(Poeo prevoditi 25. 08.

00 09:14:30)
Handbook of Seventh-day Adventist Theology 7
str. 205-232.
Doktrina o ovjeku
Aecio E. Cairus
Uvod
Premda rije "teologija" doslovce znai "rasprava ili studija o Bogu", ovjek je jedan
od njezinih najvanijih predmeta. Bog se otkrio kao Otac ljudskog roda (Mt 6,9), preko Sina
koji se ne stidi nazvati ljudska bia svojom braom i sestrama (Heb 2,11) i u Duhu koji uzima
ljude za svoje prebivalite (1 Kor 6,19).
Premda nisu osjeali zbunjenost i oaj koji tako esto nalazimo kod filozofa, biblijski
pisci ipak postavljaju pitanja: to je ovjek? i Tko sam ja? Biblija ova pitanja stavlja u okvir
potovanja prema Bojim djelima (Ps 8,5) i Njegove suuti prema ovjeanstvu (Job 7,17),
zahvalnosti potaknute Njegovim milosrem (2 Sam 7,18; Ps 144,3) i skruenosti pred
veliinom zadae koju je On povjerio (Izl 3,11). Tako i mi trebamo postupiti.
Teoloka antropologija (prouavanje ovjeka iz biblijskog gledita) se obino
prouava u vezi s kozmologijom (koja se bavi stvorenim svemirom), protologijom
(prvobitnim stanjem zbivanja na svijetu), hamartiologijom (potpuno drukijim stanje koje je
uzrokovao grijeh) i eshatologijom (uenjem o posljednjim stvarima).
To je u redu, jer stvari zahtijevaju znaenje u njihovom prirodnom kontekstu (otuda i
veza s kozmologijom). Premda je ova povezanost danas zamraena posljedicama grijeha,
podrijetlo bia i njegova sudbina otkrivaju njegovu narav. Tako se narav ljudskih bia otkriva
u njihovom stvaranju (protologiji) i u buduem stanju (eshatologiji).
U ovom je eseju pojam "ovjek" upotrijebljen u generikom smislu to ga nalazimo u
Postanku 1,27 a odnosi se podjednako na mukarce i ene.
I. Prvotno stanje ovjeka
A. Biblijska informacija
B. Boja slika u ovjeku
1. ovjekovo mjesto u stvaranju
2. Sadraj slike
3. Prvotna pravednost
1
C. Spolnost u njezinom izvornom stanju
1. ovjekova potreba za drutvom
2. Stvaranje ene
3. Znaenje braka
D. Prvotno jedinstvo ljudskog roda
E. Unutarnji ivot i njegova organska podrka
1. Cjelovitost ovjekove osobe
2. Biblijski monizam
3. "Dua" i "duh" u Bibliji
II. ovjekovo sadanje stanje
A. Biblijska informacija
B. Grijeh, proimajua stvarnost
1. Rimljanima 5,12
2. Pogreno razumljen tekst
3. Neodoljive naklonosti
4. Pobjeda nad naklonostima
5. Ljudska pokvarenost i posljedice po drutvo
C. Smrt, krajnji neprijatelj
1. Smrt kao kazna za grijeh
2. Poraena smrt
3. Vrijednost unitavajue naplate
III. ovjekovo budue stanje
A. Privremeno boravite spaenih
B. Trajni dom spaenih
C. Budue tijelo
IV. Odraz biblijskog uenja o ovjeku na kranski ivot
V. Povijesni pregled
A. Monizam i dualizam
B. Adventistiko odbacivanje uroene besmrtnosti
C. Univerzalnost grijeha
D. Adventistiko miljenje
VI. Komentari Ellen G. White
A. ovjekovo mjesto u stvaranju
B. Stvoren na Boju sliku
2
C. Stvaranja ene
D. Znaaj braka
E. Slobodna volja
F. Izvorna pravednost
G. Pad u grijeh
H. Uvjetna besmrtnost
I. Grene sklonosti
J. ivot samo u Kristu
K. Uskrsnue
L. Nova zemlja
VII. Literatura
Dodatak A: Status ene u Bibliji
Dodatak B: Odnosi izmeu mua i ene
I. Prvotno stanje ovjeka
A. Biblijska informacija
Premda u Bibliji nalazimo mnotvo informacija o ovjeku i njegovom podrijetlu, prva
dva poglavlja u Postanku posebno raspravljaju o ovom predmetu i tijekom niza stoljea bila
su najvei izvor za teoloka razmiljanja.
Na alost, u suvremeno doba izvjetaje to ih sadravaju ova poglavlja ljudi esto vie
ne smatraju jedinstvenom cjelinom nego dvama razliitim prikazima stvaranja. Tono je da
Postanak 2,4 poinje kao nova naracija (pria o raju), razliita od Postanka 1,12,3 (izvjetaj
o stvaranju), ali ga dopunjuje. (Vidi Stvaranje, I. B. 1-2.)
Izvjetaj o stvaranju opisuje nastanka ivota i radosti, zahvaljujui Bojem
stvaralatvu. Naracija o raju objanjava nastanak grijeha i nevolja u svijetu, zbog ovjekove
neposlunosti. Javljuju se aluzije na Boja stvaralaka djela, ali s drukijom namjerom.
Razliitost u redoslijedu njihova prikaza odgovara unutarnjim potrebama naracije, a ne
razliitim koncepcijama kronologije dogaaja. U prii o raju nalazimo misaoni nastavak prie
o stvaranju, kao i srodnost jezika i strukture. Znaenje razliitih dijelova u samom izvjetaju
moemo pogreno shvatiti ukoliko ne vidimo ovo jedinstvo.
Pitanje prehrambenih propisa samo je jedan primjer ovoga jedinstva. U Postanku
1,29.30 prvom je ljudskom paru zapovijeeno da jede "sve bilje to se sjemeni" i "sva stabla
plodonosna to u sebi nose svoje sjeme" itarice i voe. S druge strane ivotinje trebaju
jesti "sve zeleno bilje". Zbog toga je vrt s vokama u Postanku 2,8.9 bio logino mjesto
3
prebivanja za Adama i Evu. U svojoj prvoj reenici zmija je eni pokazala da je potpuno
svjesna ogranienja svoje vlastite prehrane. Njezine se rijei mogu prikladno prevesti: "Pa to
onda ako w'a??? kiw je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?" (vidi Post
3,1).
Neki mogu tvrditi da nakana Postanka 1 i 2 nije bila opisivanje svega to je bilo
stvoreno, ve samo po kome i s kojim ciljem. Naprotiv, upravo nam "kako" stvaranja
pokazuje narav ljudskog stvorenja. To prikazati je oita namjera biblijskog pisca.
B. Boja slika u ovjeku
Kljuni tekst za osnovnu informaciju da su ljudska bia stvorena na Boju sliku je
Postanak 1,26.27: "I ree Bog: 'Nainimo ovjeka na svoju sliku, sebi slina, da bude
gospodar' Na svoju sliku stvori Bog ovjeka, na sliku Boju on ga stvori, muko i ensko
stvori ih."
1. ovjekovo mjesto u stvaranju
Da bismo odredili mjesto ljudskog para u Bojem stvaranju, moramo obratiti
pozornost na boanski cilj stvaranja ljudskih bia, na znaenje "Boje slike" i biblijske
asocijacije na ovu frazu.
a. Boja namjera pri stvaranju ovjeka. Biblija se razlikuje od drevnih filozofa
(Platona, na primjer) koji su tvrdili da je Bog morao stvoriti svijet kako bi mogao sebe
izraziti. Bog svojom naravi nije bio primoran na stvaranje niega, ve je to slobodno odluio
uiniti da bi se mogla oitovati Njegova dobrota, mudrost i sila Njegova "slava" kako to
daje na znanje Psalam 19,2-5.
Istina je da ovjeanstvo postoji na slavu Bogu, ali ne zato to bi On elio da budu
neka vrst kozmikog zbora koji Mu pjeva hvalu. Umjesto toga ono pridonosi Bojoj slavi zato
to je stvoreno na izuzetno hvalevrijedan nain za zajednicu ljubavi s Njim (usp. Ps 100,1-4).
b. Boji autoportret. Prema izvjetaju o stvaranju Bog je prvo odredio tri para
prirodne sredine: odvojio je svjetlo od tame (prvi dan, Post 1,3-5), vodu od zraka (drugi dan,
rr. 6-8) i kopno i njegovu vegetaciju od mora (trei dan, rr. 9-13). Zatim je ovu sredinu
nastavio popunjavati sa stanovnicima: svijetlea tijela koja odgovaraju osvjetljenom i
mranom nebu (etvrti dan, rr. 14-19), leteim stvorenjima u zraku i plivajuim stvorenjima u
vodi (peti dan, rr. 20-23) te kopnenim stvorenjima za zemlju pokrivenu vegetacijom (esti
dan, rr. 24.25). (Vidi Stvaranje, I. A. 1-10.)
Dokle god to nije bilo obavljeno, za pojavu ovjeka nije sve bilo spremno. "I ree
Bog: 'Nainimo ovjeka na svoju sliku, sebi slina, da bude gospodar' Na svoju sliku stvori
Bog ovjeka, na sliku Boju on ga stvori, muko i ensko stvori ih." (rr. 26.27)
4
Stvaranje na Boju sliku ne smijemo mijeati s biti stvarno Boja slika. Sunce
odraava svoju sliku na povrini jezera. Slikar slika na platnu sliku tog nebeskog tijela. To
dvoje nisu slike sunca u istom smislu. Jedna je autoprojekcija i ima veze sa samom naravi
sunca, budui da je dio njezina zraenja. Druga je nastala izradom kao slika sunca, ali se
sastoji od pigmenata na platnu i nije potekla od same zvijezde.
Krist je po svojoj naravi vjena slika Boga. On je "odsjaj Slave i otisak Bia njegova"
(Heb 1,3 DF). On je van svake sumnje "slika Boga nevidljivog" (Kol 1,15 DF). Kao takav
On je sam stvorio i nainio ovjeka na Boju sliku (r. 16), premda je besumnje cijelo
Boanstvo bilo ukljueno u izraz "nainimo". Ljudi su Boja slika, ne produetak Njegova
bia, ve portret ostvaren Njegovim stvaralakim dizajnom.
c. Biblijske asocijacije koncepta "na Boju sliku". Neznaboaki filozofi zamislili
su svijet kao sliku njegova Stvoritelja. Nasuprot tome, Sveto pismo stvaranje na Boju sliku
ostavlja samo za ovjeka (Post 1,26.27; 1 Kor 15,49). Kontekst u kome se nalazi ovaj izraz u
Postanku 1,26.27 povezuje ovu sliku s poloajem na samom vrhu cjelokupnog materijalnog
stvaranja.
Ovo moemo pokazati u progresiji koju nalazimo u tekstu tijekom dana tjedna
stvaranja, od same energije (svjetla) i anorganske materije u atmosferi, moru i na kopnu, do
biljnog i ivotinjskog svijeta koji kulminira s ljudskim rodom. Postoji takoer i promjena u
formuli odobravanja, od "dobro" prije stvaranja ovjeka (rr. 4.12.18.21.25) do " bijae veoma
dobro" (r. 31) poslije njega. Osim toga, Boanstvo se savjetuje samo prije stvaranja ovjeka
(r. 26).
Najvii ovjekov poloaj vidljiv je po naroitoj pozornosti koju mu Bog poklanja prije
nego to mu je udahnuo ivot (Post 2,7). Osim toga, Adam ne moe nai odgovarajueg druga
meu ivotinjama (r. 20). Dostojanstvo koje je povezano s poloajem ovjeka kao Boje slike
istaknuto je u Postanku 9,6 gdje se za ubojice trai smrtna kazna. Sve to prijeti ovjekovu
ivotu smatra se napadom na Boga kojega predstavlja.
2. Sadraj slike
Nije odmah oito u kojem tono smislu nosimo Boju sliku. Ako naglasak stavimo na
slinost Bogu, kako slabana ljudska bia mogu biti slina Beskonanome? Sve u ovjekovu
tijelu odgovara potrebama sredine. Na oblik, veliina i izgled povezani su s uvjetima na
planetu Zemlji. Je li Boja sredina slina naoj? Ili bismo slinost trebali ograniiti na
duhovno? Ako je tako, jesu li duhovne znaajke manje dostojne Boanstva od tjelesnih?
Mislioci svih moguih razdoblja bavili su se s ovim pitanjima. U povijesnom dijelu (V)
nalazimo pregled njihovih odgovora. Ovdje emo se koncentrirati na biblijske odgovore.
5
Da bismo odredili sadraj Boje slike, moramo razmotriti boansku nakanu kako je
izraena u Postanku 1,26: "'Nainimo ovjeka na svoju sliku, sebi slina." Ova je namjera
vana zato to pokazuje da se ljudsko bie nije jednostavno pretvorilo u Boju sliku, ve je
kao takvo bilo paljivo dizajnirano. Boja slika je daleko vie od esto nesvjesne vlastite
projekcije u bilo kakvoj stvaralakoj aktivnosti. Ova izjava o nakani takoer daje uvid u
Boju veu nakanu. (Vidi Stvaranje, I. A. 12.)
Ideja da su ljudska stvorenja slika Boja prije svega ukazuje na njihovu ulogu kao
Bojih predstavnika niih stvorenja (rr. 26.27; Psalam 8,7-9). ovjek je trebao djelovati kao
to Bog djeluje u svom okruju. To je svakako znaenje fraze "slika boga" kojase na drevnom
Bliskom istoku odnosila na ljudsko bie; na primjer, faraon je bio "iva slika" Amona ili Raa.
Nositi Boju sliku, dakle, ne znai toliko biti slian Bogu koliko predstavljati Ga. ovjek je
Boji suradnik (Post 2,4-6.15) i pomonik (Ps 8,4-9; 115,16).
S druge strane, ne moemo iskljuiti slinost, premda kao ideja nema sredinje mjesto.
Reprezentativne funkcije ljudskih bia ne mogu se odrati bez povezanosti s Tvorcem. Zbog
toga su tjelesne, intelektualne, drutvene i duhovne sposobnosti, kao i sposobnost
komuniciranja s Bogom sastavni dio koncepta Boje slike. Budui da je Boja slika u ljudima
stvorena zato da ih stavi iznad nie prirode, ona mora sadravati sve to omoguuje ljudskom
rodu da vlada u svojoj sferi kao to Bog vlada u svojoj.
Novi zavjet naglaava slinost Bogu u podruju znanja (Kol 3,10), pravednosti i
svetosti (Ef 4,24). Time u ovjeanstvu istie izvornu dobrotu koja proistjee iz Stvoritelja
kojem je bilo jako stalo da sve uini "veoma dobrim". Autoportreti Boga punog ljubavi i
brinosti nisu mogli a ne istaknuti zahvalnost i ljubav. Za njih bi dobrota i sklad s Bojim
uputama bili savim prirodni. Boja slika u ovjeku ukljuuje i moralnu narav.
Daleko od toga da vodi na zlorabljenje prirode, kako to ponekad tvrde humanistiki
ekolozi, vladanje nad prirodom ini ljudska bia odgovornima pred Bogom za nain na koji se
ponaaju u prirodi. Obino zloporabe ine oni koji mogu pristupiti nekoj batini, ali im ona
potpuno ne pripada. Izvjetaj o punoj vlasti koja je predana ljudima, samo naglaava da je
ouvanje prirode u njihovom vlastitom interesu. Bog ljudskim biima nije omoguio pristup
samo prirodnim bogatstvima Zemlje, nego im je prepustio cijelu upravu nad njom (Post 1,26).
