet Hour danas prikazuje Search (Potraga), televizijsku seriju o zdravlju. Uz to govornici Quiet Hour-a propovijedaju na evangelizacijama irom svijeta. Novcem prikupljenim od strane Quiet Hour kupljeni su misionarski zrakoplovi, autobusi i jeepovi, Biblije, izgraeni su molitveni domovi u praumama (jungle chapels) i stipendirano kolovanje zaslunih studenata. Godine 1986. televizijska mrea Three Angels Broadcasting Network (Trojice anela) postala je prva adventistika televizijska emisiona stanica koju vode laici. Od 1987. godine 3ANB emitira 24 sata dnevno na satelit udaljen 35 680 km od zemlje, s kojega se signal vraa na satelitske prijemnike. Program je u osnovi religiozan i ukljuuje neto neadventistikog materijala. Drugi primjer zanimanja laika za misiju je Maranatha Volunteers International (Meunarodni dragovoljci Maranata). Maranatha je poela kao skupina privatnih pilota koji su odluili letiti gdje god je bilo potrebno podii neku zgradu. Danas dragovoljci stiu razliitim prijevoznim sredstvima, ali uvijek da izgrade neki objekt za crkvu. Od 1969. na ovamo Maranatha je dovrila 1782 graevinska projekta u 59 zemalja u vrijednosti veoj od 99 milijuna US dolara. Samo se u 1998. gotovo 3000 dragovoljaca pridruilo Maranathinim projektima. Zgrade koje ovi dragovoljci podiu ukljuuju crkve, bolnice, ambulante, domove za siroad, kole i stambene zgrade za crkvene djelatnike. Dobrodoli su svi koji su spremni sami platiti prijevoz do mjesta graenja. Dragovoljci ne maraju imati iskustva u zidarskim radovima. Godine 1985. osnovana je Adventist Frontier Missions koja alje laike misionare da osnivaju adventistike crkve u zabaenim podrujima. Time Adventist Frontier Missions eli amerike adventiste dovesti u blii doticaj s misijskim radom u svijetu. Godine 1998. je osamnaest obitelji sluilo u petnaest razliitih projekata na nekoliko kontinenata. C. Obrazovni sustav Battle Creek College, osnovan 1874., bio je prva adventistika kola treeg stupnja. Njezin nasljednik, Emmanuel Missionary College, razvio se u Berrien Springsu, u dravi Michigan, od 1901. kao obrazovna kola za misionare. Zbog naravi programa rada i uenja koji se u njoj odvijao, sve do 1910. nisu izdavane diplome. Adventisti su bili sumnjiavi prema slubenom priznavanju kole, jer su smatrali da bi ono moglo obrazovne ustanove liiti njihove adventistike orijentacije. Doktorske diplome se smatralo nepotrebnima ili ak opasnima. Tako je, na primjer, Pacific Union College u Kaliforniji svog prvog doktora filozofije primio tek 1928. Bio je to prvi adventistiki koled koji se kvalificirao za akreditaciju. Njemu su u narednom desetljeu slijedili drugi adventistiki koledi u Sjedinjenim Dravama. Obrazovne ustanove u zemljama izvan Sjedinjenih Drava su mnogo spremnije traile i bile priznate, uglavnom od odgovarajuih vlasti. Prve upise na vie kolovanje za propovjednike organizirao je Pacific Union College u ljeto 1933. The Advanced Bible School (Napredna biblijska kola) radila je tri ljeta, da bi zatim bila preseljena u Washington, D. C. kao vrlo rani poetak SDA Theological Seminary (Adventistikog teolokog seminara).

