FILOZOFSKI FAKULTET U RIJECI ODSJEK ZA KULTURALNE STUDIJE PREDDIPLOMSKI STUDIJ KULTUROLOGIJE KOLEGIJ: UVOD U KULTURALNE STUDIJE (ak. g.

2006/2007) NOSITELJ: dr.sc. Aljoa Puar

PROPISANI ISPITNI TEKSTOVI

(VANO: Tekstovi oznaeni podcrtavanjem i podebljanjem nalaze se u ovoj itanci, a ostale tekstove s popisa treba pronai u izdvojenim tiskanim izdanjima ili fajlovima!) 1. Sardar, Z., Van Loon, B.. Introducing Cultural Studies, Cambridge: Icon Books, 1999. 2. Duda, D., Kulturalni studiji ishodita i problemi, Zagreb: AGM, 2002. (poglavlja: 1. Nadziranje znaenja, 4. Menocchio u shopping centru) 3. E. San Juan, Jr., Od Birminghama do Angkor Wata: razgranienja suvremenih kulturalnih studija 4. Jan Baetens, Kulturalni studiji nakon kulturalnostudijske paradigme 5. Cary Nelson, Lingvistinost kulturalnih studija 6. Craig Robertson, Arhiv, disciplinarnost i vladavina: kulturalni studiji i pisanje povijesti 7. Paul Willis i Mats Trondman, Manifest za etnografiju 8. Alan OConnor, Orao i kolibri: pitanja za kulturalne studije 9. Keyan G. Tomaselli, Plavo je vrue, crveno je hladno: furati obratne kulturalne studije u Africi 10. Williams, R., Culture, Popular (preuzeto s mree, nalazi se u posebnom fajlu) 11. Williams, R.. Analiza kulture (poglavlje iz zbornika, u radnoj verziji nalazi se u posebnom fajlu) SVI SU NASLOVI OBAVEZNI! SAMO ZA PRVI ROK U VELJAI (06.02.) DOPUTA SE SLOBODAN IZBOR IZMEU KNJIGE POD REDNIM BROJEM 1 (Sardar Van Loon) i TEKSTA POD REDNIM BROJEM 3 (San Juan). OSTALI TEKSTOVI SU OBAVEZNI, KAO I SADRAJ PREDAVANJA.

KULTURA I NJENI STUDIJI - ITANKA (ver. 0.1)

SADRAJ: I. Opasne veze i (ne)iznevjerena obeanja: povijest i sadanjost kulturalnih studija (Uvod) ........................................................................................................... 3 E. San Juan, Jr., Od Birminghama do Angkor Wata: razgranienja suvremenih kulturalnih studija................................................................... 7 Jan Baetens, Kulturalni studiji nakon kulturalnostudijske paradigme..... 62 II. Tamo gdje je stala moja tikla: o metodi/metodama u kulturalnim studijima (Uvod) ........................................................................................................ 81 Cary Nelson, Lingvistinost kulturalnih studija........................................87 Craig Robertson, Arhiv, disciplinarnost i vladavina: kulturalni studiji i pisanje povijesti......................................................................................... 108 Paul Willis i Mats Trondman, Manifest za etnografiju............................145 III. Sedmi kontinentio: ivjeti kulturalne studije (Uvod) ...................................................................................................... 159 Alan OConnor, Orao i kolibri: pitanja za kulturalne studije................163 Keyan G. Tomaselli, Plavo je vrue, crveno je hladno: furati obratne kulturalne studije u Africi........................................................................ 208

Izvorne engleske verzije radova dostupne su na upit kod nositelja kolegija. Tekstove su preveli: Hana Golubovac, Kristijan uni, Marin Tomljanovi, Bernarda Grini i Aljoa Puar. Uvodni komentari uz cjeline: Aljoa Puar. Objavljivanjem dodatno redigirane i lektorirane tiskane verzije ovog izbora za ispit e biti propisana ta doraena verzija, dok e se ova verzija povui iz uporabe!

Cjelina prva:

Opasne veze i (ne)iznevjerena obeanja:

2

povijest i sadanjost kulturalnih studija

Izbor se otvara specifinom i angairanom kritikom povijeu kulturalnih studija iz pera uglednog, multikulturalno obrazovanog filipinskoamerikog teoretiara interkulturalnosti. San Juanov kompleksan tekst ponajprije predstavlja snanu marksistiki intoniranu eklektiku kritiku izostanka klasne svijesti i svijesti o klasi u nekim utjecajnim ograncima kulturalnih studija. Rad prebire i neke druge marksizmu drage motive, poput sveope fetiizacije robe ili porobljenja (komodifikacije) sveukupnih drutvenih odnosa, ali i irih historijskih uvjeta mogunosti ljudske egzistencije okolnosti nastanka, mijene i opstanka subjekta. Tekstom se kritiki sondiraju problemi plitko-konstruktivistikog i politikoekonomski neutemeljenog poimanja roda, rase, nacije i drugih tematskih zona kulturalnih studija. Problemi su to koji nastaju nekritikim metodolokim preuzimanjem strukturalistike opsesivne lingvistinosti, poststrukturalistike opsjednosti drugostima i dekonstruktivistiko-postistikih uenja o izmicanju iole fiksirana smisla, te nijemoj apolitinosti trajnog zazora od pokuaja fiksacije smisla. Kreui se polifonijski kroz brojne i meusobno razliite glasove (anti)discipline kulturalnih studija, autor potvruje svoju nelagodu, pa i otvoreno neprijateljstvo, u odnosu na tradiciju europske metafizike i odravanje dualizma subjekt/objekt to ga se neuspjeno (ali zato uporno) pokuava prevladavati intervencijama iz pravca potpunog postmodernog rasplinua u mlako-drutvenokritikoj relativistikoj nemoi. Ako nita ne moe biti fiksiranim smislom, tada, paradoksalno, moe etiki upotrebljivo supostojati svaki akademski pripravak, pa i razliiti koncepti otpora. Otpor, premda nestvaran i neopipljiv, vie nije konceptualno nemogu. On je, dakle, teorijski i akademski mogu u svojoj nepostojanosti, pa ak i nepostojanju, to je paradoks nespojiv s klasinim marksistikim tradicijama historijskog materijalizma, pa ni s njegovim oputenijim i eklektiki otvorenijim britanskim izvedenicama ranom doksom kulturalnih studija.
3

San Juan ruku pod ruku kritizira liberalno-graanske teoretiare i njihovu analitiku zloupotrebu (kroz pogreno tumaenje) gramijanske hegemonije, kao i one poslenike kulturalnih studija to jeftinim populizmom etnografskih uvida u ivljene prakse tim praksama (za San Juana pravim plodovima hegemonizacije na koju pristaje nedominantni subalterni sloj) apriorno podaruju revolucionarni i uope drutvenokritiki potencijal, koje ove, sapete zakonitostima drutvene proizvodnje, nepravednom distribucijom stvarnog i simbolikog kapitala (pri emu je razlika ovog dvoga vie terminolokometodoloka do li supstancijalna!) ne mogu posjedovati, a kamoli kinetiki otputati u provalama transformativne dogaajnosti. Ovisei, u svom vatrenom materijalizmu, o viziji drutvenosti i pojmu kulture kao nadgradnje proizvodnih odnosa i naina proizvodnje, a nikako o naknadnim vizijama kompleksnih simbolikih obrazaca i interakcijskih intenziteta kulture, San Juan kao da se sprema rtvovati velik dio kolaa suvremene kulturologije, ne bi li joj vratio konkretnost i politiku otricu zagubljenu u akademskim labirintima nastanjenim lajavim i britkim (ali samo na jeziku) slugama i dvorskim ludama kapitalizma. Time, u maniri Eagletona i drugih starih/novih marksista, izlae dubokoj sumnji graevinu kulturalne teorije kao pozadinske logistike baze suvremenih kulturalnih studija. inei to, on nabraja kljune momente povijesti i sadanjosti (anti)discipline kulturalnih studija i prateih teorijskih pokuaja, osiguravajui propedeutiku korisnost rada. Tekst je mogue itati uz pokuaj rekonstrukcije pogoleme mree intertekstualnih povezivanja, za to bi se trebalo opskrbiti i familijarizirati s veinom izvora koje autor citira ili spominje, ali ga je mogue akceptirati i linearno, uvaavajui, dodue, njegovu (za poetnika realno: skrivenu) polifoninost, ali i profitirajui uslijed koherentnosti izlaganja. Za potpune akademske neofite, novonikle kulturologe i druge zainteresirane itatelje, rad e se do kraja rastvoriti i na ovoj reduciranoj razini tek uz povremeno posezanje za odgovarajuim prirunicima i rjenicima, no i u tom oekivanom naporu krije se pedagoka vrijednost San Juanova priloga.
4

*** S druge strane, rad Jana Baetensa naoko posve drugaije impostira raspravu o krizi i politikom angamanu discipline, snanije joj pridodajui kljuno pitanje interdisciplinarnosti. Premda se manje bavi povijeu (anti)disciplinarnog polja kulturalnih studija, a vie zdravim kritikama sadanjosti i projekcijom neposredne budunosti, te ga se objavljuje na drugom mjestu u ovom uvodnom dijelu posveenom temeljima kulturalnih studija, rad bi se moglo i trebalo itati i kao prikladno zagrijavanje za uvid u San Juanov kompleksniji prilog. Dodue, Beatensovi odgovori na krizu tiu se manje zagovaranja neke jasne politike pozicije ili metodoloke kole (to je, vidjeli smo, sluaj sa San Juanovim prilogom), a vie se zanimaju opeetikim i struno validnim zagovaranjem politike vanosti discipline koju, prema autoru, treba osloboditi od besplodnog revolucionarnog epirenja to ga se mjestimice stalo smatrati zamjenom za akademske poslove, te time obnoviti mogunost za realne drutvene ili unutarsveuiline politiki relevantne uinke valjano odraena kulturolokog posla. Pri tome treba razmotriti realne mogunosti ireg drutvenog angamana u odnosu na ograniene ciljeve nutarnje preobrazbe akademskog ivota (o kojoj pojedini ugledni kulturolozi obeshrabreno zbore kao o jedinom pravom drutvenom cilju /anti/discipline!). Beatensovi prijedlozi nisu posve originalni, a mjestimice ih zahvaa simplifikacija i nepoeljna brzopoteznost. Ipak, njegovi zakljuci o pojedinim novim tematskim ograncima (jezina politika, tehnologija, povijest, pravo), te o potrebi jasnijeg etikog (pre)vrednovanja misije kulturalnih studija nadaju se i tonima i propedeutiki korisnima.

E. San Juan, Jr. Centar za humanistike znanosti, Wesleyan University

Od Birminghama do Angkor Wata: Razgranienja suvremenih kulturalnih studija

Doba su trebala proi, stara carstva pasti i nova zauzeti njihovo mjesto, odnosi zemalja i klasa trebali su se promijeniti prije no to sam otkrio kako nisu vani kakvoa robe i korisnost, ve kretanje; ne gdje si ili to 6

ima, ve odakle si doao, kamo ide i kojom brzinom . (C.L.R. James)

Ono to je preivjelo ili opstalo u sukobima nedavnih "kulturalnih ratova" na Sjeveru, disciplina je ili istraivako polje zvano kulturalni studiji (dalje: KS). Kako je uplitanje KS u akademiju zapoelo krenjem konvencionalnih protokola, poinjem slinim prekrajem predgovorom u vidu putnih biljeki. Prolog smo oujka moja ena i ja nazoili konvenciji Nacionalne Asocijacije za Etnike studije u Orlandu, Florida, gdje smo zatekli gomilu turista u jeku praznika. Meu atrakcijama, o kojima se glas proirio putem neizmjerne reklame, nalazi se i muzej Salvadora Dalija smjeten u St. Petersburgu, Florida. Muzejska broura opisuje mjesto na est jezika (uz engleski, na njemakom, panjolskom, francuskom, portugalskom i danskom). U engleskoj verziji stoji: Svjetski poznat, Muzej Salvadora Dalija glasi za jednu od vodeih atrakcija na Floridi. Jedina je atrakcija na istonoj obali kojoj je ukazana ast da u Michelinovu vodiu dobije najvie ocjene. Dnevni obilasci zapanjujue muzejske zbirke pouit e vas, pritom vas zabavivi, o jednom od najveih umjetnika 20. stoljea, Salvadoru Daliju. Iznenadit e vas zbunjujui dvostruki prikazi i nevjerojatne slike; zaudit e vas kipovi, hologrami i umjetnika staklarija; rane slike u impresionistikom stilu i satovi to se otapaju oarat e vas. Jamimo vam da ete pronai neto posebno. Svakako uvrstite Dalijev muzej u centru St. Petersburga u svoje planove. Nema sumnje da se muzej natjee s tako popularnim favoritima kao to su Epcot Disney, Universal Studios, Sea World, Wonderworks i s tisuama drugih razbribriga etnikim restoranima, brojnim buticima, umjetnikim galerijama, suvenirnicama i razliitim simulacijama diznijevske ikonografije u bezbrojnim trgovakim centrima. Posjetili smo muzej da bismo se uvjerili. Stvarnost nije bila daleko od medijske halabuke. Kupovina u muzeju s nadrealistikim umjetnikim suvenirima i raznom robom jurnjava za pastiima i vizualnim jezinim igrama to priziva u sjeanje taktike prirune
7

kreativnosti i historiografskih oprostorenja Michela de Certeaua (Poster, 1997). Dobrodoli u Dali-land! Pomak na drugo poprite KS. Kasnije toga oujka sudjelovao sam na meunarodnoj konferenciji to ju je organizirao Fakultet knjievnosti i drutvenih znanosti Chiba u Tokiju (Japan). Tema konferencije bila je "U potrazi za paradigmom pluralizma: kulturalni i drutveni pluralizam i suivot u junoj i jugoistonoj Aziji". Konferenciji su prisustvovali znanstvenici s Tajlanda, Filipina, ri-Lanke, iz Indije i Pakistana. Plenarno je predavanje odrao vodei japanski znanstvenik prof. Mitsuo Nakamura koji je govorio na temu "Islam i civilno drutvo nada i zdvajanje". Tema mojeg uvodnog obraanja bila je "Paradoks multikulturalizma: etnos, rasa i identitet na Filipinima". Imajui na umu osobitu etniku homogenost Japana, kao i to da je tijekom Drugog svjetskog rata cilj japanskog carstva bio izgraditi "veliku istonoazijsku sferu koprosperiteta" , napomenuo sam kako je dijalog bio dobar poetak u istraivanju transformativnog potencijala "multikulturalizma". Multikulturalizam, zaet na Zapadu kao tema, anr, smjernica i disciplinarno usmjerenje, moe u azijskom okruenju biti smjeten u novi kontekst i sjedinjen s veim istraivakim projektima intelektualaca, vladinih dunosnika i ostalih protagonista u javnoj sferi. Postoji, naravno, stanovita udaljenost izmeu ovih inicijativa i KS. Disneyworld, Dali i Japan suvremenici su u okviru mojeg iseljenikog iskustva. Kako povezati Dalijev muzej, japansko zanimanje za pluralizam i moj poloaj filipinskog znanstvenika u SAD-u, kao elemente na kojima se temelji polje KS? Obzirom na injenicu da je analitika i sintetizirajua praksa zvana "kulturalni studiji" poprimila osobiti znaaj u svakom pojedinom sluaju situacijskog odreenja netko bi mogao i smjetaj muzeja Salvadora Dalija u turistiko-trgovaki kozmopolis i multikulturalnu konferenciju u japanskoj Chibi nazvati inovativnim polazitima za promiljanje o obeanjima KS. Sebe, knjievnog komparatista s Filipina, ali i specijalista za etnike studije na amerikom sveuilitu, smatram poveznim mjestom za susrete razliitih
8

drutvenih i humanistikih disciplina, susrete kultura "prvog" i "treeg" svijeta, popularnih/plebejskih slojeva kulture i preteito eurocentrinog akademskog diskurza. Oito, mogao bih biti iznimka, analogna situaciji u kojoj se nalazi tajvanski Taipeh globalni grad u nastajanju koji je postao jedno od poprita za razmjenu izmeu zapadnih KS i njihovih lokalnih praktiara. Putanje putujuih ideja ne mogu se, dakako, neposredno prevesti u urednu geopolitiku raunicu. Na koje, dakle, naine ovaj susret proizvodi znanje i pedagoku praksu koja moe biti iskoritena za ponitavanje hegemonije kapitala to se neprestano seli? Moe li se kritiki sustav koncepata, idioma, retorike i stila uvesti ili transplantirati iz engleskog Birminghama i amerikog Chapel Hilla u azijske, afrike i latinoamerike sredine, a da se pritom ne ojaa postkolonijalna hegemonija? Kako mi razrjeavamo, primjerice, napetosti izmeu imperijalizma Svjetske banke/Meunarodnog monetarnog fonda i predmetnog polja KS kao stratificiranih raznorodnih pokreta? SUVENIRI NADODREIVANJA U pogovoru sad ve kanonskoj itanci Cultural studies (1992), Angela McRobbie slavi upokojenje utjecaja imitatorskog i mehanikog marksizma, koje pripisuje Fredricu Jamesonu i Davidu Harveyu, na disciplinarno polje KS, i njegovu zamjenu dekonstrukcijom. Premda usporedo s tim biljei nestajanje "organskog intelektualca" (u Gramscijevu smislu) i bilo kakve drutvene klase kao pokretaa emancipacije, ona, ipak, tvrdi kako eseji u knjizi predstavljaju "oblik istraivanja koji je angairan i koji ne trai istinu ve znanje i razumijevanje kao praktine i materijalne metode za komunikaciju s podreenim drutvenim skupinama i pokretima, te za pomo u njihovom dolasku do moi (1992,721). U kojem smislu moe ovo jo uvijek nezrelo i osporavano podruje zvano "kulturalni studiji", to se izdvaja ponajprije po formalistikoj analizi tekstova i diskurza, biti pokretaem emancipacije, a kako
9

li tek revolucionarne drutvene promjene alosna stanja u kome se nalaze potlaeni narodi irom svijeta? Saeta pozadina moe usmjeriti moju kritiku suvremenih ortodoksnih kulturalnih studija. Kada su Richard Hoggart, Raymond Williams i E.P. Thompson, prvi zagovaratelji KS, po prvi puta u Britaniji ocrtali polje, ono je bilo izvorno namijenjeno kritici elitistikih i antidemokratskih metoda i tradicija koje su se nadvijale nad istraivanje kulturalnog izraza. Neposredno okruenje drugog poraa karakterizirao je trijumf liberalne demokracije nad faizmom, ustanovljenje socijalne drave i poetak hladnog rata. Kulturalna kritika odraavala je progresivne impulse toga razdoblja. Umjesto repliciranja klasnih podjela koje su dijelile kanonska djela od proizvoda masovne kulture, KS su promiljali cjelinu kulturalne proizvodnje, ukljuivi tekstove i sve znaenjske ili diskurzivne prakse, kao neomeenu domenu. Tako se oglaavanje, popularni anrovi poput trilera ili ljubia, filma, glazbe, mode itd. mogu itati (poput knjievnih tekstova) kao grupni ili drutveni fenomeni, a ne vie kao estetike ikone izmjetene iz vlastita konteksta proizvodnje, cirkulacije i potronje. Kultura, dakle, ne oznaava samo vjerovanja i vrednote, ve i obrasce ponaanja i simboliko djelovanje. To je slojeviti kompleks dispozicija i institucija koji Bourdieu (1998.) saima u koncept habitusa koji ukljuuje i objektivne strukture i mentalitete. Teoretizirajui o kulturama kao povijesno oblikovanim "nacrtima za ivot", potpunim nainima ivota, rani praktiari KS bavili su se kritikom i to ne samo aktivnosti i proizvoda "civilnog drutva" i privatnih ivota, ve i njihovih ideolokih prizvuka i politikih implikacija koje imaju po itav drutveni poredak. Jezikom dijalektike, kultura moe biti shvaena kao nain strukturiranja i oblikovanja drutvenih odnosa u skupini; "ali i kao nain na koji se ti oblici doivljavaju, razumiju i interpretiraju" (Clark i dr. 1976., 10). Pioniri britanskih KS oblikovali su svoju praksu kao intelektualno-politiki angaman u odnosu s realitetom moi s neravnopravnou u kasnomodernom kapitalizmu.
10

Nakon osnivanja Centra za suvremene kulturalne studije pri Sveuilitu u Birminghamu sedamdesetih godina, polje KS prolo je krivudav put rasta kroz vrenje mladenakog bunta ezdesetih, borbe za civilna prava i antiratne borbe u SAD-u, kinesku kulturnu revoluciju i oivljavanje "humanistikog marksizma". Razvija se od empirizma svojih zaetnika do strukturalistike faze, potom do altizerovsko-lakanovske (Althusser, Lacan) faze. Slijedio je gramijanski (Gramsci) moment, a onda je dolo do rastakanja u dekonstrukcionistikom post-strukturalizmu Ernesta Laclaua i Chantal Mouffee. Zato to je polje bilo posveeno ne samo institucionalnoj analizi, ve i kritici ideologije, klasina se problematika odnosa izmeu subjekta i objekta, tradicionalno formulirana kao odnos svijesti i drutva, ponovno potvrdila u opoziciji kulturalizma i strukturalizma. Moramo se prisjetiti kako su se i Thompson i Williams protivili pozitivistikom marksizmu koji je inzistirao na ekonomskim silama kao strogoj determinanti misli i djelovanja. Unutar openito marksistike perspektive, oni su pomaknuli naglasak na iskustva svakodnevnog ivota kao na kreativno uplitanje drutvenih skupina u oblikovanje povijesti. Prvi ravnatelj Centra, Stuart Hall, premda nadahnut svojim socijalistikim mentorima, postavio je temelje propitivanja kulturalizma i njegovih empiristikih preduvjeta. Usvajanje strukturalistike problematike preuzete od Althussera obogatilo je analizu ideologije kao prvotnog kulturalnog posredovanja pri kojemu su pojedinci interpelirani (zazvani) kao subjekti (u procesu neprepoznavanja, kao da je rije o slobodnim akterima). Subjekt je tako vien kao subjektna pozicija definirana povijesnim koordinatama i, s lakanovskim naglaskom, biografskim okolnostima. Empirijsku su istinu istisnula znaenja i interpretacije unutar zadanog konteksta. Kartezijansko je sebstvo, takoer nazvano transcendentnim egom znanosti, istisnulo koncept subjektne pozicije koja je proizvod uinaka tekstualnosti, ili preciznije, diskurzivne prakse. Umjesto iskustva kao kljune kategorije, privilegiranim tokama istraivanja postaju reprezentacije kroz masovne medije i druge tehnologije za irenje informacija.
11

Kultura se stala konstruirati kao proizvodnja znaenja i subjektivnosti unutar diskurza i reprezentacije. Obzirom da je subjekt proizlazio iz znaenjskih procesa, bilo je lako preoblikovati koncept politike u bitku za reprezentaciju. Ne samo da je subjekt identitet ili pozicija koju stvaraju drutvene i historijske strukture; on je takoer aktivno iskustveni subjekt, zahvaljujui paradigmi posuenoj od Gramscija. Premda je taj talijanski komunist bio gledan kroz revizionistiku prizmu, upravo je Gramscijeva kljuna interpretacija hegemonije (povijesnog bloka koji se bori za dominaciju i putem moralno-intelektualnog vodstva sebi osigurava pristanak) poziciji subjekta (sputanoj altizerovskim ideolokim dravnim aparatom) priskrbila sredstva za ponovno pripisivanje stanovite razine akcije. U istraivanju omladinskih subkultura, primjerice, Dick Hebdige (1979.) je ustvrdio kako omladina iz radnike klase nije pasivna i nepromiljena potroaica amerike masovne kulture; naprotiv, ona je transformirala znaenja onog to troi, presloila slike, stilove i vokabular amerike popularne kulture kao oblike otpora spram kulture srednje i vie klase. Izostavljena je Gramscijeva vjera da e klasno osvijeteno vodstvo radnike klase, zajedno sa kadrom organskih intelektualaca, voditi hegemonijsku bitku napaenih masa protiv pritisaka i izrabljivanja to ih vri kapital. Zbog ove drastine izmjene paradigme, moglo bi biti pouno osvrnuti se na problematizaciju i interpretaciju kulture Raymonda Williamsa, kako bismo mogli ocijeniti kasnije etape razvoja u polju KS. RE-KOGNITIVNO MAPIRANJE Postoji konsenzus o Williamsu kao izumitelju "kulturalnih studija", ili barem britanskog dijela tog podruja. Njegove dvije knjige, Culture and society (1958.) i The long revolution (1961.), za kojima su slijedile Marxism and literature (1977.) i The sociology of Culture (1981.), mogu se smatrati temeljnim dokumentima u kojima su oblikovani aksiomi, teoremi i hipoteze
12

koje treba istraiti, definirati i dodatno elaborirati. U zakljuku svoje sinteze iz 1982. godine tvrdi kako potpuno odgovorni kulturalni studiji trebaju biti "analitiki konstruktivni i konstruktivno analitiki" hvatajui se u kotac s "izmijenjenim i izmjenjivim odnosima" kako u kulturalnim formama tako i u drutvenim okolnostima. Postoji li ili ne jedinstvena upravljajua vizija ovog projekta moe se, smatram, oitovati u naelu prema kojemu treba biti primijenjen historijski, procesualni i relacioni (odnosni) pogled na drutveni totalitet kako bi se postigla demokratska, socijalistika koncepcija kulture. esto se frazom "kulturalni materijalizam" opisivalo Williamsovu teoriju i praksu kulturalne analize, njegov prepoznatljivi okvir kritike analize i interpretacije. U djelu The Long Revolution, Williams sintetizira svoja zapaanja o granicama britanske tradicije kulture-i-drutva (to ju je ranije istraio u Culture and society). Sveobuhvatno opisuje "kulturu" kao mjesto na kojem su se, kao posljedica povijesnih promjena u industriji, demokraciji, klasi i umjetnosti, stopila upravo pitanja o tim promjenama. U suprotnosti s tradicionalnim naglaskom na idejama ili idealima savrenstva odvojenima od materijalnog drutvenog ivota, Williams definira kulturu kao obrazac drutva kao cjeline, diferencirani totalitet i dinamiku drutvenih praksi. Kultura je tvorbeni drutveni proces, izraz ope ljudske energije i prakse. Ovo nadilazi etnografske, dokumentarne definicije kulture kao "cjeline naina ivota" (1958., 325). Umjetnost u ovom okviru nije vie privilegirana mjera najviih vrijednosti civilizacije; ona je tek jedan poseban oblik opeg drutvenog procesa u razmjeni znaenja, razvitka poznate, "obine" kulture. Dakle, knjievnost i umjetnost, proizvodi visoke kulture, tek su "dijelom opeg procesa koji stvara konvencije i institucije, kroz koje se znaenja koja zajednica vrednuje dijele i aktiviraju" (1961., 55). Svi drutveni odnosi, ukljuivi formalna pravila simbolike razmjene i njihova strukturalna ogranienja, moraju se istraivati kao stvarne prakse i "oblici ljudske energije" iji pun raspon ne moe iscrpsti niti jedan sistem nadmoi i podreivanja.
13

U djelu The Sociology of culture, Williams odbacuje idealistiko poimanje kulture nasljeeno iz buroasko-aristokratske tradicije i mijenja mehaniku materijalistiku inaicu. Podcrtava injenicu kako kulturalna praksa i proizvodnja ne proizlaze jednostavno iz stvorenog drutvenog poretka, ve su same tvorbene. Njegov novi pristup vidi kulturu kao znaenjski sustav "kroz koji se nuno (uz bok drugim sredstvima) priopuje, reproducira, doivljava i istrauje drutveni poredak" (1981., 13). Svjestan "kulturalistike" devijacije, Williams postavlja temeljni aksiom prema kojem je znaenje uvijek proizvedeno pod odreenim empirijskim i egzistencijalnim okolnostima. Jezik je "drutveno dobro i reciprona djelatnost, unaprijed usaena u djelatne odnose unutar kojih je svaki potez aktivacija onoga to je ve zajedniko ili reciprono ili moe takvim postati" (1977., 166). Iz krajnje historijskomaterijalistike perspektive, uporaba znakova iskaza ili govora kao drutvene prakse postaje "sustav znakova" za izvedbu. Novac, primjerice, kao i svaki drugi znak, postaje notacijom koja se izvodi u skladu s odreenim povijesno ogranienim konvencijama. Dihotomija izmeu oznaitelja i oznaenog tako se izmjeta u Williamsovoj tezi da jezik nije sustav znakova, ve "notacija aktualnih proizvodnih odnosa" (1977., 170). Termin koji obuhvaa izvedbu notacije u promjenjivim okolnostima jest "komunikacija", mrea praksi koja stvara "promjenjiva drutva" koja se sastoje od inova zajednike pripadnosti ili solidarnosti. Za Williamsa se, prema tome, znaenje tie jezika u povijesti, glavnog teorema dijalektiko-materijalistike semiotike. Nadahnut Bakhtinom/Voloinovim, Williams kao funkciju kulturalnih studija naglaava analizu drutvene i povijesne proizvodnje znaenjskih sustava, sustava koji su zapravo konstituirani i rekonstruirani naini oblikovanja. Podrobno konkretizirajui taj pristup u djelu The Country and the City kao analizu svih formi znaenja, ukljuujui na sredinjem mjestu pisanje, u sklopu aktualnih sredstava i uvjeta njihove proizvodnje (1984., 210), Williams ga definira kao "kulturalni materijalizam".
14

Williamsova se metoda analize ideolokih/intelektualnih struktura moe smatrati njegovim osobitim nainom obrauna s klasinom problematikom odnosa izmeu ekonomske baze i nadgradnje. Jo se jednom suoavamo s problemom uobliavanja, pritom izbjegavajui redukciju kompleksne veze izmeu svijesti i stvarnosti, izmeu tvrdnji o priroenosti i oznaivanju. Takav se problem biljei u drutvenim kategorijama miljenja i u neprekidnoj dijalektici izmeu znanja i materijalnih odnosa moi. Kako shvatiti vezu izmeu drutvene egzistencije i mentaliteta, a da pritom kompleksna grupna/individualna iskustva ne reduciramo na njihove duhovne biti ili statine drutvene forme? Williams kao uputstvo preporuuje sljedei aksiom: kulturalna analiza poinje "pokuajem da se otkrije priroda organizacije koja ini kompleks tih odnosa". Istraujui "opu organizaciju u pojedinanom primjeru", kulturalni kritiar tei otkriti "karakteristine uzorke". Povezujui odvojene aktivnosti umjetnosti, trgovine, proizvodnje, obitelji i politike, kulturalno istraivanje tei spoznati na koji se nain interakcije izmeu praksi i obrazaca ive i doivljavaju kao cjelina. Williamsov cjelokupni istraivaki projekt tie se dijalektike forme i sadraja, namjeravanosti i prilika za realizaciju to jest "svih aktivnih procesa uenja, imaginacije, kreacije, izvedbe." U njegovom istraivanju, objekt znanja nije vie tek pojedinac ve zajednice forme, kolektivni subjekt koji se ostvaruje u aktivnim procesima samodefiniranja: "to je nain da se vidi skupina u i kroz individualne razlike: ona posebnost pojedinaca i njihovih individualnih kreacija, koja ne nijee ve je nuan nain afirmiranja njihovih drutvenih identiteta, u jeziku, u konvencijama, u pojedinim karakteristinim situacijama, iskustvima, interpretacijama, idejama" (1980., 28-29). Kulturalnu kritiku zanima razumijevanje "stvarnosti proimanja, u konanom smislu jedinstva, najindividualnijih i najsocijalnijih oblika stvarnog ivota". Kako bi to postigli, moramo nadii izolirane tekstove/proizvode te istraiti "/njihov/ stvarni proces - /njihovo/ najaktivnije i specifino oblikovanje". Unosimo ovdje interes za odreivanje u smislu razina institucija i oblika artikuliranih materijalnim
15

sredstvima kulturne produkcije, aktualnim kulturalnim formama i nainima reprodukcije. Na koji su nain gramatika i sintaksa povijesti utkane u Williamsovu metodu? Da bi obuhvatio konfiguracije interesa i djelatnosti koje odlikuju neko povijesno razdoblje i u isto vrijeme zabiljeio "stvarni ivotni smisao" zajednice koja omoguuje komunikaciju, Williams rabi termin "struktura osjeaja": "Mi spoznajemo svaki element kao talog, no u iskustvu ivota u nekom vremenu svaki je element otopljen, nerazdvojivi djeli kompleksne cjeline" (1961., 47). U praksi kulturalne historiografije, Williams se bavio utvrivanjem povijesnih obrazaca, posebice znaenja i vjerovanja koja se aktivno proivljavaju i osjeaju te, dakako, mijeaju s "potvrenim iskustvom" sistematskih svjetonazora. Analizirajui formacije, Williams je razloio i fiksiranost "strukture" i spontanost tijeka (u nedostatku bolje rijei) senzibiliteta. Umjesto opisu cjeline i njenih obrazaca, Williams je kroz taj konceptualni instrument "strukture osjeaja" koji tono odraava dijalektiku drutvenog i karakteristino privatnog ili osobnog teio shvaanju "formirajuih i formativnih procesa", "praktine svijesti, karakteristine za sadanjost, prisutne u kontinuitetu ivljenja i suodnoenja". Podtekst ove interpretativne strategije lako je dokuiti: Williams se protivi pripisivanju ideja, znaenja i iskustava domeni primljenih uvida o nadgradnji koja, obzirom da je tek odraz ekonomske baze i njome je odreena, nema vlastitu autonomnost ili drutvenu djelotvornost. Kultura se ne moe jednostavno utrpati u domenu ideologije u smislu "lane svijesti" ili Althusserovih "imaginarnih odnosa". Jedan od postupaka za oslikavanje naina na koji "struktura osjeaja" djeluje kao modus historijskog objanjenja znaenja jest usredotoenje na niz Williamsovih eseja o modernizmu u djelu The Politics of Modernism. Jedan od eseja Williams zapoinje supostavljanjem dviju niti zbivanja u jedinstvenom povijesnom spletu okolnosti. U Zurichu 1916. dadaistiki se cabaret izvodio na broju jedan, Spiegelgasse, dok je na broju est iste ulice ivio stanoviti Herr Uljanov (Lenjin). Jedan od osnivaa dadaizma, Hugo Ball, prisjeao se kako
16

Lenjin mora da je uo glazbu i tirade umjetnika, njihovu donkihotsku i "neosmiljenu" opreku boljevikom "temeljitom svoenju rauna". Williams zamjeuje kako se unutar pet godina od pokretanja Dade revolucionarni avangardni teatar pojavio u novoosnovanom Sovjetskom savezu, europskoj periferiji. Williams zakljuuje primjeujui kako pojava modernizma iz metropolitanskog iskustva oznaava osebujno spajanje rezidualnih, dominantnih i nastajuih kulturalnih trendova, esto preklapajuih i suprotnih, podjednako iz metropola i iz kontroliranih graninih zona carstva. Pojam "strukture osjeaja" kao heuristiko orue za rasvjetljavanje socijalne povijesti formi takoer oblikuje Williamsova proirena istraivanja, naroito u The Country and the City, a jednako i u njegovim poglavljima "Socijalna povijest dramskih formi" i "Realizam i suvremeni roman" u The Long Revolution and Television: Technology and Cultural Form. U potonjoj knjizi, Williams naglaava koliko je bitno da tehnologija, njena primjena i odgovori na nju, budu shvaeni "unutar definirajuih granica i pritisaka" pojedinog povijesnog razdoblja u nekom specifinom drutvu. Tako viena, televizija za njega poinje manifestirati svoju kulturalnu formu kao odgovor na posebnu krizu industrijskog kapitalistikog drutva, posebno na spoj drutvenog kompleksa privatiziranog doma i mobilnosti. Sekvenca ili tok u televizijskom programu obuhvaa, za Williamsa, i rezidualne, dominantne i nastajue trendove u povijesti komunikacije. U meuvremenu, u The Country and the City, Williams ocrtava promjenjivost tona i osjeaja spram promjenjivih i preoblikujuih prostora grada i sela. Upozorava nas da ne postvarujemo slike i sjeanja, da budemo osjetljivi na neizmjernu stvarnu varijabilnost naih ideja o ivljenim prostorima i da registriramo slivenost postojanosti i promjene: "Jer doista trebamo promatrati, kako u sluaju grada tako i ladanja, stvarne socijalne procese alijenacije, separacije, izvanjskosti, apstrakcije...iskustva izravnosti, spoja, uzajamnosti, dijeljenja, koji sami, na posljetku, mogu definirati to bi mogla biti prava deformacija" (1973., 298). Putem svojeg pojma "spoznatljivih
17

zajednica", koji povezuje epistemoloki realizam i utopijsku spekulaciju, Williams odreuje "totalitet" kao modus komunikacije i razmjene meu razliitim praksama. Ona naglasak stavlja na odnose, ne na autonomiju sfera aktivnosti. Prema Alanu O'Connoru, "spoznatljiva zajednica" opisuje "diskurznu strategiju prije no neposredno iskustvo ili 'organsku' zajednicu" (1989., 68). Drugim rijeima, ne postoji organska zajednica bez avova u kojoj iskustvo nije diskontinuirano, fragmentarno, potrebito povezujue inteligencije ili senzibiliteta. Umjetniki rad i kritika analiza proizvode poveznice. U tijeku te historizirane estetike mjesta, Williams nas iznova podsjea na dijalektiku izmeu drutvene svijesti i potreba. On podcrtava imperativ otvorenosti spram promjenjivog objektivnog svijeta u koji je kritiar "uvijek ve" uklopljen: "Jer ono to je spoznatljivo nije samo funkcija objekata onog to se nadaje spoznaji. Ono je i funkcija subjekata, promatraa onog za im se udi i to treba biti spoznato" (1973., 165). I tako, pojam odreenosti (determinacije) djeluje u smislu "ogranienja i pritisaka", uvodei razine djelotvornosti u ono to bi inae bilo monolit, stalna praksa" istovetna utilnim, socijalnokonstituiranim praksama. Williams se vraa pitanju odreenosti u kljunom ogledu "Baza i nadgradnja u marksistikoj kulturalnoj teoriji", u kojem odgovara kritiarima koji opovrgavaju njegovo organicistiko stajalite. Williams prihvaa uslojenu arhitektoniku svakog kulturalnog veziva. Dotjeruje svoje shvaanje vieslojnog totaliteta utemeljenog na drutvenom djelovanju i klasnom ustroju drutva: "naela ove organizacije i strukture moemo smatrati izravno povezanima s odreenim drutvenim intencijama vezanim uz injenicu da je odreena klasa na vlasti " (1980, 36). Ova intencionalnost postaje preciznija ako preuzmemo Gramscijevu teoriju hegemonije. Hegemonija za Williamsa znai nau doivljenu ili proivljenu stvarnost, "cjelinu praksi i oekivanja; na troak energije, nae uobiajeno razumijevanje prirode ovjeka i njegova svijeta", "zdravi razum" koji legitimira postojei socijalni sistem raspodjele i hijerarhije moi. No niti jedan sociopolitiki poredak ne moe iscrpiti itav spektar
18

ljudske prakse, energije i namjera jer "oblici dominacije izabiru i, posljedino, iskljuuju puni raspon stvarnih i moguih ljudskih praksi." Naposljetku, odreenost je neujednaena i moemo ju izraziti tek kao osjeaj ogranienja i pritiska, a ne kontrole ili stroge uzronosti, ostavljajui mjesta za unaprijed zamiljene i utopijske eksperimente u mapiranju iskupljene budunosti neeg to priziva telelologiju kritike fantazije Ernsta Blocha i nasljeenu praksu ukazivanja dobrodolice onom "Jo ne" (Howard, 1977). Mi danas moemo ocijeniti udaljenost koju su KS prevalili od Williamsova "kulturalnog materijalizma". Postmodernistiki feti reprezentacije i njegova artikulacija decentriranog neoliberalnog subjekta preoblikovala je, ako ne i odbacila, pojam "strukture osjeaja" koji je zaet kao posredovanje izmeu subjekta i objekta. Ne samo to je dijalektika diferencijacije kompleksnih formacija izbaena u korist mikrofizike disperzne moi i njenih lokalnih pripovijesti, ve se opozicija subjekt/objekt vidi tek kao "posljedica uvjeta djelovanja postulirane funkcije", pri emu je znanje posljedica ope volje za mo. Od Williamsova kulturalnog materijalizma kreemo se ka vremenu "anarho-nieanstva" koje, pak, ne priznaje mogunost objektivnog znanja i drutvene emancipacije (Callinicos, 1982.). Promjenjivost i udljive metamorfoze KS mogu se utvrditi popisivanjem njihovih raznolikih trendova i tendencija. VARLJIVI SPLETOVI OKOLNOSTI Zbornik Cultural Studies (1992) to su ga uredili Lawrence Grossberg, Cary Nelson i Paula Treichler ustanovio je konsenzualnu doksu o disciplini. Sada moemo KS cijeniti kao vii oblik brikolaa ovisnog o kontekstu, ali i anti-/post-/multi-disciplinarnog, pruajui jamstva valjanosti ili pragmatinog, mjerodavnosti i stratekog potiui i samopromiljajueg, s tradicijom i vokabularom to se opiru kodifikaciji ne beskrajno samopromiljajue zapitkivanje. To je polje prijepora ispresijecano razliitim
19

pozicijama i putanja, navodno otvoreno. to znai brikola? On obuhvaa tekstualnu analizu, semiotiku, dekonstrukciju, etnografiju, intervjue, analizu fonema, psihoanalizu, rizomatiku, analize sadraja, anketu itd. karnevaleskno sajmite za svakog uradi-sam majstora! Britanski strunjak za KS Richard Johnson opisuje tri modela KS u terminima proizvodne utemeljenosti, tekstualne utemeljenosti i studija ivljene kulture (1996, 107). Premda tvrde da ne postoji jedinstveni narativ ili definicija KS, Grossberg i njegovi kolege spominju dvostruku artikulaciju KS: kulturalna praksa i proizvodnja kao temelj na kojem se istovremeno odvijaju analiza, politika kritika i angaman. Istraujui povijesno utemeljene prakse, reprezentacije, jezike i obiaje pojedinanih formacija, KS takoer istrauju: proturjene oblike "zdravog razuma" ili banalna razumijevanja koja navodno priskrbljuju sredstva za borbu protiv stega drutvenog poretka. Grossberg i kolege piu: Bez obzira na to istina je da su napori kulturalnih studija da rekonstruiraju kulturu i povijest radnike klase i sintetiziraju progresivne tradicije u Zapadnoj intelektualnoj povijesti od poetka imali i otvorene i indirektne politike ciljeve (5). No koje su izravne posljedice i implikacije pojmova kao to su politika kritika, progresivno i angairanost? Otvoreni i indirektni politiki ciljevi podudaraju se, naposljetku, s jezikom i sustavima znakova. Poststrukturalizam je opet uspostavio formalistiki idealizam. Od tog trenutka, pitanja reprezentacije te redukcija ideoloke komponente kulturalne proizvodnje na diskurz i znanje-mo (posudimo li fukoovske pojmove) postaju rutinom. Hall je 1992. godine reafirmirao primat diskurzivnih i tekstualnih procesa nad politikom ekonomijom: takvi procesi nisu odraz ve temelj za oblikovanje suvremenog svijeta: temeljni su koliko i ekonomski, politiki ili drutveni procesi koji ne djeluju izvan kulturalnih i ideolokih uvjeta (13). Jedno je rei da uinci ekonomskih i politikih procesa ovise o znaenju i da isti procesi imaju kulturalne i ideoloke uvjete postojanja; druga je stvar zakljuiti da tekstualnost i reprezentacija zajedno s ekonomskim i politikim silama i u
20

izolaciji od njih, izgrauju drutveni i politiki sustav koji nastanjujemo. Podreivanje odnosa moi diskurzivnim odnosima ili kulturalnim praksama vraa nas jednostranom kulturalizmu od kojega se Hall izvorno pokuao odmaknuti, mada je sada uvedena teorija diskurzne artikulacije ne bi li preduhitrila takve kritike primjedbe o redukcionizmu ili idealistikom formalizmu na raun onoga to tei biti napredak u odnosu na vulgarni marksizam. Ovaj je problem ve bio unaprijed najavljen cijelim tijekom Williamsovog hrvanja s mehanikim materijalizmom i sociologijom kulture Luciena Goldmana. Njegov pokuaj da razrijei rez izmeu teorije i prakse rezultirao je detaljno iznijansiranom kategorijom strukture osjeaja, oblikovanom u mnogim djelima, posebice u Marksizmu i knjievnosti i Problemima materijalizma i kulture. No ovdje bih se htio pozabaviti posljednjom prilino utjecajnom rekonstrukcijom problematike kulturalnih studija, preciznije, teorijom i metodom artikulacije razliitih razina znaenja utjelovljenih u formama kulturalnih reprezentacija, problematikom koju je prvi razradio Stuart Hall. Smjer svog istraivanja i svoje prioritete Hall je pokuao razjasniti u intervjuu iz 1985. godine: Artikulacija je, dakle, oblik spajanja koji pod odreenim uvjetima moe stvoriti jedinstvo dva razliita elementa. To povezivanje nije nuno, odreeno, apsolutno ili esencijalno zauvijek. Moramo se zapitati pod kojim uvjetima veza moe biti skovana ili stvorena? Stoga je takozvano jedinstvo diskurza zapravo artikulacija razliitih, zasebnih elemenata koji mogu biti ponovno artikulirani na razliite naine jer nemaju nunu pripadnost. Jedinstvo koje je vano jest poveznica izmeu artikulirana diskurza i drutvenih sila s kojima on moe, ali ne mora, pod odreenim povijesnim uvjetima, biti povezan. Prema tome, teorija artikulacije je i nain razumijevanja kako se ideoloki elementi pod odreenim uvjetima meusobno vezuju unutar diskurza i nain da se

21

zapitamo kako se oni u specifinim spletovima okolnosti vezuju ili ne vezuju za odreene politike subjekte. (Hall 1996, 142-143)

Ovaj pristup preoblikuje altizerovsku ideju interpelacije. On tei razmrsiti elemente bilo kojeg ideolokog kompleksa od njegovih klasnih korijena ili veza, dajui novom skupu mo da otkrije svoj subjekt. Takoer, tei omoguiti tom subjektu da svoju povijesnu situaciju uini spoznatljivom bez reduciranja tih oblika spoznatljivosti na njihov socioekonomski ili klasni smjetaj ili drutvene poloaje (1996, 142). To podrazumijeva da ideologija poput taerizma, premda usidrena u torijevskom konzervativizmu, namee politiku pozicioniranja razvijenu supostavljanjem obinih, zdravorazmuskih vjerovanja masa s klasno utemeljenim svjetonazorom. Za rasvjetljavanje tog hegemonijskog poriva potrebna je teorija diskurzivne artikulacije koja e razotkriti naela po kojima se raznoliki elementi organiziraju da bi promicali neoliberalnu politiku platformu.

PUTANJA UDNJE Nain na koji su dijelovi sloeni odreuje prvenstvo prije nego li njihova supstancija ili vanost. Prevedeno u gramatiku i sintaksu KS, teorija artikulacije gotovo postaje metodolokom dogmom. Hall tvrdi: Artikulacija je dakle oblik spajanja koje, pod odreenim uvjetima, moe sainiti jedinstvo dvaju razliitih elemenatabitno "jedinstvo" jest poveznica izmeu tog artikuliranog diskurza [sastavljenog od elemenata bez ikakve nune "pripadnosti"] i drutvenih sila s kojima u odreenim povijesnim okolnostima moe, ali ne mora nuno, biti povezan (1996., 141). Hall naglaava a priori sluajnost i ad hoc prijelaznost koje su u osnovi artikulacijske prakse. Moe se

22

posumnjati da tko god posjeduje dovoljno politike moi moe ono sluajno pretvoriti u nuno. Neodreenost prikazuje svoju prividnu suprotnost: oportunistiki Realpolitik. Zapoevi kao reakcija protiv determinizma, redukcije ideologije na politiku ekonomiju, ova teorija artikulacije odaje se kao pragmatika epistemologija koja drutvene promjene tumai kao proizvoljne, ak i nepotrebne, podlone diktatu onoga tko posjeduje najveu mo. Kada Hall objanjava ovaj modus operandi KS, rabei rastafarijanski pokret kao modulaciju raznorodnih ideolokih elemenata uz odreene povijesne tendencije, on ukazuje na potrebu da se u obzir uzme "duh povijesnih formacija". Ipak, od toga se odustalo. Dogaa se povratak primarnoj tezi po kojoj religija, poput bilo kojeg drugog ideologijskog kompleksa, djeluje kao jezik ili diskurzivna tvrdnja otvorena irokom spektru eksperimentalne igre. Ideologija, dakle (ako je to jo uvijek odriv pojam), koja pojedince promee u politike sile, nije nuno prisutna u socio-ekonomskoj strukturi ili u objektivnoj stvarnosti; ukratko, "popularna snaga organske ideologije" je "rezultat artikulacije" (1996., 145). U ovom pitanju iskuavam dio debate: Mogu li sve kulturalne prakse, dakle, biti svedene "nagore" na diskurz ili jezik, i mogu li svi subjektiviteti ili subjektne pozicije biti zamiljene kao da su stvorene diskurzom? Hall upuuje na granicu teorijskog redukcionizma Laclau/Mouffeea i njegova protezanja u psihoanalitikim pokusima. On nas ui da lociramo kulturalne/diskurzivne prakse "unutar odreujuih granica sila materijalnih odnosa, i izvlatenja prirode... Materijalne su okolnosti nuni, ali ne i dostatni uvjeti svih historijskih praksi", no takve okolnosti moraju biti promiljane u "njihovim odreenim diskurzivnim formama" (1996., 147). Takvo shvaanje prakse pribliava se materijalistikoj dijalektici objekta i subjekta shvaenoj kao interaktivni proces bivanja i postajanja.

