Kiklop Ranko Marinkovi O ROMANU

U prvom romanu Kiklop(Beograd, 1965.) Marinkovi tematizira tjeskobnu atmosferu u zagrebakom boemskom miljeu uoi nadolaska rata. Osnovne signature te atmosfere strah, otuenje, rasap svih etikih vrijednosti, drutveni kaos, potpuna dezorjentacija u intelektualnim krugovima. Radnja je, meutim, daleko od ozbiljnosti kakvu predstavlja tema dehumanizacije i drutvene patologije; odvija se uglavnom u kavanama i na ulici, a prevladavaju groteskni i ekscentrini prizori, sitacijski obrati, skandali, osebujni kontrasti, snane manifestacije tjelesnosti, promjene raspoloenja. Svaki prizor, naime naglo mijenja ''predznak'', ali i narativnu intonaciju. Vjetim inverzijama ozbiljno se ubrzo preobraava u humorno, petetino u banalno, tragino u sladunjavo i melodramatsko. Prizori puni erotske raspojasanosti i lozerske anegdotike natopljeni su osjeajem neizvjesnosti i strahom od smrti. Tragika situacije u kojoj se zatjeu likovi sugerira se, dakle, posredno. Marinkovi zapravo primjenjuje postupak to ga je zamijetio u Chaplina, kojeg bismo mogli nazvati smijeh nad apsurdom: Maginim tapiem preobrazuje ''nepodnoljivo surovu stvarnost oko sebe u komian i podnoljiv besmisao.'' (Ranko Marinkovi, O mehanici i poetici filma. U knjizi Geste i grimase. Eseji i kritike.Zagreb,1979.) Osobiti efekti proizlaze upravo iz napetosti to je stvaraju ironini susreti uzvieno-patetinog i vulgarnog, smijenog i ozbiljnog, traginog i kominog, humanog i animalnog, lica i maske, fantastike i grubognaturalizma. Radivoje Miki upozorava da je karnevalizacija temeljno obiljeje Marinkovieve slike svijeta i da se Kiklop naslanja na antiku menipeju(menipsku satiru). Sama je fabula dvoplanski organizirana jer sadri realistiki i mitoloko-simboliki sloj. U sreditu je prvog sloja egzistencijalna drama kazalinog kritiara Melkiora Tresia, anksiozna intelektualca koji se panino pokuavajui izbjei novaenje osuuje na post i prisilno izgladnjivanje. Melkior se uglavnom skita po gradskim ulicama i kavanama, stalno sniva, razmilja o vlastitoj sudbini, o sutonu europske kulture i civilizacije i sa strepnjom svjedoi o provali barbarstva i novog kanibalizma. Glavni lik se kree u boemskom drutvu koje strah i bespomonos lijei ekscesima, pijanim raspravama,tunjavom U efektnim kavanskim scenama u kultnom ''Dajdamu'' i ''Ugodnom kutiu'' te u ulinim improvizacijama dominiraju figure Maestra, Uga i Don Fernanda. To su bizarni, teatralizirani likovi cinika i lakrdijaa, sudionici groteskinih, farsinih i crnohumornih zbivanja u kojima je Melkior najee pasivan promatra. Njima treba pribrojiti jo nekoliko zanimljivih likova, poput kiromata Atme, don Kuzme, fatalne Vivijane ili nimfomanke Enke.(prema Kreimiru Nemecu, Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine, kolska knjiga, Zagreb, 2003.) Inae su sporedni likovi zanimljiviji od protagonista koji je pomalo beivotan, nedoreen i psiholoki amorfan. Iako je sredinja svijest romana i nositelj smisla teksta uglavnom vodi radnju, Melkior je, kako je reko Ante Pedii ''socijalno i intimno sterilan'' i predstavlja se itatelju tek kao ''hladan simbol''. Po svom duhovnom profilu Marinkoviev se lik zapravo uklapa u galeriju naih mrzovoljnih, neurotinih i umornih intelektualaca kako su ih u romanima prikazivali jo Ksaver andor Gjalski (Janko Borislavi), Janko Leskovar (Marcel Buinski), Vjenceslav Novak (Amadej Zlatani) ili Milutin Cihlar Nehajev (uro Andrijaevi). Realne se situacije proiciraju na alegorijsko-simboliki plan,a u njemu prevladavaju mitoloke slike. Tako se Marinkovi pridruuje modernim romansijerima sklonima poetici mitologiziranja i stvaranja mitolokog romana. Naime, i Kiklop funkcionira,ba kao Joyceov Uliks ili Updikeov Kentaur, u analogiji s grkim mitom i Homerovom Odisejom. Gotovo svakome prizoru u suvremenom