Prema Svetom pismu priroda je ovjekova dragocjena batina. (Vidi Upraviteljska
sluba ?????, I. B.)
3. Prvotna pravednost
Tjelesne, intelektualne, drutvene i duhovne sposobnosti tijesno su vezane uz
dostojanstvo osobe, to je bitna karakteristika bia stvorenog na Boju sliku (1 Kor 11,7). S
6
najveom skromnou i tovanjem divimo se Bojoj spremnosti da nam podari ove
sposobnosti; mi se divimo dostignuima ovjeanstva (Ps 8). Istodobno nas moe zbuniti
paradoks da se ta Boja slika moe ponaati na najbezboniji nain, kako je to u nedavnoj
prolosti vieno ak i u visoko civiliziranim zemljama. Kako jo uvijek to stvorenje smijemo
nazvati "slikom Bojom"?
Paradoks se oslanja na jednu od naih najdraih sposobnosti: slobodu. Naa slinost
Bogu podrazumijeva ovisnost o Bogu, jer neto moe biti slikom samo ukoliko se slae sa
svojim uzorom. S druge strane sloboda otvara mogunost osamostaljenja, to opet moe
dovesti do neslaganja. No samostalnost vodi neovisnosti samo kad slobodno bie eli ii
svojim putom. Razliiti putovi pretpostavljaju razliita naela i ciljeve. Mi moemo
dragovoljno prihvatiti nae stanje kao slike Boje, skrueno priznati nau ovisnost i
dragovoljno se pokoriti naelima Njegova kraljevstva, ili ih moemo odbaciti, pretvarajui
slobodu u pobunu.
"Bog stvori ovjeka jednostavnim." (Prop 7,29; "estita", prema izvorniku) Svakako
da nije bio savren u smislu postizanja svega za to je bio sposoban; na primjer, bile su mu
potrebne upute (Post 2,16.17), posebno o kunji koju je predstavljalo stablo spoznaje. U ovoj
kunji bilo je na kocki mnogo toga to je sve trebalo pomoi razvitku njegove moralne zrelosti
(Jak 1,2-4).
Moralno stanje s kojim su stvoreni nai praroditelji obino se opisuje kao stanje
nedunosti, to znai da njihova krepost (sloboda od moralne nepravde) jo nije bila ispitana.
Krepost se zasniva na sposobnosti izbora, odnosno slobodnoj volji. Premda Biblija malo
govori o ljudskoj volji, ona visoko cijeni ljudsku slobodu. Starozavjetno drutveno
zakonodavstvo oslobodilo je zarobljenike i robove nevoljnog statusa uobiajenog u staro doba
i onemoguilo da se s blinjim Izraelcem postupa kao s imovinom. Izraelov Bog preuzima
ulogu Otkupitelja (Iz 41,14; Jer 50,34) ili Osloboditelja svog naroda (Iz 61,1).
Isus Krist je svoju zadau razumio u istom smislu (Lk 4,16.21). Meutim, ovo
osloboenje nije bilo samo drutvenopolitiko. Novi zavjet naglaava ovjekovo robovanje
grijehu (Rim 3 i 7) kao posljedicu njegove pale naravi. Ono to sama spoznaja Boje volje ili
Zakona nije mogla postii, Isus je postigao time to je ostao bezgrean (Rim 8,3) i posluan
do same smrti na kriu (Fil 2,6-8). Tako je postao Otkupiteljem onih koji su bili podvrgnuti
ropstvu grijehu (Heb 2,25) i stoga smrti, "jer je plaa grijeha smrt, a milosni dar Boji jest
ivot vjeni u Kristu Isusu, Gospodinu naemu" (Rim 6,23).
No takvo osloboenje nije univerzalno ni automatsko. Dostupno je samo onima koji
svojevoljno prihvate Krista (Iv 1,12) i daje slobodu, ne zato da se vrate svojevoljnoj
7
samostalnosti, ve da ljube Boga i blinjeg sukladno "zakonu slobode" (Jak 2,12). "Dakako,
vi ste, brao, k slobodi pozvani. Samo, neka ta sloboda ne bude pobuda tijelu, nego ljubavlju
sluite jedan drugomu." (Gal 5,13)
Mnogi biblijski izrazi ukazuju na mo osobnog izbora i odluke, ukljuujui hebrejske
`????. i r`^n, te grki thel.ma. A jo je vanije to se opomene i moralne
upute u Svetom pismu ne mogu objasniti bez pretpostavljanja ljudske slobode i mogunosti
izbora. Boja volja je slobodna i neograniena, a On je slobodnu volju dao i biima koja je
stvorio.
Boja volja, naelo dobrote, nije apstraktna ni teka. ak i u sadanjem stanju ljudsko
bie moe lako odrediti to je pravo, ako se slae da su boanske upute dobre (Rim 7,15-18).
Ali u sadanjem grenom stanju ljudska je volja zarobljenik grijeha i potrebna joj je boanska
milost da ostvari dobru Boju namjeru (rr. 24.25). U svom prvotnom, estitom stanju, ovjek
je bio u stanju slijediti boanske upute. Bog je zamislio svemir slobodan od smrti (Rim 8,21),
podrazumijevajui sposobnost da se striktno dri Njegovih smjernica (Post 2,17). Na alost,
Boja stvorenja su istom slobodom mogla izabrati i smrt (to su i uinila). (Za druge primjedbe
o "Bojoj slici". vidi Grijeh, I. A. C; Nain ivljenja ?????, I. A. 2.)
C. Spolnost u njezinom izvornom stanju
1. ovjekova potreba za drutvom
Premda je iz Postanka 2. poglavlja jasno da ovjek i ena nisu stvoreni u isto vrijeme,
1. poglavlje zanemaruje ovaj protok vremena. Bog je stvorio ljudska bia kao muko i ensko
(r. 27). "Adam" na hebrejskom jeziku zapravo nije osobno ime, ve zbirna imenica koju
bismo mogli prevesti kao "ovjeanstvo" ili "narod" (usp. Post 5,2). Poseban izraz za
mukarca, 'i, javlja se u Bibliji prvi put poslije spominjanja ene, 'i`h, (Post 2,23).
Izvjetaj iz raja spominje neko kratko vrijeme kad je postojalo samo jedno ljudsko
bie, ali za njega nije bilo formule odobravanja ve upravo obrnuto: "Nije dobro da ovjek
bude sam." (r. 18) Prema primjeru odnoaja u Boanstvu (Iv 17,24), ljudi su stvoreni kao
drutvena bia. Kratko vrijeme samo s jednim '`d`m-om trebalo mu je pokazati da u
ivotinjskom svijetu nema para pa mu je zbog toga potrebna "pomo" ili odgovarajui drug.
Ideal izraen u stvaranju bio je da mukarac i ena oblikuju cjelinu u kojoj e se uzajamno
dopunjavati i oslanjati jedno na drugo. Izolirani par ne ispunjava sve zahtjeve za drutvenou
ovjeka, ali postupak stvaranja pokazuje njezinu vanost u Bojem planu.
Zato Biblija funkciju spolnosti stavlja u okvir zajednitva, intimnosti i dopunjavanja u
kojem se ostvaruje prava ljudskost. Ova je ideja mnogo naprednija od ideja iste reprodukcije,
re-kreacije ili "oslobaanja od napetosti" na koju se spolnost esto svodi.
8
2. Stvaranje ene
Mnogi su tumai zamijetili znaenje naina na koji je ena stvorena (Post 2,21.22).
Uzeta je od ovjekova rebra ne od njegove glave ili nogu to ukazuje na jednakost. Rije
.l`', u ovom retku prevedena kao "rebro", na drugim je mjestima prevedena rijeju
"strana", to oznaava simetrian dio lista ili dvostrukih vrata (1 Kr 6,34), drugo identino
krilo neke zgrade (Izl 16,16.17), suprotnu padinu nekog brda (2 Sam 16,13). Ako sauvamo
smisao "strane", onda moemo naglasiti jednakost i dopunjavanje mukarca i ene. Oni su
zajedno tvorili ljudski rod, stvoreni su na Boju sliku da se pomau i meusobno podupiru.
Bog je objema povjerio vladavinu nad zemljom i onim to je na njoj (Post 1,28).
Prema Postanku 2,20 Bog je za Adama stvorio '.zer, to je najee prevedeno kao
"pomo". Meutim hebrejska rije ne podrazumijeva podlonost kako na to moe ukazivati
hrvatska rije; ona moe znaiti "potporu" ili "dobroinitelja" i redovno se rabi za Boga koji
pomae ljudima (Ps 33,20; usp. Ps 54,6). Osim toga, fraza k
e
negd^, prevedena "kao to je
on", potjee od izraza koji znai "ispred", to pokazuje da je pomonik kojega je Bog stvorio
za ovjeka trebao biti njegova kopija (pandan), njegova dopuna. (Vidi Stvaranje, I. B. 7.)
Neki su pisci u izvjetaj u Postanku 2 uitali boanski odreenu hijerarhiju spolova.
ena, stvorena radi ovjeka (rr. 18-20), potekla je od ovjeka koji joj je dao ime, pa je time
ukazao na vlast koju ima nad njom (r. 23). Meutim u biblijskom izvjetaju o stvaranju ene
nema prijelaza od nadmonijeg na podreenog. Naprotiv, u Postanku 1 kretanje je suprotno,
od niih stvorenja do viih, a u Postanku 2 od nepotpunosti k cjelovitosti. Fiziko ishoenje
ne podrazumijeva podlonost: ovjek nije podloan zemlji. Matthew Henry tvrdi da je ena
bila "dvostruko prosijan prah, jo udaljenija od zemlje". U Postanku 2,23 Adam primjeuje da
je njegova ena generiki ista, da je "ena" ili "supruga", ali joj ne daje osobno ime; to e
uiniti tek nakon pojave grijeha (Post 3,20).
Uravnoteenost biblijskih dokaza nikako ne podrava nekakvu superiornost mukarca.
Podlonost ena bila je posljedica poremeaja u ljudskim odnosima, koje je grijeh unio u
svijet (r. 16; II. B. 5). Pavao nalae pokoravanje ena njihovim muevima koji ih ljube kao to
je Krist ljubio Crkvu, da ih ljube kao sebe same (Ef 5,21-33; vidi Brak, I. E. 1).
3. Znaenje braka
Brane ustanove su dio ljudske kulture i veoma su razliite u vremenu i prostoru.
Meutim, one nisu proizvod kulture, nego su Boji naum za ovaj svijet. Stvaranje ljudskog
para nalazimo meu Bojim stvaralakim djelima estog dana (usp. Post 1,26-31 sa 2,4-25).
Nakon to je Bog "napravio" enu i doveo je k njemu, "ovjek ree: 'Gle, evo kosti od mojih
kostiju, mesa od mesa mojega! enom neka se zove, od ovjeka kad je uzeta!'" (Post 2,23).
9
Posebni izrazi za "ovjeka" i "enu" (hebrejski 'i i 'i`h) u odnosu jedno prema drugome
oznaavaju "mua" i "suprugu". Ovdje je rije upravo o tom odnosu, budui da se raspravlja o
zajednici prvog ljudskog para.
U biblijskom smislu `d`m postaje ovjek/mu ('i) kad je uzeo enu/suprugu,
upravo kao to ona postaje ena/supruga ('i`h) samo kad je uzeta. Ova aluzija ukazuje na
vanost seksualnosti za ljudski identitet.
Da bi netko bio cjelovit mukarac ili ena, ne mora biti u braku; biti osoba je neto
mnogo osnovnije od biti mukarac ili ena. No ljudska seksualnost modificira i pomae u
odreivanju nae osobnosti. Osim toga, seksualno ostvarenje mogue je postii samo kad
temeljni odnos, zasnovan na potpunoj predaji kako se to ostvaruje u braku, potkrepljuje i
podrava seksualni odnos.
U braku "e ovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju enu, i bit e njih dvoje
jedno tijelo" (3,24). U mnogim razdobljima i na mnogo mjesta obiaji su doputali vjenanje
mukarca i ene koji su bili gotovo potpuni stranci. Na tajanstven nain brani ivot je taj par
sjedinio u zajednicu tako prisnu kao da je krvna ("meso i kosti" u hebrejskom idiomu, usp.
Suci 9,2 i 2 Sam 5,1). Intimnost ini da se par dri zajedno kao kopija isjeena iz istog bloka
materijala. Vremenom brani par poinje slino misliti, govoriti i postupati; oni postaju
"jedno tijelo".
Da dvoje mogu postati jedno "uzviena" je tajna (Ef 5,32) prikazana nainom na koji
je Bog ustanovio brak. On je doslovce nainio prvog mua i enu od istog mesa i kostiju, kao
kopije (pandan) istog tijela, i povezao ih snanu, doivotnu zajednicu. Sam nain stvaranja
pomae objanjavanju znaenja braka.
D. Prvotno jedinstvo ljudskog roda
Nasuprot spekulaciji da su neke rase djelomice nastale ("amalgamacijom", stapanjem)
od ljudskih bia stvorenih odvojeno od Adama, tekst u Djelima 17,26 podrava naelo da u
ljudskom rodu nema druge krvi osim Adamove i Evine: "On wBogw je izveo sav ljudski rod
od jednoga ovjeka i nastanio ga po svoj povrini zemaljskoj, poto je ljudima odredio
ustaljena godinja doba i mee postojbine njihove." Ova istina takoe povezuje sve ljude u
solidarnosti s posljedicama Adamova pada (Rim 5,12.19) ali i za mogunost spasenja po
Kristu (1 Kor 15,21.22).
ivotinje su stvorene "sve po vrsti njihovoj" (Post 1,21.24.25 A), to znai "prema
njihovim vrstama" (Post 6,20; 7,14; Lev 11; Pnz 14; Ez 47,10). Ovdje je rije o razliitim
vrstama unutar svake kategorije, na primjer, razliite "zvijeri zemaljske". Premda se u
10
izvjetaju o stvaranju ljudi javljaju kao zasebna kategorija, za njih nije tako neto reeno. Oni
se izvorno pojavljuju kao jedna jedina vrsta.
Znanost potvruje ovu biblijsku informaciju. U svim ljudskim rasama prisutne su iste
bioloke razliitosti, kao i iste psiholoke crte i kulturne znaajke. Razlike u ljudskim rasama
nisu nita drugo do rekombinacija, poboljanje ili djelomino potiskivanje karakteristika koje
su zajednike cijelom ljudskom rodu.
Prema najboljoj znanstvenoj spoznaji, rase su nastale zhavaljujui sklapanju brakova u
zatvorenom krugu i genetskom odstupanju u vrijeme kad je bilo malo ljudi i to rasijanih.
Psiholozi danas mogu slijediti razvoj jezika unatrag do zajednikog podrijetla; zapravo svi
nama dostupni lingvistiki i genetski podaci ukazuju na zajedniko podrijetlo ljudskog roda.