23

Hall je svjestan da pragmatizam Realpolitika zlorabi utjecaj teorijskog bricolagea, to se vidi i u nekim primjenama Foucaulta i dekonstruktivistike tradicije. Na nesreu, takve se zloporabe potiu neadekvatnou teorije artikulacije: ona ne moe dokuiti unutarnje odnose dijelova unutar dinamike cjeline jer njena razina apstrakcije odbija dokuiti unutarnje impulse i potencijale elemenata koje se artikulira, jedinstvo i protuslovlja koja ih ine silom koja oblikuje nain na koji se oblikuje itava galaksija sila. Ono to nedostaje, dijalektiko je jedinstvo kontinuiranog i nekontinuiranog to generira dinamiku suvislost (Lefebvre 1968.). Nadalje, unutarnja transformacija svakog artikuliranog trenutka kategorija posredovanja unutar totaliteta (Meszaros 1972.) ostaje nerazjanjivom, pa i zagonetnom. Dok Hall priznaje da se rastafarijanizam usredotouje na odrednice ekonomskog ivota jamajkanskog drutva, njegov status proizvoda diskurzivne artikulacije, ujedinjene sile s nesjedinjenim kolektivnim subjektom, ima drugaije podrijetlo. Rastafarijanizam je zaet kao sjedinjujua ideologija koja obuhvaa ekonomske odrednice i stvara blok drutvenih/politikih snaga na neholistiki nain kroz pregovore, kompromise i druge reorganizacije. No, kako se ta ideologija tono materijalizira, ostaje tajnom. togod nae elje nagovijetale, stvarni se svijet dokazao mnogo tvrdoglavijim i nepokornijim. Znalci KS otkrivaju to svakodnevno. Kako je pokazao sociolog Jorge Larrain, stari marksistiki koncept ideologije dostajao bi za kritiku taerizma kao osvetnikog povratka starim i temeljnim naelima buroaske politke ideologije koja je bila postupno zaboravljana kroz godine socijalne demokracije, drave blagostanja i kejnezijanizma (Keynes) (1995., 66), starih ideolokih vrednota mitskog slobodnog trita - slobode i vlastitog interesa baziranog na vlasnitvu. No, ovoga puta, splet okolnosti osamdesetih godina ne ponavlja viktorijanski spoj Benthama i Milla. Otuda proizlazi taerijanski naglasak na vlasti, zakonu i redu, obitelji i tradiciji; domoljublje se zaziva kako bi prikrilo prave uzroke kapitalistike krize, krize iji su simptomi nezaposlenost, siromatvo, rasna diskriminacija, kriminal, novi oblici nasilja,
24

nacionalne i regionalne podjele, zaotreni klasni sukobi, itd. Takva populistika autoritarnost nije niti proizvoljna niti sluajna. Kako bismo se suprotstavili njenim uincima, potreban nam je konceptualni okvir organske krize kapitalistikog sustava bez kojeg metoda artikulacije moe otkriti samo kratkoroni oportunizam, pa ak i zavaravajui liberalizam u programu Maragaret Thatcher. Viena kao programatska formacija (u Williamsovom smislu), Hallova teorija artikulacije odgovor je na novi povijesno-politiki razvoj koji, mislim, ne dozvoljava da ga ovaj semiotiki manevar rasvijetli. Hallova tema nije toliko inovativni izgled buroaske hegemonijske vlasti, koliko potreba prepoznavanja politike ekonomije klase u interakciji s rasom, rodom, nacionalnou i drugim novim drutvenim pokretima. Klasa zasigurno nije tek jo jedan banalni aspekt identiteta. Kako bi ti pokreti stupili u interakciju, neophodno je razumjeti koji bi im pozadinski totalitet omoguio dijalog i stvaranje saveznitva, kovanje lanca jednakosti za koji Laclau i Mouffe vjeruju da predstavlja katalizitor radikalne demokracije. Poststrukturalistika varljivost ovdje se pokazuje tetnom. Vrednujui, ak postvarujui trenutak artikulacije, Hall tei iskljuiti iru epohalnu pozadinu trenutak koja funkcionira kao preduvjet mogunosti za shvaanje oblikovanja konjunkturnih posebnosti. Posluimo se Williamsovom terminologijom: ivljenog iskustva opet zasjenjuje kategoriju (rezidualne, dominantne, nastajue), zasjenjuje strukturirajui modalitet osjeaja kojim se bavi kulturalna analiza. Fredric Jameson smatra artikulaciju ili medijaciju/posredovanje (da upotrijebim filozofski termin) sredinjim teorijskim problemom kulturalnih studija. On je vidi kao preciznu, a katkad i prolaznu totalizaciju u kojoj se planovi rase, roda, klase, etnosa i seksualnosti presijecaju, inei tako operativnu strukturu (1995., 269). Premda Hall istie kako artikulacija imenuje jedinstvo diskurza i socijalnih sila pod odreenim, ali ne i nunim povijesnim okolnostima, on paljivo istie kako je rezultat artikulirana kombinacija a ne samo sluajna veza - kako je rije
25

o strukturiranom odnosu izmeu dijelova, tj. odnosu dominacije i podreivanja (1992., 325). Ono to me zabrinjava, nain je na koji je takva teorija artikulacije rabljena u suvremenim KS. Problem moe biti ponavljanje tjeskobnosti u vezi s ponovnim nametanjem klasnog redukcionizma ili ekonomizma kao reakcije na biopolitiku identiteta i anarhizam lokalnih narativa. Ranije sam spomenuo estu brigu praktiara KS da se pri isticanju drutvene povijesti i politike ekonomije rtvuje problem djelovanja. Jedan znanstvenik, primjerice, tvrdi kako enska potronja holivudske kinematografije, ili uostalom bilo kojeg predmeta kulturne razmjene, ne ilustrira samo mo hegemonijskih sila u definiranju uloge ena kao potroaa; potronja je zapravo poprite dogovorenih smislova, otpora i prisvajanja, koliko i podreivanja i izrabljivanja (citirano u Strinati 218). Shvaajui pasivnu potronju kao autonomnu aktivnost, populistiki orijentirani KS ignoriraju estetizaciju same proizvodnje dobara (Wood 1992.), pogreno pripisujui izvor uitka i djelovanja obliku vrijednosti (razmjeni) umjesto pravoj vrijednosti (uporabi) (Sohn-Rethel 1978.). U meuvremenu, podjela na fiziki i umni rad, stvorena u robnoj razmjeni i buroaskim odnosima vlasnitva, nastavlja prikrivati povijesnost slika, kodova, artefakata i habitusa instrumentalizirana. Moemo li obnoviti radikalno nadahnue KS? Stuart Hall neprekidno nas podsjea na sredinju problematiku KS u trenucima nastajanja: kultura (znaenje, simbolike forme, znaenjske prakse, diskurzi) smjetena u kontekst promjenjivih drutvenih odnosa i organizacije moi. Analiza semiotikih i diskurzivnih praksi poveznica izmeu jezika i knjievnosti te politike ekonomije i oblika proizvodnje ukljuuje i preispitivanje poloaja kolektivnih subjekata u povijesti, proizvodei kritiku tih praksi i poloaja. Hall ovako komentira kasniji razvoj: Formalni dekonstruktivizam koji ne postavlja pitanja o uklapanju simbolikih procesa u socijetalne kontekste i njihovom preklapanju s moi, nije zainteresiran za problematiku kulturalnih studija (1999., 390). KS
26

kultura ostaje naturalizirana, nerazumljiva i

se, dakle, prepoznaju po svojem razotkrivanju upletenosti kulturalnih praksi u mree moi. No, je li dovoljno inzistirati na povezivanju diskurza, drutva i moi kao temelju legitimacije tog novog pristupa? to ovdje znai mo? Kako je ona vezana s politikom ekonomijom i kompleksnom dinamikom drutvenih odnosa? Nije li to, po sebi, formula, igra praznih apstrakcija, obzirom na to da nema istraivanja svrhe, programa ili historijskog usmjerenja? Nije li to prevakavanje rudimentarnog empiristikog zahtjeva da se ideje formuliraju u drutvenim i politikim kontekstima? Svi se komentatori slau da je verzija marksistikog redukcionizma, poznata kao ekonomizam, pokrenula revolt protiv ljevice. to se dogodilo kao reakcija karikaturalnom stvarno postojeem marksizmu? Unato tvrdnjama da pobunjenici ponovno uspostavljaju djelovanje i slobodu subjekta, dolo je do skretanja u atavistiku ideologiju i mranjaku reakciju. Vjerujem da su ponuene ispravke preveliki naglasak na formalisitkoj metodologiji isprepleten s organicistikim (Leavis) ili nihilistikim pretpostavkama (poststrukturalizam), rezultirale nehotinim prihvaanjem KS. Nikada nisu bili dovoljno radikalni da razore logiku kapitala i ideologiju kvantifikacije konkretno uporabljivih vrijednosti u apstraktne ekvivalente (gotovinska jezgra), zakon laissez-faire razmjene koja vlada tritem. Vremenom su KS postali organon elite, akademski ideoloki dravni aparat koji prijei funkcioniranje ak i starog stila Kulturkritik. Terry Eagleton skree nau panju na manjak zanimanja za dravni aparat nasilja i prisile (2000, 43) kao onesposobljujui manjak kako kulturkritike, tako i suvremenog kulturalizma (2000., 43).

RANJIVOSTI Francis Mulhern ponudio je jednu od najpronicavijih analiza ovog raspada. Koristei Gramscijev sloen pojam hegemonije za pripisivanje vee
27

slobode subjektu, postmoderni KS preuveliali su mogunost osloboenja od ustanovljene injenice dominacije. U popularnoj kulturi pronalazimo i podreenost i otpor, porive za otporom u odnosima dominacije, kao i nunu komodifikaciju. Prema Mulhernu, KS, odbacujui totalitet, ignoriraju elitne kulturalne oblike i uzvisuju popularnu/masovnu kulturu kao intrinzino subverzivnu u odnosu na izrabljujue oblike proizvodnje. Na taj nain previaju poraznu povijesnu stvarnost nejednakosti i podreenosti koja uvjetuje obje kulturalne forme (1995., 34). Zbog davanja prednosti komodificiranoj razonodi i aktivnostima preivljavanja koje nalazimo u trinim stilovima ivota , Mulhern tvrdi kako kulturalni studiji zapravo spontano naginju konformizmu jo gore teorijskoj optereenosti satelitskom televizijom i robnim centrima (1995., 35). Pierre Bourdieu uvjerljivo tvrdi da kultura legitimira drutvenu nejednakost pri emu je potronja u funkciji legitimiranja drutvenih razlika. Sam je ukus duboko ideologian diskurz, oznaka klase (Thompson 1984.). Potkrijepljena u kolama i drugim institucijama, kulturalna proizvoljnost nanosi simboliko nasilje utuvljujui habitus pogrenog prepoznavanja. Kulturalne hijerarhije stoga se ine racionalnima i na taj nain opravdavaju ekonomsku i politiku dominaciju (Bourdieu 1993.). Ne udi to nam je potrebna prikladna teorija kulturne politike. Ako je kultura svakodnevnog ivota ispolitizirana, a sve se razliitosti odmah smatraju oslobaajuima onda to rastvara mogunost da kultura bude polje politike borbe, dokazuje Mulhern. Zato? Zato to je politika hotimina praksa koja namee red i eli odrediti znaaj drutvenih odnosa, dok kulturi ija je glavna funkcija proizvodnja znaenja odreivanje drutvenih odnosa savjetom, zabranom i prisilom nije glavnom svrhom. Dva se podruja ne bi trebalo ni brkati niti uzimati za jedno. Politiki sud i kulturalni sud su razliiti i ne podudaraju se, kako nas Gramsci ui. Mulhern zakljuuje kako ortodoksni KS sve razlike vide kao apsolutne, dok politika cilja na ujedinjene fronte i taktika saveznitva u potrazi za odreenim ciljevima. Briui ovu razliku, pretapajui politiku u kulturu, KS
28

naputaju potragu za politikim solidarnostima i fiksiraju partikularizme kulturalnih razliitosti raznih kulturalnih praksi kao politike po sebi. Mulhern KS doivljava kao isprazne jer nekritiki prihvaaju vezu masa i konzumeristikog kapitalizma, to je zapravo krajnji rezultat njihove volje da se odupru svim determinizmima: Nema mjesta, a zapravo ni potrebe, za borbu ako je sva popularna kultura, odvojena od visoke kulture i povijesne stvarnosti nejednakosti i dominacije, ve aktivna i kritina, ako su televizija i kupovina ve uiteljice subverzivnog (1995., 40). Treba razlikovati kulturu kao univerzalnu vrijednost od kulture kao zasebnih oblika ivota. Neil Larsen je ovu tezu otro formulirao u svojoj kritici populistikog pravca KS koji zagovara John Fiske. Fiske jednostavno iitava ono popularno kao neposrednost, kao svakodnevno, dok je estetika, zatoena u idealiziranoj transcendenciji, protuslovna ideologija samog modernizma, u kojoj su normativne suprotnosti izvrnute (Larsen 1996, 91). Osim povijesnih neprilika radikalne ljevice u Britaniji, i postrukturalistiko je pretjerivanje s jezikom i semiotikom pridonijelo onome to bih nazvao metafizikim obratom u KS. Socioekonomske odrednice oblikovale su priroenu nepostojanost KS. Evolucija od kulturalnog empirizma do altizerovskog strukturalizma zavrila je neutralnim, ako ne i proturevolucionarnim itanjem Gramscija (Bocock 1986). Koncept ideologije je proien i hegemonija je zamijenila kritiku ideologije. Potpuno previajui razliku klase za sebe i klase po sebi koju nalazimo u Marxovom Brumaireu osamnaestom i ostalim djelima, Laclau vidi Gramscijev pojam hegemonije ovisnim o moralnom/intelektualnom vodstvu radnike klase koje je istovetno s povijesnim blokom. Taj blok stvara politike subjekte (radnika klasa, ene, zatitnici okolia itd.) koristei oblik istovetnosti ukratko, politika kao artikulacija. Heterogeni blok slui kao pozornica za izvedbu performativne, neiskrene slobodne igre. Imanencija smjenjuje transcedenciju pomou proturjeja. Dok Laclau i Mouffe u Hegemoniji i socijalistikoj strategiji tvrde kako kolektivnu volju
29

takvog bloka kuju organski intelektualci, a volja se izraava u politici kompromisa koja ujedinjuje taj blok, kasnije tvrde da u drutvu postoji vie no jedan centar hegemonije. Polje artikulacije odreeno je u onom drutvu koje vie nije skrpani totalitet, ve otvoreno polje; otvorenost drutvenog kao temelj ili negativna esencija postojeega i razliita drutvena ureenja kao krhki i, u krajnjem sluaju, propali pokuaji pripitomljavanja polja razliitosti (1985, 95-96). Odbacujui pojmove nain proizvodnje, drutveni oblici, nadodreenost i tome slino, Laclau i Mouffe tvrde kako artikulacijske prakse, koje ustanovljavaju identitete elemenata putem odnosa, konstruiraju drutvenu stvarnost. Iz toga proizlazi: Svaki je identitet odnos...Ne postoje ni esencija niti struktura koje bi uzrokovale oznaitelja, drutveni je identitet simbolian i proizlazi iz odnosa, nije uvren neovisno o ikakvoj artikulaciji, mada priznaju privremene vorine toke koje uvruju znaenje unutar simbolikog polja (1985., 113). Ali koji je to razlog ili koja svrha artikulacije? Ipak, doputam da motivacija i ciljevi ovog istraivakog programa nisu nejasni: okrenuti su legitimaciji neodreenosti kolebanja postkejnezijanskog (Keynes) trita, privatizaciji drutveno proizvedenog znanja i izraavanju nepomirljivih proturjeja unutar svakog drutva koje je shrvano dubokom krizom kapitalistikog svjetskog sistema.

KARNEVALESKNI ZAVRETAK Imperativ sluajnosti i neodreenosti postaje gotovo fetiem u djelu Lawrenca Grossberga, Hallova uenika i urednika glavnog institucionalnog asopisa KS. Istraujui suvremene teorije identiteta Grossberg odbacuje ono to naziva logikom modernosti zasnovanom na razliitosti, individualnosti i svjetovnosti. On predlae alternativnu logiku drugosti, proizvodnje i
30

prostornosti kao teoriju ljudskog djelovanja i povijesne promjene. Djelovanje je, prema Grossbergu, definirano artikulacijom subjektnih poloaja i identiteta u odreenim mjestima i prostorima...na drutveno konstruiranim podrujima (1996., 102). Nasljedovanjem obiaja jaa konstruktivizam. Mistifikacije utemeljene na nominalistikom relativizmu gomilaju se u pobjednikoj retorici KS. Grossberg podrava pojam posebnosti koji je temelj zajednice to ju je zamislio talijanski filozof Giorgio Agamben. Donekle zbunjuje to Grossberg odobrava Agambenovo gledite da su demonstracije na kineskom Trgu Tienanmen 1989. godine primjer posebnosti pripadanja bez identiteta: u krajnjem sluaju mjesto tj. izvanjskost lokacije oblikuje posebnost zajednice. Neuveno je tendenciozna pohvala spontanog djelovanja koje je navodno obiljeilo urbani ustanak u Pekingu, to je lana premisa utemeljena na nepoznavanju injenica o ovom sluaju. Ignoriranje stvarnih okolnosti i tautologija njihovo je pripadanje sainila upravo injenica pripadanja koju si Grossberg dozvoljava kako bi prenio ono to mu se ini dubokoumnim, slue mu kao dokaz da anomija, kratkotrajni dogaaji i anarhistiko vrednovanje okolnosti i sluajnoga zadobivaju temeljnu vanost koja jami novost u KS. Kult domorodakog/pukog iskustva zamjenjuje sveobuhvatnu povijesnu analizu. Moda se ad hoc stil ekstrapolacije vanih povijesnih zbivanja ne ini toliko beznaajnim poput impresivnih radova o pop zvijezdama, televizijskim emisijama, javnim priredbama (sportski i medijski dogaaji) i izborima ljepote, a koji tvrde da su takve komercijalne ikone i rituali protu-hegemonijske lukavtine s planom da izvre prevrat sustava. Treznije, koliku tetu moe izazvati rad o Daliju meu delfinima u Disneylandu? Nikakvu, osim to takvi radovi legitimiraju postojee stanje stvari: blagajne veselo zveckaju dok se usluni radnici u hotelima, restoranima i na karnevalima znoje za korporativni kapital i njegove metode reprodukcije samog sebe i time nejednake podjele rada i krae drutvenog bogatstva nagomilanog preko iscijeenih tijela milijuna radnika, seljaka, ena i djece irom svijeta.
31

Sigurno je da su KS od poetka teili viktimizaciju izbaciti iz fokusa i zamijeniti je praksom otpora, opozicije, demokratskim inicijativama graana. Od objekta do subjekta ovo naglaava putanju kritike determinizma i potragu za novim oblicima subjektivnosti koju su pokrenuli Williams, Thompson i Hall. No putem do utopijskog zadovoljstva i davanja moi napuklom subjektu eksplodirala su unutarnja protuslovlja samih KS. Relativizam i nominalizam oslabili su cilj sjedinjavanja teorije i prakse. Vanost retorike izvrsnosti ujedinjena s individualnim etosom privilegiranih sveuilinih profesora koji teoretiziraju slobodnu trgovinu usmjerila je sve opozicijske porive u smiljanje obrane neoliberalnog multikulturalizma. KS postaju skolastika igra za karijeriste koji sakupljaju utrive hrpe simbola. Na ovom mjestu trebamo obratiti panju na neprimjetniju ironiju koja u KS djeluje kad poststrukturalistike ideje otpora postanu okvir za opisivanje uobiajenih praksi izrabljivanih ljudi. Sama heterogenost koja odraava fragmentaciju komodificirane (porobljene, robne) kulture kvari subjekt do te mjere da sve postaje relativno. Nieanski perspektivizam ne doputa kritiaru kartezijanske racionalnosti pozivanje na normativni okvir da bi kritizirao tu racionalnost i njenu mo. Mo, diskurzivna i druga, prevladava kroz drutvene okolnosti fragmentacije i rasprenja (Dunn, 1998). Moe li se pozitivistiki opis kognitivnih struktura udruiti s oblicima moralnog samoustanovljavanja (Dews 1987, 234) da bi potakao jai utjecaj institucionalne moi? Moe li etnografska autentinost, draga poznavateljima posebnoga, otkriti slabe veze u socijalnim strukturama koje gue ljudske potencijale?

SLUAJNE NUNOSTI Usporedo s produbljenjem krize sustava globalnog trita tijekom sedamdesetih i osamdesetih, koje je obiljeio populistiki autoritarizam (Thatcher, Reagan), ludiki pragmatizam i poststrukturalistiki nominalizam
32

poeli

su

odreivati

suavati

smjernice

intelektualne

razmjene.

Antimarksizam kulminira u prikrivenoj zabrani esencijalizma, teleologije, metanarativa i svih zahtjeva da se pronae povijesno utemeljena istina. Zapravo se totalizirajua shvaanja izjednaavaju s totalitarizmom. Obzirom da se pozivanje na materijalne uvjete koje je saeto terminom politika ekonomija stigmatizira kao ljeviarski terorizam i oznaava kao politika korektnost, praktiari KS esto nemaju izbora doli baviti se pozitivistikom etnografijom koja tei opravdati svaku popularnu aktivnost kao, na neki nain, autentinu i oslobaajuu. Ovdje moemo spomenuti jedan primjer. Naputajui kritiku i istraivanje mogunosti to ih trini sustav nijee, John Fiske slavi brikola kao obiljeje popularne kreativnosti. Oduevljeno hvali etnografiju nediskurzivnih aktivnosti poput proizvodnje prekrivaa, dnevnika, ureenja namjetaja, kao i rutinske, svakodnevne prakse. Primjerice, nain na koji gradska sirotinja koristi televiziju kako bi obogatila i zgusnula potku svog svakodnevnog ivota. Sljedei je primjer koritenje fotografija, plastinog cvijea i ostalih dobara u kojima nanovo potvrujemo i preoblikujemo izgubljene srodnike mree (1992, 156). Logiku ovog oblika prilagodbe Fiske izlae na sljedei nain: Stvaranje, zauzimanje i posjedovanje vlastitog prostora/ambijenta, ispreplitanje vlastitog bogatog sloenog ivota s ogranienjima ekonomske deprivacije i potlaivanja, nisu samo naini kontrole nekih od uvjeta drutvenog bivanja, ve i naini stvaranja, a time i kontroliranja drutvenih identiteta i drutvenih odnosa (1992, 160). Snalaenje i ostali oblici prilagodbe diktatima drutvenog poretka uzimaju se kao putokazi djelatnosti za poboljanje ivota. Svakodnevni se ivot tako potvruje kroz pruanje scenarija za izvedbu ludike politike kulturalnih razlika. Oito, takvo je vienje KS i proraunato i samooptuujue. Svakodnevnim taktikim pretvaranjem, koje se danas opisuje kao politiki progresivno, ono ograniava popularnu kulturu na status quo i time se zapravo suzdrava od bilo kakvog zadatka davanja moi potlaenima i izrabljenima.
33

Model seljake bune koju spominju Fiske i drugi etnografi ovog uvjerenja, otkriva njihove konformistike predrasude i defetistiko nagnue. Ovakav pristup podsjea na o sluaju ovisnu injeninost Foucaulta i sljedbenika, a koju Teresa Ebert osuuje zbog zamagljivanja materijalnih odnosa u kojima se proizvode diskurzi i prakse kao utjecajna pravila za ludiko itanje ovog rodoslovlja ili dogaajnosti da bi prikrili otre podjele klasne borbe (1996, 228, vidi i Cotter, 1996). Naglaavanje potronje i razonode, a ne proizvodnje/rada moglo bi objasniti hermeneutiki obrat u KS. Moglo bi objasniti i isticanje sluajnih, proizvoljnih razlika, a ne odreenih drutvenih praksi s ustanovljivim namjerama. Simbolika reprezentacija esto je privilegirana u odnosu na konkretne strukture dominacije. Ipak, degradaciju politike ekonomije kulturalnih praksi objanjava upravo to to KS mijenjaju svoj fokus i naginju od klase i nacije k rodu i rasi. Ignorirajui procese proizvodnje dobara i razmjene, meunarodne podjele rada, nejednake trgovine i rasno raslojenog trita rada, KS odbacuju problem lane svijesti i ideologije uope. Sve popularne prakse vide kao pozitivni otpor dominaciji, obezvreujui time mogunost revolucije i emancipacije. Nicholas Garnham ispravno ukazuje da se KS, ele li da njihov oslobaajui stav predstavlja ita vie od samilosne geste prema gubitnicima, moraju usredotoiti na bitne znaajke kapitalistikog naina proizvodnje; nadniarenje i razmjenu dobara kao nune uvjete ivljenja. Garnham tvrdi kako ne moemo razumijeti ni postanak, ni oblike, ni uloge borbi za rod i rasu ako ne analiziramo politiko-ekonomske temelje i kontekst kulturalnih praksi koje sainjavaju te borbe, ali i uvjete koji na odreene naine oblikuju poprite kulturalnih praksi; fiziki okoli, dostupne materijale i simbolike resurse, vremenske ritmove i prostorne odnose (1993., 502). Nije potrebno isticati kako je politika ekonomija mjesto s kojeg se kree, a ne dogmatino sredite ili krajnja toka istraivakog pothvata KS. Ne radi se niti o tome da se apstraktna shema politike ekonomije zamijeni neumjerenim kulturalizmom. Kada se podruje kulture nadme i
34

poopi te poinje funkcionirati kao politika zvali mi to kulturnom politikom ili otporom potlaenih tada kulturalni studiji prestaju biti ita doli obrana fetia dobara (robe). To se odnosi i na estetizaciju svih praksi etnografskih kulturalnih studija, poput onih Fiskea, Clifforda, Grossberga i drugih, u kojima kultura trenutno postaje opozicionom i na taj nain brie unutarnje ideoloke borbe. Stvarnost i mogunost se brkaju, to vodi ka konzervativnom stavu (za filozofsko objanjenje vidi Jameson, 1995. i Hebdidge, 1993.). Francis Mulhern, rekosmo, upozorava na ovaj trend: Nema prostora, a zapravo niti potrebe za borbu ako je sva popularna kultura, odvojena od "visoke" kulture i povijesne stvarnosti nejednakosti i dominacije, ve djelatna i kritina, ako su televizija i kupovina ve poprita prevrata (40). Slavei trite u "stilovima ivota", komodificiranu razonodu i aktivnosti preivljavanja, KS naputa kritiku i podreuje se diktatima onoga to W. F. Haug (2000.) naziva "estetika robe". Postavljen u kulturalnim propitivanjima, pojam svakodnevnog ivota moe se oblikovati u pragmatikoj i reformistikoj maniri, kao to to Fiske ini, ili u historijsko-materijalistikoj kao to to ine Henri Lefebvre i Agnes Heller. U svojoj knjizi Svakodnevni ivot, Agnes Heller istie kako je koritenje sredstava proizvodnje odreeno obiajima i tradicijom... 'potronju' shvaam kao prisvajanje bilo kojeg smislenog predmeta pri emu glavna uloga pripada smjeni drutvenog znaenja. Pri pukoj uporabi predmeta, ovjek (kao osoba) moe se ostvariti samo putem moralnog posredovanja (1984, 149-50). Upravo tu lei problem etnografskih kulturalnih studija koji bjee od bilo kakvog osvrtanja na povijesne "organske" strukture i obraaju se emprizmu tipa "dio ivota" koji je zapravo "moralno posredovanje" zapadnjakog komentatora koje za sebe tvrdi da zabiljeenim izvedbama i prizorima podaruje znaenje i vanost, vanost koja dosie s onu stranu semantikog horizonta zasebnih rutinskih detalja ivljenog iskustva. Vraamo se problemu autoriteta i valjanosti objanjenja koji pogaa kulturalne studije kada odbijaju dijalektiko posredovanje izmeu strukture i iskustva.
35

VOAJERSKA PUKNUA Razmotrimo sad antropoloko zrcaljenje KS. U naem postkolonijalnom mileniju, oekivali bismo da e novi osjetilni aparat za prostornost nadoknaditi tetu koju je koloniziranim narodima izazvalo vremensko udaljavanje. Johannes Fabian (1983.) je pokazao kako su poricanje istodobnosti i znanstvena kartografija napretka legitimizirali europsku "misiju civiliziranja" divljih uroenika. Ideal napretka branio je genocid nad "narodima bez povijesti", posljedino opravdavajui nadmono bijelo propovjednitvo samih KS i njihovog pretjeranog ponosa. Meutim, ako metropola postaje pustom zemljom, zato ne otputovati na periferiju? Primjer za to daje poticajni esej Jamesa Clifforda "Putujue kulture". Clifford se bavi istraivanjem i tobonjim izmjetanjem "egzotinih antropolokih formi" koje nalazimo u domeni komparativnih kulturalnih studija: razliite, meusobno povezane povijesti putovanja i izmijetanja, egzila, dijaspore, turizma i imigracije. Zanima ga interkulturalna hermeneutika tj. kako kulturalna analiza stvara svoje predmete drutva, tradicije, zajednice, identitete u odnosu na prostor i kroz zasebne prostorne istraivake prakse (1992, 97). Moe se tvrditi da istovremeno Clifford namjerava nanovo oivjeti neokolonijalnu antropologiju. Tehnika skupljanja onog korisnog moe biti lukava vjeba autorefleksije. Jedna od strategija za reorganizaciju antropologije vrti se oko nastojanja da se nanovo definira polje rada kao ne toliko precizno mjesto istraivanja koliko metodoloki ideal, sposobnost komunikacije. Problematika reprezentacije je za Clifforda opis i razumijevanje lokalnih/globalnih povijesnih susreta, zajednike proizvodnje, dominacije i otpora, zbog ega se treba usredotoiti na hibridno, kozmopolitansko iskustvo koliko i na ukorijenjena, domorodaka iskustva. Clifford o tome opirnije pie:
36

Pri naginjanju ravnotee k putovanju, kao to ja ovdje inim, kronotop kulture (ambijent ili mjesto koje organizira vrijeme i prostor u predstavljivom i cjelovitom obliku) poinje podjednako nalikovati ambijentu putovanja koliko i prebivalitu, manje atoru u selu ili kontroliranom laboratoriju ili mjestu inicijacije ili stanovanja, a vie hotelskom predvorju, brodu ili autobusu. Ako ponovno promislimo kulturu i znanost o njoj, antropologiju, unutar okvira putovanja, tada pod upitnik dolazi organsko, naturalizirajue nagnue samog pojma kulture vienog kao ukorijenjeno tijelo koje raste, ivi, umire itd. Vidljivijima postaju konstruirana i osporavana povijesna istinitost, ambijenti izmijetanja, sukoba i interakcije (1992, 101). ini se da je Clifford, koji ne vjeruje ni u nomadologiju, niti u nominalizam, iskren pri dokazivanju mogunosti da razlikuje privilegirane i obespravljene, misionarski Zapad i podjarmljene domoroce, tlaitelja i potlaene. On nijee linearnu povijest i telos napretka. Meutim, ima strastvenu potrebu za usporedbama i analogijama. Tvrdi kako nema temelja za izjednaavanje Alexandra von Humboldta koji kao znanstvenik putuje Junom Amerikom i radnika iz Azije prisiljenog na rad u Californiji, ali postoji temelj za usporedbu i (problematino) tumaenje (1992, 107). Vjeruje kako bi komparativni kulturalni studiji bili zainteresirani za saznanja o vienju Novog svijeta oima radnika iz Azije koja bi bila mogua nadogradnja ili kritika von Humboldtova vienja. No to je temelj takvih usporedbi? Clifford je skloniji planovima puta, povratcima i zaobilaznim putevima, povijesti mjesta i mjestima s povijeu. Opsjednut je migracijom, egzilom, tranzicijama, dijasporama, pokretima ovdje i ondje. Opinjavaju ga granina podruja, gradovi u kojima umjetnici kratko borave, a onda kreu dalje. Ipak, osebujno je to to se usredotouje na europske gradove, posebice Pariz, mjesto stvaranja kulture, gdje su Alejo Carpentier, Aime Cesaire i hrpa afrikih i
37

latinoamerikih intelektualaca nauili postkolonijalni habitus, protuslovno kozmopolitstvo. Tipino za program utemeljen na estetici, Clifford ne spominje Ho Chi Minha, Chou En-lai ili Frantza Fanona, koji je takoer proputovao Pariz, doslovce i metaforiki. Ho i Chou su doivjeli i odbacili eurocentrini ovinizam francuskih komunista, dok je Fanon iskusio lepezu rasizma u svojim susretima s psihoanalizom i egzistencijalizmom. Bez Cliffordova znanja, problematika putovanja tako sadri pozitivno u negativnom, suprotnosti koje ujedinjuju i razdvajaju u isprekidanom pokretu. Treba usporediti Cliffordov obrisom ekshibicionistiki Davida putopis s historijskookvir materijalistikim mjesta Harveya. Usvajajui

militantnog partikularizma, Harvey istie kako dijalektika prostora i vremena upuuje na proces pamenja aktivnosti stvaranja i rastvaranja mjesta (1996, 29) koji je ukorijenjen u klasnoj svijesti i politikoj akciji, u strukturama osjeaja (pojam Raymonda Williamsa) bez kojih je enciklopedijsko putovanje, mada profinjeno i antietnocentrino, nita vie doli slijepog i praznog pokretanja atoma u prostoru. Cliffordov iri program je ponovno promiljanje kultura kao mjesta stanovanja i putovanja (105). U vremenu kad transnacionalni kapital, u svojim novim oblicima fleksibilne akumulacije i ciljanog marketinga, prisiljava milijune ljudi iz zemalja treeg svijeta na preseljenje i pretvara ih u transnacionalne radnike, Clifford ima prilike izraditi strategiju estetizacije ove planske mobilnosti da bi preradio etnografiju kulturalnog mapiranja. Oiti je znak ove estetizacije migracija njegovo slaganje s praktiarima KS koji vjeruju u izumiranje nacionalne drave. Primjerice, slae se s idejom sociologa Orlanda Pattersona o postnacionalnom okruju Sjedinjenih Drava, zemlje koja danas posjeduje pogranina kulturna podruja napuena snanim etnicitetima s obiljejima dijaspore koji su neujednaeno asimilirani u dominantnu kulturu. Ne spominju se tampon rase, raslojavanje trita rada, pauperizacija rada vezana za rod itd. (Martin i Schumman 1996, Hoogvelt 1997.). Umjesto toga, Clifford naglaava kako je putovanje, ukljuujui povijesne odjeke ostalih
38

termina poput: migracija, hodoae, safarija..., termin tumaenja koji se ima koristiti za strateku i neizvjesnu usporedbu (1992., 110). Prepuno konotacija roda, klase i rase, putovanje njeguje odreenu literarnost koja omoguava slobodnu semiotiku igru. Naravno, igru reprezentacija, slika i tekstova koje je etnograf popisao, uvijek osmiljava i kategorizira mo autoriteta koji takoer vlada materijalnim, politikim i ekonomskim resursima/znaajkama. Poznavatelji postmodernih KS vuku poznat, idealistiki potez, predmetu ispitivanja pripisuju poseban nain razumijevanja (Eagleton, 219) koji, suprotno njihovoj poetnoj nakani, postaje spontanom dogmom. Dok Clifford preporua samokritinu svijest o tome da koristimo kompromisne, povijesno optereene alate, on sam (kao i njegov kolega, antropolog Constable) ne promilja dovoljno duboko vlastitu politiku prostora. Kao posljedica, njegovo istraivanje otupljuje proturjeja klase, nacionalnosti, rase i roda i ini ih homogenom hrpom ija je najneophodnija vrlina to to je etnografski izvor znanja. Znaajno, on turizam vidi kao neto rubno, a zapravo turizam kao oblik komodificiranog putovanja otkriva svrhu putovanja kao alegorije buroaske modernosti, ne oblika sirovog iskustva ili neposredne svjesnosti ve virtualno tumaenje socioekonomskih institucija. Bitno je zamijetiti kako Cliffordovo putovanje kao pedagoka tehnika zahtijeva stjecanje i razvoj znaajnog kulturnog kapitala. Putovanje postaje sredstvo razmjene znanja, toboe za obogaivanje znanja o sebi samom, ali u krajnjem sluaju za ponovno potvrivanje sposobnosti nekolicine privilegiranih zapadnjaka koji imaju mogunosti uivati u razonodi autorefleksije. Putovanje tei pripitomiti Drugost (ovdje utjelovljenu u migrantima, egzotinim kulturama, umjetnicima iz dijaspore i intelektualcima). Komentirajui turistiku ulogu Drugosti, John Frow istie opasnosti koje nosi ideologija putovanja: Komodifikacija uzajamnih veza, okolia, kulture, to su trenuci one logike suvremenog kapitala koji iri privatno prisvajanje i vlasnitvo od
39

materijalnih k nematerijalnim resursima i iji je paradigmatini primjer komodifikacija informacija...Logika turizma (putovanja koje se vidi kao oblik estetiziranog znanja) onaj je nemilosrdni produetak odnosa robe i posljedinih nejednakosti moi izmeu centra i periferije. Prvi i trei svijet, razvijene i nerazvijene regije, metropola i selo. Obeavajui eksploziju modernosti, donosi strukturalnu nerazvijenost (1997, 100101). Prividno izjednaenje drutava koje namee Cliffordova prostorna politika tumaenja moe zadiviti samo one koji su ve tvrdokorni zagovornici poslovnog pluralizma. Meni se ini kako je zapravo jednostrana i obmanjuje svojim pokuajem da kaotinom raslojavanju ivota u kasnom kapitalizmu doskoi odvajajui kulturu od njenog kalupa ispunjenog proturjejima. Njen plan da srui nacionalne granice, kao i cilj teorije tehnokratske modernizacije koju jo uvijek sponzorira Svjetska banka/Meunarodni monetarni fond, zasnovan je na onoj istoj stvarnosti nejednakog razvoja koji reproducira centre i periferije pod okriljem sveope akumulacije kapitala. Kako Doris Sommer primjeuje, Protok vremena osuuje nejednakosti u odnosu na brujanje pluralizma i multikulturalizma (1996, 78). Postmoderno putovanje osigurava takve nejednakosti i potvruje asimetriju globaliziranog statusa quo.

SHIZOIDNA POKRETLJIVOST Postmoderna antropologija kljuno je utjecala na KS nudei slobodnu etnografiju kao suprotnost birokratiziranom kiberkulturalnom diskurzu razvoja. Jedan je od njenih najmilitantnijih zagovornika Arturo Escobar koji odbacuje modernizirajue formule Svjetske banke/Meunarodnog monetarnog fonda. On se zalae za novo itanje pukih praksi i za ponovno zauzimanje prostora hegemonijske sociokulturne proizvodnje koje e izvriti puki akteri (1995.,
40

223). Ukratko, za etnografiju kulturalnih razlika i lokalne alternative koje e posluiti kao snage promjene za preoblikovanje treeg svijeta. No, takve protumoderne alternative pate od istih neoliberalnih pretpostavki koje podrivaju Cliffordov plan. Puka iskustva po sebi ne mogu neutralizirati napredovanje prisilnog slobodnog trita. Naputanjem metanarativa, teleologije i bilo kakvih radnih zamisli drutvenog totaliteta, praktiari ludikih KS podlegli su relativistikoj i nominalistikoj nemoi. Njihove pretenzije za radikalizmom ugrozio je nekritian, sebian, katkad cinian stav. Da bi spasili neko pravo na razumljivost, ako ve ne na istinitost, oni pribjegavaju neartikuliranim opisima (prema Cliffordu Geertzu), etnografskim biljekama o izvedbama egzotinih kultura (s naglaskom na tjelesnim uicima, izvedbenoj udnji, subjektivnosti) i razigranim spekulacijama o nadrealnim okolnostima koje proizvode uinak istine. U svom zanimljivom istraivanju podruja, Fred Inglis zamjenjuje analizu institucionalne moi onim to smatra prikladnijim temeljem za KS: prouavanjem jezinih igara. Dok podrava Wittgensteinov naglasak na tome kako ita mislimo (1993, 87), Inglis postavlja metodologiju kao feti, mada jo uvijek pristaje uz rezidualne odnose (kako ih shvaa Frege), u ijem je temelju polisemija smisla. Posljedino, on prihvaa Geertzov rad o borbi pijetlova na Baliju kao na model KS. Estetika u odnosu na epistemologiju igra na jau kartu i pobjeuje u procesu hijerarhijske diskriminacije. Geertzovo terensko istraivanje o majstoriji/rukotvorini, meutim, pati od ozbiljnih problema s tumaenjem kad tvrdi da biljei drutvenu povijest moralne imaginacije. Ograniavanje na uzak empirijski okoli i nekritiziran zdrav razum postmoderno razlaganje o povrini, prostornom intenzitetu i vjenoj sadanjosti vraa nas granicama funkcionalistikog empirizma za koji se dekonstrukcija, kada se tek pojavila, zaklela da e ga nadii. Komentar Vincenta Crapanzana o Geertzu svjesno pogaa cilj: Geertz ne nudi razumijevanje domorodaca s domorodake toke gledita... niti jedan posebno naveden dokaz za svoje pripisivanje namjere,
41

svoje inzistiranje na subjektivnosti, svoje izjave o iskustvu (1992, 67). Briui u potpunosti svaku povijesnu perspektivu primjerice Indoneziju kao neokolonijalni oblik podreen imperijalnom diktatu Sjedinjenih Drava Geertzova etnografija (tvrdi Crapanzano) predstavlja malo to osim projekcija i brljanja amerikog antropologa o konstruiranju konstrukcija. Interpretacija mora biti utemeljena u drutvenoj stvarnosti. KS, kao oslobaajua disciplina koja stvara provjerljivo znanje, ne mogu nadii tekstualnost bez odbacivanja metodolokog individualizma i pripadajueg mu okvira idealistike metafizike. Lingvistiku analizu treba nadopuniti kritikom ideolokih struktura. Anthony Giddens nas podsjea kako umjesto pripisivanja stvarnog identiteta proizvoljnom znaaju simbola moramo razviti teoriju kodova i njihove proizvodnje utemeljenu u iroj teoriji drutvene prakse i nanovo ju povezati s hermeneutikom (1986, 48). Prijanje materijalistike kritike poststrukturalistike dekonstrukcije uvjerljivo su tvrdile isto (vidi Wolin, 1992; Hodge, 1995; McNally, 1999). Sve u svemu, KS su ostvarili svoje poetne ciljeve. Moemo rei da ve postoji konsenzus o vrijednosti poziva KS da se kao protumjera buroaskom elitizmu i komodifikaciji visoke umjetnosti vrednuju tekstovi i prakse svakodnevnog ivota, a to je populistiki program srednjostrujakih akademskih KS. Ipak, zamjena populistikog programa da bismo potvrdili rutinsko ponaanje po sebi kao oblik otpora ili prekraja vodi u trivijalizaciju zahtjeva da se panja obrati intencionalnosti potlaenih aktera i lokalnih znanja. Iako posjeduju vrline suosjeanja i osjetljivosti za nijansirane uzorke, etnografije svakodnevnog ivota prepune su pogreaka: mijeaju drutvenu strukturu i vidljive drutvene odnose (Godelier, 1977.). Etnografski kult intertekstualnosti mijea meuovisnost i uzronost, usredotoujui se na posebnu vanost i djelotvornost fragmenata. Usto, postmoderni se etnografi nehotice usredotouju na normativnu ravnoteu detalja, prikrivajui tako proturjeja koja se opiru pomirenju. Zamjenjuju puki slijed dogaaja i nabijenost okolnosti za povijesnu promjenu, zapravo, povijest se pretvara u
42

hajdegerovsku (Heidegger) vremenskost, mijenu i proces posvjetovljenja, koji se smjenjuju s povijesno osvijetenom kritikom (Bloch 1985.). Etnografija ove vrste koja zrcali svoje uvjete postojanja ne moe razrijeiti probleme koje su donijeli novi oblici postvarenja i nejednakost moi/resursa, a koje je omoguila produena povijesna kriza globaliziranog kapitala. Srednjostrujaki poznavatelji KS priznali su potekoe u spaavanju starih humanistikih disciplina poput antropologije. Problem se povezuje s postmodernom dogmom velianja radikalno relativiziranih Razlika, kreativnou povrina ovisnima o jedinstvu u razlici. Takvi formalistiki koncepti obnavljaju anarhiju trita, anomiju i alijenaciju (Jameson, 1998). Kako bi razrijeili ovu neugodnost, Slack i Whitt predlau ekoloko-kulturnu alternativu koja pokuava posredovati izmeu cjelovitog ekolokog sustava i ujedinjenosti sastavnih jedinki koje bi trebale nadodrediti cjelinu. Ipak, ova alternativa i dalje prianja uz dualistiku metafiziku koja pretpostavlja kako se ivot vodi u diskurzivnim uvjetima koje nismo mi stvorili (1992., 585). Program KS koji se uz eklektiki brikola raznih pragmatikih strategija preivljavanja usredotouje na biotiku meuovisnost, prepun je velikih moralnih poruka. Na nesreu, nedostaje mu povijest u kojoj bi subjekt i objekt bili u dijalektikoj interakciji. Preuujui proturjeja koja u uznapredovalim kapitalistikim drutvima destabiliziraju socijalnu dravu, ekokulturalizam sudjeluje u reprodukciji drutvenih nejednakosti. Naslanjajui se na frankfurtsku kritiku teoriju i njen napad na instrumentalizam, ekokulturalizam moralisitki napadajui faizam zanemaruje vanost suuesnitva sistemske akumulacije kapitala. Pripadajua utopija zajednitva ini cijeli taj program melemom za grinju savjesti neoliberala. Ovdje samo iznosim sudove koje su drugi ve obradili (vidi Katz 1998; O'Connor, 1996, 1999). Uporabljeni na raspren i eklektian nain, KS se trude pomoi kapitalizmu da se nosi s tekuom krizom starog humanistikog subjekta uz pomo onoga to Samir Amin naziva kulturalistikim strategijama (1998, 66) koje nisu sposobne osporiti katastrofu koju su izazvali
43

univerzalizirajui uinci financijskog kapitala u njegovim novim oblicima. KS ne mogu teoretizirati o tome kako novi identiteti ili subjektne pozicije mogu zaista mijenjati drutvene institucije jer su kulturalne prakse zamiljene kao priroeno neodreene, sluajne, beskrajno pluralistine i promjenjive. Ovakvi identiteti zapoinju i zavravaju svjedoenjem svakodnevnog iskustva koje se promatra kao nesvodivo i smisleno po sebi, neposredovano ikakvim normativnim okvirom kritike. Kategorije rase, klase i spola, definirane kao jednodimenzionalni i atomizirani aspekti identiteta, mehaniki se ponavljaju bez ikakvog odreenog sadraja. Umjesto da klasu, rasu i rod promatraju kao nove oblike kolektivne radnike moi koja pojaava proturjeja u rasno raslojenim buroaskim poredcima, KS ih vide kao apstraktne protuudarce. Tako mnoge nesumjerljive jezine igre, artikulacije tijeka iroko rasprostranjenih moi koje ostaju zagonetne, na kraju oblae krinku nerazumljivog postmodernog uzvienog. Ne radi se samo o preusmjeravanju panje sa sada ozloglaenih metanarativa modernosti prema svakodnevnom habitusu postmodernog potroaa. Propast radikalnog osporavanja vlasti kapitala u KS proizlazi uglavnom iz nominalistikog subjektivizma i diskurzivizma preuzetog iz poststrukturalistikih doktrina. Kritika je naputena zbog retorikih tvrdnji da je pojedinim praksama, za koje se ispostavilo kako su samo tehnike preivljavanja, priroeno svojstvo emancipacije i oslobaanja. Svoenje povijesti na niz spletova trenutaka, identiteta na privremene pozicije, i pozicija na simbolike lance jednakosti, nije uklonilo samo ivljena iskustva, ve i odrednice poloaja i geopolitiku mjesta. Izravnije, izbrisalo je klasnu borbu. Dok su nas postmoderni simulakrumi, pasti i deteritorijalnost prisilili da obratimo vie panje povrinama i prostornim ureenjima, to se ipak nije pretvorilo u ozbiljnu bitku protiv geopolitike globalne tekue vrpce, NAFTE i MASSTRICHTA, internacionalizacije rada migranata, uglavnom ena nebjelkinja te ostalih mutacija globalne trnice.

44

NATPISI PROTIVNI INTUITIVNO OEKIVANIMA Sada kao heuristiku provokaciju moemo ocrtati jednu alternativu. Izmeu raznih moguih puteva, mogu ukazati na jedan prilino opskuran primjer suprotan Cliffordovu stilu KS, koji je potpuno svjestan unutarnjih protuslovlja koja definiraju svaki povijesni trenutak. Ovaj primjer uzima u obzir politiku ekonomiju kulturalnih praksi i produkcije, shvaajui kulturu kao skup djelovanja koja stvaraju i reproduciraju totalitet drutvenih odnosa i njihova posebnog hegemonijskog oblikovanja. Ono to Jameson predlae kao kognitivno mapiranje utemeljeno na nunosti simultanog shvaanja kulture po sebi i za sebe, ali i odnosu prema njenoj izvanjskosti, njenom sadraju, kontekstu i mjestu intervencije i djelotvornosti (1995, 47) Jan Myrdal i Gun Kessle jasno i strastveno slijede i razrauju u svojoj, danas klasinoj, etikopolitikoj intervenciji: Angkor: Esej o umjetnosti i imperijalizmu. Myrdal i Kessle, predani vedski intelektualci, proputovali su Vijetnam i Kambodu tijekom kasnih ezdesetih, kada su Sjedinjene Drave estoko bombardirale regiju. U uvodu svojem povijesnom i topografskom istraivanju ruevina arhitekture u Angkoru u Kambodi, oni nanovo ocjenjuju svoje iskustvo drutvene svijesti i preobliujue kritike: Stoji lice u lice s kamenim licima Angkora. Iza granice se ratuje. Ali kada se sam suoi s ovim kamenom, tada ljepota postaje konkretnom stvarnou. Ova su kamena lica izdjeljali znojni ljudi u krvavim vremenima represije i revolta. Pisati o Jayavarmanu VII i zato trpjeti policijske batine; nai se usred prljavtine i nasilja i pisati beletristiku, sakupljati novac za rudare koji trajkaju i predavati o Strindbergu, objaviti tajne propise vedske vojske
45

o uporabi plina protiv pobunjenih trajkaa i zahtijevati povrat cijele povijesti i cijelog tisuljea to znai sudjelovati u potpunom unitenju natovarenih zidova imperijalizma. Pisati o Angkoru nuan je dio borbe za osloboenje (1970, 4-5).

Za Myrdala i Kesslea, kultura kao nain proizvodnje uspostavlja se na nain na koji se, kao to sam opisao na poetku spominjui konferenciju, Japan uspostavio za mene kao mjesto opreka i sukoba, a ne mjesto kroz koje jednostavno proputuje. Razliito od Clifforda, naa dvojica autora bave se komparativnim kulturalnim studijima supostavljajui (jukstaponirajui) svjedoanstva i etnografske izvjetaje putnika zapadnjaka o mjestima koja okruuju Angkor. Ne raspravljaju samo o klimi, lokalnoj povijesti, topografiji, plemenskim obiajima i ritualima, ve suptilno pronalaze slinosti meu davnim dogaajima: dvanaestostoljetni Angkor Wat suoen s talijanskom renesansom, helenizmom, grofom Gobineauom, Livingstonom i, naravno, francuskim kolonijalizmom. Andre Malraux (poznati autor Les conquerants i La voie royale koji se zbivaju u Indokini) ovdje se spominje kao osoba koja je opljakala hram Bentay Srei u prosincu 1923, ali je osloboen krivnje jer se smatralo da spomenici nisu pod zatitom kolonijalne vlasti. Ovu militantnu etnografiju vodi dosljedna historizacija drutvenih oblika i kulturalnih praksi, materijalizirajui tako nijansiranu istodobnost kultura, vremena i mjesta za prosudbe. Razliitost ne postaje fetiem ve dobiva na konkretnosti i praktinosti unutar projekta gradnje solidarnosti s protuimperijalnim snagama. Za Myrdalovo i Kessleovo putovanje kroz povijest i konkretni geopolitiki prostor karakteristino je, ne neizmjerno akademsko znanje niti podrobno ispitivanje naina na koji se kultura i mo preklapaju, ve dijalektika razumljivost njegova diskurza. To ovisi o njegovom ispitivanju uzrono izazvanog predstavljanja drutvenih predmeta i kritike objanjenja
46

u smislu njihovih uvjeta bivanja, i onih povijesno specifinih i ovisnih o praksi i onih koji to zaista nisu (Bhaskar 1983, 128). Iako potuju relativnu nezavisnost umjetnosti, Myrdal i Kessle smjetaju Angkor u raspored politikih, ekonomskih i ideolokih sila koje oblikuju njegovu povijest. To je smjer KS koji proistie iz vanosti znaenja za politiko uspostavljanje subjektivnosti, sintetizirajui retoriku i tekstualnost u polje sukoba sila u kojemu su i za sadanje i za prole protagoniste na kocki kontrola i pristup znanju i resursima. Drei na umu narodnu borbu za nacionalno osloboenje, protiv Zapada, a esto inspiriranu marksizmom-lenjinizmom ovi se europski promatrai ukljuuju u ono to prouavaju: oni preispituju ideal objektivnosti i neutralnosti. Oni su pobornici narodnih snaga koje su u prolosti izgradile Angkor, kao i onih koje se u vrijeme nastajanja njihova rada bore protiv imperijalistikih bombi. Pobornitvo zahtijeva osjetljivost za odnose, procese i pokrete. Koristei dijalektiku metodu analiziranja jedinstva razliitosti, Myrdal i Kessle se hvataju u kotac sa simptomima postvarenja (reifikacije) u diskurzu buroaske estetike i povijesti. Uspijevaju zagrabiti ispod povrine empirijskih podataka, osobnog iskustva, zabiljeiti kretanje sukobljenih nagnua. Povrine otkrivaju puknua, ispod spojeva nalaze se nevidljive pukotine. to je izazvalo propadanje Angkora? Nisu to bili ni ratovi niti promjene religije, kao to tvrde udbenici, ve unutarnja protuslovlja priroena drutvu: Angkor je nestao. Ali Kamboda je preivjela. Vladari su nestali. Ali ne i narod. itava je povijest Angkora bila povijest neprestanih pobuna, beskrajne drutvene borbe... Angkor se razvio kao centralizirana drava u kojoj je, izrabljujui nove tehnike, oligarhija na raun naroda bila u mogunosti stvoriti za sebe neizmjerno bogatstvo. Ta je drava neprestano bila u ratu. Kako hramovi nisu bili samo religija ili puki razmetljivi otpad, ve onaj mehanizam kojim je oligarhija mogla

47

apsorbirati rad naroda, tako su i ti ratovi bili neizbjean oblik postojanja organizacije te drave. Period najtemeljitije gradnje u povijesti Angkora podudara se s i izraz je unutarnje krize koja je potresla dravu... Kako u Rimskom carstvu, tako i u Angkoru, unutarnja su protuslovlja rastrgala dravu na dijelove... Ovaj je drutveni slom (plemenitaa i bogatih trgovaca) slom intenzivne poljoprivrede navodnjavanja (time i centralizirane drave) bio osloboenje (1970, 158, 164).

