Alegorija Pjesnika figura u kojoj se ono to je izravno reeno odnosi na neto drugo, uz pretpostavku da se znaenje neke pjesnike slike

ili prie moe objasniti pojmovima ivotinje kao tipovi ljudi i sl. Cesari: Na novu plovidbu odnosi se na ljudsku sudbinu Anagram Rije ili reenica koja se dobiva promjenom reda slova u nekoj rijei ili reenice. Jedino je pravilo da sva slova moraju biti zastupljena u novostvorenom sklopu. esto se koristi za pseudonime. Poseban vid anagrama je palindrom. U Njegoevoj se zbirci Cezar naziva Razec, Napoleon Noelopan i sl. Anakolut Podvrsta elipse koji oznaava neki nesklad u gradnji sloene reenice. Apsolutni nominativ i pretvaranje udaljene zavisne reenice u glavnu, dva su najea oblika anakoluta. - O ardae, ognjem sagorio! / Vee si mi mladoj dodijao, / etajui sama po ardaku (narodna pjesma) Antiteza Pjesnika figura, prema nekim teoretiarima podvrsta poredbe, koja se temelji na suprotstavljanju dviju ili vie rijei, pojmova ili predodbi posve suprotna ili barem jasno razliita znaenja. - moe biti i izreka: Svi ljudi ive da jedu, a ja jedem da ivim. (Sokrat) - svojevrsno pojaavanje izraza: uti utuju, crveni putuju - poslovica: Sit gladnu ne vjeruje - slavenska antiteza: pitanje, odricanje, odgovor (Hasanaginica) Apostrofa Pjesnika ili govornika figura obraanja ili nagovora nekom pojmu, stvari ili pojavi kao da je osoba, ili nekom mrtvom ovjeku kao da je iv - O lijepa, o draga, o slatka slobodo / Dar, u kom sva blaga vinji nam je Bog do! (Gunduli: Dubravka) Asindeton Pjesnika figura srodna elipsi, koja nastaje nizanjem rijei ili izraza, a da se oni ne povezuju na uobiajen, gramatiki utvren nain - Topovi, bombe, damije, torpedi / sistemi suhi, kumiri od mjedi (A. G. Mato: Mora) Citat Doslovno ili u posve odreenom smislu navedeni dio teksta iz nekog knjievnog, publicistikog ili znanstvenog djela. Navodi se otprilike kao izravni primjer za potvrdu, osporavanje ili analizu u znanstvenim radovima Crni humor Posebna vrsta humora u kojem se povezuju i uzajamno prepleu svi elementi komike s

naelno traginom, pesimistinom slikom svijeta i ocjenom ivota. Srodan je tzv. gorkoj ironiji i sarkazmu - Balade Petrice Kerempuha M. Krlee itanje Proces razumijevanja napisanog teksta. Tek se tim procesom uspostavlja znaenje knjievnog djela to otprilike odgovara interpretaciji. itanje je nain na koji se u svijesti oblikuje umjetniko djelo. Strukturalizam i semiotika razrauju komunikacijsku shemu autor-djelo-itatelj i itanje je shvaeno kao proces dekodiranja, pri emu se itatelj kao recipijent ne mora uvijek oslanjati na iste sustave kodova kao i autor, emitent, pa se proces itanja mora podvrgnuti posebnoj analizi kako bi se utvrdilo kako i zato moe doi do razumijevanja ili nerazumijevanja, te kako i zato se itatelj moe osloniti na kodove nepoznate autoru, pa djelo moe razumjeti i na drugaiji nain. Teorije recepcije radikaliziraju stajalite prema kojemu se znaenje djela ostvaruje tek u itanju, pa dre da tek analiza itanja i itatelja mora biti u sreditu zanimanja znanosti o knjievnosti. Zbog toga Hans Robert Jauss uvodi pojam horizont oekivanja koji se u biti odnosi na povijesne okvire unutar kojih se jedino moe proitati neki tekst kao knjievno djelo. itatelj Onaj tko razumijevajui ita napisani tekst. U sreditu je zanimanja teorije recepcije i amerike kole kritike itateljeve reakcije. itatelj se kao predmet analize zamilja jedino kao tip itatelja, a razvrstavanje se onda obavlja najee prema obrazovanju, drutvenim slojevima, klasama, staleima i sl. Naivni itatelj je onaj koji knjievni tekst ita kao izvjee i prema tome uzima da knjievnost jednostavno opisuje zbilju koji knjievnost i ne ita kao umjetniku knjievnosti. Pravi itatelj je onaj tko prihvaa i razumije konvencije knjievnosti pa se zbog toga i moe uivjeti u knjievno djelo i doivjeti ga iskljuivo i jedino kao knjievnost. Wolfgang Iser pokuava uvesti i tip implicitnog itatelja, onoga kojeg djelo pretpostavlja, te idealnog itatelja, onoga koji ima uvjete za potpuno razumijevanje. Pojmom horizonta oekivanja itatelja, pojam itatelja pokuava se odrediti okvirima njegova vremena i ogradama koje mu ono namee, ali koje on u odreenim posebnim okolnostima moe i prekoraiti, da bi barem u nekoj mjeri razumio novinu i originalnost. Deiksa One jezine osobine koje se odnose izravno na osobne, vremenske ili mjesne karakteristike situacije u kojoj se zbiva neki iskaz. Deiktici su rijei koje nemaju odreeno samostalno znaenje nego ga dobivaju jedino u stvarnom kontekstu, npr. ja, ti, ovdje, sada. Denotacija Naziv je preuzet iz semiotike i oznauje strogo utvreno znaenje neke jezine jedinice. Pretpostavlja da postoji izravni i jednoznani odnos izmeu naziva i pojma, odnosno zbiljskog predmeta koji je oznaen: rije pas recimo, znai domau ivotinju. Suprotstavljen je pojmu konotacije, koji se odnosi na dodatna znaenja: pas moe znaiti vjernost, podlonost gospodaru.

