ekajui Godoa je drama u dva ina.

Kao to sam naslov kae, dva glavna lika Vladimir (znan i kao Didi) i Estragon (znan i kao Gogo) ekaju dolazak Godoa. Njih dvojica su najverovatnije skitnice koje su se pre sastali sa misterioznim Godoom koji im je rekao da ga ekaju na mestu gde su oni na poetku drame. Drama poinje Vladimirovim dolaskom na scenu. On ugleda Estragona i drago mu je to ga vidi. Oni se raspriaju sve dok Estragon ne pone da izuva svoje cipele. Nakon molbi za pomo i muenja oko svlaenja, Estragon napokon skida cipele, no, nakon toga se pojavljuje pitanje ta raditi sada. Neko vreme priaju o svojoj prolosti i o nekim tekstovima i dogaajima iz Svetog Pisma, sve dok ne primete jedno stablo. Pogledaju ga i poinju govoriti ta bi mogli napraviti. Estragon odjednom doe do ideje da se obese, no nemaju ue da se obese. Njihova razmiljanja i prepirke prekida iznenadni Pocov dolazak. On tvrdi da oni stoje na njegovoj zemlji. Poco nije doao sam, nego sa svojim slugom Likijem. Poco im objanjava mnogo stvari od kojih je jedna sumrak. Poco im je tik pre njegovog odlaska objasnio pojam sumraka i kako pada no. Pre svog odlaska on im je rekao dosta toga o Likiju i oni su od njega hteli da on plee i misli. Liki je igrao i izneo svoje miljenje o jako dubokoumnoj temi, ali sa jako nerazumljivim govorom tako da ga je Poco prekinuo. Pre odlaska Liki je ugrizao i ozledio Estragona. Pre njihovog dolaska dolazi deak koji Vladimiru kae da Godo nee doi danas, nego sigurno sutra. Takoe saznajemo da deak ivi i radi kod Godoa i da ima brata kojeg Godo tue. Konano je pala no i Vladimir i Estragon su se odluili razii preko noi. Time zavrava prvi in drame. Poetak drugog ina je isti kao i prvi. Vladimir se na isto mesto vraa, no ovaj put je pozornica bez Estragona. Nakon kratkog vremena na pozornicu dotrava Estragon sav uplaen govorei da ga prati desetak ljudi koji su ga ve istukli i ele ga i sada istui. Vladimir mu kae da se smiri i da se ne boji niega dok su zajedno. Kada su obojica shvatili da opasnosti nema, Estragon eli da odu, no Vladimir ga podseti da ekaju Godoa. Estragon tada predloi da se njih dva raziu i dva puta kae da e otii, no svaki put ostane na mestu. Tada nakon njihovih prepirki na pozornicu upadaju Liki i Poco, no obojica se odmah srue i ne mogu se dii. Vladimir objanjava Estragonu, koji tvrdi da se ne sea nieg od jue i da nisu jue bili ovde, da jesu i da su i Liki i Poco bili tamo. Kada Vladimir i Estragon priu Pocou on im kae da je oslepeo. Oni mu pomau da se ustane, no i oni sami padnu i ne mogu ustati, no to im nakon nekog vremena polazi za rukom. Pozo jo uvek trai njihovu pomo. Njih dvojca razmiljaju i dvoume se i na kraju mu pomognu. On im onda kae da stignu i Likija, to oni i naprave po Pocovim instrukcijama. Oni ga tada zamole da Likiju kae da peva ili misli, no on im kae da je Liki onemeo. Poco i Liki onda odu. Vladimir se neko vreme udi o ljudskom postojanju i o samome sebi, dok Estragon za to vreme spava. Vladimir probudi Estragona i njih dvojica se jo malo prepiru. Malo pre noi, ponovno dolazi deak koji im ponovno kae isto, da e Godo sigurno doi sutra. No deak Vladimiru ovaj put tvrdi da ga se ne sea i da on jue nije bio ovde. Vladimir ga pokuava razuveriti, no to mu ne ide od ruke. U tom razgovoru saznajemo da Godo ima belu bradu i da se deakov brat razbolio. Deak odlazi, a Vladimir i Estragon ponovno gledaju stablo i ponovno se ele obesiti, no nemaju ue. Oni odluuju da e se i sutra vratiti na isto mesto, ali da e ova put donijeti ue. Kraj ovog dela je smean i esto citiran: VLADIMIR: Onda, idemo ?

ESTRAGON: Idemo! (ostaju na mestu) []Likovi

VLADIMIR je jedan od dvojce glavnih likova. On je Estragonov najbolji prijatelj i drue se celi ivot, a poto je fiziki razvijeniji od Estragona tokom njihovog drugarstva ga i zatiuje. On je solidno obrazovan i uvek objanjava Estragonu mnoge stvari. ESTRAGON je drugi od dvojce glavnih likova. Vladimirov najbolji prijatelj i uvek su zajedno, uprkos tome to je Estragon mongo puta predloio da se rastanu. Estragon je manji i slabiji, i puno gluplji od Vladimira te je zato uvek pod njegovom zatitom. POCO je sporedan lik u ovoj drami. On je pametan putnik koji se kroz dramu pojavljuje sa svojim slugom Likijem. Glavne likove nauio je dosta stvari, ali u drugom inu je oslepeo i jedini oslonac mu je bio Liki. LIKI je Pocov verni sluga. On je ve star i nije sposoban ni za sta zato svoje poslove sluenja obavlja to bolje moe u nadi da e ga Pozo zadrati. Pre je znao mnogo stvari kao ples, itanje i miljenje. Na Pocovu naredbu jednom je igrao i mislio, ali ne ba uspeno. U zadnjem inu saznajemo da je Liki gluvonem. DEAK radi za Godoa. Svaki dan je obavetavao Vladimira da e Godo doi sutra, no Godo nije doao. Njegov brat i on rade kod Godoa i poprilino im je dobro, osim to Godo tue njegovog brata povremeno.

Knjiga o milutinu Najtiraniji srpski roman popularnost duguje glavnom junaku, Milutinu. Razboriti seljak je olienje autentinih srpskih vrednosti, naroito rada. Njegov lik otelotvoruje domainski sistem vrednosti, a njegove patnje i ironine primedbe razobliavaju onaj suprotni, zasnovan na neodgovornosti, nezahvalnosti i povrnosti. U borbi ta dva Milutin gubi, na svoju linu, ali i optu srpsku tragediju, u kojoj se i dananji italac lako prepoznaje. Milutin najvie ceni rad. On je domain: radim, stiem, boljiram. Jedan od onih na koje se oslanjaju carevi i kraljevi, oni koji su dravu stekli i sauvali. Dabome, domaini koji svoju zemlju rade i svojim radom decu svoju rane. On radi i na crveno slovo. Kad se bogati, dobit ulae u posao, a tedi na linim potrebama: Ne kupujem neka odela. Ni obuu skupocenu. to mi treba u kui, napravim sam il u selu. ivana mi prigovara da joj kupim cipele. Ima, veli, dvajes godina kako sam joj obeao. Ama, eno, pretrpi se jo koju godinu dok se jo malo ne podsolimo, onda u ti kupiti, a sad skupljam pare da kupim konje. Rad Srbina najlake moe okrepiti. I hleb se potuje zbog rada ekaj, ne bacaj lebac - podignem onaj komad leba i poljubim, pa mu pokaem na plug i oranje - ovo mora da se potuje. Pokaem mu onaj lebac: Ja ovo, sinove, poteno zaraujem, za mene nema leba bez motike. Na kraju romana, srpska radna etika je Milutinu dola glave. Deo prenosimo u celini:

E pa, eto, proe i vreme zatvora. Izdrasmo i to, a Milutin ne izdra. Prte mu srce. Prte. Prolog leta. Za vreme kopnje kukuruza. Ne mogu ti posigurno rei da l proe dve ili tri nedelje otkako ti ode iz zatvora, prie mi on pa me pita: Oemo li, Mijailo, da kopamo kukuruz? Dravni - pravim se ja, ou da ga iskuam - zatvorski kukuruz da kopamo, pobogu? Kukuruz je kukuruz - veli on. Kako ti kae, Milutine, ako ti veli da kopamo - da kopamo. Da kopamo, neka vide golanferi i secikese i neka vide ovi to su nas poapsili da smo mi domaini, da nismo ko oni. I kopamo mi. I laknulo nam od toga. Zatvorske njive velike, a kukuruz, milina ti pogledati. A Milutin, ta da ti kaem, nije boljeg kopaa bilo u srezu. Ko sad da ga

gledam - kopa Milutin kako je kopo nekad dok je imo za koga da kopa i zato da ivi. I sve, veselnik, pogleda u nebesa. Zoblailo se, stra ga da e kia. Ama, Milutine, da mi ne ispadnemo smeni to smo vako nagrnuli. A on, ni da me uje. Pouruje i ostale. Ovo je pred kiu i beriet, govori. Jesmo li domaini i ljudi? A oni zatvorenici, secikese i provalnici, ljute se, nisu oni nikaki domaini, nisu ni budale. Ne ide im u raun, nee kukuruz u njine koeve. Kukuruz je kukuruz, iji je da je, na naem je obrazu - jednako e Milutin. Al ta to vredi, otkud secikese znaju ta je kukuruz i kopnja, oni ljudi ne veruju ni u kaki sevap, ne mili se njima kukuruz. Al ajde ti dokai Milutinu, izgubio se bio, zaboravio da su domaini jedno, a lopurde drugo. Lepo mu je govorio Pavle: Milutine, ovi su ljudi opasni, oni su za apsanu stvoreni, nji bi svaka vlas na svetu apsila i pobila ko pacove; oni su krali iz kua ija su eljad pobijena za vreme rata, nemoj se inatiti sa takima, nismo mi u tim godinama da moemo sa njima na kraj. A Milutinu ne ide u glavu, zaleteo, pa tera svoje, kopa, veselnik, onako kako ga dao bog i kako ga mi poznajemo, kopa bre od ostalih, a kad istera vrstu, on se vrati pa razgleda kopnju i primeuje ono na ta drugi ne obraaju panju. I to mu doe glave... Istera svoju vrstu, pa ko da je, da prosti, u svojoj njivi, ide vako i gleda kako su drugi okopali. Dabome, stara navika, ne odrie se ovek u tim godinama lako navika... ostalo mu to tako u krvi. Mi seljaci kaemo: to mu je u krvi. Al da l ba u krvi, to ni doktori ne znaju; ja sam ba pito doktora abria - ispriam mu sve o Milutinu vako ko tebi sad, pa ga pitam da l mu je sudbina bila u krvi. A on veli: tako se to samo kae, Mijailo, a stvarno ne znamo ta je u krvi, to je stvar neispitana, nismo to jo posigurno utvrdili. I tako, vidi Milutin da je u onim vrstama to kopaju secikese i provalnici kukuruz snuden. Zna ovek, povue snudeni struk kukuruza i vidi da je podseen, da manguparija podseca kukuruz. Poe svaa. Ljuti se Milutin, ljute se secikese, ree li ree. Milutin psuje, dabome, ljut ko ris... psuje im mater beskuniku - ne sme da se unitava boija biljka koja rani oveka i stoku, crva i mrava i ticu nebesku. Ne znam ta mu bi te se nako dade u psovku; mislim, lud ovek, ta on ima da se svaa sa lopovima i razbojnicima, ratnim pljakaima, ovek treba da zna sa kim moe da se svaa - ajde, reci i sam.

Milutine - priem mu ja - nemoj im psovati mater, ne poznaje ti zlikovce, ne zna ti kako oni svoju mater cene. A on ni da uje: Ne mogu, veli, svake napasti da se bojim, sramota je, Mijailo. Vidi ti ta je sa nama umadincima, to je, veli, naopako, ega se sve mi bojimo, pa zar sad i od ove gamadi da straujemo. Milutine, kaem, nismo mi vie na ceni, mi smo pregaeni, ta ima o tome da se pria. On ni da uje. Onaj Brlja - tako su ga zvali, a bio je glavni meu lopurdama - smeje se i pokazuje na Milutina: Pogledajte, veli, ludog iu, ita nam molitvu, vue maka za rep, psuje nam mater beskuniku, litija ia, ulizuje se vlastima, oe ia u svoje groblje, u selendru, boji se da ne ostane u zatvorskom groblju. Sve tako, pa onda psuje i on Milutinu matoru mater seljaku i buzdovansku. Psuje, pa kae: Nisi ti za zatvor, zatvor nije za ludake. U ludnicu e ti, al prvo ima da plati za potkazivanje. Ama, nije to bilo u pitanju, nji Milutin nije nikom ni pomenuo, kaki potkazao, kam da jeste. Da jeste, moebiti da bi drukije bilo. Nije, de je on mogo da potkazuje nji, deca su oni za njega, malo stariji od njegovog pokojnog Radoja. Ja mislim da su oni bili sigurni da Milutin nee kazati ni za ebovanje... ja tako mislim. E da smo se mi nadali da e oni Milutinu ebe na glavu, drukije bi mi, ali ko se tome mogo nadati. Ruku na srce, mislim da se ni oni ba nisu nadali da e se nako zavriti; ali eto, nije srce moglo da izdri, prevrilo - doiveo da ga ebuju secikese i lopurde u zatvoru i, dabome, popustilo srce i gotovo. Ne znam da l proe dva dana odkako ga ebovae, srce mu popusti. Starako srce, sinove, popustilo. Dabome. Okreni, obrni, tako je. A ovek nije od elika, presvisne ovek. Tako ti je s jedne strane, s druge kako god pogleda ispadne da je Milutin lepo umro. Saalila mu se nebesa. Umro, zbog kukuruza. Pa kad pogleda, tako mu doe - zbog kukuruza.

STRANAC Kratki sadraj: Radnja romana dogaa se u Aliru. Glavni junak je mali namjetnik Mersault, mladi s banalnim ivotom bezbroja malih, beznaajnih ljudi. Roman, pisan u prvom licu, zapoinje jednostavnom konstatacijom: Danas je majka umrla. Od te prve jednostavne reenice u romanu svi dogaaji djeluju tako na glavnog junaka oni najglavniji, presudni, kao i svakodnevni. Upravo je ta beznaajna svakodnevnost i ispunila prvi dio ove ispovjedi. Mir i ravnodunost kojom Mersault putuje na pokop majke, mir koji u njemu uestvuje, produuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu ivotu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova ivota, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti nain. Jedan dogaaj odjednom unosi promjenu u taj ivot. Za uobiajnog izleta u okolici grada Alira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba sa koji je za Mersaulta bio presudan. On i njegov prijatelj Raymond potukli su se sa dvojicom Arapina. Najgore je proao Raymond kojeg je Arapin ranio noem. Kad su se strasti smirile i inilo se da je sve zaboravljeno dolazi do preokreta. Mersault pitoljem ubija tog Arapina. Drugi dio romana odvija se u zatvoru bez ikakvih dogaaja osim ispitivanja i suenja, on sadri osjeanja i misli Kamijevog junaka, koji ne moe dati nikakvo objanjenje za svoj postupak; isto tako ne moe pronai nijedan razlog pokajanja, niti eli da se spasi. Smrt na koju je osuen prima potpuno ravnoduno, uvjeren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo neto poduzeti. Uasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodunou oito je uasavanje koje ovjek pokazuje pred otkriem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersault ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u emu gora od ivota, ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj. Analiza likova: Mersault Sitni bankovni inovnik koji ni od koga nita ne trai, i koji priznaje drugima pravo da rade to ele. Otuio se od majke. Nakon majine sahrane zapoinje vezu s Marijom. Ona hoe da se oni vjenaju no njemu je svejedno. On je ravnoduan, nezainteresiran, za sve mu je svejedno. Prepustio se ivotu. Nita ne poduzima da bi bolje ivio. Ubija Arapa te mu sude za to ubojstvo. Na suenju je nezainteresiran, kao da se to njega ne tie. Otuenje alijenacija od majke: Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uope posjeivao. Pa i zato to bih tada izgubio cijelu nedjelju a da ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata.