Ne bi li mobilizirali publiku za antiimperijalistiku intervenciju, Myrdal i Kessle irokim potezima ocrtavaju uzorak dijalektike razmjene izmeu sredine i umjetnosti, izmeu objektivnih ogranienja i subjektivnih mogunosti, ideja i materijalne kulture. Kao to sam primjetio ranije, Myrdal i Kessle primjer su onoga to nije potpuno strano originalnom projektu KS. Strunjaci ortodoksnih KS opetovano su naglaavali kako je posebnost KS u povezivanju teorije i materijalne kulture, kontekstualizaciji intelektualnog rada u okviru stvarnih drutvenih i politikih problema i kulturalne i politike moi i borbe. Primjerice, trenutno je pitanje AIDS-a gorue polje testiranja ideolokog osporavanja: Kulturalni studiji moraju, i imaju mogunosti, artikulirati uvide u tvorbenu i politiku prirodu same reprezentacije, u njene sloenosti, utjecaje jezika, tekstualnost kao pozornicu ivota i smrti (Grossberg, 1992, 7). Ovo sigurno odgovara lokalnim akademskim potrebama. No, je li to sve to strateko-intervencijski KS mogu postii? Ogranienja KS proizlaze, regbi, iz nedostatka alternativnog, protuhegemonijskog vienja kapitalistikog drutva. Analiza spleta okolnosti i teorija artikulacije privilegirane su zato to su usaene, opisne i povijesno i kontekstualno posebne. Myrdal i Kessle nadilaze splet okolnosti premeui
48

lekcije iz prolosti Angkora u ratom rastrganom krajoliku Vijetnama u ezdesetima. Oni naglaavaju potrebu shvaanja povijesnih odnosa politikih sila kako bi mogli inteligentno i uinkovito djelovati. Oni shvaaju Lenjinovo vienje narodnooslobodilakih borbi (poput onih u Vijetnamu i Kambodi) kao oblika revolucionarne subjektivnosti pokrenute nejednakim i zdruenim razvojem kapitala (Lowy, 1981; Anderson, 1995). S te toke gledanja, kamene hramove Angkora ne treba shvaati jednostavno kao simbole bogova ili apstraktnih ideja, oni prije otjelovljuju mo. Myrdal i Kessle zagovaraju te poticajnu tvrdnje: Svi estetski problemi u vezi s Angorom krivo su postavljeni...osim ako su povezani s hijerarhijom drutvenih klasa... Molitve i obredi...Sveti tekstovi i ueni ljudi. Sve je to bilo tek oblik u kojem se urod rie skupljao od seljaka i dijelio meu vladarima... Izgradnja tih ogromnih hramova ovisila je o injenici da se veinu ljudi nazivalo surovim zvijerima. Nou, kad je Gun spavao, a ventilator cvilio, razmiljao sam o Manhattanu. O Parizu. I Londonu. etnja njhovom ulicama za tisuu godina. Koliko e toga preivjeti? (1970, 167) Rad Myrdala i Kesslea za mene predstavlja oblik KS koji prelazi granice popularne i elitne kulture. Bavei se znamenitim ostacima azijskog kraljevstva koje su povjesniari umjetnosti i antropolozi ve prouili, Myrdal i Kessle uspjeli su njegovu povijest uiniti razumljivu laicima koji ne posjeduju nikakvo tehniko predznanje. Potrebno je znanje o tome kako je kultura povezana s ljudskim radom i organizacijom drutvene energije, cjelovitog polja kulturne proizvodnje (Bourdieu, 1993). Kanonski KS danas izbjegavaju razgovor o izrabljivanju rada, odnosima vlasnitva i cijelom polju politike ekonomije koje

49

obuhvaa uvjete mogunosti i za elitnu i za popularnu kulturu, za preklapajue rezidualne, dominantne i nastajue tendencije u domeni ideoloke klasne borbe.

ULAGANJA I NIJEKANJA Zadatak pronalaska naina na koji se ovo posredovanje povijesti i tekstualnosti, kao to je pokazano u Angkoru, moe postii u kulturalnim studijima zahtijeva dodatni kritiki napor. Jedan je takav primjer vodi Antonya Easthopea Literary into Cultural Studies. Tijekom oblikovanja vlastitog pristupa, Easthope pokazuje kako disciplina knjievnih studija kao takva vie ne postoji; razvila se u kulturalne studije onog trenutka kada je obratila panju na vanost svojeg vlastitog uspostavljanja kao diskurza znanja (1991, 174). To je, primjerice, predvidio knjievni teoretiar, Jeffrey Peck, koji je, nadahnut radom Edwarda Saida, predvidio rekonstrukciju znanosti o knjievnosti u kritiku institucija i disciplina (1985, 52). Saidova definicija kulture nadgrauje onu Williamsovu i Hoggartovu naglaavajui problem moi, etniciteta i identiteta: kultura oznaava okoli, proces i hegemoniju u koje su pojedinci (unutar svojih osobnih okolnosti) i njihov rad usaeni, ali i previeni s vrha zbog itavog niza metodolokih stavova, ukljuujui raspon znaenja i ideja koje prenose fraze to pripadaju nekom mjestu, ako jesmo kod kue na nekom mjestu (1983, 8). Ovo je znaajno uveavanje iskustva u usporedbi s kojim je ponovno oivljavanje estetike ili reklame za neuvjerljivu biografinost (primjerice onu Freda Inglisa) povratak duboko nepravednoj domeni feudalne podjele rada. Predlaem sad privremeni zakljuak. Kriza kulturalnih studija proizlazi prirodno iz njihovog povijesnog podrijetla u protuslovljima unutar drutvenih odnosa koji su vezani za promjenjive naine proizvodnje. Razdor izmeu drutvenih aktera/posrednika i materijalnih okolnosti proetih klasom, rasom,
50

nacionalnou i ostalim kategorizirajuim okvirima iskustva reproducira klasinu problematiku dualizma subjekta/objekta u epistemologiji i etici. Posljedino, politika kulture esto se promatra ili kroz idealistike i subjektivistike naoale ili kroz prizmu determinizma. Intelektualna praksa je posljedica ili voluntaristikog ideala civilizatorske misije ili birokratskotehnokratske rezignacije strunjaka za modernizaciju iji je svetac zatitnik Max Weber (Wood, 1995). Odrekavi se historijskog materijalizma i dijalektike, KS su podlegli kunim krajnostima metafizikog idealizma. Suoavamo se s poznatom dvojbom. Kako posredovati izmeu protuslovlja koja na prikrivene naine odraavaju povijesna proturjeja stvarnog ivota u koja su mislioci usaeni? Odgaamo li nae istraivanje dok ne razrijeimo ta proturjeja ili trebamo zabiljeiti poticaje na promjenu u izmjenama paradigmi koje kataliziraju strategije za rjeavanje problema? Zaista, onaj koji obrazuje mora biti obrazovan; teorija i praksa moraju se ujediniti. Ne uhvatimo li se u kotac s oba kraja (filozofski realizam ili idealizam) dvojbe usidrene u povijesnim procesima zavrit emo u vrtoglavom ponoru tekstualnih i diskurzivnih spekulacija. Ne ba zdrav vidik, ni na koji nain. Praktiarima KS okrenutima praksi, preporuam praksu nedavnog rada Davida Harveya Justice, Nature and the Geography of Difference kao izlaz iz ove slijepe ulice. U dvanaestom poglavlju svoje knjige, Harvey koristi povijesni dogaaj (vatru koja je 3. Rujna 1991. progutala pogon Imperial Foods u Hamletu u Sjevernoj Karolini, pri emu je od 200 radnika 25 poginulo a 56 bilo ozbiljno ozlijeeno) kao polaznu toku svojeg istraivakog plana. U svojem izvjetaju Harvey predstavlja opsean opis politikih i ekonomskih okolnosti u kojima se nesrea dogodila, ali i istrauje pitanje socijalne pravde i politiku geografiju razliitosti jasnije, problematiku rase/etniciteta i roda i njenu uklopljenost u mjesto i oblike kulturalnog diskurza i izraza. Harvey prilagoava anr tradicionalne etnografije ispitujui njene skrivene pretpostavke, oblikujui organske trajnosti socijalne povijesti Sjedinjenih Drava i razliitih okolnosti
51

rasizma, seksizma i nacionalnog ugnjetavanja koje je karakteristino za Sjevernu Karolinu i kapitalizam Sjedinjenih Drava unutar globalnih parametara sistemske krize. Vjerujem kako je Harveyeva metodologija dijalektikog vezivanja nekoliko razina analize u skladu s Gramscijevom maestralnom vizijom kritikog razumijevanja sebe samog (1957, 69) koje se temelji na trenutku katarze kao prijelazu od baze k nadgradnji (Gramsci 1971, 181), jedinstvu teorije i prakse koje je postignuto kroz stupnjeve posredovanja elemenata drutvenog ivota i usmjereno k oblikovanju suvislog i kritikog poimanja povijesti i mjesta pojedinca u njoj. Bez ovakve oblikujue vizije KS ne mogu tvrditi da su emancipirajui ili oslobaajui, osim na maniristiki i sebian nain. Problematiziranje KS, priznajem, nuno izaziva novo tumaenje dihotomija poput elitno/popularno pri dijalektikom uparivanju naina proizvodnje/drutvene formacije. Usprkos svim priama o uplitanju, KS otkrivaju vlastitu, kompromitiranu situaciju kad Grossberg i njegovi suradnici popuju: Kulturalni studiji ne zahtijevaju odbacivanje elitnih kulturalnih oblika niti jednostavno slaganje s Bourdieuovim vienjem da su same razlike elitnih i popularnih kulturalnih formi proizvodi odnosa moi. Zapravo, kulturalni studiji zahtijevaju prepoznavanje izvedbe posebnih praksi, toga kako neprestano iznova ispisuju crtu izmeu legitimne i popularne kulture i toga to postiu u odreenim kontekstima (1992., 13). U vezi s tim formalizmom, Easthope napominje da bi vjerovanje kako intelektualni postupak nuno vodi odreenoj politici bilo oblik logocentrizma, stare zamisli o spekulativnom racionalizmu (1991, 178). KS oito ne mogu djelovati kao autonomna institucionalna snaga odvojena od zahtjeva ideoloko-politikog polja. Kako Patrick Brantlinger vjeto prikazuje u svom sumarnom istraivanju KS pod naslovom Crusoe's Footprints, KS zadobijaju vrijednou nabijenu vanost u angamanu spram javnih pitanja koja utjeu na itave narode i drutva jednako kao to se razum razvija i mijenja u polju prakse (Godelier, 1977). Konteksti su presudni, kako nam Ioan Davies (1995) pokazuje na primjeru Kanade i kenijskog romanopisca
52

Ngugi W'a Thiongoa, a Kuan-Hsing Chen, Jon Stratton i Ien Ang na primjeru ostatka svijeta (1996, za Australiju vidi Turner, 1992; za Tajvan vidi Liao, 1999). Prijedlozi za obnovu KS uglavnom izazivaju pasti tema kao to su jednakost-u-razliitosti, viedimenzionalnost, povratak kulturalnog u ekonomsko (Morley, 1998, 49), ujedinjavanje rasno raslojenih etniciteta, prisilno preseljenih podinjenih subjekata, tradicije drugih nazora (Leitch 1994, 182), postnacionalna etika krianja, transkulturni kozmopolitizam i tome slino. Za poetak, elim istaknuti uvijek primjenjiv savjet Barbare Epstein: U Sjedinjenim Dravama ne moemo poeti bolje razumijevati rasu, rod, ili pitanja drutvene podjele i raspada ako ne priznamo injenicu klasne polarizacije (1996, 136). Ogranienost prostora prijei me da dalje razloim svoje miljenje kako se povijesni kulturalni materijalizam, kojeg je prvi ocrtao Williams, moe obnoviti obnavljajui i prilagoavajui novim kontekstima postavke narodnooslobodilake borbe koju su podravali Frantz Fanon, C. L. R. James, Lu Hsun, Amilcar Cabral, Che Guevara, Aime Cesaire i drugi. KS kakve su prakticirali ovi predani intelektualci mogu biti revolucionaran izlaz iz slijepe ulice u kojoj se trenutno nalazimo. Osim to KS trebamo smjestiti u novo okruje, moramo pridati povijesnost tematici, metodama i ciljevima KS. Drei na umu Williamsov savjet kako moramo promisliti povijest sukobljenih ideolokih formacija, Hall je nedavno zahtijevao usredotoenje KS na problematiku dananjeg rasizma i njegove sloene strukture i dinamike koje proizlaze iz zastraujueg, unutarnjeg straha od suivota s razliitou (1992, 17). Oito je preporod rasizma u Ujedinjenom Kraljevstvu i drugdje tijekom posljednja dva desetljea doveo do ovog poziva u boj. Nema razloga za preranu uzbunu osim ako apokaliptini trud ne ustraje u pripisivanju mesijanske misije KS, nadajui se preporodu graanskog, ali i dalje domoljubnog humanizma kakav ljube Rorty i kolege neopragmatisti. Jameson zapravo slavi utopijsku orijentaciju KS kao plan za stvaranje povijesnog bloka (1995, 251) progresivnih profesora. Ipak,
53

zbog svoje trenutne fiksacije na artikulaciju, sluajnost, neodreenost i lokalne otpore moi, KS e, u najboljem sluaju, nastaviti igrati pristojnu i lojalnu opozicijsku ulogu, ojaavajui potvrdnu kulturu koju je Herbert Marcuse jednom opisao kao sferu slobode i sree univerzalno obvezuju, vjeno bolji i vredniji svijet koji se mora bezuvjetno potvrivati: svijet koji je potpuno razliit od injeninog svijeta svakodnevne borbe za preivljavanje, ali ga ipak svaki pojedinac moe ostvariti za sebe 'iznutra' bez ikakve promjene injeninog stanja (1968, 95). Nepanjom, srednjostrujaki KS promoviraju ovu potvrdnu kulturu nudei privremeno olakanje stanovnicima nadgledanih, rasno raslojenih poredaka. Daleko od neugodne buke Disneylanda to okruuje velika umjetnika djela u St. Petersburgu na Floridi, ova prava prvcata utopija prilino neskriveno predstavlja elju trenutnih visokih sveenika kulturalnih studija ija e suradnja s grabeljivim kapitalom, bez sumnje nehotina, ak i nametnuta, biti predmetom iznimne snishodljivosti buduih narataja.

LITERATURA Amin, Samir. Spectres of Capitalism. New York: Monthly Review P, 1998. Anderson, Kevin. Lenin, Hegel and Western MarxismU.U Urbana: U of Illinois P, 1995. Bhaskar, Roy. Dialectic. A Dictionary of Marxist ThoughtU.U Ed. Tom Bottomore. Cambridge, Mass; Harvard UP, 1983. 122-128. Bloch, Maurice. Marxism and Anthropology. Oxford, UK: Oxford University Press, 1985. Bocock, Robert. Hegemony. London: Tavistock, 1986. Bourdieu, Pierre. The Field of Cultural ProductionU.U New York: Columbia UP, 1993. Brantlinger, Patrick. Crusoes Footprints. New York: Routledge, 1990.
54

Chen, Kuan-Hsing. Cultural studies and the politics of internationalization: an interview with Stuart Hall. Stuart Hall: Critical Dialogues in Cultural Studies. New York:Routledge, 1996. 392-410. Clifford, James. Traveling Cultures. Cultural Studies. Ed. Lawrence Grossberg, Cary Nelson and Paul Treichler. Urbana, Ill: U of I P, 1992. 96-111. Constable, Nicole. Maid to Order in Hong Kong. Ithaca: Cornell UP, 1997. Cotter, Jennifer. Dematerializing the Material: (Post)modern Cultural Studies and the Politics of Experience. Red Orange 1.1 (May 1996): 203-224. Crapanzano, Vincent. Hermes Dilemma and Hamlets Desire. Cambridge, Mass: Harvad University Press, 1992. Davies, Ioan. Cultural Studies and Beyond: Fragments of Empire. London: Routledge, 1995. Dews, Peter. Logics of Disintegration. London: Verso, 1987. Dunn, Robert G. Identity Crises: A Social Critique of Postmodernity. Minneapolis: U of Minnesota P, 1998 Eagleton, Terry. Ideology: An Introduction. London: Verso, 1991. Easthope, Antony. Literary Into Cultural Studies. New York: Routledge, 1991. Escobar, Arturo. Encountering Development. Princeton, NJ: Princeton University Press, 1995. Fabian, Johannes. Time and the Other. New York: Columbia UP, 1983. Fiske, John. Cultural Studies and the Culture of Everyday Life. In Cultural Studies. Eds. Lawrence Grossberg et al. New York: Routledge, 1992. Frow, John. Time and Commodity Culture. Oxford: Clarendon P, 1997. Kritika Kultura, No. 1, February 2002 Page 36 Garnham, Nicholas. Capitalism and Communication. London: Sage Publications, Inc., 1991. Giddens, Anthony. Central Problems in Social Theory. Berkeley, CA: University of California Press, 1986. Godelier, Maurice. Perspectives in Marxist Anthropology. London: Cambridge UP, 1977.
55

Grossberg, Lawrence. Identity and Cultural Studies: Is That All There Is? Questions of Cultural Identity. Ed. Stuart Hall and Paul du Gay. London: Sage, 1996. -, Cary Nelson, and Paula Treichler, eds. Cultural Studies: An Introduction. Cultural Studies. New York: Routledge, 1992. 1-22. Gramsci, Antonio. The Modern Prince and Other Writings. New York: International Publishers, 1957. -. Selections from the Prison Notebooks. New York: International Publishers, 1971. Habermas, Jurgen. The Philosophical Discourse of Modernity. Cambridge, Mass: MIT P, 1988. Hall, Stuart. Critical Dialogues in Cultural Studies. New York: Routledge, 1996. -. On Postmodernism and Articulation: An Interview with Lawrence Grossberg. Critical Dialogues in Cultural Studies. Ed. David Morley and Kuan-hsing Chen. New York: Routledge, 1996. -. Race, articulation and societies structured in dominance. In Sociological Theories: Race and Colonialism. Ed. UNESCO. Paris: UNESCO, 1980. 30545. -. Race, Culture, and Communications: Looking Backward and Forward at Cultural Studies. Rethinking Marxism 5.1 (Spring 1992): 10-18. Haraway, Donna. The Promises of Monsters: A Regenerative Politics for Inappropriate/d Others. Cultural Studies. New York: Routledge, 1992. 295337. Harvey, David. Justice, Nature and the Geography of Difference. London: Blackwell, 1996. Heller, Agnes. Everyday Life. New York: Routledge and Kegan Paul, 1984. Hodge, Bob. Labor Theory of Language: Postmodernism and a Marxist Science of Language. In Post-Ality: Marxism and Postmodernism. Ed. Masud Zavarzadeh et al. Washington DC: Maisonneuve Press. 252-270.
56

Inglis, Fred. Cultural Studies. Oxford: Blackwell, 1993. Jameson, Fredric. The Cultural Turn: Selected Writings on the Postmodern, 1983-1998. London: Verso, 1998. -. On Cultural Studies. The Identity In Question. Ed. John Rajchman. New York: Routledge, 1995. Johnson, Richard. What is Cultural Studies Anyway? What Is Cultural Studies? Ed. John Storey. London: Arnold, 1996. Katz, Adam. Postmodern Cultural Studies: A Critique. The Alternative Orange 5.1 (1998): 40-55. Laclau, Ernesto and Chantal Mouffee. Hegemony and Socialist Strategy. London: Verso, 1985. Lacsamana, Anne. Academic Imperialism and the Limits of Postmodernist Discourse: An Examination of Nicole Constables Maid to Order in Hong Kong: Stories of Filipina Workers. Amerasia Journal 24.3 (Winter 1998): 3742. Larrain, Jorge. Identity, the Other, and Postmodernism. Post-Ality: Marxism and Postmodernism. Ed. Masud Zavarzaedh, Teresa Ebert, and Donald Morton. Washington DC: Maisonneuve P, 1995. 271-289. Larsen, Neil. Negativities of the Popular: CL.R. James and the Limits of Cultural Studies. Rethinking C.L.R. James. Ed. Grant Farred. Cambridge, Mass.: Blackwell, 1996. 85- 102. Leitch, Vincent. Cultural Studies. The Johns Hopkins Guide to Literary Theory and Criticism. Ed. Michael Groden and Martin Kreiswrith. Baltimore: The Johns Hopkins University Press, 1994. Lukas, Georg. The Old Culture and the New Culture. In Marxism and Human Liberation. Ed. E. San Juan, Jr. New York: Dell, 1973. Marcuse, Herbert. Negations. Boston: Beacon P, 1968. McNally, David. Language, History, and Class Struggle. Monthly Review 3 (July-August): 13-30.

57

Mulhern, Francis. The Politics of Cultural Studies. Monthly Review (JulyAugust 1995): 31-40. Morley, David. So-Called Cultural Studies: Dead Ends and Reinvented Wheels. Cultural Studies 12.4 (October 1998): 476-497. Myrdal, Jan and Gun Kessle. Angkor: An Essay on Art and Imperialism. Trans. Paul Britten Austin. New York: Vintage Books, 1970. OConnor, Alan. The problem of American cultural studies. What is Cultural Studies? Ed. John Storey. London: Arnold, 1996. 187-196. -. Whos Emma and the Limits of Cultural Studies. Cultural Studies 13.4 (1999): 691-702. Osborne, Peter and Lynne Segal. Interview with Stuart Hall: Culture and Power. Race, Identity and Citizenship. Ed. Rodolfo Torres, Louis Miron, and Jonathan Inda. Oxford: Blackwell, 1999. Peck, Jeffrey. Advanced Literary Study as Cultural Study: A Redefinition of the Discipline, Profession 85: 49-54. Said, Edward. The World, the Text, and the Critic. Cambridge, Mass: Harvard University Press, 1983. Sassen, Saskia. Globalization and Its DiscontentsU.U New York: The New Press, 1998. Slack, Jennifer Daryl and Laurie Anne Whitt. Ethics and Cultural Studies. Cultural Studies. Ed. Lawrence Grossberg, Cary Nelson, and Paula Treichler. New York: Routledge, 1992. 571-592. Strinati, Dominic. An Introduction to Theories of Popular Culture. New York: Routledge, 1995. Stratton, Jon and Ien Ang. On the impossibility of a global cultural studies: British cultural studies in an international frame. Stuart Hall: Critical Dialogues in Cultural Studies. New York: Routledge, 1996. 361-391. Van Erven, Eugene. The Playful Revolution: Theatre and Liberation in Asia. Bloomington: Indiana UP, 1992.

58

Williams, Raymond. The Long Revolution. New York: Columbia University Press, 1961. -. Marxism and Literature. New York: Oxford University Press, 1977. -. The Politics of Modernism. London: Verson, 1989.

Jan Baetens

Kulturalni studiji nakon paradigme kulturalnih studija

estitamo: jo jedna kriza!

59

Niti

jedan

drugi

stereotip

nije

tako

duboko

ukorijenjen

samoreprezentaciju i samoizgradnju humanistikih znanosti kao to je to sluaj sa stereotipom krize. Kulturalni studiji, koje se moe smatrati odgovorom (i privremenim rjeenjem) na dramatinu krizu formalistikog strukturalizma i preformalistike semiotike u kasnim sedamdesetima, sada su, prema miljenju njihovih dugogodinjih protivnika, jednako kao i nekih ranih zagovaratelja, i sami uli u razdoblje duboke krize, barem u onim zemljama i onim znanstvenim podrujima u kojima se njihov utjecaj najbre proirio (Bathrick 1992, Ferguson i Golding 1996). No, budui da unutar humanistikih znanosti kriza nedvojbeno predstavlja krajnji inicijacijski obred koji prethodi ulasku u panteon teorijskih i metodolokih paradigmi, trenutna situacija s kulturalnim studijima i njihovom oglaenom smru nerazmrsivo je povezana sa zavrnim legitimiranjem same discipline. Uplovljavamo, dodue, u nove, postkulturalnostudijske paradigme, ali to, naravno, ne znai da e kulturalni studiji posve ieznuti, upravo suprotno. Ono to e se ipak morati dogoditi jest repozicioniranje kulturalnih studija unutar vjeno promjenjivog polja humanistike, umjesto da se, kao to su to inili neki teoretiari krajem osamdesetih i poetkom devedesetih g. XX. st., samorazumljivom smatra pretpostavka da jedinu budunost humanistikih znanosti predstavlja budunost kulturalnih studija. U ovome bih lanku elio iznijeti neka osobna promiljanja budunosti kulturalnih studija, i to nipoto u trenutno modernoj maniri kulturalnostudijske rasturaine, ve u duhu respektirajueg dijaloga s ostalim disciplinama, orjentacijama i senzibilitetima unutar globalnog polja humanistikih znanosti. Kulturalni studiji mogu pritom puno toga nauiti, ali i ponuditi, a takav je sluaj, ili bi barem trebao biti, i s drugim disciplinama, bez obzira na aktualne sklonosti ili razmirice. Prije svega, bacimo kratak pogled na trenutno opseno komentiranu krizu kulturalnih studija. Ukoliko bismo kulturalne studije poblie opisali kao interdisciplinarni pristup kulturi koji je za cilj imao redefiniranje samog koncepta kulture, bilo bi nepoteno preutjeti njihova vana postignua:
60

injenicu da se pod kulturom sada podrazumijeva nain ivota, a ne vie skup knjievnih remekdjela; injenicu da kulturu vie ne odreuje samo mala grupa akademskih strunjaka iz vie klase, ve polemike interakcije izmeu razliitih drutvenih skupina; i, naposljetku, injenicu da je kultura teorijska konstrukcija koja moe nastati iskljuivo razmjenom izmeu kulturalne prakse i teorijskog okvira svi ovi elementi predstavljaju vrhunske proboje i inovacije koji su polje humanistikih znanosti proeli tako duboko da je njihov trajni utjecaj neporeciv. Zahvaljujui promjeni paradigme koju su proveli kulturalni studiji, studij knjievnosti postao je to to je danas (posljednje desetljee asopisa poput PMLA) daje dobar pregled ove transformacije); teoriju se sada shvaa ozbiljno ak i u onim disciplinama u kojima je oduvijek predstavljala nepristojnu rije (pritom, naravno, prvenstveno mislim na povijest umjetnosti); nastavni plan sada biva otvoren za mnoge druge prakse i, to je vrlo vano, mnotvo drugaijih tipova studenata ije je samoosnaivanje, u konanici, moda i najvanija promjena koju su poluili kulturalni studiji (ene, crnci, queer populacija i graani treeg svijeta, unutar ili izvan prvog svijeta, nisu vie iskljuivo objekt prouavanja, ve su i sami u prilici prouavati sebe: sada mogu slobodnije gledati, ak i u nas, umjesto da se iskljuivo zuri u njih). ak i kad bi kriza kulturalnih studija bila toliko duboka da bi mogla uzrokovati i njihov nestanak, navedeni se rezultati ne bi mogli ponititi. Znanstvene i drutvene transformacije koje su omoguili kulturalni studiji dosegle su toku nepovrata karkteristinu za sve vane promjene (isto, primjerice, vrijedi i za psihoanalizu: ak i kada bi ju moderna medicina uinila suvinom, teorijske uvide Freud-Lacanovskog pokreta ne bi bilo mogue ukloniti, osim, dakako, ostracizmom). Ipak, danas znamo da kulturalni studiji i nisu bili ba tako novi i revolucionarni kako se to moglo initi tokom godina njihova akademskog booma i brze institucionalizacije. Jonathan Culler otroumno primjeuje da su kulturalni studiji, zapravo, bili politiziranija i u veoj mjeri na nisku kulturu usmjerena varijanta gotovo zaboravljenog strukturalizma:
61

Sada kada razmiljam o tome to ove eseje svrstava u kulturalne studije prije negoli u neto drugo filozofiju, sociologiju ili povijest namee mi se zakljuak da je to pokuaj identificiranja pozadinskih struktura, monih mehanizama koji su na djelu u opisanim sluajevima. To me navodi na hipotezu da su kulturalni studiji zapravo strukturalizam (ili bi to trebali biti), taj kljuni pothvat koji je, po mom miljenju, nepravedno gurnut ustranu, pogotovo u Sjedinjenim Dravama, iskazivanjem silnog oduevljenja prema novom koje generira poststrukturalizam. Otkako je ono to nazivamo teorijom u najveoj mjeri povezano s poststrukturalizmom, sklonost ljudi koji se bave kulturalnim studijima da se odijele od teorije moe biti shvaena kao izmaknut oblik povratka analitikim projektima strukturalizma iji je cilj bio da nam pomognu u razumijevanju mehanizama proizvodnje znaenja u drutvenom i kulturnom ivotu. (Culler, 1999, str. 342) (Naravno, Cullerovo ukazivanje na ovu povijesnu obiteljsku slinost ima svoj prikriveni cilj, emu se namjeravam vratiti kroz nekoliko trenutaka). Znamo, takoer, da su kulturalni studiji djelomino podbacili u svom pokuaju (pre)vrednovanja povijesti, politike i popularnog. Mora da su tvrdnje Stuarta Halla o neophodnom povezivanju kulturalnih studija sa socijalizmom te o opasnosti od njihove institucionalizacije u SAD-u zvuale pomalo udnovato ve u vrijeme kada ih je iznosio pred novoosvojenom amerikom publikom. Kao to ezdesetih Jean-Paul Sartre govori o krajnjoj neupotrebljivosti knjievnosti u stvarnim politikim bitkama, Hall istie: AIDS je jedan od onih problema koji nas urgentno suoavaju sa svom marginalnou nae pozicije kritikih intelektualaca koji pokuavaju utjecati na zbivanja u svijetu. (...) U odnosu na alarmantnost umiranja ljudi
62

na ulicama, koja je, za ime Boje, svrha postojanja kulturalnih studija? (...) Ne znam to bih rekao o amerikim kulturalnim studijima. Potpuno sam zabezeknut. (...) Trenutno u amerikim kulturalnim studijima ne postoji tema u sklopu koje ne bismo bili u stanju, nadugo i nairoko, teoretizirati o moi politika, rasa, klasa i rod, potinjavanje, dominacija, iskljuivanje, marginalnost, Drugost itd. Teko da se o iemu unutar kulturalnih studija nije teoretiziralo na ovaj nain. A opet, izjeda nas sumnja da ta preplavljujua tekstualizacija diskurz kulturalnih studija konstituira mo i politiku kao ekskluzivna pitanja samog jezika i tekstualnosti. (Hall, 1992, str. 284-6) (Neobian povratak pojma klase u suvremene studije knjievnosti po svoj prilici nije sluajno. Ovaj obnovljeni interes zapravo je povratak konkretnog politikog refoul.) Naposljetku, znamo i to da nekoliko novih disciplina nestrpljivo eka da pokupi mrvice koje su kulturalni studiji ispustili u vrijeme svoje divljake, ali uspjene institucionalizacije. Nakon kulturalnih studija, sada smo u prilici pozdraviti kulturalnu analizu, tip kulturalnih studija koji naglaava povijesnu dimenziju kulture: Kulturalna analiza kao kritika praksa razlikuje se od uvrijeenog shvaanja "povijesti". Utemeljena je na jasnoj svijesti o situiranosti kritike u drutvenu i kulturalnu sadanjost iz koje promatramo i gledamo unatrag na objekte koji su uvijek ve iz prolosti i kojima se sluimo u odreivanju nae sadanje kulture. Mogue ju je, prema tome, saeti u izraz: "kulturalna memorija sadanjosti" (Bal, 1999, str 1). (Jedan od zagovaratelja kulturalne analize je i Johnathan Culler ije naglaavanje slinosti izmeu kulturalnih studija i dehistoriziranog strukturalizma sada moemo znatno bolje razumjeti.) Umjesto lanohomogenog podruja jedinstvenih kulturalnih studija, svjedoci smo cvjetanja subkulturnih kulturalnih studija koji jasno nastoje ignorirati jedni druge, ali i samu iru disciplinu. Uzor ovim novim disciplinama, poput primjerice queer studija, oito su feministiki studiji koji se cijelo vrijeme
63

uspjeno odupiru ukljuivanju u kulturalne studije. Na marginama kulturalnih studija, a danas sve vie i ispred njih, svjedoci smo povratka nekoliko neoformalistikih pristupa zavedenih odlunim stavovima kognitivizma (termin koji se rabi jednako maglovito kao to je to prije deset godina bio sluaj s terminom kulturalni studiji, ali zato posjeduje znanstvenu auru koju ovaj drugi nikada nije uspio zadobiti). Mogue je, naposljetku, uoiti i, vrlo radikalno te ujedno prilino zapanjujue kretanje onkraj kulturalnih studija kao akademske aktivnosti. Rije je o zalaganju za kulturalni aktivizam koji se vraa osnovama, glavnim korijenima kulturalnih studija, to u konanici podrazumijeva politiku akciju pa ak i agit-prop (ljeviarsku agitaciju i propagandu). Valja pretpostaviti da djelovanje Pierrea Bourdieua tokom nekoliko posljednjih godina dobro ilustrira ovu promjenu koja sada, nakon uspjenog prodora antiglobalizacijskih pokret na akademiju, postaje oita: to je ozbiljna politika akcija koja se ne bavi besmislicama, niti ima potrebu usklaivati se s uenim potrebama akademije ili profesije (rije koja e se u ovom tekstu iznova pojaviti u jo nekoliko navrata). Kulturalni studiji ipak nastavljaju utjecati na druge discipline. Osim u znaajnom dijelu studija knjievnosti (na teorijskim odsjecima, ali i unutar primijenjenih, nacionalno orijentiranih programa), njihova se prisutnost osjea i na studijima prirodnih znanosti i tehnologije (Du Gay i sur., 1997), a uspjeli su proeti i studij prava, podruje u kojem prodor senzibiliteta kulturalnih studija ima potencijalno eksplozivan uinak i iji povratak izvornom polju interesa djeluje iznimno obeavajue (Coombe, 1998; Smiers, 2001; Vaidhyanathan, 2001). Otrica kulturalnih studija znatno je manje otupljena no to bi neki od njihovih protivnika eljeli vjerovati, iz ega proizlazi da je, jo jedamput, potrebno postaviti staro pitanje: to su kulturalni studiji i zato se trebamo njima baviti?

to kulturalni studiji nastoje biti i to tome nedostaje

64

Kako bismo odgovorili na pitanje to, ini se da je dovoljno navesti kljune rijei koje su osigurale nastanak i munjevitu institucionalizaciju kulturalnih studija: kultura kao tekst, teorija, ruenje granica meu disciplinama, politika, feminizam, manjine, visoka i niska kultura itd. Na pitanje zato, meutim, znatno je tee odgovoriti, budui da je jasno da nikome nisu nuno potrebni kulturalni studiji da bi analizirao navedene pojmove (glavni uzrok trenutne krize upravo je dezintegracija podruja kulturalnih studija, pri emu dolazi do mnoenja svih moguih tipova kulturalnih podstudija, budui da im kulturalni studiji kao jedinstvena disciplina nisu u stanju osigurati openitiji i, to je jo vanije, znanosti slian okvir. Uvjerenja sam da droit de cit kulturalnih studija ne treba temeljiti na odreenim teorijskim i metodolokim tvrdnjama o samoj disciplini (primjerice, o specifinosti kulture kao predmeta prouavanja, iako bi raspravu o tome pod hitno trebalo obnoviti; s obzirom na to kako stvari sada stoje, kulturalni studiji mogu biti praktiki bilo to, a to u konanici znai da zapravo nisu nita), ve na dvama poprenim obiljejima: s jedne strane, na politikoj predanosti, a s druge, na interdisciplinarnosti. Nakon sloma marksizma kao vjerodostojnog modela politike akcije, kulturalni su studiji bili jedan od biotopa (ili rezervata?) u kojima je duh kritike i otpora dokazao svoju sposobnost opstanka. Kao takvi, postali su povlaten saveznik (a ponekad i vie od toga) zahtjevima novonastalih skupina i pokreta ija raznolikost odraava prijelaz s modernistikih mikropripovijesti. Velikih irenje Pripovijesti na i postmodernu pratei eksploziju Velike antiglobalizacije povratak

Pripovijesti politikog aktivizma objanjavaju znaajno smanjenje politike atraktivnosti kulturalnih studija: iz ove perspektive, dotina disciplina vie nije potrebna. Osobno sumnjam da bismo zbog toga trebali previe aliti. Naposljetku, oduvijek je postojao jaz izmeu onoga to su kulturalni studiji nastojali initi i prizemljujue realnosti akademske borbe za opstanak. Ne treba
65

zaboraviti da su projekt kulturalnih studija, prije svih, prigrlili oni strunjaci koji su, uslijed politike kresanja broja radnih mjesta tokom 80-ih, bili izbaeni s tradicionalnih knjievnih odsjeka te da su ga, zatim, nita manje zduno, branili upravo sveuilini menaderi koji su kulturalne studije smatrali dobrim trikom za ponovno poveanje broja upisanih studenata ne bi li se nekako nadoknadilo smanjenje interesa za razliite knjievne programe. Ako su stvari sada znatno jasnije to se tie politizacije, to moemo rei o pitanju interdisciplinarnosti? Ovdje je situacija potpuno drugaija. Doista, politika uloga kulturalnih studija oduvijek je bila priznavana i potivana (ili im se, barem, tako laskalo). Pa ipak, upravo su zbog svojeg zahtjeva za interdisciplinarnou kulturalni studiji bili izloeni brojnim napadima. Suptilni promatra i kritiar akademskog ivota Stanley Fish savreno opisuje o emu je rije u sluaju odbijanja monodisciplinarnosti od strane kulturalnih studija, u potezu koji predstavlja strateku, a samim time i nimalo nevinu, obranu profesionalizma. A budui da se moderno sveuilite temelji na profesionalnim standardima, kulturalni studiji, po miljenju Stanleya Fisha, predstavljaju podruje zanimanja ije mjesto moe biti jedino izvan akademije. Fish svoj stav obrazlae na sljedei nain prvi korak, definicija kulturalnih studija: Specijalizirana akademska disciplina, ali se Ben Agger, koja doprinosi sveobuhvatnoj dominaciji odbijanjem da sagleda cjelinu, to je oajniki potrebno u ovom stadiju svjetskog kapitalizma, seksizma i rasizma (Agger, 1992, str. 17). S obzirom da fragmentacija i specijalizacija znanja vode k njegovoj hijerarhizaciji, akademske su discipline suuesnici u reprodukciji povijesne dominacije (ibid, str. 18) (...). Naziv ovog [Aggerovog antidisciplinarnog] projekta jest kulturalni studiji (...) (Fish, 1995, str. 77-8) Drugi korak: eklatantna osuda intelektualnog projekta interdisciplinarnosti:
66

Vokabulari pojedinih disciplina nisu izvan njihovih objekata, ve su za njih konstitutivni. Odbacite ih u korist vokabulara neke druge discipline i izgubit ete objekt kojem samo one osiguravaju opstojnost. (...) Zakljuak (kojem se mnogi odupiru) glasi da e efekti neijeg rada biti uvelike ogranieni njegovim disciplinarnim upogonjenjem, ak i kada taj pogon preuzme velianstveno novo ime kao to su kulturalni studiji. (Fish, 1995, str. 85-6) Trei korak: micanje od interdisciplinarnosti (tj. kulturalnih studija i politikog angamana) i povratak poslovima profesionalnih disciplina: Moglo bi se, meutim, postaviti pitanje: tko je taj koji je pozvan odreivati to jest, a to nije akademski rad? Pa, to sasvim sigurno nismo ni ja, ni vi. Ali sama disciplina jest, te to doista i ini (...) No, ne bismo li trebali proiriti kriterije na nain da vie toga bude ubrojeno u akademski rad te da on dotakne i izgledom se prilagodi veem broju stvari? Ali, ukoliko bi kategorija akademskog rada bila proirena do stupnja da ukljuuje gotovo sve to znanstvenik ini (...) navedena kategorija vie ne bi imala sadraja, budui da bi sadravala sve. (Fish, 1995, str 87) Ovo je vana izjava koja dolazi od strane lucidnog, premda pomalo cininog polemiara ija su liberalna uvjerenja, a to je takoer kljuno, ako ne vrlo bliska, a ono barem iznimno blagonaklona prema kulturalnim studijima. Vrijednost Fishovih komentara ogleda se u izdvajanju stvarnih odrednica kulturalnih studija, ne samo politike, nego i interdisciplinarnosti, glede kojih je vrlo jasan: to su bedastoe. Na prvi pogled, Fishove optube mogue je objasniti trajanjem gerilskog rata izmeu knjievnih odsjeka i program kulturalnih studija na amerikim
67

sveuilitima, pri emu ovi drugi, malo pomalo, preuzimaju pozicije koje su drali njihovi protivnici. Uzevi u obzir usredotoenost kulturalnih studija na suvremenu kulturu, potpuno je logino da knjievni odsjeci koji se ne bave dvadesetim stoljeem (molim, upamtite da je sam Stanley Fish uvaeni Miltonovac!) nisu nimalo zainteresirani za stvaranje saveza s kulturalnim studijima u svrhu spaavanja onoga to se spasiti da nakon brodoloma knjievnih studija. Iz ove perspektive, Fishov se stav dobro uklapa u strategiju svih knjievnih odsjeka koji se ne bave suvremenom knjievnou. Na drugi pogled, meutim, dogaa se neto znatno vanije. Napad na interdisciplinarnost, ma kako se doimao cininim u Fishovoj knjizi, oznaava znaajnu promjenu u promiljanjima uloge multidisciplinarnog istraivanja u knjievnosti te openito u humanistikim disciplinama. Doista bi bilo za oekivati da e se jedan tako napredan uenjak, kakav je Stanley Fish, ujedno iskazati i kao veliki promotor interdisciplinarnosti. Ukoliko on tu ulogu eksplicitno odbija, to se ne moe tumaiti iskljuivo nevoljkou da se prui podrka inovativnim oblicima strunog rada, ve prije metamorfozom samog pojma interdisciplinarnosti. Doista, daleko od toga da ju se smatra intelektualnim izazovom, avanturom s neizvjesnim ishodom, demokratskom i liberalnom diobom kompetencija, ekspertize i imaginacije odozdo navie, kao to je to bio sluaj tokom 80-ih, interdisciplinarnost je postala menaderska strategija lokalnog ad hoc rjeavanja problema, bezuvjetno od vrha nanie te opravdana nunou maksimalnog uveavanja akademske radne snage. Fishova obrana profesionalizma s pravom moe sablanjavati sve one koji su u posljednje vrijeme iskljueni iz profesije (Fish je dovoljno pametan da zna da ne ulazite u profesiju zato to to elite ili zato to ste bolji od drugih, ve stoga to vam institucija to doputa), ali ono o emu se tu doista radi jest krik protesta protiv transformacije takozvane humanistike u centre izvrsnosti (da se posluim terminom kojeg je skovao Bill Readings /1996/ u svojoj knjizi The University in Ruins), tj. u tipove organizacija u kojima odluke vie ne donosi sama akademska zajednica, ve njihovi menaderi. Tenja kulturalnih studija
68

ka interdisciplinarosti, objanjava Fish, predstavlja rasprodaju akademskih vrijednosti u korist novih oblika rada, razmiljanja i upravljanja koji su se pokazali u potpunosti suprotnima liberalnim vrijednostima koje bi kulturalni studiji trebali braniti. Kao anti-disciplinarnost, kulturalni studiji pomogli su u razotkrivanju prastarih (disciplinarnih) struktura koje novi akademski menaderi doivljavaju kao smetnju kompetitivnoj izvrsnosti. Na ovom mjestu potrebna je mala digresija. Dosad sam razmatrao argumente protiv kulturalnih studija to ih je iznio samo jedan autora, a budui da nikada ne bismo trebali smetnuti s uma drevnu izreku testis unus, testis nullus, iznimno je vano napomenuti da je Fishova pozicija daleko od toga da bude izolirana. Protiv pomodne interdisciplinarnosti u istom su razdoblju upuivani ak i ei napadi, primjerice od strane Rosalind Krauss (1995). Njezin protivnik, meutim, nisu bili kulturalni, ve vizualni studiji (ime koje se esto dodjeljuje kulturalnim studijima na polju povijesti umjetnosti, budui da kulturalni studiji kao koncept vie spadaju u polje knjievnosti; logino, vizualni i kulturalni studiji ipak ne mogu a da ne pokau tendenciju bivanja jednom te istom megadisciplinom ili antidisciplinom). Poseban interes intervencije koju provodi Kraussova, u kojoj se obilno citiraju Fishovi raniji radovi, rezultat je ne samo veza koje autorica povlai izmeu uspona interdisciplinarnih vizualnih studija i pada disciplinarne povijesti umjetnosti kao sastavnog dijela promjenjivog konteksta nadmetanja oko moi i poslova, ve ujedno i povijesti opadanja vjetine u umjetnosti, negativne strane dvadesetostoljetne avangarde. Odbacivanje vjetine moda se uistinu pokazalo kao korisno oruje u borbi protiv fosilizirane ikonografije i akademske umjetnike produkcije, ali jedna je od njegovih negativnih posljedica gnuanje nad formalizmom i teorijom koje pomae sveuilinim menaderima da pokopaju intelektualno uzbudljive i neophodne, ali skupe i teke programe se zamjenjuju jeftinim ali atraktivnim programima kulturalnih studija. Protesti Fisha i Kraussove protiv dehumanizacije predstavljaju, nadalje, i denuncijaciju lanih i moda licemjernih nadanja pobuenih politizacijom
69

akademije od 60-ih naovamo. Na ovaj nain kritika antidisciplinarnosti susree kritiku (pseudo)drutvenog angamana. Isti autori, takoer u ime disciplinarne koherencije, smatraju da se ne moete istodobno baviti politikom i akademskim poslom. Naravno, moete (i trebali bi) se baviti politikom kao strunjak, ali takav angaman ne bi trebalo brkati sa strunim poslom koji obavljate, koji predstavlja neto drugo. Pretpostavka da moete kombinirati jedno i drugo, tj. baviti se politikom za vrijeme dok radite svoj posao na sveuilitu, predstavlja uvredu svima koji se uistinu bave politikom na terenu. Odatle potjee i sada redovito navoena optuba kulturalnih studija za lanjatvo (rije chic, esto koritena u ovom kontekstu, posjeduje jednake negativne konotacije kao, primjerice, elitizam). Kao to to iek opisuje: Istinski uzrok kvarenja amerikog sveuilita nije primarno financijske prirode, ne radi se samo o tome da su u stanju kupiti mnoge europske kritike intelektualce (ukljuujui, do odreene mjere, i mene), ve konceptualne: spoznaje europske kritike teorije nezamjetljivo bivaju preneseni u benigni univerzum kulturalnostudijskog chica. (iek, 2002, str. 546) One poddiscipline kulturalnih studija koje su uspjele ostvariti utjecaj na drutvenom i politikom planu, kao to su gay studiji, enski studiji ili crnaki studiji, nisu izrasle iz kulturalnih studija, ve su u njih uvezene te zatim (i upravo time?) neutralizirane, barem na akademskoj razini. Priznavanje ove injenice ne predstavlja sramotu, ve oblik opratanja od nekonzekventnog i iznimno neuinkovitog naina bavljenja politikom. I to sad? Kada se uzmu u obzir ozbiljni problemi vezani uz predmet istraivanja kulturalnih studija (sve, dakle nita), uz njihove metodoloke prioritete
70

(interdisciplinarnost koja se opasno pribliava antidisciplinarnosti, tj. demontiranju disciplina, a ne njihovoj meusobnoj suradnji) te uz naivno vjerovanje u njihovu politiku uinkovitost (to danas svi ismijavaju kao obino epirenje), ini se kao da postoji samo jedno mogue rjeenje: stavimo toku na paradigmu kulturalnih studija i vratimo se svojim redovnim poslovima. Ovakav se zakljuak, iz vie razloga, doima odve radikalnim. ak se moemo zapitati tko bi mogao imati najvie koristi od takve odluke: bive humanistike discipline, uznemirene, a ponekad ak i unitene logikom kulturalnih studija ili, pak, novo menadersko antihumanistiko sveuilite koje se sprema ubiti svojeg dosadanjeg saveznika, kulturalne studije, sada kada su tradicionalne discipline disciplinirane, a njihova neovisnost pripitomljena. Logika izvrsnosti, uvidjevi da nema potrebe za utiranjem mrtvog konja, svoje strijele okree prema kulturalnim studijima, ovog puta uz pomo napola obnovljenih ili oporavljajuih disciplina. Ako se odluimo za preoblikovanje kulturalnih studija, a to je stajalite koje bih ovdje elio zastupati, trebat e im, prije svega, dodijeliti novo mjesto unutar akademskog kurikuluma, a zatim pronai uvjerljive odgovore i rjeenja prethodno spomenutih problema. to se tie prvog, institucionalnog zadatka, pretpostavljam da je dolo vrijeme naputanja pretjeranih zahtjeva za kompletnim, preddiplomskim i diplomskim kurikulumom kulturalnih studija. Mogue je primijetiti da, tamo gdje postoje, ovi eksperimentalni programi pokazuju dramatinu tendenciju suavanja tokom godina, tj. ukljuivanja specijalizacije i disciplinarnosti, dok bismo zapravo vie oekivali suprotno. Ali tendencija je jasna: nakon preplavljujue antidisciplinarnosti poetnih godina, poinje jaati zahtjev za tradicionalnije organiziranim kurikulumom, u znatnoj mjeri i od strane studenata koji doista imaju osjeaj da neto proputaju. Zbog toga smatram da se najbolje rijeenje krije u osmiljavanju kulturalnih studija, ne kao kompletnog programa, ve kao svojevrsne superstrukture, primjerice na
71

diplomskom ili postdiplomskom nivou, u sklopu koje bi studenti uili kako proiriti svoje profesionalne i disciplinarne vjetine i znanja, kroz njihovo kritiko propitivanje te uzajamno obogaivanje, pri emu bi uionica trebala biti otvorena studentima iz najrazliitijih disciplina. Sve se ovo moe doimati prizemljenim i pretjerano skromnim, pa ipak, moda se ba u tom groznom pragmatizmu krije jamstvo bilo kakvog daljnjeg razvoja kurikuluma kulturalnih studija. Od ovakve promjene koristi e imati i studenti i nastavnici, prvi izbjegavanjem vlastite nedovoljne metodoloke potkovanosti, drugi oslobaanjem od sterilnog izolacionizma i antidisciplinarne retorike koja svakim danom zvui sve ispraznije. Istodobno, obnovljeno povjerenje u disciplinarnu bazu humanistikih znanosti otvorit e osvjeavajue perspektive razvoja nove interdisciplinarnosti. Pored ovog, u osnovi administrativnog, preusmjerenja, kulturalne studije u nadolazeim godinama oekuju jo vaniji intelektualni izazovi (namjerno izabirem rije izazov, koja ujedno sugerira zabavu i uzbuenje, a ne opasnost, koja ve pretpostavlja alosno zatvaranje discipline u vlastitu samoproglaenu istinu). Ukratko, ove izazove sainjavaju: pitanje disciplinarnosti, pitanje politikog angamana i, posljednje, ali ne najmanje vano, pitanje prikladnog predmeta prouavanja kulturalnih studija. Pretpostavljam da nema potrebe ponavljati ranije iznesena osnovna stajalita: interdisciplinarnost je dobra stvar, koja zasluuje da bude ohrabrivana, ne kao sinonim za antidisciplinarnost, ve kao kreativna suradnja dobro ustanovljenih disciplinarnih pozadina; i politika kritika ostaje jednako neophodna kako je to oduvijek i bila, pod uvjetom da ju se smatra rezultatom akademskog promiljanja, a ne samim akademskim promiljanjem. Pretpostavljam, takoer, da navedena dva stava sada dijeli znaajan dio ljudi koji djeluju u ovom podruju. Trei i posljednji stav, s kojim je, poetkom ezdesetih, velika avantura kulturalnih studija i zapoela, tie se samog predmeta prouavanja. Kultura je, doista, oduvijek bila odreivana kao, s jedne strane, visoka kultura, a s druge kao knjievna kultura, sve dok kulturalni
72

studiji nisu ostvarili nekoliko dramatinih proboja: dimenzije popularne i niske kulture sada se shvaaju jednako ozbiljno kao i one koje pripadaju visokoj kulturi (zapravo, moe se rei da bi se sadanje prouavanje kulture moglo nai pod optubom zbog ignoriranja tradicionalnih visokokulturnih oblika izraavanja); umjetniki i pojedinani kulturni oblici vie nemaju prednost pred onim masmedijskim (uzimanje masovne kulture u obzir uope, meutim, ne znai da je pritom izgubljen osjeaj za hijerarhiju. Iako vie nismo u stanju odrediti to zapravo oznaava, etiketa umjetnost jo posjeduje iznimnu trinu vrijednost); a stvoren je i prostor za studije tehnologije. Pa ipak, odreena vana pitanja ostaju krajnje nedostatno teoretizirana i/ili analizirana. Neka od njih tiu se izbora analiziranih objekata. Domena medija i popularne kulture doima se ve pomalo iscrpljenom; onoj, pak, spolnih/rodnih/rasnih studija bolno nedostaje politika dimenzija bez koje se nemogue razborito baviti ovim temama; nasuprot tome, brzo napredujui i iznimno obeavajui susret kulturalnih i tehnolokih studija esto u potpunosti izbjegava bilo kakvo politiko izjanjavanje (ili, kada se i uhvati u kotac s politikim pitanjima, to obino biva potkopano njegovim naivnim tehnoutopizmom, kao to je to sluaj s mnogim radovima o kiber-kulturi (v. Baetens, 2000). Kulturalno sljepilo za pitanje jezika pitanje je od interesa, a postaje i krajnje zapanjujue ako uzmemo u obzir da zagovornici radikalnih politika esto jednostavno pretpostavljaju da itav svijet ili ve govori engleski, ili, pak, nema dobrog razloga da to ne ini u vrlo bliskoj budunosti. Kao to Mike Kelly primjeuje, lingvistiki je imperijalizam bez sumnje jedan od razloga koji objanjavaju oklijevanje mnogih vodeih francuskih intelektualaca, kao to je Bourdieu, kojeg neki anglosaksonski autori smatraju jednim od oevautemeljitelja kulturalnih studija, da vehementno odbace sam koncept kulturalnih studija (Kelly, 2000). Ponovimo jo jednom ukratko: nedvojbeno ima mjesta za proirenu verziju kulturalnih studija, pod uvjetom da se sam pojam kulture povee s novim i konkretnim predmetima prouavanja (umjesto da bude osobna dada baby-boom profesora koji u svojim uionicama
73

jednostavno predaju ono to ele raditi kod kue u slobodno vrijeme) kao i pod uvjetom da se kulturu stane vie izuavati na historian i dijakronian (krozvremenski) nain (sjetimo se, ovdje, upozorenja Jonathana Cullera) te na istinski multikulturalan nain (pri emu sraz kultura vie nee biti promatran iskljuivo kroz drutvene i politike termine, ve i kroz termine jezika i tehnologije). Nakon pravog malog booma kulturalnih & tehnolokih studija (dobro ilustriranog grupnim istraivanjem koje se bavi priom o Sonyjevu Walkmanu /Du Gay i sur., 1997/, istraivanjem o kojem se mnogo raspravljalo, ali ga se, naalost, znatno rjee oponaalo), najzanimljivija istraivanja provode se, izvan svake sumnje, u nastajuem podruju kulturalnih pravnih studija, primjerice u sklopu rasprava o prednostima i nedostacima zatite autorskih prava, intelektualnog vlasnitva, upravljanja brendovima itd. (Coombe, 1998; Smiers, 2001; Vaidhyanathan, 2001). Prednost ovih istraivanja lei u mogunosti uspostavljanja plodnog dijaloga s aktualnim raspravama o problemima kao to je genetski inenjering, koji nipoto ne bi trebali ostati u privatnom posjedu etike. Ostala pitanja, vjerojatno vie filozofske prirode, ulaze u sferu definicije same kulture, koja je doista bila odreivana u terminima naina ivota (to predstavlja znatan skok koji je ostvarila prva generacija autora iz podruja kulturalnih studija u koju, izmeu ostalih, spadaju Hoggart i Williams), ali ija krajnja razliitost u odnosu na tradicionalni ideal kulture nije bila dovoljno naglaavana. Dananja kultura postala je poststrukturalna, kao to to navodi Herman Parret. Isti autor, slijedei teze Omara Calabresea o postmoderni kao neobaroku (Calabrese, 1992), pie: Naa je suvremena kultura repetitivna i iterativna, ritmina i pulsirajua do u beskraj. Ako klasika potuje ogranienja i gradi strukturu oko njezina centra, neobarok konstantno prelazi sve pragove i ini sva ogranienja elastinima. Kultivira decentriranje, traga za ekscentrinou i ekscesom ekscesom brzine i sporosti, veliine i malenkosti. Detalj i fragment dvije su neobarokne geometrije koje blokiraju konstrukciju jedinstva u
74

percepciji te povreuju duu disforinom nelagodom. Nestabilnost i metamorfoza, nered i kaos, labirint i enigma, kompleksnost i rasipnost, distorzija i perverzija, sva ova neobarokna obiljeja razmrskavaju klasini ideal moderniteta. (...) Namee se pitanje je li mogue transponirati koncept kulture, tako snano obiljeen Prosvjetiteljstvom, u uvelike drugaiju konstalaciju koju nalazimo u suvremenom drutvu? (Parret, 2000, str. 47) Dijalektika pomirba novog programa kulturalnih studija (jezik, tehnologija, povijest, pravo) s jedne strane, te temeljito i neprekidno promiljanje smisla itavog poduhvata (a tu se kulturalni studiji susreu s filozofijom) s druge, moda ocrtava nove granice koje e novi kulturalni studiji morati istraiti i, zato ne, jo jedamput prijei i ukloniti.