15

Handbook 2

Najpoznatije institucije adventistikog obrazovanja treeg stupnja u Sjevernoj Americi su sveuilite Andrews (Andrews University, Berrien Springs, Michigan), s naglaskom na obrazovanjue, akademskim predmetima i teologiji, te sveuilite Loma Linda (Loma Linda University u Loma Lindi, u Kaliforniji), s naglaskom na medicinske znanosti. Godine 1998. u Sjevernoj Americi je djelovalo petnaest ustanova obrazovanja tree stupnja. Ukupno su se u ovim ustanovama upisala 20 939 studenta. Do 1998. adventistike vie obrazovanje izvan Sjeverne Amerike davalo je sedamdeset i pet ustanova treeg stupnja. Dosad je niz njih steklo sveuilini status. Programe za doktorat nude tri ustanove u Sjevernoj Americi, jedna u Aziji, jedna u Srednjoj i tri u Junoj Americi. Na suprotnoj strani obrazovnog sustava Crkva je 1998. imala 4450 osnovnih kola sa 723 473 uenika i 1014 srednjih kola sa 208 486 uenika. Veliki postotak ovih uenika nisu djeca vjernika Crkve; oni pohaaju adventistike kole zbog dobrog obrazovanja koje one pruaju. D. Zdravstveno djelo Od osnivanja prethodnika sanatorija Battle Creek, Western Health Institute (Zapadnog zdravstvenog instituta) 1866. godine, adventisti su veliku panju posveivali zdravstvenom djelu. Teoloka podloga ovog naglaavanja je priznanje Boga kao Stvoritelja, a ovjeka kao hrama Svetoga Duha (1 Kor 6,19). Zdravlje je usko povezano s duhovnou; zdravo tijelo pospjeuje duhovni rast. Zbog toga su odravanje zdravlja, kao i zdravstveno obrazovanje i prevencija, dio religije. Osim toga adventisti nude zdravstvenu njegu kao slubu Crkvi i drutvu. Ideja o osnivanju sanatorija zaela se u Battle Creeku pod pokroviteljstvom Ellen White i dr. J. H. Kellogga. Pacijenti bi ostajali tako dugo dok ne bi imali koristi od prehrane, vjebi, masae i hidroterapije. Takoer su sudjelovali u duhovnim aktivnostima u instituciji. Ideja sanatorija prenesena je 1897. u Sydney u Australiji, a 1898. je u Danskoj osnovan Skodsborg Sanitarium. Prvi misionari medicinari nosili su uz Biblije svoju opremu za stavljanje vruih obloga. esto su upravo ambulante i bolnice bile sredstvo preko kojega se ulazilo u nekranske zemlje. Na primjer u hinduskom Nepalu, u zemlji u kojoj nije bila dozovljena nikakva vrst evaneoskog rada, od 1957. godine radila je uz puno odobrenje vlasti bolnica Scheer Memorial Hospital. Budui da su smanjena ogranienja za crkvene aktivnosti, u Nepalu danas postoje adventistike zajednice. Sama Ellen White je bila ukljuena u kupovinu klimatskog lijeilita Loma Linda. Na tom je prostoru osnovan College of Medical Evangelists (Koled za medicinske evaneliste) za pripremu misionara zdravstvenog smjera. Danas je ova ustanova poznata kao sveuilite Loma Linda. Sveuilini medicinski centar Loma Linda poznat je i po svom pionirskom radu u presaivanju srca kod novoroenadi. Njegov protonski akcelerator poeo je raditi 1991. i jedan je od prvih ove vrste koji djeluje protiv rasta kanceroznih tumora. Njegova kirurka ekipa za operacije na srcu posjetila je mnoge zemlje da izvede operacije i izvjeba mjesno osoblje. U adventistikom medicinskom sustavu vrlo vano mjesto zauzima i preventivna medicina i zdravstveno obrazovanje. Sveuilite Loma Linda prua mogunost diplomiranja u predmetu javnog zdravlja, kako na samom fakultetu, tako i u njegovim podrunim ustanovama. Magistarsku diplomu u predmetu zdravlja moe se ostvariti i na Filipinima i u ileu. Specijalisti u zdravstvu kao i pastori uzimaju aktivnu ulogu u pouavanju naina na koje se moe sauvati i poboljati zdravlje. Adventistiki programi za odvikavanje od puenja, kontrolu teine i smanjenje stresa dio su ovog obrazovnog rada u cijelome svijetu. Crkva adventista sedmog dana je 1998. godine u svijetu vodila 162 sanatorija i bolnica sa 19 700 kreveta. Osim toga imala je 102 doma za starije i umirovljenike, 361 ambulantu i dispanzera i 25 djejih domova i domova za siroad. U ovim je institucijama sluilo 75 586 zaposlenika. E. Dobrotvorno i razvojno djelo Usko vezano uz pomo koju pruaju adventistike zdravstvene slube je dobrotvorno i razvojno djelo. Pomo potrebnima prua se na razini mjesne crkve kao i na razini Generalne
16