Dijalog Razgovor meu likovima u dramskim i pripovjednim knjievnim djelima, ponekad u posebnom obliku i u lirskoj poeziji. Naglaava suprotnosti najee izmeu dvaju likova, odnosno njihovih karakternih ili etikih osobina, njihovih osjeaja ili misaonih stavova. Vaan je tako kao sredstvo karakterizacije, ali i kao izraz svojevrsnoga naina miljenja i, osobito u drami, kao pokreta radnje koja nastaje upravo zbog razlika, sukoba i protuslovlja meu likovima. Dramski dijalog ima bitnu ulogu u pokretanju radnje, stvaranju napetosti i u postupcima oblikovanja zapleta i raspleta, dok se epski dijalog najee koristi kao sredstvo karakterizacije i vaan dominirajui postupak u mnogim digresijama. U lirskom dijalogu likovi nisu stroe odreeni pa se njegov oblik rabi uglavnom kao sredstvo izraavanja osjeaja i raspoloenja, uz naglaena odreena suprotstavljanja. Filozofski dijalog bitno odreuje stalni dijalog izmeu antike i biblijske tradicije. Dijegeza Naziv za pripovijedanje odnosno razlaganje, u staroj retorici dio govora koji dolazi nakon uvoda i u kojem se iznosi injenini pregled predmeta o kojem se govori. Platon dijegezu suprotstavlja mimezi. Strukturalizam dri da tzv. dijegetiki univerzum, to e rei svijet oblikovan pripovijedanjem ini temeljni nain oblikovanja knjievnoga djela. Diskurz Mnogoznaan naziv kojim se u lingvistici najee oznauje jezina cjelina vea od reenice, a u svagdanjoj jezinoj uporabi govor neodreene duine u raspravi. Znaajan Michel Foucault. U neto drugaijem smislu pojam diskurza preuzela je naratologija, koja ga rabi u znaenju svojevrsne obrade prie, to e rei da ga shvaa kao neki aspekt s kojega se pria u knjievnom razumijeva kao nain na koji je autor elio uobliiti sve pripovjedne dijelove u skladu s porukom koju eli odaslati itateljima. Elipsa Pjesnika figura koja nastaje izostavljanjem pojedinih rijei iz reenine cjeline tako da se smisao ipak moe razabrati. Pripada skupini figura konstrukcije, odnosno sintaktikih figura. Njome se u knjievnosti postie zgusnutost i snaga u izraavanju nekih jakih osjeaja ili misaonih stavova - Sverazorni e ritam po ulici da ori: / Gori! Gori! (Krlea: Plameni vjetar) Epizoda Naziv u tehnici osobito epske poezije, ali i romana, vee tematski zaokruene cjeline koja se izdvaja iz tijeka cjelokupne opisane radnje vlastitim poetkom, sredinom i krajem. Uz digresije i ponavljanja najee je sredstvo usporavanja radnje, ali ima i veliku vanost u kompoziciji jer se neka opsena djela mogu uobliiti zapravo jedino kao niz epizoda, to zahtijeva i posebne postupke njihova meusobnog povezivanja i usklaivanja s cjelinom. Figura Naziv stilskog postupka, preuzet iz stare retorike, kojim se postie prijelaz iz obinoga govora u kultiviran, lijep, ukraen, retoriki i knjievni govor. esto se zamjenjuje

nazivom osnovno stilsko sredstvo, stilska figura, pjesnika ili retorika figura. Njima se postizalo bitno svojstvo dobroga, umjetnikoga govora. Shvaena su kao uobiajena i stalna i po sebi vrijedna sredstva izraza, a sastojala su se od zamjene uobiajenih rijei ili reenica novim i drugaijima, odnosno prijenosa znaenja jedne ili vie rijei na druge. Razlikovalo se pri tome trope koji nastaju uporabom nove rijei, odnosno prijenosa znaenja s jedne rijei na drugu, i figura u uem smislu koje nastaju uporabom reeninih ili ak veih jezinih cjelina. - figure dikcije glasovne ili zvune figure: asonancija, aliteracija, onomatopeja, anafora, epifora, simploka i anadiploza - figure rijei ili tropi metafora, metonimija, personifikacija, sinegdoha, eufemizam, epitet, alegorija, simbol - figure konstrukcije ili sintaktike figure inverzija, retoriko pitanje, elipsa, asindeton, polisindeton - figure misli poredba, antiteza, hiperbola, litota, gradacija, ironija, paradoks i oksimoron Govor Manifestacija ljudske sposobnosti sluenja jezikom. U strukturalnoj lingvistici govor (parole) odreen je kao pojedinani komunikacijski in, koji se ostvaruje na temelju jezika (langue) kao sustava koji omoguuje komunikaciju. U staroj retorici govor je znaio posebno oblikovan jezini iskaz, u pravilu unaprijed napisan i predvien za usmeno kazivanje, kojim se u javnim nastupima govornik obraao publici. Tako se govor u retorici dijeli na tri dijela: uvod, izlaganje i zakljuak, od kojih se opet svaki dijelio na ue dijelove, pa se osobito izlaganje dijelilo na pripovijedanje i opis teme, dokazivanje vlastitih teza i pobijanje eventualnih argumenata protivnika. Gradacija Figura koja nastaje takvim izborom rijei, slika ili misli kojim se postie postupno pojaavanje ili slabljenje poetne predodbe ili misli. Dvije podvrste gradacije: klimaks i antiklimaks. Zbog dojma pojaavanja ili pak ublaavanja, gradacija je srodna hiperboli i litoti. U suvremenom pjesnitvu uglavnom tei da odgovarajui dojam postigne nizanjem i stupnjevanjem neuobiajenih slika ili pojmova, koji upravo zbog tog stupnjevanja dobivaju posebna znaenja. - Naite me, / veite me, / spalite moje sjeanje, / zakopajte moje sunce... (Vrkljan: arolija zaborava) Hiperbola Pjesnika figura preuveliavanja, pretjerivanja u opisu likova, predmeta ili radnje, te pojaavanje izraz do krajnjih granica. U knjievnosti je vano stilsko sredstvo uvijek kada se radi o naglaenom izricanju snanih osjeaja, o patetinim iskazima, ali i u pojedinim vrstama komike. Neki je teoretiari dre podvrstom poredbe, a u suvremenom pjesnitvu najee slui neobinom pojaavanju predodbe. - Imao sam glas kao vjetar, / ruke kao hridine... (Pupai: Tri moja brata)