Prema ne raspravlja s rasama kao takvima, Postanak 11. poglavlje naglaava izvorno
jedinstvo ljudskog roda, ak i poslije sveopeg potopa. U prvom narataju nakon katastrofe
"sva je zemlja imala jedan jezik" (r. 1). I tom je narataju, kao Adamu i Evi, bilo
zapovijeeno: "Zemlju napunite." (Post 9,1)
Meutim, pod autokratskom upravom (Post 10,8.9) pokazali su neposlunost
boanskoj zapovijedi (Post 11,4) i koncentrirali se u junoj Mezopotamiji (r. 2). Za dobro ove
i svih sljedeih generacija Bog ih je rasuo, prisiljavajui na kulturnu i jezinu raznolikost
meu razliitim skupinama (r. 8; usporedi podjelu meu semitima, jafetovcima i hamovcima
u Postanku 10). Ovo prisilno raseljavanje moglo je pruiti prvu priliku za genetsko odstupanje
i brakove sklopljene unutar uskih zajednica, to je dovelo do rasne raznolikosti danas prisutne
meu ljudima.
Biblijski pisci uvijek naglaavaju teoloke posljedice tog prvotnog jedinstva. Tako
Amos 9,7 objanjava da Bog odrava isti odnos sa svim etnikim skupinama na zemlji, bilo
da su Semiti (Izrael) ili Hamovci (Filistejci). Prednosti Izraela bile su uvjetovane zavjetnim
odnosima, a ne prirodnim nasljeem.
E. Unutarnji ivot i njegova organska podrka
1. Cjelovitost ovjekove osobe
Slobodno kaemo da ovjek postoji na razliitim razinama: prirodnoj/natprirodnoj,
unutarnjoj/vanjskoj. Budui da je slika Boja, ovjek djeluje na svijet prirode istodobno
zadravajui jedinstven odnos s Bogom (natprirodna razina). Na prirodnoj razini postoji
unutarnji ivot (misli, osjeaji, rasuivanje, pamenje, volja, dar za estetsko, i drugo), koji
daleko nadilazi ivot ivotinja, dok je vanjski organski ivot (prehrana, spavanje, reprodukcija
i drugo) obima uglavnom zajedniki.
11
Budui da se kod ovjeka prednost davala unutarnjem, odnoajnom ivotu, ne treba
uditi da su uinjeni pokuaji kojima se ovjekova narav zamiljala dvojnom. Prema takvoj
koncepciji unutarnji i odnoajni ivot ostvaruje se unutar bia, razliito nazvanog "duh" ili
"dua", nematerijalnog po naravi, koji nastava u naem materijalnom organizmu, sposoban je
funkcionirati neovisno o njemu i nema ga kod ivotinja. Neki dijele ljudsku narav na tri
dijela: tijelo, dua i duh. Za nae prouavanje moemo oba stajalita svesti pod dualizam,
budui da je u objema samo je jedan od tih dijelova ljudske naravi (duh u jednom, a dua u
drugom sluaju) stvarno vaan, odvojen i u stanju neovisno funkcionirati. U ovim
koncepcijama ostalo je drugorazredno.
Dualizam se obino povezuje s idejom da dua ili duh, prigodom smrti odvojeni od
organizma, nastavljaju zauvijek funkcionirati ("besmrtna dua"). No iste rijei (dua ili duh)
esto primjenjujemo na iskaze koji se odnose na unutarnji ivot, a ne na neovisno bie u
kojem navodno ive.
2. Biblijski monizam
Suprotan dualizmu je biblijski monizam, stajalite prema kojem svi iskazi unutarnjeg
ivota ovise o itavoj ljudskoj naravi, ukljuujui i organski sustav. Sastavine ljudskog bia
funkcioniraju kao jedinka. Nema odvojene due ili duha koji bi odvojeno od tijela mogli
svjesno postojati. Stoga rijei "dua" ili "duh" opisuju intelektualne, osjeajne ili voljne
manifestacije osobe.
Teolozima u razliitim kranskim vjerskim zajednicama postaje sve jasnije da su
prema Bibliji ljudska bia monistika. Interpreter's Dictionary of the Bible potvruje: "Po
tome to je Jahve udahnuo ivotvorni dah ovjeku kojega je oblikovao ne smijemo zakljuiti
da je ovjek sastavljen od dvije odvojene jedinke, tijela i due to je gledite karakteristino
za orfizam i platonizam. Da uporabimo sada ve klasinu frazu, Hebreji su ovjeka zamiljali
kao ivo tijelo, a ne kao utjelovljenu duu."
Za sve biblijske tekstove u kojima se pojavljuju rijei "dua" i "duh" moemo
zahvaljujui kontekstu rei da se odnose na funkcioniranje individualne psihe ili na aktivnost
itave osobe. To vai kako za starozavjetne izraze nep???e ili r~a i u Novom zavjetu
odgovarajue izraze psyh. i pneuma, koje prevodimo s "dua" i "duh". Ni u jednom jedinom
sluaju ne itamo o nekoj besmrtnoj dui u ovjeku, dui ili ljudskom duhu koji moe
funkcionirati neovisno o materijalnom tijelu.
3. "Dua" i "duh" u Bibliji
Izvjetaj o stvaranju ovjeka u Postanku 2,7 ponekad se tumaio kao unoenje "dua"
ili nematerijalne tvari u materijalni organizam. No takav se zakljuak protivi izvjetaju. Prema
12
njemu ovjek je oblikovan "od praha zemaljskog", upravo kao to su ivotinje iz njegovog
okolia nainjene "od zemlje" (Post 1,24; 2,19), samo s vie osobne panje i njege. Zatim Bog
" u nosnice mu udahne dah ivota" to ga ovjek dijeli s pticama, gmizavcima, sisavcima i
drugim ivotinjama (Post 1,30; 7,22) i kao oni "postane ovjek iva dua", nep???e
ayy`h (Post 1,20.24).
Pridjev ayy`h znai "iv". Premda se nep???e u naim prijevodima esto prevodi
kao "dua", njegova uporaba za ovjeka i ivotinje (rr. 20.24.30; 2.19; 7,21) pokazuje da u
njoj nema nieg besmrtnog, neega to bi ukazivalo na njene vie funkcije. U svom osnovnom
smislu hebrejska rije oznaava "drijelo, grkljan", a tako je i prevedena u Izaiji 5,14. Isti
prijevod mogao bi se uzeti u Postanku 34,3 umjesto "due" (kod nas je gotovo u svim
prijevodima stavljeno "srce"). U Izaiji 5,14 ova rije ima paralelu u rijei "ralje" (usp. Hab
2,5) i tako se moe prevesti u Izrekama 25,25 (edna "dua" uiva u hladnoj vodi) i na drugim
mjestima.
Srodan glagolu np???, "disati", nep???e slikovito znai "ivot", kao u Ponovljenom
zakonu 24,6 i na mnogim drugim mjestima. U Izrekama 8,35 ona je suprotna "smrti" i
paralela je rijei ayyim, to je jo jedan izraz za "ivot" (usp. ve spomenutu rije
ayy`h). Znaenje "ivot" moe se isto tako odrediti iz konteksta ulomaka kao to su 1.
Samuelova 28,9; Psalam 30,4; 124,7; Izreke 7,23; 19,18. Meutim, sadraj ovog izraza
ukazuje na mnogo aktivniji, a ne samo osjeajni ili vegetativni ivot. Stoga je u Postanku 2,7
opi smisao kombiniranog pojma nep???e ayy`h "ivahno ivo bie". ovjek jest dua;
on nema duu.
Tako ni elementi od kojih se sastoji ovjek, niti postupak primijenjen pri stvaranju
kako je opisan u Postanku 2,7 ne ukazuju na neto to bi u dualistikom smislu bilo "dua".
Ljudska bia nadilaze ivotinje, ne zbog broja njihovih osnovnih sastavina, ve zato to se
kvalitativno razlikuju od ivotinja (Prop 3,19). Ovo ne ide u prilog dualistikom stajalitu.
Premda smrt nije bila dio prvotno stvorenog svijeta, biblijski podatak o procesu
umiranja jednako se protivi dualistikoj misli. Prema biblijskim iskazima smrt je povratni
proces u kojem se ovjek, budui stvoren od zemlje, vraa u zemlju (Post 3,19) i pritom Bogu
vraa dah (r~a, doslovce "vjetar", esto preveden kao "duh"), koji je simbol ivotnih
snaga koje su mu u poetku (Prop 12,7) posuene kao i ostalim ivim stvorenjima (Post 6,17;
7,15.22).
Nema osobnog ili svjesnog bia koje preivljuje povratni proces smrti (Ps 6,6; 30,10;
88,11; 115,17; 144,4; Prop 9,5.6; Iz 38,18.19). Povratni se proces moe ponovno okrenuti
samo uskrsnuem. Stoga sva nada u ivot poslije smrti mora biti usmjerena na uskrsnue (1
13
Kor 15,16-23; usp. Iv 6,39.40). Samo uskrsnue, a ne neko bestjelesno stanje, moe izbaviti
pokojnika od nestajanja (Lk 20,37.38). Kako je to prije vie stoljea istaknuo William
Tyndale, enegleski prevodilac Biblije i muenik, oni koji bestjelesne due stavljaju u nebo,
pakao ili istilite "ponitavaju argumente kojima Krist i Pavao dokazuju uskrsnue". (Vidi
Smrt, I. A. 3. 4; Uskrsnue, I. A.)
II. ovjekovo sadanje stanje
A. Biblijska informacija
Prema prvim poglavljima Postanka, prvi su ljudi trebali ivjeti sretnim ivotom kao
Boji pomagai u Edenu. U tom "vrtu kraljevske palae" (to je doslovno znaenje "raja")
mogli su sluiti Bogu (Post 2,15) i uivati u prisnoj zajednici s Njim (usp. Post 3,8). Prvi je
par mogao koristiti prednosti naela odravanja ivota naenog u bliskosti Bogu time to e
jesti sa stabla ivota (Post 2,9; 3,22).
Takva srea nije bila dugog vijeka. Do preokreta je dolo s grijehom, izdajom Bojeg
povjerenja i krenjem izriitih naredbi. One su se ticale jednog drugog stabla, povezanog sa
"spoznajom dobra i zla", to je hebrejski idiom koji ukazuje na samoovisnu sposobnost
prosuivanja i odluivanja za sebe, obino povezanu sa zrelom dobi (Pnz 1,39; 1 Kr 2,9; Iz
7,15.16).
Premda stvoreni kao odrasle osobe, prvi ljudi su za svoje moralne odluke jo uvijek
ovisili o Bogu. Meutim, kao to smo ve rekli, oni su slijedei savjet zmije izabrali
samostalnost: "Pa to ako je Bog rekao: 'Ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu'?" Ova
izdaja ih je onesposobila za prisnu zajednicu s Bogom i blagoslove koji je prate.
Premda je izvjetaj u Postanku dosta jednostavan, treem poglavlju je potrebno
tumaenje zasnovano na otkrivenju. U Postanku je narav "zmije", te lukave linosti (r. 1) koja
je agresivno uvjeravala da "spoznaja dobra i zla" omoguuje da postanu "kao bogovi" (r. 5), a
koja je zavela ljudski par obeavajui da e izbjei smrtnu presudu odreenu za neposluh
Bogu (r. 4), dosta enigmatina. Prema Novom zavjetu bio je to preruen avao (Otk 12,9),
duh koji se protivi Bogu (oboje, "avao" i "Sotona" znae "protivnik"). On je neko bio u
istini (Iv 8,44) i ve je naveo mnotvo nebeskih duhova na pobunu (Jd 6; Otk 12,4.8).
U Starom zavjetu nalazimo aluzije na pad ovog bia (Iz 14,4-23; Ez 28,1-10), to
spominju i spisi izmeu oba zavjeta (Jubileji 10,8; 11,5; Damatanski dokument 3,4; 2.
Enohova 32,3). Novi zavjet potvruje ovaj opis, optuujui to bie za navoenje ljudskog
roda na grijeh (Lk 22,3.31; Iv 13,27; Dj 5,3; 1 Kor 7,5) i za protivljenje djelu spasavanja (Mk
4,15; 1 Sol 2,18). U krajnjem smislu ono je odgovorno za smrt (Iv 8,44; Heb 2,14).
14
Dakle, ideja da u Postanku 3,4.5.22 budu "kao Bog", odnosi se na avolski pokuaj
stvaranja samousmjerenog ivota koji zanemaruje Boji zakon i nijee ovisnost stvorenja o
Njemu (Iz 14,13.14; Ez 28,2; usp. edensko okruje u rr. 13-15). Stoga se u kuanju Adama i
Eve radilo mnogo vie nego samo o izoliranom inu nepotovanja boanskog autoriteta.
Svojim padom ovjek se pridruio kozmikoj pobuni protiv Boga.
Meutim Bog je milostivo postupio prema grenicima. Nije ih odmah smaknuo, ve ih
je istjerao iz Raja. Budui da vie nisu bili u vrtu, Adam i Eva su se nali u neprijateljskoj
okolini i, kako je to Bog u svojoj presudi objavio, bili su izloeni tuzi, boli, nezahvalnom tlu,
izrabljivakim odnosima i konano smrti (Post 3,14-19). Biblija tako pokazuje da je grijeh
glavni izvor zla u ovjeku.
B. Grijeh, proimajua stvarnost
U Rimljanima 5,12-20 rije je o veliini Adamove i Evine pobune i njenih
sveproimajuih posljedica. One su iznesene zato da pojasne sudbonosni znaaj njihove
antiteze: Kristovu poslunost na kriu kao otvaranje vrata spasenja cijelom ljudskom rodu.
1. Rimljanima 5,12
Prema Rimljanima 5, grijeh i smrt meu ljudima potjeu izravno od Adama, a ne od
svakog ovjeka ponaosob. Pavao vieput ponavlja da jedan jedini postupak ostavlja traga na
cijelom ovjeanstvu. U dvanaestom retku "po jednom ovjeku ue grijeh u svijet", a u
petnaestom "grijehom jednoga mnogi wsuw umrli" (DF). U Rimljanima 5,18.19 prekraj i
nepokornost "jednoga" doveli su do osuenja, kao to su poslunost i pravedna djela
"jednoga" donijeli novi ivot.
U redcima 12-14 Pavao pokazuje dalekosenost posljedica grijeha koji je otpoeo s
jednom osobom. Prvo, svi sagrijeie (usp. Rim 3,9-20). Meutim, ako je svatko krenuo,
neovisno o Adamu, svojom linijom grijeha, onda netko, u neko vrijeme, moe biti u stanju ne
grijeiti. Budui da se to ne dogaa, iz toga slijedi da mi ne poinjemo neovisno. Drugo, smrt
je postojala dok jo nije bilo posebnog otkrivenja zapovijedi kao u Edenu ili na Sinaju. U ona
vremena, premda je grijeh postojao u obliku nasilja nad savjeu, nije imao oteavajui
karakter prijestupa nekog pisanog pravila. Kad bi bilo istina da svatko anje samo posljedice
svog grijeha, ljudi onog vremena, budui da nisu bili krivi kao Adam, nisu trebali biti
kanjeni smru kao on. No njihova smrt pokazuje da je bila posljedica Adamova grijeha.
(Vidi Grijeh, III. B; Smrt, I. C. 1.)
2. Pogreno razumljen tekst
Rimljanima 5,12 predstavlja kamen smutnje za prevodioce i tumae. U naim novijim
prijevodima "jer" stoji umjesto grke fraze eph' h^, u doslovnom prijevodu "na kojem".
15
Vulgata prevodi in que omnes peccaverunt, "u kojem svi sagrijeie". Ovaj prijevod prua
osnovu za uenje o "istonom grijehu" prema kojem je svaki Adamov potomak, budui da je
u Adamu sagrijeio, osobno odgovoran za prvi grijeh.