Biljeke: 1. 2. 3. Zahvalnost za ove uvide dugujem prof. Reinu de Wildeu (Sveuilite u Maastrichtu) Naravno, ovakvo gledite nije iskljuivo osobno. Podrava ga cijeli fakultet u sklopu kojega se nalazi institut pri kojem trenutno radim. Vieno izvana, mnoenje etikih studija u polju filozofije moglo bi biti protumaeno kao analogno irenju kulturalnih studija u polju knjievnosti. No, moda je ova opaska ipak prejednostavna.

Literatura: Agger, B. (1992) Cultural Studies as Critical Theory, Falmer, London.

75

Baetens, J. (2000) A critique of cyberhybrid-hype, in The Future of Cultural Studies, eds J. Baetens & J. Lambert, Leuven University Press, Leuven, pp. 151_/167. Baetens, J. & Lambert, J. (eds) (2000) The Future of Cultural Studies, Leuven University Press, Leuven. Bal, M. (ed.) (1999) The Practice of Cultural Analysis. Exposing Interdisciplinary Interpretation , Stanford University Press, Stanford, CA. Bathrick, D. (1992) Cultural studies, in Introduction to Scholarship in Modern Languages and Literatures , ed. J. Gribaldi, MLA, New York, pp. 320_/340. Calabrese, O. (1992) The Neo-Baroque Age. A Sign of the Times , Princeton University Press, Princeton, NJ. Coombe, R. (1998) The Cultural Life of Intellectual Properties , Duke University Press, Durham & London. Culler, J. (1997) Literary Theory. A Very Short Introduction , Oxford University Press, Oxford & New York. _________ (1993)What is cultural studies?, in The practice of Cultural analysis. Exposing interdisciplinary interpretation , ed. M. Bal, Stanford University Press, Stanford, CA, pp. 335_/347. Du Gay, P., Hall, S. & Evans, L. (1997) Doing cultural studies: the story of the Sony Walkman, Sage, Beverly Hills & London. Ferguson, M. & Golding, P. (eds) (1996) Cultural Studies in Question , Thousand Oaks, London & New Delhi. Fish, S. (1995) Professional Correctness. Literary Studies and Political Change, Harvard University Press, Cambridge, MA. Hall, S. (1992) Cultural studies and its theoretical legacies, in Cultural Studies, eds L. Grossberg, C. Nelson & P. Treichler, Routledge, New York and London, pp. 277_/286. Kelly, M. (2000) The strangers gaze. the emergence of French cultural studies, in The Future of Cultural Studies , eds J. Baetens & J. Lambert, Leuven University Press, Leuven, pp. 107_/121. Krauss, R. (1995) Der Tod der Fachkenntnisse und Kunstfertigkeiten, Texte zur Kunst , vol. 20, pp. 61_/67 (unpublished in English: The Death of Skills).
76

Parret, H. (2000) Is postmodern culture postcultural?, in The Future of Cultural Studies , eds J. Baetens & J. Lambert, Leuven University Press, Leuven, pp. 43_/49. Readings, B. (1996) The University in Ruins , Harvard University Press, Cambridge, MA. Smiers, J. (2001) La propriete intellectuelle, cest le vol, Le Monde dipolomatique , September, p. 3. _________ (forthcoming) Freedom and protection. The impact of economic globalisation on artistic cultures worldwide . Vaidhyanathan, S. (2001) Copyrights and Copywrongs. The Rise of intellectual Property and How it Threatens Creativity , New York University Press, New York and London. Zizek, S. (2002) A plea for Leninist intolerance, Critical Inquiry , vol. 28, no. 2, pp. 542_/566.

77

Cjelina druga:

Tamo gdje je stala moja tikla: o metodi/metodama u kulturalnim studijima

Poglavlje o metodolokim problemima kulturalnih studija treba prema vanosti i dalekosenosti jamano smatrati sredinjim poglavljem ovog preglednog specijalistikog izbora. Rasprava o metodi, premda kljuna za obrazovanje kulturologa, esto se, naime, zamjenjuje beskonanim nizanjem studija sluaja, koje, i protiv volje sudionika u tekom procesu uspostave disciplinarnih polazita, vie govore o tome to se sve moe, nego o tome kako se moe. Ako, meutim, shvatimo da je bitno odreenje o tome kako nerazdvojivo vezano uz (anti)disciplinarni identitet i interdisciplinarni zahvat kulturalnih studija, a da su polazita o onome to (tj. o bavljenju obinim, ivljenim, popularnim i drugim /svim?/ fenomenima i ljudskim praksama u zagrljaju moi i drugih silnica drutvene strukturacije, kako u prolosti, tako i u sadanjosti) ve od prvog narataja kulturalnih studija njeno ivo i nezaobilazno tkivo, tada je jasno da je klju svake trenutne samoidentifikacije u metodolokoj debati. To, to e zbog posudbe i razmjene izmeu disciplinarnih zona, ta debata u kulturalnim studijima ostati trajno dinaminijom no unutar tradicionalnih disciplina i to to e zagovornici ekstremne demetodologizacije discipline (djetinjasti i lijeni pararevolucionari) grmjeti u obranu slobode, a kriptobirokrati i disciplinarci (andarmerijski nitkovi i birovi akademije) uzvraati prezrivim nametima i igovima o neozbiljnosti, tu nas treba najmanje brinuti.

78

Trajnu debatu o metodi, to je ve u vie navrata poluila valjane i osvjeavajue rezultate za kulturalne studije, ali i stvorila zastraujui dojam permanentne krize tog polja, treba, naime, interpretirati i reinterpretirati s onu stranu metateorijskih i ideolokih udnji i uzvienih identifikacija. To je debata o svakodnevici bavljenja svakodnevnim i o obinosti bavljenja obinou, rasprava kroz koju se historiziraju i kulturaliziraju osvjeteni kulturalni studiji. U prvom radu to ga donosimo u ovoj cjelini, jedan od amerikih uglednika kulturalnih studija Cary Nelson razmatra pitanja o sredinjosti jezika i jezinih dokaza (u rasponu od pojedinih znakova, preko reprezentacijskih sklopova do irih diskurznih tvorbi, ali i jezine interpretacije neverbalnih praksi) u polju kulturalnih studija, jasno zamjerajui dijelu kulturalnostudijske prakse kasnijeg razdoblja birmingemske tradicije preveliku ovisnost o bazino strukturalistikoj viziji jezinih mehanizama. Ta je ovisnost utjecala na uestalu pojavu usporedbi s funkcioniranjem jezika pri analizi najrazliitijih sustava, mehanizama i obrazaca kulture, to je (osim u smislu istraivakog konstrukta) esto nadasve upitno. Nelson, pored toga, zagovara kulturalnostudijsku reformu anglistike, tradicionalne retorike i znanosti o knjievnosti (u nas bi poloaj tih disciplina donekle odgovarao poloaju nacionalne filoloke discipline: kroatistike, a dijelom i komparatistike, te cjelini znanosti o knjievnosti kao kompleksnog i teoriji otvorenog pokuaja, koji ipak nije /p/ostao dalekosean u smislu irih interdisciplinarnih oita sve do kulturolokog obrata osamdesetih i devedesetih godina XX. st.). Reforma anglistike i drugih srodnih disciplina trebala bi se, prema Nelsonu, provesti historizacijom, kontekstualizacijom i raznovrsnou predmeta analize metodolokom batinom koju kulturalni studiji na poseban nain njeguju i razvijaju na razmei drutvenih i humanistikih znanosti. Oni, zauzvrat, od pojedinih disciplina (poput znanosti o knjievnosti) primaju pouke o moguim granicama istraivakog obuhvata, te o vrijednosti pojedinih tradicionalnih metoda. Pitanja razvoja sveuilinih pogona u sferi kulturologije/kulturalnih studija koje spominje Nelson, prisutna
79

su i u Hrvatskoj. Premda oito pod dojmom dekonstrukcijskog zanosa amerikih humanistikih pogona, te naoko utemeljen u tipino ameriku debatu o kanonu i disciplinarnosti, Nelsonov tekst ipak je dragocjena kritika jedne od snanih metodolokih tendencija koje vladaju kulturalnim studijima u posljednja dva desetljea. *** U drugom, pak, prilogu u ovoj cjelini, prethodno spomenuta historizacija ujedno predstavlja i glavnu temu i bazini metodoloki pristup. Craig Robertson, u pokuaju da u sklopu kulturalnih studija istrai i napie povijest putovnice u SAD-u, historizira (opisuje i narativizira, povijesno kontekstualizirajui) arhiv kao mehanizam iskljuenja i jedan od temeljnih pogona osobnog i kolektivnog konstruiranja identiteta (u ovom sluaju poglavito nacionalnog). Posebno se bavi trima arhivistikim popritima (razvojem arhivske racionalizacije tokom 19. stoljea, nacionalnim arhivima i prikupljanjem vladinih dokumenata), te povijeu kao znanstvenom disciplinom, a sve to u pokuaju valjane analize njihove zajednike logike klasifikacije, dokaznih postupaka i konstrukcije autentinosti i fiksiranih identiteta. Arhiv, pritom, ujedno predstavlja i sredstvo propitivanja dosega proklamirane interdisciplinarnosti projekta kulturalnih studija i njegova sloena odnosa s disciplinarnim poljem Povijesti. Osobita je propedeutika vrijednost lanka oprimjerenje kulturalnoteorijskih opisa rada silnica koje nadodreuju kulturalna poprita, ponajprije mehanizama iskljuivanja, nadzora, selekcije i verifikacije. Narav je tih mehanizma konstruktivistika, diskurzivna i samoispunjua. Diskurz kao reim istine, ponajprije djeluje, naime, kao aparat iskljuenja i razgranienja. Razgraniujui, primjerice, pripadnost nekoj naciji od nepripadnosti, diskurz nacije svojim zamiljenim granicama ujedno konstruira samu naciju u ijem se identitetu navodno neprekidno
80

ovjerava. Tako je mehanizam povijesti cikliki i autopoietiki (samoizgradivo) postavljen, te se Povijest (kao akademsko bavljenje, te za njega vezana kompleksna narativizirana slika zbivanja i kretanja ljudskog iskustva u hodu kroz neki dati vremenski period) s jedne strane javlja kao disciplinarno kroenje ovakvih naoko paradoksalnih pregiba u sebe, a s druge kao vaan suputnik, ali i predmet kritikog uvida za gotovo svaku kulturoloku analizu. Slika arhiva unutar ove disciplinarne aktivnosti s jedne strane ukljuuje mehanizme o kojima pie Foucault u genealokim analizama uspostave modela drutvenog nadzora i mree jasnih verifikacijskih pravila u pojedinim povijesnim razdobljima (ponajprije: u europskom modernitetu), a s druge zaziva Williamsove koncepte drutvenih filtrata (selekcijskih sila kulture). Kulturalni studiji i tada kada se utemeljuju u pogledu na ogoljele jezine fenomene i prakse, o emu zbori prethodno razmotren Nelsonov rad, ali i tada kad odgovaraju na potrebu konkretnijeg etnografskog zahvaanja u ivljene prakse (o emu nam, pak, kazuje trei tekst u ovoj cjelini Willisov i Trondmanov manifest o kojemu e ubrzo biti rijei) moraju raunati na povijesnu dimenziju - na krozvremenskost i dokaze prikupljene i analizirane u specifinim vremenskim koordinatama - s onu stranu jednostrano i jednoobrazno shvaene sadanjosti ivljene i obine kulture. S druge strane, kulturalni studiji tu povijesnu dimenziju razapinju na analitiki okvir, tj. izlau sloenim etiko-politikim propitivanjima kojima je cilj razotkriti skrivene mehanizme rada moi koja oblikuje drutvenost i kulturu kao takve, a o kojima u slici iskljuivanja i selekcije zbori i Robertson. *** Vanost prethodno opisanog historiziranog (povijeu osvjetenog i narativiziranog) analitikog aparata, tj. uklopljenosti kulturalnostudijske analize u krozvremenske uvide i pouke, ne preuuje niti trei rad ove cjeline,
81

posebno ukazujui na njegovu ulogu unuter prosvjetljujuih momenata u slubi ljudske sobode. Ipak, u svom zanimljivom i veoma izravnom manifestu, Willis i Trondman ponajprije podsjeaju na vanost etnografskog pristupa prikupljanju i analizi grae u gotovo svim drutvenim i humanistikim disciplinama (a ne samo i jedino u kulturnoj antropologiji kao najprepoznatljivijem etnografskom popritu), ukljuivi, dakako i kulturalne studije razvijene iz birmingemske kole. Osim toga, te jo vanije, etnografski se pristup tu vezuje za samorefleksiju imbenika (sudionika) ivljene obine kulture. Autori predlau model teorijski osvijetena pristupa etnografskom istraivanju i tumaenju etnografske grae. Takav objedinjeni model s jedne strane odgovara na poststrukturalistiku kritiku etnografije kao kulturotvorne a ne kulturoopisujue prakse, slijepe za svoje diskurzne/ideoloke ovisnosti, u ijim tekstualizacijama lako oditavamo naoko skrivenu igru suprotstavljenih drutvenih silnica. S druge strane, taj objedinjeni model omoguuje produktivan dijalog s teorijom, esto osuenom na zatvorenost samoiitavanja izvan dodira sa ivljenom kulturom. Osim ove oite razine, u tekstu se posebno zanimljivim nadaje zadravanje razlikovanja drutvo-kultura, te odgovarajue definiranje uloge kulture koja to razlikovanje prati, kao i postupno uvoenje terminologije i metodolokog inventara nenadane dogaajnosti, iznenaenja, izbjegavanja ekstremne prevlasti razuma (kao i ekstremne suprotnosti te prevlasti), te teorijskog cjepidlaenja. Rijeju, samorefleksijom obine kulture kroz etnografsku grau prikupljenu i interpretiranu s teorijski obavijetenih (ali ne i ropskih) stajalita, mogue je, smatraju autori, poluiti emocionalnospoznajni uinak (prosvjetljenje) ija je narav etiki i politiki relevantna, jer prua nove i radikalne instrumente drutvene kritike i transformacije. ***

82

S posve razliitih tematskih i disciplinarnih stajalita i tekst o jezinosti i onaj o povijesti arhiva i putovnice, kao i manifest o teorijski svjesnoj etnografiji, kulturalnim studijima nude historizirani i domiljeni pristup (re)konstrukciji konteksta, uz uvaavanje motrenih injenica, ma koliko te injenice bile konstruirane ili podlokane skrivenim silnicama moi. Tekstovi zazivaju efekt iznenaenja i mogunost politike intervencije kroz emocionalnu sinergiju odabrane metodologije i autorskog upisivanja (te itateljskog uitavanja) u tekstualizacije kulturalnostudijskih analiza. U cilju ostvarenja ovih ciljeva, iroko zasnovana interdisciplinarna stremljenja kulturalnih studija kao samoproglaene antidiscipline/postdiscipline trebaju se provoditi u duhu odgovornosti prema motrenoj grai i u hrabrom zagrljaju sa spoznajama disciplinarnih zona koje su/smo naumili kreativno subverzirati.

83

Cary Nelson

Lingvistinost kulturalnih studija (retorika, close reading i kontekstualizacija)

1.Batina kulturalnih studija Nee biti bogzna kakvo otkrie, premda bi moglo biti upozorenje, prisjetiti se kako su snano britanski kulturalni studiji u trenucima svog utemeljenja ovisili o podrobnoj analizi tradicionalnih vrsta tekstova. Na pamet dolazi putovanje Raymonda Wiliamsa kroz drutvenu, kulturalnu i intelektualnu povijest u djelu The Long Revolution (1961) negdje u osvit njegove karijere, te, kasnije, kada je njegova reputacija ve bila posve uspostavljena, njegovo majstorsko novo iitavanje engleske knjievne povijesti u djelu The Country and The City (1973). E.P.Thomphson, dakako, ne bi bio mogao napisati The Making of The English Working Class (1963) bez uporabe standardnih historijskih tekstualnih dokaza. Obojica su, treba to rei, inili s tekstovima neto posve drugo no to je veina njihovih disciplinarnih kolega u znanosti o knjievnosti i historiografiji inila prije njih. Ipak, oni nisu odaslali poziv za naputanje paljiva propitivanja tekstova; teili su, naprotiv, da na ovaj ili onaj nain jo snanije propituju tekstove no to je to bio sluaj u njihovih prethodnika. Williams je u Dugoj Revoluciji nastojao izvui iz tekstova njihove katkad nehotine priloge progresivnoj, demokratizirajuoj kulturalnoj tradiciji. Kasnije se, u djelu The Country and The City zapitao to su autori hotomice ili nesvjesno propustili opisati o svojim kulturama i to je to govorilo o publikama i o interesima kojima su sluili. The Country and The City, dakle, postavlja odsustvo i izbjegavanje ono to je neizreeno u datom tekstu na prvo mjesto propitivanja prikladnih za kulturalne studije. Ta praksa ostaje kontroverznom kako u knjievnim studijima tako i u filozofiji, te na jedan od
84

drastinijih naina upuuje na to da kulturalni studiji kontekstualiziraju ono to analiziraju. Kontekstualizacija, kroz utvrivanje povijesno uvjetovanih sljepila i pritisaka, spremno naglaava klasne interese i pripadnost teksta. ini se, dakle, da ona politizira ono to je djelovalo blaeno neduno i transcendentno sve dok se nije zamjeivalo neoprezna izostavljanja i zaobilaenja. Tako Williams pokazuje da pjesma U Penshurst Bena Jonsona slavi izdanost rajskih etvi sedamnaestostoljetnog seoskog imanja a da nam niti na trenutak ne podastire seljaki rad koji je takvo poljoprivredno bogatstvo zapravo i omoguio. U isto su vrijeme kulturalni studiji, na osobit nain, primjerice, u Hoggartovu djelu The Uses of Literacy (1958), ve traili nove tipove grae, ukljuujui netradicionalne tekstove i diskurze, za prikladne predmete analize. Unato Hoggartovu antagonizmu spram amerike popularne kulture, njegov je interes za prakse britanske radnike klase podario popularnoj kulturi dio njene rane ovjere u kulturalnim studijima. To e otvoriti mogunost prometnua subkultura i razgovornih tekstova u predmete vrijedne istraivanja. Premda je polje kao cjelina bilo, dakle, ve u svom zaetku usmjereno k ralambi raznovrsnih jezinih praksi pa ak i nejezinih znakova, ponaanja i obreda diskurz je uvijek bio u prvom planu. Veze s retorikom analizom i tradicijom close readinga, ma koliko bile nestalne i promjenjive, bile su dakle uspostavljene na samom poetku. Veze su jo uvijek tu, kako u pokazati, no nestalnost je ako nita drugo - mnogo naglaenija.

2.Kulturalni studiji i close reading U uvodu rado itane zbirke Cultural Studies iz 1992. g. bilo je toliko nestalnosti ali i razmimoilaenja u miljenju izmeu mene i drugih urednika da je to snano oznailo na odnos prema close readingu. U tom smo uvodu prilino oprezno primijetili kako je close reading prihvatljiv u kulturalnim
85

studijima ali nije nuan. U stvari, dvoje urednika, Paula A. Trichler i ja, bili smo dotad objavili brojna itanja knjievnih i drugih tekstova i fenomena i nastavljamo to initi. S druge strane, trei se urednik - Lawrence Grossberg nije nikada bavio tehnikom close reading , te je na neka od tih itanja gledao kao na napadaki red imperijalistikih ambicija znanosti o knjievnosti. Nai stavovi o relativnoj sredinjosti jezine grae u kulturalnim studijima na slian su se nain sukobljavali. I tako, stupali smo u kompromise kako smo najbolje znali, moda ne ba mudro prelazei preko meusobnih razlika. Samo nekoliko godina kasnije, meutim, u uvodu djelu Disciplinarity and dissent in cultural studies (1996) to sam ga uredio s Dilipom Parameshwarom Gaonkarom, mogao sam ustvrditi: Diskurzi nisu dosad bili jedini predmeti istraivanja kulturalnih studija, ve su predstavljali sredinju grau. Ni struktura osjeaja, ni subkultura, nisu podlone kritikoj prosudbi osim kao jezini simulakrum. ak i Lawrence Grossberg koji meu naim autorima ima moda najoprezniji stav prema kulturalnostudijskoj analizi usmjerenoj diskurzu ustraje na tvrdnji da je diskurz primarna forma u kojoj ivi i opstaje kultura, te kako je diskurzna analiza nuan moment svakog kulturalnostudijskog projekta. Treba samo proi ovaj svezak da se vidi koliko vrsta jezinih dokaza rabe kulturalni studiji ovdje to ukljuuje kongresne zapisnike, novinske vijesti, naslove, tekstove popularnih pjesama, televizijske i filmske scenarije, radijske prijenose, knjievne tektove, znanstvene lanke, teorijska tumaenja, transkripte intervjua, popularnu publicistiku, osobna pisma, govore, podnaslove, pisane reklame, ale i glasine. Ovi eseji jasno pokazuju koliko su razliite vrste diskurzne analize vane u razliitim kulturalnostudijskim projektima te nam, tako, omoguuje procjenu potencijala radnog odnosa izmeu retorike i kuturalnih studija (9). Dosta je toga bilo na kocki u oba ta trenutka i nastavlja biti, barem za teritorije nad kojima straari akademija, u borbama oko toga kako e kulturalni studiji ispregovarati svoj odnos s tekstualnom i jezinom graom i s tehnikom
86

close reading-a tekstova. Ponajprije je na kocki stupanj uvjerljivosti kulturalnostudijskih itanja, kao i vrsta privlanosti koja ta itanja mogu imati za itatelje navikle na precizno raeljavanje povijesnih i kulturalnih diskurza i dokumenata - to se posebno odnosi na itatelje izvan samih kulturalnih studija u poljima poput anglistike ili govorne komunikologije upravo je close reading ono to neemu priskrbljuje obiljeja uvjerljivog dokaza. O tome prigrljuju li ili ne prigrljuju kulturalni studiji ove analitike tehnike i tradicije, ovisit e dostupnost ili nedostupnost djelovanja u kulturalnim studijima za ljude koji su se na tim tehnikama i tradicijama uvjebavali/obrazovali. Na najgrubljoj razini, kako sam naglasio u tekstu Manifesto of a Tenured Radical (1997), puko preimenovanje ili prepakiravanje close reading-a individualnih tekstova u studije kulture otvara identitet kulturalnih studija tisuama znanstvenika koji ne moraju nita nauiti o tradicijama tog polja niti preuzeti ijedan od njegovih politikih ciljeva. S druge strane, progon close reading-a koji se zbiva pod kapom kulturalnih studija moe predstavljati obrambeni stav onih koji ili preferiraju slobodnu i neutemeljenu spekulaciju kao svoj stil kulturalnih studija ili onih koji nemaju strpljenja ili talenta za detaljnija motrenja i ralambe. U znanosti o knjievnosti, primjerice, bilo autorima bilo tekstovima dugo se priznavala svojevrsna udesna intencionalnost; oni su se nekako uspijevali unutar sebe oblikovati i ograniavati svoje znaenje. To je mo koju kulturalni studiji s dubokom zauzetou ele zanijekati. Kulturalni studiji tipino smatraju da je znaenje proizvod drutvene, kulturne i politike interakcije. Niti tekstovi niti autori ak niti njihovi itatelji ne mogu jednostavno znaiti sami po sebi. Proglaavanje imanentnih itanja u anglistikom stilu kulturalnim studijima moe stoga lako odvesti na krivi trag. S druge strane, anglistika nudi kulturalnim studijima bogatu tradiciju tehnike close reading i primjeran model retorike paljivosti i analitike skrbi. Saveznitvo izmeu znanosti o knjievnosti i kulturalnih studija valjano usmjerava anglistiko kretanje na van, radikalno, od tekstova prema kontekstima, djelomino desakralizirajui
87

tradicionalne predmete istraivanja u tom polju. Kulturalni studiji su, stoga, duni poduzeti close reading na naine kojima su se neki njihovi ameriki zastupnici u prolosti opirali. Kako se prihvaaju ili odbacuju pojedine analitike prakse i predmeti istraivanja tako raste ili opada itav odnos kulturalnih studija s razliitim akademskim disciplinama. Tako bi, primjerice, oni koji ele uspostaviti saveznitvo izmeu kulturalnih studija i tradicionalnih retorikih studija mogli pokuati istraiti i razviti toke podudaranja izmeu tih polja; oni, kojima se ne dopada zamisao njihova spajanja mogli bi se potruditi da zanijeu ili umanje vanost postojanja ma i kakvih toaka podudarnosti. Podcrtavanje close reading-a tekstova kao sredinje tehnike za kulturalne studije s druge strane potencijalno podaruje anglistikim, retorikim i komunikolokim odsjecima znatnu mo i politiku mobilnost u kulturalnostudijskim ratovima; omalovaavanje tih itanja, obrnuto, tei onemoati ta polja. Rizik je osobito velik za anglistiku koja je fetiizirala close reading i za njega desetljeima uvjebavala studente. Za odsjeke govorne komunikologije, s druge strane, sudovi o sredinjosti retorike analize sada ukljuuju i potencijalnu kulturalnostudijsku ljagu; za neke znanstvenike retorika je sada trojanski konj ispunjen neeljenim ratnicima kulturalnih studija. Disciplinarne bitke oko kulturalnih studija dakle ne vode se samo oko toga to je prikladan predmet istraivanja, ve se one vode i o diskurzivnim praksama - o tome koje se metode i analitike tehnike vrednuju i privilegiraju. Te bitke oko disciplinarnog identiteta i podruja obuhvata odvijaju se i na nacionalnoj i na lokalnoj razini kroz itavu disciplinu, ali i unutar pojedinih sveuilinih odsjeka. Spomenuti odsjeci govorne komunikologije mogu, dakle, pokuavati izgradnju programskih i pedagokih mostova izmeu kulturalnih studija i retorike ili mogu uiniti sve to je u njihovoj moi da sprijee njihovo ostvarenje. To znai ili ohrabrivati ili obeshrabrivati odgovarajua imenovanja nastavnika, otvarati programe za nove predmete ili prijeiti njihovo uvoenje, podravati ili obeshrabrivati doktorske disertacije koje povezuju kulturalne studije i retoriku, financirati ili uskraivati pomo istraivanjima i putovanjima
88

na konferencije koje se organiziraju na polju kulturalnih studija. Polje i odsjek mogu se katkad naglaeno razilaziti nudei veoma razliite disciplinarne mape. To to su brojni znanstvenici djelatni u polju retorike gostoljubivi sparam kulturalnih studija u najmanju ruku ne jami da e podjednako gostoljubiv biti i odsjek. To ovisi o tradiciji samog odsjeka, o koliini moi u rukama pojedinih ljudi, o simpatijama upravnih tijela i o vidljivom natjecanju ili suradnji izmeu odsjeka, to odlikuje svaki kampus. Ponekad se, stoga, argumenti za ili protiv retorike analize ili close reading-a tekstova u kulturalnim studijima grade na varljivim apstraktnim osnovama jer se tu zapravo radi o disciplinarnom, odsjenom ili osobnom utjecaju i moi. Naroito se na hirovitoj i svadljivoj amerikoj sceni odreena koliina veleumnog kulturalnog teoretiziranja moe, poput svakog teoretiziranja, iitati kao manevar u slubi vlastitog napredovanja i utjecaja. Ako su ti ratovi za poloaj ponajvie i utemeljeni na interesu i kompromitirajui, tada bismo bolje napravili kada bismo to priznali i, kada je ve u igri, pokuali identificirati taj interes. 3. Kulturalni studiji i jezik Kada sam ve sve ovo rekao, bilo bi budalasto od mene kada bih sugerirao da sam sposoban smjestiti ove rasprave unutar nekih velikih gesta objektivnosti. Mogue je, meutim, dati tim raspravama korisnu kontekstualizaciju, te ih pojasniti. Do odreene je mjere dva problema (od onih koje sam spomenuo) relativnu vanost tekstualne analize i close readinga u kulturalnim studijima, te odnos izmeu kulturalnih sudija i retorike mogue podvesti pod trei problem, a to je stvarna ili potencijalna jezinost cjelokupne grae kulturalnih studija. Kulturalni studiji i jezik onaj su iroki kiobran koncepata i praksi koji natkriljuje sve ove teme. Poput tolikih teorijskih korpusa 60-tih i 70-tih godina kulturalni su studiji proli razdoblje povezivanja sa strukturalizmom i privremeno se zabavljali
89

miljenjem prema kojemu bi racionalizirana jezinost mogla pruiti model za sve znaenjske modele. Svaka je relativno autonomna kulturalna domena, kako su nas snano uvjeravali mnogi autori, operirala kao jezik. Doista, ureene i iznenaujue postrojene znaenjske mape moglo se izluiti iz svake naizgled regulirane kulturalne prakse. Zamislimo li tu praksu kao sustav relacionalnih (odnosnih) ali i odredivih znaenja jezik bi nam mogao pruiti predloak za razumijevanje ak i nejezinih (gestualnih ili ikonikih) praksi. U nekim odvjetcima ovog jezinog imperijalizma ak je i izvanljudsko ponaanje bilo opisivano kako operira kao jezik. Postajala su, saeto govorei, dva ozbiljna problema glede te tvrdnje. Prvo, kako nam je poststrukturalizam pokazao ve kasnih 60-tih i ranih 70-tih to su datumi koji se tiu kako originalnih izdanja na francuskom tako i eventualnih prijevoda na engleski jezik kao sustav znaenja bio je naprosto mnogo manje ureen ili predvidiv no to su strukturalisti pretpostavljali. Naknadni pokuaj razlikovanja izmeu relativno stabilnog seta denotativnih znaenja i fluidnog nestabilnog seta kakvih konotativnih znaenja pokazao se podjednako nezadovoljavajuim. Za denotativna se znaenja govorilo da su primarna i konsenzualna, dok bi konotativna znaenja bila sekundarna i potencijalno osebujna. No, kako je naglasio Roland Barthes u djelu S/Z (1970), denotacija je tek neto malo vie od kulturalnog i politikog napora da se fiksira i kontrolira nenadzirano irenje konotacija. Denotacija, pisao je, nije prvo znaenje, ve pretendira to biti; u tom prividu ona konano nije nita vie doli zadnja konotacija (ona za koju se ini da ujedno i uspostavlja i zatvara itanje), vrhunaravni mit (9; kurziv autorov). Konotacija podriva istou komunikacije. Svaka konotacija, tvrdio je, poetna je toka koda (koji se nikada nee rekonstruirati). To nisu bile dvije razliite vrste znaenja ve radije razliite drutvene aktivnosti. Denotacija je bila pokuaj uvoenja pojedinih konotacija unutar zdravorazumskog popularnog kao privilegiranih i obdarenih ovjerljivim znaenjima.

90

Izuavati takve procese bio je upravo posao kulturalnih studija; biti opsjednut tim procesom pretpostavljajui da je zadana hijerarhija znaenja prirodna stvar uope nije spadalo u misiju kulturalnih studija. Kako e Stuart Hall i njegovi birmingemski kolege pokazati u prijelomnom djelu Policing the Crisis: Mugging, the State and Law and Order (1978), a Hall kasnije i potvrditi u djelu The Hard Road to Renewal: Thatcherism and the Crisis of the Left (1988), borba za zametanje znaenja unutar popularne zdravorazumskosti, za uspostavljanje i naturalizaciju pojedinih konotacija, bilo je od sredinje vanosti za kulturu i politiku. Drugi problem s tvrdnjom da sve djeluje kao jezik podjednako je fundamentalan. injenica da se cjelokupna spoznatljiva sistematinost prenosi u lingvistiki simulakrum manje govori o pretpostavljenim sistemima oznaavanja, a vie o ljudima koji provode taj prijenos. Posve je mogue da sve operira kao jezik zato jer mi to vidimo na taj nain, zato jer mi organiziramo svoj svijet i podarujemo mu smisao kroz jezik. Ukoliko pele imaju jezik to je u krajnju ruku zato to smo ih mi nauili tako govoriti. Nae e lingvistike konstrukcije neizbjeno reprezentirati i izmicati reprezentaciji, izostavljati i ukljuivati, organizirati i reorganizirati, idealizirati i demonizirati sve sa im se susretnu. Sve to moemo znati prolazi vatre naeg jezika da bi se u njima ponovno sainilo; to je fundamentalan dio ljudske kulture. Da bi nam nae spoznaje postale poznate, da bismo ih mogli reprezentirati sebi samima i drugima, mora im se podariti jezino uoblienje ili njegov ekvivalent. I opet, posve je u skladu s kulturalnim studijima istraivati taj proces unato injenici da je to unaprijed onemogueno zbog same injenice to e svako takvo ispitivanje biti samo provedeno unutar jezika, a uronjenost u neku kulturu naturalizira njene jezike. Na koncu svega, meutim, kulturalni studiji mogu takve jezine reprezentacije smatrati kulturalnim artefaktima (tvorbama) radije no odrazima stvarnosti. U svom vlastitom trenutku strukturalistike zanesenosti, navlastito u ogledu Sturta Halla Encoding/decoding (1980.), kulturalni su studiji stali pod
91

strukturalistiki stijeg jer je moto ba poput jezika nudio neodoljivu koherentnost poduhvatu odlunom da se pozabavi s toliko razliitih vrsta kulturalnih fenomena. To je stvorilo svojevrsnu bazu za igru, ujednaen prostor i stil razumijevanja u kojem je svaka kulturalna praksa zasluivala nau panju. Barem za kulturalne studije pripjev ba poput jezika bio je vidno demokratizirajui omoguivi ba svemu teorijsku i metodoloku zamjenjivost. U jukstapoziciji visoke i popularne kulture bilo je i poneto stvarne politike djelotvornosti. U meuvremenu, to je podarilo dah preciznosti i sistematinosti samoj kritikoj praksi, to je efekt barem onoliko privlaan koliko i bilo koji uinak koji je to moglo imati na neki od samih istraivanih predmeta. Motto je danas ponovno izronio u seriji prirunika to ih je objavio Open university 1997. g., ukljuivi prilog samog Halla u djelu Representation: Cultural Representations and Signifying Practices u kojem zauzima sredinje mjesto u opravdavanju cjelokupnog poduhvata i njihovih razliitih metodologija. Tu se taj motto ponekad javlja kao pogodnost, a katkad kao iskaz vjere. On donosi sa sobom oba glavna problema to smo ih prethodno u kratkim crtama opisali, unato svim pokuajima kompliciranja i razjanjavanja. Poto nas je upozorio da se termin 'jezik' ovdje rabi na veoma irok i sveobuhvatan nain, Hall priziva 'jezik' izraza lica ili gesti, primjerice, ili 'jezik' mode, odjee ili semafora. ak je i muzika 'jezik' s kompleksnim odnosima izmeu razliitih zvukova i akorda... Bilo koji zvuk, rije, slika ili objekt koji funkcionira kao znak te je organiziran s drugim znakovima i u sistem sposoban da nosi i izraava znaenje, s ove je toke gledita 'jezik'. (18-19). To je, dakako, klasina semiotika koju nije problematizirao niti radikalniji stav poststrukturalizma o znaenjskom procesu. Hall se poigrava poststrukturalistikom kritikom kada detaljno naznauje da je itav spektar znaenja to cirkuliraju u kulturi nuno i neodreen i u stanju fluksa (kolanja), no ne moe se oduprijeti ustrajanju na racionaliziranom modelu komunikacije ne bi li okolao nepredvidljivije znaenjske moi jezika. U pokuaju vrstog
92

zahvata racionalizirane baze kulturalne kritike on priziva skup kodova prvog reda koji funkcioniraju kao skup privremeno fiksiranih denotacija. Ti kulturalni kodovi, tvrdi Hall, omoguuju nam da prenesemo konceptualnu mapu koju ugrubo dijele svi njeni lanovi u jezik koji se moe dijeliti i komunicirati. Kd uspostavlja odnos i vezu izmeu naeg konceptualnog sustava i naeg jezinog sustava (21). Ta univerzalna konceptualna mapa ili sistem koncepata osobito je slaba nocija, dijelom zato jer ne moe u neke individue egzistirati odvojeno od utjecaja svakovrsnih psihikih procesa i od zbrkanog konotativnog polja asocijacija i privida to sainjavaju nae konkretno iskustvo svijeta. To je umnogome heuristika i hipotetska nocija, no ujedno takva ije prednosti zavaravaju jer je konceptualna mapa, ako uope postoji, ve unaprijed jezina - kontaminirana pominim i kontradiktornim znaenjima. Prema tome i kd je, ukoliko postoji (a nema razloga vjerovati da uope postoji u ureenom obliku kakav zamilja Hall) upleten u sve komplikacije realnih diskurzivnih praksi. Sam e Hall kasnije tvrditi da je slogan ba poput jezika mahom bio tek intelektualna pogodnost, no do tog trenutka on je ve bio u stvari uvuen u strukturalistiki model funkcioniranja tih hipotetskih jezika. Takva strukturalistika pristranost navodi Halla u njegovu spomenutom prilogu da se pozove samo na dvije forme prvog reda djelatne u relacionalnosti (odnosnosti) jezika. Jezik je relacionalan, podsjea Hall, jer ovisi o odnosu oznaitelja i oznaenog i na razlikama izmeu oznaitelja. No mi, zapravo, moemo izluiti vie stupnjeva te sveprisutne relacionalnosti: 1. odnos izmeu znakova i onog to oznauju, 2. razlike izmeu znakova koje nam omoguuju da ih meusobno razaznajemo, 3. razlikovni (i pomini) odnosi meu znaenjima koji presjecaju itavo polje oznaavanja i koji, potencijalno, stavljaju sva znaenja u neki meuodnos,
93

4. razlikovni odnosi kako unutar tako i izmeu relativno autonomnih tekstova, diskurza i kulturalnih domena. Trea i etvrta forma relacionalnosti nisu dakako samo strukturalne i asocijativne ve, takoer, i natjecateljske i konfliktne. Kompleksna asocijativna komponenta bila je u semiotici poznata i priznata naroito u tzv. Q modelu komunikacije koji je Umberto Eco opisao u A theory of semiotics (1976), no bili su potrebni kulturalni studiji to su nasljedovali Gramscia i druge da bi bio razvijen potpuniji model naina na koji se znaenja proizvode kroz kulturalna trvenja. Representation je navodno tekst namijenjen studentima, te je stoga poneto pojednostavljen, no koristan je kao indikacija kako stanoviti zavaravajui pozitivizam moe podrijeti u kulturalne studije da bi potkopao tenju tog polja za ovjerom svoga vlastitog znanja. Ostavljen bez alternativnog objanjenja o tome zato bi jezini kodovi trebali biti tako univerzalni i pouzdani u datim povijesnim okolnostima, Hall rabi razlikovanje denotacija/konotacija kao upozorenje na oitu regularnost veza koje jame kodovi. Na taj nain on priziva model denotacija/konotacija ne politizirajui ga, niti ga smatra nestabilnim poljem trvenja radije no datim skupom kulturalno fiksiranih razlikovanja. Representation, dakle, ponovno dovodi na scenu tradicionalno semiotiko baratanje metaforama jezinosti, prihvaajui moto ba poput jezika da bi se uvrstio racionalizirani sistem oznaavanja i tako brzopotezno cijelom tom procesu priskrbio dah znanstvenosti. Naravno, ne mora biti tako; sami kulturalni studiji imaju dugu povijest uporabe kompleksnijih spoznaja o jezinosti i njihova smjetanja u samo sredite svojih napora. 4. Sluaj pljake

94

U stvari, ostali Hallovi radovi nude daleko moniji model naina na koji jezik operira u kulturi i ime se to kulturalni studiji mogu okoristiti snano investirajui u prijeporni model lingvistinosti. Policing the Crisis, moda najpotpunije izvedeno zajedniko izdanje Centra za suvremene kulturalne studije Sveuilita u Birminghamu, kljuan je tekst. Tu Hall i drugi autori pokazuju kako izraz pljaka kakav se rabio u Britaniji 1970-ih nije zapravo nikad imao jedinstveno isto denotativno znaenje. To je ilo do te mjere da je pljaka moda i naposljetku poela oznaavati specifinu vrstu ulinog zloina, nasilno pljakanje i nasrtaj na pojedinca, no sve to tek nakon to je pojam poprimio itavo mnotvo drugih drutvenih znaenja i uporaba kao to su: sveobuhvatna oznaka za bezumni huliganizam, radije no za bilo to konkretno prepoznatljivo kao pljaka; (328) vrsta zametka kraha zakona i reda, te opeg porasta nasilnih zloinstava i bezakonja u Britaniji; (23) itava historijska konstrukcija o prirodi i dvojbama amerikog drutva; (27). Artikuliran ponajprije u vezi s temama to su budile nemir u Sjedinjenim dravama, termin pljaka stigao je u Britaniju isprva kao simbol tih tema: 'Pljaka' (...) je postala sredinji simbol za mnoge tenzije i probleme to su opsjedali ameriki drutveni i politiki ivot u najopenitijem smislu. 'Pljaka' je postigla taj status zbog svoje sposobnosti da ukljui u sebe itav kompleks tema u kojima se odraavala 'kriza amerikog drutva'. U te se teme ubrajalo uplitanje crnaca i ovisnika u zloin, ekspanzija crnih geta sparena s porastom crnake drutvene i politike borbenosti, prijetea kriza i kolaps gradova,
95

panika pred kriminalom i poziv na red i zakon, zaotravanje politikih tenzija i prosvjednih pokreta 60-tih godina to su prolazili niksonovsko-egnjuovsku mobilizaciju 'tihe veine'. (...) slika 'pljake' naposljetku je sadravala i izraavala sve ove teme. (19-20; istaknuta mjesta kao u originalu) Hall i njegovi suautori tvrde kako e uporaba oznake vrlo vjerojatno mobilizirati itav taj referencijalni kontekst, sa svim njegovim pridruenim znaenjima i konotacijama. (19) Uistinu, s obzirom na to da su pokazali kako je pljakanje povijesno znailo 'opu drutvenu krizu i porast kriminala' na prvom mjestu, a na osobit nain pljaku to se zbiva na britanskim ulicama na drugom (23; isticanje kao u originalu), svaka kasnija tvrdnja da je pojam imao ogranieno referencijalno i denotativno znaenje dominantno znaenje koje bi na neki nain prethodilo irim konotacijama inila bi se ne samo nevjerojatnom ve bi je se glatko opovrglo. Tekstualna analiza stavljena u prvi plan u djelu Policing the Crisis daje nam u stvari ponajbolji dokaz o tome kakvi bi sve mogli biti nai mentalni odgovori na koncepte kao to je onaj pljake. Dakako, netko bi mogao tvrditi da je pljaka bila postala kompleksan nadodreeni koncept poput istine, slobode, zla, religije, ljepote, spolnosti, smrti, tame i tome slino; prema tome, da se ne bi moglo govoriti o tom konceptu kao valjanom opem pokazatelju o tome kako operira jezik. Ipak, oito je kako nam ne nedostaje takvih rijei; jezik je njima proet i one crpe svoja znaenja iz konotacija i meuodnosa. Jesmo li doista sigurni da prividno udobno referencijalne rijei poput olovke ili stola djeluju dugaije? Poststrukturalizam nam je pokazao kako nema praktinog ili teorijskog trenutka u kojem bi diskurz bio osloboen takvih asocijativnih uslonjavanja. Ono to kulturalni studiji mogu uiniti, kako je Hall i pokazao u analizi pljakanja i taerizma, jest da krenu od takvih drutveno konstruiranih znaenjskih mrea u njihovim historijskim i politikim kontekstima i pokau
96

kako su sainjeni i kojim interesima slue. ak i uz uporabu jasnih tekstualnih dokaza, meutim, drutveni se ivot ne moe razglobiti i uzglobiti znanstveno. Analitiki proces stvara svoj vlastiti simulakrum od ranije postojeih konotacija. Pridodaje im, iznova ih selektivno irei i interpretirajui. Reprezentacija pokuava utemeljiti takav iri projekt u neto pozitivistikijem smislu to je potez koji je desetljeima na udaru kritike. Kao osnova beskonano prenosive analogije, jezina je metafora opsjednuta historijski uestalim snovima o pozitivistikom znanju, o sustavu znakova to bi ga se moglo jasno uspostaviti i poznavati. Uiniti te sustave promjenjivima u vremenu, kako je uinio ak i De Saussure ne znai dokinuti scijentistiku fantaziju to proima njihovu konstrukciju. Za kulturalne studije, dakako, nije samo protoznanost semiotike ono to opsjeda taj model ve takoer i znanstvene prentenzije tradicionalnog marksizma. Misaono zaokrueniji kulturalni studiji ne mogu ostati na tim stajalitima unato pokuajima koji se odnose na pedagoki kontekst, poput onog vezanog uz kolegij Kultura, mediji i identiteti (Open University). To ne znai da su kulturalni studiji manje upleteni u jezinost, ve da je to uplitanje neto drugaije. Doista nema razloga zbog kojeg bi kulturalni studiji trebali braniti neke zajednike unutarnje osnove za sistematine komunikacijske obrasce koje nalazimo u razliim kulturalnim kontekstima, o samoj prirodi da se i ne govori. Ukoliko su ti sistemi na neki nain analogni jedni drugima to je moda ponajprije zato jer predstavljaju proizvode naih analitikih postupaka. Mi inimo to da pele i modni kreatori komuniciraju poput korisnika koherentna jezika zato jer je pouno i informativno tako initi. Opisujui njihove jezike omoguujemo si da saznajemo ono to je najvanije saznati o tim praksama, da priopimo to saznanje jedni drugima, te, ako je nuno, da interveniramo u tu praksu koju opisujemo ili da djelujemo unutar nje. Ovako ili onako, uvijek e postojati proizvodnja znaenja koju smo propustili, odbacili, pogreno predstavili ili potisnuli. Kritiki jezik koji konstruiramo bit e nepotpun i
97

dijelom pogrean, te njegova jezinost pripada analitikom procesu, a ne objektima, praksama, ponaanjima ili tekstovima koje se analizira. Kako sam Hall jasno pie jezik je privilegirani medij kojim mi 'podarujemo smisao' stvarima, u kojem se znaenje proizvodi i razmjenjuje i reprezentacija kroz jezik stoga je u sreditu proces kroz koje se proizvodi znaenje (1). Reprezentacija kroz proizvode organiziranije i sistematine jezinosti moe i dalje biti u sreditu procesa kojim kulturalni studiji proizvode znaenje. Nema potrebe ustrajati na tvrdnji da su ti sistemi inherentni kulturama koje se opisuju. Domiljenija praksa kulturalnih studija moe pokuati prepoznati svoje vlastite intervencije onakvima kakve jesu. Mi znamo, primjerice, da e jezik mode imati drugaija znaenja za modne dizajnere negoli za ete obinih kupaca i pomodara. Mi znamo da jezik knjievnosti donosi drugaija znaenja za pisce i knjievne kritiare, no to ih donosi ak i za visokoobrazovane itatelje, a kamoli za pripadnike javnosti bez specijalistike spreme. ak i jezini sistemi, dakle, znae na razliite naine razliitim skupinama. Dakako, neki semiotiari zaobilaze taj problem teei primarnijem, osnovnom, shematinom jeziku to ga pripisuju praksama ili skupinama tekstova. No to bi se za kulturalne studije nadavalo neodrivim osiromaenjem i politikom onemoalou. Kulturalnostudijski ekvivalent shematinim pripovjednim modelima poput onih to ih iitavamo iz lijepe knjievnosti dokinuo bi historijsku i kontekstualnu specifinost koja predstavlja samu ivu sr kulturalnih studija. 5. Kulturalni studiji i discipline: primjer anglistike S obzirom na sve rizike i upozorenja to smo ih prethodno precizirali, kako bi onda uope mogla jezinost biti produktivno smjetena u sredite discipline poput anglistike, dok ova prigrljuje misiju kulturalnih studija? Svakako je vrijedno, u ovom kontekstu, podsjetiti se na to kako se anglistika nosila s drugim teorijskim korpusima kroz posljednjih nekoliko desetljea.
98

Kroz vei dio ovog stoljea, u stvari, znanost o knjievnosti bila je uspjena u upijanju pa i ravnopravnom prihvaanju svih teorijskih inicijativa to su se mogle nadavati izazovom za temeljne pretpostavke njene disciplinarnosti. Od marksizma i psihoanalize, preko feminizma i poststrukturalizma do dekonstrukcije, svaki je teorijski sklop koji je mogao desakralizirati knjievni tekst, naposljetku, sklapao primirje s disciplinom i zavravao u pronalaenju naina za instaliranje literarne idealizacije u sredite svojih napora. Kulturalni studiji, meutim, postavljaju izazove za znanost o knjievnosti koji i jesu i nisu strukturalno slini onima to su ih isticale druge teorijske tradicije. Njihov najznakovitiji izazov pritisak u smjeru radikalne jezine i politike kontekstualizacije bio je, bilo eksplicitno bilo implicitno, prisutan u mnogim metodama to ih je znanost o knjievnosti preuzela i usvojila, od tradicionalne historiografije preko marksizma, strukturalizma i semiotike. Sve su te tradicije imale potencijal za rastakanje individualnog knjievnog teksta u njegove odreujue sile i diskurze, no nijedna nije u tome uspjela. Kulturalni studiji sada zazivaju historizaciju i kontekstualizaciju ukazujui na jo ire polje utjecaja, no sumnjam u to da e se taj zov u prvo vrijeme u veoj mjeri uti. Ipak, kulturalni studiji predstavljaju i drugaiju vrstu prijetnje za status quo u znanosti o knjievnosti donose radikalno umnoavanje alternativnih odabira objekata (predmeta istraivanja). Do dananjeg je dana anglistika bila veoma oprezna u uvoenju novih primarnih predmeta istraivanja. Kada su filmovi po prvi put uklopljeni u knjievni kurikulum sustavno ih se estetiziralo i u prvi plan dovodilo njihove knjievne korijene ili sastavnice. No niti jedan napredni strunjak za kulturalne studije vjerojatno nee idealizirati politike govore Margaret Thatcher ili Pata Buchanana. U dijelu kulturalnih studija idealizira se potencijal otpora u subkulturnim praksama i proizvodnji, no to je zapravo vie politika negoli estetiaka idealizacija. I dalje od toga, puki broj potencijalnih predmeta i praksi to stoje na raspolaganju kulturalnim studijima ine to polje inherentno neobuhvativim i samo privremeno predstavivim.
99