iskustvenom sloju pridruuje se njegova mitska paralela , a mit postaje i sredstvo unutarnje organizacije siea. Djelo vrvi imenima i asocijacijama iz homerskog mita: Melkior je, poput Leopolda Blooma, suvremena inaica Odiseja, razvratna Vivijana, Melkiorov erotski ideal, ironina je negacija vjerne Penelope, dok je jedooki div Polifem/ Kiklop iz naslova romana simbol nadolazee ratne opasnosti. Ljudoderski motiv to je i u Uliksu nadahnuo poznatu epizodu pod naslovom Lestrigonci provlai se kao leitmotiv i Marinkovievim romanom, i to kroz Melkiorove opsesije i zamiljenu dramsku parabolu ''Kanibali'' o brodolomcima s ''Menelaja''. U drami je rije o skupini ljudi koji nakon brodoloma dospijevaju na polinezijski otok meu ljuodere. Oni ih prodiru odreenim redoslijedom, a brodolomci, umjesto da zajedniki trae spas, meusobno se opuuju i napadaju. Oito je da se umetnuta drama ita kao neovisno, hermenautiko mjesto romana i alegorijski navjetaj situacije u kojoj e se nai ovjeanstvo ugroeno Drugim svjetskim ratom i provalom novog barbarstva. Ivo Frnage nadodaje da su i mnoge pojedinane situacije parodija i travestija mita. Znaenjska simltanost relanog i mitskog otkriva da je moderni ovjek '' u vlasti istih snaga kao i mitoloki, homerski.''(prema Ivo Frange, Ranko Marinkovi, PSHK, knj. 137, Zagreb) No u Kiklopu su uspostavljene i brojne nemitoloke usporedbe, npr.sekvence iz romana F.M. Dostojevskog i Jamesa Joycea, ili situacijama u dramama Williama Shakespearea. Marinkoviev literarni opus u biti je maniristiki. Obiljeuju ga dvosmislenost, kontrasti, igre rijeima, stilske improvizacije. U Kiklopu se, kako je tono uoio Ivo Vidan, katarza premjeta izvan predmeta u sam umjetniki postupak. (Ivo Vidan, Shakespeare u Kiklopu, Zagreb, 1975.) Ironizira se poznata mjesta svjetske knjievnosti, poput npr. Homerovih monologa, a pie biblijske intonirane hvalospjeve Smradu; uzviene se biblijske sentencije i latinske poslovice rabi u trivijalnom kontekstu ili ih semantikim obratima parodijski preoblikuje. Marinkovi je majstor acutezze. Konj Cezar u romanu se boji Mrtovskih Ida, zujanje dalekovoda pokraj Maestrove kue asocira na sirenski zov Odiseja, Melkior naziva Uga ''Nadsvinjom''. Marinkovia zanima ''eksces'' u samoj reenici: jedan izraz povlai drugi, jedna asocijacija pokree niz novih. Kiklop je primjer djela ustrojena na bogatstvu intertekstualnih relacija, i to razliitih pojavnih oblika: od izvornih citata i skrivenih aluzija, do imitacija i parafraza. Referentna podruja Kiklopa su razliita i pripadaju razliitim komunikacijskim sferama. Roman ulazi u stvaralaki suodno s heterogenim znakovnim materijalom razliita podrijetla. Glavna su semantika polja: antika knjievnost i mitologija, Biblija, Knjievnost zapadnoeuropskog kulturnog kruga, domaa knjievna tradicija, filozofija te povijesne osobe i dogaaji. Marinkovievi junaci svoje svakodnecne ivotne okolnosti esto nastoje prevesi na knjievne predloke i sieje. Alternacija ivota i igre(glume) vana je signatura Marinkovieve umjetnosti i ona ne vrijedi samo za njegove drame. Maestro nosi u drutvu masku zabavljaa, kozera, boema, cinika. No u predsmrtnoj ispovijesti Melkioru se ispod maske otkriva povrijeen i uniten ovjek. Ugo i don Fernando iz istog romana poistovjetili su se sa svojim drutvenim ulogama: u njih se krinka doslovce zalijepila za lice. U Marinkovievim likovima se osjea stalna napetost izmeu stvarnog bia i nametnute mu drutvene maske. Kod njega ne postoji jedinstveno ''JA'' ono se stalno mijenja. Dijalozi meu likovima esto se svode na razmjenu literarnih citata, a jedan drugome testiraju memoriju i erudiciju bizarnim pitanjima o pojedinostima iz knjievnih djela. Dostojevski, na primjer, ivi u Kiklopu kao stalno nadahnue,vrelo asocijacija i aluzija, ali Marinkovievi likovi esto se poistovjeuju s Aljoom Karamazovom, Stavroginom ili Raskoljnikovim: citat, Kiklop,str. 106. Cijela don Fernandova teorija o ''preventivnom ubijanju'' je tipina ''dostojevtina''. ivotna pria ulinog prevaranta Cvikera nije drugo do parodija melodramatskih prizora u Dostojevskog, a svemu treba pribrojiti i oponaanje stila i diskursa ruskog pisca. Zbiljski i alegorijsko-simboliki sloj romana spajaju se na samom kraju u jedinstvenu fantastinu sliku Melkiorova povratka u moderan pandemonij. Glavni je lik u svojim snovima i solilokvijima nadolazeu opasnost zamiljao u obliju jednookog Kiklopa koji vreba da podere sve oko