Meutim "u kojem" nije ideja izraena grkim eph' h^, ve en h^, to je uobiajena
Pavlova fraza (usp. Rim 2,1; 7,6; 8,3.15; 14,21.22; 16,2). Osim toga nita u kontekstu ne
ukazuje na teoriju o prijenosu krivnje. Fraza eph' h^ znai "na osnovi koje" i s pravom se
moe prevesti "zbog ega ili koga". To se dobro uklapa u kontekst: grijeh i smrt su uli u
svijet preko jednog ovjeka zbog kojega su svi sagrijeili (usp. Rim 5,19). Ono to slijedi
nakon eph' h^ u Rimljanima 5,12 jest posljedica. Frazu "jer svi sagrijeie" dakle ne bismo
smjeli razumjeti kao razlog to "smrt prijee na sve ljude". Takvo tumaenje se ne uklapa u
kontekst. Umjesto toga to to su svi sagrijeili pokazuje vjerodostojnost preostalog teksta:
Grijeh i smrt su se proirili svijetom, poevi s Adamom. Takvo razumijevanje ovog retka
potvruje njegova analogija sa sljedeom tokom u Pavlovom izlaganju. U redcima 13 i 14
Pavao tvrdi da upravo zato to su ljudi umirali u svim vremenima, i mi moramo prihvatiti
injenicu da je uzrok smrti Adam, a ne osobni grijeh.
Ovaj ulomak pokazuje da kad bi grijeh ovisio samo o iskazivanju slobodne volje
pojedinca, onda ne bi bilo razloga da neki sveti junak ne bi mogao potpuno izbjei grijeh. To
to u ljudskoj povijesti nema takvog primjera dokazuje injenicu da ne moemo izbjei grijeh.
Proimajua snaga grijeha koja stanuje u nama (usp. Rim 7,17) prenosi se u grene misli,
rijei ili postupke u nekom trenutku ivota svakog ljudskog bia. Sveproimajuoj moi
grijeha moe se suprotstaviti samo spasiteljska snaga evanelja.
Davno prije nego to je Pavao pisao o grijehu "koji stanuje u meni" (Rim 7,17.20),
Bog je proglasio da su ovjeje misli "opake od njegova poetka" (Post 8,21), ime je ukazao
na unutarnju etiku sklonost prema bezakonju. Jobova knjiga nairoko raspravlja o ozbiljnom
stanju ovjeka koji, poevi od svog skromnog roenja na zemlji u Bojim oima ostaje
nepopravljivo "neist" (Job 14,1-4). Opisujui greno stanje ovjeka, Job uzvikuje: "Tko e
isto izvu iz neista? Nitko!" (r. 4); a Bog potvruje Jeremiji: "Lukavo je srce, vie nego sve,
i podmuklo." (Jr 17,9 A)
3. Neodoljive naklonosti
Sukladno Novom zavjetu neobnovljena osoba, suoena s otkrivenom Bojom voljom,
nije je u stanju ispuniti pa ni sasvim razumjeti njezinu vrijednost (Ef 4,18). Um se protivi
"Bogu: zakonu se Bojem ne podvrgava, a i ne moe. Oni pak koji su u tijelu, ne mogu se
Bogu svidjeti" (Rim 8,7.8 DF).
16
Briljiv odgoj, vjebanje snage volje i sva druga ljudska sredstva ne mogu nita protiv
zle naravi s njezinim sbino usmjerenim sklonostima. Poto brane pristup Bojoj milosti,
sklonosti ljudske naravi neminovno vode u moralnu propast. Otuda i potreba za obraenjem
prije nego to ovjek pokuava reformirati svoj ivot. (Vidi Spasenje, I. E). Zle sklonosti
ostaju i poslije obraenja, ali vie nemaju ranije nesavladivu snagu. Zahvaljujui regeneraciji
mogu je novi ivot, kako emo to pokazati u sljedeem dijelu.
U svakom sluaju ugroavajui karakter grijeha nije toliko prisutan na povrinskoj
razini njegovih plodova, koliko u njegovim korijenima duboko ukopanim u ljudskoj naravi.
Gijeh je u naem ivotu "sistemski". "Grijeh koji stanuje u meni" (Rim 7,17.20) razlog je to
"inim zlo koje neu" (r 19). Sveto pismo ovdje unutarnji uzrok zlih djela naziva "grijehom",
to pokazuje da biblijsko razumijevanje grijeha obuhvaa sklonosti, a ne samo zla djela.
Kad govorimo o izopaenoj ljudskoj volji, moramo ukazati na jedan izuzetak. Isus
Krist je bio bez grijeha, premda je u svojoj ljudskoj naravi u svemu drugome bio "slian
svojoj brai" (Heb 2,17). Nasuprot nama, koji smo po "naravi djeca srdbe" (Ef 2,3), On je od
zaea bio "Svet" (Lk 1,35 A). On nikad nije poinio grijeh (1 Pt 2,22) i Zli nad Njim nije
imao vlasti (Iv 14,30; doslovno "na meni nema nita" A). ira rasprava o ovom predmetu
pripada biblijskom nauku o Kristu (vidi Krist, I. B. 2), ali ovdje je bitno da budemo svjesni
ovog izuzetka u doktrini o ljudskoj pokvarenosti.
4. Pobjeda nad naklonostima
Bez obzira to je za neobraenu osobu neodoljiva, protiv svake sklonosti ili naklonosti
moemo se boriti i pobijediti je uz nadnaravnu pomo. Neizbjeni poraz naih uroenih snaga
moemo izbjei novoroenjem odozgo (Iv 3,5-8). Sam Krist otvorio je mogunost pobjede.
Utjelovljenjem uao je u isti greni svijet koji okruuje krane. Vrei Boju volju On je
"osudio grijeh u tijelu" (Rim 8,3). Kao to pokazuju brojni novozavjetni tekstovi, Bog oekuje
da svi vjernici "idu za" Njim (Mt 10,38) i da Ga "nasljeduju" (Ef 5,1.2).
Kako je to apostol istaknuo u Rimljanima 7,22-25, postii poslunost je udo snage
Kristove milosti. Dok se Pavlov um oduevljava Bojim Zakonom, "drugi zakon" se "bori
protiv zakona" njegova uma. Njegova jedina nada za izbavljenje bio je Isus Krist. Do koje se
mjere ovo izbavljenje moe ostvariti u sadanjem ivotu krana, zasluuje detaljno
razmatranje i pripada doktrini o spasenju. (Vidi Spasenje, III.) Za opis sadanjeg stanja
ljudske rase dovoljno je rei da smo osloboeni robovanja grijehu, ne zato da budemo
nemarni i bezbrini, ve da se borimo protiv njega u borbi koja je naporna ak i za
posveenog kranina.
17
Zahvaljujui pomoi koja nam je na raspolaganju da nadvladamo grijeh, cijena
pobjede je stalno bdjenje u duhovnom ratu (Rim 13,12; 2 Kor 10,4; Ef 6,10-13; 1 Pt 5,8.9).
Ovaj je sukob ukorijenjen u dvojnoj naravi obraene osobe, roene od tijela i od Duha (Gal
5,17).
Krani su bolno svjesni stvarnosti da se ponekad ne ponaaju na kranski nain. S
Pavlom moemo priznati: "Ja sm sluim zakonu grijeha." (Rim 7,25) Preputeni sebi,
krani lako padaju u zamku divljenja Bojoj volji i samouzdajuim pokuajima da je ostvare
bez neophodne boanske snage.
No i kad pobjeuje, ovjekovo sadanje stanje, praeno stalnom potrebom za borbom,
jo uvijek je neizvjesno. Ne moemo uvijek raunati na to da emo iz borbe izii
nepovrijeeni. Isus je pouio svoje uenike da svakodnevno mole za oprotenje (Mt 6,12);
uspostavio je obred pranja nogu da ukae na stalnu potrebu kranina za oienjem od mrlja
grijeha (Iv 13,10.12-17; vidi Obredi, II. AD). Ista poslanica koja objavljuje da je snaga koju
nalazimo u novoroenju u stanju nadvladati grijeh (1 Iv 5,4), takoer upozorava da tko god
nijee prisutnost grijeha u svom ivotu sam sebe obmanjuje (1 Iv 1,8) i hulei suproti se Bogu
(r. 10).
Budui da je ovjek uroeno naklonjen grijehu, potpuno emo osloboenje moi
slaviti tek pri Njegovom drugom dolasku. Ovoj naklonjenosti se moemo oduprijeti uz pomo
Svetog Duha koji stanuje u nama, ali ona nee nestati prije tog vremena. Tek tada e nestati
svake naklonosti grijehu i svako nesavrenstvoa; tek tada i samo tada "bit emo mu slini" (1
Iv 3,2).
5. Ljudska pokvarenost i posljedice po drutvo
Uroena pokvarenost je izraz nae solidarnosti kao ljudskih bia, s naim
praroditeljima (Ef 2,3). Dijelei zajedniko podrijetlo u Adamu i Evi (Dj 17,26), nismo mogi
naslijediti prvotnu neiskrivljenu volju, koju su izgubili kad su pali na velikom ispitu (Post 3;
6,5). Prema tome, da su svoj ispit uspjeno poloili, mi bismo sigurno bili utvreni u
pravednosti kao to smo sada u grijehu.
Bog je u Edenu upozorio da e grijeh donijeti tugu, bol, nezahvalan trud, izrabljivake
ljudske odnose i smrt (Post 3,14-19). Ovaj opis savreno odgovara stvarnom stanju.
Mi patimo zato to smo, otueni od Boga, izgubili prednosti koje osigurava
zajednitvo s Njim. Ali mi isto tako svjeim grijesima nanosimo patnju jedan drugome. Ne
samo to je na okomiti odnos s Bogom stradao, ve je oteen i vodoravni odnos s drugim
stvorenjima. Na uzajamni odnos s prirodom se od Edena radikalno promijenio; danas prijeti
da postane ekoloka mora koju prate glad i bolesti. Brak je prvo pretvoren u robovanje, a
18
zatim u nevanu katikaturu. Drugi sluajevi pokvarenih vodoravnih odnosa obuhvaaju
klasno izrabljivanje, ropstvo, ekonomsku nejednakost, nacionalne i etnike ratove i druga zla
duboko ukorijenjena u drutvenim strukturama. injenica je da danas mnogi ove strukture
smatraju korijenom svih zala to je djelomina dijagnoza, opasno reducirana na neke od
vodoravnih sastavina grenosti. (Vidi Grijeh, V.)
C. Smrt, krajnji neprijatelj
1. Smrt kao kazna za grijeh
Budui da grijeh nije samo prekraj zapovijedi, ve prije svega pobuna protiv
Stvoritelja, osobnog Bia, On s njim mora pravedno postupiti. Premda je u izvjesnoj mjeri
tono da grijeh sam po sebi ukljuuje kaznu i ima prirodne posljedice (Izr 5,22; Gal 6,7),
postoji i kazna koju odreuje boanska pravda (Izl 32,33; Mt 25,41).
Ponekad je, posebno kad Bog ima posla sa svojim narodom, boanska kazna stegovne
naravi. Biblija je usporeuje s potrebnom primjenom stegovnih mjera u domu radi odgoja
djeteta (Ps 94,12; Heb 12,5-12). Neki bi kao legitimnu prihvatili samo ovu vrst kanjavanja
kojoj je cilj da popravi poinitelja zla. Meutim, popravljanje se razlikuje od ciljeva pravde.
Zasluena kazna moe biti vea ili manja od one koja je potrebno za promjenu ponaanja.
Da bi striktna pravda mogla postojati, nenadomjestiva je naplata. Nju ne treba mijeati
s ogorenjem ili zadovoljtinom. U ovoj posljednjoj kaznu kontrolira duh osvete, a pravda je
opet prisiljena zauzeti drugo mjesto. Naprotiv, boanskim naplaivanjem upravlja pravda
osloboena osvete, izvrena s beskonanom ljubavi. (Vidi Sud, II. E.)
Bog je odluan da kozmiku pobunu ugui uvjeravanjem i ljubavlju, a ne grubom
snagom. To je jedini razlog to neko vrijeme tolerira grenike, dok ih Boje milosre svakog
poziva na pokajanje (2 Pt 3,9). No grenost stvorenja i Boja svetost ne mogu zauvijek ii
jedno uz drugo. Budui da je Zakonodavac ujedno i Stvoritelj, grena pobuna stvorenja u
potpunosti zasluuje unitenje. Stoga je smrtna kazna na koju su nai praroditelji bili
unaprijed upozoreni (Post 2,7), pravedna i potena plaa grijeha (Rim 6,23). Cijelo Sveto
pismo istie da je kazna za grijeh smrt. Nepokajana "dua" (osoba) koja zgrijei e umrijeti
(Ez 18,4), bit e "satrta" (Ps 37,9.34) ili unitena (k`rat, ista rije kao u Jr 11,19), nestat e
(Ps 68,3; usp. Iv 3,16), odnosno, vie je nee biti (Ps 37,10; usp. r. 20). Takva e osoba
izgorjeti kao "strnjika" (Iz 40,24; Mal 3,19; Mt 13,30; 2 Pt 3,10; Otk 20,15; 21,8), "kanjeni
vjenom propau" (2 Sol 1,9).
2. Poraena smrt
Prema dosad razmotrenim biblijskim podacima, prvotno stanje ovjeka doputalo je
jedno i drugo: nastavak ivota u zajednici s Bogom (pristup stablu ivota, uvjetnu besmrtnost)
19
i smrt (bez preivljavanja osobnosti u bilo kom obliku) zbog pobune i neposlunosti. Da su se
ljudi, kako je to bio Boji cilj, utvrdili u pravednosti, njihov bi ivot stvarno postao besmrtan.
Ulomak u Rimljanima 5,12-14 pokazao je kako su Adam i Eva navukli pokvarenost i
smrt na sebe i sve svoje potomke. Trebamo zamijetiti i simetrino i suprotno Kristovo djelo,
kad je kao drugi Adam osigurao pomirenje za cijeli ljudski rod, u sljedeim redcima (rr. 15-
19). Prema 1. Korinanima 15,21.22: "Budui da je po ovjeku dola smrt, po ovjeku dolazi
i uskrsnue mrtvih. Jer kao to u Adamu svi umiru, tako e u Kristu svi oivjeti."
Tako je smrtna presuda, koju su bezuvjetno naslijedili svi od Adama, takoer
bezuvjetno ukinuta uskrsnuem koje je Krist postigao za sve. Zahvaljujui uskrsnuu, kraj
sadanjeg ljudskog ivota, to je posljedica Adamova grijeha a ne naih vlastitih, ne moe nas
vjeno odvojiti od Boga. Ova "prva" smrt jednostavno ini kraj ivotu ljudi svih vremena,
koji e, kad je uskrsnue poniti, moi zajedno postii ono to je Bog obeao (Heb 11,39.40).
Kristovo je uskrsnue poetak i jamstvo istog iskustva za sve "koji pripadaju Kristu".