Handbook 2

konferencije. ene u crkvi u Battle Creeku su 1874. godine osnovale Dorcas and Benevolent Association (Tabitinu dobrotvornu udrugu). Njihovo ime podsjealo je na kranku u Jopi koja je ivala odjeu za siromane (Dj 9,36-39). ene u Battle Creeku su izraivale odjeu i osiguravale hranu za siromane obitelji, brinule se za siroad i sluile bolesnima. Ova se ideja proirila i irom svijeta osnovana su mnoga Tabitina (samaritanska) drutva. Prvi savez Samaritanskih drutava osnovale su 1934. godine crkve u podruju Chicaga. Njihov je cilj bio i ostaje pomoi ljudima u nevolji, bez obzira na vjeroispovijest, drutveni poloaj ili etniko podrijetlo. Mnoge mjesne crkve odravaju Community centers (centre za Slubu u drutvu), iz kojih slue siromanima i rtvama katastrofa. Pomo pruaju u odjei, posteljini, hrani, namajetaju i gotovini. Ova sluba obuhvaena i odravanje predavanja o obitelji, zdravlju i sposobnostima za snalaenje u ivotu. Neke crkve i federacije odravaju preraene autobuse ispunjene odjeom i hranom, spremne da djeluju u hitnim sluajevima. Adventistiki dobrotvorni rad (ADRA Adventisti Development and Relief Agency) djeluje iz uprave Generalne konferencije, s predstavnicimna na razinama divizija i unija. ADRA koordinira pruanje pomoi rtvama velikih katastrofa kao to su potresi i poplave. ADRA takoer radi na razliitim razvojnim projektima. Oni ukljuuju izgradnju izvora vode, kola, bolnica i brana; razvijanje primarne zdravstvene zatite i programe samopomoi kao to su vrtlarstvo i obrti. Najvei dio ADRINIH sredstava potjee od zaklada i vlada, a ne od Crkve. Prvenstveno se pomae onima izvan Adventistike crkve i to uglavnom u siromanim zemljama. F. Organizacija Crkve Crkva adventista sedmog dana djeluje kao tijelo koje obuhvaa svijet. Mjesne su crkve grupirane u konferencije ili misije tako nazvane zato to su financijski ovisne o vioj razini organizacije. Konferencije i misije, pak, ine unije koje su obino odreene nacionalnim, etnikim ili jezinim granicama. Unije su grupirane u divizije koje djeluju kao ogranak Generalne konferencije Crkve adventista sedmog dana sa sjeditem u Silver Springsu, u dravi Maryland u Sjedinjenim Amerikim Dravama. Dvanaest divizija jesu: Afrikoindijsko-oceanska, Istonoafrika, Euroafrika, Euroazijska, Srednjoamerika, Sjevernoamerika, Sjevernoazijska pacifika, Junoamerika, Junoazijska pacifika, Junopacifika, Junoazijska i Transeuropska. Na svakoj razini upravljanje je predstavniko. Mjesne crkve alju predstavnike na zasjedanja konferencije ili misije. Predstavnici konferencije i misije sudjeluju u odluivanju na razini unije. Odbori divizije imaju predstavnike unija. Odbor Generalne konferencije ukljuuje predstavnike divizija. Odluke na svakoj razini donose odbori koji se sastoje od dunosnika (predsjednik, tajnik i blagajnik), predstavnika crkvenih odjela i institucija i vjernika laika. Vei predmeti koji se tiu cijele Crkve u svijetu razmatraju se na Godinjem zasjedanju Crkve (Annual Council). Promjene u crkvenim propisima (church policy) mogu se vriti samo na zasjedanju Generalne konferencije svakih pet godina, uz iroko predstavnitvo cijele Crkve. Mjesna crkva ne bira svog pastora, niti mu daje plau. Namjesto toga, desetine koje daju vjernici odlaze u konferenciju ili misiju, koja tada, esto u sporazumu s mjesnom crkvom, imenuje propovjednika i osigurava njegovu plau. Mjesna crkva prikuplja darove za svoje trokove. Ona takoer prikuplja sredstva za misijski rad u svijetu, ali ih alje preko vie organizacije. Aktivnosti su podijeljene na odjele, kako na razini mjesne crkve, tako i na viim organizacionim razinama. Odjeli su Sluba za djecu, Sluba za obitelj, Subotnja kola i misionski rad, Sluba upravitelja i Mladi. Odjel za odgoj i obrazovanje vodi kole; obino konferencija upravlja osnovnim i srednjim kolama na svom podruju, dok institucije na treoj razini spadaju pod upravu unija ili divizija. Odjel za zdravstvo i umjerenost razvija i primjenjuje planove i programe za poboljanje zdravlja pripadnika Crkve i onih koji to nisu. Odjel za javnost i vjersku slobodu savjetuje vjernike i institucije u stvarima koje se tiu njihovih odnosa s dravom i drutvom. Odjel za nakladnitvo nadgleda rad nakladnikih kua i prodavaa, tradicionalno nazvanih kolporterima. Udruga propovjednika potie djelatnost i brine za dobrobit pastora. Na kraju, Odjel za komunikacije zaduen je za objavljivanje aktivnosti Crkve.
17