sebe. Da bi opstao u posve dehumaniziranom, animalonom svijetu, Marinkoviev antijunak i sam se sputa na razinu ivotinje, predaje se u ruke Kiklopu i pue u infernalni Zoopoli: citat str 458. Igor Mandi kae da se Marinkovi posluivi se ''mitolokom krialjkom'' stvorio modernu epopeju u kojoj je europsko duhovno nasljee podvrgnuto ironijskom,crnohumornom i parodijskom prevrednovanju. U oklopu europske kulture on je provrtio rupu iz koje je prokuljalo ono mrano i potisnuto: animalno i demonsko. Nije neobino to je ta ''boovska vizija jednog svijeta na umoru'' doivjela tako oduevljen prijem i u publike i u knjievne kritike.(prema Igor Mandi, Pad u Zoopolis,Zagreb,1970.) Kreimir Bagi takoer nadodaje da nije nimalo udno ni to to je Kiklop, uz Novakove Mirise, zlato i tamjan, postao simbolino mjesto ''provjere i ovjere svakog romana koji se nakon njih pojavljuje''. (prema Kreimir Bagi, Evo rime prije zime!, Dubrovnik IV/1993.)

Roman Kiklop

Romanu Kiklop teren je pripremila Marinkovieva novelistika i prenijela u nj mnoge strukturalne i stilske karakteristike, od kojih je ironizacija najuoljivija, ali ne i jedina. Izrazito je vaan crni humor, kao odgovor na cijelokupnu situaciju, na ono barbarsko u ljudima, te nedostatak komuniciranja meu njima i sl. Roman se smatra remek-djelom, izrazito je moderno strukturiran, te je Mrinkovi za nj dobio itav niz priznanja: nagrada NIN-a za najbolji roman godine, nagradu grada Zagreba, Goranovu nagradu, te godinju nagradu fonda Vladimira Nazora. Po dr. Kreimiru Nemecu, roman se moe smjestiti u poetiki meuprostor izmeu modernizma i postmodernizma. Jednostavno i jednostrano svrstavanje u romana u odreenu poetiku je onemogueno zato to Marinkovi anticipira postmodernistiko pismo prije poetka postmoderne (prema P. Pavliiu, prvi postmodernistiki roman u hrvatskoj knjievnosti je Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga iz 1971. god., dok je roman Kiklop objavljen 1965. god.). Osim toga, Nemac Marinkovia smatra piscem izrazito individualna stila. Radnja romana smjetena je u Zagreb neposredno prije dolaska Drugog svjetskog rata. Pomalo vlada kaos, a glavni lik romana zove se Melkior Tresi, mladi novinar i profesor filozofije. Kako i svima, tako i njemu zbog nadolazeeg rata napetost raste do neizdrivosti. Predstavnik je jedne cijele izgubljene i izbezumljene generacije, intelektualac koji se iznad svega i do sri boji toga rata i u njemu zaista ne vidi nikakve koristi (uvia njegovu mo nad ivotima malih ljudi). Vrlo je slojevito i temeljito oslikan, izrazito senzibilna i komplicirana osoba. Usporeuje si taj rat, koji donosi samo smrt, s mitskim homerovskim udovitem Kiklopom jednookim divom ljudoderom koji, kao i sam rat, ne bira svoju rtvu. Za Melkiora nema druge, nego izbjei to udovite (tj. cilj mu je izbjei mobilizaciju), te mui svoje tijelo glau, jer kosti nisu dovoljno dobar zalogaj za Kiklopa. U ritmu ivota koji je potpuno poremeen radi nadolazeeg rata razoaran je svojim ivotom koji se svodi na golo postojanje od danas do sutra, iekujui neizbjeno zlo - poziv u