To e se dogoditi "u vrijeme njegova dolaska". Nakon toga e Krist unititi sve svoje
neprijatelje (1 Kor 15,23-25). "Neprijatelj koji e biti posljednji uniten jest smrt." (r. 26)
Dakle, vjeni ivot dobivaju kao stvarni dar samo oni koji prigodom Kristovog drugog
dolaska pripadaju Njemu. Meutim, krani ga mogu smatrati svojim ve sada, zahvaljujui
Kristovom djelu. "Bog nam je dao ivot vjeni, i taj je ivot u njegovu Sinu. Tko ima Sina,
ima ivot; tko nema Sina Bojega, nema ivota." (1 Iv 5,11.12; usp. 1 Iv 1,2; 5,20)
Pri kraju milenija, oni koji su se protivili Bogu, svi Njegovi neprijatelji, takoer e
uskrsnuti, ali samo zato da im se sudi i da budu uniteni "na uskrsnue osude" (Iv 5,28.29).
Unitenje e biti konano. (Vidi Milenij, I. C. 3; Smrt, I. F. 5; Sud, III. B. 3.) Iz toga razloga
trebamo se bojati "druge smrti" (Otk 20,6): "Blaen i svet tko je dionik ovoga prvog
uskrsnua! Nad ovima druga smrt nema vlasti." Ova druga smrt zauvijek odvaja ljudska bia
od Boga. A ona nije posljedica Adamova grijeha, ve posljedica odluke svake osobe da se
pridrui pobuni protiv Boga i odbaci ponude Njegove milosti.
Na kraju e zauvijek biti uniteni Boji neprijatelji i sve posljedioce grijeha (Heb 2,14;
Otk 20,14). Oni koji vjeruju u Krista bit e, od Njegovog drugog dolaska nadalje, u vjenoj
sigurnosti; vie ne postoji mogunost da grijeh ili grena narav ponovno postanu stvarnost.
Bilo neizmjerna svemira kucat e istim otkucajem sklada.
3. Vrijednost unitavajue naplate
Unato tome to Sveto pismo naglaava konano unitenje kao naplatu koja eka
nepokajane grenike (na primjer 2 Sol 1,9; Otk 20,14; vidi II. C), tradicionalno kranstvo
slijedi kao nagradu zlima doktrinu vjenog muenja. Ovu uenje je izravna posljedica
20
vjerovanja u odvojenu, besmrtnu ljudsku "duu", za to, kako smo ve pokazali, nema temelja
(I. E. 1-3).
Meutim, kad se vratimo biblijskom razumijevanju ovjeka, lako vidimo da za
izgubljene nema mogunosti nekog vjenog, osobnog postojanja. U trenutku kad je dolo do
raskida prave zajednice s Njim, Bog je ovjeku uinio nedostupnim ak i bijedno beskrajno
postojanje (Post 3,22.23). Ovo je tako zato to je ivot Boji dar samo onima koji pripadaju
Kristu (Rim 6,23; Iv 3,16), odnosno " tko nema Sina Bojega, nema ivota" (1 Iv 5,12).
Takav "nee vidjeti ivota" (Iv 3,36) i moe postojati samo odreeno vrijeme, jer "nema u
sebi trajnoga, vjenoga ivota" (1 Iv 3,15).
Ovdje moramo razmotriti znaenje "vjene propasti" (2 Sol 1,9). Tu nije u pitanju
proces vjenog unitavanja, kao to ni "vjeni otkup" (Heb 9,12) nije proces vjenog
otkupljivanja.U oba sluaja jasno je da se radi o unitenju ili otkupljenju koje traje za
vjenost, ije su posljedice vjene.
U 2. Solunjanima 1,9 zli "e biti kanjeni vjenom propau, udaljeni od Gospodnjega
lica". Grki glagol tin^, preveden "kanjeni", jednostavno znai platiti kaznu ili biti kanjen.
Osim toga ovaj tekst pokazuje da je kazna udaljavanje "Od Gospodnjega lica", a upravo je
Njegova prisutnost nagrada pravednih. Ovo nije nijekanje trpljenja kao dijela kazne; bol e
svakako biti posljedica "plamenog ognja" na dan "osvete" (2 Sol 1,7.8), no to nee biti
"vjeno kanjavanje".
Slino je i kod Mateja 25,46 gdje zli odlaze "u muku vjenu, a pravednici u ivot
vjeni". Rije kolasis, ovdje uporabljena za "muku", u korijenu znai "sasjei", dakle
"doivjeti gubitak". Ovdje, kao i u 2. Solunjanima, kazna je gubitak nagrade namijenjene
pravednima. Ovaj je gubitak vjean, kao to je vjean i ivot pravednih. Nagrade za oboje,
pravedne i zle, su jednako konane. Biblija ne govori o vjenim mukama ili trpljenju zlih,
premda su sredstva unitenja, kao vatra i dim, nazvani vjenima (Mt 25,41; Otk 14,11). Zli e
biti baeni u zastraujuu neumoljivu sredinu koja jami da nee biti nikakvih ostataka. Fraze
kao to su "vjeni oganj" Sveto pismo primjenjuje na sudbinu gradova kao to su Sodoma (Jd
7) ili tajanstveni Babilon (Otk 19,3), od kojih nema nikakvih ostataka, kako to Pismo jasno
kae (2 Pt 2,6; Otk 18,8.9; vidi Smrt, I. F. 5; Milenij, I. C. 3. e).
III. ovjekovo budue stanje
Premda moemo doi u iskuenje da se upustimo u smjele spekulacije o buduem
stanju ljudskog roda, takvom predmetu moramo pristupiti vrlo oprezno "jer, nesavreno je
nae znanje Sad vidimo u goledalu, nejasno, a onda emo licem u lice. Sad nesavreno
21
poznajem, a onda u savreno spoznati." (1 Kor 3,9.12) S druge strane, biblijsko otkrivenje
nam doputa utvrditi injenice.
Dualistiko razmiljanje navelo je kranstvo da o buduem stanju, ili "nebu"
razmilja eterinim i nematerijalnim pojmovima. Izmeu ostalog, tome je razlog i
prenaglaavanje vrijednosti duha i zanemarivanje biblijske injenice da e svi pravedni primiti
nagradu u isto vrijeme, prigodom drugog Kristovog dolaska. Budui da umrle pravednike
zamilja kao bestjelesna, svjesna bia, i tvrdi da primaju nagradu kad umru, oni odlaze u
takvu vrst "neba". Meutim, Biblija govori o dva stvarna mjesta na kojima e spaeni ivjeti:
jedno je privremeno, a drugo trajno.
A. Privremeno boravite spaenih
Svakako da postoji nebo u kojem nastavaju Bog i aneli ( 1 Kr 8,30.39; Ps 11,4; 53,3;
80,15; 102,20; Mt 5,16.45.48; 6,9), iz kojega je prigodom svog utjelovljenja Krist doao (Iv
3,13.31; 6,38) i u koje je uzaao nakon svog uskrsnua (Heb 9,24). Iz njega e sii pri svom
drugom dolasku, kad e pravedne uzeti k sebi (Iv 14,1-3; 1 Sol 4,13-18; 1 Pt 1,4).
To e nebo biti privremeno stanite za pravedne. Tamo e sudjelovati u dunostima na
sudu, to je kraljevska prednost u Bibliji opisana kraljevskim izrazima (Dan 7,22.26; 1 Kor
6,2.3; Otk 3,21; 20,4), a povezana s nebeskom slavom. No ove e dunosti prestati poslije
konanog unitenja zlih; tada e pravednici naslijediti novu zemlju (Otk 21,1-7; vidi Sud, III.
B. 2; Milenij, I. C. 2).
B. Trajni dom spaenih
Obeanje o novoj zemlji se prvi put pojavljuje u Izaiji (65;21-23; 66,22.23) u vezi s
ienjem svete zemlje od zagaenosti idolopoklonstvom. Premda neki vidovi ovih
starozavjetnih proroanstava, uvjetovani poslunou Izraela, vie nisu na snazi, kao cjelina
potvreni su u Novom zavjetu (Mt 5,5; 2 Pt 3,11-13; Otk 21,1; vidi Apokalipsa, II, B. 1).
Ovo potvruje simetrija izmeu protologije i eshatologije. Doi e do "obnove svijeta"
(KS) ili " preporoda" (Mt 19,28 DF), "sveope obnove" (KS) ili "uspostave svega" (DF)
prema Bojem prvotnom planu, nakon ega e sve zauvijek ostati u skladu s Njegovom
voljom (Heb 12,27).
Boji plan obuhvaa zemaljski dom za ljudska bia (Ps 8,7-9). Stvoren estog dana s
preostalim kopnenim ivotinjama (Post 1,24), ovjek je nainjen od praha zemaljskog (2,7) i
nesumnjivo s njim povezan (3,19; usp. Ps 115,16). Zemlja je uvijek bila vaan sastojak u
zavjetnim obeanjima (Post 12,7; 13,14.15; 15,18; 17,8; 26,3.4), i nije se odnosila samo na
Palestinu ve na cijeli svijet, buduu batinu Bojeg naroda (Rim 4,13; Heb 11,13).
22
Ova "nova nebesa i novu zemlju" ne treba zamiljati kao neku drugu vrst kozmosa.
Izrazi koje nalazimo u obeanju u Izaiji 65,17 potjeu iz Postanka 1. poglavlja, gdje su
paljivo definirani. "Nebesa" je naziv to ga je Gospodin dao atmosferskom prostoru (r. 8)
kojim lete ptice (r. 20); "zemlja" je kopno (r. 10). Prema tome, nova nebesa i nova zemlja
nee biti neki neobian novi meuzvjezdani prostor ili neki novi planet, ve ivotna sredina
naega svijeta obnovljena, ureena i oiena vatrom oienja (2 Pt 3,10-13; Ps 102,27.28;
Heb 12,27.28). U samoj Bibliji nalazimo jako malo pojedinosti materijalnog karaktera,
besumnje zato to je odnoajna razina postojanja mnogo vanija od fizike sredine.
Odnose na novoj zemlji obiljeavat e pravednost (2 Pt 3,13). Kao to je pobuna
protiv Boga u vrijeme Adamova i Evina pada prokletstvom grijeha natjerala nie ivotne
oblike na agresivno ponaanje (Post 3,14-19), tako e ih univerzalno bilo sklada meu Bojim
stvorenjima, zahvaljujui Bojem blagoslovu, povesti prema miru (Iz 11,5-9; vidi II. C. 2).
Budui da je grijeh zauvijek iskljuen iz tog doma, spaeni se sigurno utvruju u
pravednosti, i zatieni od svih posljedica grijeha, kao to su smrt i bol, ostvaruju Boju
prvotnu nakanu (Otk 21,4). Cijela povijest ljudskog grijeha, patnje i zla init e im se samo
kao zaobilazni put u ostvarenju boanskog nacrta. (Vidi Nova zemlja, II.)
C. Budue tijelo
Opis biblijskog monizma (ili unutarnje koncepcije ovjeka, vidi I. E. 2) ne bi bio
potpun kad se ne bismo za kratko pozabavili s buduim tijelom spaenih. Biblijska
eshatologija nagradu spaenih odluno stavlja na novu zemlju.
Ve su u Pavlovo vrijeme neki dualisti reducirali kranske nade o konanoj sudbini
spaenih na isto bestjelesno stanje (2 Tim 2,18). Zahvaljujui Pavlovom nastojanju da se
usprotivi ovoj zabludi i jasnom svjedoanstvu Svetog pisma o uskrsnuu u Kristu i ustajanju
pravednih u posljednji dan (Rim 8,11.23; 1 Kor 6,14-20; 15,20.23.53; Kol 1,18; Otk 1,5), ak
je i tradicionalno kranstvo sauvalo koncept budueg tijela za vjenost.
Meutim, kasniji su se dualisti pozvali na Pavlove rijei u 1. Korinanima 15,44-49 da
umanje tjelesnost tijela uskrslih svetih. Pavao ovdje ima posla s jednim argumentom,
uobiajenim meu saducejima i razliitim krivovjercima svog vremena, kojim su su sluili da
nijeu uskrsnue, tvrdei da je nae sadanje tijelo nesposobno i/ili nedostojno da bi bilo
vjeno sauvano (r. 35). On uzvraa objanjenjem da potrebna promjena ne prekida
kontinuitet, kao to postoji kontinuitet izmeu zrna ita i niknule penice (rr. 36-41). Zatim
priznaje (ograujui se od ekstremnog farizejskog gledita identinog oblika poslije uskrsnua
w2. Baruhova 50,2w) da u tijelu spaenih mora doi do promjena (rr. 42.43): "Tako je i s
23
uskrsnuem mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskrava u neraspadljivosti; sije se u sramoti,
uskrava u slavi; sije se u slabosti, uskrava se sa silom."
Zatim Pavao nastavlja: "Sije se tijelo zemaljsko, uskrava tijelo duhovno." (r. 44)
Pridjev u hrvatskim prijevodima ide od "zemaljsko" (KS) do "naravno" (DF) i "tjelesno"
(A). (Rupi slino kao KS.) Suprotstavljajui "duhovnome" "tjelesno", Pavlovu tvrdnju su
protumaili kao da sugerira nematerijalno tijelo, dok su neki, suprotstavljajui "duhovnome"
"naravno", doli na ideju da je tijelo po sebi "nadnaravno", dakle potpuno razliito od tijela
stvorenog na poetku. Meutim grki izvornik ne podrava takve ideje. Suprotstavljeni par
pridjeva "tjelesno/naravno" i "duhovno" u grkom izvorniku je psychikos i pneumatikos. Kao
to smo ve vidjeli, oboje, psych. i pneuma se rabe za funkcije unutarnjeg ivota. Doslovce,
sije se "psychic" tijelo, a uskrava "prenumatic". Stoga ovdje nema kontrasta niti suprotnosti
izmeu materijalnog i nematerijalnog, ili naravnog i "nadnaravnog" tijela. Nae je sadanje
tijelo u ovom retku opisano metafizikim izrazima kakvi se rabe za uskrslo tijelo. Budui da
"psychic" stanje ovog sadanjeg tijela ne spreava njegovu tjelesnost, zato bi ga spreavalo
budue "prenumatic" stanje naeg tijela?
Pridjevi psychikos i pneumatikos predstavljaju karakterizacije i opise. Oni nisu
kompletne definicije. Nae je tijelo "psychic" ne zato to smo ogranieni na "psyche", ve
zato to smo njome obdareni i to vie, ukljuuje fiziki sustav. Moramo se onda pitati kako
se "psychic" tijelo moe usporediti s "duhovnim". U Novom zavjetu je psych. vitalan
princip ivog bia i esto oznaava itavu osobu (na primjer, Mt 2,20; Ivn 10,11; Dj 2,41-43;
Rim 2,9; 16,4; 2 Kor 12,5; Fil 2,30). No vie puta je usporeena s pneuma. U takvim
tekstovima psych. je isto prirodni princip prisutan u neobraenoj osobi (otuda i prijevod
psychikos kao "naravno" u 1 Kor 15,44 u DF). Nasuprot tome pneuma je ponekad
identificirana s obnovom unutarnjeg ovjeka (1 Kor 2,14.15, Jd 19), provedene Bojim
Duhom, koja e se dovriti proslavljanjem nakon uskrsnua, to je inae dogaaj koji je
ponekad opisan kao djelo Svetoga Duha (Rim 1,4; 8,11).
Iz toga razloga sadanje tijelo se u 1. Korinanima 15 moe opisati kao "psychic",
budui da je obdareno sa psych., ali jo ne "prenumatic", jer za to treba ekati do uskrsnua.