Besmislenost: Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi ivjeti. Uglavnom sam znao da je gotovo svejedno hou li umrijeti u tridesetoj ili sedamdesetoj godini ivota, jer e, naravno, u oba sluaja drugi ljudi i druge ene i dalje ivjeti i to na tisue godina. Zaista, nita nije jasnije od toga... Cinizam (nakon majine smrti): ... uostalom, nisam se imao zbog ega ispriati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi suut. Vjerojatno e to uiniti prekosutra, kada budem u crnini. Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon pokopa bit e to neto svreno i sve e poprimiti slubeniji izraz. Da li je Mersault doekao pomilovanje ili je pogubljen, ne zna se. Ostavljeno je itaocu da sam zakljui. Da li e iveti otuen od svih u nekom zatvoru, godinama ekajui dan svoje smrti ili e ga ubiti oni koji su mu sudili, svejedno je. To bude isto, jer on je svoj ivot svakako zavrio, ne onda kada je ubio Arapina, ve onog trenutka kada je sve to misli rekao sveteniku i kada je postao svestan sebe. On je stranac itavom svetu, jer prihvata, da ivot jeste jednostavan i ne komplikuje ga bez nekog cilja. Svi ljudi negde u sebi imaju potrebu da budu voljeni. Ako im jo u detinjstvu ta potreba ne bude ispunjena, onda im je zaista svejedno ta ih eka u ivotu. Svojim prilagoavanjem situacijama, ostaju stranci ostalim ljudima i tu pomoi nema. Nee ih nikada shvatiti i prihvatiti. Priviie se na sve u svojoj potrazi. ini se da ovek zaista moe i u "sanduku" da ivi. Raymond Sintes Onizak, pleat, ima boksaki nos. Najbolji Mersaultov prijatelj. Uvijek je besprijekorno obuen. ivio je u stanu s jednom sobom i kuhinjom bez prozora. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je varala. Mersault je pristao svjedoiti da ga je ona varala i izvrgla ruglu. Potukao se je sa njezinim bratom. Salaman Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepeliara koji je imao neku konu bolest pa mu je poispadala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto pjegama i krastama. On i pas ivjeli su u istoj sobi. Salaman je imao crvenkaste kraste na licu i ute rijetke dlake. Svakog dana starac je psa izvodio u etnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga, ali ga je stvarno volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio bio je utuen i sve je pretraio da bi ga naao. Marija Mersaultova prijateljica. Biva daktilografkinja u njegovom uredu. Srela

je Mersaulta na kupanju i od tada su oni u vezi. eli se udati za njega, ali njemu je svejedno. Posjeuje ga u zatvoru i rasplae se na suenju. Perez Nosio je seir okrugla tulca i irkoga oboda, odijelo kojem su hlae padale u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine, koja bijae premalena za njegovu koulju s velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove sijede i prilino njene kose virile su udne, klempave i nepravilne ui kojih je boja crvena kao krv iznenadila svakoga na tom bljedunjavom licu. Miljenje o djelu: Stranac sadri priu o ovjeku koji se naao u situaciji zloinca i osuenika na smrt, a da nita od toga ne shvaa. Odnosno, on je izgubljen, ivi u svom svijetu, a za druge ne brine to me se posebno dojmilo, kao i odgovori na pitanja: to je ivot? to je svijet? - ivot i svijet su apsurdni: apsurd proizlazi iz sukoba izmeu iracionalnosti i nostalgije za smislom i skladom. Meutim, mi ipak ivimo, mislimo da postoji neki interes da ivimo. Jedno privilegirano iskustvo ipak otkriva vrijednost: to je pobuna, a upravo tu vrijednost Mersault nije elio iskoristiti to je veoma udno. Ljudi ive u apsurdu, u kugi, dok se Mersault u potpunosti slagao s tim negativnim smislom ivota. Odnosno, djelo mi se svidjelo, jer pisac svojim bojama oslikava optu zajedniku situaciju svih ljudi, osvijetljenje koje on baca na dogaaje obasjava svakog od nas pojedinano. Kao i srea ivot je varljiv. Jer tako je malo potrebno da budemo sretni, a tako esto nam to malo nedostaje. Zato smatram da je Cami ovim romanom pruio okrutnu, ali istinitu sliku o ovjekovom poloaju u svijetu. Radnja se odvija pedesetih godina u Aliru dok je jo bio francuska kolonija. Glavni lik je mladi Mersault, slubenik u jednom trgovakom poduzeu koji ivi vrlo jednostavnim ivotom. Jednog jutra dobije obavijest da mu je umrla majka, koja je do smrti ivjela u starakom domu. Mersault je dobio dva slobodna dana da obavi sahranu te boravi kraj odra i hoda u pogrebnoj povorci. Nakon povratka s pogreba, drugog dana, ode na kupanje s Marijom, lijepom djevojkom koja je s njim radila u poduzeu, potom odu u kino i na kraju zavre u krevetu. Sutradan se sprijateljio s jednim svojim susjedom, Raymondom, vulgarnim tipom koji se svaa sa svojom djevojkom i koji nastoji uvui u tu svau i Mersaulta, i to tako da ga zamoli da umjesto njega napie djevojci pismo da doe, kako bi je i sam poslije mogao izvrijeati. Zavrilo je tako da su sutradan svi u kui uli kako Raymond mlati tu djevojku, a na viku i zapomaganje dola je ak i policija koja je Raymonda privela, ali i odmah, uz opomenu, oslobodila, jer je on zamolio Mersaulta da potvrdi kako ga je djevojka vrijeala i isprovocirala. Poslije toga Raymond je pozvao Mersaulta i Mariju da provedu s njima vikend u kui uz more, kod jedne njegove prijateljice. Meutim, cijelim su ih putem pratila dva

Arapina, od kojih je jedan bio brat Raymondove pretuene djevojke te im je oito bila namjera osvetiti se za uvredu nanesenu sestri. Do sukoba je doista i dolo na plai za vrijeme kupanja. Najprije je jedan Arapin noem lake ranio Raymonda koji je otiao u kuu da previje rane, potom je Raymond u bijesu zgrabio revolver i vratio se na plau u elji za osvetom. Arape su pronali kraj jednog izvora u hladu velike stijene. Raymond najprije priprijeti pitoljem, a onda ga Mersault nagovori da odloi oruje i ravnopravno se potue sa bratom svoje djevojke. Raymond daje revolver Mersaultu da ga uva i pazi kako se ostali ne bi upleli. Arapi su se nato povukli iza stijene, a Raymond i Mersault se vrate kui. Mersault, meutim, pod utjecajem ege i nekih unutarnjih nagona ne ode u kuu ve se odlui vratiti do onog izvora, te tamo zatekne Arapina kako lei na pijesku. Arapin izvadi no iji bljesak potakne Mersaulta da ispali u njega metak. Potom je u mrtvo tijelo ispalio jo etiri metka. Drugi dio romana odvija se u sudnici i zatvoru. Mersault se nalazi pred istraiteljem i protiv njega se priprema optunica. Istraitelj i tuitelj grade optunicu vjetim manevriranjem zakonima, jezinim smicalicama i psiholokim nadmudrivanjem svjedoka, porote, novinara i javnosti. Glavni argument im je taj da je Mersault hladni, proraunati i bezosjeajni ubojica jer nije plakao na sprovodu svoje majke, ve je puio i pio kavu uz njen odar te se ve drugog dana otiao zabavljati. Mersault na sva pitanja odgovara iskreno i, kao to je ubio iz nekog nejasnog impulsa, tako i sada, bez ikakve proraunatosti, puta da lukavi tuitelj manipulira njegovim rijeima i time njegov proces usmjeri prema smrtnoj kazni. Na primjer, kada ga sudac pita zato je u mrtvo tijelo ispalio jo etiri metka, Mersault kae da je to bilo zbog prevelike vruine. Osuen je da mu javno bude na giljotini odsijeena glava. U zatvoru, dok eka ili pomilovanje ili izvrenje kazne, Mersault se ubrzo miri sa injenicama i postaje mu svejedno, hoe li uope biti pomilovan ili kanjen. Shvata da postoji samo ovaj ivot, samo sada i ovdje, i da ne postoje drugi svjetovi pravde, ljubavi ili vjenog blaenstva. Sveeniku koji ga dolazi navesti na pokajanje kae da su vjera i Bog obine tlapnje iz mate te ga istjera iz svoje elije. Ovako blizu smrti osjeao je osjetilni ivot puno snanije i punije, a svoju ravnodunost prema svijetu i ivotu, kao i stanje bez ikakve nade i posebne elje, kao svoje konano duhovno osloboenje.