Horizont oekivanja Naziv u teoriji recepcije pretpostavljenog okvira unutar kojeg itatelji nekog razdoblja mogu na odgovarajui nain razumijevati knjievna djela. Teorija recepcije pretpostavlja da se recepcija knjievnog djela zbiva unutar odreene igre izmeu onoga to itatelji oekuju i onoga to je neobino i neoekivano, ali se jo moe prihvatiti kao mogua novina knjievnog izraavanja. Neka mjera oekivanja uvijek postoji; ono to prelazi granice oekivanja nee biti prihvaeno kao knjievnost, itatelji e takva djela ili odbaciti ili e ih itati na nain koji odgovara njihovu oekivanju, te e ih tako i ocjenjivati, kao djela bez umjetnike vrijednosti. Humor Opi naziv izraavanja i prikazivanja smijenoga u svim vidovima i nainima, kao i sposobnost njegova prepoznavanja i razumijevanja u svim ivotnim situacijama. Humor je najprije dobio znaenje raspoloenja uope, a kasnije se poeo primjenjivati samo na vedro, ugodno i veselo raspoloenje. Koristei humor pisac se zadovoljava uoavanjem svih vidova smijenoga s razumijevanjem i blagonaklonou prema tim pojavama, bez posebne osude i negativnog stava, kao u sarkazmu i groteski. Poseban vid humora danas je i tzv. crni humor. Kao anrovi koje odreuje humor uglavnom se smatraju vicevi, anegdote, humoreske, neki tipovi komedija i tzv. humoristiki romani. Igra rijeima Naziv razliitih postupaka u kojima se koristi mogunost odvajanja oznaitelja od oznaenoga ime se dobivaju posebna, obino neoekivana znaenja i postiu osobiti, najee komini dojmovi. Neki teoretiari tako oznaavaju skupinu figura u koju bi ulazile preteito figure dikcije (aliteracija, onomatopeja, anafora, epifora, anadiploza), ali najee se pretpostavlja da tako valja nazvati postupke koji se rabe u poigravanju rijeima razliitima od onih na kojima se temelje tradicionalne pjesnike figure, jer je njihova bitna namjera osporiti uobiajenu funkciju jezika. Igre rijeima mogu nastati na temelju istog ili slinog zvuanja, razliitog znaenja istih rijei, rastavljanja rijei u kojim dijelovi dobivaju samostalno znaenje (tele, vizija), neobinog povezivanja razliitih dimenzija znaenja. Najee se rabe kao vano stilsko sredstvo u vicevima, anegdotama, humoreskama i svim vrstama humoristike knjievnosti. Interpretacija U najirem smislu postupak kojim se objanjava i utvruje znaenje knjievnog djela. U novije se vrijeme rabi i kao oznaka metode gdje se razlikuje od analize jer zahtijeva osim razlaganja i tumaenje cjelokupnog smisla djela, ali i od kritike ocjene jer osim vrijednosnog suda zahtijeva i obrazlaganje. U antici odgovara alegorezi, u srednjem vijeku oslanja se na biblijsku egzegezu, a u romantizmu shvaa se kao takvo umijee tumaenja koje moe obrazloiti estetske sudove. Imanentna interpretacija oslanja se na iskustva filozofske hermeneutike. Njezina je temeljna zamisao usredotoenost iskljuivo na ona znaenja koja se u samom tekstu djela mogu opravdati, a pretpostavlja se intuicija, odnosno umjetniki doivljaj, kojega tumaenja ona utvruje i opravdava jer dokazuje jedinstvo i sklad svih elemenata konkretnog umjetnikog djela. Knjievno djelo odreuje kao jezinu umjetninu koja prenosi znaenja i poruke koje se nikako drugaije ne bi mogle prenijeti. Najvie je uspjeha imala u tumaenju lirskih pjesma i kraih knjievnih

djela. Njome su se bavili Emil staiger, Erih Auerbach i Wolfgang Kayser. Inverzija Figura okretanja uobiajenog redoslijeda rijei ili dijelova reenice. U irem se smislu rabi za svaku promjenu gramatiki najpravilnijega reda rijei ili reeninih dijelova. Glavno joj je svojstvo naglaavanje onoga to u normalnom poretku ne bi bilo naglaeno. U lirici se esto rabi kao izraz unutarnjeg uzbuenja i napetosti. - Niz zapadno nebo / i iz rasprsnutih ipaka u vrtu / krv se cijedi (A. B. imi: Gorenje) Ironija Figura odreena izraavanjem preko suprotnosti: misli se zapravo obrnuto od onoga to se izravno kae. Omiljeno je sredstvo poruge pa se uvelike koristi u svim vrstama humora, posebno u satiri. Dok je humor uglavnom vedar i dobroudan, ironija je kritina i sklona obescjenjivanju onoga na to se odnosi. U antici sokratova ironija oznaavala je postavljanje pitanja na koja Sokrat toboe ne zna odgovor i zauzima navodno podreen poloaj prema onome koga ispituje. Romantiarska ironija oslanjala se na uenje o geniju, koji zbog stvaralake moi koju posjeduje ima pravo zauzeti ironian stav prema cjelini svijeta i ivota, pse postupak rabio i u smislu naruavanja umjetnike iluzije, to je znailo da pisac odjednom razotkriva kao je ono to opisuje samo proizvod njegove mate i nema nikakvog odnosa prema zbilji. Postmodernizam je sklon tezi kako je sva knjievnost ironijska jer, okrenuta sama prema sebi, nema i ne moe imati oslonca u neemu to bi je izvan nje same potvrivalo. Jezik Ljudska sposobnost komunikacije sustavom artikuliranih glasova. U znanosti o knjievnosti pojam jezika oznaava kao sustav dogovorenih znakova i naina njihova povezivanja, a on omoguuje govor kao pojedinano ostvarenje (pojam iz strukturalne lingvistike). Novije teorije dre da jezik odgovara kodu u teoriji informacije, pa se jezina komunikacija moe zbivati samo zato to poznajemo taj kod i na temelju njega se moemo sporazumijevati. Karakterizacija U najirem smislu svi elementi kojima se postie uoavanje i prepoznatljivost lika u knjievnom djelu, od izbora njegova imena, preko onoga to on sam eventualno kae o sebi, onoga to drugi o njemu govore, pa do onoga to on ini i kako djeluje. Analiza naina karakterizacije moe biti od posebne vanosti u odreenim knjievnim vrstama, npr. u romanu u kojima se mogu lako razabrati tehniki postupci kojima se ona postie (izravni unutarnji monolog, dijalozi...) Katahreza Naziv koji je u staroj retorici prvobitno oznaava pretjeranu, pa tako i lou uporabu rijei, odnosno zamjenu znaenja na nain koji se ne moe opravdati. Dekonstrukcija je proglaava samim temeljem jezika, drei da se jezini znak uvijek uspostavlja samo u odsutnosti odreenog oznaenog.

