LEGENDA O SV.

MAVRU
Esej

Legenda o sv. Mavru

Legenda

sv.

Mavru

pojavljuje

se

hrvatskoj

srednjovjekovnoj Prijelaz iz

knjievnosti . Hrvatska je knjievnost jedna od prvih europskih knjievnosti u kojoj je linga vulgaris, puki jezik izborio svoja prava. nepismenog razdoblja hrvatsku kulture u pismeno razdoblje, a to je otprilike 8.st nae ere i traje do humanistikog renesansnog preobraaja hrvatske knjievnosti u drugoj polovici 15.stoljea. Taj vremenski opseg pokazuje da u ukupnosti hrvatske knjievnosti srednjovjekovna ima vei udio nego to je sluaj s drugim srednjoeuropskim i zapadnoeuropskim knjievnostima. rukopisima i srednjovjekovne zatim crpi iz suvremene europske latinske literature Hrvatska knjievna kultura ne obuhvaa samo knjievno umjetnike tekstove ve obuhvaa sve to je tada napisano, tek kasnije se grana. Nije vana vrsta teksta ve je vaan poetak pismenosti u Hrvata. Iz starijih stoljea naa pismenost je vrlo slabo ouvana, a njezini poeci poznati. Poetak hrvatskoga koji seu od 8/9 stoljea, nisu nimalo srednjovjekovnog stvaralatva vezan je Pisana tiskanim rije zabiljeena Poseban je u kamenu, hrvatske proze knjigama. segment

predstavlja proza pisana latinskim jezikom. Ona dopire iz kasne antike, a

upravo uz latinsku hagiografiju, uz tekstove o dalmatinskim i istarskim muenicima: sv. Dujmu, Anastaziju-Stau, Mavru iGermanu. Na sjeveru, u Panoniji, stoljeima se piu pravna, povijesna (kronike) i prirodoznanstvena djela, tvorei s literarnim tekstovima jednu nadregionalnu hrvatsku kulturu koja je pratila i domete karolinke i otonske renesanse. Legendarna proza ne da se posebno odvojiti od moralistike i vjerske poune knjievnosti, a ukoliko je i samostalna , tendencija joj je uvijek
2

nastaju

djela

vezana

uz

kultove

tamonjih

muenika, npr. Sv.Kvirina, Euzebija i Poliona. Na latinskome jeziku

moralna ili vjerska . To je literatura apokrifa, legenda, muka, udesa, vizija i slino U jednom hrvatskom glagoljskom zborniku iz 15 stoljea donosi se legenda o sv. Mavru mueniku preuzeta i adaptirana iz latinskoga izvora; pripovijeda se o legendi o tom ranokranskom mueniku kako je bio pogubljen u Rimu i kako mu je tijelo bilo poloeno u korabalj i trebalo je zajedno sa brodom biti spaljeno, ali je umjesto toga na udesan nain doplovilo do Porea u Istri. Kad bi pristati tomu korabalju, pod sami Pore grad prista. I sami se jadri doli kalasta, a sidri se tamo sami v more vragosledaju. O poe karabalj ta vele pretiho stati. Poreani ga ugledaju i veoma se ude to ne vide nijednog mornara;oni poloe Mavrovo tijelo u raku i sazidaju u Poreu crkvu v ime svetoga Mavra muenika. Taj udesan put u stvari sredinji dio fabule interpretiran tako da iznenadnim obratom izazove to intenzivniji uinak, uz stilski svrhovito koritenje polisidenta s njegovom funkcijom usporavanja naracije ime se omoguuje aktivizacija panje itatelja (sluatelja), njegovo usredoenje na svaku fazu udesne plovidbe i pristajanja pod Poreom. Tekst meutim poinje reenicom u upravnom govoru koji zapoinje pisar, s izriitim veznikom da zatim u istoj reenici prijee u neupravni govor. Meutim, treba napomenuti da je u nauci jo uvijek sporno pitanje dali je sv. Mavar koji se od davnine astio u Poreu, gdje se do 1354 g. uvalo njegovo tijelo, doista identian s afrikim muenikom lili je to domai biskup i muenik kojega je tradicija zamijenila s onim prvim. Iz uvodne formule neposrednog obraanja razabire se da je ova legenda bila namijenjena javnom itanju. I nekim drugim detaljima kontekstima oituje se nastojanje da se sluateljstvo to intenzivnije povee s radnjom. Takva je na primjer oita funkcija retorikog pitanja: a uinie ti Poreane? (kad su ugledali brod sa Mavrovim tijelom) Pojdoe k gospodinu biskupu i poee mu praviti od toga korablja istovjetan je uloga i zavrnog odlomka koji ponovno apostrofira poreki puk, aludirajui na njegovu dostojanstvenost da ima takva patrona i bude uvar njegovih moi.
3

Rije je dakako, o knjievnoj pisanoj legendi, ali se s velikom vjerojatnou moe pretpostaviti da se ona, kao i druge sline legende, sluala na propovijedima, da se glasno itala i prepriavala i da je u prolosti pripadala usmenoj tradiciji o porekom svecu zatitniku. Opirnije od brevijarske verzije Legenda o sv. Mavru iz glagoljskog zbornika u Lenjingradu pria o martiriju tog sveca koji je muen i ubijen u Rimu (284g) za vrijeme cara M. Aurelija Numerijana ki bee progonitelj hrstjanski i tranacijon njih. Srednjovjekovni nai gradovi imali su, kao i u drugim zemljama, predaje o svojim osnivaima i o nainu na koji su nastali; uz sve to su imali svoje legende o mjesnim svecima zatitnicima. Legende o svecima, patronima domaih crkava zapisane su mnoge i na hrvatskom jeziku u djelima crkvene i nabone puke literature, s razgrnutim kasnijim odjecima i u usmenome sadraju. Legendarno hagiografska knjievnost znatno se obogatila golemim blagom te vrste u latinsko talijanskoj knjievnosti. Osim u glagoljskim brevijarima, kod nas gotova da i nema potpunih zbirki svetakih legenda ili ivotopisa za cijelu godinu nego je ta graa razasuta po zbornicima razliitog sadraja. U brevijarima je veliki broj lijepih legendi koje su s razliitih aspekata zanimljive za prouavati. Svetake legende su pod utjecajem s istoka i zapada, namijenjene ljudima koji bezuvjetno vjeruju u uda. Bliske su srednjovjekovnoj pripovjednoj prozi. Autor im je nepoznat, ali imaju pripovjedaa koji je posrednik i mi ga doivljavamo kao autora. Za razliku od apokrifa u legendama se spominju ljudi koji i nisu velike linosti iz Biblije ali imaju vjeru.

Literatura: Hercigonja E., Srednjovjekovna knjievnost, u knjizi: Povijest hrvatske knjievnosti knj.2, Zagreb 1975; 9 80 Hercigonja E., Tropismena i trojezina kultura hrvatskog srednjovjekovlja; Matica hrvatska, Zagreb 1994 Hrvatska knjievnost srednjeg vijeka, PSHK, knj.1 (tekstovi) prir. V. tefani, Zagreb 1969 Skupina autora: Zakopano blago,zaviajna zbirka