ZLOCIN I KAZNA Zloin i kazna (ruski: / Prestuplenie i nakazanie) je roman ruskog pisca Fjodora Mihajlovia Dostojevskog izdan 1866. godine u asopisu Ruski vjesnik. Smatra se jednim od najveih djela ruske knjievnosti. Radnja je smjetena u Sankt Petersburg sredinom ezdesetih godina 19. stoljea. Glavni lik, Rodion Romanovi Raskoljnikov, propali student prava, potaknut krajnjom bijedom i turobnom budunou odluuje ubiti i opljakati Aljonu Ivanovnu, omraenu staricu koja lihvarenjem izrabljuje ljude. Osim to ubojstvom planira rijeiti vlastite financijske i obiteljske probleme, smatra ga i etiki opravdanim jer, po njegovom miljenju, ivoti obinih ljudi koji mu se nalaze na putu ne vrijede nita spram plemenitih ideala kojima tei; smatra da se on, kao izniman pojedinac (slian Napoleonu), nalazi iznad moralnih pravila koja obvezuju ostale ljude. Pomno razrauje plan, ali ipak mu se potkradu pogreke i privlai sumnju policije; i sam postaje nesiguran glede vlastitih razmiljanja o zloinu te oajava i ezne za iskupljenjem. U psihikoj krizi kroz koju prolazi pomae mu prostitutka Sonja Marmeladova, napaena djevojka koja se ponizno i pasivno dri prema zlu i ivotnim nedaama, a utjehu nalazi u kranstvu. Mjesec srpanj. Rodja Romanovi Raskoljnikov je siromani nesvreni student prava u Sankt Petersburgu. Na poetku romana ga susreemo kako sa svoje dvadeset i dvije godine izbjegava gazdaricu jer mjesecima nije platio stanarinu. Odlazi kod stare lihvarke Aljone Ivanovne zaloiti depni sat, a ona mu daje samo rublju i 15 kopejki jer nije na vrijeme otkupio prijanji prsten pa je ostao duan. Raskoljnikov ljutit odlazi. U glavi mu se stvara razbojniki plan. Kasnije saznajemo (iz njegovih meditacija i sjeanja) da je jednom u krmi uo razgovor mladia koji se alio svom drugu na staru lihvarku koja se bogati lukavim otkupom vrijednih predmeta od siromanih ljudi za male novce; pritom je strano gruba prema svojoj dobroudnoj polusestri Lizaveti koja radi za nju. Mladi je razvio teoriju kako bi babu valjalo ubiti jer je kao stjenica koja pije krv, a strano je bogata. Raskoljnikovu je taj razgovor bio poetak kovanja planova o ubojstvu i krai. Nakon posjeta lihvarki (koji je bio proba jer je oslukivao to i kako ona kljuevima otvara) u krmi je upoznao propalog inovnika Marmeladova koji mu je otvorio duu tunom priom o obitelji koju je upropastio zapivi sav svoj novac, a ki Sonja je postala prostitutka da bi prehranili ostale dvije djevojice i jednog djeaka. Raskoljnikov ga otprati kui gdje nije bio pet dana, a ena ga poe vui za kosu i tui. Raskoljnikov izvue i ostavi 50 kopejki i nestane kad je poela vikati i na njega. U prljavoj sobici slukinja Nastasja mu donese majino pismo puno ljubavi koje ga raznjei i rastui. Mati ga je izvjestila o tekom ivotu Dunje, njegove sestre koja je sluila u gospodskoj kui a gazda se zaljubio u nju pa ju je htio iskoristiti. ena mu je to doznala pa je isprva okrivila Dunju, pukla je sramota u selu, no uskoro je saznala istinu pa je ponovo rehabilitirala Dunju. Njih dvije su tekom mukom slale sinu novac u grad i polagale su velike nade u njega. Mati mu je pisala i o skoroj Dunjinoj svadbi za dvorskog savjetnika Petra Petrovia Luina. "Pouzdan i imuan, ima dodue 45 godina ali jo se moe svidjeti enama." Raskoljnikov je bio izvan sebe jer su ga dovele pred gotov in. Nisu ga pitale za miljenje o ovjeku koji je "ini se dobar" i otprema na put za S. Petersburg krinju "na svoj raun", a majka i Dunja putuju o

svom troku. Raskoljnikov se udio Dunji i bio ljut na nju. On stalno preispituje sebe, svoje postupke, moral ljudi i vremena. SAN - umoran je zaspao i sanjao mraan san o kobili koju su pretukli eljeznim ipkama jer nije mogla trkom povui zapregu. U snu je Raskoljnikov djeak i plaui ruicama udara vlasnika kobile a otac ga odvlai nemono. Probudivi se zaklinje se kako on ne moe uiniti "ono", ali zatim razmilja o dogaaju koji je odredio njegovu sudbinu. U prolazu je uo razgovor trgovca s Lizvetom da e sutradan u sedam sati naveer doi trgovcu. Shvatio je da e lihvarka tada biti sama i da je to prilika za ubojstvo. U kaputu je zaio traku u kojoj e visjeti sjekira, nije mogao uzeti sjekiru iz kuhinje jer je u njoj bila Nastasja (nepredvieno) ali imao je sree kad je zavirio u kuepaziteljevu kuicu gdje nije bilo nikoga. Pozvonio je na vrata, no lihvarka je neto sumnjala pa nije odmah otvorila. Cijelo to vrijeme je Raskoljnikov razmiljao o svom ponaanju i jo uvijek zdravom razumu. Pruio je starici vrsto svezani smotuljak koji je trebao biti srebrna tabakera. Tri puta ju je udario sjekirom po tjemenu i zatim u sobi iz krinje natrpao depove raznim zlatnim predmetima. Odjednom je zauo korake u susjednoj sobi, zaprepastio se kad je ugledao Lizvetu i potom ju je ubio. "Strah ga je hvatao sve vie i vie - osobito nakon tog drugog, sasvim neoekivanog umorstva." Kad je htio pobjei, zauo je korake i zakraunao vrata - dvojica su lupala i shvatila da se zbiva neto neobino. Jedan je krenuo po pomo, a kad se drugi nakratko izgubio Raskoljnikov se spustio kat nie i sakrio u stanu kojeg su liili pa su vrata bila otvorena. Nisu ga zapazili. "Znoj je curio s njega, ija mu je bila posve mokra prolaznici su mislili da je pijan. Vratio je sjekiru na mjesto sve u bunilu...Komadii i odlomci nekakvih misli rojile su mu se u glavi, ali ni jedne misli nije mogao uloviti, ni na jednoj se nije mogao zadrati, koliko se god trsio.." Drugi dio [uredi] Leao je vrlo dugo i razne misli su mu se rojile glavom. Sakrio je ukradene stvari u rupi u zidu. Nastasja mu je donijela poziv od policije - protrnuo je. No u stanici je saznao da ga je gazdarica traila jer nije plaao stanarinu. U stanici se posvadio s porunikom Iljom Petroviem. Odahnuo je, ali kad je inspektor Fomi priao o ubojstvu lihvarke - sruio se u nesvjest. U strahu je "blago" skrio u gradu ispod nekog tekog kamena. udno se ponaao (uao kod Razmihina i odmah izaao, buncao je, sanjao da je Ilja istukao gazdaricu), pao je u groznicu, a Razmihin ga je s prijateljem Zosimovim, doktorom portvovno njegovao. Za to vrijeme su svi poeli komentirati ubojstvo, u prvi mah su optuili soboslikare! Dok je bio u krevetu posjetio ga je Luin, a Raskoljnikov je sluajui komentar na pismo njegove majke rekao:"Tornjajte se dovraga!" Jo onako slab pobjegao je iz sobe i lutao gradom, uao u neku krmu i majinim novcem nagradio neku prostitutku iz istog hira. Za ankom je drsko izazivao Zamjotova priajui mu o zloinu i izazovno ga gledajui u oi. Na vrh jezika mu je bilo da prizna. "A to ako sam onda ba ja ubio babu i Lizvetu?!" Neki vrag mu nije dao mira i uao je u kuu i sobu gdje se zbilo ubojstvo, provocirao je radnike koji su ureivali stan. "Pod je opran, hoe li ga ofarbati?! Nema krvi?!" Otjerali su ga.