Knjievnost Osobita jezina djelatnost i njezini rezultati, prema jo uobiajenim odreenjima umjetnosti koja se ostvaruje u jeziku. Ujedinjuje autore, djela i itatelje. Retorika i poetika od antike do kraja 18. st. shvaaju knjievnost kao zanatsko umijee. Tek je od romantizma prevladalo novo shvaanje umjetnosti, koju je Kantova estetika oznaila kao stvaralaku djelatnost genija, prepoznatljivu sudovima ukusa. Neke teorije odreuju knjievnost kao iskljuivo jezinu djelatnost. Kd Sustav pravila ili konvencija koje odreuju znaenje pojedinih znakova i njihove odgovarajue kombinacije. Temeljni je pojam teorije informacije jer objanjava kako je mogue razumijevanje: ono to zovemo porukom moe se razumjeti samo na temelju poznavanja osnovice, koda. Komunikacijski model: poiljatelj, emitent, zamiljenu poruku najprije enkodira, tj. oblikuje u rijei i njihove kombinacije, da bi je preko kanala primatelj, recipijent, mogao dekodirati, tj. razumjeti na temelju poznavanja jezika i knjievnih konvencija. Kompozicija Tradicionalni naziv naina na koji je neko knjievno djelo, ili bilo koji sastavak, sloeno od nekih prepoznatljivih dijelova prema nekom rasporedu. Tako e u poeziji vanu ulogu imati raspored pojedinih stihova, njihovo okupljanje u strofe i eventualne vee cjeline kao pjevanja, a u prozi se lako razabiru grafiki oznaeni odlomci, dijelovi, poglavlja i glave. Postoji unutarnja i vanjska kompozicija, to e rei da posve formalna raspodjela ne mora odgovarati zamisli o cjelini djela, pa se poglavlja mogu prekidati na mjestima kada se upravo oekuje nastavak, stihovi kidaju reenine cjeline... Zato je formalizam uveo razliku izmeu fabule i siea, kao i pojam motivacije. Konotacija Dodatno, prema nekim naelima izvedeno znaenje neke rijei ili izraza. Suprotstavlja se denotaciji kao strogo odredivom znaenju koje ne podlijee moguim primislima i nejasnoama. Na konotaciji se zasnivaju figure i gotovo sva stilska sredstva, pa je moraju uzeti u obzir svi modeli knjievne komunikacije. Kontekst U najirem smislu govorna ili misaona cjelina unutar koje neka rije, reenica ili iri iskaz dobiva odreenije znaenje. Prije se rabio u smislu itateljevih pretpostavki i oekivanja, a danas se razvijaju mogunosti rekonstrukcije konteksta kao svojevrsne podloge svakom razumijevanju. Lik U knjievnom je djelu to oblikovana osoba ili bie s prepoznatljivim ljudskim ili nadljudskim osobinama. U slinom se smislu rabi i naziv karakter iako se to onda odnosi na psihike osobine. Rabi se i naziv tip kada se misli na neke osobine koje su zajednike mnogim likovima u razliitim knjievnim djelima (junak, spletkar...). Neke formalno odreene tipologije dijele likove najee na statike i dinamike, tj. one koji tijekom pripovijedanja ne doivljavaju nikakve bitne promjene i one koji se mijenjaju, kao i na

tzv. junake ili protagoniste, koji imaju glavnu ulogu i pokretai su radnje, te tzv. epizodiste, koji su u cjelokupnom razvoju od sporedne vanosti. Prije se raspravljalo o likovima iskljuivo kao o prikazanim pojedincima ili tipovima ljudi. Ali tako se zapostavlja injenica da je lik prisutan iskljuivo u knjievnom djelu i da, prema tome, proizlazi samo iz nain na koji je oblikovana neka jezina tvorevina. Zbog toga suvremena teorija knjievnosti bitnu pozornost u analizi lika premjeta na problem karakterizacije. Litota Figura suprotna hiperboli. Ona umanjuje, odnosno ublaava, jer pravi izraz zamjenjuje slabijim, naelno negativnim i suprotnim. U pjesnitvu esto naglaava poseban smisao. - Bit e redovno sutra, kao juer to nije bilo sveto (Ujevi: Pogledi u praskozorje) Metafora Odreuje prijenos znaenja jedne rijei na drugu. Bitna joj je osobitost zamjena znaenja zasnovana na konotaciji. U staroj je retorici odreena kao skraena poredba. Podvrste metafore su metonimija i sinegdoha. Metafora se povezuje s pojmom paradigme, to znai kako prenoenje znaenja ovisi o zamjeni rijei i pojmova na temelju usvojenog poznavanja slinih naziva - Iz rasprsnutih ipaka u vrtu / krv se cijedi (imi: Gorenje) umjesto sok koji je crven kao krv Metajezik Jezik koji slui za prouavanje i opisivanje drugoga jezika. Nastao na temelju razlikovanja izmeu predmetnog jezika (prirodnog, objektnog jezika) te jezika kojim se opisuje predmetni jezik. U znanosti o knjievnosti to je onaj jezik kojim se moe opisati knjievni jezik. Rasprave o metajeziku zapoinje formalizam s namjerom da jezik kojim se opisuje i analizira knjievnost to je mogue vie udalji od jezika same knjievnosti, jer je jezik knjievnosti uglavnom konotativan, to moe dovesti do toga da se u prouavanju knjievnosti razvije vie knjievnost o knjievnosti nego prava znanost o knjievnosti Metonimija Figura rijei, prema tradicionalnim shvaanjima podvrsta metafore kojom se znaenje prenosi prema nekim stvarnim odnosima, za razliku od prave metafore kada bi se radilo o slinostima. Prenoenje se znaenja zbiva prema naelu susljednosti. Jakobson dri da je poezija sklona metaforici, a proza metonimiji, romantizam metafori, realizam metonimiji. - Tu je sve trulo i sve trulim biva: / i podne na brdu i mudrost i kavane (Krlea: Pjesma o mrtvoj ljubavi) Mimeza Temeljno odreenje knjievnosti i svekolike umjetnosti, utemeljeno na odnosu prema zbilji. Pojam je uao zahvaljujui Aristotelu i Platonu u estetiku i poetiku. Platon: mimeza je slika slike, a Aristotel je mimezu poimao kao oponaanje djelatnosti koja je visoko cijenjena jer ukljuuje i pojam poesis, to se danas uglavnom tumai u smislu