Kontrast izmeu "psychic" i "prenumatic" tijela, dakle, tono odgovara kontrastu izmeu
"raspadljivosti" i "neraspadljivosti", "slabosti" i "sa silom" ili "u sramoti" i "u slavi", kako to
nalazimo u prethodnim retcima. Ovaj ulomak ne daje nikakav novi koncept o ustrojstvu
takvog tijela.
itav koncept bi se mogao prevesti ovako: "Sije se tijelo obdareno prirodnim ivotom,
a uskrava tijelo obdareno natprirodnim ivotom/duhom." Natprirodan ivot za prirodno tijelo
24
bio je dostupan u Edenu preko stabla ivota. U ovom retku nita ne govori protiv
materijalnosti budueg tijela, niti protiv povratka u prvotno stanje nae zemlje.
Svakako, budui da e uskrslo tijelo biti slino Kristovom (Rim 8,23; 1 Kor 15,23; Fil
3,21; Kol 3,4), moramo smatrati da je ono obdareno ivotom i duhom, ali takoer i tijelom i
kostima, to je On jasno rekao da ima u svom uskrslom stanju (Lk 24,39).
Nae fiziko tijelo moemo svrstati u svoje najskromnije darove. Pa i tako jo uvijek
dokazuje da smo "stvorenwiw tako udesno" (Ps 139,14) i da nismo iskljueni od "sveope
obnove"; naprotiv, ono treba sluiti da ovo vrijeme obiljei kao "otkupljenje naega tijela"
(Rim 8,23; vidi Uskrsnue, II).
IV. Odraz biblijskog uenja o ovjeku na kranski ivot
Stvaranjem prvog ljudskog para suverenim inom pokazuje Boju mo i mudrost. U
tom smo smislu stvoreni na slavu Njemu. ovjeka je stavio na vrh stvaranja kao "sliku
Boju", da bude predstavnik Boanstva ostalim stvorenjima ovoga svijeta. Dio te
odgovornosti jeste predstavljati Boga i u odreenoj mjeri Mu biti slian. Prvotno stanje
obuhvaalo je ovisnost o Bogu i pokoravanje Njegovoj volji. Budui da smo stvoreni na
Boju sliku, "malo manji(m) od Boga" (Ps 8,6), nas treba pokretati optimistika tenja za
napredovanjem, a istodobno trebamo iskreno priznati da smo odgovorni Stvoritelju, drugim
stvorenim biima, samima sebi i niim oblicima ivota.
Vanost ovjekove seksualnosti lei u injenici da moemo uivati u drutvu i
intimnosti s drugima. Bog nije stvorio dvije osobe razliitog spola, nego par koji je bio
odreen za skladan i dopunjavajui odnos. Time Biblija podvlai vanost drutvene dimenzije
ovjeanstva. Premda nije uvjet za cjelovit ljudski ivot, Stvoritelj je odredio da brak bude
izvor osobnog ostvarenja.
Budui da je Bog stvorio i muko i ensko na svoju sliku, meu spolovima vlada
jednakost. No nakon pada u grijeh Adamu i Evi je reeno da e jedna od posljedica grijeha, za
dobro oboje njih, biti to e mukarac s ljubavlju i brinou vladati nad obitelji. U cijeloj
Bibliji ene zauzimaju poloaje dostojanstva i odgovornosti. No Krist je nadiao obiaje svog
vremena i mjesta da bi enama ukazao potovanje. Takvo razumijevanje ena treba biti
smjernicom u postupanju kranina prema enama.
U Bojim oima sve su rase jednako stvorene na Njegovu sliku. Dok su vrste ivotinja
u izvjetaju o stvaranju bile mnogorazline, ljudska su bia predstavljala samo jednu vrstu.
Rasna razlika kod ljudskih bia dolazi na drugo mjesto, jer je do nje dolo genetskim
25
varijacijama nakon to se stanovnitvo rasprilo po zemlji. Za razumijevanje doktrine
spasenja vano je shvatiti bitno jedinstvo ovjeanstva.
Za Bibliju je ovjek udruena, a ne dvojaka osoba. Unutarnji ivot uvijek ovisi o
njegovoj vanjskoj podrci, biolokom organizmu. Dua i duh su samo intelektualni, osjeajni
ili voljni izraaji cijele osobe. Sva ljudska uzajamna djelovanja i odnosi moraju uzeti u obzir
injenicu da se ljudsko bie ne sastoji od dijelova koji se mogu razdvojiti. Cjelina osobe ivi i
cjelina osobe umire. Biblijsko razumijevanje ovjekove naravi pomae nam da integriramo
fizike i duhovne komponente nae osobnosti, kako bismo mogli izgraditi zdraviji, skladniji i
energiniji pristup ivotu.
To to umrla osoba do uskrsnua lei u grobu, ne osjeajui i ne znajui nita, ini
vrijeme provedno u grobu treptajem oka. Nada u uskrsnue nakon smrtnog sna draga je srcu
krana i ini im tugovanje lakim.
Podrijetlo zala u naem ivotu nalazimo u grijehu. Nai su praroditelji poeljeli
spoznati dobro i zlo ili etiku samostalnost, pa su jedenjem zabranjenog ploda sebe
onesposobili za zajednitvo s Bogom. Jednom lieni ovog zajednitva, ljudi su postali
podloni patnji, izrabljivakim odnosima i na kraju smrti. Tako je zlo raskrinkano, ne kao
legalni stanovnik svemira, ve kao uljez protiv kojega se treba boriti, pobijediti ga i unititi.
Preruen u zmiju, Sotona je uzrokovao pad Adama i Eve. On i dalje nastavlja s
pokuajima da prevari ljudska bia. Neko blizak Bogu, Sotona danas protiv Boga vodi
kozmiku pobunu kojoj se Adam pridruio i time prouzrokovao da grijeh prome
ovjeanstvo. Proglasiti zlo samo drutvenom nesreom je iluzija. Mi se ustvari borimo
"protiv zlih duhova po nebesima" (Ef 6,12 DF). Grijeh nisu samo zla djela, ve i njihov
uzronik koji stanuje u naoj unutarnjosti. Stei slinost Bogu zahtijeva stalnu budnost; na
kraju e pobijediti Boja milost i snaga.
Poto je grijeh pobuna protiv Boga, on zasluuje plau. Boansko naplaivanje
predstavlja karanje i kanjavanje. Dok e s jedne strane pobuna na kraju biti uguena
uvjeravanjem i ljubavlju, s druge strane e oni koji istraju u nepokajanju za sebe "ponjeti"
potpuno unitenje u "drugoj smrti". Svi su ljudi podloni prvoj smrti, ali ona je tu samo zato
da uskladi nagrade za one koji ive u razliitim razdobljima; nje e bezuvjetno nestati
prigodom uskrsnua. Druga smrt je kazna za osobne grijehe, dok je prva posljedica Adamova
grijeha. Oni koji prihvate Kristovu rtvu i pomirenje mogu smireno ekati nagradu vjenog
ivota, sigurni da je On za njih platio kaznu druge smrti.
Premda nam je malo poznato o buduem ivotu, moemo biti sigurni da e se
ostvariti. Takoer moemo znati da e otkupljeni ivjeti kao tjelesna bia. Nebo e biti
26
privremeno mjesto prebivanja spaenih dok budu sudjelovali u suenju onima koji se nisu
spasili. Trajni dom otkupljenih bit e ova zemlja, obnovljena u svoje prvotno stanje. Bit e
osigurana vjena pravednost. U proslavljenim duhovnim tijelima otkupljeni e s Kristom
provoditi vjenost u Njegovom vjenom domu.
Svijest o vrijednosti kojom Bog cijeni ovjeka treba nas ispuniti zahvalnom radou.
Istovremeno trebamo imati osjeaj odgovornosti, ne samo za sebe, ve da na srcu nosimo
dobrobit nae brae i sestara koji su takoer stvoreni na Boju sliku.
V. Povijesni pregled
A. Monizam i dualizam
Dualizam je u kranstvo uao preko grke filozofije. O tome pie katoliki teolog
Enrique Dussel: "Kransko razumijevanje ovjeka oblikovano je unutar obzorja hebrejske
misli i homogeno razvijeno u primitivnom kranstvu. Meutim, kranski svijet (koji je
kultura koju ne treba mijeati s kranstvom) nastao je kao helenizacija primitivnih iskustava,
nadomjetanjem drugog jezika i drugih logikih instrumenata tumaenja i izraaja; tako je
preao u neto ublaeni dualizam." (17)
ak je i prije klasinih grkih filozofskih kola u Grkoj postojala dualistika tradicija
(orfizam, pitagorizam) koja je isticala unutarnje ovjekove sposobnosti kao boanski element
nasuprot manje vrijednom (materijalnom) tijelu. Razum je trebalo jaati vjebanjem, dok je
tijelo trebalo asketizmom drati u podlonosti.
Platon (etvrto stoljee prije Krista) je nauavao idealizam: konana stvarnost je
potpuno duhovna, a tijelo nita drugo do grob za duu (grka igra rijeima: s^ma, s.ma,
"tijelo, grob"; Gorgias 493). Dua je nadilazila zemaljski ivot, bila je nestvorena i besmrtna
pa se poslije smrti selila iz jednog tijela u drugo (Phaedo 75.76). Aristotel je ponudio
alternativno gledite prema kojem su tijelo i dua dva vida iste osnovne stvarnosti: materija i
oblik ovjeka. Meutim, Platonova tradicija je nadvladala Aristotela. Gnosticizam i
neoplatonizam isticali su samo suprotnost tijela protiv due, nijeui biblijsko uenje o
uskrsnuu.
Primitivno kranstvo se moralo boriti s dekadentnim grko-rimskim drutvom
labavog morala, ali s velikim divljenjem prema platonizmu. Neki su rani kranski pisci
osudili gnosticizam i dualizam koji ga je pratio, kao protivan biblijskom uenju da je Bog
stvorio materijalni svijet. Justin Muenik (oko 100. oko 165.), koji se obratio kad su mu
pokazali da dua nije besmrtna ve "prestaje postojati", optuivao je one koji su oekivali, ne
uskrsnue ve "da njihove due, kad umru, uzlaze na nebo" (Dijalog s Trifonom, 5. 6. 80).
27
Premda je ostalo malo ranije postojeeg kranskog materijala, ima ga dovoljno da pokae
kako su muenici, suoeni sa smru, svoju nadu polagali u uskrsnue, a ne neki raniji sastanak
s Bogom, istodobno izraavajui monistika osvjedoenja (Klement, 1. Korinanima 2426;
Polikarp, Muenitvo 14). Meutim, kasnije je u kranstvo poeo ulaziti neoplatonizam. U
Aleksandriji, uilitu grke filozofije i kranske teologije, meu crkvenim ocima su se
pojavile predrasude prema tijelu kao sjeditu seksualnih i drugih strasti, pa je kao uzor
pobonosti prihvaen asketizam.
Crkveni znanstvenici jo uvijek su zadrali biblijsko uenje o stvaranju i uskrsnuu
tijela, ali su istodobno postupno prihvatili ideju odvojene due. Uili su da dua, odvojena
smru, eka, svjesna ili ne, uskrsnue. Premda ova dua vie nije bila preegzistirajua (kao u
Platonovim i drugim Origenovim ekstremnim gleditima), ve individualno stvorena, ona je
od tog vremena bila vjena.
U srednjem vijeku je stanje izmeu smrti i uskrsnua postalo svjesno stanje. Dua je
poslije ovjekove smrti bila pozvana na sud koji je preduhitrio rezultate posljednjeg suda
nakon uskrsnua, odreujui hoe li ona uivati Boju prisutnost. Ovo uivanje, meutim,
moe biti odloeno razdobljem ienja prije izlaska pred Boga. Takvo odlaganje moe se
izbjei ako osoba ivi asketskim ivotom, kojemu je cilj postizanje punog oprotaja u ovom
ivotu. Ovo uenje o istilitu razvijeno je dalje na zapadu, s oprotajnicama kao alternativi
trapljenju tijela.
Krajem srednjeg vijeka su neto manje dualistike aristotelske ideje, dugo potiskivane
u kranskom svijetu, ali sada uvedene u Europu preko panjolske idovsko-arapske kulture,
privukle pozornost skolastika, ukljuujui i Tome Akvinskog. On je pokuao asimilirati
Aristotelovu ideju due kao oblika i tijela kao materije ovjeka. Logika takvog stajalita
ukazivalo je na to da je dua nerazdvojiva od tijela. No da bi ovu misao pomirio s postojeom
crkvenom tradicijom, Akvinac je poao od pretpostavke da postoji isto nematerijalni mens
(um) pa je tvrdio da dua "postojei izvan prirode" preivljuje raspadanje umrlog ovjeka.
Tako nije uspio sauvati biblijsko gledite o ovjeku.
Godine 1513. je papa Leon X osudio ekstremnije aristotelske (averroistike) ideje.
Samo etiri godine kasnije, krajnosti u propovijedanju oprotajnica potakle su Reformaciju.
Dok je teite Lutherove (1483.1546.) vijesti bilo opravdanje vjerom, u svom odgovoru na
bulu Leona X on je napao i nedavno ponovno potvrenu doktrinu o besmrtnosti due kao jo
jednu "od ovih beskrajnih monstruoznih izmiljotina rimskih dekretalija koje nisu drugo do
gomila smea" (Weimar Ausgabe, sv. 7, str. 131.132). Njegovo rjeenje u to vrijeme: dua
spava do uskrsnua.
28
Ovo je pitanje postalo predmetom mnogih rasprava meu protestantima; i sam se
Luther kolebao. Anglikanska crkva nikad nije u potpunosti odbacila istilite, ostali jesu.
Spavanje due, koje su branili Tyndale, Milton, prvi baptisti i mnogi drugi, odbacio je
utjecajni Calvin (1509.1564.). Meutim, mnogi su znanstvenici, pastori i kranske skupine
uvijek zamjeivale i prihvaale biblijski monizam. U dvadesetom stoljeu prihvaali su ga
poznati teolozi kao to su E. Brunner, R. Niebuhr i O. Cullmann. U novije vrijeme, zbunjeni
tradicionalnim gleditu o paklu kao beskonanoj patnji i muenju, poznati evangelici kao to
su J. W. Wenham, J. R. Stott i Clark H. Pinnock takoer su podrali biblijsko uenje o
spavanju due. No ono jo uvijek treba doprijeti do ire javnosti: "Dvadeset godina kasnije
wnakon klasinog eseja Oscara Cullmanna w laici jo uvijek polau nadu u besmrtnu duu,
premda sve vei broj biblijskih znanstvenika i teologa govore, uglavnom meu sobom, da je
to pogansko uenje." (Myers 78)
B. Adventistiko odbacivanje uroene besmrtnosti
Prvi mileritski adventisti postupno su iz Svetog pisma doli do te istine. Poto se o
ovom predmetu nairoko raspravljalo u osamnaestom i devetnaestom stoljeu, pojedini
lanovi adventnog pokreta su besumnje privatno drali ovu istinu. Na primjer argentinac
Francisco Ramos Mexia, inae svetkovatelj subote i rani "adventist" kotskog
prezbiterijanskog podrijetla, napisao je oko 1816. na rijei u Djelima 2,34 na rubu svog
osobnog primjerka djela Manuela Lacunze Venida del MesOas en gloria y magestad, III, 293
otar komentar: "Dakako, David nije uziao na nebo." Iz ovog teksta je zakljuio da "e se
ovjek, zajedno sa svojom duom ili kako to god nazvali, raspasti: 'U prah e se i vratit!' No
on e kasnije iz njega uskrsnuti, gospodo!"