Na cesti je uo graju i pribliio se - zaprega s konjima je pregazila pijanog Marmeladova. Raskoljnikov se zauzeo za nastradalog i pomogao da ga odnesu u kuu. ena Katarina Ivanova bila je izvan sebe. Pop ga je ispovijedio okrvavljenog. Dirljiv prizor kada ena pomae muu, a pop moli da mu oprosti. "Ma ta je pijanica zapila sve to je imala... upropastio mi je ivot! Hvala Bogu to umire. Bit e manje tete!" Govorei to, ona je davala sve od sebe da mu olaka posljednje trenutke, da mu pomogne. Na vratima se pojavila Sonja i Marmeladovu su zasuzile oi. Raskoljnikov je zadivljen Sonjinom mravom prilikom s predivnim plavim oima. Dao je Katarini sve rublje to je imao i rekao da on snosi trokove sprovoda. Kad je odlazio mala sestrica je dotrala i rekla da Sonja pita za adresu. Vrativi se kui doekale su ga majka i sestra vritavi od uzbuenja. "Ali on stajae kao mrtav... nije ni ruke podigao da ih zagrli - nije mogao." Sruio se u nesvijest. Razmihin ih je smirivao, uvjeravao da mu nije nita. Trei dio [uredi] Razmihin je nagovorio Dunju i majku da odu kui, da e se on pobrinuti za Raskoljnikova. Raskoljnikov je samo uspio rei da je Luin podlac i da se on protivi vjenanju. "Ili on ili ja!" Razmihin ih je pratio do stana umirujui ih. Bio je pijan jer se upravo vratio s tervenke, ali se na prvi pogled zaljubio u visoku, ponosnu i naoitu Dunju. Obeao je da e doi sa Zosimovim i odrao obeanje. Luin im je poslao pismo i dogovorio sastanak S Dunjom i majkom pod uvjetom da Raskoljnikov ne bude tamo. Dunja i mati su se tome usprotivile. Sutradan se Raskoljnikov naao s njima, ali je razgovor svejedno zapinjao, mati nije mogla prepoznati sina, on se suprotstavljao sestrinoj svadbi, Dunja je o tome eljela odluiti sama.... Tada u sobu uleti Sonja da pozove Raskoljnikova na pogreb - svi se zbune, a Raskoljnikov se rastri oko nje upoznavi ju sa svima, majci je sve to bilo sumnjivo. Raskoljnikov je Razmihinu otkrio da je i on zalagao neke predmete kod stare lihvarke i Razmihin ga je uputio k prijatelju Porfiriju Petroviu, inspektoru. Porfirij se pokazao lukavac i alama i pitanjima je provocirao Raskoljnikova. Samo su jo njega i ekali, jer su na zamotuljcima kod starice nali napisano i njegovo ime, raspitivao se i o smrti Marmeladova. Zatim se inspektor interesirao o lanku Raskoljnikova izalom u "Periodinoj rijei" u kojem je Raskoljnikov izloio misao o obinim i neobinim ljudima koji vuku svijet pa im se moe oprostiti ak i zloin ako to znai napredak ovjeanstva. Porfirij je to povezao s psihikim stanjem zloinca u trenutku zloina (Raskoljnikovu se inilo da mu je Porfirij namignuo). Na kraju ga je ak pitao je li vidio soboslikare one noi - Raskoljnikov se nije dao prevariti, a Razmihin se razbjesnio na Porfirija. Raskoljnikov stalno razmilja i preispituje svoj in. "Vrlo vano za babuskaru!"- mislio je uzrujano i plahovito. Moda sam tu i pogrijeio, ali nije sad to vano. To je bila tek bolest... htio sam to prije preskoiti granicu.. nisam ubio ovjeka nego naelo! Naelo sam zaista ubio, ali nisam prekoraio granicu, nisam, ostao sam na ovoj strani..Majka, sestra, koliko sam ih volio! Zato ih sada mrzim, ne trpim ih u svojoj blizini.... Grliti je i misliti: kad bi ona znala... pa da joj kaem?! O kako sad mrzim tu babuskaru! Mislim da bih je i po drugi put ubio kad bi oivjela! Sirota Lizaveta! Zato se ona morala tamo zatei? udno je ipak zato na nju i ne mislim, ba kao da je nisam ni ubio! Lisaveta! Sonja! Sirotice moje krotkih oiju....Mile moje!"

- ovaj je komentar najbitnija odrednica romana, obrazloenje njegova postupka i pojava unutranjeg monologa inae kategorije modernog romana. Zaspao je u bunilu, sanjao da udara babu sjekirom, a cijelo je predsoblje puno ljudi. Kad se probudio kraj kreveta je sjedio Svidrigajlov. etvrti dio [uredi] Svidrigajlov je mu pokojne Marfe Petrovne koji je pokuao napastvovati Dunju kad je radila za njega. Raskoljnikov ga je htio otjerati, ali mu je ovaj ponudio 10000 rubalja za Dunjeku bez ikakvih protuusluga. Raskoljnikov je bio izvan sebe, a Svidrigajlov neobino hladan i miran. Otkrio je da je Marfa oporuno ostavila Dunji 3000 rubalja i nek se ne udaje za Luina jer je nitkov! Na izlazu ga je vidio Razmihin. U svratitu majke i Dunje sastaju se Luin, Razmihin i Raskoljnikov. Luin je u unoj raspravi napao Raskoljnikova i pozvao se na svoju velikodunost prema "ozloglaenoj" djevojci i siromanoj majci koje je htio spasiti od neimatine. Dunja je pobjesnila i zajedno s bratom otjerala iznenaenog Luina. Luin je ak zatraio da mu vrate trokove puta. Raskoljnikov se odmah zatim oprata od majke i sestre i taj oprotaj izgleda konaan. Razmihin ga je pokuao zaustaviti, ali Raskoljnikov ga je nijemo gledao, pogled mu je prodirao u duu. Odjednom se Razmihin lecne.. Neto udnovato kao da je prostrujalo izmeu njih.... Nekakva misao proleti kao kakav nagovjetaj, neto uasno runo, to su obojica shvatila. Razmihin problijedi kao krpa. "Razumije li sad? - upita Raskoljnikov a lice mu se iskrivi od bola. Vrati se k njima i uvaj ih uvijek!" Iznenada se okrene i ode. Od te veeri Razmihin im je postao sin i brat. Raskoljnikov je poao Sonji koja se oduevila kad ga je vidjela. On ju je ispitivao o njezinu ivotu, bio je ganut njezinim izgledom, sudbinom i rtvovanjem za dobrobit svoje porodice, pitao ju je vjeruje li u Boga i kako on moe dopustiti takvu bijedu, natjerao ju je da mu ita Bibliju - uskrsnue Lazarovo, itavo vrijeme osjeajui kako mu se vraa elja za ivotom, smisao kako se neto budi u njemu. Rekao joj je da je danas raskrstio sa sestrom i majkom. "Sad imam samo tebe. Hajdemo zajedno... Oboje smo prokleti, pa emo dalje zajedno!" Ako sutra opet doe rei e joj tko je ubio Lizavetu - bila je zaprepatena. Raskoljnikov je poao Porfiriju koji mu je natuknuo da ga eli ispitati. Porfirij ga je u aljivom tonu doveo do ludila i Raskoljnikov je zavikao da to ne doputa. "Uhapsite me ako elite, ali nemojte se poigravati sa mnom. Porfirij je znao da je Raskoljnikov odlazio babi, da je pitao za krv. Porfirij mu je obeao iznenaenje, ali u jednom trenutku ue Nikolaj, soboslikar s priznanjem da je on ubojica, a Porfirij se zbunio. Raskoljnikov je doao sebi i uzvratio mu:"Neete mi pokazati ono nae malo iznenaenje?!" U stanu, u trenutku kad je htio izii otvorila su se vrata i pojavio se ovjek koji mu je na ulici apnuo da je ubojica. "kao da je iznikao iz zemlje" Raskoljnikov se sledio. No ovaj mu se stane izvinjavati to ga je krivo optuio i prokazao Profiriju jer je vidio Raskoljnikova onu veer kad je zavitlavao stanare i pazikuu, a on je obrtnik krznar, iz iste vee i nije htio da Raskoljnikov proe nekanjeno. (On je bio to iznenaenje o kojem je Porfirij priao, stajao je iza vrata i uo razgovor, no kad se