umjetnikog stvaranja koje oponaajui oplemenjuje prirodu. U romantizmu je naelo oponaanja zbilje zamijenilo shvaanje umjetnosti kao stvaralatva, a svojevrsna se obnova takvog stvaralatva dogaa u modernizmu. Monolog U tehnici drame govor to ga glumac upuuje publici razgovarajui sam sa sobom ili joj se izravno obraajui. Dramski je monolog vaan dio dramskoga teksta jer najee prekida naelno dijaloki tok djela i time osigurava odreeni ritam i raznolikost. Znai ili razgovor glumca sama sa sobom ili njegovo obraanje publici koje takoer ima elemente dijaloga. U lirskom se monologu izraavaju uglavnom osjeaji pobueni radnjom. U modernizmu se javlja unutarnji monolog koji prati tzv. struju svijesti, a moe biti izravni koji ne potuje nikakva, ak ni gramatika ili pravopisna pravila, i neizravni gdje su pravila prisutna u manjoj mjeri. Motiv Najmanja sastavna jedinica knjievnoga djela s odredivim samostalnim znaenjem. Najee ga povezuju s temom. Motiv se moe odreivati i prema i izvan samoga djela, nekom tipinom ljudskom situacijom koja je u knjievnome djelu prikazana. U staroj se retorici motiv povezuje s toposom, opim mjestom, tzv. zajednikim motivom koji se moe prepoznati u mnogim knjievnim djelima, osobito u usmenoj knjievnosti (npr. motiv arobnog tapa). Postoje i lutajui motivi, gdje je pozornost posveena injenici da se neki motivi mogu pratiti u irokim dijakronijskim i sinkronijskim rasponima. Pratei je motiv slian leitmotivu, a oznauje niz postupaka u karakterizaciji likova (npr. kada se pojavi odreeni lik s kojim je povezano ubojstvo). Suvremeni teoretiari dijele motive na dinamine i statine, tj. one koji pokreu radnju i koji ju ne pokreu. Ouenje Naziv u ruskome formalizmu bitne osobine knjievnoga postupka kojim itatelj biva iznenaen i upuen na one osobine jezika koje u obinom govoru ne primjeuje. Rabi se esto i naziv zaudnost. Oksimoron Pjesnika figura, podvrsta antiteze, odnosno paradoksa, u kojoj se spajanjem protuslovnih pojmova stvara nov paradoksalni pojam ili predodba. - mirna ludost - naslov romana V. Desnice: Zimsko ljetovanje - poslovice: Prazna je torba tea od pune Onomatopeja Figura u kojoj se glasovima oponaaju odreeni zvuci iz prirode, ivotinjsko glasanje ili neki zvuci koji nas podsjeaju na odreeni predmet. Pjesnitvo ostvaruje onomatopeju kombinacijom rijei te ponavljanjem, odnosno takvim poretkom i sustavom vie rijei koji daje uinak odreenih iz prirode poznatih zvukova - O monotona naa zvona bona (Mato: Kod kue) Opkoraenje

Postupak u versifikaciji kada se sintaktiko-semantika cjelina razbija stihom, odnosno kada se nekoliko rijei iste reenice prenosi u drugi stih. - Kud si zalutalo, dijete? to e na mramornoj ploi / Pamuno tvoje koljeno? emu aneli slijeu... (Kranjevi: Krist djetetu u crkvi) Oznaitelj / Oznaeno Temeljni aspekti lingvistikoga znaka u strukturalnoj lingvistici: oznaitelja ini glasovna struktura, a oznaeno pojam odnosno mentalna slika na koju se ona odnosi. De Saussure bitno svojstvo jezinoga znaka odreuje kao odnos izmeu glasova i onoga na to upuuju, odnos koji je naelno dogovoren, a ne ukljuuje imenovanje nekih ve unaprijed poznatih predmeta. Knjievno se djelo moe analizirati s aspekta oznaitelja ili s aspekta oznaenog. Paradigma U najirem smislu uzorak, primjer prema kojem se treba ravnati ili koji najbolje objanjava pravilo. Dva znaenja: prvo je preuzeto iz strukturalne lingvistike, gdje paradigma oznauje skup jedinica koje se mogu meusobno zamjenjivati odnosno koje se unutar fraze meusobno iskljuuju jer je iz poznatih nam u jeziku samo jedna izabrana. Drugo je znaenje preuzeto iz epistemologije prirodnih znanosti, gdje paradigmu ini skup teorijskih postavki, pravila istraivanja i uzoraka moguih rjeenja koje neka znanstvena zajednica rabi kao temelj i okvir vlastita rada. Paradoks Pjesnika figura u kojoj se izrie neka misao naizgled u sebi protuslovna ili suprotna opem miljenju odnosno vjerovanju. Moe upuivati na dublji smisao. U pjesnitvu je najee sredstvo izazivanja neuobiajenih asocijativnih tokova. - I to smo nebu blii, sve od neba smo dalji! (Kranjevi: Eli! Eli! Lama azavtani?!) Parafraza U najirem smislu prepriavanje, slobodna obrada uglavnom fabularnoga teksta, kao i preradba nekog knjievnog djela u predloak koji nastoji sauvati barem naelno temu i kompoziciju. Personifikacija Pjesnika figura najee shvaena kao osobita vrsta metafore, u kojoj se stvarima, prirodnim pojavama, apstraktnim pojmovima, ivotinjama ili biljkama pripadaju ljudske osobine. - Livade su me voljele. / Nosile su moj glas / i s njim su sjekle potoke. (Pupai: Tri moja brata) Pleonazam Naziv pogreke u retorici koja se sastojala od gomilanja rijei istoga znaenja, to je beskorisno ako se odnosi na istu poruku. U tom se smislu rabi i naziv tautologija. U pjesnitvu gomilanje rijei koje su u obinom govoru istoznane moe izazvati poseban dojam zato to dobivaju dodatna znaenja i ne djeluju suvino. - I biti slab i nemoan, i sam, bez igdje ikoga, / i umoran i oajan... (Ujevi: Svakidanja