Handbook 2

Do drugog svjetskog rata veina vodeih poloaja bila je u rukama ljudi sa Zapada. Otad se u zemljama izvan Sjeverne Amerike i Europe drastino smanjio broj inostranih administratora, jer su domai ljudi preuzeli vodee poloaje. Na primjer, 1998. godine samo je u dvjema divizijama vodea osoba potjecala izvan teritorija koji pokriva divizija. Gotovo su svi predsjednici unija i konferencija domai ljudi. Istodobno u vodstvu Generalne konferencije nalaze se predstavnici sa svih kontinenata i svih rasa. Gledano u svijetu, Crkva adventista sedmog dana je mozaik rasa, jezika i etnikih grupa. Godine 1998. crkvena izdanja izala su na 272 jezika, dok je 748 jezika i dijalekata pokriveno u nakladnikom i govornom djelovanju. Kao primjer ove raznolikosti 1998. godine adventistike crkve u Sjevernoj Americi odravale su bogosluja na 26 jezika. U to je vrijeme najvea i najbre rastua bila panjolska jezina skupina, s oko 99 000 vjernika, to ini jedanaest posto vjernitva Sjeverne Amerike. Teoloki seminar na sveuilitu Andrews ima programe za magistraturu i doktorat na panjolskom. Pastori iz panjolskih govornih adventistikih zajednica zauzimaju vodee poloaje na razini konferencija, unija i divizije. Azijski adventisti u Sjevernoj Americi predstavljaju druge jezike: kineski, korejski, vijetnamski i filipinski. Najvee azijske adventistike crkve nalaze se u Torontu, u Kaliforniji, na Havajima i u New Yorku. Od 891 176 vjernika u Sjevernoamerikoj diviziji u prosincu 1998. godine, 212 538 su bili vjernici regionalnih konferencija, organiziranih 1944. da okupe crnake crkve pod vodstvom Afroamerikanaca. Sedam unija Sjevernoamerike divizije ima regionalne konferencije, premda u nekima od njih nisu sve crkve sainjene od tamnoputih vjernika. Istodobno Afroamerikanci sada imaju pristup rukovodeim poloajima kako u regionalnim konferencijama tako i u organizacijama Generalne konferencije. Na primjer Charles Bradford je bio predsjednik Sjevernoamerike divizije od 1979. do 1990. Oackwood College u Huntsvilleu, u Alabami, pruao je od 1896. obrazovanje mladima crne koe, pripremajui ih za slubu Bogu i ljudskome rodu. ene ine samo mali postotak pastora Adventistike crkve. Bez propovjednikog rukopolaganja ene djeluju kao pastorice u svojoj crkvi, pa nemaju autorizaciju da obavljaju odreene administrativne zadae na razini konferencije. S druge strane, ene su esto dinamine laike voditeljice u svojim crkvama. One takoer djeluju u crkvenim odjelima i odborima na razini konferencije, unije, divizije i Generalne konferencije. G. Razvoj na teolokom podruju Pioniri Crkve adventista sedmog dana, slijedei Bibliju kao jedini temelj vjere i doktrine, suzdravali su se od objavljivanja doktrinarnih tvrdnji i vjerovanja. Uriah Smith je 1872. napisao jednu doktrinarnu izjavu, ali u polemici koja je na konferenciji u Minneapolisu 1888. godine nastala oko vijesti o sredinjoj ulozi Krista, dokument je u izvjesnoj mjeri zaboravljen. Godinjak Crkve adventista sedmog dana (Yearbook) objavljivan je bez doktrinarnih izjava. Kako je Crkva rasla pitanja o adventistikim vjerovanjima postala su sve brojnija. Generalna konferencija je 1930. traila da odbor od etiri osobe predloi nacrt izjave. Odbor je obavio svoj posao; sljedee izdanje Godinjaka sadravalo je Temeljna vjerovanja adventista sedmog dana. Ova je izjava odravala jasnije razumijevanje Trojstva, Kristove osobe i rada, te odnos izmeu Zakona i milosti no to je to bilo u Smithovim izjavama. Meutim, ona slubeno nije bila prihvaena sve do 1946. godine, kad je proglaena neizmjenjivom, osim na zasjedanju Generlane konferencije. Prva slubena objava doktrina prihvaena je glasovanjem na zasjedanju Generalne konferencije 1980. Ovih dvadeset i sedam temeljnih vjerovanja danas se redovno pojavljuje u Godinjaku Crkve adventista sedmog dana. Crkva se morala pozabaviti razliitim teolokim gleditima, kako u prolosti tako i danas. Sukob 1888. oko opravdanja vjerom preao je u dvadeseto stoljee. U poetku 1900tih odnos Kellogga prema Crkvi uzrokovao je raspravu o ekleziologiji. Odrane su biblijske konferencije 1919., 1952. i 1947. na kojima se raspravljalo o vjerovanjima i dolo do jedinstva. Bolni razdor je Crkvi osamdesetih godina donio sukob oko adventistikog razumijevanja nebeskog Svetita. Devedesetih godina su razliita gledita o hermeneutici i stilovima bogosluja u nekim dijelovima svijeta uzrokovala polarizaciju meu laicima kao i meu propovjednicima.
18