Odsjek za knjievnost koji bi pokuao predstaviti itav raspon interesa i predmeta kulturalnih studija u svom kurikulumu ili nastavnom tijelu ubrzo bi bio posve zabezeknut koliinom. Nove teorije interpretacije spremno su se, dakako, integrirale u disciplinu no sve to pod pretpostavkom da su te teorije sekundarne i da ih valja rabiti za analizu drugih fenomena. Koliko bi nacionalnih ili regionalnih tradicija trebao program kuturalnih studija predstaviti kroz svoj nastavniki zbor? Koje sjevernoamerike subkulturne i etnike sastavnice trebaju programi kulturalnih studija u SAD-u smatrati prioritetnima u zapoljavanju nastavnika? Koje od mnogih tradicija interpretacije koje nadahnjuju kulturalne studije moraju biti predstavljene strukovnom osposobljenou nastavnika? Treba li odsjek za anglistiku to se okree kulturalnim studijima ukljuiti nastavnike i kolegije koji predstavljaju svaku od razliitih metoda i kategorija predmeta kojima se zanimaju strunjaci u kulturalnim studijama? Treba li odsjek za anglistiku za svoj glavni cilj u sljedeoj godini imati zapoljavanje strunjaka za Johna Keatsa ili moda za arhitekturu Tokija? Takva se pitanja ubrzano mnoe. Ako su drugi teorijski korpusi ulazili u rizik promjene statusa knjievnosti psihoanaliza, marksizam, feminizam, primjerice, na razliite naine teei da knjievnost vide prije kao simptomatinu negoli li transcendentnu kulturalni studiji predlau posvemanje nijekanje sredinjeg mjesta knjievnosti. Knjievnost bi bila tek jedna od diskurzivnih tradicija kojima se zanima odsjek za anglistiku; dapae, odsjek za anglistiku mogao bi se zanimati pojedinim kulturalnim praksama koje su posve nediskurzivne. Ve sada profesori knjievnosti i doktorandi objavljuju knjige i piu disertacije u kojima nema ni traga tradicionalnim knjievnim tekstovima. to bi znailo za disciplinu da takve interese stavi u sredite i posve im se posveti? To bi moglo znaiti da knjievnost ne bi vie bila sredinja preokupacija anglistikih i amerikanistikih odsjeka. Tu i tamo, irom zemlje, neki bi administratori to skrbe o istinitu oglaavanju mogli pomisliti da takve odsjeke treba preimenovati. Bilo kako bilo, pomak u istraivakim interesima ve se
100

zbiva i ne moe mu se uspjeno oduprijeti, pa e prava kriza nastupiti kako bude rastao pritisak da se nastavniki kadar i kolegiji iz knjievnosti zamijene alternativom iz sfere kulturalnih studija. al koji je pratio okretanje teoriji tijekom 1970-ih i 1980-ih mogao bi djelovati blago spram situacije u kojoj se neki nastavnici nalaze zateeni kurikulumom koji uope vie ne prepoznaju. to bi, prema tome, trebalo uiniti? Kako je nas nekolicina tvrdilo u knjizi Disciplinarity and Dissent in Cultural Studies idealan odnos izmeu tradicionalnih disciplina i kuturalnih studija odnos je uzajamne kritike i transformacije. Premda kulturalni studiji stavljaju anglistiku pred mogunost da tu disciplinu uine neprepoznatljivom, sami kulturalni studiji u formi u kojoj ih danas susreemo takoer nude i produktivne izazove. Ti izazovi ukljuuju neizravan rezultat dovoenja najrazliitijih vrsta analiziranih predmeta i diskurza u samu disciplinu: mogunost da se povijesti podari mjesto koje zasluuje. Desetljeima je povijest knjievnosti bila odabrano pribjeite za one to se opirahu teorijskoj revoluciji, no knjievna je povijest esto bila tek neto vie od otmjene pozadine za predmete pravog oboavanja. Unato njihovim poveznicama sa suvremenom popularnom kulturom, kulturalni studiji u svojim naglaenije historijskim utjelovljenjima imaju potencijal da pomognu smjestiti knjievne tekstove u njihov prikladan odreujui kontekst slinih i razliitih diskurza i praksi. Tako se znanost o knjievnosti i kulturalni studiji mogu uzajamno uiniti podrobnije i produbljenije historinima. Sve naglaenije internacionalni u svom obuhvatu, kulturalni studiji mogu pripomoi znanosti o knievnosti da posegne onkraj nacionalne drave, to je tranformacija koju komparativna knjevnost nije uspjeno nametnula cjelini znanosti o knievnosti. Znanost o knjievnosti i kulturalni studiji takoer su implicitni saveznici u nastojanju da se otvori kanon. S druge strane, znanost o knjievnosti moe ohrabriti kulturalne studije da pokloni detaljniju panju individualnim tekstovima i praksama, te da prepozna vrijednost tradicionalnih

101

istraivakih podruja to je neto za to pojedini strunjaci iz kulturalnih studija, kako se ini, nemaju strpljenja niti spreme. Ipak, znanost o knjievnosti kao relativno autonomnu tradiciju trebalo bi odrati i sauvati. Knjievnost je imala vanu povijest i uva jedinstvene moi u raznolikosti suvremenih kultura. Nije u interesu discipline da zamijeni Shakespearea glazbenim video-spotovima pa ak ni vanijim temama kojima su se kulturalni studiji u posljednje vrijeme bavili od uzdizanja Nove desnice, do psihologije i politike postkolonijalizma. Ozbiljan dijalog znanosti o knjievnosti i kulturalnih studija moe znaiti izbjegavanje takvih tetnih sukoba i usredotoenost na ono to si te tradicije mogu meusobno ponuditi. Taj se dijalog, vjerujem, treba odvijati u kontekstu zajednike posveenosti historiziranoj jezinosti. Uestale fraze poput jezika i poput teksta treba kombinirati i historizirati. Pozivam, dakle, na povratak retorici posebne historizirane i politizirane vrste, retorikoj analizi to se fokusira na povijesno ocrtana trvenja oko znaenja i forme. Razliite vrste tekstova i diskurza istraivale bi se u meusobnim odnosima unutar nekih vremenskih okvira. Nijedan odsjek za knjievnost ne bi mogao posve institucionalizirati historiziranu jezinost koja bi se odnosila na sva razdoblja koja se istrauju. No, odsjek bi mogao, u ovisnosti o svojoj veliini i resursima, odabrati jedno ili nekoliko razdoblja u kojima se specijalizirao. Drugim rijeima, odsjek bi mogao provoditi obuhvatno zapoljavanje i razvoj kurikuluma kulturalnih studija u vezi s primjerice, Britanijom 18. st. i Amerikom 20.st. Tada bi se moglo postaviti pitanja i raspravljati o tome kako najbolje pouavati i istraivati razliita tekstualna i jezina nasljea ogranienog broja povijesnih razdoblja. To bi takoer oivjelo periodizaciju i podarilo joj produktivnu, prije no reakcionarnu, formu institucionalizacije. Predstaviti kljune predmete i domene istraivanja kroz sva razdoblja u kurikulumu ili kroz odabir predavaa praktiki je nemogue. Niti je dostatna alternativa predstavljanje metoda i teorijskih korpusa, jer se time ne daje uvid u historiografski model pogonjen
102

kulturalnim studijima. Ipak, studenti i predavai mogli bi uiti metode jezino kontekstualizirajuih kulturalnih studija iz istraivanja jednog ili dvaju razdoblja. Ono to naue moe se potom primijeniti na druga razdoblja slabije zastupljena u radu nekog odsjeka. U tom se kontekstu mogu racionalne rasprave o prioritetima pojaviti na nain koji je danas nezamisliv, naroito ako se izazov kulturalnih studija odnosi na sav postojei kurikulum. To jednostavno proizvodi brutalno natjecanje, kao i nerazumno stihijsko zapoljavanje i razvoj kurikuluma. Na neki nain nema vidljive alternative. Fetiizacija periodizacije i sveobuhvatnog pokrivanja dosad je bila od male koristi osim u reguliranju i birokratiziranju humanistikih znanosti. Sve je vie nalikovala praznoj strukturi. No kulturalni studiji sada omoguuju periodizaciji da ponudi intenzivniju, strou i produbljenije relacionalnu (odnosnu) historiografiju no to smo ju imali ranije. Povijest u toj iroko komparativnoj i relacionalnoj formi predstavlja najradikalniji izazov dominantnim normama disciplinarnosti i podjelama koje danas razdiru intelektualni ivot u visokom obrazovanju. Istodobno, selektivna periodizacija moe postaviti neke granice nazajaljivom kulturalnostudijskom apetitu za razliite diskurze, predmete i kulturalne domene. Jezik, retorika i diskurz u ovom e kontekstu u velikoj mjeri biti vie od nunih momenata kroz koje moraju proi kulturalni studiji. Jezik je prevana forma kulture, istodobno zapis prolosti i nain njene sadanje rekonstitucije. On je medij svijesti i nain na koji kulturalni studiji oblikuju i prenose svoje uvide. Upravo su kulturalni studiji, meutim, oni koji bi po prvi puta mogli zabiljeiti prijepore oko znaenja to sainjavaju istinski povijesni ivot jezine prakse. Napomena: biljeke u konanoj verziji (nerelevantno za potrebe ispita)

103

Craig Robertson Babson College

Arhiv, disciplinarnost i vladanje: kulturalni studiji i pisanje povijesti

U posjeti arhivu Proljee je 2002. i nalazim se u autobusu koji se pribliava kolnom prilazu Arhiva II, glavnog ogranka Nacionalne uprave arhiva i registara Sjedinjenih Drava (NARA), smjetenog u College parku u Marylandu. Nakon skretanja u pola milje dug prilaz izgraen u obliku petlje, prolazimo prvu od tri naoruane kontrolne toke danas na svim trima operiraju postariji sjedokosi mukarci s velikim naoalama avijatiarskog stila zbog kojih oni sami djeluju komino, a njihovo oruje jo vie prijetee. Silazim s autobusa i kreem prema staklenom proelju Arhiva II, nosei kiobran kojeg sam zgrabio urei da stignem na podzemnu eljeznicu i svoje dnevno 30-minutno putovanje i koji, nakon, po svemu sudei definitivne, prevlasti sunca, djeluje prilino deplasirano. Imam uza se i novine kupljene da nekako ispunim 50-minutno ekanje na koje sam bio prisiljen jer sam propustio autobus i to za tono onoliko vremena koliko mi
104

je bilo potrebno da pronaem kiobran. Tu je, najzad, i laptop objeen preko ramena u kutiji koja ini neke prilino gadne stvari mojoj kraljenici. Po ulasku u zgradu pokazujem svoju NARA identifikacijsku karticu, te zatim pokorno polaem laptop na pokretnu traku radi provjere. Namjeravam poloiti i kiobran, ali uvaru koji provodi ovaj dio ulaznog pregleda moj kiobran nije zanimljiv. S njime mogu kroz detektor metala. uvar eli provjeriti moje novine. Ovome se tek kasnije stiem uditi. U to vrijeme, nakon dva tjedna mog drugog istraivakog boravka u Wasingtonu D.C., vie ne rasipam suvinu energiju na odnose s uvarima batine. Ovdanje osoblje, kao i svi radnici u arhivima dokumenata, poznaje mo tiskane i pisane rijei. Oni su itekako svjesni potrebe za detaljnim pregledom dokumenata koji ulaze i izlaze iz arhiva te za njihovom kontrolom nakon to su jednom priputeni. Pretpostavljam da, u ovoj fazi ulaska, oni jednostavno ne znaju koje bi ideje i miljenja mogle sadravati rijei iz novina. Moda neke koje nije mogue klasificirati? Vie nego vjerojatno nisu zasluile biti upravo u ovom arhivu. uvar je definitivno u pravu; moje novine moraju biti pregledane, a njihov sadraj uinjen transparentnim tako da ga arhiv moe procijeniti. Moj kiobran nije izazvao aktivaciju detektora metala. Problemi jednog arhiva U NARA-i sam da bih se bavio istraivanjem u sklopu svoje doktorske disertacije na temu pojave putovnice u Sjedinjenim Dravama. Nakon jutarnjeg sigurnosnog pregleda, ostatak dana redovito provodim prekapajui po bogatoj zbirci diplomatske korespondencije, te oskudnom broju dokumenata Ureda za putovnice u potrazi za komentarima i zapaanjima na temu putovnica koje u pridruiti onome to sam ve pronaao u raznim knjigama, periodikim izdanjima, novinama, asopisima i kongresnim zapisima. Sa svakim uspjenim ili neuspjenim satom u NARA-i misli mi blude prema zbirci isprava i predmeta vezanih uz putovnice iz devetnaestog i s poetka dvadesetog stoljea
105

pohranjenoj u State Departmentu, pristup kojoj mi je bio uskraen. Ta me je zabrana navela da se iznova zapitam po emu je to zapravo dravni arhiv, a dovela je i do pojave moje osobne inaice disertacijske tjeskobe. Jesam li u stanju dovriti ovaj projekt? Raspolaem li dovoljno velikim arhivom da mogu pisati o povijesti? Zato mi to uope predstavlja problem? Unato svojoj udomaenosti u polju komunikologije, nisam li nominalno praktiar u sklopu kulturalnih studija i samim time bez bilo kakvih obaveza prema Povijesti kao znanstvenoj disciplini i njezinim pravilima o dokazivanju i izvorima? 1 ini se da nisam disciplinarni povjesniar. Moje me sveuilite odredilo kao nepovjesniara na nedvosmislen i bolan nain: to je bila osnova za odbijanje financijske potpore istraivanju.2 I tako se, evo, spremam pisati o povijesti iz pozicije koja je negdje izvan Povijesti, a moda nije niti unutar kulturalnih studija i koja pobuuje pitanja o metodi prikladnoj za interdisciplinarni projekt kulturalnih studija. Johnson (2001) istie da su kulturalni studiji sa svoje humanistike strane naslijedili oputeniji i amaterski pristup prema zahtjevima za znanjem i praktiki potpunu utnju po pitanju metode (str. 273). Ako je tome tako, kakav je onda odnos izmeu jednog navodno interdisciplinarnog, multidisciplinarnog ili transdisciplinarnog projekta kao to su kulturalni studiji i etabliranih disciplina poput Povijesti. Odluka da napiem povijesnu disertaciju izvan povijesti uinila me izrazito svjesnim vanosti arhiva za definiranje ove discipline. Burton (2003), povjesniar Britanskog Imperija, smatra da su sve rasprave o suprostavljenosti Povijesti i istine, injenice i fikcije, empirizma i teorije, logina posljedica nezgodnih situacija s arhivom (str 138). Ove su rasprave proizvele argumente u prilog potrebi da se arhiv historizira, odnosno da budemo upoznati s njegovim horizontima, oprezni u pogledu iskrivljavanja, skeptini prema proklamiranoj istinitosti i kritini prema njegovoj suradnji s dravnim aparatom (Burton, 2003, str. 139-140). Ali, kako zapoeti s
1 2

106

historizacijom ili problematiziranjem arhiva? to je s arhivom ili pravilima o dokazivanju u projektu poput kulturalnih studija? Ili, jo preciznije, do koje su se mjere kulturalni studiji razvili u oznaku za rad koji je, unato svim svojim tvrdnjama o povezivanju disciplina, uslijed amaterskih pristupa i doslovnih utnji, jednostavno nediscipliniran? Valja razjasniti, arhiv ne predstavlja tek izdvojenu zbirku dokumenata. Osobno ovaj termin koristim i za oznaavanje izvora grae kojom se slue istraivai, kao i samih inova klasificiranja, prikupljanja i pohrane informacija. Historizacija arhiva nudi, dakle, vano polazite za promiljanje pitanja klasifikacije, izvora i dokaza o kojima oni koji djeluju unutar kulturalnih studija esto ne vode rauna dok izvlae injenice i posuuju argumente naoko bez uvaavanja njihova disciplinarnog porijekla. Openitije, sociolog Thomas Osborne (1999) istie (stvarajui tako pred vie godina pretpostavke i inicijalni poticaj za ovaj lanak) sljedee: Bilo kao spoznaja, impresija, koncept ili antikocept, slika arhiva predstavlja korisnu arinu toku za povezivanje pitanja reprezentacije, interpretacije i razuma s pitanjima identiteta, dokaza i autentinosti; drugim rijeima, pitanjima od interesa samo za one to se bave navedenim tipovima problema koji obino karakteriziraju povijest i historiografiju humanistikih i kulturalnih znanosti. (str. 51) Osborneovi su komentari na mjestu, ali osobno bih ova pitanja htio postaviti u kontekstu irem od slike arhiva, pozabavivi se, ujedno, logikom i politikom navedenih praksi kroz raspravu o tri poprita koja ilustriraju tri razliita smisla mog koritenja pojma arhiv: (a) pojavi arhivske racionalizacije i suvremene putovnice u devetnaestom stoljeu, (b) NARA-i i sabiranju dokumenata vlade SAD-a, i (c) Povijesti (kao znanstvenoj disciplini) i ovlaivanju pojedinanih sjeanja. Sluei se raznolikim stilovima (povijesna analiza, knjievni prikaz i anegdotalni stil), ukratko u razmotriti svako od
107

navedenih poprita ne bih li naglasio logiku selekcije, klasifikacije, pristupa i interpretacije koje konstituiraju sve arhive kao mehanizme iskljuenja. Na ovakvoj historizaciji arhiva nastojim zasnovati stav kako problemi arhiva naglaavaju u kulturalnim studijima potrebu za temeljitim propitivanjem razliitih koncepata dokaza na koje se, u svrhu proizvodnje znanja i pretendiranja na istinitost, oslanjaju njihovi multidisciplinarni projekti. Arhivska racionalizacija i putovnica Ureeni naoalama, naoruani, postariji, Bijeli, muki, dravni namjetenici na kolnom prilazu Arhiva II otvoreno uprizoruju iskljuujue prakse povezane s arhivom. Unutar samog arhiva, meutim, nije prisutan samo istraivaev problem iskljuenosti, ve i znatno nasilnije i uinkovitije iskljuivanje sjeanja i prolosti zajednica i naroda iz arhivskih zbirki i institucija, pogotovo iz arhiva povezanih s dravom. Burton (1997) istie: politika odluivanja o tome tko ili to predstavlja subjekt 'nacionalne' povijesti oito izbjegava pitanje o tome kako odreeni subjekt postaje nacionaliziran te koji oblik disciplinarnog djelovanja takav proces zahtijeva (str. 238). Na ovo je pitanje mogue djelomino odgovoriti kroz historizaciju dravnih arhiva. Dravni arhiv djeluje s ciljem artikulacije nacije i drave, njihovog povezivanja u naciju-dravu te da bi ponudio tvrdnje i dokaze za njihovu zajedniku priu. Ovakvi arhivi stvaraju nacionalne pripovijesti i, jo vanije, nacionalne linosti; Burtonovim rijeima, oni igraju vanu ulogu u nacionalizaciji subjekta. Iskoristit u koncept arhiva ne bih li pokazao kako su arhivi i discipline, zajedno s nacionalnim dravama koje osiguravaju, zapravo svojevrsni uvari ulaza. Uloga arhiva u discipliniranju i nacionalizaciji subjekta postaje jo jasnijom ukoliko institucionalne arhive razmotrimo u sklopu ireg projekta kojeg je Sekula (1986) oznaio kao arhivsku racionalizaciju, proces putem kojega arhivi postaju dijelom potrage za 'aparatom istine' i koji podupire raznolike drutvene prakse (Burton, 2003, str. 18). Sekula smatra da fotografija (njegov

108

predmet prouavanja), osobito instrumentalni oblici fotografskog realizma, mora biti smjetena u iri kontekst. Slijedei Foucaulta, koristi pojam aparata istine koji ne moe biti adekvatno reduciran na optiki model kojeg omoguuje fotografski aparat. Umjesto toga, Sekula pronicavo integrira fotografsku identifikaciju u birokratsko-klerikalno-statistiki sustav prikupljanja podataka (str. 45). Sredinji artefakt ovog sofisticiranog oblika arhiva predstavlja ormari za kartoteku. U ovom sustavu prikupljanja podataka, sam in klasificiranja odnosno stvaranja kartoteke transformira identitet referenta. Ovo zadnje u Sekulinom je lanku prisutno u neto implicitnijem obliku, ali za potrebe moje argumentacije, valja eksplicitno ustvrditi: smjetanje arhiva unutar ireg procesa ini oitom injenicu da arhivi ne pohranjuju informacije neutralno, ve da, hvatajui pojedine objekte, te iste objekte transformiraju u znanje. Kljuna je figura u Sekulinoj (1986) raspravi Alphonse Bertillon, francuski policijski slubenik koji je promovirao antropometriju, znanstveno prouavanje mjera i proporcija ljudskog tijela. Sekula Bertillona proglaava prorokom racionalizacije, srodnim Fredericku Tayloru. Po njemu, Bertillon je omoguio fotografiji da obavi svoju arhivsku misiju kreiranjem sustava klasifikacije koji je neuvjebanim slubenicima dao mogunost identifikacije kriminalaca brzinom i efikasnou neophodnima u suvremenom svijetu telegrafa i vlakova. Bertillonov model, koji je viestruke tjelesne znakove kriminalca tekstualizirao u stenografske i numerike serije, uvelike je anticipirao pojavu bibliografske znanosti koja je artikulirala operacionalistiki model znanja zasnovan na 'openitoj ekvivalenciji' utvrenoj putem numerikog stenografskog koda. Ovaj sistem sluio je za regulaciju i ubrzavanje toka tekstova, bivajui pritom dubinski povezan s logikom tejlorizma (Sekula, 1986, str. 57). Regulacija i ubrzanje toka tekstova proizveli su ono to Matsuda (1996) naziva memorijom drave. Navedeno arhiviranje osobnih podataka predstavlja aktivnu memoriju koja se materijalizira u zadnjim dekadama devetnaestog stoljea u obliku suvremenih praksi znanstvene administracije
109

(antropometrija, frenologija, uzimanje otisaka prstiju itd.) koje prerastaju u paljivo nadziranje socijalnog ponaanja i identiteta, a to Sekula oznaava pojmom arhivska racionalizacija. Spominjem Masudu da bih naglasio vanost arhivske racionalizacije za razvoj drave u birokratskoj eri verifikacije, eri koja je artikulirala identitet, dokaz, reprezentaciju i autentinost u svrhu stvaranja izrazito modernih kategorija identifikacije (na primjer, nacionalnosti) i tehnologija njihova dokumentiranja (na primjer, putovnice). Putovnica SAD-a ilustrira nain na koji su, u razdoblju prije uspostave institucionaliziranog nacionalnog arhiva, razvijajue arhivske prakse artikulirane u aparat istine koji je nastojao osigurati nacionalni identitet i upravljati razlikama putem dravljanstva. Ove su identifikacijske prakse esto smatrane sredstvom potvrde pojedineva identiteta, ina koji sve ee biva biljeen u identifikacijskim dokumentima. Ja, meutim, elim ukazati na transformativne prakse arhivske racionalizacije i praksi verifikacije te tako razotkriti logiku nadzora kao bitnu odrednicu arhiva te, ujedno, ukazati na nain na koji, usljed svega toga, arhiv postaje pogodno sredstvo upravljanja razlikama. Putovnicu oznaavam kao tehnologiju verifikacije3 da bih uinio eksplicitnom funkciju identifikacijskih dokumenata u sklopu aparata istine arhiv, dok prikuplja znanje, ujedno to znanje i proizvodi. Slijedei Millerovo (1990) itanje Michela Foucaulta, tehnologiju definiram kao nain predstavljanja i djelovanja na [naglasio C.R.] procese i aktivnosti (str. 333). Tehnologija konsolidira razliite procese i aktivnosti u objekt koji posjeduje integritet i koherenciju. Putovnica nije tehnika, nije neutralno sredstvo ostvarivanja odreenih ciljeva bez uvoenja bilo kakve vlastite promjene (Miller, 1990, str. 333), ve tehnologija verifikacije budui da, kao to to Torpey (2000) primjeuje, nacionalnost predstavlja pripisani status kojeg je nemogue utvrditi bez pozivanja na dokumente (str. 155). Jo eksplicitnije, smatram da putovnica potvruje (verificira) istinski identitet pojedinca-ke dijelom proizvodei istinitost tog identiteta; osoba biva prepoznata kao
3

110

dravljanin putem centralizacije i standardizacije identifikacijskih praksi. Povijesna analiza putovnice kao tehnologije potvrivanja pokazuje kako razliiti postupci koje se u praksi doivljava kao objektivne postupke potvrivanja zapravo sami proizvode kriterij kojim se slue u potvrivanju istine. Potvrivanje je postupak usporedbe koji, u svrhu tone identifikacije, zahtijeva fiksiran i stabilan identitet s kojim e se osobu moi usporediti. U skladu s time, putovnicu valja razumjeti kao ozakonjenu fikciju. Ona ne potvruje neki ve postojei identitet tijela, ve ispisuje novi, no, za razliku od povijesnih praksi identifikacije (primjerice, igosanja), ovdje se radi o identitetu koji je izvanjski u odnosu na tijelo identifikacija postaje potvrda. Krajem devetnaestog stoljea dolazi do sve veeg pozivanja na istinitost tog identiteta kroz slubenu primjenu itavog niza pravnih dokumenata koji su svog nositelja uspostavljali kao dravljanina kao i kroz, u to doba razvijane, oblike znanstvene identifikacije koji su ga povezivali s dokumentom. Piui povijest putovnice, sluim se ovom kritikom verifikacije da bih analizirao nain na koji su injenice, izjave i citati koji potvruju putovnicu kao zakonit i mjerodavan identifikacijski dokument proizvedene kao istinite kroz tvrdnje o birokratskoj objektivnosti i mehanikoj objektivnosti (Daston & Galison, 1992). To predstavlja jedan od moguih pristupa pitanju koje me potaknulo na pisanje disertacije: Kako su vlade poele vjerovati da list papira moe identificirati pojedinca dovoljno tono da osigura granicu nacije-drave? Sekulin (1986) koncept arhivske racionalizacije pokazao se korisnim za utvrivanje okolnosti koje su omoguile razvoj suvremene putovnice u SAD-u tokom devetnaestog i dvadesetog stoljea. Putovnica kao suvremeni identifikacijski dokument razvijena je kao arhivska tehnologija tehnologija koja klasificira i sreuje podatke u slubi proizvodnje istine, a s ciljem objanjavanja tko smo i odakle dolazimo. Kao arhivska tehnologija, putovnica ini oitom injenicu da raznolike arhivske prakse, koje Sekula smjeta u arhivsku racionalizaciju, predstavljaju prakse potvrivanja koje djelomino i pristrano strukturiraju grau koritenu za proizvodnju istine nacionalnog
111

identiteta za pojedinca i dravu. Slabaan status putovnice iz devetnaestog stoljea kao identifikacijskog dokumenta ovisio je o sudskim spisima i birokratskim tvrdnjama o strunosti i objektivnosti u proizvodnji graanstva kao administrativne injenice. Rigoroznije arhiviranje prikupljenih podataka o dravljanima, iju prisutnost u Francuskoj u drugoj polovici devetnaestog stoljea istiu Sekula (1986) i Masuda (1996), pukim se sluajem pojavljuje i u SAD-u. Budui da je federalna drava nastojala svoj autoritet proiriti prema zapadu i jugu, SAD su polagano razvile naglaenije birokratsku, aktivnu i intervencionistiku dravu. U drugoj polovici devetnaestog stoljea, vremenu u kojem se ne izdaju rodni listovi, a drutveni status vie ovisi o tome koga znate, nego kako ste znani (identifikacijske kategorije), sve nametljivije radoznao proces prijave za neobaveznu putovnicu izloio je odreenu klasu ljudi (nas) obliku ispitivanja inae ustrojenom da bi omoguio strune intervencije u identificirane drutvene probleme (njih).4 Na taj su nain obrasci ispunjeni radi dobivanja putovnica uveli u dravnu memoriju one koji su si mogli priutiti luksuz putovanja. Prilikom izrade devetnaestostoljetnih putovnica, State Department se koristio objektivnim i od strunjaka posvjedoenim potpisima, garantnim pismima i zakletvama, to je dovelo do centralizacije postupaka pojedinanog potvrivanja. Uvoenjem tih postupaka, slubenici su nastojali umanjiti oslanjanje na lokalno znanje o reputaciji (Mnookin, u tisku), kao i praksu samopotvrivanja radi proizvodnje slubenog identiteta (Sankar, 1992, str. 26, 29-30) koji bi se mogao koristiti u bilo kojoj buduoj interakciji s federalnom vladom stabilnog objekta koji bi mogao sluiti za potvrivanje. Novina ophoenja s vladom, kao i koritenja dokumenata kao oblika identifikacije, frustrirala je mnoge traitelje koji su u ovim zahtjevima vidjeli slubeno propitivanje njihova potenja, kao i nametanje specifinog identiteta na tetu njihovog prava da sami mjerodavno iskau to smatraju svojim osobnim identitetom.
4

112

Dok je primjena putovnice proizvodila stabilan identitet za potrebe prepoznavanja, granice kategorije koju je putovnica trebala fiksirati jo su se uspostavljale. Putovnica se razvila kao uvod u identifikacijski dokument u Americi nakon Graanskog rata kada je, kao to to Rogers Smith (1997) temeljito dokumentira, federalna vlada aktivno poticala pojedinane drave da kontroliraju koji pojedinci mogu biti iskljueni ili ukljueni kao dravljani SAD-a. Putovnica nije samo potvrivala dravljanstvo, ve je pomogla i u njegovu stvaranju. Tako je, primjerice, State Department, u primjeni politike izdavanja putovnica, definirao prisilno iseljenje (ekspatrijaciju) 50 godina prije zakonskog reguliranja njegovih postupaka u Expatriation Actu iz 1907. Premda je putovnica SAD-a stvorena uz pozivanje na objektivnost, povijest putovnice kao identifikacijskog dokumenta otkriva povijesno specifine kontekste u kojima se pojavljuju prakse potvrivanja. Nakon to je kasnih 1870-ih federalna vlada uspostavila kontrolu nad upravljanjem granicama, provizorni pokuaji koritenja putovnica i drugih identifikacijskih dokumenata otkrivaju nam da se, sve do izbijanja Prvog svjetskog rata, nije smatralo da takvi dokumenti olakavaju tono odreivanje pojedineva identiteta. Od imigranata se nije zahtijevalo da nose identifikacijske dokumente, a slubenici se uglavnom nisu obazirali na dokumente izdane Kinezima koji se bili izuzeti od tzv. Iskljuujuih uredbi. U potonjem su sluaju imigracijski slubenici vjerovali u vlastitu sposobnost potvrivanja identiteta kineskih trgovaca i studenata na temelju njihova fizikog izgleda, a ne u odsutni autoritet kineskih vladinih slubenika i diplomatskih predstavnika SAD-a, pretoen u neto to su smatrali dokumentom upitne pouzdanosti (Calvita, 2001; Lee, 2003). Tek za vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata, poboljana slubena percepcija vrijednosti identifikacijskih dokumenata dovodi do provedbe dokumentarne evidencije u izdavanju putovnica u mjeri dostatnoj da bi slubenici u SAD-u povjerovali da ti dokumenti predstavljaju koristan oblik pojedinane potvrde na granici. Slubenici su vjerovali da ti dokumenti imaju specifinu ulogu:

113

omoguavaju dravi da upamti ljude koji su preli granicu na slubenim mjestima ulaska. Archon Putovnica predstavlja tehnologiju koja pomae u proizvodnji kategorija identiteta kao to su nacionalnost i dravljanstvo. Uspostavio sam vezu izmeu putovnice i arhiva da bih naglasio iskljuujue djelovanje tradicionalnije shvaenih arhiva (osobito dravnih arhiva) radi osiguravanja nacionalnih identiteta kroz artikulaciju nacije i drave i proizvodnju novog, nacionalnog, a ne potvrdu nekog ve postojeeg identiteta. Arhiv priskrbljuje kontinuiranu opstojnost nacionalnih populacija osiguravajui granice nacionalne povijesti i akcije njezinih junaka. U skladu s time, smjetanje putovnice unutar irih procesa arhivske racionalizacije naglaava njezin odnos prema razliitim dravnim praksama. Ovaj bi se odnos mogao doarati i itanjem poetnih stranica Arhivske groznice u kojoj Derrida (1996) izlae etimologiju rijei arhiv. Derrida itatelja vodi preko grke rijei arkhe, gdje stvari zapoinju i odakle izvire mo, do rijei archon, sudac, njegova kua, njegova sudnica i njegove pravne knjige. Znaenje arhiva dolazi od grkog arkheion-a, rezidencije vrhovnog suca u kojoj su bili pohranjeni slubeni dokumenti. Na tom je mjestu archon upranjavao mo procedure i presedana te omoguavao djelovanje zakona putem svog prava na interpretaciju dokumenata (Derrida, 1996, str. 1-2; Steedman, 2002, str. 1-12). Tokom proteklih 18 mjeseci misli su mi se esto vraale archonu. Sada imam i ime za njega: James E. Schwartz. Uskraen mi je pristup u arhiv za koji pretpostavljam da sadri povijesne zapise vezane uz razvoj putovnice kao identifikacijskog dokumenta. Stoga, dakle, arhivi o putovnicama, jednako kao i povijest putovnice kao arhivskog dokumenta, predstavljaju kljuna mjesta ovdje iznesene rasprave. Usprkos injenici da su mnogi od dokumenata u ovom arhivu izdani u devetnaestom stoljeu, oni i dalje ostaju u posjedu Ureda za
114

putovnice, agencije locirane u State Departmentu. Ili, jo preciznije, za njih skrbi dugotrajni slubenik Ureda: James E. Schwartz. Ovo sam otkrio nakon mjesec dana telefoniranja u NARA-u i Ured za putovnice. Nakon prvotnog prijateljskog poziva, u kojem me je Schwartz izvjestio da je upravo dovrio neslubenu povijest putovnice SAD-a, uslijedilo je razdoblje bez kontakta, osim sastanka kojeg je potaknuo jedan od njegovih nadreenih. ini se da archon ne misli da imam bilo kakva prava interpretirati dokumente u njegovu arhivu arhivu koji je bio Biblioteka Ureda za putovnice sve dok Ured, oito, nije zakljuio da presedani vie ne trebaju tako detaljno sabiranje. Gospoica Francis Knight ustanovila je spomenutu biblioteku 1950-ih godina, u ranoj fazi svoje vladavine nad nezavisnim kraljevstvom koje se tada nazivalo Odjel za putovnice. Knight, J. Edgar Hoover State Departmenta (Unger, 1977, str. 110) vladala je od 1953. do prisilnog umirovljenja 1977. Uzme li se u obzir da su SAD ustrojile djelotvoran nacionalni arhiv krajem 1930-ih, ne iznenauje da je 1950-ih Ured za putovnice jo posjedovao veliku zbirku dokumenata iz ranog devetnaestog stoljea. Iako SAD nisu slijedile primjer veine europskih nacija u uspostavi nacionalnih arhiva tokom devetnaestog stoljea, u tom je stoljeu bilo povremenih iskaza javne brige za ouvanje povijesnih vladinih dokumenata (posebice onih Kontinentalnog i Konfederacijskog kongresa). Kongres je 1810. oformio odbor zaduen za istpitivanje stanja vladinih spisa i arhiva. Prijedlog dotinog odbora o protupoarnoj zatiti nekih vladinih prostorija postao je prijeporan nakon to su Britanci, tokom okupacije Washingtona D.C. 1814. godine, spalili sve vladine zgrade. Kasnija obnova prijestolnice ukljuivala je i izgradnju posebnih prostorija za pohranu dokumenata, ali ne i slubeni arhiv (McCoy, 1985, str. 2). Arhiv je, meutim, ipak postojao u obliku ureene zbirke povijesnih dokumenata, barem prema rijeima Francisa Liebera koji u svojoj Encyclopediji Americani iz 1829. navodi da su arhivi Sjedinjenih Drava lako dostupni i prikladna e ih preporuka otvoriti svakome tko se njima poeli sluiti u znanstvene svrhe (McCoy, 1985, str 5). Ovo bi bile iznenaujue
115

novosti inovnicima State Departmenta koji su se redovito alili na nemogunost lociranja povijesnih zapisa u administrativne svrhe, ali moda im je samo nedostajala prikladna preporuka (Gustafson, 1970, str. 176). Poveana uestalost poara u federalnim uredima, proizvodnja sve vee koliine spisa od strane bujajue birokracije te rastui broj strunjaka izvan vlade kojima je bio potreban arhiv doveli su do intenziviranja javnih poziva za uspostavu sredinjeg arhiva. Nakon svog osnutka 1884. godine, Ameriko udruenje za povijest zasluno je za voenje organizirane kampanje za centralizaciju vladinih povijesnih spisa. 1894. g. jedan se od njegovih lanova poalio da vlada nije uredila, klasificirala i datirala svoje povijesne spise, te da State Department ne raspolae arhivarom koji bi s njima znao adekvatno postupati i koji bi svoje vrijeme odvajao za potrebe povijesnog istraivanja (Gustafson, 1970, str. 177). Postojale su i optube za nejadnaku mogunost pristupa i favoriziranje uenjaka s istone obale, osobito onih koji su dolazili iz Bostona (Gustafson, 1970, str. 177). Trebalo je, ipak, proi vie od 30 godina jalovih nastojanja unutar Kongresa dok sredstva za nacionalni arhiv nisu konano odobrena. Izgradnja same zgrade zapoela je 1931., a 1934. g., godinu dana prije njezina dovretka, posebnim je ukazom napokon stvoren i njezin stanovnik. Novoutemeljena Ustanova nacionalnih arhiva, prema tome, nije imala udjela u planiranju zgrade koju e zaposjesti (Purdy, 1985, str. 20). Nakon useljenja u novu zgradu, Ustanova nacionalnih arhiva razvijala se u napetosti izmeu prvotne percepcije njezine primarno kulturalne funkcije i ukljuivanja 1949. godine u sastav novoustanovljene Uprave opih usluga, mamutsku usluno orijentiranu birokraciju (Bradsher, 1985, str. 52) koja je Ustanovu nacionalnih arhiva svela na ulogu upravljanja spisima (McCoy, 1978; Reingold, 1979; Walch, 1985). Tokom prvih dvaju desetljea djelovanja Nacionalnog arhiva, State Department je slijedio arhivski obrazac karakteristian za veinu odjela: poetno nevoljko odvajanje od spisa suoava se sa sve veim nedostatkom prostora, osobito nakon intenziviranja produkcije dokumenata tokom Drugog svjetskog rata. Do 1960. godine, veina spisa iz
116

State Departmenta starijih od 15 godina bili su u NARA-i (Gustafson, 1970, str. 183). Pojedini odjeli nisu obavezni slati svoje stare dokumente NARA-i. Ured za putovnice redovno je slao prijave za putovnice, ali je, po svemu sudei, veinu povijesnih spisa zadrao kao dio vlastite knjinice. Dio korespondencije vezane uz odbijanja da se izdaju putovnice, putovnike pristojbe, kao i razliite prevare vezane uz putovnice, sve se to pojavilo u NARA-i tokom 90-ih. Tom sam graom, uz diplomatsku korespondenciju State Departmenta, bio primarno zaokupljen provodei vrijeme u tom arhivu. Meutim, interni dopisi, izvjetaji i korespondencija koji nisu poslani u NARA-u ostali su u posjedu State Departmenta i predstavnik javnosti, ukoliko ih eli pogledati, mora podnijeti zahtjev pozivajui se na Uredbu o slobodi informiranja (USI, eng. FOIA). Tiskani vodi o FOIA-i obavjetava itatelja koji eli dokumente starije od 20 godina da su oni pohranjeni u NARA-i. U navedenoj tvrdnji dolaze do izraaja ogranienja FOIA-e u mom sluaju. Ja, naime, ne znam koje specifine dokumente elim. Meni je potreban pristup ovoj pozamanoj zbirci povijesnih dokumenata na nain javno dostupnog arhiva, putem broja kutije ili odjeljka, a ne u obliku pojedinanih dokumenata. Ovo je, pak, rezultiralo neim to je voditelj mog FOIA sluaja okarakterizirao kao krajnje neuobiajen zahtjev, zahtjev koji me i danas, dvije godine kasnije, izruuje na milost i nemilost Jamesu E. Schwartzu. U sklopu svog rada, spomenuti je voditelj FOIA sluaja izradio popis koji obuhvaa barem polovinu zbirke. Ovaj, 230 stranica dug popis koji obuhvaa 110 velikih arhivskih kutija od kljune je vanosti u izradi upravljivog (realnog) FOIA zahtjeva arhivu za koji oprezno procjenjujem da sadri oko 10 000 dokumenata. Na popisu su dokumenti s kojih je skinuta oznaka tajnosti stari izmeu 50 i 150 godina. Ovo, dakle, nisu sami dokumenti i zbog brojnosti njihovi saeci moraju biti vrlo kratki i openiti, ne prelazei sveukupno 230 stranica. Schwartz je, meutim, proveo 18 mjeseci (do ovog trenutka) pregledavajui popis ne bi li uklonio bilo to to bi moglo predstavljati sigurnosni problem ili problem privatnosti. Slubenici State
117

Departmenta uporno mi govore da su problemi privatnosti doveli do zastoja. Arhivari u NARA-i redovito me podsjeaju da mrtvi ljudi nemaju privatnost, te da se ljude iz dokumenata koji bi sada bili stariji od 90 godina smatra mrtvima i da prema tome oni ne posjeduju privatnost. S obzirom da sam svoj zahtjev suzio na spise starije od 1930. godine, mogu samo pretpostaviti da u arhivu postoji mnotvo teenagera iz 1920-ih koji mi odgaaju pristup; odgoda je vjerojatno potpomognuta i nestaicom crne tinte potrebne da se prekriju njihova imena, nestaicom koja je u Washingtonu D.C. uslijedila nakon jeseni 2001. Provevi posljednjih godinu dana u uspjenom izigravanju rtve, bio sam primoran shvatiti da se ovdje ne radi o bilo kakvom popisu. Ti dokumenti vie se ne nalaze u Knjinici Ureda za putovnice, ve u kutijama pohranjenima na skrivenoj lokaciji negdje u glavnom gradu. Tonije, oni predstavljaju Schwartzov arhiv; to je njegov arhiv i njegov popis. Sortirajui ga i (to je vano) piui pomou njega povijest putovnice, samoproglaeni povjesniaramater Schwartz stvorio je svoj vlastiti arhiv. Unutar vladinog tijela u kojemu zapravo ne bi trebali biti, udruili su se arhivar i povjesniar i ini se da ne postoji nitko tko im (mu) moe (ili kome bi bilo stalo) rei to da ine. Je li to ono to se dogaa kada stvorite vlastiti arhiv u okruju koje vrednuje presedane, ali mu slabo koristi prolost koja, naoko, ne nudi vodstvo ili primjer za sadanje dogaaje, osobito prolost sadranu u pripovijestima? Neki od slubenika State Departmenta bili su vidno zbunjeni time to elim napisati povijest putovnice budui da je Schwartz, radei iz ljubavi, ve napisao takvu povijest koja jo nije objavljena i kojoj mi je takoer zanijekan pristup. Povijest putovnice, po svemu sudei, nije njegova pria; ona je proizala iz dokumenata pred njim tako da slubenici nisu mogli proitati ili uti nita to bi se od tih dokumenata razlikovalo. Schwartz je napisao objektivnu povijest, putajui dokumente da priaju jedinu priu koju zapravo i mogu ispriati. Ovaj oblik povijesti ne priznaje interpretaciju. Umjesto nje, priznaje elju da ispria priu

118

o prolosti te sposobnost da to uini zahvaljujui pristupu dokumentima. Piev autoritet proizlazi iz injenice da je on ili ona sjedio/la u arhivu. Stekao sam utisak da nepriznavanje interpretacije Schwartza ostavlja u uvjerenju da ja zapravo traim pristup njegovu arhivu, a time i njegovoj prii koja, kao jedna na dokumentima zasnovana pria objektivnog povjesniara, predstavlja jedinu priu o putovnici. Kako god bilo, Schwartz kojega sam konstruirao ini oitom injenicu da svi mi, piui o prolosti, ne samo da sjedimo u nekom arhivu, ve proizvodimo svoj vlastiti arhiv. To je, dakle, njegova pria napisana na temelju njegovog arhiva. A, kao i svaki arhiv, i ovaj ima svoju politiku klasifikacije, lociranja i pristupa. Izgradivi svoj arkheion, archon koristi mo drave da bi uskratio ulaz (molim, nema putovnice za ale s arhivom). Opet, moda je samostvoreni osjeaj da sam ovdje rtva, koji je i proizveo ovu karikaturu Jamesa E. Schwartza, uzrokovan mojom arhivskom groznicom. Nije radi se o Derridaovoj (1996) arhivskoj groznici, ve prije o frustraciji zbog uskraenog pristupa dokumentima i vietjednog suoavanja s bezizlaznim situacijama, ukratko, o problemima i frustracijama koje jamano donosi svako arhivsko istraivanje. Ova groznica jasno podsjea da su povjesniar (ili, openito, znanstvenik) i arhivar uvijek udrueni. Institucionalni arhivi koji su u stanju izazvati ovu groznicu primjenjuju istu logiku kao i mi znanstvenici u svom radu i to, vjerojatno, podjednako neosvijeteno. Tokom istraivanja stvaramo vlastiti arhiv, slijedimo pravila dokazivanja da bismo klasificirali, strukturirali i iskljuivali. Ipak, za razliku od Schwartza, u sluaju znanstvenika vezanih uz sveuilita postoje nadlena tijela koja e im rei to da ine sa svojim arhivima: odbori za financiranje, odbori za istraivanje, odbori za zapoljavanje a tu su, naposljetku, i same discipline. Arhivska sjeanja Kakva je logika arhiva u sklopu Povijesti kao znanstvene discipline? Povijest, kao suvremeni predmet interesa, predstavlja pothvat posveen
119

klasificiranju, sreivanju, stabiliziranju i ovlaivanju sjeanja. Proizvodnja vjerodostojnih dokaza i injenica razlikuje povijest od drugih oblika pamenja. U tom smislu, Povijest predstavlja pozitivistiki projekt u sklopu suvremenosti zasnovan na arhivskoj racionalizaciji i kao takvu korisno ju je zamisliti kao aparat istine (u terminima Sekulinog [1986] Faucaultovskog argumenta). U svom najiem obliku, Povijesni arhiv proizvodi percepciju stvarnosti kao neproblematine. Stvarnost je neto to se nalazi tamo vani, dok je istina sasvim sigurno unutra (u arhivu). Ipak, suprotno karikaturalnom prikazu koji prevladava u kulturalnim studijima, prema kojem Povijest nije drugo doli krajnje neosvijetena pozitivistika znanost, unutar same discipline postoje rasprave o konceptualizaciji dokaza. Navedene se rasprave usmjeravaju na pokuaje povezivanja znanstvenog rada sa suvremenom politikom te na pokuaje historiziranja arhiva. Poziv na historiziranje arhiva ujedno je i njegov prikaz kao netransparentnog ali uinkovitog mehanizma iskljuivanja. To je dijelom i zahtjev za spoznajom kako arhiv djeluje u sadanjosti, za uspostavljanjem njegova odnosa sa sadanjou i osporavanjem bilo kakve zadane funkcije arhiva u slubi jednostavne istine. To je, ujedno, i izazov uspostavljenim paradigmama dokazivanja.5 Razmatrati logiku stvaranja arhiva ili okolnosti koje ga omoguuju, znai shvatiti da se rasprave o dokazivanju unutar Povijesti ne bave samo temama i sadrajem pojedinog arhiva, nego i nainom na koji odreena sjeanja bivaju priznata kao arhivska. Na ovo posljednje usredotoen je i nedavni pokuaj rasprave o ulozi arhiva unutar Povijesti povjesniarke Carolyn Steedman (2002). Autorica priznaje da je u njezinoj zbirci eseja vie rije o praksi i pisanju povijesti u suvremenom razdoblju (str. viii) negoli o samom arhivu. Ovo je znakovito. Snaga ovih eseja krije se u njihovom promiljanju naina na koji se arhiv koristi u proizvodnji posebne vrste strunjaka; autorica ne nudi ire propitivanje ovlaivanja znanja od strane arhiva. Ipak, niti proklamirana tema knjige (arhiv), niti njezina stvarna tema
5

120

(pisanje Povijesti) nisu izriito smjetene u suvremenost. Umjesto propitivanja suvremenosti, Steedman (2002) odabire pisati o prakticiranju Povijesti kroz prizmu Povjesniareva susreta s dokumentima i prainom u arhivu. Nju zanima kako Povjesniari piu arhiv i kako arhiv ulazi u razliite historije, a ne kako pojedini dokumenti ulaze u arhiv ili kako zbirke dokumenata postaju arhivima. Tako, na primjer, u ranijoj verziji jednog od eseja, Steedman (2001) jasno razotkriva specifinu arhivsku politiku lociranja koja se koristi u svrhu uspostavljanja strunosti i osiguravanja Povijesti kao discipline. Arhiv postaje inicijacijski obred zrelosti, oblikovan Povjesniarevom udnjom da odabere pravi put: Snaga autoriteta Povjesniara kao pisca (autora) potjee od dvaju faktora: ustroja arhiva i konvencionalne retorike pisanja Povijesti koja redovito iskazuje (putem fusnota ili usputnog pozivanja na PT S2/1/1) da vi znate jer ste bili tamo. Iluzorno je vjerovati da autoritet proizlazi iz samih dokumenata ili, pak, Povjesniareva strogog potivanja ogranienja koja ti dokumenti nameu svakom prikazu koji se na njih poziva. Biti tamo predstavlja stvarni izvor autoriteta (vonja vlakom u udaljeni grad, signatura, razmatanje svenja, praina), jer tako i samo tako moete se prikazati kao da ste pokretani i upravljani od strane dotinih izvora te da priate priu na nain na koji ona treba biti ispriana. (str. 1176) Ova je kritika proizvedena suvremenom politikom interpretacije. Ipak, Steedman (2001, 2002), niti u svom lanku, niti u knjizi, ne pokuava povezati Povijesnu logiku suvremenog arhiva (logiku akvizicije, klasifikacije i lociranja), neprijateljski nastrojenu prema interpretaciji, sa sloenim i proturjenim meusobnim odnosima suvremenih politika interpretacije. U jo jednoj novijoj knjizi posveenoj arhivu, Burton (2003) ispituje nain na koji se Povijest slui arhivom da bi ovlastila odreena sjeanja kao dokaz. Autorica smatra da prostor doma i svakodnevnog obiteljskog ivljenja treba biti
121

priznat kao arhiv upotrebljiv za pisanje Povijesti. Time se, istodobno, propituje status arhiva unutar Povijesti i naglaava utjecaj roda na oblikovanje Povijesnog arhiva. Burtoniino (2003) Stanovanje u arhivu osporava nain na koji Povijest sebe tradicionalno odvaja od sjeanja, pomou specifinih pravila koja dovode u pitanje provjerivost dokaza proizalih s poprita sjeanja kao to su usmena predaja, pisma, autobiografije i svjedoanstva (str. 23), prostora u kojima su glasovi ena najee prisutni.6 Budui da ovakvi dokazi uglavnom nisu smjeteni u priznata mjesta za pohranu, nedostaje im verifikacija koju tradicionalni arhiv zadobiva temeljem svoje povezanosti s dravnim poslovima. Upravo zahvaljujui ovoj povezanosti, pojedinana svjedoanstva, kao to su izvjetaji, dopisi, pisma i brzojavi dravnih slubenika i uposlenika znatno se lake prihvaaju kao dokaz istinitosti. Burton (2003) jasno istie da njezino zalaganje za priznavanje prostora doma kao arhiva ne treba tumaiti kao strategiju ostvarivanja tonije, istinitije Povijesti od one koju smo imali do sada (str. 143). Arhiviranje kuanskog ponueno je kao nain razumijevanja uvjeta u kojima Povijest mora djelovati prepoznajui, pritom, da su svi arhivi provizorni, zainteresirani, okamenjeni na hotimine i nehotine naine; svi arhivi su, naposljetku, u bitnome nepouzdani (Burton, 2003, str. 26) i, osobno bih razjasnio, politiki. Autorica kasnije napominje: Trijumfalizam u pogledu sposobnosti Povijesti ukljuujui i feministiku Povijest da sagleda sve svoje subjekte djelotvorno reproducira diskurz nadzora i totalnog vienja koji je bio u pozadini kolonijalnog moderniteta i njegovih politikih manifestacija, prije svih upravo Povijesti. Prigrliti ga, znailo bi sudjelovati u drskoj razmetljivosti panoptikuma bez suoavanja s krajnjom fragmentacijom i sablasnim karakterom svih arhiva: konanom nespoznatljivou doma i povijesti u njihovu totalitetu.