vojsku. Taj strah nastoji utopiti u banalnostima: pijanevanju po krmama, razgovorima s boemima, te odlascima k razmaenoj ljubavnici Enki, nad ijim se moralom zgraa. Takoer, iznenauje ga i razoarava laljivost i podlost tajanstvene ene kojoj ni ne zna ime, a zove je Vivijan. Uskoro poinje pretpostavljati da su sve ene tako dvoline. U knjizi ga ostali likovi usporeuju s Raskoljnikovim. Smatraju da bi on jedini iz njihovog drutva mogao biti inspiracija velikom knjievnom djelu kao to je Zloin i kazna. Nadolazei rat mui ga i opsjeda kao izraz ljudske brutalnosti i neloginosti, pa osim to svoje tijelo mui glau, radi to i sa svojom psihom, razmiljanjima o otuenju i totalnoj dehumanizaciji svijeta. Drutvo boema, na kojima se ba i ne oituje strah, ruga se njegovoj umnosti i njegovom strahu. Napokon, kada dolazi poziv za vojsku, Melkior se ne pokuava uklopiti ni dokazati, ne skriva svoj strah, ispada kukavica, no nije mu vano jer je posve zapanjen grubom neloginou i brutalnou neukih vojnika i asnika. Zahvaljujui tome dospijeva u bolnicu, kasnije u ludnicu. Nakon to napokon dobiva priznanje da je nesposoban za vojnu slubu, jo je vie izbezumljen i izgubljen nego prije. Melkior potpuno gubi razum, to se oituje u njegovim bezrazlonim akcijama - postaje bjegunac nakon to se dobrovoljno prijavio za vojnu slubu. Na kraju, ve potpuno razorena razuma, besciljno luta i etveronoke puzi prema zoolokom vrtu, poput ivotinje kojoj je jedini cilj preivjeti.

Tehnika pisanja kojom je sve to prikazano je posebno zaninljiva. To je vrlo sloen splet razliitih literarnih postupaka i stilova. Uglavnom prevladava realistiko pripovijedanje s unutarnjim monologom, tokom svijesti i imaginarnim dijalogom i situacijama, iako je roman pisan u treem licu. Pisac biljei bilo koju Melkiorovu misao ma kako bezazlena bila. Iz toga se stvaraju i imaginarni dijalozi, koji Melkioru kao asocijacije padaju na pamet. Marinkovi se slui brojnim modernim narativnim tehnikama (defabulizacija, digresija, asocijacija, unutarnji monolog), koristi postmodernistike postupke: metatekstualnost (jedan tekst koristi se kao osnova na kojoj se gradi drugi tekst), intertekstualnost (za gradnju jednog teksta koristi se vie razliitih tekstova koji meusobno stoje u ravnopravnom odnosu), citatnost (navoenje vlastitog teksta), intermedijalnost (koritenje postupaka koji su svojstvei drugim medijima, npr. filmu), netanaraciju (osvijeteni postupak pripovjedanja, pripovjeddanje o pripovjedanju) i dr., a prisutne su i brojne druge skrivene i oite aluzije, imitacije, parafraze, parodije, persiflae (duhovito ruganje) i pastii (loe imitacije umjetnikog djela). Kao podlogu za te postupke Marinkovi koristi tekstove antike knjievnosti (Homer, Odiseja), Bibliju, europsku knjievnost (Shakespeare, Dostojevski), hrvatsku knjievnu tradiciju (Ujevi, Krlea), filozofiju (Nietzsche), povijesne osobe i dogaaje (Cezar), a mogu se nai i cijele novelistike cjeline iz njegove vlastite zbirke Ruke. Dobar primjer toga je Melkiorova izmiljena pria o brodolomcima s broda Menelaja koji su zavrili na polinezijskom otoku kanibala. Ta pria se protee kroz itav roman. Melkior ju najvie koristi kao usporedbu sa svojim psihikim stanje. Ljudoderi su od posade prvo pojeli najdebljeg, a to je bio ef kuhinje. To je Melkiora podsjealo na vojnu evidenciju, gdje izabiru najsposobnije za rat. Najodvratijeg od posade, tj. lijenika ljudoderi su odbacili. Dakle, Melkior zakljuuje da mora gladovati i izmuiti svoje tijelo da bi bio proglaen nesposobniim za vojsku kako bi izbjegao odlazak u rat. Kroz cijeli roman se protee itav niz takvih pria, odnosno njegovih razmiljanja koje ponekad zbunjuju, tj. ne zna se vie to je stvarnost, a to je samo u Melkiorovoj glavi.