Kao javni lanak vjere, ovu je istinu meu mileritskim adventistima prvi zagovarao
George Storrs, bivi metodistiki propovjednik. On se osvjedoio u smrtnost cijelog ljudskog
bia 1841. itanjem traktata kojega je est godina ranije objavio neki Henry Grew. Sljedee je
godine, zahvaljujui utjecaju Charlesa Fitcha, prihvatio i adventistiko uenje o Kristovom
povratku. Poto je The Signs of the Times 1842. korio drugog adventistikog propovjednika
zbog propovijedanja ove biblijske istine, Storrs je ustao u njezinu obranu u Six Sermons i
poeo s izdavanjem asopisa Bible Examiner, posveenog ovom pitanju.
Charles Fitch mu se 1844. u ovome pridruio, unato protivljenju Williama Millera i
drugih voa pokreta. Ni oni nisu mogli sprijeiti da ova doktrina uhvati duboke korijene meu
mileritskim adventistima, kako se to vidi iz deset temeljnih vjerovanja milerita, koje su
prihvatili 1845. na konferenciji u Albanyju. Jedno od njih glasilo je da spaeni batinu ne
primaju kad umru ve prigodom drugog Kristovog dolaska.
29
Premda su se mileriti kasnije podijelili na vie dijelova, svi su zadrali vjerovanje u
smrtnost cijelog ovjeka. Meu adventistima sedmog dana su R. F. Cottrell i James White
branili ovo vjerovanje na stranicama asopisa Review and Herald jo od 1853. Konano
unitenje zlih ukljueno je u "Deklaraciju o temeljnim naelima adventista sedmog dana",
objavljenoj 1874. u Signs of the Times.
C. Univerzalnost grijeha
S vremenom su krani izgubili iz vida biblijsko uenje o univerzalnosti ovjekova
grijeha. Pelagije (peto stoljee) je u dobronamjernom, ali pogreno usmjerenom naporu da
propovijeda samosavlaivanje, uio da je Adamov grijeh samo dao lo primjer, ali nije
utjecao na nau sposobnost izbora. U Bojim oima novoroena djeca su u istom stanju kao
Adam prije pada u grijeh. Iz tog razloga u svakom razdoblju su neki bili u stanju oduprijeti se
kuanju i ne sagrijeiti; veini, naravno, potrebna je Boja milost za spasenje (vidi Augustin,
On the Proceedings of Pelagius 23 wNPNF-1, sv. 5, str. 193w).
Augustin (354.430.), Pelagijev suvremenik, lako je dokazao nebiblijski karakter
pelagijanizma. Nepostojanje bezgrenih ljudskih bia jedna je od istina koju naglaava Sveto
pismo (1 Kr 8,46; Ps 143;2; Izr 20,9; Prop 7,20; Rim 3,10-23; 1 Iv 1,8-10). Grijeh je sila koju
moe nadvladati samo novoroena osoba potkrijepljena Bojom milou, a ne golom snagom
volje. Meutim, Augustin je istodobno uio da nismo roeni kao Adam prije pada, ve s
njegovom krivicom (istoni grijeh) i s tako iskvarenom i izopaenom voljom da bez pomoi
Boje milosti nismo u stanju izabrati ni put spasenja. Polazei od krajnje izopaenosti ovjeka
zakljuio je da je spasonosna milost neodoljiva, pa stoga neke (one koji budu izgubljeni) Bog
ni nije izabrao za spasenje. Ovo je uenje poznato kao dvostruka predestinacija, budui da je
neizbor za spasenje isto to i osuda na propast.
Crkva je u ono vrijeme prihvatila njegovu kritiku Pelagija, ali je odbacila dvostruku
predestinaciju. Jedan sinod u Orangeu u junoj Francuskoj (529.) prihvatio je istoni grijeh,
potrebu za milou i djelovanje Svetog Duha u nama da se odluimo za vjeru i spasenje. S
druge strane podsjetio je krane da milost nije neodoljiva: oni koji se protive istini odupiru se
Svetom Duhu. Prema ovom sinodu, dakle, nitko nije predodreen za propast. To je stoljeima
bilo prihvaeno miljenje Crkve.
Kad je dola Reformacija, obnovljeno naglaavanje spasenja milou po vjeri a ne po
djelima (koja su proizvod ljude volje) ponovno je uinilo privlanima neka od odbaenih
Augustinovih gledita. Meutim po ovom pitanju razliiti su teolozi imali i razliita uvjerenja.
Luther (1483.1546.) je naglaavao iskvarenost ljudske volje, dok je njegov prijatelj
Melanchthon (1497.1560.) vano mjesto u spasenju davao slobodnoj volji u suradnji s
30
milou. Calvin (1509.1564.) je prihvatio dvostruku predestinaciju, premda je u
kalvinistikoj Nizozemskoj Arminius (1560.1609.) zagovarao jedan i sveopi poziv na
spasenje. Prema ovo gleditu milost nije neodoljiva, jer se mnogi nee spasiti. Milost se moe
odbaciti i ak kad je ovjek prihvati; kasnije moe otpasti od nje.
Oni koji su djelomino odbacili Augustinova gledita, postali su poznati kao
polupelagisti. Katoliki polupelagijanizam odbacio je dvostruku predestinaciju. Protestantski
polupelagijanizam napustio je i ideju o istonom grijehu. Ono to nasljeujemo od Adama
nije krivica ve izopaenost. Mi smo roeni sa sklonostima k zlu, koje su korijen grijeha, a
one tijekom ivota raaju grenim mislima, rijeima i postupcima.
D. Adventistiko miljenje
Tijekom razvoja svojih vjerovanja adventisti sedmog dana su bili vie zaokupljeni
praktinim uenjem Svetog pisma nego razvijanjem sistematske teologije. Nekim je
predmetima posveeno vie panje nego drugima. Stoga se, povijesno gledano, adventiste
sedmog dana po razumijevanju moe klasificirati uglavnom kao arminijance (QOD 402-406),
premda, kao i u protestantizmu u cjelini, postoje razliita naglaavanja (Heppenstall 107-128;
Gulley).
VI. Komentari Ellen G. White
A. ovjekovo mjesto u stvaranju
"Kad je On koji je stvorio zvjezdane svjetove i umjetniki obojio poljsko cvijee, koji
je nebo i zemlju ispunio udesima svoje sile, doao okruniti svoje slavno djelo i u njegovo
sredite postaviti nekoga tko e biti gospodar ove divne Zemlje, nije propustio stvoriti bie
dostojno ruke koja mu je dala ivot. Rodoslovlje nae rase, kao to ga iznosi nadahnue, ide
unatrag do velikog Stvoritelja, a ne do niza razvojnih klica, mekuaca i etveronoaca.
Premda nainjen od praha Adam je bio 'sin Boji'.
On je, kao Boji predstavnik, postavljen nad niim biima. Ona ne mogu razumjeti niti
priznati Boju suverenost, ali ipak ona su nainjena sa sposobnou da ljube ovjeka i slue
mu. Psalmist kae: 'Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloi
zvijeri poljske, ptice nebeske i to god prolazi stazama morskim.' (Ps 8,6-8)." (Patrijarsi i
proroci, str. 26)
"Gospodin je stvorio ovjeka od praha zemaljskog. Uinio je Adama dionikom svog
ivota, svoje naravi. Udahnuo je u njega dah Svemoguega i on je postao iva dua. Adam je
bio savrenog oblika snaan, pristao, ist, pokazujui sliku svog Tvorca
31
Adam je bio okrunjen za kralja u Edenu. Njemu je bila dana vlast nad svakom ivom
tvari koju je Bog stvorio. Gospodin je blagoslovio Adama i Evu razumom kakvog nije dao ni
jednom drugom stvorenju. Uinio je Adama vladarem nad svim djelima svojih ruku. Nainjen
na Boju sliku, ovjek je mogao razmiljati o slavnim Bojim djelima u prirodi i pokazati da
ih cijeni." (1BC 1082)
B. Stvoren na Boju sliku
"Kad je Adam izaao iz Stvoriteljevih ruku, bio je po svojoj fizikoj, mentalnoj i
duhovnoj prirodi slian svome Tvorcu. 'Stvori Bog ovjeka po svome obliju' (1. Mojsijeva
1,27); Boja je namjera bila da to due ovjek ivi, potpunije otkriva ovaj lik potpunije
odsjajuje slavu Stvoriteljevu. Svi njegovi talenti su se mogli razvijati; veliina i snaga tih
talenata trebala se stalno poveavati. Ponuene su mu bile iroke mogunosti za obuavanje, i
slavno podruje istraivanja otvaralo se pred njime. Tajne vidljivog svemira 'udesa onoga
koji je savren u svakom znanju' (Job 37,16) pozivale su ovjeka da ih prouava.
Razgovarati licem u lice, srcem k srcu sa svojim Stvoriteljem, bila je njegova visoka prednost.
Da je ostao vjeran Bogu, sve bi to zauvijek bilo njegovo. Kroz svu vjenost bi nastavio da
stjee nove riznice znanja, otkrivao bi nove izvore sree i imao sve jasnije i jasnije pojmove o
Bojoj mudrosti, moi i ljubavi. Sve vie bi se pribliavao ispunjenju cilja svog postanja, sve
potpunije bi odsjajivao slavu svog Stvoritelja." (Odgoj, str. 12.13)
"Svako ljudsko bie, stvoreno po Bojem obliju, obdareno je sposobnou slinom
Stvoriteljevoj individualnou, sposobnou miljenja i djelovanja. Ljudi u kojih je ova
sposobnost razvijena, to su ljudi koji nose odgovornosti, koji su voe u pothvatima i koji
utjeu na karakter drugih. Zadaa je pravog odgoja da razvija ovu sposobnost, da vjeba
mlade da misle, a ne da samo odraavaju misli drugih ljudi. Umjesto da ograniimo njihovo
prouavanje na ono to su ljudi rekli ili napisali, uputimo uenike na izvore istine, na
prostrana podruja istraivanja u prirodi i otkrivenju. Neka razmiljaju o velikim istinama kao
to su dunost i sudbina, i um e se razviti i ojaati. Umjesto obrazovanih slabia, iz odgojnih
ustanova treba da izlaze ljudi koji e biti sposobni da misle i djeluju, ljudi koji su gospodari a
ne robovi okolnosti; ljudi koji se odlikuju irinom uma, jasnoom misli i hrabrou u svojim
uvjerenjima." (Isto, str. 14.15)
"Stvoreni da budu 'oblije i slava Boja' (1. Korinanima 11,7), Adam i Eva su primili
darove dostojne svog visokog odreenja. Skladni i srazmjerni po obliku, pravilnih i lijepih
crta lica, pojave koja je odisala zdravljem i zraila radou i nadom, oni su svojom vanjtinom
bili slini liku svog Stvoritelja. Ova slinost nije se otkrivala samo u njihovoj fizikoj prirodi.
Svaka njihova duhovna i duevna sposobnost odraavala je Stvoriteljevu slavu. Obdareni
32
visokim duevnim i duhovnim darovima, Adam i Eva bili su stvoreni 'samo malo manji od
anela' (Hebrejima 2,7), da bi mogli zapaati ne samo udesa vidljivog svemira ve i shvaati
svoje moralne odgovornosti i obaveze." (Isto, str. 16.17)
"ovjek je trebao odraavati Boje oblije, vanjskim izgledom i karakterom. Samo je
Krist 'otisak njegove biti' (Heb 1,3), ali je ovjek stvoren na sliku Boju. Njegova je narav bila
u skladu s Bojom voljom. Njegov je um bio osposobljen da shvati boanske predmete.
Njegove su misli bile iste, njegov apetit i elje pod nadzorom uma. On je bio svet i sretan to
je stvoren na sliku Boju i za poslunost njegovoj volji." (Patrijarsi i proroci, str. 26)
"U stvaranju ovjeka oitovalo se djelo Boga kao osobe. Kad je Bog nainio ovjeka
na svoju sliku, lik ovjeka bio je u svemu savren, ali bez ivota. A onda je samopostojei
Bog kao osoba udahnuo u taj oblik dah ivota i ovjek je postao ivo, razumno bie koje die.
Svi su dijelovi ljudskog organizma poeli funkcionirati. Srce, ile, vene, jezik, glava, ruke,
noge, osjetila, rasuivanje uma sve je to poelo raditi i sve je bilo podlono zakonu. ovjek
je postao iva dua. Preko Isusa Krista osobni je Bog stvorio ovjeka i obdario ga razumom i
snagom." (8T 264)
C. Stvaranja ene
"Sam je Bog dao Adamu druga. On mu je dao 'pomo' pomonika koji mu je
odgovarao, nekoga tko mu je odgovarao kao drug, nekoga tko e biti jedno s njim u ljubavi i
razumijevanju. Eva je stvorena od rebra uzeta iz Adamovih prsa, upuujui na to da ga ona ne
treba nadzirati kao gospodar, niti treba biti podreena, ve jednaka s njim, da je on voli i titi.
Kao dio ovjeka, kost njegovih kostiju, neso od njegova mesa, ona je bila njegova druga
priroda, iskazujui usko zajednitvo i njenu odanost koja je trebala obiljeavati njihov odnos.
'Bez sumnje, nitko nikada nije mrzio svoga tijela. Naprotiv, hrani ga i njeguje' 'Stoga e
ovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju enu, i bit e njih dvoje jedno tijelo.'"
(Patrijarsi i proroci, str. 26.27)
D. Znaaj braka
"Bog je proslavio prvi brak. Tako je Stvoritelj svemira bio utemeljitelj ove institucije.
'enidba neka bude u asti.' (Heb 13,4) Brak je bio jedan od prvih Bojih darova ovjeku, i
jedna od dvije institucije to ih je, nakon pada, Adam ponio sa sobom izvan rajskih vrata. Kad
se njegova naela uvide i sluaju, brak je blagoslov, on uva istou i sreu ljudskog roda,
ispunjava ovjekove drutvene potrebe i uzdie njegovu fiziku, intelektualnu i moralnu
narav." (Isto, str. 27)
E. Slobodna volja
33
"Bog je ovjeka stavio pod vlast zakona kao nuan uvjet njegova postojanja. On je bio
podloan Bojoj vladavini, a vladavina ne moe opstati bez zakona. Bog je mogao stvoriti
ovjeka bez mogunosti da prestupi njegov Zakon. On je mogao zadrati Adamovu ruku da
ne dodirne zabranjeno voe, ali u tom sluaju ovjek ne bi bio slobodno moralno bie, ve
puki automat. Bez slobode izbora njegova poslunost ne bi bila dragovoljna, ve prisilna.
Razvoj karaktera ne bi bio mogu. Takav razvitak dogaaja bio bi suprotan Bojem planu za
postupanje s drugim svjetovima. To bi bilo nedostojno ovjeka, ovjeka kao inteligentnog
bia, i potvrdilo bi Sotonine optube o Bojoj samovoljnoj vladavini." (Isto, str. 29)
F. Izvorna pravednost
"Adam i Eva su u vrijeme svog stvaranja imali spoznaju o Bojem zakonu. On je bio
utisnut u njihovo srce i oni su razumjeli njegove zahtjeve vezane uz njih." (1BC 1104)
G. Pad u grijeh
"Eva je doista vjerovala Sotoninim rijeima, ali je njena vjera nije spasila od kazne
grijeha. Ona nije vjerovala Bojim rijeima, i to je prouzroilo pad. Ljudi na sudu nee biti
osueni jer su svjesno vjerovali lai, ve stoga to nisu vjerovali istini, jer su zanemarili
mogunost da spoznaju to je istina." (Patrijarsi i proroci, str. 35)
"Nije bilo nikakvog otrova u samom plodu, i grijeh nije bio samo u poputanju apetitu.