jadikovka) Poenta U znanosti u knjievnosti rabi se u znaenju naglaenog zavretka cijelog djela, ili nekoga njegova dijela, koji redovito izaziva bilo dojam konanog saimanja smisla, bilo pak neoekivanog obrata u znaenju. Karakteristina je kao postupak u djelima didaktine ili satirine naravi, kada se na kraju eli posebno naglasiti bitna pouka ili kritika otrica, kao u humoreskama ili vicevima, kada se naglim obrtanjem smisla izaziva poseban dojam. Polisindeton Pjesnika figura konstrukcije suprotna asindetonu, koja nastaje nizanjem veznika bez gramatike potrebe. Svodi se na posebno isticanje pojedinih rijei, odnosno poseban nain gomilanja predodbi to sugerira osobit smisao i moe izazvati posebne dojmove. - I nema ga sutra, ni prekosutra ne, / I vele da bolestan lei, / I nema ga mjesec, i nema ga dva, / I zima je ve, / I snijei... (Cesari: Balada iz predgraa) Poredba Pjesnika figura koja nastaje kada se neto s neim usporeuje, osobito na temelju nekih osobina koje nisu neposredno uoljive. Upozorava se na osobita svojstva stvari, pojava i osoba, pri emu se otkrivaju slinosti i razlike koje iznenauju i uzbuuju itatelja, ili mu ukazuju na odreeni aspekt promatranja. Danas posebno tee povezivanju razliitih sfera ivota i zapaanju onih slinosti koje kao da upozoravaju na neki dublji smisao usporeenih pojava. - A tada je plamen liznuo, / Ko da stenje, ko da gine; / Ko satane preko poda / Strugnule su sjene njine... (Vidri: Jezuiti) Pripovjeda Strukturni element knjievnoga djela koji oznauje govornika u knjievnoj komunikaciji. U tradicionalnoj teoriji knjievnosti pripovjeda se esto poistovjeivao s autorom. Pripovjeda je tako uvijek svojevrstan glas koji upuuje na onoga tko govori, pa ga u tom smislu suvremeni teoretiari razlikuju od fokalizatora koji se moe shvatiti kao onaj koji gleda dogaaje, a ne mora biti istovjetan s onim tko ih pripovijeda. On upuuje na nain kako ispripovijedano valja shvatiti. Suvremene teorije pokazuju da pripisivanje subjektivnosti pripovijedanja u prvome licu i objektivnosti u treemu licu nema dovoljno opravdanja. - sveznajui pripovjeda: poznato mu je sve to se u djelu dogodilo, ak i ono to je prethodilo ispripovijedanom i to mu je slijedilo, daje itatelju sigurne naznake i upuuje ga u vlastito, prisno poznavanje dogaaja i likova - pouzdani pripovjeda: varijanta sveznajuega s time da on ne upuuje na poznavanje konanog smisla svega to pripovijeda, ali ne eli zavarati itatelje nego upuuje na to da su njegovi iskazi i opisi u najmanju ruku vjerodostojni - nepouzdani pripovjeda: najee je lik u djelu, njegovo je pripovijedanje odreeno iskljuivo vlastitim gleditem pa itatelj nema razloga da mu vjeruje vie no bilo kojem drugom liku Referent

Stvarni ili izmiljeni predmet koji naelno pripada izvanjezinoj zbilji, a na koji se odnosi jezini znak. Pojam je preuzet iz semiotike. Retoriko pitanje Pjesnika figura koja nastaje posebnom uporabom upitnih reenica, takvom u kakvom se upitne reenice postavljaju, a esto i niu, jedna za drugom, bez namjere da stvarno oznae pitanje. Slue zapravo kao izjavne reenice, naglaavajui upitnim oblikom najee odreen osjeajni stav ili neke pretpostavke novog smisla - Tko me ponizio k rijeci, / mene koja sam voda? / Tko mi je dao udes izvora i ua? / Tko mi je rekao smrt, / meni, koja sam beskrajna? (Krmpoti: Glas vode u rijeci) Retorika Govornitvo i znanstvena grana koja se bavi prouavanjem govornikog umijea. Danas je ograniena na ue odreenu teoriju usmenoga govora, a u antici i srednjemu vijeku sve do kraja 18. st., znaila je razvijeno i razgranato uenje o govoru i pisanju (stara retorika). Sustavno razmiljanje o govoru poinje od 5. st. pr. Krista u Grkoj, a ako temeljni se predmet teorijske obrade uzima govor, a ne jezik kao sustav koji omoguuje sporazumijevanje. Retorika se najee dijelila na pet dijelova: inventio (skupljanje grae), dispositio (ralanjivanje govora), elocutio (izbor i raspored rijei u reenicama), actio (fizika izvedba govora) i memoria (tehnika pamenja govora). Postoje tri stila: niski, srednji i visoki stil. Najvie se bavilo ralanjivanjem sudskoga govora iji su temeljni dijelovi exordium (uvod), tractatio (izlaganje) i conclusio (zakljuak). Kao oznaka kultiviranoga govora, retorika se sve vie poela baviti knjievnou. Rima Glasovno podudaranje na kraju stihova ili nekih stalnih dijelova stihova. esto se rabe i hrvatski nazivi srok i slik. Rima istie zvunost pojedinih rijei i time svraa pozornost na glasovnu strukturu, ima i semantiku ulogu jer rimovane rijei ne shvaamo samo onako kako su prisutne u obinom itanju. Prava ili pravilna rima je ona u kojoj se podudaraju naglaeni glasovi i svi glasovi koji slijede iza naglaenih (srama jama). ista je rima ona u kojoj se podudaraju i vrste naglasaka (trava glava). Neprava je rima ona u kojoj glasovno podudaranje poinje iza naglaenog sloga (igrahu - lomljahu). Bogata rima je ako se podudaraju i glasovi ispred naglaenoga (bludnica ludnica). Teoretiari esto govore o mukim rimama ako se podudara jedan slog (put skut), enskim ako su dva sloga (vrana rana) i djeja ili daktilska rima ako se podudaraju tri sloga (ludnica sudnica). - parne rime: vezuju dva uzastopna stiha, aa bb - ukrtene: dolaze naizmjence u stihovima, ab ab - obgrljene: abba - nagomilane: kada se jedna rima ponavlja u vie stihova, aaaa bbbb - isprekidane: kada nema vrste sheme, abcdabcdacd Ritam Pravilno izmjenjivanje ili ponavljanje nekih jedinica (glasova, naglasaka, pokreta, likova) u odreenim vremenskim ili prostornim razmacima, najee u smislu postupnog