Nikolaj pojavio, pokajao se i doao u stan ispriati se.) "Oprostite mi zbog klevete i zloe." Raskoljnikov je izaao iz sobe bodriji nego ikad. "Sad emo se jo ogledati." ree smjeei se pakosno. Peti dio [uredi] Luin se nije predao i u glavi je smiljao osvetu. ivio je u sobi sa studentom Lebezjatnikovom (koji je imao moderna naela - ivot u komuni, ena moe varati mukarca jer mu nije rob....) i poslao ga po Sonju kojoj je velikoduno dao 10 rubalja pravei se duebrinik, ali joj je skriveki gurnuo u dep presavijenih 100 rublji kanei je optuiti pred svima da mu je Sonja ukrala novac da bi okaljao nju i Raskoljnikova pred Dunjinim i majinim oima i vratio izgubljeno povjerenje. Sreom je na dai (obredu u ast pokojnika) pred raskalaenom gomilom koja uope nije dola oplakati Marmeladova nego najesti se, Lebezjatnikov osupnut Luinovim postupkom izrekao pravu istinu, ne znajui ni sam Luinove porive. Sve to nije sprijeilo Sonjinu maehu Katarinu Ivanovu da se poupa s gazdaricom Njemicom koja se pravila dama i smjeno govorila ruski. Raskoljnikov je odluio Sonji priznati zloin. Dok joj je s mukom govorio, onako nemona podsjetila ga je na Lisavetu. Uasnuto je uzdahnula:"Boe!" Odmah ga je potom uhvatila za ruke, objesila mu se oko vrata. "Onda nee me ostaviti Sonja? - ree on gledajui je gotovo u nekoj nadi. -Neu, neu, nikad i nigdje!, uzviknu Sonja. -Svuda u za tobom, kud ti tud i ja! O Boe! O jadne li mene! I zato, zato te prije nisam upoznala!" Raskoljnikov se lomio u sebi zato joj je rekao jer ona nije mogla shvatiti motiv zloina, a on se nije kajao - to nije mogla razumijeti. "Nisam ubio zbog toga da pomognem majci - kojeta! Nisam ubio ni zbog toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor ovjeanstva. Jednostavno sam ubio, zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe! Neto sam drugo morao shvatiti, morao sam doznati jesam li gnjida kao svi ili sam ovjek? Hou li moi preskoiti zapreku ili neu. Jesam li puzav stvor ili imam PRAVO." Sonja mu nije povlaivala i upitao ju je to da radi. Sjevnula je oima i odgovorila neka poe do raskrija. "Stani i pokloni se, poljubi zemlju koju si oskrvnio, a onda se pokloni cijelom svijetu, na sve etiri strane, i reci svima, na sav glas:"Ubio sam!" Pa e ti Bog opet vratiti ivot. Hoe li?" Znao je da ona misli na robiju, da prihvati kaznu. Dala mu je drveni krii da ga objesi oko vrata. Raskoljnikov je u sebi odluio. Katarina Ivanova je imala histerian napadaj, odvukla je djeicu na cestu, jer ju je gazdarica istjerala iz stana, i pjevala, tjerala ih da pleu i prosila novac, otila je ak do nekog generala. Umrla je u hropcu na cesti okruena znatieljnom gomilom. Raskoljnikovu je priao Svidrigajlov obavjestivi ga da je preuzeo brigu o malianima i Sonji i da e tako utroiti onih 10000 rubalja namjenjenih Dunji. Na Raskoljnikovo zaprepatenje izrekao mu je iste rijei koje je Raskoljnikov izrekao Sonji. I Svidrigajlov mu je priznao da stanuje stan do Sonje i da je prislukivao njihov razgovor. "Pa rekao sam vam da emo se nas dvojica jo zbliiti!" Sad ga je imao u aci. esti dio [uredi] "Za Raskoljnikova su poeli udni dani: kao da ga je odjednom obavila magla i zatoila u bezizlaznu, munu osamljenost. Kad se poslije, ve mnogo kasnije prisjeao tih dana, poimao je da mu se svijest gdjekad mutila i da je tako bilo, uz