Nepovjerenje u Boju dobrotu, nevjerovanje u njegovu rije, odbacivanje njegova autoriteta,
uinilo je nae praroditelje prijestupnicima i donijelo u svijet poznavanje zla. To je otvorilo
vrata svakoj vrsti lai i zabluda." (Odgoj, str. 20)
"Adam je popustio kuanju i budui da nam je pitanje grijeha i njegovih posljjedica
tako jasno razloeno, mi moemo poi od uzroka do posljedica i vidjeti da veliina djela nije
ono to predstavlja grijeh, ve neposlunost Bojoj objavljenoj volji, koja je zapravo nijekanje
Boga, odbacivanje zakona Njegove vladavine
Pad naih praroditelja raskinuo je zlatni lanac poslunosti ovjekove volje boanskoj.
Poslunost vie nije smatrana apsolutnom potrebom. Ljudi slijede svoje zamisli za koje je
Gospodin rekao da su kod stanovnika starog svijeta bile zle i to neprestano." (1BC 1083.1084)
H. Uvjetna besmrtnost
"Da bi ivio vjeno, ovjek mora nastaviti jesti s drveta ivota. Lien ovoga njegova
vitalnost postupno slabi, sve dok se ivot ne ugasi Nikome iz Adamove obitelji nije bilo
doputeno prijei ovu prepreku i okusiti s ovog ivotodavnog drveta zato ne postoji
besmrtni grjenik." (Patrijarsi i proroci, str. 40)
34
"Uenje o uroenoj besmrtnosti zasniva se na temeljnoj zabludi o svjesnom stanju
umrlih uenju koje se, kao i ono o vjenim mukama, suproti uenju Svetog pisma, zdravom
razumu i naim osjeajima ovjenosti." (Velika borba, str. 467.468)
I. Grene sklonosti
"Prigodom stvaranja ovjeku su darovane plemenite sposobnosti i uravnoteen um.
Bio je savreno bie, u savrenu skladu s Bogom. Misli su mu bile iste, a ciljevi sveti. Ali
neposlunost je izopaila njegove sposobnosti, pa se umjesto ljubavi pojavila sebinost.
Prijestup je toliko oslabio njegovu prirodu da se vlastitom snagom vie nije mogao oduprijeti
sili zla. Postao je Sotonin rob, i to bi ostao zauvijek da se sm Bog nije umijeao. Kua je
namjeravao osujetiti plan po kome je Bog stvorio ovjeka, i Zemlju ispuniti tugom i oajem.
Sva ta zla htio je predstaviti kao posljedicu Boje pogreke pri stvaranju ovjeka
Ne moemo se sami izbaviti iz ponora grijeha u koji smo upali. Naa su srca zla, i mi
ih ne moemo promijeniti. 'Tko e isto izvu iz neista? Nitko!' (Job 14,4) 'Zato je tenja
tijela neprijateljstvo prema Bogu, jer se ne pokorava Bojem zakonu niti to moe.' (Rim 8,7)
Obrazovanje, kultura, sluenje voljom, ljudski napori, sve to ima svoje podruje djelovanja,
ali ovdje je neuinkovito. Moda se time moe postii izvanjska ispravnost u ponaanju, ali se
ne moe promijeniti srce; ne mogu se oistiti ivotni izvori. Da bi se ovjek mogao
promijeniti, ostaviti grijeh i postati svet mora postojati sila koja djeluje iznutra, novi ivot
odozgo. Ta sila je Krist. Samo Njegova milost moe pokrenuti zamrzle sposobnosti due i
privui ih Bogu, svetosti." (Koraci prema Kristu, str. 17.18)
J. ivot samo u Kristu
"Biblija jasno ui da umrli ne idu neposredno u Nebo, nego spavaju do uskrsnua
Onog trenutka kad se prekine srebrna vrpca i zlatna se svjetiljka razbije ovjekove misli
prestaju. Oni koji silaze u grob borave u tiini. Nemaju udjela ni u emu to biva pod
suncem Blaeni odmor za umorne pravedne! Za njih je vrijeme, bilo kratko ili dugo, samo
jedan trenutak. Oni spavaju, a Boja e ih truba probuditi u slavnu besmrtnost. 'Zatrubit e
truba i mrtvi e uskrsnuti neraspadljivi A kad se ovo raspadljivo tijelo obue
neraspadljivou i ovo smrtno tijelo besmrtnou, tada e se ispuniti pisana rije: Pobjeda
proguta smrt.'Kad budu ustali iz dubokog sna, nastavit e misao tamo gdje su je prekinuli.
Posljednji osjeaj bio je ubod alca smrti, a posljednja misao da padaju pod vlast groba. Kad
budu uskrsnuli iz groba, njihova prva radosna misao odjeknut e u pobjedonosnom uzviku:
'Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj alac?' (1 Kor 15,55)." (Velika borba, str.
471.472)
K. Uskrsnue
35
" Prigodom uskrsnua sauvana je naa osobnost, premda ne s istim djeliima materije
ili materijalne tvari kao kad smo uli u grob. udesna Boja djela su tajna za ovjeka. Duh,
ovjekov karakter, vraa se Bogu da ga On uva. Prigodom uskrsnua svaki e ovjek imati
svoj karakter. Bog e u svoje vrijeme pozvati mrtve da ustanu, dati im ponovno dah ivota i
uiniti da suhe kosti oive. Pojavit e se isti oblik, ali osloboen bolesti i svakog nedostatka.
ovjek opet ivi s istim osobnim znaajkama, tako da e prijatelj prepoznati prijatelja. U
prirodi nema Bojeg zakona koji pokazuje da Bog vraa iste djelie materije od kojih se tijelo
sastojalo prije smrti. Bog e umrlim pravednicima dati tijelo koje e Njemu odgovarati."
(6BC 1093)
L. Nova zemlja
"Strah da budua batina ne izgleda previe materijalno, naveo je mnoge na
simbolino tumaenje upravo onih istina koje nas navode da u njoj vidimo svoj dom. Krist je
svojim uenicima potvrdio da im ide pripremiti stanove u kui svog Oca. Oni koji prihvate
uenje Boje Rijei nee biti potpuno neupueni u vezi s nebeskom domovinom. A ipak 'to
oko nije vidjelo, to uho nije ulo, na to ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio
onima koji ga ljube' Ljudski jezik nije sposoban opisati nagradu pravednih. Ona e biti
poznata samo onima koji je budu vidjeli. Nijedan ogranieni um ne moe shvatiti slavu
Bojeg Raja.
U Bibliji je batina spaenih nazvana domovinom Tamo nebeski Pastir vodi svoje
stado na izvore ive vode. Drvo ivota daje plod svakog mjeseca, a lie stabla slui za lijek
narodima. Tamo su potoci koji vjeno ubore, bistri kao kristal, a uz njih lelujavo drvee baca
svoje sjene na putove to ih je Gospodin pripravio za otkupljene. Tamo se prostrane ravnice
proteu u prekrasne breuljke, a Boje gore uzdiu svoje uzviene vrhunce. Na ovim e
mirnim ravnicama tih ivahnih potoka Boji narod, toliko dugo tuinci i putnici, nai dom."
(Velika borba, str. 580)
VII. Literatura
Andreasen, R. S. On Being Human. Grand Rapids, Eerdmans, 1982.
Barth, K. Church Dogmatics. 4 sveska. Edinburgh, T. & T. Clark, 1936.1962.
Brunner, E. The Divine Imperative. Philadelphia, Westminster, 1957.
Cullmann, O. Immortality of the Soul or Resurrection of the Dead? New York,
Macmillan, 1958.
Dussel, E. El Dualismo en la Antropologia de la Cristiandad. Buenos Aires,
Guadalupe, 1974.
36
Flick, M. i Z. Alszeghy. Antropologia Teologica. Salamanca, N. Y., Sigueme, 1985.
Froom, L. E. The Conditionalist Faith of Our Fathers. 2 sveska. Washington, D. C.,
Review and Herald, 1965.1966.
Gulley, N. "In Every Way but One." Adventist Review, 25. sijenja 1990.
Heppenstall, Edward. The Man Who Is God. Washington, D. C., Review and Herald,
1977.
Johnsen, C. Man, the Indivisible. Oslo, Universitetsforlazet, 1971.
McDonald, H. D. The Christian View of Man. Westcheste, Ill., Crossway Books, 1981.
Myers, D. C. The Human Puzzle. San Francisco, Harper and Row, 1978.
Niebuhr, R. The Nature and Destiny of Man. New York, Charles Scribner's Sons,
1943.
Olsen, V. Norskov. Man, the Image of God. Hagerstown, Md., Review and Herald,
1988.
Rice, R. The Reign of God. Berrien Springs, Mich., Andrews University Press, 1985.
Seventh-day Adventists Answer Questions on Doctrine. Washington, D. C., Review
and Herald, 1957.
Shea, W. H. "The Unity of the Creation Account." Origins 5 (1978.), str. 9-38.
. "Literary Structural Parallels Between Genesis 1 and 2." Origins 16 (1989.), str.
49-68.
Smedes, L. B. Sex for Christians. Grand Rapids, Eerdmans, 1975.
Vaucher, A. F. L'histoire du salut. Dammarie-les-Lys, Francuska, Vie et Sant., 1951.
Wolff, H. W. Anthropologie des alten Testaments. M\nchen, Kaiser Verlag, 1973.
Zurcher, J. The Nature and Destiny of Man. New York, Philadelphia, Philosophical
Library, 1969.
Dodatak A
Status ene u Bibliji
Tamo gdje je vladao patrijarhat, kao na drevnom Bliskom istoku, ene su se nalazile
na vrlo nezahvalnom poloaju. Ali ak i tamo, bar meu Hebrejima, ene i djevojke su se
javno pojavljivale u svakodnevnom ivotu i u svetim prilikama (Post 24,13; Izl 2,16; Pnz
12,12; Suci 21,21), mogle su nasljeivati u odsutnosti brae (Bro 27,8) i bile pitane prije
sklapanja braka (Post 24,39.58). Izreke 31,10-31 pokazuju razliita podruja otvorena eni.
Pozitivni primjeri kao to su Sara, Rebeka i Abigajila, te Izebela i Atalija na negativnoj strani,
otkrivaju snagu enskog utjecaja koji je u odreenim prilikama (Debora, Suci 4. i 5.
37
poglavlje) bio dalekosean i odluan za njihov narod. Pavao istie da je mu glava eni (1 Kor
11,3) i da je Adam stvoren prije Eve (rr. 7-9; 1 Tim 2,13). Zbog ovakve situacije apostol
preporuuje enama da se u crkvi eljaju na odreen nain (1 Kor 11,5-7) kao i da se
ponaaju na odreene naine (1 Kor 14,34-36; 1 Tim 2,11.12). S druge strane apostol kao
protuteu ishoenja ene od mukarca potvruje meuovisnost oba spola (1 Kor 11,11.12).
Pavao takoer prihvaa sudjelovanje prikladno obuenih ena u javnoj molitvi i proricanju (r.
5). Kako je vidljivo iz drugih novozavjetnih tekstova, ene su u zajednici bile vrlo utjecajne
(Dj 9,36; 13,50; 17,4; Rim 16,6.12), sluile su kao uiteljice (Dj 18,26; Rim 16,3), "akonice"
(Rim 16,1) i suradnice u Pavlovom apostolskom djelovanju (Rim 16,7; Fil 4,3).
Sam Krist bio je u postupanju sa enama otvoreniji od svojih suvremenika: nastojao je
pridobiti njihove due (Iv 4,27), poduavao ih je u duhovnim stvarima (Lk 10,39), lijeio ih
subotom (Lk 13,10-13), odvano ih branio (Mk 12,40; 14,6), ignorirao njihovu "neistou"
(Lk 18,43-48), okupljao ih oko sebe (r. 2; Mt 27,55.56) i openito nastojao ojaati njihov
potencijal i vrijednost, kao to su to inili i Njegovi apostoli (Gal 3,28).
Dodatak B
Odnosi izmeu mua i ene
Srodan predmet je hijerarhija unutar samoga braka. Bog je prokleo zmiju (Post 3,14) i
tlo (r. 17), pretkazujui posljedice po mukarca i enu (rr.16-19). Ona e patiti prigodom
raanja, "u mukama djecu e raati. udnja e te muu tjerati, a on e gospodarit nad tobom"
(r. 16). Svakako, poto e mukarac morati naporno obraivati krtu i nezahvalnu zemlju,
teret podizanja obitelji past e na enu. Unato ovih tekoa, koje bi lako mogle obeshrabriti
enu da se ne upusti u intimni odnos s muem, ona e za njim osjeati udnju, to e
pripomoi odravanju njihove zajednice. U promijenjenim odnosima u svijetu izloenom
grijehu, ona e izgubiti dio svoje ranije samostalnosti i postati podlona muu. Njegova
vladavina, meutim, ne smije biti tiranija. Izraz "gospodarit", m`al, moe ukazivati na
blagoslovljeno, suutno gospodarenje, kao to je Boje (2 Sam 23,2) i ak podrazumijevati
zatitu i ljubav kao u Izaiji 40,10.11. Ove znaajke muevljeve uloge Pavao naglaava u 1.
Korinanima 11,3 i Efeanima 5,23.
Pavao je takoer savjetovao enama da potuju autoritet svojih mueva, posebno u
okruju crkve (1 Kor 11,2-16; 14,34-38; 1 Tim 2,11-14). Teko je ocijeniti precizni domaaj
ovih uputa, jer nam nedostaju tone informacije o situaciji koja ih je potaknula. Moda su
supruge nekih katehumena postale kamen spoticanja, pravei se duhovno nadmonima nad
svojim muevima. Ako je to bio sluaj, onda je Pavao novoobraenika elio uputiti da "novi
ovjek u Kristu" slijedi isti uzorak stvaranja prvog ovjeka glava obitelji bila je "najprije"
38
stvorena (1 Tim 2,12.13). Neke su se ene moda mijeale kad je crkva na okupu (ekkl.sia)
vrila svoje poslove. U tom sluaju Pavao e naglasiti potrebu da potuju legitimne autoritete.
U svakom sluaju, u okviru ovog grenog svijeta pokornost ena je zapravo blagoslov
za dom, kao to je naporan rad i briga skriveni blagoslov za mukarca. Mi trebamo ponizno
prihvatiti Boje sudove. Krani oekuju vrijeme kad e nestati prokletstva izgovorena u
Edenu (Otk 22,3). Pavlov savjet: "ene neka se pokoravaju sovjim muevima" (Ef 5,22) ne bi
dakle, trebalo apsolutizirati nita vie od njegova savjeta: "Robovi, pokoravajte se svojim
zemaljskim gospodarima" (Ef 6,5). Oba savjeta imaju trajnu vrijednost, ali ih treba primijeniti
u skladu s institucijama, uvjetima i obiajima u drutvu u kojem ivimo, ukoliko ih Sveto
pismo ne osuuje.
(Prijevod zavren i pregledan 05/09/00 07:06:11)
39