122

Ova moja historizacija arhiva, prema tome, osigurava mogui nain produktivnog razumijevanja aktualnih rasprava izmeu drutvenih i kulturalnih Povjesniara koje se, nakon lingvistikog, odnosno, kulturalnog, obrata, mogu korisno okarakterizirati kao arhivski ratovi. Spomenute se rasprave ne bave iskljuivo pitanjima o tome to ini valjan dokaz ili pouzdanost pripovjedaa, ve se u njima, to je znakovitije, propituje status arhiva. U ovom kontekstu, Burton (2003) dovodi u pitanje liberalnu, emancipatornu politiku velikog dijela drutvene Povijesti. Ako arhiv, kao to se obino tumai, nije samo pristran nego je i aktivan suuesnik u pokoravanju razliitih skupina, kako je mogue proizvesti ukljuujue i primjerene prie kakve trae drutveni Povjesniari? To jest, historizacija arhiva pobija fantaziju o totalnom arhivu. Ova totalnost vienja predstavlja Povijest shvaenu kao pripovijest, praksu i mjesto udnje za govorenjem istine i za vladavinom znanja. Sloena fetiizacija arhiva sve to obuhvaa. Povijest arhiva valja, meutim, razumjeti kao povijest gubitka. Burton (2003) istie da ovo priznanje ne znai kraj Povijesti, jer sam gubitak, u kojem se god obliku pojavio, nije nita manje nego subjekt povijesti (str. 144). Znakovito je da je Burton (1997, 2003) Povjesniarka kolonijalnog moderniteta. ini se da problem arhiva osobito optereuje Povjesniare koji rade u kroskulturalnim ili postkolonijalnim kontekstima, gdje su pitanja o statusu Povijesti kao interpretativne discipline i njezinom odnosu spram moi kolonijalne drave osobito urgentna. Poveana pozornost usmjerena na kolonijalno znanje i kolonijalne discipline dovela je do temeljite revizije i estokih sporenja o Povijesti kao znanstvenoj disciplini. Pritom, modernitet predstavlja vaan i osporavan okvir, ali, isto tako, budui da su se razliiti narodi borili protiv svog iskljuenja iz nacionalnih pria i svog pozicioniranja kao protu-graana moderniteta (Burton, 1997, str. 237), jasno je prikazan odnos izmeu Povijesti i nacije-drave. U nedavnom radu na temu junoazijske povijesti naglaava se da je sama disciplina Povijesti, putem britanskih Povijesnih zapisa od 1760-ih, odigrala vanu ulogu u odnosu izmeu pisanja
123

povijesti, drave kojom upravlja Kompanija i identiteta zajednice (Ballantyne, 2001, str. 99). Razmatrajui noviju junoazijsku historiografiju kroz prizmu problematiziranja arhiva, Ballantyne (2001) istie da sukrivnju Povijesti za kolonijalizam vie ne moe ignorirati te da se oporavak subjektivnosti, do danas baza povijesne analize, sada doima kao neizvjestan projekt (str. 104). Jednostavno reeno, povjesniari vie ne mogu arhiv zamiljati kao proziran (str. 104). Foucaultom inspiriran rad na temu junoazijske povijesti pokazao je sljedee: Zbirke rukopisa, parlamentarni i sudski spisi, periodika izdanja i novine, kojima se slue povjesniari naroda June Azije, nisu tek obini dokumenti koji nam omoguuju pristup kolonijalnoj prolosti, nego temelj mnogostrukih nejednakosti u prolosti. (Ballantine, 2001, str. 93) Ovaj Povijesni rad naglaava osporavani status arhiva i kulturalne Povijesti u irem kontekstu Povijesti kao discipline. Kao takav, on proturjei sklonosti kulturalnih studija da Povijest vide duboko ukorijenjenu u rigidno empirijski i nehistorian idiom koji je iskoristiv jedino u osiguravanju konteksta ili pozadine za tekstualnu analizu ili teorijski rad znanstvenika iz podruja kulturalnih studija. Kulturalni studiji i arhivi Kakav je odnos izmeu jedne znanstvene discipline kakva je Povijest i kulturalnih studija? Na ovo je pitanje sve tee odgovoriti. Zagovornici kulturalne Povijesti nastavljaju propitivati svoju disciplinu, a kulturalni studiji ostaju problematian i nejasan referent. to su kulturalni studiji? Je li to politiki projekt koji se bavi rasvjetljavanjem suvremenog odnosa kulture i moi u nadi da e ponuditi geste usmjerene k drugaijoj moguoj budunosti? Iako je ovo potencijalno privlana definicija, sve sam manje sklon koristiti
124

kulturalne studije kao neki sistem kratica za svoj rad, upravo zbog rastueg broja podjednako maglovitih definicija koje oni privlae. Ne elim voditi opirne razgovore u kojima sam primoran razjanjavati to sve moj rad nije: prouavanje reprezentacija u popularnoj kulturi, neprestana potraga za inovima otpora, teorijske rasprave zasnovane na bliskom ali ne odve pomnom itanju francuskih filozofa na engleskom i tako dalje. Moda ova ambivalentnost potjee od luksuza pohaanja, kroz vei dio mog postdiplomskog obrazovanja, programa koji je ohrabrivao interdisciplinarnost. Rezultat toga je, regbi, da sada govorim o specifinim pitanjima o kojima razmiljam i piem ili, esto, jednostavno raspravljam o samom predmetu istraivanja. Doputam da bi ve ovo, samo po sebi, moglo biti oznaeno kao pomak karakteristian za kulturalne studije. Postoje oni koji e, definirajui ih kao politiki projekt, o kulturalnim studijima govoriti kao o pristupu u kojem predmet istraivanja odreuje teorijski okvir metode istraivanja. Ovo predstavlja jednu od moguih osnova za tvrdnju o interdisciplinarnosti kulturalnih studija. Ali, kako se zapravo provodi interdisciplinarni projekt? Ponekad se to jo uvijek doima kao otimaina predmeta istraivanja i praksi, odnosno, ostatak predmeta i praksi spaenih od prezira visoke kulture. esto interdisciplinarni rad postaje korisna oznaka za nedisciplinirani prostor rada koji omoguava bezbrino zanemarivanje problema dokazivanja i postupaka iskljuivanja, pri kojima ogranienja kao to su vrijeme i novac uspostavljaju granice arhiva. 1990. g., kao dodatak svom referatu, Steedman (1992) je na jednoj od prvih velikih konferencija kulturalnih studija uputila niz pitanja vezaih uz olako proklamiranje interdisciplinarnosti: Zbog ega kulturalni studiji ude za Povijeu? to znai ta elja? Koji su to novi inovi prijenosa ije e izvoenje od strane kulturalnih studija biti potpomognuto (ili omogueno) pojedinostima (items) iz prolosti? Kako e to biti uinjeno? Kako e se to poduavati? Hoe li tu biti imalo
125

prostora za detaljni znanstveno-povijesni rad; Ili su studenti kulturalnih studija prinueni oslanjati se na velike shematizirane i drugorazredne povijesne prikaze. Hoe li, u takvoj pedagogiji, biti prostora za Povijesnu studiju sluaja? to e vam, uostalom, sve to? (str. 621) Razmiljajui o ovim pitanjima gotovo desetljee kasnije, Morris (1998) pie sljedee: udei za povijeu, itam u potrazi za teorijom, a preskaem injenice (str. 5). Ovaj odgovor itam kao paljivo nijansiranu provokaciju. Morris sasvim sigurno nema namjeru suprotstavljati Povijest i teoriju, ve to vidi kao problem Steedmaniina (1992) referata. Njezin cilj nije negiranje vanosti teorije, kako u vlastitom radu, tako i u kulturalnim studijima openito, nego uspostavljanje rasprave o problemima vezanima uz pisanje o (nedavnoj) prolosti te uz suvremene reprezentacije starijih povijesnih razdoblja. U toj raspravi ona nastoji dokuiti to se rauna kao dokaz u kulturalnim studijima, odnosno, preciznije, kako kulturalni studiji kao podruje stabiliziraju svoje dokaze. U terminima ovog lanka: koje arhive priznaju (sankcioniraju) kulturalni studiji i kakve su politike njihovih arhiva? Iako Morris (1998) svoje argumente o povijesti i dokazivanju zasniva na Steedmaniinim pitanjima o kulturalnim studijima, svoje izlaganje zapoinje s pitanjem koje je Grossberg postavio u svom lanku iz 1989.: to da se radi u trenutku kada svaki dogaaj predstavlja potencijalni dokaz, i to dokaz koji bi mogao biti odluujui i koji se, pritom, mijenja prebrzo da bi dopustio udobnu dokolicu akademske kritike? (Morris, 1998, str. 2). Grossbergova udnja za ivotom u dokolici djelomino predstavlja arhivsku fantaziju. Tu je rije o posjetu arhivu, o neogranienom vremenu zadubljivanja u konani arhiv, tj. o fantaziji koju Steedman pokuava raspriti svojim novijim radovima o obinosti arhiva. Grossbergovu udnju mogue je itati i kao uljudnost s kojom se esto doekuje Povjesniare na interdisciplinarnim susretima, kada im se govori da svaki strogi teorijski oblik ispitivanja, potrebuje povijesnu perspektivu, odnosno, dolinu povijesnu istinitost (Steedman, 1992, str. 620).
126

Morris u ovome prepoznaje nostalgiju. Po njoj, kulturalni studiji kao podruje omogueni su kulturalnim konceptom (teorija; str. 5,7) te predstavljaju rezultat openitog bijega od disciplinarnosti i povijesnosti. Ova udnja za povijesnom perspektivom ostaje eznutljiva. Morris (1998), govorei o kulturalnim studijima, naglaava njihovu prevladavajuu sklonost teoretiziranju, odnosno, koritenju narativne forme izvedene iz uenjake tradicije 'Povijesti Filozofije' u kojoj se odigralo svega nekoliko velikih dogaaja...tokom iznimno dugih vremenskih razdoblja (str. 2-3). Nju brine tendencija koritenja te teorije u svrhu opetovanog podastiranja pitanja o metodi u podruju koje sebe ponosno definira kroz disciplinarne odnose. Metodoloke se probleme unutar kulturalnih studija, dakle, radije promilja, negoli razrjeava kao simptome ire kulturalne 'logike', drutvenih 'uvjeta' ili 'trenutaka' epohe postmodernih, postkolonijalnih, postindustrijskih, a moda ak i posthistorijskih (Morris, 1998, str. 2). Morris istie sljedee: Kada se kulturalni kritiari odlue raspravljati o (uvelike bibliografskom) skupu referenci umjesto o predmetu prouavanja, tada, zapravo, koristimo generiki brend teorija da bi izbjegli postavljanje pitanja o statusu pojedinih predmeta kao i o meusobno razliitim konceptima dokazivanja i odreivanja u sklopu multidisciplinarnog projekta. (str. 2) Reeno mojim terminima, arhiv je, uslijed toga, devalvirao zajedno s povijesnou. To znai da se pitanja o tome kako se dokazi ukljuuju i iskljuuju preesto zanemaruju. Praktikanti kulturalnih studija moraju uvidjeti da unutar razliitih akademskih disciplina postoje specifina pravila dokazivanja i odreivanja s kojima valja biti upoznat u trenutku kada se njihovi pisani materijali, kao graevni blok za drugaiju strukturu objanjenja (Steedman, 1992, str. 614), uvode u multidisciplinarni projekt. to, meutim, ako se drugaija struktura objanjenja koristi da bi se poglavito pisalo o prolosti, izvan discipline Povijesti? Morris (1998) postavlja pitanje je li
127

mogue iznositi tvrdnje o povijesti bez uvaavanja Povijesnih pravila o dokazivanju. Ovo se odnosi na njezino nezadovoljstvo Steedmaniinim (1992) razdvajanjem teorije i Povijesti. Takvo razdvajanje, naime, implicira da izvan discipline Povijesti postoje shematizirani i drugorazredni naini tretiranja prolosti (Morris, 1998, str.7). Johnson (2001), Povjesniar koji djeluje u podruju kulturalnih studija, navedeno opisuje kao potekoe [koje] nastaju kada povijest-kao-disciplina biva poistovjeena s povijesnou kao takvom. Na taj se nain obezvreuje rad u drugim disciplinama posveen temama povijesnih procesa, sukoba ili kontekstualnih specifinosti (str. 276). Postoje mnogi ne-Povijesni oblici hvatanja ukotac s prolou (arhivski ratovi) i oni su, kao to sam to ranije prikazao, prisutni u disciplini Povijesti. Ukoliko teorija i povijest, diskurz i realnost, nisu razdvojeni, njihova meuovisnost sugerira razliite mogunosti promiljanja prolosti unutar kulturalnih studija. Johnson nudi sljedee naine na koje prouavanje kulture izvan discipline Povijesti moe biti povijesno: kulturalne formacije vrlo specifinog vremena, mjesta, skupine i miljea iznesene na zgusnuto kontekstualiziran nain radi pokazivanja okvira koji se uvelike razlikuju od naeg vlastitog; rekonstrukcija diskurzivnog polja nekog poznatog teksta ili autora; povijesni primjeri ili studije sluaja kao potpora odreenom argumentu; fukoovske genealogije i arheologije znanja i suvremenih koncepcija prirodnog; i, naposljetku, povijest povijesti (str. 279280). Johnson (2001), pritom, navodi, moda odve optimistino, da se tokom proteklog desetljea (u Britaniji) nedvojbeno pojavila trandisciplinarnost unutar koje su razliite discipline poele sudjelovati u kulturalnom programu, ali provodei ga na vlastiti nain (str. 278). Ovdje discipline nisu poistovjeene s iskljuivanjem te ne predstavljaju toliko metodu nadzora koliko proces specijalizacije. Isti autor naglaava da transdisciplinarnost ne znai brisanje granica meu disciplinama, ve prepoznavanje injenice da sve discipline sadre znanja i perspektive koje trebaju biti dostupne izvan uskog kruga iniciranih sljedbenika. On, meutim, u nedovoljnoj mjeri istie potrebu
128

kontinuiranog artikuliranja posuenih znanja i perspektiva. Valja naglasiti da kulturalni studiji moraju biti itekako svjesni arhivskih politika koje slue osiguravanju pojedinih disciplina ne bi li tako izbjegli doslovnu utnju po pitanju metode (Johnson, 2001, str 273) posuivanje samo po sebi ne predstavlja odrivu metodu. Moja razmiljanja o arhivu trebala bi biti korak u smjeru stvaranja mogueg okvira za pomno propitivanje praksi koje predstavljaju znaajne izvore grae za projekt kulturalnih studija. Budui da se znanstvenike iz podruja kulturalnih studija sve vie potie da historiziraju svoje projekte, od presudne vanosti postaje razjanjavanje naina na koji se dokazi iz posuenih izvora uklapaju u nae individualne arhive. Da li ti dokazi stabiliziraju ili destabiliziraju na predmet prouavanja? Percepcija i evaluacija disciplinarnih praksi i metoda moraju biti uzete u obzir prilikom izrade projektnih arhiva kulturalnih studija. Discipline ne treba svoditi na jednostavne definicije ili programe. Premda takvo svoenje moe doprinijeti lakoi posuivanja, ono, istodobno, spreava razvoj informirane i korisne uenosti. Iako je, po mom miljenju, nedovoljno eksplicitan u pogledu problema interdisciplinarnog rada, Johnson (2001) jasno naglaava da posuivanja ne smiju svoditi kompleksnost kulturalnog na jednu definiciju ili dimenziju ili, pak, program istraivanja kulturalnih studija odmaknuti od pitanja moi. On ne eli kulturalne studije svedene na kulturalnu Povijest, medijske studije ili popularnu kulturu. No, elimo li odgovoriti na Jonhsonov poziv, namee se pitanje kao se baviti povijeu u okviru kulturalnih studija, a da to bude neto vie od kulturalne Povijesti? Njegov popis povijesnih analiza kulture koje izlaze iz okvira tradicionalne Povijesti sadri iskljuivo primjere kulturalne Povijesti pisane pod osporavanim znakom disciplinarne Povijesti. Johnson bi se vjerojatno ipak sloio da pod osporavani znak kulturalnih studija ne spadaju ba svi primjeri koje navodi. Jer, kada bi to bio sluaj, pretpostavljam da bi svi ti primjeri morali biti politiki. Reeno argonom kulturalnih studija, trebalo bi se raditi o projektima koji interveniraju u sadanjost s namjerom ukazivanja na mogunosti drugaije budunosti. U Povijesti, meutim, ve dugo postoji
129

sklonost da se poznato uini nepoznatim. Iako nije vrsto teorijski odreena kao njegov neophodan uvjet, kao to je to sluaj s politikom unutar kulturalnih studija, defamilijarizacija moe biti upotrebljena da se projekt povijesti uinkovito smjesti u sadanjost. Ipak, a na to upuuje i Johnsonova privrenost kompleksnosti kulturalnog, kulturalne studije u sadanjosti zanima odnos izmeu kulture i moi. U jednom od korisnijih odreenja kulturalnih studija, Grossberg (1997) predlae prouavanje navedenog odnosa nasuprot usredotoavanju na, u veoj mjeri ogranien, odnos kulture i teksta (tj. reprezentacije). Kulturalni studiji kao projekt bavljenja povijeu, trebaju, dakle, mapirati odnose kulture i moi. Njihova pitanja i odgovori moraju zahvaati suvremenu politiku i odnose moi prisutne u sadanjosti. Rije je, prema tome, o projektu bavljenja povijeu kojim upravljaju njegova pitanja jednako kao i njegovi odgovori. To nije povijest koja pokuava stvoriti priu od prikupljenih injenica. U idealnom sluaju, trebalo bi biti teko preskakati injenice radi dolaska do teorije; teorija bi trebala biti prisutna unutar injenica. Povijesni kulturalni studiji predstavljaju povijest koja potie rasprave u kojima se nastoji izgraditi objekte (predmete istraivanja) i prakse pomou njihova povijesnog diskontinuiteta, pri emu se navedene rasprave nikada ne proglaavaju posve zakljuenima. Ovakav projekt ne fetiizira arhiv, ve promiljeno probija svoj put u njega i natrag, slijedei specifine prakse i predmete istraivanja, ne bi li tako osporio politiku iskljuivanja koja u bitnome odreuje arhiv. Kao takav, on bi bio u stanju prepoznati da arhiv kao aparat istine ujedno predstavlja i tehnologiju potvrivanja. Ova se povijest ne protivi spekulaciji. Ona razmilja uz institucionalne arhive, a ne samo unutar njih. Njezina spekulacija moe dovesti do toga da, primjerice, neto poput moderniteta bude kljuna kategorija. To, meutim, ne mora predstavljati oblik teorijske potpore problematian za Morris (1998), budui da rad na prouavanju povijesti u sklopu kulturalnih studija ne mora biti iskljuivo shematiziran i drugorazredan. Taj rad treba biti utemeljen na
130

povijesnom istraivanju te osposobljen da koristi i osporava modernitet i sline pojmove, svjestan naina na koji takvi koncepti strukturiraju predmet istraivanja, ne samo u njegovom povijesnom vremenu, nego i putem logike njegovih arhiva. Odreeni koncept kao to je modernost strukturira predmet istraivanja utjeui na kriterije dokazivanja - nain na koji dokazi trebaju i mogu biti koriteni u sklopu akademskih projekata. Kulturalni studiji povijesti ispisuju se iz disciplinarne Povijesti. Njihovi izazovi ovoj disciplini uzrok su arhivskih ratova koji se u njoj vode. Projekt ovog tipa konceptualizira svoj arhiv pomou logike rasprenja. U svojoj potrazi za adekvatnom metodom kulturalnih studija, Grossberg (1997) navedenu logiku tumai kroz kritiku konteksta, te navodi sljedee: Kontekst ne predstavlja tek pozadinu ve neophodan uvjet odreene pojave. Nije ga mogue svesti na niz fusnota ili naknadnih promiljanja, na prvo ili zadnje poglavlje. Upravo njega, naime, pokuavamo analizirati i upravo je njega najtee (re)konstruirati. Iako je prethodni Grossbergov citat pomalo izvuen iz konteksta, smatram da njegovo zazivanje radikalnog kontekstualizma, zajedno sa sklonou prisutnom u pisanju Morrisove da se opisi odreenih prostora ili obiljeja vremena promu mnotvom detalja, predstavlja solidnu okosnicu razvoja arhivskih povijesnih kulturalnih studija. Ovaj se projekt ne izruguje spekulaciji. Vrijednost interdisciplinarnog rada lei u tome da on treba dovesti do disciplinarne spekulacije koja potie itatelja. Toby Miller (Packer, 2003) tvrdi da biste, itajui radove iz kulturalnih studija, trebali, nakon to okrenete stranicu, biti iznenaeni, a ukoliko se bavite pisanjem unutar kulturalnih studija predodreeni ste za interveniranje, predodreeni ste da ivcirate ljude, predodreeni ste za javnu izloenost, predodreeni ste da budete histerini (Packer, 2003, str. 27). Iako se elim sloiti s Millerovim intervencionizmom, vjerujem da je, za postizanje krajnje uinkovitosti nekog projekta, potrebno biti
131

svjestan politike (arhivske ili neke druge) koja je prouzroila vau histeriju, odnosno, odredila vau intervenciju. Zakljuak Burton (2003) istie da profesionalni povjesniari veinom potuju i pridaju vrijednost tradicionalnom arhivu, bivajui, istodobno, upoznati s njegovim horizontima, oprezni u pogledu iskrivljavanja, skeptini prema proklamiranoj istinitosti i kritini prema njegovoj suradnji s dravnim aparatom (str. 139-140). Historizacija tradicionalnog arhiva, putem procesa arhivske racionalizacije, istodobno objanjava oprez, skepticizam i kritinost koje je Burton velikoduno pripisala svojim kolegama, te istie posljedice fantazije o totalnom znanju i istini koja strukturira tradicionalni arhiv. Iako u SAD-u nije postojao nacionalni arhiv sve do 1930-ih, institucionalizirana arhivska racionalizacija kao mehanizam iskljuivanja u nekim je drugim oblicima djelovala i ranije. Razvoj putovnice ilustrira nain na koji su, u to doba nastajue, arhivske prakse oblikovane u aparat istine koji je nastojao osigurati nacionalni identitet i upravljati razlikama putem dravljanstva. Navedeno oblikovanje nastavljaju suvremeni projekti Povijesti i arhiva. Dravljanstvo, pak, razotkriva veze izmeu nacije, arhiva i discipline kljune za bilo kakvu historizaciju arhiva. Tradicionalni dravni arhiv, jednako kao i tradicionalna Povijest koja se iz njega pie, ima za svoj istinski i prikladan objekt naciju. Povezati, meutim, arhiv s nacijom i odreenom disciplinom znai prepoznati svo troje kao tehnologije iskljuivanja. Vjerujem da prie o pojavi suvremenog arhiva kao aparata istine povezanog s razvojem nacije i drave te o njegovoj institucionalizaciji u sklopu pojedinih nacija-drava kao i unutar akademskih disciplina, ukazuju na upotrebljivost arhiva u oblikovanju kritike procjene miljenja i pisanja unutar akademije. U izvjesnom sam smislu istraivao ideju arhiva u razliitim kontekstima ne bih li nekako iskupio arhiv (i Povijest) unutar kulturalnih studijia i ne bih li sve one
132

koji djeluju pod firmom kulturalnih studija podsjetio da se i oni slue arhivima i da je politika prisutna u njihovim istraivanjima jednako kao i u njihovim argumentima. Ukoliko kulturalni studiji doista predstavljaju projekt posveen kontekstualizaciji odnosa moi unutar suvremene kulture, onda sam uvjeren da u sklopu promiljanja bilo kakvog projekta kulturalnih studija mora postojati jasno prepoznavanje disciplinarnih praksi i rasprava koje oblikuju injenice, argumente i znaenja, bez obzira dolaze li dotine prakse i rasprave iz arhiva ili iz akademske objavljivake mainerije. Praktikanti kulturalnih studija moraju razmiljati o tome na koji su nain predmeti istraivanja koje opisuju, razvijaju ili ismijavaju bili disciplinirani. Moraju se zapitati kako je i zato lea odreenog arhiva bila fokusirana upravo na odreeni predmet. Biljeke: 1. Koristim termin Povijest za oznaavanje pisanih materijala o prolosti koji su proizvedeni unutar istoimene discipline. Na ovaj nain elim Povijest kao disciplinu razluiti od ostalih oblika pisanja o prolosti. Kao primjeri discipline slue mi kolonijalna i postkolonijalna Povijest, zbog razloga koje u iznijeti u nastavku lanka. 2. Na svom sam sveuilitu podnio molbu za odobravanje potpore disertacijskom istraivanju. Molba je, igrom sluaja, zavrila u rukama odbora na ijem je elu bio profesor Povijesti. Nakon to je odbor objavio svoju odluku, iskoristio sam mogunost podrobnijeg raspitivanja o razlozima neuspjeha moje molbe. Predsjedavajui mi je naveo dva razloga. Prvi se odnosio na manjak vjerodostojnosti mene kao Povjesniara. Pokazalo se da moj ekvivalent britanskom magisteriju u podruju povijesti predstavlja nedovoljnu kvalifikaciju za pisanje o povijesti, osobito u sluaju kada, kao istraiva iz podruja komunikacija, predlaem temu koja nije vezana uz novine ili elektronske medije. Drugi razlog ticao se moje sposobnosti stvaranja legitimnog Povijesnog arhiva budui da je dovedena u pitanje odrivost moje
133

namjere da utvrdim neophodne okolnosti razvoja moderne putovnice usredotoujui se na SAD: Prema Oxfordovom rjeniku engleskoga jezika, rije passport prvi se puta u svom suvremenom znaenju javlja 1500. Unato tome, vae se istraivanje bavi iskljuivo SAD-om, a pitanja su, barem djelomino, dobila odgovore prije negoli su SAD uope nastale. (osobna komunikacija, 23. listopada 2001.) Ima neke uznemirujue ironije u tome da se granice jedne dijakronijske (krozvremenske) discipline odreuju pomou principa bezvremenosti. Funkcija putovnice promijenila se nebrojeno puta od 1500. do razdoblja nakon zavretka Prvog svjetskog rata kada se pojavljuje neto to danas doivljavamo kao meunarodni sustav putovnica. Tako se, na primjer, tek od kraja osamnaestog stoljea putovnice poinju izdavati redovito u svrhu identificiranja ljudi, a ne brodova. Citirane primjedbe zorno svjedoe o opasnosti koja prijeti od zasnivanja povijesnih tvrdnji iskljuivo na Oxfordovom rjeniku engleskoga jezika. Jo vanije od toga, njihovi su institucionalni efekti primjeren podsjetnik na ono o emu govori ovaj lanak, a to je spoznaja da akademske discipline ne predstavljaju samo objektivne naine promatranja svijeta, jednako kao to arhivi nisu tek puke zbirke informacija. 3. Zahvaljujem Viku Kanvaru i Lacey Torge na pruenoj pomoi u konceptualizaciji putovnice kao tehnologije potvrivanja. 4. Vlada SAD-a traila je od graana da posjeduju putovnice za vrijeme Graanskog rata, tokom nekoliko posljednjih mjeseci Prvog svjetskog rata, te nakon ulaska SAD-a u Drugi svjetski rat. Tek 1950-ih godina posjedovanje putovnice prilikom ulaska ili izlaska iz zemlje postaje obavezno i u mirnodopskom razdoblju. Neovisno o tome, zahtjevi za noenjem putovnica, koji se javljaju nakon Prvog svjetskog rata od strane drugih nacija-drava, primoravali su graane SAD-a na noenje putovnica jo od 1920.
134

5. Arhivski obrat nije ogranien samo na povijest. Vidjeti Voss i Werner (1999) i dva tematska sveska o arhivima u History of the Human Sciences (1998, 1999). 6. Argumente koje iznosi Burton (2003) mogue je smjestiti unutar genealogije postkolonijalnih feministikih tekstova. U ovoj je struji postkolonijalnog feminizma kontinuirano naglaavana rodna priroda uspostave arhiva te je, zahvaljujui tome, aktivno prikazivan nain na koji su enska sjeanja, dostupna u knjievnosti, pismima, neobjavljenim pjesmama, obiteljskim domovima i privatnim kolekcijama, smjetena izvan istinitog i potvrdivog. Kljuno mjesto u ovoj genealogiji zauzima lanak Gayatri Spivak (1985) o Rani od Sirmura, lako probavljiva djelomina proba njezina znatno poznatijeg djela Smiju li podreeni govoriti (Spivak, 1988).

Literatura:
Ballantyne, T. (2001). Archive, discipline, state: Power and knowledge in South Asian historiography. New Zealand Journal of Asian Studies, 3(2), 87105. Bradsher, J. G. (1985). TheNational Archives: Serving government, the public and scholarship, 1950-1965. In T. Walch (Ed.), Guardian of heritage: Essays on the history of the National Archives (pp. 51-64). Washington, DC: National Archives and Record Administration. Burton, A. (1997).Whoneeds the nation? Interrogating British history. Journal of Historical Sociology, 10(3), 227-248. Burton, A. (2003).Dwelling in the archive:Women writing house, home and history in late colonial India. New York: Oxford University Press.

135

Calavita, K. (2001). The paradoxes of race, class, identity and passing: Enforcing the Chinese Exclusion Acts, 1882-1910. Law and Social Inquiry, 25(1), 1-40. Daston, L., & Gallison, P. (1992). The image of objectivity. Representations, 40, 81-128. Derrida, J. (1996). Archive fever. Chicago: University of Chicago Press. Grossberg, L. (1997). Bringing it all back home. Durham, NC: Duke University Press. Gustafson, M. (1970). State Department records in the National Archives: A profile. Prologue, 2(3), 175-184. History of the Human Sciences. (1998). 11(4), 1-120. History of the Human Sciences. (1999). 12(2), 1-122. Johnson, R. (2001). Historical returns: Transdisciplinarity, cultural studies and history. European Journal of Cultural Studies, 4(3), 261-288.

Lee, E. (2003). At Americas gates: Chinese immigration during the Exclusion Era, 1882-1943. Chapel Hill: University of North Carolina Press. Matsuda, M. (1996). The memory of the modern. New York: Oxford University Press.

136

McCoy, D. (1978). TheNational Archives. ChapelHill:University ofNorth Carolina Press. McCoy, D. (1985). The struggle to establish a national archives in the United States. In T.Walch (Ed.), Guardian of heritage: Essays on the history of the National Archives (pp. 1-16). Washington, DC: National Archives and Record Administration. Miller, P. (1990).On the inter-relation between accounting and the state. Accounting, Organizations and Society, 15(4), 315-338. Mnookin, J. (in press). Scripting expertise: The history of handwriting identification evidence and the judicial construction of reliability. Virginia Law Review. Morris, M. (1998). Too soon too late: History in popular culture. Bloomington: Indiana University Press. Osborne, T. (1999). The ordinariness of the archive. History of the Human Sciences, 12(3), 51-64. Packer, J. (2003).Mapping the intersections of Foucault and cultural studies: An interview with Lawrence Grossberg and Toby Miller. In J. Bratich, J. Packer, & C. McCarthy (Eds.), Foucault, cultural studies and governing (pp. 23-46). Albany: State University of New York Press. Purdy, V. (1985). A temple to Clio: The National Archives Building. In T. Walch (Ed.), Guardian of heritage: Essays on the history of the National Archives (pp. 17-32).Washington, DC: National Archives and Record Administration.
137

Reingold, N. (1979). Clios handmaidens uncovered? Reviews in American History, 7, 418-426. Sankar, P. (1992). State power and record-keeping: The history of individualized surveillance in the United States, 1790-1935. Unpublished doctoral dissertation, University of Pennsylvania. Sekula, A. (1986). The body and the archive. October, 39(3), 3-64. Smith, R. (1997). Civic ideals: Conflicting visions of citizenship in U.S. history. New Haven, CT: Yale University Press. Spivak, G. (1985). The Rani of Sirmur: An essay in reading the archives.History and Theory, 24, 247-271. Spivak, G. (1988). Can the subaltern speak? In C. Nelson & L. Grossberg (Eds.), Marxism and the interpretation of culture (pp. 271-313). Urbana: University of Illinois Press. Steedman, C. (1992). Culture, cultural studies, and the historians. In L. Grossberg, C. Nelson, & P. Treichler (Eds.), Cultural studies (pp. 613-622). New York: Routledge. Steedman, C. (2001). Something she called a fever:Michelet, Derrida, and Dust. American Historical Review, 106, 1159-1180. Steedman, C. (2002). Dust: The archive and cultural history. New Brunswick, NJ: Rutgers University Press.

138

Torpey, J. (2000). The invention of the passport: Surveillance, citizenship and the state. Cambridge, UK: Cambridge University Press. Unger, S. (1977). J. EdgarHoover leaves the state department. Foreign Policy, 28, 110-116. Voss, P.,&Werner,M. (1999). Towards a poetics of the archive [Special issue]. Studies in the Literary Imagination, 32(1), 1-190. Walch, T. (Ed.). (1985). Guardian of heritage: Essays on the history of the National Archives. Washington, DC: National Archives and Record Administration.

Paul Willis Sveuilite Wolverhampton, Ujedinjeno Kraljevstvo Mats Trondman Sveuilite Vxj, vedska

139

Etnografski manifest

Ovo je otvoreni manifest koji se okree itateljima, piscima i istraivaima. Ne razmiljajte o njemu kao o zakonu, skupu pravila koja treba slijediti, zbirci recepata koje treba primijeniti ili sustavu kojeg treba usvojiti. Cilj nam, nipoto, nije stvoriti velianstvenu, sistematinu, nepopusnu, ve gotovu teoriju/metodologiju suprostavljenu drugim ready-made uenim pripravcima. Umjesto toga, nadamo se da e ovaj manifest biti itan kao teorijski i metodoloki pobuiva i poticaj pristupima ivljenoj kulturi, svjetovnim iskustvima i praktinom podarivanju smisla, to jest da e svojim djelovanjem pripomoi u stvaranju irokog etnografskog raspona, samim time bivajui dalje razvijan, dotjerivan i kritiziran te nikad zakljuan u zadani sustav miljenja. to je za nas etnografija? To je prvenstveno obitelj metoda izravnog i trajnog socijalnog kontakta s agentima (ljudima, subjektima, ispitanicima, op.prev.) i opirnog opisivanja navedenog susreta, odnosno, biljeenje i predstavljanje, uz barem djelomino koritenje izvornih termina, nesvodivosti ljudskog iskustva. Etnografija je disciplinirano i promiljeno svjedoenjebiljeenje ljudske dogaajnosti. Kao to to moebitni prvi etnograf Herodot (1987) u moda prvom etnografskom djelu, Historije, kae: zasad vam moje oi, moja prosudba i moje istraivanje govore ove rijei (str. 171). Ovost i proivljenost predstavljaju sr etnografskog prikaza: jedinstven osjeaj utjelovljene egzistencije i svijesti uhvaen, primjerice, u posljednjem stihu poeme Geralda Manleya Hopkinsa Poput kraljeva ribara: to inim, to sam: zbog toga se stvorih. Drutveno je tijelo pozornica ovog iskustva u koje je ukljueno tjelesno znanje koje omoguuje praktino razumijevanje svijeta prilino razliito od ina svjesnog dekodiranja na koji se obino misli pod pojmom razumijevanja (Bourdieu, 1999, str. 135). Razumijevanje i prikazivanje iskustva zauzima, dakle, sredinje mjesto, kako u empiriji, tako i u teoriji. William James (1978) kae: Iskustvo je, kao

140

to znamo, sklono prekipjeti [naglasili autori] i natjerati nas da ispravljamo nae trenutne formule (str.106). Ne elei izgubiti otvorenost i bogatstvo kategorije iskustva (ak tovie, naglaavajui ih), navest emo dva vana konteksta koja u bitnome odreuju nae gledite. Kao prvo, tu su simbolike forme, uzorci, diskurzi i prakse koji pomau u oblikovanju i formiranju iskustva, iz ega proizlazi da je etnografski pothvat sainjen od prezentacije, objanjavanja i analize kulture/a koja/e locira/ju iskustvo. Prema drugom, irem, odreenju, najbolja etnografija prepoznaje i daje prikaz naina na koji je iskustvo ukljueno u tok suvremene povijesti, velike i male, djelomino je uhvaena u njegovo kretanje, djelomino kreativno angairana u njegovu odranju, odreujui nesigurnost vrtloga i razabirui tokove inae suhoparno biljeene izvana u formi struktura i trendova. Posluit emo se, ovdje, formulacijom E. P. Thompsona (1978), koji ljudska bia vidi kao dijelom subjekte, dijelom objekte, dobrovoljne poslenike (agents) nae nedobrovoljne determiniranosti (str. 119). Etnografija i teorija trebale bi biti udruene u stvaranju vrstog osjeaja za drutveno kao istodobno iznutra izvirue i dijalektiki proizvedeno. Naravno, etnografija ve opstoji kao uspostavljena praksa unutar iroke palete disciplina s njihovim vlastitim unutranjim povijestima, najupadljivije u sklopu antropologije, kojoj slui kao distinktivna metoda i profesionalni obred zrelosti. Serija teorijskih prigovora upuena je iz razliitih krugova onome to se tumai kao etnografiji svojstven nekritiki humanizam i okorjeli empirizam, a omraenu temu povijesne vezanosti etnografije uz kolonijalizam ili strukture moi nekog razdoblja da i ne spominjemo. Etnografski opisi doista mogu poprimiti vid aktivnog djelovanja u slubi vlastite proizvodnje povijesti te, ponekad, pretpostaviti da je cjelokupno znaenje nekog fenomena ispisano na njegovoj povrini. Ne bi li izbjegli navedene opasnosti, mi nastojimo promovirati ne samo ideju humanistike etnografije, nego i teorijski obavijetenih etnografskih studija.

141

Poststrukturalistike

postmodernistike

kritike

osporile

su

samopodrazumijevajui etnografski autoritet upuivanjem na diskurzivnu naivnost u etnografskom pisanju, nesvjesnu naina na koji ono smo pie (Clifford i Marcus, 1986) i stvara kulturu, umjesto da ju otkriva ili zrcali. Mi priznajemo potrebu da etnografska praksa i pisanje osvijeste vlastiti poloaj i povezanost sa svijetom, pri emu bi takva osvijetenost trebala odraavati neka od simbolikih i strukturalnih pozicioniranja svih ljudskih subjekata, to jest cjelokupnog ljudskog iskustva. Isto tako, meutim, ne elimo izgubiti ostvarene prednosti i utabane staze, upravo samu pristranost etnografske tradicije, u slojevitoj i evocirajuoj, drutveno i povijesno uvjetovanoj, prezentaciji ljudskog stanja iznutra razumijevajui, pritom, da se konstruirani sadraj diskurza/ideologija ne moe poistovjeivati s njihovim ivljenim ishodima. Spomenutu snagu, moda vie no ikad, moramo iskoristiti kao doprinos, kako kritici odve funkcionalistikih, odve strukturalistikih i odve teorijskih pogleda, tako i pozitivnom razvoju misaonih formi teoretiziranja o drutvu, kroz priputanje glasa onih koji ive u vlastitim posebnim egzistencijalnim uvjetima. U nastavku emo, u svrhu fokusiranja, pokuati izraziti puni smisao ovog pristupa izdvajanjem etiriju razlikovnih obiljeja naeg poduhvata. Ta su obiljeja ujedno i crte poveznice odn. parametri koji prostorno ogranienom i neizbjeno lokalnom etnografskom pisanju osiguravaju globalnu relevantnost i univerzalnu primjenjivost.

Razlikovna obiljeja etnografije Prepoznavanje uloge teorije kao prethodnice, medija i ishoda etnografskih studija i pisanja. Ipak, smatramo da teorija mora biti korisna za etnografske podatke, kao i znanstvena energija proizila iz uinkovite formulacije problema, prije negoli puka teorija radi teorije. Ona, nadalje, mora pomagati u razumijevanju odnosa drutvenih fenomena i etnografske grae. Mi, dakle,
142

nismo zainteresirani za veliko teoretiziranje, isto skolastiko umovanje ili apstrahirani empirizam, ve nastojimo promovirati teorijsku informiranost, pobuujue koncepte, analitika stajalita, najraznolikija sredstva izvlaenja uzoraka iz teksture svakodnevnog ivota, iz iste deskriptivne etnografije. Sve to moe ponekad prerasti u suvislije teorijske doprinose, no iako se, openito, vidimo sastavnim dijelom dalekosenog projekta promiljenog razumijevanja suvremenog drutva, takvo vienje prvenstveno zasnivamo na etnografskoj analizi stalnosti i promjene. U svojoj procjeni relevantnosti pojedinih teorija nastojimo biti pluralistini i historini, istodobno zahtijevajui mogunost generalizacije i izvoenja nekih osnovnih naela organizacije i promjena unutar suvremenog drutva. Od iznimne e vanosti biti uspostavljanje platforme za neprekidno otkrivanje i ponovnu procjenu uvjeta produkcije, efekata i mogunosti primjene klasinih tekstova i autora etnografske tradicije. Poseban bi naglasak trebao biti na teorijskoj i praktinoj raspravi o dosegu etnografskih metoda u prepoznavanju, biljeenju i analizi obine ljudske prakse, kao i njihovoj otvorenosti, nepredvidivosti i potencijalu za prireivanje iznenaenja (Willis, 1980): stvaranju znanja koje nije unaprijed zamiljeno, te baze za daljnje bruenje i reformulaciju poetnih teorijskih pozicija. Smatramo da teorijski obavijeteno etnografsko pisanje igra kljunu ulogu u preoblikovanju teorije, usklaivanju postojeih i razvijanju novih smjerova promiljanja drutva. Sredinji poloaj kulture. Ovo ne treba shvatiti doslovno, ve u irem smislu rastueg imperativa koji pogaa sve socijalne skupine, primoravajui ih na pronalaenje i stvaranje vlastitih korijena, smjerova kretanja i ivljenih znaenja, u drutvu zahvaenom dubokim procesima restrukturiranja i detradicionalizacije uslijed kojih naslijeeni kulturni obrasci gube svoj raniji oblik i neupitnost. Jezikom teorije, suvremena razmimoilaenja izmeu drutvenog bia i drutvene svijesti naglasila su vanost kulture kao neovisne i sveproimajue kategorije koja tee uporedo s uspostavljenim
143

drutvenim oblicima. Ili, kako to Bohman istie (1991), drutveni su fenomeni proeti neodreenou i nezatvorenou (str. vii). Koncept kulture igra vanu ulogu u uoavanju i ukazivanju na trajno prisutnu neodreenost ljudskog ivota, nemogunost njegova tumaenja iskljuivo kroz prizmu ekonomskih i drutvenih uvjeta. Budui da se odvijaju kroz svijest i samorazumijevanje, simbolika proizvodnja i stvaranje znaenja nikada ne mogu biti tek ogledalo ivotnih uvjeta u vlastitoj sredini. Ipak, ovu je autonomiju potrebno razumjeti i u odnosu spram ivotnih uvjeta u kojima ljudi rade i stvaraju. Kulturalna promjena ne moe tei potpuno slobodno, niti ju je mogue odvojiti od njenih drutvenih ili povijesnih sidrita u obliku iskustava usaenih u pojedine kulture ili naslijeenih kulturalnih orijentacija. Njezina se neovisnost ne ogleda u dokidanju drutvenog, ve u nepredvidivosti naina na koji ga, svjesno ili nesvjesno, produktivno ili reproduktivno, tretira. U najboljoj etnografiji, upravo je razotkrivanje odnosa unutar drutvene neodreenosti (socioekonomskih pritisaka) glavni izvor njezine profinjenosti i prostornovremenske univerzalnosti. Sve navedeno upuuje na bitnu neovisnost kulture kao izraza/forme u sklopu irih procesa drutvene produkcije i reprodukcije. U tom smislu, moemo vidjeti da se greka postmodernizma ne krije u njegovu prepoznavanju procesa diverzifikacije i individualizacije na nivou kulture, ve u zanemarivanju njihovih drutvenih temelja. Postmoderno miljenje i analiza samo zahvaljujui svom efektnom proglaavanju kraja drutvenog mogu nuditi odreenje kulture kao plutajueg oznaitelja. Nakon to tono uoe temeljnu kulturalnu promjenu kao mjesto koje bode oko u krajobrazu koji ga neposredno okruuje, netono zakljuuju da je drutveno nestalo zauvijek. Individualizaciju, primjerice, ne moemo razumjeti kao istoznanu s procesom individualiziranja ve, radije, kao rezultat drutvenih procesa diferencijacije i diverzifikacije koji dovode do stvaranja individualiziranih osjeaja i oblika. Proireni nam pogled ukazuje na stalni rast znaenja kulturalnog u odnosu prema drutvenom. Osiguravanje pristanka igra sve vaniju ulogu u provoenju moi, a itavo polje kulture, kao prostor meuigre simbolikih moi, nudi
144

krajnje sofisticiranu arenu za razumijevanje naina na koji se sve to organizira i provodi. Obnovljenu vanost svakodnevnih kulturnih praksi i njihovo razumijevanje odozdo prihvatile su praktiki sve discipline drutvenih znanosti. Ekonomske, politike, pravne, ideoloke i institucionalne nivoe nuno je promiljati u terminima kulturalnih reprezentacija i praksi u kojima se pojavljuju i putem kojih se opravdavaju. Kulturna ekonomija, komercijalizirana proizvodnja, raspodjela i potronja kulturnih artefakata i proizvoda zauzima sve vei prostor unutar suvremenog kapitalizma. Niti jedan drutveni odnos ili proces ne moe se razumjeti bez posredovanja kulture, to dijelom proizlazi iz proturjene i duboke tendencije demokratizacije sposobnosti stvaranja znaenja tako da svaka intervencija, projekt ili analiza moraju pitati Kakvo znaenje ovo ima (ujedno kao posljedica i kao rezultat) za one na koje djeluje? Kritika otrica u istraivanju i pisanju. Ovo ne treba shvatiti usko marksistiki ili u stilu Frankfurtske kole, ve u irem smislu biljeenja i razumijevanja ivljenih drutvenih odnosa, pri emu se barem djelomino vodi rauna o tome kako navedeni odnosi utjelovljuju, posreduju i odreuju uinke nejednake raspodjele drutvene moi. Potrebno je, dakle, na prilino sloen nain, u okviru ivljene prakse, uoiti i pokuati predoiti karakteristine crte onog to Dilthey naziva biti svjestan da si uvjetovano bie (citirano prema Pickering, 1997, str. 172). Od iznimne je vanosti i etnografsko i teorijsko detektiranje naina na koji interesi i stavovi monih bivaju, naposljetku, osigurani unutar procesa i praksi koji im se naizgled odupiru. Zainteresiranost za kulturnu politiku (cultural policy) i politiku u kulturi (cultural politics). Moramo prouiti ulogu kritike etnografije u razvoju osvijetenih i pobuujuih oblika kulturne politike usmjerene stvaranju jasne, usaene logike koja drutvenim akterima u veoj mjeri nego nekakav socioloki okvir ostavlja mogunost slobodnog provoenja vlastite volje. Rije
145

je, zapravo, o promiljanju, oblikovanju i uspostavi krajnjeg dosega etnografije mijenjanju drutvenosti iznutra. Kljuno pitanje, koje se ovdje namee, odnosi se na utvrivanje drutvenih, kulturalnih i ekonomskih mogunosti i ogranienja za transformativnu mo djelovanja (injenja)? Gubitak spoznatljive zajednice (porast drutvene raznolikosti) naglaava potrebu za drutveno relevantnom znanou. Prikladnu kulturnu politiku moemo opisati kao proceduralni strateki rad - koritenje teorijski obavijetenih etnografija, s ciljem proirivanja izvor znanja i informacija koje drutvenim akterima stoje na raspolaganju u svrhu razumijevanja vlastite pozicije i moguih posljedica djelovanja, pri emu se odgovarajui koncepti i teorije apsorbiraju u konkretnu praksu. U vezi s ovim je i poticanje razmjene znanja o raznolikim ivotnim oblicima izmeu razliitih drutvenih okruenja kao i usporedno testiranje moguih ili zamiljenih svjetova, bilo u odnosu na bilo unutar estica od kojih su sainjeni stvarni ljudski ivoti.