stanovite prekide, sve do konane katastrofe. Na mahove ga obuzimao bolestan i muan nemir to je prelazio ak u panian strah." Najvie ga je muio Svidrigajlov. S Razmihinom se oprostio i ponovio mu da ga Dunja voli i neka mu uva majku i sestru, a Razmihin mu je uzvratio da mu je sada sve jasno, da zna da je Raskoljnikov nevin jer mu je Porfirije sve razjasnio. Raskoljnikov je u nedoumici - to Porfirij sprema? I zaista, inspektor mu je sam doao na vrata. Ispoetka je hinio da mu se doao ispriati zbog neugodnosti to mu je zadao, ali je onda na svoj stari lukavi nain poeo rekonstruirati zloin i psiholoki portret poinioca. Nikolaj pripada ruskoj sekti RASKOLNIKA koji su rado prihvaali na sebe patnju. "Ne, dragi moj Rodione Romanoviu nije Nikolaj nita kriv! Posrijedi je fantastino, mrano nedjelo, suvremeno, sluaj naeg doba kad se smutilo ljudsko srce ... ubio je, a sam sebe smatra za potena ovjeka, ljude prezire, ponaa se kao kakav aneo, ne dragoviu moj, nije Nikolaj nita kriv!" Raskoljnikov je samo zadrhtao kao da ga je neto presjeklo. "Pa tko je onda ubio?" ne odoli da ne upita jedva diui. "Kako tko je ubio? - ponovi ba kao da ne vjeruje svojim uima - Pa vi ste ih ubili Rodione Romanoviu! Vi ste ih ubili... doda gotovo aptom, duboko uvjerenim glasom." Raskoljnikovu su se oduzele noge. Pokuao se pobuniti ali ga je ovaj proitao. Predloio mu je da se sam prijavi pa e mu smanjiti kaznu i ivot je pred njim. "Smanjit e mi kaznu... nasmijao se." Porfirij mu je dao rok od par dana i obeao da ga do tada nee prijaviti. Raskoljnikov je pohitao do Svidrigajlova. Naao ga je u nekom bijednom svratitu, a ovaj je pak bio raspoloen i priao mu o dogodovtinama iz ivota (zavoenje siromanih maloljetnih djevojaka, o svojoj mani - neutaivoj gladi za enama), pokazao se u svijetlu razuzdanog i perverznog ovjeka. Raskoljnikov mu je zaprijetio da e, bude li dirao Dunju, ga ubiti. Svidrigajlov ga se jedva otarasio i poao na ugovoreni sastanak s Dunjom. Prethodno joj je napisao pismo u kojem joj je natuknuo o bratovom zloinu. Ona je usplahireno dola na mjesto sastanka, a on ju je, kujui u glavi plan, namamio u dobro izolirani stan zakljuavi za njom vrata. Znao je da je sudbina njezine obitelji u njegovim rukama - ponudio joj je da e uvati tajnu, a za uzvrat e joj biti "rob" do kraja ivota. Dunja je istrgla i izvadila pitolj, pucala je samo jednom, ali ga je samo okrznula. On joj se polako pribliio i rekao neka pokua jo jednom, no ona je bacila oruje, a on ju je zagrlio. Dunja ga je zamolila da ju pusti. "Ne voli me dakle? - tiho priupita. Ne. I ne bi mogla? Nikad? Nikad. - apne Dunja. Svidrigajlov slomljeno spusti ruke, pustivi ju da izae." Svidrigajlov se oprostio od Sonje, ostavivi njoj i Dunji puno novaca. Uao je u neko svratite i pokuao zaspati. ali san mu nije dolazio. Naposlijetku je izaao i spustio se do Male Neve (most). Straar ga je mucajui htio potjerati, ali Svidrigajlov uzme pitolj i napne ga. "Ovdje vam nema mjesta. E, pa brate moj, svejedno. Mjesto je dobro i ako te budu to pitali, reci im da sam otputovao u Ameriku." I ubije se.

Raskoljnikov se oprostio od majke, ne rekavi joj nita, zatim od sestre kojoj je bilo teko, ali oprostila mu je u svojoj ljubavi i zagrlila ga. Pobjegao je od Dunje i uinio na ulici kako mu je Sonja rekla: kleknuo je nasred trga, poklonio se i poljubio prljavu zemlju, sav proet nasladom i sreom. Ljudi su se smijali mislei da je pijan. Malo dalje od njega stajala je Sonja, i tada je shvatio da e ostati s njom do kraja. Uao je u policijsku stanicu i naletio na Ilju Petrovia, koji ga je ugodno primio, nije mogao priznati zloin i izaao je van. No, tada je ugledao Sonju na ijem licu je ugledao slabaan smijeak. Vratio se i rekao: "Ja sam onda ubio sjekirom onu staru inovniku udovicu i njezinu sestru Lizavetu." I Petrovi zine. Sjatie se ljudi sa svih strana. Epilog [uredi] Zbog olakotnih okolnosti (sam je priznao zloin za koji je drugi ve okrivljen, nije kanjavan, potpomagao je studenta bolesnog od tuberkuloze, pokopao siromanog Marmeladova) dobio je samo sedam godina Sibira. Porfirij je odrao obeanje. Majka mu je oboljela i umrla vjerojatno znajui za stranu istinu, Dunja se udala za Razmihina, a Sonja je s njim pola u Sibir. Raskoljnikov je utke radio i svi su ga kanjenici mrzili. Teko se razbolio i Sonja je pismom javila Dunji da lei u zatvorskoj bolnici. No nije se razbolio od tekog rada i posne hrane - razbolio se od povrijeenog ponosa. Stidio se to je on, Raskoljnikov, propao tako glupo i slijepo, to se mora poniziti i pokoriti pred besmislom. "Kad bi mu bar sudbina poslala kajanje... Ali, nije se kajao zbog svog zloina.... Eto to je jedino on drao za svoj zloin: samo to to nije uspio i to je sam priznao svoju krivnju." Nije shvaao kako su svi kanjenici zavoljeli Sonju (posredovala je u slanju pisama i posjetama kanjenika), svima se osmjehivala. Za bolesti je opet u bunilu sanjao o propasti svijeta i nekolicini odabranih koji su preivjeli. Bolno se prisjeao tog sna. Jednom je ugledao Sonju kod bolnikog ulaza "kao da ga je neto ujelo za srce", brzo se odmakao od prozora. Sonja se razboljela i neko vrijeme nije dolazila. Raskoljnikov se uznemirio i stalno raspitivao za nju. Poslala mu je pismo pisano olovkom - srce mu je tako snano tuklo dok je itao, neto se u njemu prelomilo. Sjedio je pokraj rijeke, ona je sjela do njega, straar ih nije gledao. "Nije ni sam znao kako se to dogodilo, ali najednom kao da ga je neto zgrabilo i bacilo do njenih nogu. Plakao je i grlio joj koljena. Ona se u prvi mah strano prepala i problijedila kao krpa. Skoila je s mjesta i zagledala se u nj drui. Ali, zaas u isti tren, sve pojmi. U oima joj zasja beskrajna srea. Pojmila je i vie nije sumnjala da ju on voli, da je napokon doao taj as... Uskrisila ih je ljubav, srce jednog mrsilo je u sebi neiscrpne izvore ivota za srce drugog." Nikad do tada nije u ruke uzeo evanelje to mu je Sonja dala (nikad ga nije davila vjerom), ali ga je sad otvorio. Sedam godina im se inilo kao sedam dana. Bili su sretni. "Raskoljnikov nije znao da nije dobio ivot na dar, nego da e ga jo i te kako skupo stajati, da e platiti za nj velikim pothvatom u budunosti... - ali to je ve nova pripovijest."

LIKOVI:

Rodion Raskoljnikov mladi, inteligentan i obrazovan covjek, spreman pomoci siromanim, nesretnim ljudima (s njima suosjeca), s razvijenom intelektualnom svijecu, ali gnjevan i prezire sadanji poredak u Rusiji i tu se pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zlocin kao to je ubojstvo. Iako se zanosi idejom da postoje tzv. neobicni, odabrani ljudi kojima je doputeno da zbog opceg dobra cine zlocine njega na kraju satire savjest, on poputa i priznaje da je ubio staru lihvarku i njenu sestru Lizavetu. A utjehu i mir napokon nalazi u Sonji i Evandelju. Na njenim crtama mladicevog lica na trenutak se pojavi osjecanje najdubljeg gadenja. Uzgred receno, on je bio upadljivo lijep, vrlo lijepih zagasitih ociju, smed, povisok, tankovijast i stasit..... On je bio tako bijedno odjeven da bi se neko drugi, cak i naviknut na tako neto, stidio da u takvim traljama danju izade na ulicu. Aljona Ivanovna zla, koristoljubiva, nepovjerljiva, krta, zelenaica To je bila sicina, suhonjava stra baba od ezdesetak godina, uagrenih i zlobnih ocica, malog iljatog nosa i gologlava. Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdano namazana zejtinom. Njen dugacki i tanki vrat, koji je licio na kokoju nogu, bio je omotan nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vrucina, visio joj je pohaban i poutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki cas kaljala i stenjala. Mora da ju je mladic omjerio nekim cudnim pogledom, jer i u njenim ocima opet bljesnu on predanja nepovjerljivost. Lizaveta Ivanovna plaljiva, vrijedna, potena, pobona To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i noc je radila, drhtala pred njom i cak batine od nje dobivala. Sa nekim zaveljajem u rukama, ona je zamiljeno stajala pred tim trgovcicem i njegovom enom i paljivo ih sluala... Marmeladov covjek dobrih namjera i velikog razumijevanja ali pijanica i propao, veoma voli i cijeni svoju obitelj To je bio covjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snane grade, s prosijedom kosom i velikom celom, sa podbuhlim, utim i cak zalenkastim licem od stalnog pijancenja i s otecenim kapcima, iz kojih su, kao kroz uzane pukotine, sijale ivahne crvenkaste ocice. Ali u njemu je bilo neto vrlo cudnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo cak neko ushicenje ako hocete, osjecao se i smisao i razum ali u isto vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star, potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se jo jedno nekako dralo, i njime se on i zakopcavao, ocevidno ne eleci da se udaljaava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron, sav zguvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na cinovnicki nacin, ali vec poodavno, pa mu je gusto izrastala siva, cekinja. Pa i u njegovim manirima se stvarno naziralo neto cinovnicki dostojanstveno. Ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi, u nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu stavljajuci poderane laktove na mokar i ljepljiv sto. Katarina Ivanovna ena Marmeladova, upropatena sadanjim prilikama i statusom i s time ne nikako ne moe pomiriti pa je zbog toga bijesna i gnjevna, izmucena i iscrpljena, a tubrkuloza ju je nacela, voli jako svoju djecu, ali kada umire od tuberkuloze konacno nalazi svoj mir