Od ostalih likova u romanu, najvie se istie lakrdija Ugo koji je zasigurno jedan od najveih figura u hrvatskoj knjievnosti. Nikad sam, uvijek u drutvu; nikad u dijalogu, uvijek u monologu, i na sceni i pred publikom. Sve to ini je scena, igra, spektakl, spreman je da sebe rtvuje za efektnu, neoekivanu i paradoksalnu scenu. Smatra se da je on najjai izraz pieva pesimizma. Melkior na vie mjesta spominje kako se boji njegovih ekscesa, u kojime Ugo esto uplie i Melkiora i pri tome mu se ruga.

Vane su i tri ene koje se pojavljuju u romanu. Prva od njih je Vivijan koja je izrazito lijepa ena koja svojom ljepotom potpuno zaslijepljuje Melkiora. Radi toga on ne vidi ono to je oito, da je ona laka ena, nego naivno pokuava vjerovati da je aneo. Zapravo, iza sebe ima vrlo sumljivu prolost. Gotovo na kraju knjige, Maestro pria Melkioru kako je nekad bila udata za nekog sportaa, te da je potpuno opinila Maestra. Kad su ostali sami i svukli se, zazvonilo je zvonce na vratima. Maestro je, mislei da je to njen mu, dopustio Vivijani da ga strpa u ormar. No, to je bio njen drugi ljubavnik, koji je prebio Maestra kad ga je naao u ormaru, a ona se bez grinje savjesti smijala i s uivanjem gledala predstavu. Vrlo dobro nosi svoju masku. Iako je gotovo pred Melkiorovim oima ljubakala s Ugom i Fredijem, uvjerava ga da Uga poznaje samo iz vienja. Prilino je neobrazovana i, kako ATMA kae, primitivna. Melkior ju ne zanima upravo radi toga jer se zamara umnim stvarima. Vivijan joj ni nije pravo ime, ve joj ga daje Melkior ne elei ni uti njezino pravo ime i vjerujui da se takva ena ne moe drugaije zvati.

Druga je Enka - razmaena ena uglednog lijenika, ni po emu moralnija od Vivijan. No, ona uporno i iskreno vjeruje da je izrazito moralna ena, iako mua vara ne samo s Melkiorom. Smatra da je njen brak savreno sretan. Cendrava je i nauena da uvijek dobije ono to eli, a mu ju pazi i mazi kao krhko naivno stvorenjce koje nemoe bez njega ivjeti.

Melkior, zgroen nad nemoralom tih dviju ena, smatra da je i medicinska sestra Acika (trea bitna ena u romanu) takva. No, potpuno ga iznenauje kad saznaje da se udala i da je bila vjerna svom zaruniku.

Od drugih likova istie ATMA, pravim imenom Adam, kiromant i Melkiorov susjed koji mu uporno pere mozak, zati Fredi, glumac koji je na poetku romana u vezi s Vivijan i koji se sukobljuje s Melkiorom zbog loih kritika koje mu je napisao, te Maestro boem i teki rakija.

Iz likova se moe vidjeti u kakvom se drutvu nalazio Melkior, te je s njima uvijek ulazio u razne rasprave nakon ega bi dugo razmiljao i muio se. esto nije ni spavao. Tako da konani razlog njegovog ludila nije samo rat, ve bolesno drutvo i bolesna situacija koja je

vladala, a izazvali su je bolesni ljudi. U takvoj sredini Melkior, kao intelektualac, jednostavno nije mogao opstati.

Zakljuak

Unato tome to je roman star gotovo pet desetljea i danas djeluje izrazito moderno, mogli bismo rei da je ispred svog vremena. Pisac pokazuje veliko znanje jezika, kulture i knjievnosti. I iako ih esto parodira starija knjievna djela, on ih ne odbacuje, ve se slui njima da bi pokazao veliinu svojeg romana, ali i vanost tih istih djela u dananjem vremenu. Osim toga, daje i pouku ljudima o beskorisnosti rata, pogotovo tako velikih kao to je Drugi svjetski rat, te koliku on ima mo kako nad malim ljudima, tako i nad intelektualcima.