Teorijski obavjetena etnografska metodologija (TOEM) U nastavku emo pokuati podrobnije obrazloiti na stav o ulozi teorije u etnografiji. Prije svega, uope nas ne zanima impresivna teorija radi nje same. Iako to smatramo vanim i legitimnim, ne elimo da etnografski podaci budu koriteni iskljuivo kao primjeri ili argumenti u raspravi izmeu ve postojeih i meusobno suprotstavljenih teorijskih gledita. Umjesto toga, zalaemo se za teorijski obavjetenu etnografsku metodologiju (TOEM) koja proizlazi iz naeg poimanja odnosa teorije i etnografskog prouavanja drutvenih i kulturalnih promjena tj. toga kako se pregovara o meusobnim odnosima preostalih triju razlikovnih obiljeja naeg projekta.
146

Pascal nas upozorava, pie Bourdieu, na dva ekstrema: s jedne strane iskljuivanje, a s druge priznavanje samo i jedino razuma (str. 72) Nas prvenstveno zanima biljeenje i to je mogue vjerniji prikaz svakodnevnog ivota, naina na koji se stvari zbivaju do daske unutar uobiajenih kulturalnih praksi, s ciljem izazivanja maksimalnog itateljskog prosvjetljenja. Ako ba hoete, zanima nas izazivanje aha-doivljaja u kojima poticajan izraz putem podataka izravno pogaa iskustvo, tijelo i osjeaje itatelja. U takvim trenucima pojavljuju se novi oblici razumijevanja i nove mogunosti u prostoru izmeu iskustva i diskurza, te dolazi do dekonstrukcije i preoblikovanja samorazumljivosti kroz pojedinani osebujni odgovor na oblik drutvenog poretka, kroz prilagodbu koja transcendira dihotomije javno/privatno i drutveno/individualno. Pod utjecajem ahadoivljaja u umu itatelja stapaju se stara i nova iskustva te otvaraju posve novi horizonti. Realan prikaz svakodnevnog ivota nemogue je dati iskljuivo kroz neobraene sirove podatke to je empiristika zabluda, podaci koji govore sami za sebe; nemogue ga je dati niti putem apstraktnih teorijskih kategorija to je zamka za teoretiare i idealiste, uz manjak interesa za empirijske nalaze. Prema TOEM-i, najbolji vid odnosa podataka i teorije sastoji se u iznenaenju (Trondman, 1997; Willis, 1980) koje si meusobno mogu prirediti. Bavljenje stvarnim svijetom moe dovesti do iznenaenja u odnosu na teorijske formulacije kao to je, primjerice, Garfinkel davno istaknuo, konkretni ivui subjekti nisu tek kulturalni zvekani prisutni u najveem dijelu strukturalistike teorije dok, s druge strane, teorijski resursi mogu potaknuti iznenaujue oblike razumijevanja empirijskih podataka na primjer, unoenje klasne ili feministike perspektive u razumijevanje sirovog iskustva nezaposlenosti. TOEM prepoznaje i promovira dijalektiku iznenaenja. Ovdje je, zapravo, rije o razapetosti ili, ako vam se vie svia, neprekidnom klaenju izmeu indukcije i dedukcije. Etnografija predstavlja osjetljiv registar naina na koji iskustvo i kultura ukazuju na, te
147

istodobno pomau uspostaviti, duboke drutvene promjene, ali te promjene i njihovo trajanje potrebno je konceptualizirati na nain koji nije sadran u samim etnografskim podacima. Trik se sastoji u tome da se registrirano iskustvo postavi u produktivan, ali ne odve pedantan odnos s teorijom, na taj nain uveavajui prosvjetljenje u pogledu ire promjene. TOEM nastoji uspostaviti analitiki produktivne odnose izmeu teorije i podataka, dvaju najvanijih polova dijalektike iznenaenja, te tako izbjei uobiajeno progonstvo teorije u getoizirani teorijski odjeljak lien aha-doivljaja. Kriterij relevantnosti teorijskog aspekta TOEM-e (teorijske strane u spoju koji osigurava TOEM-a) nisu prikladnost i sofisticiranost radi njih samih, ve naglaena sposobnost izazivanja prosvjetljenja u susretu s podacima. Mogue je formirati analitika stajalita bez prethodnog upoznavanja s cjelokupnom intelektualnom povijeu tradicija na koje se naslanja odreena teorija. Umjesto toga, dovoljan je, ak i relativno saet, pregled specifinog teorijskog uinka koji pojedini koncept ili pogled moe imati s obzirom na predmet prouavanja, to jest procjena njegove korisnosti u datom kontekstu. Bourdieu navodi jo jedan Pascalov citat: Ne mogu suditi o svom djelu dok ga stvaram. Moram postupati poput umjetnika, udaljiti se, ali ne previe (str. 8). Mogue je razvijati nova i inovativna konceptualna orua, ne, dodue, direktno iz etnografske grae, ali zato u odnosu prema njoj. Sve ovo zahtijeva, u izvjesnoj mjeri, obraanje panje na integritet ovako uspostavljenih konceptualnih orua i pogleda, ali ne i bezuvjetno potivanje uvrijeenih granica tematskih podruja i velianstvenih tradicija. TOEM-a je bitna u jo jednom smislu. Premda u zavrnom ispisivanju ne trebaju biti prikazane sve faze rada, dijalektici iznenaenja (koja se razvija kroz istraivaevo terensko i teorijsko iskustvo) potrebno je vrijeme. Sinkronijski strukturalistiki univerzum simultanih odnosa meu dijelovima nije relevantan za proces u kojem se prikupljanje podataka i teorijsko promiljanje oslanjaju jedno na drugo. Redoslijed pojedinih etapa rada specifian je za razliite tipove grae te je, ujedno, povijesno uvjetovan: praktiki je nemogue primijeniti neki
148

raniji raspored. Narativne strukture na nekom polju odvijaju se u vremenu i prostoru, pri emu dolazi i do promjena u njihovom teorijskom razumijevanju. Termin skolastiki oznaava slobodno vrijeme, vrijeme lieno svjetovnih uurbanosti, koje omoguuje nesputan i slobodan odnos prema tim uurbanostima i prema svijetu (Bourdieu, 1999, str. 1). Etnografi koriste to vrijeme, iznimno dugo vrijeme, obitavajui izvan skolastikog univerzuma, u domaaju svjetovnih uurbanosti te nikada potpuno osloboeni, ne bi li dokuili to zapravo znai biti drutven u najdubljem smislu te rijei. Teorijski aspekt TOEM-e openito zahtijeva razvijanje teorijski obavijetenog, osjetljivog i fleksibilnog vokabulara, odnosno, istanan osjeaj za ona teorijska poprita s kojih pada najsnanije svijetlo na predmet prouavanja, to ukljuuje i formuliranje otvorenih i energinih pitanja. U skladu s time, naem poduhvatu ne moe pomoi referiranje na specifine teorijske tradicije. Razliite tradicije i tematska podruja slue se vlastitim terminima i metaforama za opisivanje pojedinih, esto posve obinih koncepata, dok ns primarno zanimaju praktine implikacije teorijskih promiljanja s obzirom na konkretan predmet istraivanja. Ovako izabrana teorijska poprita vidimo u ulozi posrednika, odnosno, svojevrsnih suelja izmeu drutvene teorije i etnografskih podataka. Mogli biste nam prigovoriti da gradimo ardak ni na nebu ni na zemlji, na pola puta izmeu teorije i predmeta istraivanja, neselektivno kombinirajui relevantne teorijske uvide, koncepte i orua, ali sve to moe ii zajedno upravo zahvaljujui svojoj primjenjivosti na pojedini specifian predmet ili temu. U odreenom konkretnom istraivanju moe biti relevantno nekoliko poprita ili dimenzija, to obino ukljuuje i klasu, rasu, spol, dob i nacionalnost. Teorijska nam poprita ocrtavaju vane pobuujue aspekte suvremenih drutvenih teorija, ostajui pritom dovoljno otvorena i pogodna za prepoznavanje empirijskih pitanja i postizanje iznenaenja. Oni, nadalje, moraju omoguavati oblikovanje pitanja bez automatskog generiranja gotovih odgovora, te biti u stanju razvijati se u dijalektikom odnosu s etnografskim podacima.
149

TOEM-a uveava i mogunosti kritikih istraivanja primijenjenih na pitanja kulturne politike. Unato postojanju snanih institucija, javna legitimacija drutvenih znanosti dovedena je u pitanje. Prevelika koliina proizvedenog znanja postala je vie ili manje nebitna za nain na koji drutveni akteri uistinu doivljavaju, odnosno, nastoje razumjeti i oblikovati svoje ivotne uvjete. Drutvene i humanistike znanosti pokazuju tendenciju pretvaranja u autoreferencijalne diskurze, s teorijama koje se bave iskljuivo drugim teorijama u neprekinutim lancima povijesti ideja, a ne svijeta. TOEM-a je u stanju raskinuti ove lance uvoenjem dijalektike iznenaenja u bavljenje kulturom i drutvenim pitanjima. To, pak, zahtijeva dijalog izmeu znanstvenog znanja (znanja proizvedenog u strunim institucijama) i ostalih tipova znanja, osobito praktinog zdravog razuma i samopromiljanja obine kulture. Naglasimo jo jednom, ovo treba promatrati kao dvosmjeran proces. TOEM-a mora biti spremna na iznenaenja ne samo od strane empirijskih podataka u procesu istraivanja, nego i s obzirom na reakcije iz razliitih sfera javnosti. U sklopu spomenutih reakcija takoer su mogua iznenaenja i to meu samim drutvenim akterima koji bivaju potaknuti na reinterpretaciju svojih iskustava, primjerice, u odnosu na zdruene posljedice vlastitih akcija do kojih dolazi tokom vremena aha-doivljaj, u njima i za njih, koji razotkriva mehanizme stvaranja razliitih tipova drutvene poeljnosti. Iz dijalektikog odnosa izmeu pobuujuih koncepata i etnografskih podataka mogu proizai poticajni i matoviti odgovori na pitanja, analitika stajalita i ahadoivljaji. TOEM-a nije samo teorijski obavijetena metodologija istraivanja, ve ujedno i mogua metoda i katalizator samopromiljanja i samopromatranja u obinoj kulturi: stvaranje pozicija i dispozicija u drutvenom prostoru vienom/otkrivenom na poticajan nain proplamsaj slobode. TOEM-a moe obuhvaati ne samo etnografski pregled ivue kulture, ve i njezine direktno izraene probleme i pitanja, uzmemo li njezine podatke i teoriju kao praktian izvor simbolikog znaenja unutar svakodnevnog ivota
150

kojem moe dodati svoja prosvjetljenja ili ih u njemu iskuati, dajui tako vlastiti doprinos u pomicanju pitanja istinitosti prema javnoj sferi. Ovo ne znai da TOEM-a osigurava veu znanstvenu istinitost u usporedbi s ostalim metodologijama ili teorijama ili bilo ime. TOEM-a se mora kretati zajedno sa svime to ju pokree. Ali, inei to, moda je u stanju osigurati upotrebljivu metodologiju za prouavanje mogunosti i ogranienja koje drutvena stvarnost nudi za ispitivanje aktualnih granica slobode koju je budunost, ba kao i prolost, utjelovila u sadanjosti. Kriza drutvenih znanosti ne mora trajati beskonano. Mogue je ponovno ovladati kritikom i dijalokom svijeu.

Biljeka:
Ovo nije pokuaj nametanja nove paradigme, ve mnemotehniko sredstvo podsjeanja na usaenost teorije u etnografiju. Takoer, ne mislimo da bi svaki rad morao kombinirati ba sve elemente o kojima je ovdje rije. Najbolja etnografija esto sadri teorijski senzibilitet i osjeaj za teorijsko koji nije oigledan nego skriven neposredno ispod povrine.

Literatura:
Bohman, J. (1991). New philosophy of social science: Problems of indeterminacy. Cambridge, UK: Polity. Bourdieu, P. (1999). Pascalian meditations. Cambridge, UK: Polity. Clifford, J., & Marcus, G. (1986). Writing culture: The poetics and politics of ethnography. Berkeley: University of California Press.

151

Herodotus. (1987). The history (D.Greene,Trans.). Chicago:University of Chicago Press. James,W. (1978). Pragmatism and the meaning of truth. Cambridge, MA: Harvard University Press. Pickering, M. (1997).History, experience and cultural studies.Basingstoke, UK:Macmillan. Thompson, E. P. (1978). Poverty of theory. London: Merlin. Trondman, M. (1997). Some remarks on a theoretically informed empirical return. In J. Forns (Ed.), Advancing cultural studies. Stockholm: Stockholm University, Department of Journalism, Media & Communication. Willis, P. (1980).Notes on method. In S.Hall, D.Hobson, A. Lowe,&P.Willis (Eds.), Culture, media, language. London: Hutchinson.

152

Cjelina trea:

Sedmi kontinentio: ivjeti kulturalne studije

U prethodnim smo dvjema cjelinama mogli vidjeti kritiki pregled povijesti i teorijskih izvora kulturalnih studija, kao i neposrednih razvojnih projekcija, a potom i rasprave o trima vanim metodama kulturalnih studija (tekstolokoj, historiografskoj i etnografskoj). Ipak, nije se radilo (osim u sluaju teksta o arhivu) o zaokruenim studijama sluaja koje bi, uz potrebna teorijska i metodoloka bistrenja, donijele i za kulturalne studije tipine konkretne etnografske uvide u ivopisno ivljeno iskustvo ivotnovanog istraivanja ivljenosti. Ogranien prostor ovog izbora nije nam, pored toga, pruio mogunost da se zasebno pozabavimo pitanjima globalizacije discipline, te izazova kulturalnog relativizma. Stoga je u ovoj cjelini trebalo konkretnijim problemskim radovima nadopuniti te i druge aspekte kulturalnostudijske debate ije su gabarite iscrtali prethodno uvrteni openitiji prilozi. Izbor je pao na jedan razbaruen ali slojevit rad o latinoamerikoj kulturologiji, te na jedan teorijski i disciplinarno relevantan izvjetaj o terenskom istraivanju na jugu Afrike.

153

OConnorov

rad

buntovniki

paradoksalno

uslojava

pokuaj

unutardisciplinarnog kritikog odgovora na mainstream amerikih kulturalnih studija obiljeen burujskim liberalizmom otupljene politike otrice. Prethodno podastrt sanhuanovski stil marksistike intervencije ovim se radom (koji se, istini za volju, ne odlikuje nekom naroitom kohezijom u argumentacijskom tijeku!) konkretizira izravnim etnografskim uvidom u jedan subkulturni fenomen (punk scenu). Autor, pritom, tumaei selektivnost pogleda izvana na latinoameriku kulturologiju, zagovara multipliciranje vizura (svojevrsnu kulturoloku komparatistiku i metodoloko oivotvorenje svijesti o kulturnom relativizmu), ali nikad i nikako bez jasnih socijalnih orijentira i marksistiki shvaenih modela drutvene borbe. Autor, koji se u radu deklarira i kao homoseksualac, anarhopunker, naturalizirani Meksikanac, naturalizirani Amerikanac (barem u smislu pripadnosti kulturolokoj sceni), te kao Kanaanin irskog podrijetla, te uvlai u svoj tekst strategiju razotkrivanja i analize vlastite autorske pozicije, motrei svoje borbene pozicije u odnosu na amerike kulturalne studije, ali i analogna problematina iskustva autora i djela latinoamerike scene koje oprezno i politiki upitno selekcioniraju kulturalnostudijski pogoni SAD-a i (zapadne!) Europe. U analizi rabi svojevrsnu podjelu na autentina ivljena iskustva lokalnog miljea i na rad mrea i umreavanja, katkad i na globalnom nivou. Dakako, lako je proniknuti u problematinost takve simetrine podjele koju jamano presijecaju mnoge mikropoveznice i mikropukotine, to je kritika nalik onoj koja se iz perspektive poststrukturalistike, te naroito dekonstrukcijske kulturologije obino i upuuje marksistiko-gramijanskim vizijama velikih suprotstavljenih historijskih blokova. Ipak, treba li za volju teorijske istoe i filozofske profinjenosti rtvovati borbeni i uope subverzivni potencijal angairanih kulturolokih opisa onog to je svima vidljivo: velikih binarnih podjela koje naoko nepomirljivim potezima kidaju ljudska stanita i polje kulture? Ipak, kulturologija kao teorijski obavijetena analiza uinaka nevidljivog (mo) u vidljivom (kulturni trag kao materijalno ili emocionalno-iskustveno tkivo
154

drutvenosti pretoeno u tekstove, slike, geste) ne moe se voditi samo onim oitim i vidljivim drutvene strukturacije, premda je to esto sluaj (sjetimo se slabe zastupljenosti pokuaja analize neverbalnijih registara kulture, poput emocija!). lanak Keyana G. Tomasellija teoretski je domiljen dnevnik triju terenskih istraivanja u udaljenije predjele June Afrike. Njime se pokuava pokazati vanost ukljuivanja tzv. obratnih kulturalnih studija u raspravu o uobiajenim problemima u prikupljanju podataka, o globalizaciji, pristupu obrazovanju i odgovornostima kulturologije, time oito dovodei prevladavajui metodoloki aparat (anti)discipline pod lupu kulturalnog relativizma. lanak kritizira dio akademskog pogleda na popularne fenomene i zastupa vanost prikupljanja podataka na terenu, naroito u zemljama izvan neposrednog zahvata sredinje struje kulturalnih studija djelatne u zapadnim metropolama. Kao i OConnorov prethodno promotreni rad, i Tomasellijev se prilog bavi problemom nesluajne selektivnosti u zapadnom izdavatvu, kao i razlikovanjem razine neposredno iskuanog ivljenog ambijenta od akademskih branjevina zapada koje nastaju iskljuivanjem nepoudnih ili naprosto neujnih/neprepoznatljivih subjekata istraivanja i analize. Ukoliko nije kadra (barem na razini kalibriranja ili finog podeavanja etnografskog rada) prepoznati i neposredne subjekte analize kao ravnopravne su-proizvoae znanja, a ne samo kao puke objekte etnografske analize, kulturalna teorija postaje teretom na tijelu kulturologije koju je nadahnula i djelatno suoblikovala u proteklim desetljeima. To, dakako, ne znai (kako smo vidjeli i u raspravama iz prethodne cjeline), da je svako trkeljanje o odabranoj temi mogue smatrati upotrebljivom kulturologijom. Odgovor na ovaj tip dileme vjerojatno se nalazi u valjanoj teorijskoj informiranosti uz uvanje od zapadanja u idolatrijski odnos spram intelektualne profinjenosti te pozadinskologistike mree koja u akademskim uvjetima ipak proizvodi zamjetne analitike uinke. Dakako, Tomasellijev zabavan prilog, potie na jo jedno, osobito teko i potencijalno opasno pitanje. Ono glasi: Tko nam moe jamiti
155

da nam bliski opis perspektive nepismenog (u zapadnom smislu tog pojma) Bumana u borbi za meso i vodu osigurava valjaniji pogled na fenomen popularnog od dudica i pitaljki u ustima desetak razigranih britanskih studenata zabasalih na kakav rave party? Dakako, naelno nitko. Jasno, ovakvo je pitanje politika katastrofa, jer drutveno osjetljiva kulturologija koja brazdi elitizmom i izdavako-sveuilinim interesima bogatog Zapada s osobitim uvaavanjem mora doekati upozorenja kakva daje Tomaselli. Ipak, metodoloki gledano, Tomasellijeve valjane analize treba usporeivati i s naim kulturalno specifinim itanjima domaih zamiljenih i stvarnih autentinosti, te razlikovati popularnu od narodne kulture, istu antropoloku etnografiju od kulturalnostudijskih preokupacija. to se tie pojmova Prvi, Drugi, Trei i etvrti Svijet, ne treba zaboraviti njihovo prostornovremensko i konceptualno supostojanje i bliski dodir. (U kojem to svijetu svoju egzistencijalnu borbu vode pojedina romska naselja na rubu Rijeke ili Zagreba? U reljefu Drugog Svijeta, ivei u provaliji etvrtog?) U smislu, pak, openite etike i politike davanja konceptualnog i svakog drugog glasa obezglaenim ograncima (anti)discipline, Tomasellijev prilog ujedno i hrabri i raduje i potie na razmiljanje. Dakako, zanimljiv nam je i zbog egzotike, to trai, jao, jo pokoju teorijsku (primjerice Saidovsku) intervenciju i/ili jalovo opravdanje.

156

Alan O'Connor

Orao i kolibri: Predmeti prouavanja kulturalnih studija

Postoji stara pria o sluajnom susretu orla i kolibria. Ne pripada mojoj tradiciji, pa preputam drugima da prepriaju legendu. to bi li za tog mitskog susreta orao rekao maloj ptici? Danas je orao simbol monih drava i njihove vojne snage. Ptica tek neto vea od leptira u svakom bi sluaju iznenadila ovakvo veliko mono bie. To je mudrost mita to ga Walter Benjamin vie ne moe bez sustezanja izrei. Protiv duboko upitnog utjecaja akademskih nakladnika koji se sve vie komercijaliziraju, u kulturalnim studijama nailazimo na radikalnu tradiciju pisanja radova. Uoavamo to na Institutu za drutvena istraivanja 1930-ih, u Centru suvremenih kulturalnih studija u Birminghamu 1960-ih, kao i danas, na mnogim istraivakim institutima diljem 'nerazvijenog' svijeta. Spojene stranice u svijetlim koricama prelijeu gotovo nepoznate od jednog do drugog ruba, ali to nisu centri moi, ve razilaenja. Glasovi koje se moe nauti na ovim putovima govore o stvarima koje bi svakako zaudile mone. Zato bih elio zahvaliti E. San Juanu Jr. za knjige i pisane radove koje mi je poslao proteklih godina i to me ukljuio u ovo izdanje.1

157

Prije deset godina objavio sam krajnje kritiki lanak o kulturalnim studijima u SAD-u. Ne vidim razloga zato bih danas mijenjao to miljenje. Prvi dio ovoga rada daje pregled nekih nedavnih radova i openito ne pronalazi pravi smisao politike moi ili drutvene borbe. Drugi je dio reakcija na radove Jamesa Lulla koji je, po mom miljenju, napisao krajnje probran i politiki konzervativan pregled, kako ga on naziva, kulturalnog istraivanja u Meksiku. Pokuavam ukazati na vei broj radova, ukljuujui predanu antropologiju Bonfila Batalle. U posljednjem dijelu raspravljam o Appaduraijevim pisanim zapaanjima o globalizaciji. Navodei neka od vlastitih iskustava o punk kulturi Toronta i Mexico Cityja, ukazujem na postojanje stalne potrebe za drutvenim shvaanjima. Vie od deset godina prisutan sam u antikapitalistikoj subkulturi gdje glasovi nisu tihi. Jednoga dana netko bi ih mogao uti.

Kulturalni studiji u Americi Sveuilini intelektualci i politika mo Jednostavno reeno, najbri nain kojim biste u dananje vrijeme prekinuli razgovor ili pokvarili zabavnu atmosferu jest da ponete priati o politici. Najgori pojam koji se moe okarakterizirati je 'politiar', ne samo zbog toga to 'oni' shvaaju stvari tako ozbiljno ve i zato to ozbiljno shvaaju stvari koje prelaze granice svakodnevnog ivota (Grossberg,1992:303). Prije desetak godina objavio sam pregled kulturalnih studija u SAD-u u kojem sam istaknuo da upravo oni isti kritiari koji su bili najue povezani s novim pothvatom namjerno ometaju njegov osnovni potencijal (O'Connor, 1989a).2 Ne vidim razlog da danas promijenim to miljenje. To je reakcija na okolnosti u kojima se danas nalaze kulturalni studijai u SAD-u. Temeljni intelektualni projekt ukorijenjen u antiautoritarnoj politici trivijaliziran je do te mjere da jedva zasluuje pozornost. Takve okolnosti nisu rezultat 'institucionalizacije'
158

kulturalnih studija o kojoj se mnogo raspravlja, a problem ne predstavlja ni postojanje niih stupnjeva obrazovanja. Kulturalni studiji u SAD-u predstavljaju problem zato to ih nadziru sveuilini intelektualci kojima nije previe stalo do temeljne drutvene promjene. Za postojeu situaciju odgovorni su profesori koji su preuzeli nadlenost u razdoblju oblikovanja amerikih kulturalnih studija. Svaka vrsta ozbiljne kritike kulturalnih studija izbrisana je, ostavljajui nita drugo do li bijednu strukturu akademskih karijera. Diplomirani studenti u velikom su broju itali moju kritiku, no unutar struke ona je pozdravljena zidom utnje. Prave rasprave nije bilo. Mnogo godina kasnije, Grossberg je reagirao na moju kritiku da su amerike kulturalne studije 1980-ih podupirali uenjaci koji nisu imali gotovo nikakve veze s postojeim politikim i kulturnim pokretima i donekle je iznenaen injenicom da bi tome moglo biti tako. On smatra da kulturalni studiji nude drugaiji model intelektualne politike: niti organskog intelektualca koji je ve povezan s ve postojeim itateljstvom, niti odreenog intelektualca koji samo moe sastaviti lokalno i privremeno itateljstvo u potpunosti temeljeno na njegovoj ili njezinoj struci. Kulturalni studiji pokuavaju u najmanju ruku sastaviti prilagoeniji, korisniji, umjereniji i izraenije kontekstualan model politike funkcije intelektualca, povezujui se sa svojim itateljstvom silom prilika, oblikujui i rekonstruirajui ga (Grossberg, 1997: 379-380). U akademskoj prozi (niti ovog niti onog, ve mnogo sloenijeg stajalita) pojavljuje se potpuna sanjarija. Svako ozbiljno miljenje o namjeni kulturalnih studija uvijek je to vie teoretsko preoblikovanje nego li ita praktino vrijedi vrlo malo. Kulturalni studiji prisutni su u obliku akademskih skupova i nakladnitva, te kao nastavni predmet na dvadesetak sveuilita. Osim navedenog, 'kulturalni studiji' zapravo nemaju nikakvog drugog uinka. Potpuna je sanjarija govoriti o njima u smislu revolucionarnog drutvenog pokreta. Na koji bi tada nain kritiari trebali dati smisao kulturnim obiajima, trendovima ili dogaajima? Kako mogu opisati njihovu politiku i drutvenu vanost?(Grossberg, 1992:37). Kako mogu uvidjeti koje mogunosti oni nude,
159

a koje su nedostupne? To je temeljni problem: pretpostavka o poloaju u kojem se nalazi kritiar. Uloga je intelektualca prosuivanje: u prolosti o knjievnosti, vjerskim propovijedima ili predsjednikovim govorima, danas ponajvie o pop-kulturi. Postoji vrsta suzdranosti koja se podudara s navikama redovitog profesora intelektualca, to se ocrtava u akademskom jeziku koji je odmjeren, rezerviran, ironian. Ono to se pomno ignorira jest injenica da su odnosi moi u akademskim krugovima vrlo slini onima u ostalim podrujima koje je zauzeo vladajui dio dominantne skupine, kako ga naziva Bourdieu. Spominjui simboline napade koji karakteriziraju akademske krugove, Bourdieu stvara, kako je sam naziva, knjigu za spaljivanje. On u potankosti ispituje odnose moi koji postoje u akademskim krugovima i ustanovama (Bourdieu, 1988.). Kasnih 1980-ih u SAD-u je postojao malen broj sveuilinih strunjaka s kakvim-takvim upotrebljivim znanjem o kulturalnim studijima. Grossberg tada jo nije imao zapaen rad i u SAD-u je ponajvie bio poznat po serijama lanaka koji su nudili pregled glavnih znaajki podruja kulturalnih studija. U tom kontekstu, dolazak mladog intelektualca koji je pokazao ozbiljan interes za radove Raymonda Williamsa u SAD-e, omoguio je objektivno osposobljavanje unutar podruja koje se poelo formirati. Grossberg, koji je svoj ugled stekao usko se nadovezavi na rad Stuarta Halla, desetljeima nije pokazivao preveliko zanimanje za Williamsov sloeni rad. Na konferenciji je dolo do zamjene u kojoj je oit dvostruki simbolian napad: Williamsovi su radovi skinuti s dnevnog reda, a Grossbergova je javna kritika bila neprihvatljiva. Prvi je sluaj poprilino poznat svakom imigrantu: znanje i sposobnosti jednostavno se ne uzimaju u obzir u novoj zemlji.3 Drugi je, pak, sluaj neizravno pripisan autoru. Prijatelj me opomenuo da sam preotar u kritiziranju Grossberga. Naivno je bilo pretpostaviti da su konferencije mjesta za otvorene rasprave. Zamjena na konferenciji imala je veze sa statusom ideje o 'strukturi osjeaja'. Autor je istaknuo da se Williams doslovno odmaknuo od ovog koncepta u
160

Marksizmu i knjievnosti (1977.) i zamijenio ga sloenom verzijom Gramscijeva shvaanja kulturalne hegemonije. Zamisao o poznatom zajednitvu u engleskom romanu zapravo je potkopala bilo kakvu jednostavnu predodbu o iskustvu ili ivljenoj kulturi u Williamsovu radu. Romani Georgea Elliota, Charlesa Dickensa i napose Thomasa Hardyja svjedoe o potrebi za posezanjem onkraj ivljenog iskustva prema strukturama koje nisu poznate iz svakodnevnog ivota: drutvenom statusu, seoskom i gradskom kapitalizmu, kolonijalizmu (Williams, 1973.). Buka oko navedene zamjene naglo je utiana. Trag pronalazimo u Grossberga (1992:22): Stajalite Raymonda Williamsa ustrojeno je na prostoru izmeu zajednitva prirodnog tijeka vremena i strukture osjeaja ili, kasnije, izmeu kulturnih obiaja i cjelokupnog naina ivota (poznato zajednitvo). Ovo je oigledan odmjeren jezik kritiara, no reenica zapravo ima vrlo malo smisla.4 Rezultat je to odnosa moi u akademskim krugovima, samovoljno odbijanje hvatanja u kotac s odreenim idejama i problemima. Ovakva vrsta autoritativne reakcije svojstvene akademskim krugovima, kako tvrdi Bourdieu nudi vrlo malo osnova za demokratski drutveni pokret. Ova je rasprava zapravo kljuna za razumijevanje Grossberga (1992) kada govori o popularnom konzervativizmu u SAD-u 1980-ih. Njegova je knjiga pokuaj kritike kulturnog narataja kritiko tumaenje u nekom pogledu slino Williamsovu prethodnom radu. Grossbergovo tumaenje SAD-a 1980-ih pripada istoj kritici kao i Williamsova rana stajalita. Prije svega, uvaava suzdranu poziciju kritiara kakvu prisvaja i Williams 1950-ih iako je on kasnije bio romanopisac, knjievni recenzent i televizijski suradnik: tovie, prije sudionik i producent nego li samo kritiar. Nadalje, Grossbergovo shvaanje opisuje strukturu osjeaja narataja koji ne poklanja dovoljno panje sukobu i moi: izmeu drutvenih stalea, pokreta i unutar posebnih podruja i ustanova. Zamisao o opisivanju emotivnog raspoloenja SAD-a 1980-ih moe biti uvjerljiva jedino ako se preuzme stav 'kritiara'. Niti jedan kulturni

161

stvaralac ili politiki aktivist, navikao na raspravljanje protiv dominantnog opeprihvaenog mnijenja, ne bi bio toliko naivan.

Moramo pobjei odavde Osim to u SAD-u igra kljunu ulogu u svojstvu organizatora konferencija i novinskog urednika, Grossbergovo je glavno djelo njegova knjiga Moramo pobjei odavde (1992). S obzirom na teme koje obrauje, te jezik, ta je knjiga nedvojbeno rezultat kulturalnih studija 1980-ih. Autor potvruje utjecaj Stuarta Halla, a knjiga je na neki nain pokuaj preslikavanja Hallovog istraivanja revolucije Margaret Thatcher na podruje SAD-a za predsjedanja Reagana i Busha. Ponekad neobini koncepti razraeni u prvom dijelu predmetne karte, plakati jedva da se koriste u bitnim dijelovima knjige. Prvi dio ini esej o strukturi osjeaja SAD-a 1950-ih i 1980-ih godina, to itanje ini zanimljivim, mada se ne moe sa sigurnou odrediti kako bi se ono moglo vrednovati (Graebner, 1993.), a problem predstavlja metoda. U odlomku poput ovoga ini se da se Grossberg poprilino oslanja na poznati Adornov esej o amerikoj pop glazbi i kulturi: Rock ne ine tek bijelci koji pjevaju blues; to je glas zatoenika svakodnevnog ivota koji ne mogu zamisliti njegovo unitenje (i samo ga nejasno prieljkuju), pokuavajui proizvesti glasove onih koji nemaju svakodnevnog ivota (Grossberg, 1992:151). Metoda postaje vrlo problematinom u poglavlju u kojem Grossberg govori o postmodernistikoj strukturi osjeaja. Njegovo istraivanje ponovno zalazi u podruje uvstvenog: dosada, cinizam, ironija, strah, beznae i odmicanje od javnih pitanja. U postmodernistikoj strukturi osjeaja ne postoji razlika izmeu predodbe i stvarnosti. Stvarnost odreuje slike s televizije: Ollie North je junak jer tako izgleda i djeluje, bez obzira to ljudi ne odobravaju njegova djela i uvjerenja (Grossberg, 1992:214). Kao i u ostalim verzijama 'postmodernizma', problem ini cjelovita priroda ovog istraivanja strukture
162

osjeaja. Na drugim mjestima u knjizi Grossberg priznaje da su godine predsjedanja Reagana i Busha doivjele znatan politiki otpor problematinih i slinih protestnih skupina. Kontekst nastanka ovog 'postmodernog cinizma' opisan je u poglavlju koje prilino otvoreno prikazuje ameriko gospodarstvo za predsjedanja Reagana, odnosno Busha starijeg, to je u mnogo emu slino istraivanju Mikea Davisa (1984,1985.). Amerike su korporacije 1980-ih plaale mnogo manje poreze, bogati su postali bogatiji kupnjom i prodajom vlasnikih udjela i imovine, a primanja radnika su smanjena. Zadnji dio Grossbergove knjige rasprava je o slabosti istovetne politike i potekoama formiranja ljeviarskih koalicija. Pronalazimo ovdje i poneku korisnu raspravu no Grossberg zakljuuje pozivom na formiranje profesionalnije politike ljevice one koja bi se po svoj prilici mogla obratiti cininoj veini koja je izgubila svaki interes za javna pitanja. Sveobuhvatni poloaj pisca ukljuuje onaj kritiara javnosti ili savjetodavca moda amerikom predsjedniku demokratu. Usprkos njegovu neuvaavanju ideja kapitalizma 's ljudskim licem' teko je uvidjeti to bi drugo to moglo biti. NASA/TREK Slina nejasnoa postoji i u vrlo itanoj knjizi Constance Penley o amerikom svemirskom programu i TV-seriji Zvjezdane staze. U knjizi su navedene snane injenice za obraanje panje na kulturalne aspekte NASA-e, posebice njenu nesposobnost da se primjereno pozabavi pitanjem ena u svemiru. Autorica nudi nadasve zanimljivu raspravu o tragediji Challengera 1986. i nainu na koji su NASA-ini odnosi s javnou za nesreu oteali obiteljima poginulih i televizijskim gledateljima oplakivanje mrtvih. itajui knjigu, nailazimo na kritike svemirskog programa, njegove povezanosti s amerikom vojskom i velikim korporacijama, no Penley se proglaava oboavateljicom NASA-e. Ona naglaava idealistiku i utopijsku dimenziju putovanja u svemir i znanstvenih otkria, ak i kada kritizira malen proraun namijenjen
163

znanstvenim istraivanjima. Kao dijete, otac ju je vodio gledati lansiranje svemirskih letjelica iz Cape Canaverala. Promatrajui izvan SAD-a, oduvijek sam smatrao da je ameriki svemirski program neukusan i okruen amerikim ovinizmom. Za mene je on neodvojiv od amerike vojne snage, njenog nadmetanja sa socijalistikim svijetom i neodustajanja od pokuaja svjetske prevlasti komunikacijskim satelitima, daljinskim oitavanjem te nadziranjem iz svemira. NASA-in program najoitiji je dio industrijsko-vojnog kompleksa poslijeratnog doba, a Penley njegovoj utopijskoj dimenziji pridaje veliku vanost. Oduvijek mi je bila dojmljivom injenica kako je jedina doputena utopija u SAD-u ona o novoj tehnologiji. Primjerice, tipini sveuilini udbenici o masovnim medijima u SAD-u nikada ne govore o snovima organizacija kojima demokratski upravljaju zajednice radnika ili zadruge, a ne velike tvrtke. Zavrno poglavlje, s pogledom u budunost, uvijek govori o novoj tehnologiji. Nije teko pronai bolja vienja budunosti od onih prema zamisli amerike svemirske industrije. Moda se ona mogu pronai u fanzinima (amaterske publikacije koje izdaju oboavatelji) koje izdaju oboavatelji Zvjezdanih staza, predmetu drugog dijela Penleyine knjige? Ono to me najvie zanima poslovanje je nezavisnih i nekomercijalnih medija. Penleyino istraivanje blisko je interpretaciji Michela de Certeaua o dobro zamiljenim potezima relativno nemonih kada pokuavaju pruiti otpor, svladati ili promijeniti sustav i proizvode relativno monih (Penley, 1997:104). Dio je to i modernog isticanja vanosti medijskog odjeka, poput onoga koje nailazimo u radovima Johna Fiskea, gdje je, kao i u prvome dijelu knjige NASA/TREK, evidentan znaajan nedostatak istraivanja. Velik se dio knjige bavi saecima romana i pria o putovanju u svemir. Problem 'ovlasti' pisaca fanzina isplivava u raspravi u kojoj se postavlja pitanje zato se uglavnom spisateljice zadovoljavaju pisanjem erotskih fantazija o Kirku i Spocku, dvojici mukih likova. Penley o navedenom pitanju daje zanimljive komentare, ali jo uvijek govorimo o pukom zadovoljavanju forme. Nedostaje istraivanje medijske industrije, koje su Zvjezdane staze profitabilni
164

dio, protiv slabih izvora zastupljenih u pisanju fanzina (ijim se autorima uvijek prijeti pravnim tubama zbog povrede autorskih prava). Drugim rijeima, ovoj knjizi nedostaje autoriina procjena relativne vrijednosti ovakvih asopisa u usporedbi s, primjerice, znanstvenom fantastikom Ursule Le Guin koja se bavi donekle slinim temama, ali iz perspektive izrazito anarhistike politike. Njen roman Izvlateni (1974.) stavlja u opreku drutveni sustav obiljeen pretjeranom potronjom i autoritarnu politiku sa siromanim, ali idealistikim drutvom zemalja Treega svijeta. Lijeva ruka tame (1976.) bavi se homosocijalnim vezivanjem i spolnim ukrtavanjem na gotovo slian nain kao fanzini o Zvjezdanim stazama. NASA neprestano odbija razmotriti ideju o seksualnim odnosima u svemiru, primjerice, istraivanju o kontracepciji pri nultoj gravitaciji, to se nadovezuje na njene potekoe u pokuaju predoavanja uloge ena u svemiru i na spolnu diskriminaciju koja obiljeava povijest svemirskog programa. Tvorci fanzina o Zvjezdanim stazama pretpostavljaju seksualne odnose u svemirskim putovanjima izmeu likova Spocka i Kirka. No, ovo istraivanje 'aktivne publike' ne pridonosi uspjenom rjeavanju problema drutvene strukture, svemirske industrije i politike moi. Stajalite prema kojemu bi oprene ideje kulture oboavatelja mogle promijeniti politiku amerike vlade ini se prilino naivnim.

Kulture klubova Glavni cilj prvorazrednih istraivanja britanskih subkultura bio je, pak, raspraviti posrednike veze s veim drutvenim strukturama. Predmet je rasprave prije svega bilo miljenje da subkulture nisu samo sukob narataja ve se u njihovoj pozadini nalaze sloene veze s drutvenim statusom i politikim stjecanjem prilika. Nije odvie jasno jesu li ovi zakljuci uvijek bili posve uspjeni, ali su svakako rezultirali zanimljivim knjigama. Studija Sarah
165

Thornton na temu plesne subkulture djelomino je antropoloki rad to ga je sastavila Amerikanka s prebivalitem u Velikoj Britaniji. Thornton zapoinje svoj rad dobrim zapaanjima o razlikama u svakodnevnom ivotu koje ine klubove mnogo vanijima za mlade u Velikoj Britaniji nego li za njihove vrnjake u veem dijelu SAD-a. Preteiti dio knjige bavi se promjenjivom povijeu 'autentinosti' u glazbi te dijalektikim odnosom izmeu medija, organizatora klubova i sudionika u formiranju novih subkultura ili scena. Ovi su dijelovi knjige zanimljivi i dobro obrazloeni. Problem rada Sarah Thornton nalazi se u nainu na koji autorica shvaa pojam kulturnog kapitala to ga je prvi upotrijebio Pierre Bourdieu. Naime, ovaj francuski sociolog taj pojam koristi kako bi oznaio postignua koja su vie rezultat obiteljskog i drutvenog poloaja nego samo 'pojedinane' sposobnosti. Kulturni kapital vrijedi kada ga odabrano obogauju ustanove poput kola i fakulteta, te poslodavci. Bourdieu istie kako srednji stale uvelike potie kulturni kapital svoje djece u nadi da e ona nasljedovati drutveni status svojih roditelja. Njegovo podrobno istraivanje bez potekoa ukljuuje spolne, rasne, etnike i regionalne razlike te nije predodreeno: ne jami da e se strategija uistinu isplatiti. U cjelini, vjetine poput poznavanja stranih jezika, dobrog poznavanja visoke kulture, putovanje, odjea, dranje tijela, nisu samo osobne odlike ve ine kulturni kapital koji se u odgovarajuim uvjetima moe pretvoriti u dobro isplativu karijeru. Tekoe nastaju kada Thornton koristi ovo istraivanje kako bi progovorila o subkulturnom kulturnom kapitalu. U svojoj se studiji usmjerava na slobodne aktivnosti mladih. Ulaganje u ovu subkulturu moglo bi biti isplativo vrlo malom broju ljudi onima koji postaju DJ-i, glazbeni novinari te pojedinim postdiplomantima koji sastavljaju zavrni rad. Posjedovanje odgovarajueg stila moe pomoi malom broju mladih u dobivanju honorarnog posla u pomodnoj trgovini odjevnih predmeta. Ali u osnovi autorica je usmjerena na aktivnost utemeljenu na starosnoj dobi. Teko je pronai nekoga (osim upravo spomenutih) tko e ulaganje u kulturni kapital uistinu naplatiti kroz financijski
166

prihod. Vraanje uloenog moe se ostvariti unutar scene, naroito prijateljskim i seksualnim vezama. Sve to, pak, nije ono to Bourdieu ima na umu kada koristi pojam 'kulturni kapital'. Veina ljudi naputa subkulturu klubova u ranim dvadesetima kada pronalaze posao, ulaze u veze i sklapaju brakove. Njihovo im sudjelovanje u subkulturi ne priskrbljuje kulturni kapital koji utjee na njihov drutveni status i financijski prihod. U sredinjem poglavlju svoje knjige Thornton promatra ova pitanja na zanimljiv nain, ali zapravo nikada na njih ne daje odgovore. S jedne strane, ona tvrdi da, izuzmemo li etvrtinu onih pri dnu koji si ne mogu priutiti spomenute slobodne aktivnosti, mladi uivaju privremenu iskljuenost iz dinamike drutvenog stalea. Autorica nastavlja: Sloboda uivanja, prema tome, ne znai da su mladi toliko imuni ve koliko su zapravo poteeni - od obaveza odraslih da prikupljaju financijsku dobit. U ovom se kontekstu mlade moe shvatiti kao one koji uivaju stanje koje je po Bourdieu rezervirano za graansku klasu, a to je doivljaj slobode i raskoi (Thornton, 1995:103). Thornton tvrdi da pripadnost tri etvrtine britanske mladei klupskoj kulturi nije povezana s njihovim drutvenim staleom. Potvruje, pritom, iskljuenost mladih afrikog porijekla, homoseksualne orijentacije, te openito klupsku kulturu u kojoj dominiraju mukarci. Ipak, kasnije u istom poglavlju navodi: Sklonost glazbi je u sloenoj i uvjetovanoj, ali oevidnoj vezi s drutvenom strukturom. Potkrepljuje to tumaenjem Georgea Lewisa: Uglavnom sluamo i uivamo u istoj glazbi koju sluaju i drugi ljudi s kojima se volimo poistovjeivati ili poistovjeujemo. (...) Bourdieu smatra da je, uz onaj gastronomski, glazbeni ukus najvie uroen (Thornton, 1995:113). to je od toga istina? Je li izlazak u disko klubove uistinu nepovezan s drutvenim staleom ili su glazbeni ukusi vrsto povezani s drutvenom strukturom? Jedini bi odgovor na ovo pitanje dalo ispitivanje sudionika o zanimanju njihovih roditelja i njihovom vlastitom buduem zanimanju. Kako ukljuene dobne skupine prolaze kroz presudno razdoblje u smislu nasljedovanja drutvenog stalea, korisno bi bilo postaviti pitanja o sukobima s roditeljima do kojih
167

dolazi uslijed njihovih klupskih aktivnosti, to odraava zabrinutost roditelja za neposrednu budunost svoje djece. Ovo su kljuna pitanja, no Thornton ih nije mogla postaviti u kontekstu svog sudionikog promatranja u disko klubovima gdje takvi predmeti razgovora predstavljaju tabu (Thornton, 1995:90-91).5 U zakljuku autorica ipak uvodi pojam subkulturalnog 'razlikovanja' koje naprosto znai poznavanje glazbe i klubova koji jo nisu spomenuti u uvrijeenom tisku. Ovakvo shvaanje odvaja Bourdieuov pojam kulturnog kapitala od bilo kakve vanosti stalea i drutvene strukture, trivijalizirajui jednu od najuvjerljivijih istraivakih kola kulturalnih studija u Europi.6 Medijska pitanja Od svih osoba koje se bave amerikim kulturalnim studijima John Fiske se vjerojatno izdvaja najveim kritizerstvom.7 Ugled je stekao prouavajui fiktivnu televiziju s izriitim naglaskom na sposobnost gledatelja da interpretiraju program na vlastiti nain. Fiske doivljava aktivni prihvat TVgledatelja kao dokaz svakodnevnog prevrata ili 'utjecaja ljudi', to dovodi do kritike ispraznog populizma, odbacivanja odgovornosti intelektualca da donosi prosudbe i upravo do onoga to televizijske korporacije ele uti. ini se da Fiskeovo stajalite oslobaa medijske korporacije svih etikih i politikih odgovornosti i da savreno odgovara korporacijskim zahtjevima o privatizaciji i deregulaciji medija. Opunomoeni kao aktivna publika, jedino bi potroai trebali donositi odluke o medijima i to samo svojim pojedinanim zakljucima kao korisnici masovnih medija. Zanimljivost je Medijskih pitanja (Fiske, 1994.) vrlo mala podudarnost s Fiskeovim ugledom. Knjiga ispituje ulogu televizije u Americi ranih 1990-ih i utjecaj politike na televizijske dogaaje, kao u sluaju kad je Murphy Brown postala samohrana majka, snimke na kojoj losaneleska policija premlauje Rodney Kinga ili javnih sasluanja svjedoenja Anite Hall o seksualnom zlostavljanju protiv Clarencea Thomasa. Fiske sebe moe smatrati liberalom,
168

no takav tip liberala proizlazi iz zastraujueg prikaza rasizma i njegovog odnosa s mijenjanjem strukture stalea u SAD-u. U raspravi o stvarnom utjecaju izmiljenog televizijskog lika koji postaje samohranom majkom, Fiske se dotie teorija postmodernizma, ali njegovo je glavno teorijsko uporite Williamsovo shvaanje strukture osjeaja. Dakako, Fiske koristi i stajalite i zapaanja o sukobima u ivljenim kulturnim modelima iz kasnijih Williamsovih radova pa tako nailazimo na pojmove preostalih, nadolazeih i prevladavajuih kulturnih 'struja'. Iako Fiske ne nudi usustavljenu teoriju drutvene strukture, u praksi bez problema prepoznaje radniku klasu bijelaca koja je nestala tijekom Reaganova predsjedanja i traga za onima koji ispataju tue grijehe, klasom bogatih profesionalaca (s namjerom zapoljavanja 'ilegalnih' imigranata kako bi ovi brinuli o njihovoj djeci), kao i za afroamerikom graanskom klasom te statusno najsiromanijim staleom afroamerikih i manjinskih skupina. Postojanje ove dinamine strukture (stale, rasa, spol) stvara modele shvaanja koji su slabo opisani u usporedbi s, primjerice, strukturom osjeaja u SAD-u ranih 1990-ih. Fiskeova metoda ne doputa autoru istraivanje podruja politikih uvjerenja i njihove poveznice s klasnom podjelom i drutvenom strukturom.8 Ono to ovu knjigu ini upeatljivom pomno je istraivanje znaenja televizijskih dogaaja (stvarnih i izmiljenih), posebice u vrijeme amerikih predsjednikih izbora. Ameriki izbori sve vie postaju medijski i televizijski dogaaj pa stoga ne zauuje to samohrana majka u televizijskoj seriji fiktivnog sadraja jednim dijelom moe zamijeniti stvarnu enu (Hillary Clinton) ukljuenu u predizbornu kampanju. Takoer, Fiske vrlo uvjerljivo istie da obraanje konzervativaca glasaima bijele boje koe moe imati rasistike konotacije kada koriste osporavajue, ali dobro razumljive kodove poput 'sredite grada', 'majke koje preivljavaju uz pomo socijalne skrbi' i slino. Kako predizborne kampanje u drugim dijelovima svijeta poinju slijediti ameriki primjer, bilo bi zanimljivo proiriti Fiskeovo istraivanje. Mogla bi se, na primjer, istraiti povezanost meksikih telenovela (s njihovim
169

fantastinim svjetovima raskonog ivotnog stila srednjeg stalea) i predizborne kampanje predsjednika Zedille 1994. g. Tek nekoliko mjeseci nakon ustanka Zapatista u sijenju 1994., predsjedniki kandidat stranke PRI (Partido Revolucionario Institucional) pokrenuo je medijsku kampanju Recimo ne nasilju s televizijskim snimkama obitelji srednjeg stalea koje uivaju u parku uvjeravajui svoju djecu da nisu u opasnosti.

Hibridne kulture Amerike se kulturalne studije u globalizacijskom kontekstu ne moe zaustaviti na dravnim granicama. Namee se, s tim u vezi, potreba za osvrtom na prevoditeljsku politiku i veoma nejednako prihvaanje meksikog i kanadskog intelektualnog rada u SAD-u. Vrlo mali broj radova preveden je sa panjolskog na engleski jezik i na njih se rijetko obraa panja. Rad Nstora Garce Canclinija vjerojatno je najprimjeeniji rad nekog autora porijeklom iz Meksika. Njegova knjiga Hibridne kulture (1995.a) saima mnoga njegova istraivanja i donekle je privukla pozornost u kulturalnim studijima engleskog govornog podruja jer oito odgovara ranije opisanim modelima rada. Daleko radikalniji, ali 'specijaliziraniji' radovi poput Istinskog Meksika (1996.) Bonfila Batalle, nisu potaknuli zanimanje amerikih kulturalnih studija. Hibridne kulture zagonetna su knjiga to se bavi pitanjem kulture, ne u smislu svakodnevnog ivota ve vie u smislu kulture i umjetnosti. Knjiga se dotie latino-amerike suvremenosti, ali ju odreuje (slijedei Maxa Webera) kao pojavu specijaliziranih politikih institucija gospodarstva i umjetnosti. Garca Canclini smatra da je Meksiko koliko moderna, toliko i predmoderna i postmoderna drava. On ustraje na naglaavanju injenica koje ukazuju na to da kategorije vladajue i opozicijske kulture vie nisu valjane. Njegovo se ukupno stajalite temelji na trenutano poznatim tumaenjima u kulturalnim studijima: naglasku na reakciji publike i postmodernizmu. Dravna granica kod
170

Tijuane s jedne, odnosno San Diega s druge strane, postaje metafora za cijeli Meksiko. Svakodnevni je ivot pogranina kultura koju ine pojedinani potroai kako bi stvorili svoj vlastiti smisao (Garca Canclini,1995.b). Nekima su to brazilske telenovele, Borgesova beletristika i glazba Beatlesa, a drugima filmovi Tin Tana, poster Che Guevare i pjesme glazbenog sastava Los Tigros del Norte. Konzumerizam postoji da bi se razmiljalo, tvrdi Garca Canclini. itatelj Hibridnih kultura traga za bilo kakvim politikim zamislima. Na vidjelo izlazi razlog vladine politike da zatiti meksiku kulturnu proizvodnju od potpunih trinih utjecaja. Canclini se zalae za usklaenu medijsku politiku nacionalne produkcije televizijskih programa, filmova, pop glazbe, itd. te naglaava da ona treba biti vie od politike same umjetnosti: slikanja, plesa, glazbe, itd. Kao kratkoroan politiki zahtjev ovaj je iskaz razuman i zavreuje izvjesnu potporu. No, u usporedbi s ostalim dananjim politikim glasovima u Meksiku, ovi su zahtjevi neobino blagi. Usporedbe radi, Istinski Meksiko Bonfila Batalle poziv je na temeljito promiljanje katastrofalnog projekta modernizacije, proizvoda kojeg Batalla naziva prividnim Meksikom, te na ponovno vrednovanje drutvene ekologije. Nastala mnogo prije zapatistikog ustanka u sijenju 1994., Bonfilova knjiga predvia revoluciju Zapatistike Vojske Narodnog Osloboenja (EZLN) i njezine fundamentalne zahtjeve.

Dananji problem Obiaji srednjeg stalea preko kojih su kulturalni studiji dospjeli u SAD

sustavno su otupili njihov temeljni potencijal, to se moe vidjeti na svakoj razini konferencija monika. Govorimo o nedoputanju ustrih rasprava i o odnosima izmeu akademskih nakladnika i akademskih karijera. Ponad svega, ovo je stanje vidljivo u ravnodunom liberalizmu koji obiljeava istaknuti rad u SAD-u. Na nedavnoj su meunarodnoj konferenciji odrana dva uvodna
171

domjenka. Jedan je odran u umjetnikoj galeriji gdje su posluivali konobari, nudilo se vino i sir, a mogli ste ui samo s pozivnicom. Za to vrijeme, studenti i 'obini' sudionici kupili su pivo u polupraznom atoru na livadi. Bio je to nevaan dogaaj, ali se u potpunosti poklapa s opisom stanja u kojem su se nali kulturalni studiji. Promjene nee nastupiti sve dok akademske 'zvijezde' ne napuste domjenke na kojima se posluuje vino i uspostave dijalog s ljudima u atoru gdje se nudi pivo.9 U meuvremenu nastaju ozbiljne pouzdane knjige, ali ne iskljuivo unutar kulturalnih studija. Smatram da se na nepatvoreni radikalizam Raymonda Williamsa nadovezuju radovi poput refleksivne sociologije Pierrea Bourdieua i njegovih suradnika, zatim radovi radikalnih antropologa poput Bonfila (1996), Sasseniini (1998) kritiki zapisi o globalizaciji te izvrsna knjiga autora Bucka i Morssa (2000) o politikoj moi i masovnim utopijama 20. stoljea. Ovo su neke od temeljnih utjecajnih knjiga koje su kulturalni studiji mogli proizvesti u posljednjem desetljeu ali nisu.

O meksikoj kulturalnoj analizi Ameriki kulturalni studiji ne zaustavljaju se na dravnoj granici. U svom nedavnom lanku, James Lull (1998) daje pregled radova u Meksiku, to moe ohrabriti itatelje iz SAD-a i Europe da proitaju i moda pouavaju gradivo iz latinske Amerike.10 Usprkos tome, Lullov je pregled uvelike probran pa ak i navodi na pogreno miljenje kada govori o podruju djelovanja meksikih kulturalnih studija. Preciznije, Lull izostavlja poznatog novinara kulturologa Carlosa Monsivisa i radikalnog antropologa Guillerma Bonfila Batallu. Oigledno se ovo podruje rada u Meksiku drugaije shvaa.