Handbook 2

Temeljei se na prihvaanju biblijskog prorotva, adventisti sedmog dana vide sebe kao duhovne batinike drevnog Izraela i apostolske Crkve, zajedno s blagoslovima i obvezama ove batine. Unutar irih okvira biblijskog prorotva sluba Ellen White djelovala je kao suvremeni produetak prorokog poticaja Biblije. Zadaa adventista sedmog dana jeste objavljivanje Radosne vijesti cijele Biblije do kraja zemlje (Mt 28,19.20) i odnoenje vijesti trojice anela (Otkrivenje 14,6-12) svim narodima. Svetkovanje subote, kao sedmog dana, podsjea adventiste na est dana stvaranja zemlje (Post 1,1-25; Izl 20,11), na radost to su Boji narod (Ez 20,20) i na nadu vjenog poinka (Heb 4,9-11). Osvjedoenje da posveenje mora pratiti opravdanje prua osnovu za adventistiko naglaavanje zdravog naina ivota u cijelosti umnog, fizikog, duhovnog i drutvenog. Preambula najnovije doktrinalne izjave Crkve adventista sedmog dana (1980.) jasno potvruje da Crkva i dalje ostaje otvorena za novo prosvjetljenje i dublje razumijevanje Biblije. Studije koje slijede u ovom djelu predstavljaju sadanje, produbljeno razumijevanje glavnih biblijskih predmeta kako na njih gledaju oni koji u Crkvi vre slubu poduavanja. Svako poglavlje u ovome djelu sadri kratku povijest stvaranja adventistikog stava koji razmatra. Tamo emo nai i daljnje informacije o teolokom razvoju. III Literatura Adventist Review. Slubeno tjedno glasilo Crkve adventista sedmog dana. Ovaj je asopis izlazio bez prekida, pod raznim imenima, od 1850. Business Proceedings of the Fourth Special Session of the General Conference od S. D. Adventists. Review and Herald, 24. travnja 1879. Dabrowski, Rajmund I., urednik. Michael Belina Czechowski: 18181876. Varava, nakladnik Znaki Czasu, 1979. Delafield, D. A. Ellen G. White in Europe. Washington, D. C. Review and Herald, 1975. Fernandez, Gil., urednik. Light Dawns Over Asia: Adventisms Story in the Far Eastern Division, 18881988. Silang, Cavite, Filipini. AIIAS Publications, 1990. Froom, LeRoy. The Prophetic Faith of Our Fathers, 4 sveska. Washington, D. C. Review and Herald, 19501954. General Conference of Seventh-day Adventists, Annual Statistical Report. General Conference proceedings, General Conference Bulletin, 5. travnja 1901. Gordon, Paul A. The Sanctuary, 1844, and the Pioneers. Hagerstown, Md. Review and Herald, 1983. Graybill, Ronald. Ellen G. White and Church Race