pojaavanja ili slabljenja. Iznimna je vanost ritma u svim sustavima versifikacije, pri emu je antika metrika drala odluujuom ravnomjernost, dok je u okvirima akcenatskog sustava postupno naglaavana srodnost poezije i glazbe, pa su se istraivanja posvetila zvukovnoj organizaciji stihova i nainima na koje se izmjenama ritmova postiu jedinstva i razlike u zvuku i znaenju. Simbol Vieznaan naziv u mnogim humanistikim znanostima. U poetici se drao figurom rijei koji nastaje prenoenjem znaenja u smislu alegorije pa se rabio prema ustaljenim, najee mitolokim predodbama (vaga oznaava pravdu i sl.). U semiotici najee je odreen kao vrsta ili podvrsta znaka u razliitim sustavima klasifikacije znakova. Estetika je posvetila veu pozornost simbolu kao ikoninom (slikovnom) znaku, pa je osobito u romantizmu prevladavalo miljenje da simbol upuuje na neto neodredivo koje otvora prostor mati i nedokuivome. Jedan od temelja psihoanalitike kritike je razotkrivanje podsvjesnih simbola u knjievnim djelima, a arhetipska ih je kritika shvatila kao izraze kolektivnoga nesvjesnoga. Sinegdoha Pjesnika figura rijei u kojem se prenoenje znaenja zbiva tako da se dio uzima za cjelinu, jednina umjesto mnoine i sl. Retoriari su je drali podvrstom metonimije. - Moje je tijelo bolesno / i udi tihu jednu bolnicu (imi: Bolesnik) Sinestezija U psihologiji je to naziv za spontane asocijacije raznorodnih osjeta, izazvanih izravnim doivljavanjem samo jednoga od njih (sluanje glazbe npr. izaziva doivljaje boja i likova). U teoriji knjievnosti esto se shvaa kao posebna figura u smislu spajanja rijei koje pripadaju razliitim osjetilnim poljima (npr. hladna boja). Sintagma Grupa elemenata u tekstu koja ima svoj smisao. Odnosi meu njima nazivaju se sintagmatski odnosi za razliku od paradigmatskih odnosa, kada je rije o povezanostima elemenata u serijama, gdje ovi elementi (znaci) imaju neke zajednike osobine, pa se iz svakog ovakvog elementa mogu asocirati drugi elementi. Stih Jedinica pjesnikoga govora odreena posebnom ritmikom, zvunom i grafikom organizacijom. Govorne su jedinice rasporeene tako da ispunjavaju samo jedan dio stranice, najee sredinu. Stihovi su, za razliku od proze, sluili prenoenju poruka vanih cijeloj zajednici, oslanjajui se na iroke mogunosti ponavljanja s varijacijama, djelovanja na osjeaje i postizanja odreenog raspoloenja, potaknutog ritmikim, melodijskim i zvunim efektima. Prvotno su vjerojatno sluili usvajanju odreenih znanja, a kasnije su se poeli shvaati i u estetskoj dimenziji. Stih je tako postao prvo jasno oblikovno i prepoznatljivo svojstvo umjetnike knjievnosti. Organizacijskim pravilima stihova bavi se versifikacija. U epici stih je naelno naglaavao jednolikost i ravnomjernost izlaganja, a u lirici je sve vie teio to veem odvajanju od obinoga govora. U modernizmu se javlja slobodni stih kao naelni paradoks u odnosu prema

prozi. U tzv. konkretnoj poeziji postoji mogunost da se slika stihovima. Stil Vieznani naziv u svagdanjem govoru i mnogim znanostima. U znanost o knjievnosti uao je preko stilistike koja ga odreuje kao kakvou izraza proizalu iz izbora elemenata kojima se pojedinac slui, ali je u stilistikoj kritici dobio i znaenje jedinstva izraajnog sustava u knjievnom djelu ili cjelokupnom opusu nekog autora. Stara je retorika razlikovala najee tri stila: visoki, srednji i niski stil koji se razlikuju po namjeni, izboru likova, tema i rijei. Budui da je prepoznavanje stila zahtijevalo intuiciju, odnosno umjetniki doivljaj, stil je osporavan zbog neodreenosti te je postupno gubio temeljno znaenje u prouavanju knjievnosti (uvelike ga je zamijenio pojam strukture). Stilem Jedinica pojaane izraajnosti jezika u stilistici. Naziv je stvoren prema analogiji s odgovarajuim nazivima jedinica na nekoj razini jezine strukture (fonem, morfem) s pretpostavkom da je razina stila odreena afektivnim vrijednostima (ekspresivnim i impresivnim). Stilistika kritika U uem smislu tip knjievne kritike koji je stilskom analizom nastojao utvrditi temeljne vrijednosti knjievnog djela. Osnivaem stilistike kritike smatra se Leo Spitzer, koji je razvio metodu analize stila koja je eljela pokazati vrijednost stila u izraavanju individualnosti pojedinca. Stilistiki su kritiari jo i E. Auerbach, W. Kayser i E. Staiger. Auerbach je u glasovitom djelu Mimeza razvio irok prikaz povijesnog razvitka cjelokupne europske knjievnosti na temelju stilskih analiza i promjena u shvaanjima odgovarajuih stilova. Kayser je cijelu teoriju knjievnosti pokuao izgraditi metodama interpretacije zasnovanih na stilskim analizama, a Staiger je nastojao stilski odrediti temeljne knjievne rodove. Dominirao je 1950-ih i 1960-ih kad ga postupno smjenjuje strukturalizam. Zagrebaka kola stilistike kritike (I. Frange, Z. kreb, A. Flaker, F. ale, K. Pranji i dr.) istodobno uvode u hrvatsku znanost o knjievnosti nova shvaanja, zalaui se za autonomiju knjievnosti i metode koje u irem smislu odgovaraju stilistikoj kritici. Stilistika Grana lingvistike i teorije knjievnosti koja prouava stil, njegove postupke i uinke u jezinom izrazu openito, a napose u knjievnosti. Utemeljio ju je C. Bally poetkom 20. st. kao posebnu granu lingvistike na koju se kasnije oslanjala stilistika kritika. Temeljna je zamisao razlika izmeu pojmovne i afektivne vrijednosti iskaza, iz koje je izvedeno uenje o stilistikim varijantama kao razliitim mogunostima izraavanja okvirno istog pojmovnog znaenja. Afektivna se vrijednost dijeli na ekspresivnu (nesvjesno obiljeje govornikova iskaza) i impresivnu vrijednost (svjesna tenja da se djeluje i samim izrazom, a ne tek znaenjem onoga to je izraeno). Bally je zamislio stilistiku kao nasljednicu stare retorike koja e se u potpunosti baviti jedino aspektima i kakvoama izraza koji ne pripadaju pojmovnoj razini, koja e opisivati to pripada upravo i jedino ekspresivnim i impresivnim vrijednostima teksta.