To je bila strano mrava ena, slabana, dosta visoka i stasita, jo divne zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege. Stisnuvi ruke na grudima, zapecenih usana, ona je hodala po svojoj maloj sobi i disala neujednaceno i isprekidano. Oci su joj bljetale kao u groznica, ali njen pogled je bio otar i ukocen. To suicavo i uzbudeno lice pri posljednjem svjetlu dotrajale svijece koje je treperilo na njenom licu stvaralo je bolan utisak. Raskoljnikov je imao utisak da joj nema vie od trideset godina i da ina stvarno nije bila za Marmeladova... Dimitrije Prokofjic-Razumihin jedini razumije Raskoljnikova i zapravo jedini je s kojim se on drui na univerzitetu, voli Dunju, veoma poten, spreman pomoci u nevolji i uvijek daje sve od sebe To je bio neobicno veseo, drutven i do u potpunosti dobar momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo. Njegovi najblii drugovi shvatili su to, i svi su ga voljeli. Bio je prilicno bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjtine visok, mrav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i vaio je za veoma snanog covjeka. Jedne noci je, u drutvu, jednim udarcem oborio kao gora visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da i uopce ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je mogao da ih uopce i naravi. On je bio jo i po tome zanimljiv to njega nikad i nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i to ga, kako je izgledalo, ni kakve teke okolnosti nisu mogle dovesti do ocaja. Mogao je na krovu stanovati, mogao je trpjeti paklenu glad i neobicnu studen. Bio je neobicno siromaan i potpuno sam, sam se izdravao zaradujuci novac raznim poslovima. On je znao bezbroj izgovora odakle je mogao da izvuce neku korist, ali razumije se, samo zaradom. Jednu citavu zimu uopce nije loio u sobi i tvrdio je da je tako cak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. I on je sada bio primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije. Petar Petrovic Luin podao, zao i laljiv, primitivan i veoma umiljen malogradanin, priglup i podmukao To je bio neki postariji gospodin, ukrucen, stasit, s izrazom opreznosti i mrzovolje na licu; on poce time to zastade na vratima gledajuci oko sebe uvredljivo ne skrivenim cudenjem i kao da je ocima pitao: Kuda sam ja to zabasao? Nepovjerljivo i cak s afektacijom izvjesne uplaenosti, gotovo neke uvrijedenosti, razgledao je tijesnu i nisku Raskoljnikovljevu brodsku kabinu. Sonja dobra, krcanski portvovna, razumna, puna suosjecanja iako se i ona nalazi u vrlo tekim prilikama Cudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje, rita, smrti i ocaja. I ona je bila u krpetinama; odjeca joj je bila bezvrijedna, ali je bila ukraena na ulicni nacin, sve po ukusu i pravilima koja su bila uobicajena u tom narocitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne prekoraci; gledala je kao izgubljena i, izgleda, nita nije shvatila; zaboravila je na svoju, iz cetvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedolicnu svilenu haljinu u boji sa dugackim i smijenim skutom; zaboravila je na svoju ogromnu krinolinu to je sva vrata zakrcila; i na svijetle cipele, i suncobrana, nepotreban nocu, ali koji je ponijela; i na smijean okrugli slamni eiric sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestano nakrivljenog eirica virilo je mravo, blijedo i uplaeno lice, otvorenih

usta i od uasa ukocenih ociju. Sonja je bila omanjeg rasta, mrava, ali prilicno lijepa osamnaestogodinja plavua, sa prekrasnim plavim ocima. Avdotja Romanovna (Dunja) pametna i razborita iako i tvrdoglava, snanog karaktera vrijedna i potena, voli majku i brata, portvovna Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa visoka, neobicno stasita, jaka i samouvjerena to se izraavalo u svakom njenom pokretu, ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta. U licu je bila slicna bratu, ali ona se mogla nazvati cak ljepoticom. Kosu je imala svijetlo-smedu, neto svjetliju nego u brata; oci gotovo crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak, neobicno dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boleljivo bljedilo, njeno je lice odisalo svjeinom i zdravljem. Usta je imala neto mala, a donja usna, svjea i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala neku narocitu karakteristicnost, pored ostalog, i izgled gordosti. Izraz njenog lica uvijek je bio vie ozbiljan i zamiljen nego veseo; ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao smjeh, veseo, mladalacki i od sveg srca! Pulherija Aleksandrovna prava majka, brina i potena, eli svojoj djeci sve najbolje, ne moe se suociti sa sudbinom sina pa su joj ludilo i konacno smrt jedini izlaz Mada je Pulherija Aleksandrovna imala vec cetrdeset i tri godine, njeno lice je jo uvijek zadralo ostatke predanje ljepote, a uz to je izgledala daleko mlade nego to jeste, to gotovo uvijek biva kod ena koje do starosti sacuvaju jasnost duha, svjeinu utisaka, poten i cist ar srca. Uzgred cemo reci: ocuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se ljepota cak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je vec pocela da sijedi i opada, vec odavno su se pojavile sitne bore oko ociju, obrazi upali i uvenuli od briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija Dunjeckinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna je bila osjecajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva, ali samo do izvjesne granice: u mnogo cemu je mogla popustiti, na mnogo to je mogla pristati, cak i na ono to je proturjecilo njenom uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala odredena crta potenja, pravila i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati da prekoraci. Porfirije Petrovic inteligentan covjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i due, nije samo obicni policijski slubenik Porfirije Petrovic je bio raskomocen, u domacem ogrtacu, u veoma cistom rublju i izgaenim papucama. To je bio covjek od nekih trideset i pet godina, omalen, pun i cak s trbucicem, izbrijan, bez brkova i bez zalizaka, kratko oiane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobicno ispupceno zaobljenoj na potiljku. Njegovo bucmasto, okruglo lice malo prcasta nosa bilo je boleljive, tamno ute boje, ali prilicno ivahno i cak podsmjeljivo. Ono i izgledalo cak i dobroduno da mu nije smetao izraz ociju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama, koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih ociju nekako je cudno odudarao od citave njegove pojave, koja je u sebi imala cak neto ensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego to bi covjek na prvi put mnogo od nje ocekivati.

Arkadije Ivanovic Svidrigajlov strastveni kockar, razbludan covjek, dosta nemoralan, ali ipak ima dovoljnu savjest i pri kraju ivota cini dobra djela, Raskoljnikov je rekao da je hrabar jer je imao snage ubiti se ali treba imati hrabrosti nastaviti ivot Citav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek zaprepacivalo. To je bilo nekakvo cudnovato lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i jo prilicno guste plave kose. Oci je imao nekako previe plave, a pogled nekako i suvie teak i ukocen. Bilo je neto strano neprijatno u tom lijepom i prema godinama neobicno mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoko, ljetno, lako, a osobito je mnogo polagao na koulje. Na prstu je nosio ogroman prsten sa skupocjenim kamenom.