Relations. Washington, D. C. Review and Herald, 1970. . Mission to Black Americans. Mountain View, California. Pacific Press, 1971. Hale, E. Jr., Henry Plumer i Timothy Cole. Second Advent Conference and Campmeeting. Signs of the Times, 15. lipnja 1842. Harvest 90 Objectives. Ministry, prosinac 1985. Himes, Joshua V., S. Bliss i A. Hale. Advent Review, 1850. Knight, George. From 1888 to Apostasy: The Case of A. T. Jones. Hagerstown, Md., Review and Herald, 1987. , urednik. The Early Adventist Educators. Berrien Springs, Mich., Andrews University Press, 1983. Martin, Walter. The Truth About Seventh-day Adventists. Grand Rapids, Zondervan Publishing House, 1960. Maxell, C. Mervyn. Tell It to the Word. Mountain View, California. Pacific Press, 1976. Miller, William. Apology and Defence. Boston, J. V. Himes, 1845. Mitchell, David. Seventh-day Adventists: Faith in Action. New York, Vantage Press, 1958.

19

Handbook 2

Neufeld, Don F., urednik. Seventh-day Adventist Encyclopedia, 2. sveska, 2. preraeno izdanje. Commentary Reference Series. Hagerstown, Md. Review and Herald, 1996. Olsen, V. Norskov, urednik. The Advent Hope in Scripture and History. Hagerstown, Md. Review and Herald, 1987. Robinson, Dores E. The Story of Our Health Message. Nashville, Southern Pub. Assn., 1943. Schwarz, Richard W. John Harvey Kellogg, M. D. Nashville, Southern Pub. Assn., 1970. . Light Bearers to the Remnant. Mountain View, California. Pacific Press, 1979. Seventh-day Adventist Encyclopedia, Don Neufeld, urednik. 2. preraeno izdanje. Hagerstown, Md. Review and Herald, 1996. Spalding, Arthur. Origin and History of Seventh-day Adventists, 4 sveska. Washington, D. C. Review and Herald, 1962. (Ova povijest Adventistike crkve obuhvaa razdoblje od 1843. do 1947.) Spicer, William A. Our Story of Missions. Mountain View, California. Pacific Press, 1921. Strand, Kenneth A., urednik. The Sabbath in Scripture and History. Washington, D. C. Review and Herald, 1982. Utt, Richard. A Century of Miracles. Mountain View, California. Pacific Press, 1963. Vyhmeister, Werner K. Mision de la iglesia adventista. Brasilia, Seminario Adventista Latinoamericano de Teologia, 1980. White, Arthur. Ellen G. White, 6 svezaka. Washington, D. C. Review and Herald, 19811986. White, James. The Work of the Lord. Review and Herald, 6. svibnja 1852.
(Zavrio prijevod 16. 07. 00 14:42:06; pregled izvrio 04. 08. 00 18:30:01)

20