Stilska formacija Naziv koji je u hrvatsku znanost o knjievnosti uveo Aleksandar Flaker, nastojei razdoblja u povijesti knjievnosti odrediti i opisati preteito na razini stilske analize. U tom smislu mogu se neke stilske znaajke, koje prevladavaju u duljim razdobljima, odrediti kao prepoznatljive cjeline iskljuivo ili preteito na razini izraza, to bi ih moglo razlikovati od knjievnih epoha koje se uglavnom odreuju kompromisom izmeu razliitim naelima. Tekst Ue znaenje ima u teoriji informacije i u posebnoj grani lingvistike (lingvistika teksta) gdje oznauje svako pravilima regulirano nizanje i/ili kombiniranje jedinica nekog znakovnog sustava. U strukturalizmu tekst dobiva konano znaenje tek u okviru konteksta. Poststrukturalizam je sklon pojam teksta zamijeniti pojmom diskurza gdje tekst oznaava apstraktan pojam, dok bi diskurz znaio njegovu realizaciju. Tema U znanosti o knjievnosti uglavnom se odreuje kao jedinstveno znaenje djela, ono koje povezuje sve razliite dijelove i elemente pojedinoga djela. Novije teorije shvaaju temu kao vezu meu motivima kao najmanjim znaenjskim jedinicama iskljuivo unutar teksta. Naelna je potekoa kod teme nemo da se jedinstveno znaenje svih pojedinog djela, koje bi moralo sauvati i njegovu posebnost, izrazi nekom jedinstvenom sintagmom. Pokualo se temu povezivati s naslovom, ali to nije uvijek dovoljno i pravilno pa se danas tema rabi u irokom i neodreenom smislu knjievne obrade nekog predmeta. Topos Ope mjesto, uestali motiv s tipiziranom obradom u staroj retorici. Rabi se i latinski naziv locus communis. U staroj je retorici razraena posebna disciplina, topika, koja se bavila utvrivanjem prikladnih opih mjesta, njihovom klasifikacijom i naelima u primjeni njihove tipizirane uporabe. Vanost topike osporena je u romantizmu, ali je opet obnovljena u tematologiji i psihoanalitikoj i arhetipskoj knjievnoj kritici. Versifikacija Vjetina gradnje stihova i grana teorije knjievnosti koja prouava zakonitosti oblikovanja stihova i stihovnih knjievnih oblika. esto se rabi i naziv metrika. Postoje tri sustava koja se na razini ritma, zvuka i grafikog oblika razlikuje od proze: - kvantitativna (antika, klasina, metrika) versifikacija: razlikovanje dugih i kratkih slogova gdje je duina izgovora kratkog sloga odreena kao temeljna mjera (mora), a izgovor dugog sloga trajao je dvostruko due. Pravilnim rasporedom dugih (-) i kratkih ( ) slogova dobivena je temeljna ritmiko-melodijska jedinica nazvana stopa. - silabika (slogovna) versifikacija: temeljno naelo pravljena stihova je broj slogova u svakom stihu pa se i vrste stihova tako odreuju i nazivaju (deseterac, peterac i sl.), pri emu je prepoznatljivost strukture stiha najee naglaavana i izraajnim sredstvima. Kako pri tome uvijek igra ulogu i naglasak, silabiki se versifikacijski sustav najee povezuje s akcenatskim u akcenatsko-silabiki sustav. - akcenatska (naglasna, kvalitativna, tonska) versifikacija: nije vaan broj slogova nego

pravilan raspored nizanja naglaenih slogova, a broj i mjesto nenaglaenih moe varirati. Temeljna ritmiko-melodijska jedinica je akcenatska mjera, a ona je odreena rasponom od poetka jednog ritmikog signala do poetka drugog. Zeugma Retorika i pjesnika figura koja se sastoji od povezivanja jednoga glagola s vie imenica koje mu po smislu ne pripadaju (npr. udaraju bubnji i svirale) ili se u vie uzastopnih izriaja jedan dio spominje samo jednom (npr. jedan je uzeo knjigu, drugi novine, trei stolicu). Naziv se rabio i u kvantitativnoj versifikaciji kao oznaka mjesta u stihu na kojem ne moe biti kraj rijei ili ga barem valja izbjegavati. Znaenje Jedan od temeljnih pojmova semiotike, lingvistike, filozofije jezika i teorije knjievnosti. U znanosti o knjievnosti najee se rabi u smislu preuzetom iz lingvistike. De Saussure tako dri da uspostavlja odnos izmeu oznaitelja i oznaenog, ali se u strukturalistikim teorijama izjednauje s oznaenim ili se pak shvaa kao objekt referencije. U filozofiji jezika znaenje se povezuje s problematikom istine i spoznaje pa se znaenje nastoji odrediti bilo u skladu s mimetikim teorijama odslikavanja zbilje, bilo kontekstom u kojem se jedino moe utvrditi, bilo, u filozofijama pragmatizma, uporabom. U hrvatsku znanost o knjievnost Gajo Pele unio je razliku izmeu smisla i znaenja odredivi da se znaenje knjievnog djela moe uglavnom jednoznano odrediti, dok smisao nastaje tek u odnosu prema itatelju koji znaenje obogauje kulturnim i osobnim mogunostima recepcije. U poststrukturalistikim teorijama gotovo je ope mjesto neodredivost znaenja. Znak Temeljni pojam semiotike. U znanosti o knjievnosti pojam se znaka najee preuzima iz strukturalne lingvistike, u kojoj se lingvistiki znak odreuje kao spoj oznaenog (predodbe) i oznaitelja (glasovne pojavnosti), pri emu se naputa odnos referencije, odnosno jezika prema izvanjezinoj zbilji. U semiozi (C. Pierce) svaki se znak odnosi prema neemu drugome, pa se zapravo jezik i spoznaja odvijaju u beskonanom nizanju i proizvodnji znakova. Knjievnost se pri tome moe shvatiti kao djelatnost koja se na osobit nain slui jezinim znakovima, ali i kao djelatnost koja sama proizvodi znakove. Knjievno se djelo moe shvatiti i kao jedinstven i poseban znak (emu je sklona Tartuska kola) i kao struktura niza znakova (emu su skloni francuski strukturalisti). Kako je u semiotici uobiajeno razvrstavanje znakova, knjievnost se moe shvatiti i analizirati i kao svojevrsna manipulacija znakovima (kakvu provodi npr. politika) jer se npr. konvencionalni znakovi rabe kao signali koji neto zbiljsko oznauju i prizivaju djelovanje izazivajui iluziju postojanja nemogue zbilje. anr U hrvatsku znanost o knjievnosti pojam je uao prvotno preko prijevoda s francuskoga i engleskoga pa uglavnom ima znaenje knjievne vrste ili roda, odreujui uglavnom tradicijom uspostavljene pojmove kao to su ep, roman i sl. Prouavanjem trivijalne knjievnosti dobio je znaenje odreeno pretpostavkom da se trivijalna knjievnost razlikuje od visoke upravo shematiziranim i tipiziranim skupinama knjievnih djela,

nazvanih anrovima, ali je pojam anra pri tome dobio negativne konotacije. U novijim pokuajima klasifikacije knjievnosti anr se odreuje kao skupina knjievnih djela nekih prepoznatljivih karakteristika, najee u smislu knjievne vrste ili podvrste. Te se karakteristike mogu razabrati bilo na razini fabule (npr. pustolovni roman), tipinih likova i/ili situacija (npr. kriminalistiki roman), bilo na razini uporabe knjievne tehnike (npr. roman struje svijesti).