172

Ranjivost kulturalnih studija Lull zapoinje svoj osvrt postavljajui se u odnos s 'dugom i u velikoj mjeri neugodnom povijeu' koju dijele SAD i Meksiko. Iako Amerikanac, ve dvadeset godina ivi u Meksiku i pie u meksikom gradu Colimi. Poetak njegova rada razoruava, natjeravi me na razmiljanje o ranjivosti kulturalnih studija, jer niti jedan antropolog ne bi time zapoeo kritiki esej. Antropolozi raunaju na profinjeno razumijevanje odnosa izmeu upuenih/neupuenih. Tvrdim da poetak Lullovog rada razoruava zato to njegova ustra proza i smislen pristup tekim pitanjima jedva prikrivaju njegov duboki politiki konzervativizam. Moje irsko porijeklo nikada nije stvaralo prepreku izmeu mene i mojih meksikih prijatelja. tovie, bili su ljuti na mene kada sam za odravanja velike politike demonstracije oklijevao nositi zastavu u trenucima kada su se oni umorili. Uistinu mislim da ne bih trebao, rekao sam. Nisam Meksikanac. Ljuti to sam to isto rekao i dan prije, odgovorili su: Zar ne bi mogao pokazati malo solidarnosti?. Problem Lullovog eseja prevelika je doza ranjivosti, a premalo solidarnosti.11 Lull se tako poziva na Tomlinsonov (1991.) duboko konzervativan osvrt na pitanja kulturalnog imperijalizma12 kako bi mogao pokrenuti napad na Armanda Mattelarta zbog proglaavanja konferencije latino-amerikih komunikologa (FELAFACS) dogaajem na kojem je predano govorio o imperijalizmu i primio veoma ganutljive ovacije tisue nazonih (Lull, 1998:406). Lull zatim predstavlja 'temeljne knjige' meksikih kulturalnih studija13, smatrajui pritom najvanijim rad Garce Canclinija kojeg spominje kada govori da njegov rad nailazi na snaan otpor u nekim krajevima uistinu otpor svakom stajalitu koje ugroava obrazac situacije u kojoj je netko rtva (Lull, 1998:408). Rad Garce Canclinija zasigurno ulazi u bilo koji pregled latino-amerike kulturalnih studija, no ne bismo li takoer mogli sasluati i one koji pruaju otpor?

173

Garca Canclini predlae ideju kulturalne hibridnosti kao klju za razumijevanje razliitosti meksike ekonomske i politike predmodernosti i postmodernosti prisutnih u kulturi. Poput mnogih teoretiara postmodernizma, njegovo je istraivanje usmjereno na to kako publika aktivno tumai i selektivno koristi masovne medije (Garca Canclini,1998). Lull je u pravu kada ukazuje na bogatstvo detalja u istraivanju to su ga proveli Canclini i njegovi suradnici. Predmeti istraivanja seu od pograninog grada Tijuane do radio sluatelja u Mexico Cityju i politike Nacionalnog antropolokog muzeja. Jorge Gonzlez potie slina istraivanja na sveuilitu u Colimi, no njegov koncept 'kulturalne fronte' donekle je blii Gramsciju. Gonzlez pod tim smatra da na kulturnim poljima postoje sukobi kao to su vjerske priredbe dok istodobno ima dovoljno jednakih stavova koji e povezati ljude. Zamislite boksaki me gdje se natjecatelji tuku dok istodobno potuju pravila borbe. Kulturalna fronta postoji tamo gdje se dotiu granice, no te su granice istovremeno i poprita sukoba. Gramsci u Latinskoj Americi Otkako su nedavno prevedene, mnoge utjecajne knjige meksike i latinoamerike kulturalne analize postale su lako dostupne pa bi zanimljiv dijalog na relaciji Jug-Sjever trebao biti na pomolu. Velik broj ovih knjiga snano se oslanja na Gramscijev rad to je posljedica trenutnih veza izmeu meksikih i talijanskih intelektualaca, ali isto tako i podsjetnik da je Gramsci pisao o sloenom i dugotrajnom drutvenom oblikovanju: razliitom i nejednakom razvoju koji moe objedinjavati kapitalistiku industrijalizaciju u gradovima i izrazitu drutvenu nejednakost u seoskim podrujima. U Australiji, SAD-u te odnedavno u Engleskoj, Gramscijevi se radovi koriste u kulturalnim studijima kako bi se opravdalo isticanje vanosti potronje kao 'otpora' znaenjima koja skriva kulturalna industrija. U Latinskoj se Americi Gramscijev rad koristi na poprilino drugaiji nain. Moda je razlog tome injenica to se ondje
174

kulturalnim studijima vie bave drutvene nego humanistike znanosti, kao to je to sluaj u Europi i Sjevernoj Americi. U svakom sluaju, u Junoj se Americi vanost pridaje Gramscijevom sloenom istraivanju politikih blokova koji ine dravu i njene proturjenosti. Vanom se smatra uloga kulture u uvrivanju koalicija u dominantnim drutvenim sektorima i u njihovu uvjeravanju da nema niti jedne mogue alternative. Dakako, mo drave vidljiva u policiji i zatvorima, vojsci i muenju nikada nije daleko od toga. Ravnotea izmeu dravne sile i hegemonije (postupaka uvjeravanja) u Meksiku drugaija je od one u Americi, a razlika je takoer prisutna izmeu grada i seoskih podruja. Drugu okosnicu kulturalnih studija u Meksiku ine antropologija i povijesna antropologija. Tonije, meksiki se kulturalni studiji nalaze izmeu dvije struje - radikalne antropologije i socijalno-demokratske verzije Gramscijevog rada.14 Politici privrena antropologija Bonfila i ostalih15 vrsto se zalae za drutvenu ekologiju ije su vrijednosti u opreci s razvojem poljoprivrede i industrijskog kapitalizma u Meksiku. Ono to Bonfil naziva 'prikrivenim Meksikom' naglo je jo jednom dolo do izraaja u sijenju 1994. g. kada je Zapatistika Vojska Narodnog Osloboenja (EZLN) preuzela nekoliko gradova u Chiapasu, a Marcos, zamjenik zapovjednika, zarobio svjetsku matu.16 Kulturalni studiji u Meksiku nisu ogranieni na knjige. Prije njegove nenadane smrti, Bonfil je blisko suraivao s Muzejom popularne kulture u Mexico Cityju ije matovite privremene izlobe (stalne postave nema), kao i one istraivake naravi o meksikoj pop-kulturi, ukljuuju postave od izlobi kukuruza pa do karikatura17, hrvanja, siromanog radnikog predjela Tepito u Mexico Cityju i popularne dance glazbe. Nacionalni mitovi koje Bonfil naziva 'prividnim Meksikom', takoer se ispituju u pobijanju zapatista. Tri verzije kulturalnih studija

175

U svojoj utjecajnoj knjizi Ueni grad, urugvajski uenjak Angel Rama (1996.) daje savren pregled razvoja kulturalne hegemonije Latinske Amerike.18 Prije svega, oslanja se na Foucaultov prikaz naglog epistemolokog prijelaza oko 1650. godine u, kako je on naziva, klasinu epistemu. Foucault smatra da je u razdoblju izmeu 1650. i 1800. godine znanje u Europi bilo organizirano u obliku tablica (primjerice tablice bioloke klasifikacije biljaka). Rama prihvaa ovu ideju i pokuava ju povezati s europskim osvajanjem Amerika u smislu prostora koji treba organizirati i klasificirati, to je donekle problematino jer osvajanje vremenski pomie klasini prijelom unatrag za 150 godina. Rama je pouzdaniji (i nadovezuje se na politiki orijentiranijeg Foucaulta u njegovoj knjizi nastaloj u zatoenitvu) kada opisuje nametanje povezanih gradova da koloniziraju ameriki prostor i prije no to se to dogodilo. To je urbanom prostoru naloilo disciplinirane drutvene odnose (starosjedioci koji su preivjeli vojno i kulturno osvajanje prebaeni su u rasputene rubne dijelove grada) i potaknulo nastajanje konzervativnih politikih utopija u nekoliko konkurentskih verzija. Rama pokazuje da je kolonizacija uvelike ovisila o, kako ih Gramsci naziva, tradicionalnim intelektualcima koji su kadrovski popunjavali ueni grad, a naputke primali iz panjolske te sastavljali podugake odgovore. Pojavom pokreta za neovisnost poetkom 19. stoljea, ti su intelektualci svoju privrenost prenijeli u nove republike. Ueni je grad vodei tijekom veeg dijela svoje povijesti. Iznimku ini Zapatin tajnik Palafox koji je odigrao vanu ulogu u raspodjeli zemljita u Morelosu za vrijeme meksike revolucije, no organskih intelektualaca u Latinskoj Americi uglavnom nije bilo do 1940-ih. Od osvajanja amerikog kopna do 20.stoljea malen se broj latino-amerikih intelektualaca pokuao suprotstaviti onima na vlasti. Rama spominje nekoliko naina za pruanje otpora: grafiti na gradskim zidovima, odbijanje upotrebe slubenih imena ulica, to jedva dostie zamisao o suprotstavljanju vlasti.19 Zato se trebamo okrenuti Bonfilovu radu. Predmet bavljenja djela Istinski Meksiko prikriveno je pruanje otpora osvajanju i nacionalnom razvoju. A
176

ponekad i nije prikriveno: u meksikoj je povijesti bilo na stotine uroenikih pobuna. Ustanak Zapatistike Vojske Narodnog Osloboenja (EZLN) pripada toj dugoj tradiciji. Bonfil prikazuje nain na koji je prikriveni Meksiko prisutan u urbanoj kulturi, od prehrane (kukuruzne tortille) do jezika i susjedskih odnosa te jo vie u ruralnom Meksiku (poljoprivreda, tradicionalne vjetine i drutveni odnosi). Bonfilov se zakljuak suprotstavlja vlasti: potpuna je oprenost prividnom Meksiku kapitalistikog razvoja. Vei dio knjige opisuje politike zamisli meksikog nacionalizma i njegovog vodeeg odnosa s prikrivenim Meksikom.20 Treu verziju kulturalnih studija predlae Garca Canclini koji odbacuje Manicheove kategorije vladajue i podinjene, kulturne i popularne te nametnute i autonomne kulture.21 Zalae se za iskljuivo latinoameriki ili meksiki postmodernizam sa sociolokim studijima umjetnosti i masovnih medija u vremenu smanjene dravne potpore kulturi, te za studije pogranine kulture i mjeovitih oblika kulture poput alternativnih stripova. Ta postmodernost nije ni tradicionalna niti moderna, a Garca Canclini ju naziva 'dugotrajnom raznovrsnou'. Izriita je to tvrdnja protiv budunosti ikakvog Istinskog Meksika. Canclinijevo se glavno politiko stajalite protivi poveanom utjecaju trine ekonomije na kulturu u razdoblju latinoamerikog neoliberalizma. Razlike izmeu ove tri verzije latinoamerikih kulturalnih studija prilino su otre od Ramovog isticanja vanosti osvajanja i vodstva, Bonfilovog zalaganja za potinjenu kulturu, do Canclinijevog osporavanja oba stajalita. Ova rasprava nije vana samo za Latinsku Ameriku ve na prilino okantan nain zahtijeva odgovore drugih kulturalnih studija u razdoblju kasnog kapitalizma. Ako se bavimo kulturalnim studijima u Europi ili Meksiku kamo pripadamo? emu uistinu elimo pripadati?

177

Punk i globalizacija: Mexico City i Toronto Na koji nain shvaamo punk subkulture u gradovima poput Meksika i Toronta? Kojim se kanalima kreu punk i hardcore? Je li ovo primjer kulturalne globalizacije ili sam punk oblikuju kanadske i meksike drutvene strukture, ustanove i kultura? U ovom dijelu koristim neka od vlastitih iskustava tijekom posljednjih deset godina. Ovaj rad nije zapoet kao istraivanje ve kao nain iskazivanja pobune. S godinama sam poeo razmiljati o svojoj povezanosti sa scenama u Kanadi, SAD-u i Meksiku kao vrsti aktivnog sudionikog istraivanja (O'Connor, 1999.). Sagledavam cijelo to razdoblje kako bih pronaao nain da se pomaknem s mjesta. Godina je 1994. Boravim kod prijatelja Pedra u njegovoj obiteljskoj kui u Ciudadu Nezi, radnikom dijelu Mexico Cityja. Pedro je upravo oprao svoju kosu ispod vanjske slavine. uje ulinog trgovca izvan dvorita i trai od mene jedan peso kako bi kupio gotov ele desert u posudici. Pomislio sam da je Pedro moda gladan budui da jo nismo bili dorukovali. Ali on otvara poklopac male plastine posude, grabi prstima njen sadraj i razmazuje ga po kosi. Uskoro je njegova duga obojena kosa uspravno stajala i Pedro je spreman za poetak dana. No kada sam ga susreo tjedan dana kasnije njegova je kosa bila oiana. Jedne ga je noi zaustavila policija u blizini njegova doma i napala ga. Pedro je dovoljno ozbiljno shvatio njihove prijetnje da podia svoju dugu kosu i sakrije ostatak ispod bejzbolske kape. Desetak godina ranije nalazim se u Larry's Hideawayu, tada centru punk scene Toronta. Naslanjam se na zid, lagano ispijajui pivo i promatram grupe dok sviraju. Mjesto je prilino popunjeno i zrai osjeajem koji volim: nain na koji se ljudi odijevaju, odrjeitost grupa koje nastupaju. Osjeam da me ljudi promatraju. Ima ponekih sluajnih pogleda sa strane, koji nisu neprijateljski. Ipak, vrlo sam svjestan da ovdje znaju da sam gay. Teko je odvojiti uobiajeno oklijevanje prihvaanja nekog novog od onoga to bi moglo biti homofobija. Kasnije sam u asopisu Maximum Rock 'n' Roll proitao da hardcore scena
178

ovisi o sudjelovanju. Ako ovo itate dio ste toga, rekao je kolumnist. Bio sam zahvalan na pozivu, no trebalo mi je nekoliko godina da zapravo ponem sudjelovati, osim povremenog kupovanja ploa i fanzina. Na koji nain shvaamo kulturu u razdoblju globalizacije? Nain koji predlaem temelji se na mnogostranoj etnografiji. Tonije, radi se o promatranju punka 1990-ih u Mexico Cityju i Torontu i priznanju da punkerski pokret ne postoji samo u razliitim krajevima nego i kao mrea fanzina, DIY (do-it-yourself = uradi sam) nakladnika ploa i poprita izmjenjiva mrea koju obiljeava grupa na turneji. Etnografija oznaava, onako kako je ja shvaam, povezivanje s ljudima, sa svim uobiajenim nejasnoama, potekoama i radostima prijateljstva. Problem je kako pisati o takvim vezama. Ne radi se samo o istraivakoj etici i osjetljivosti na politike okolnosti. Teko je pronai pravi nain pisanja. Ne radi se ovdje samo o obazrivosti prema ljudima, ve i o smjetanju veza, scena i gradova u globalni kontekst. Niti jedan antropolog ne razmilja o tome da ljudi ive u zabaenim selima. Sve zajednice postoje u sloenim vezama s veim sustavima, a te povijesne svjetske veze nisu izravno poznate (Marcus i Fischer, 1986:77-110). Drutvene znanosti i statistiki podaci mogu donekle pojasniti vee sustave, no u konanici postoji potreba za teorijom, idejama o sloenim globalnim sustavima u koje bi pisac trebao smjestiti zajednice i scene, a teorija nikada nije ni najmanje pouzdana jer budunost nikada nije u potpunosti predvidljiva. El Tianguis del Chopo i Tko je Emma Svake se subote gomile djece sputaju na otvorenu trnicu u blizini eljeznikog kolodvora u Mexico Cityju. Nema u tom nita neobino. Uline su trnice sastavni dio ivota u Meksiku, mjesta gdje moete kupiti sve - od svjee iscijeenog naraninog soka do novog para cipela. No, El Tianguis del Chopo je mjesto na koje moete doi i zbog glazbe: heavy metala, reggaea, punka, ali ponajprije rocka. Ovdje se svira rock na engleskom i rock na panjolskom
179

jeziku, stoji u natpisu na jednom tandu. Prepuna je ulica nakrcana dvama pobonim tandovima, prekrivenima svijetloplavom plastikom, a svaki izlae kasete, CD-e, postere, asopise, majice, zakrpe, narukvice i ogrlice. Mjesto je to i za prijateljski susret, druenje i sluanje najnovijeg traa. Klinci na skateboardovima ramenima okrznu tekae dok se klinci punkeri okupljaju u velikim skupinama na stepenicama blizu kolodvora, razgovaraju i zezaju se.22 Tianguis je ustanova iji nastanak see u razdoblje prije panjolske kolonizacije u 16. stoljeu. Privremena je to trnica (u ovom sluaju tjedna), ali i vana drutvena ustanova. El Chopo posjeduje neto iskljuivo meksiko. Antropolog Guillermo Bonfil naziva to Istinskim Meksikom (prikriveni ili duboki Meksiko) te smatra da se on moe pronai kako u gradovima, tako i u ruralnim zajednicama. Bonfil je pomagao otvaranje Muzeja popularne kulture u Mexico Cityju, koji je istraio ideju Istinskog Meksika u prehrani (kukuruz, ili), popularnom govoru (s utjecajima uroenikih govora), glazbi, popularnom plesu, hrvanju, meksikim stripovima i dijelu Mexico Cityja naseljenom tradicionalnim radnikim staleom. Kao jedan od najcjenjenijih meksikih antropologa, Bonfil je veoma svjestan regionalnih i etnikih razliitosti Meksika. Istinski Meksiko nije dokazivanje prvobitne kulture ili identiteta. Intervencija je to u politike rasprave o meksikom narodu. Bonfil se zalae za uroeniku drutvenu ekologiju protiv slubene 'prividne zajednice' Meksika kao nacije u razvoju, protiv vrijednosti globalnog kapitalizma i NAFTA-e (dogovor o slobodnoj trgovini izmeu SAD-a i Kanade koji je stupio na snagu 1994.). Zalaganje za Istinski Meksiko politika je intervencija protiv razvojnih planova meksike vladajue elite. Bonfil smatra da opinske samouprave trebaju imati politiku mo u izboru onih elemenata stranog porijekla koje ele prihvatiti, a koje odbaciti. Tianguis del Chopo poprite je borbe. Stvoren je u muzeju El Chopo kojim upravlja UNAM (najvee meksiko sveuilite), smjetenom u trgovakom predjelu radnike klase u sreditu Mexico Cityja. Mali je muzej, sa svojim modernistikim eksterijerom od lijevanog eljeza, bio popularan meu
180

naratajima meksike djece zbog kostura dinosaurusa. Zapoevi s radom ranih 1980-ih, muzej je promijenio svoje usmjerenje i zaposleno je novo osoblje koje prireuje umjetnike izlobe, predavanja i ostala kulturna zbivanja. Kako punk pria svoju priu, 1980. godine, za vrijeme jedne izlobe povezane s punkom, otvorile su se uline trgovine. Izlobe o punku prikazivane su u samom muzeju. Lokalno stanovnitvo i obrti alili su se pa je trnica pomaknuta i u konanici smjetena na dananje mjesto, u tihu, mirnu ulicu pokraj eljeznikog kolodvora. U poetku je na trnici bilo estih policijskih racija pod izlikom da trae drogu. Meksika je drava uglavnom plaljiva to se tie rocka, a koncerte snano nadzire policija.23 No tianguis se, takoer, morao suiti s komercijalizacijom. Nakon 20 godina postojanja dobro je organiziran (s vlastitim osiguranjem), a punk ini vrlo mali dio njegova podruja djelovanja. Danas je ak uvrten u trendovske turistike vodie poput Prostranog Meksika, prirunika sveuilita Berkley (Tyler i Miller, 1994:86). Usprkos tome, tianguis je jo uvijek vano okupljalite punkera. Oni dolaze kasno poslijepodne kada trnica ve utihne i posjeuju nekolicinu punkerskih tandova koji nude informacije o dogaanjima. Ponekad dijele veliku bocu piva u nekom od malih barova u ulici ili odlaze u skupinama na neke od priredaba u udaljenijim i siromanijim dijelovima grada. Ovakve bitke zbog javne kulture svojstvene su dananjoj meksikoj politikoj kulturi. Trgovina Tko je Emma otvorena je u Torontu u ljeto 1996. Nalazi se ulici pokraj trnice Kensington, a u njoj rade punkeri-volonteri. Prodaju se ploe, fanzini i knjige, a moete dobiti i kavu te veganske kolae. Ispred trgovine nalazi se izletniki stol koji je popularno mjesto za druenje. Trgovinu vodi skupina volontera, a naziv je dobila po anarhistkinji Emmi Goldman koja je ivjela u oblinjoj ulici 1920-ih i 30-ih, nakon to je izgubila ameriko dravljanstvo (Donegan, 1985:124). To je podruje Toronta tada naseljavala idovska radnika klasa. Danas su sinagoge gotovo prazne. Sljedei val doseljenika stigao je iz Portugala i isto je podruje postalo trnica voa i povra s barovima, restoranima te ostalim opskrbnim trgovinama za radine
181

portugalske doseljenike obitelji. Na trnicu prodire i kinesko stanovnitvo i neke od trgovina voa i povra sada vode kanadske obitelji azijskog porijekla. Noviji valovi doseljenika koji imaju male obrte ukljuuju one iz Indije, Meksika i Irana. Trnica je u mnogoemu svijet u malome koji simbolizira kanadsko drutvo: odbaeno uroeniko stanovnitvo te povijest mnotva doseljenika. Trnica Kensington je i dom torontskih punkera, poevi od 1980ih. Ja sam jedan od onih koji su pokrenuli trgovinu Tko je Emma. Moje se volonterstvo uvelike temeljilo na iskustvu aktivista za prava homoseksualaca u 1980-ima. Bila je to otvorena skupina volontera: svatko se mogao pridruiti. Osim odraivanja etiri sata tjedne smjene u trgovini, volonteri su se prema vlastitom odabiru mogli pridruiti radnim skupinama koje su naruivale ploe, knjige ili fanzine. Ostale su skupine vodile brigu o financijama i obrazovnim radionicama. Svaka radna skupina ima obavezu okupiti se jednom mjeseno na glavnom sastanku. Odluke se donose suglasno, a svaka skupina ima pomonika koji je, to se glavnih sastanaka tie, uvijek ena. Iako utemeljena na punku i hardcoreu 1990-ih, trgovina Tko je Emma nastojala je prihvatiti i one koji ne znaju mnogo o grupama koje se bave tom vrstom glazbe. Imali smo i feministike knjige, postere, predstavljali enske grupe u posebnom izlogu, a od samoga poetka ponedjeljkom su u trgovini radile samo ene. U roku od jedne godine od pokretanja, rad trgovine pokazao se prilino korisnim. Trgovina je bila otvorena svih sedam dana u tjednu, a radnici su savjesno radili. Velika je potranja vladala za knjigama i ploama i inilo se da prodajemo dovoljno kako bismo pokrili trokove trgovine (ali ne vie od toga). Odravali smo radionice o svilotisku, podeavali ton u klubu, reklamirali razna zbivanja i politike teme poput pokreta MOVE (pokret Amerikanaca afrikog porijekla). Naa knjinica i info-trgovina nikada nisu u potpunosti zaivjele iako su nae oglasne ploe uvijek bile pune i ljudi su uzimali letke lijevo od prozora. Potekoe oko projekta Tko je Emma bile su povezane s napetostima izmeu mladih koji su sluali hardcore i uglavnom ih je zanimala glazba te onih
182

ostalih anarhistikog i feministikog stajalita. U trenucima kada se donosilo praktine odluke, primjerice, treba li poveati cijene ploa, problema nije bilo, no postizanje suglasnosti pokazalo se nemoguom misijom kada smo govorili o politikim pitanjima. Skupina bi se zbog predvidljivih stajalita razdvojila na punkere i anarhiste. Najvei je problem tijekom prve godine projekta bio treba li nabavljati straight edge glazbene sastave koje su protive pobaaju. Mnoge ene i punkeri anarhisti nisu eljeli prodavati njihove ploe, no punkeri koji su manje politiki orijentirani protumaili su taj potez kao napad na punk glazbu i slobodu izraavanja. Najvea je zapreka tijekom prve godine projekta Tko je Emma bila naa nemogunost da postignemo suglasnost oko ovog problema. La Tocada/Priredba Priredba (la tocada) glavni je nain izraavanja hardcore kulture u Torontu i Mexico Cityju. Biti punker znai odlaziti na razne dogaaje a u Meksiku sudjelovati u el slamu. U oba se grada ulaznice za takve dogaaje naplauju po niskoj cijeni, a snaan se otpor prua komercijalizaciji scene. Grupe koje zahtijevaju jamstva i ele zaraditi na ovakvim dogaanjima nisu nimalo omiljene. Od organizatora se oekuje da pokriju trokove ovakvih priredbi, ali ne i da osobno zarade. Grupe i organizatori cijenjeni su i popularni zbog napora koje ulau. Sustav je to meusobnog pomaganja iji je cilj razvoj uspjene scene. Srpanj je 1994. Organiziran je koncert u izgraenom, ali siromanom predjelu koji se nalazi na breuljcima blizu junog dijela Mexico Cityja. Putujem ondje najprije podzemnom eljeznicom, a potom autobusom sa esnaestogodinjim meksikim punkerom koji trenutno ivi na ulici. Dogaaj se odvija pokraj kue, na ravnom dijelu koji podsjea na maleno koarkako igralite. Kua ima zemljani pod, a cerada titi opremu i dio publike od popodnevne kie. Nalazi se ovdje oko 150 punkera, a ulaznica se prodaje na uskom ulazu po cijeni od 12 pesosa. Grupe dobivaju samo hranu i novac za pokrivanje putnih trokova.
183

Razglas je dobar. Na dogaanjima poput ovih sve grupe obino rabe istu opremu. Tu su jedni bubnjevi, jedno bas pojaalo te jedno pojaalo za gitaru. Veina grupa koristi ak i istu elektrinu gitaru i bas. Desviadosi su vrlo popularna grupa. Podsjeaju me na punk u Londonu 1977. ak imaju i pjesmu 'nema budunosti' No hay futuro, no hay solucon. Svia mi se grupa Ley Rota (Prekreni zakon) koji su otkaeni punkeri i sviraju dobre brze pjesme. Grupe Vomito Nuclear i Estrudo sviraju brzi openiti hardcore. Ima ovdje mnogo politikih oitovanja i tekstova pjesama. Pjesme govore o kolovanju, nezaposlenosti, policiji i vojsci postoji ak i jedna zabavna pjesma o Boiu. Ovaj je dogaaj organiziran u vrlo zabaenom, siromanom predjelu. Neki meusobno dijele novac i kupuju industrijski alkohol koji zatim razrjeuju vonim napitcima u boci. Ostali ostaju vjerni pivu koje su takoer kupili u oblinjoj trgovini. Dosta je onih koji umrkavaju ljepilo. Mlada punkerica na glas ita pismo o nekome tko je bio napadnut proli tjedan. Mnogi se potpisuju. Trai od mene da se potpiem iako nisam Meksikanac. Prilazi mi Luis i razgovaramo o punku u Meksiku i Kanadi. On je malo stariji od veine koja se ovdje nalazi, svira u svojoj grupi i studira drutvene znanosti i politiku na fakultetu gdje nema kolarine. Nakon razgovora odlazimo u razgledavanje te me Luis upoznaje s mnogo ljudi. Jedan od njih je s Kariba i afrikog je podrijetla. Neko je vrijeme ivio u Montrealu i savreno govori engleski. Sada poznaje sve, govori Luis. Ovako neto nije mogue na nekom koncertu u Kanadi. Meksiki punkeri ne pljeu ve ine energian krug (el slam) za grupe koje vole, a zahuktavanjem dogaaja poinju skakati i podizati ruke u zrak. Energinost tog kruga u skladu je s tempom pjesme. U tom krugu nema ena, a ni ja ne sudjelujem. Luis me zadirkuje zbog toga: Jesi li punker ili ne?, govori mi. Kanadski punkeri ne ine vie esto ovakve krugove. Ovo podsjea na Kaliforniju sredinom 1980-ih. Kasno poslijepodne prelazi u predveerje pa pogledavam ispod cerade na treperava svjetla kuica sagraenih na okolnim breuljcima.
184

U Torontu se mnoge priredbe odravaju u predgraima s modernom hardcore scenom. U sreditu su Toronta dogaaji organizirani u klubovima ili restoranima gdje je scena vie punkerska: ljudi imaju udne frizure, odijevaju tamnu odjeu sa iljcima i zakrpama. Vie je to scena za opijanje. Hardcore priredba u predgraima organizira se u unajmljenoj dvorani, sportskoj dvorani YMCA-a ili u podrumu Ujedinjene Crkve. Ove je prostore prethodno potrebno dogovoriti (moe biti od pomoi imate li roditelje u crkvenom odboru), a najamnina od 250 $ za jednu no nije mala. Pored toga, trebate i razglas. Neki ga prostori imaju, a ponekad ga morate unajmiti ili nabaviti putem dobrotvornih priredbi. Taj je prostor privremen, dogovoren i nadzire se. Alkohol i cigarete nisu dozvoljeni. Prostor se lako moe izgubiti zbog grafita u javnom WC-u ili ako je netko uhvaen da pui doint. Ali ovdje se u veini sluajeva radi o mladim ljudima koji ne piju. Mnogi su straight edge orijentirani i njihov je stil vie skejterski nego klasian punkerski. Veina je odjevena u iroke hlae i prevelike majice s logotipom underground grupa ili politikom porukom (esto veganskom). Neki katkada nose majice s radnog mjesta (koje nisu njihovo vlasnitvo). Ima tu mnogo lanaca na lisnicama od kojih su neki moderno dugi. Kosa je obino kratka, ponekad izbijeljena, rijetko kada obojena. Traperice, kone izme, mohikanska frizura i majice na kratke rukave za bendove poput Sex Pistolsa ne odraavaju pravo znaenje ove scene. Na ulazu se nalazi stol natrpan prijateljima onoga tko organizira priredbu. Platite ulaznicu i dobivate tambilj na ruku. Njena cijena obino iznosi 5 $, osim ako ne postoji opravdani razlog (kao to je nekoliko putujuih bendova koje treba platiti). Organizatori ne smiju zaraditi postavljanjem same priredbe. Domae grupe mogu oekivati zaradu od 50 $-100 $, dok se oni putujue mogu nadati zaradi od 100 $ - 200 $, ako je priredba uspjena. No, ponekad grupe zarade mnogo manje. Cijeli se sustav zasniva na povjerenju. Oko dvorane se nalaze stolovi gdje grupe prodaju svoje kasete i ploe, a u ponudi se mogu nai i majice od svilotiska i zakrpe. Majice su esto reciklirane, otkupljene za funtu od trgovina Goodwill. Moe se tu nai i poneki natpis o pravima ivotinja ili
185

pak onaj s obavijestima o antirasistikom pokretu. Katkada trgovina Tko je Emma postavi stol s glazbenim ploama i knjigama, a na zidu se nalazi stijeg s njenim znakom. Na programu je pet grupa. Gotovo svaku ine mladii od 17-23 godine starosti, uglavnom bijelci. Vei dio publike takoer je bijele boje koe. Neke grupe posjeduju skupu elektroniku opremu za bubnjeve koji kotaju 3000 $ mnogi su uli. Svaka grupa koristi vlastitu opremu. Povremeno e neka grupa posuditi drugoj bas pojaalo ili bubnjeve, no takvo to zavrava posebnim izraavanjem zahvalnosti. eljeli bismo zahvaliti Ianu na organizaciji ovog dogaaja i Shotmakerima to su nam dopustili da koristimo njihove bubnjeve. U sluaju puknutih ica na gitari za vrijeme nastupa, pomo je obostrana. Ima li netko icu vika? Ovo e trajati samo minutu. Uspjena priredba zahtijeva nastup popularnih domaih grupa. Putujue grupe ne privlae mnotvo ako nisu vrlo popularne, ali zarauju vie kako bi pokrile svoje putne trokove. U publici su uglavnom deki (moda 80 %) koji su vrlo mladi. Samo aica ljudi starija je od 25 godina. Grupa nastupa tono ispred publike i oekuje se da e se druiti s publikom prije ili poslije nastupa. Publika uglavnom stoji na mjestu i pomalo se kree u ritmu glazbe. Tu i tamo se nae manji krug onih koji bre pleu, no 'ivahniji ples' se promatra s prijezirom. Takvo neto se radi u glazbenim spotovima ili na komercijalnim rock koncertima. Sigurnost i potivanje tueg prostora od velike su vanosti. Svatko se ima pravo dobro zabavljati. Scena se naglo mijenja. Nakon dvije-tri godine jedna grupa kolaraca iz predgraa zamjenjuje drugu. Lica se mijenjaju. Grupe sviraju prilino glasno, a vrlo malo njihovih lanova ili ljudi iz publike koristi svijetlo obojene slualice kako bi ublaili tetan utjecaj decibela. Grupe nastoje zvuati prilino slino te slijede ogranien broj stilova. Od pet ili est grupa koje nastupaju na svakoj priredbi, jedna ili dvije mogu biti dobre. Sposobnosti grupe mogu biti ograniene, one mogu biti nedovoljno uvjebane ili pak zvuati vrlo slino. Tekstovi pjesama su vrlo pjesniki i nejasni. Ovo je podruje Ema, vrste punka koju su utemeljile grupe Rites of Spring i Fugazi. Pjesme iji su tekstovi politiki obino se bave
186

ve istroenim temama poput prava ivotinja, protivljenja silovanju i nasilju. Priredbe su katkad humanitarnog karaktera za pomo enskoj autonomnoj kui (vjerojatno najpopularniji povod), promicanje prava ivotinja, antirasizma, pomo drutvenoj zajednici, projektu Hrana, a ne bombe, ali nikada vie od toga, u izriito politikom smislu. Nikada nema dobrotvornih priredbi za potporu radnicima u trajku, politikim zatvorenicima ili drutvenim i anarhistikim organizacijama. Prijatelji se esto zagrle pri susretu, to ukljuuje mladie i to je prilino svjesno napredna spolna politika. Tu je pak i nekoliko homoseksualaca i oni gotovo nikada ne pronalaze partnere na ovoj sceni. Zagrljaji i pozdravi su od emocionalne vanosti. Ponekad se moe uti pria o izostanku emocionalnog ivota kod kue rastavljeni ili prezaposleni roditelji, nedostatak komunikacije i razumijevanja, bolne primjedbe brae i sestara. Dvije snimke: Massacre i Shotmaker Dananje sjevernoamerike hardcore grupe uglavnom izdaju ploe od sedam ina, to rade sami, ili plou izdaje mala diskografska kua koja je esto u vlasnitvu prijatelja. Svaka od tih ploa prodaje se po cijeni od 3 $, ponajvie na koncertima, ali i potanskim narudbama te zamjenama s ostalim malim diskografima. Grupa je plaena po broju prodanih ploa, koje mogu prodavati na koncertima. Prvi otisak obino iznosi 1000 primjeraka i taj se broj ploa lako prodaje u podzemlju. Sljedei otisak donosi vie novca. Grupe katkada izdaju demo vrpce, no u veini sluajeva ploa od sedam ina nakon nekog vremena postaje album od 12 ina. U Meksiku to nije mogue. Tamo grupe obino izdaju kasete. Meksika grupa Massacre ima kasetu koju je izdala diskografska kua Rock and Rollo Circus iz Mexico Cityja. U posveti stoji: Ova je ploa posveena svim rtvama palim 2. listopada 1968. na trgu Tri kulture. Svim nestalim osobama koje su zlostavljane zbog svojih naela
187

slobodne volje. Zatvorenicima savjesti koji su zatoeni pod lanim izlikama. Radnicima koji su svakodnevno iskoritavani. Studentima... i svima koji tragaju za slobodom. Naslovi pjesama jednako su politike konotacije: STRANA 1 Jedan dan u Pekingu Toliko dana, toliko godina Pokvaren sustav Narodna vojska Kapitalistiki kriminal Muenja Masakr Izbori rtve poroka Jad

Ne slaemo

Koru

Massacre sviraju brzi hardcore. Ritam bubnjeva je odmjeren, gitara i basovi jednostavni su i brzi, glas pomalo neugodan, ali tekstovi pjesama su razgovijetni. Zvuk je jednostavan i ugodan: prilino svojstven onom koji moete uti na punkerskim priredbama u Mexico Cityju. Ovo je tekst jedne od njihovih pjesama:

Korumpira

(Nema vie

Korumpira

Lopovi i ub

Misle da im

Zlostavljati

Nisu oni ni
188

A mataju o

Ne korump

Oni su stva

Gnusni kao

Sa svojim u

Kojeg nadz

Oni rastjera

Koji protes

Ne korump

(Nema vie Nisu sve meksike grupe ovako politike. Ne zvue svi upravo ovako. No poteno je smatrati ovo tipinim primjerom hardcorea Mexico Cityja. U meuvremenu, u Sjevernoj se Americi i Kanadi punk razvio u nekoliko razliitih glazbenih podvrsta i scena (Profane Existence I, 1997; O'Hara, 1995; Lahickey, 1998.). Neke su grupe u Washingtonu, pod utjecajem drugih grupa poput Fugazija, usporile sa svojim radom i postale glazbeno sloenije, a tekstovi njihovih pjesama nejasni i osobni. Ono to Emo razlikuje od ostalih vrsta punka pjesme su u kojima se tempo i po nekoliko puta izmjenjuje. Spori se dijelovi pjesme odjednom prelamaju u brze i duboke ritmove. I dok je spolna politika veinom mladia koji pjevaju o osjeajima zanimljiva (odatle naziv Emo), ene tvrde da njihovi osobni problemi rijetko dolaze do izraaja na ovoj sceni. Zvuk je esto pod utjecajem heavy metala, a ritam skladan na nain koji potie stvaranje energinih krugova plesaa, koji katkad znaju biti prilino nasilni. Veina pripadnika ove scene vegetarijanci su i vegani te podravaju prava ivotinja. No posljedica toga moe biti isticanje ednosti. Straight edge
189

grupe mogu biti konzervativne i nacionalistiki orijentirane. Neke se grupe protive pobaaju. Vana manjina ove scene ukljuena je u pokret Hare Krishna. Punk se u Sjevernoj Americi mijenja i razvija i u glazbenom i politikom smislu. Ne moe se pretpostaviti da je povezan s radikalnim ili anarhistikim shvaanjima. I ovdje se mnoge grupe zalau za prava ivotinja, a neki pokuavaju zauzeti feministika stajalita. Mnogi odobravaju etiku Uradi sam, ali ostalima ne smetaju velike diskografske kue. Openito, punk s tekoom nadilazi politiku ivotnog stila. Jo je tee izdvojiti neku grupu iz Toronta koja je svojstvena ovoj sceni. Scena je raznovrsnija od one u Mexico Cityju gdje punkeri imaju velikih potekoa u razumijevanju znaenja Ema. Grupa koju sam ja izabrao ne dolazi ba iz Toronta. Osnovani su u Bellevilleu i Ottawi, ali nisu imali gotovo nikakve veze sa scenom u Torontu. Ovaj primjer spretno uvodi ideju mree koja se ne temelji na samo jednom mjestu. Grupa Shotmaker imala je mnogo prijatelja u Torontu i esto je ondje nastupala. Njihovu je prvu plou od sedam ina izdao u Torontu neko tko je igrao vanu ulogu na gradskoj punk sceni. Shotmakeri su Emo. Zvuk se udaljio od brzog straight edge hardcorea grupe Massacre, a pjesme postaju sloenije i slojevitije. Tempo se kree od sporog i melodinog do brzog i veoma brzog to obiljeava glazbenu vrstu Emo. Grupa ima tri lana, a glazbeni je urednik ee gitarist, koji uglavnom svira akorde, ali i melodine taktove u nekim sporijim dionicama pjesama. Ritam bubnjeva je pravi rockerski, tempo je brz, uz gotovo neprekidan zvuk inela kako bi nastao neprobojan zid zvuka bubnjeva. Sporije dionice mogu biti jednostavnog ritma, a taktovi basa su melodini, gotovo prekriveni snimljenom mjeavinom zvukova. Vokal je obino glas mladog mukarca, a zvui kao nesretan uzvik. Ponekad je bubnjar back-up vokal. Snimljeni je zvuk neprobojan, pregrub da bi bio indie rock, ali su neke pjesme prilino melodine. Ovo je tekst jedne od pjesama grupe Shotmaker, koja se nalazi na njihovom albumu The Crayon Club to ga je na vinilu izdala jedna manja, ali dobro ureena punkerska diskografska kua u Ottawi.

190

Zati

Znam

razlo

samo

vidim ini se da se tekst prenesenog znaenja odnosi na neke neizraene emocionalne probleme. Ne radi se o crnom ili bijelom: svi trebamo zatitu. Ova je tematika oito poprilino drugaija od javnih i politikih predmeta koje obrauje grupa Massacre. tovie, ovakva je pjesma prilino nezamisliva u meksikom hardcoreu. Globalne mree: Los Crudos na turneji Nije posve jasno jesu li postmodernistike teorije o globalnim tokovima (Appadurai, 1996) nune kako bi se objasnio put kojim se punk prostire po svijetu. Punk je meunarodni pokret, a kanali kojima se prostire prilino su oiti. Fanzini poput Profanog postojanja gotovo uvijek sadre lanke o scenama u razliitim zemljama kao i popise kontakt adresa. Ploe i kasete alju se potom. Punkeri piu mnogo pisama i mnogo putuju. Posjetitelji su u veini sluajeva dobrodoli i esto im se pomogne davanjem obroka i prenoita. Katkada se odravaju meunarodna okupljanja poput Encuentro Punka, odranog u sijenju 1998. u Urugvaju, koji je privukao sudionike iz Meksika i SAD-a. No najvanije se veze ostvaruju posredstvom grupa na turneji. Grupa Los Crudos, osnovana u Chicagu, 1994. je godine odradila turneju po Meksiku. Los Crudos su vrlo popularni i na 'zlovoljnoj' i na emo/straight edge sceni u Sjevernoj Americi. Sviraju brzi, estoki hardcore, a svi su tekstovi na panjolskom jeziku. Pjeva je latinoameriki uitelj i fotograf, a basist i gitarist su Meksikanci. Dijelom zbog toga to su pjesme na panjolskom jeziku, pjeva
191

je razvio zadihani stil govorenja nakon svakih nekoliko pjesama, kako bi objasnio o emu one govore. Najpoznatija pjesma ove grupe nosi naziv Asesinos (Ubojice) i progovara o nestancima radikalne mladei tijekom vojne diktature u Latinskoj Americi. Svoj su prvi koncert u Mexico Cityju Los Crudos odrali 12. srpnja 1994., a nastup je reklamiran vrlo malim brojem postera u El Chopu ili usmenom predajom. Koncert je organiziran u predgrau do kojeg se dolazi nakon duge vonje autobusom, poevi od postaje podzemne eljeznice grada La Paza. Koncert su organizirali punkeri-anarhisti kao dobrotvornu akciju za zapatistiku skuptinu koja se trebala odrati u kolovozu. Veina je ljudi plaala vreicama rie ili sapunima za skuptinu. Koncert je bio u koarkakoj dvorani, a ulaz otvoren tek toliko da se moglo ui jedan po jedan. uvari su svakoga na brzinu pretraili. Unutra se na zidovima nalazilo nekoliko velikih anarhistikih stjegova i oglasna ploa. Jedna je ena anketirala mlade o njihovih pitanjima za zapatistiku skuptinu (primjerice, pitanje obaveznog sluenja vojnog roka). Do 16.30 sati sakupilo se stotinjak punkera, a kasnije oko 250. Poslijepodne je, kao i obino, kiilo, a velika je cerada titila razglas i pojaala za gitaru od kie. inilo se da je ta pozornica otvorena za svaku grupu koja je eljela svirati. Za razliku od sjevernoamerikih priredbi, ovdje su sve grupe svirale na istoj opremi i bubnjevima. Svatko je koristio istu elektrinu gitaru i bas. Publika je bezizraajno stajala kada su svirale meksike grupe, no za nastupa Los Crudosa formirao se energian plesni krug. Meksiki punkeri ine to za grupe koje vole. Znaju tekstove pjesama s prve ploe od sedam ina. Zvuk glazbe Los Crudosa mnogo je neprobojniji od onog domaih grupa koji je uglavnom brzi straight ahead hardcore. Sve grupe najavljuju svoje pjesme na krajnje politiki nain. Ipak, dio publike uznemiren je zbog politikih monologa pjevaa Los Crudosa. Oni su eljeli plesati. Sveukupno, ovo je bio dobro organiziran koncert i politiki dogaaj. Mladi organizatori ne samo da su osigurali prostor i opremu nego i politike obavijesti, letke i vegetarijansku hranu. Mnogi su otili nakon nastupa Los Crudosa. Bilo je kasno, opet se spremala kia, a mnoge je ekao dalek put do kue kroz grad.
192

Los Crudos uivaju golemu popularnost u Meksiku. Njihov najvei koncert priredio je meksiki organizator, a promoviran je ogromnim plakatima zalijepljenima na zidove trnice El Chopo. No dolo je do prepirke zbog cijene ulaznice od 30 pesosa (oko 9 $), s obzirom da je uobiajena cijena za punk koncerte bila 10 pesosa. Mnogi si mladi tu cijenu nisu mogli priutiti. Kada su Los Crudos shvatili to se dogaa, dogovorili su niu cijenu s organizatorom. Koncert je odran u nedjelju poslijepodne, u velikoj zgradi u kojoj se nalazi bivi olimpijski bazen, to je zahtijevalo prilino jak razglas. Mnoge grupe koje su nastupile bile su poznate ve due vrijeme, a neke od njih su osuivane zbog pokuaja da profitiraju od ove scene. Na dan koncerta dogodilo se to da su od samog poetka ulaznice naplaivane po cijeni od 30 pesosa. Ali nakon to je tristotinjak ljudi platilo ulaznicu, a nekoliko bendova ve nastupilo, cijena je sputena na 20 pesosa, a oko 3.30sati na 10 pesosa. Velika grupa politiki orijentiranijih punkera ekala je dok se cijena nije spustila na 10 pesosa i tek onda ula. U tom su trenutku svoj nastup zapoeli Desviadosi i moj je prijatelj Pedro skoio na pozornicu te otpjevao njihovu pjesmu No hay futuro, no hay solucon. Grupa koja je zatim uslijedila nije bila popularna jer su bili previe komercijalizirani. Nije toliko kritizirana njihova glazba koliko pokuaj da zarade od punka. Nastupila je i vrlo zanimljiva punk grupa ija je glazba imala estok, ali nerazvijen zvuk. Kada su napokon nastupili Los Crudos pokazalo se da njihov nastup nije imao toliko uspjeha kao na manjim koncertima na kojima su svirali. Iz publike se nije uo ni amor za ponavljanjem pjesme, a manje od polovice prisutnih sudjelovalo je u estokom lupanju/el slamu. Neki su uobiajeno negodovali zbog pjevaevih politikih izjava, a puknuta je ica na gitari prekinula koncert dok je nisu zamijenili. Mnogi su od ovog koncerta oekivali brzu glazbu i dobru zabavu. Los Crudos od svog nastupa nisu zaradili gotovo nita. ini se da je organizator poprilino zaradio.

Punk 1990-ih: Domae scene i globalne mree

193

Punk postoji u obliku domaih 'scena' u razliitim gradovima kao i u obliku mrea koje prelaze granice lokalnog.24 Istraivanje o globalnim gradovima pokazuje da zajednica prelazi granice jednog prostora (Eade, 1997.). Primjerice, stanovnici Toronta mogu na znaajan nain biti povezani s Karibima. Na kraju, Toronto svake godine ugouje glavni karipski glazbeni festival koji privlai desetke tisua posjetitelja s otoka. Ovakav je tip prostornovremenskog saimanja zasigurno potpora punku u meunarodnom kontekstu koji oblikuju fanzini, naklada ploa, pisma, putovanja i putujue grupe. Vei dio punk scene (ali ne svi) pokazuje vrlo malo zanimanja za dravu pojedinog naroda te pozdravlja veze s punkerima iz razliitih dijelova svijeta. Moderna hardcore scena dobar je primjer globalnog pokreta. No, razliita gledita globalizacije ne oznaavaju brisanje aspekta drutvenog. Etnografija vie podruja predloena ovdje, dri da se moderni punk na razliite naine shvaa u Mexico Cityju i Torontu. Nijedna scena nije lokalno odijeljena. Grupa Shotmaker ne dolazi ba iz Toronta. Los Crudos predstavljaju dobar primjer kulturalnih dimenzija globalizacije i u Chicagu i na turneji u Meksiku. Usprkos tome, scena u Torontu i Mexico Cityju shvaa se prema drutvenim i politikim modelima koji moraju biti razliito teoretizirani. Punk u Mexico Cityju oito nije predmet amerikog kulturalnog imperijalizma. Ovakve argumente o meksikoj sceni iznosi i Bonfil u Istinskom Meksiku. Oni mogu imati romantiarskih primjesa, no to ni u kom sluaju nije pozivanje na prvobitni meksiki identitet. Bonfilov je rad oito politika intervencija u rasprave o Meksiku kao imaginarnoj zajednici. On se snano bori protiv stvaranja slike Meksika kao 'razvijene' nacije, protiv politikih i gospodarskih planova vladajuih u Meksiku. Izraz koji je on izmislio danas je prilino rasprostranjen u Meksiku. No koliko god se to inilo neobinim, tvrdim da meksiki punk slijedi model Istinskog Meksika. Etnografski materijal jasno prikazuje politiku koja je protiv drave i planova o njenom razvoju, kao i veliku potporu rjeavanju pitanja koja je otvorio zapatistiki ustanak 1994. Bilo
194

bi nazadno kazati da su postupci poput naplaivanja ulaznica po jeftinoj cijeni ili pak koritenja iste opreme na koncertima, protumaivi samo siromatvom i nedostatkom sredstava. Meusobna pomo i neodobravanje osobne zarade najvaniji su za subkulturu. Dok je punk u Mexico Cityju povezan (na sloen nain) s Tianguisom del Chopo, u Torontu pronalazimo primjer sjevernoamerike i europske trgovine za informiranje o punku. Tko je Emma smjeta se u anarhistiku povijest (blizu ulice u kojoj je ivjela Emma Goldman), ali i na podruje trnice koju su oblikovali narataji razliitih doseljenika koji su dolazili u Kanadu. Tko je Emma morala je donekle dogovarati prostor u portugalskom susjedstvu koje je nestajalo. Politika meksikog punka izriit je protivnik drave i vladajue politike stranke. ak i grupe koje su vrlo malo politiki motivirane pjevaju o neovjenosti policije. Politika punk scene u Torontu mnogo je neodreenija. Anarhisti ine tek manjinu hardcore scene Toronta. Pitanja politike identiteta (poput feminizma) nisu u potpunosti odsutna na meksikoj sceni, ali se u Kanadi i Americi njima pridaje najvie pozornosti. Punk scena u Sjevernoj Americi razvila se u glazbenom smislu, ali i u smislu razliitih podscena: posebice se to odnosi na razliku izmeu 'mrzovoljnih' punkera koji piju i mogu biti angairani na ulici te na Emo i straight edge scenama vie u predgrau. U Mexico Cityju nije bilo takvog razvoja. Meksiki punkeri jednostavno ne mogu shvatiti fenomen Ema. Za njih punk u glazbenom smislu mora biti brz, dubok i jednostavan. Njihov stil odijevanja ukljuuje vie 'klasian' punk sa crnim trapericama i jaknama prekrivenim zakrpama od svilotiska. A meksiki bi slam bio tipian za Kaliforniju 1985: brz, agresivan sa skakanjem u zrak i podizanjem ruku. Ovakav se nain plesa s prijezirom gleda u veini dijelova (ali ne svim) sjevernoamerike punk scene. Predmet je une rasprave, no u Torontu bi meksiki slam veina punkera smatrala neizvornim (kopiranje energinih krugova plesaa u glazbenim spotovima) kao i maistikim i nesigurnim mjestom za ene.

195

Ne trebamo se drati zastarjelih shvaanja lokalne kulture kako bismo pronali dokaze drutvene strukture i politikih borbi. Punk scene dopiru do globalizirajuih mrea, ali takoer imaju i vlastite obrasce. Los Crudos na turneji u Meksiku savren su prikaz takvih mrea. Ipak, neka druga grupa (moda ona koja radije pjeva na engleskom nego panjolskom jeziku) ne bi imala isti odjek. I koliko god Los Crudos bili popularni u Meksiku i oni su morali uspostaviti vezu s tamonjom scenom. Posljedice globalizacije zahtijevaju nove naine razmiljanja o glazbenim scenama, nove naine tumaenja etnografije, onog to je vrijedno truda: protiv uopenih verzija modernosti i globalizacije, etnografije skrivenih glazbenih svjetova. NAPOMENE 1Ovaj se lanak prvi puta pojavio u radu E. San Juana naslovljenom Working Papers Series in Cultural Studies, Ethnicity and Race Relations, a ponovno je objavljen ovdje uz doputenje E. San Juana i Alana O'Connora. 2Za brazilsko komparativno shvaanje vidi Cevasco (1998.) 3James Lull jednom je na velikoj konferenciji veselo objavio da nikada nije itao klasike poput Nastanka engleske radnike klase, E.P. Thomsona. Autor jednog drugog klasika kulturalnih studija apnuo mi je na bezlinom engleskom radnikom naglasku: Tko je E. P. Thomson? 4Za Williamsovo sloeno shvaanje 'poznate zajednice' vidi Williams (1973.), Marcus i Fischer (1986.) i O'Connor (1989.b). Temeljno pitanje tie se strategija za smjetanje ivljenog iskustva u kontekst drutvenih struktura koje nisu poznate iz svakodnevnog ivota ve iz gospodarske teorije, statistikih podataka, drutvenog istraivanja, itd. Takva se znanja uvijek osporavaju: to je
196

stvar politike rasprave. Zamislite knjigu o stanovnicima Toronta i Mexico Cityja koja ne govori samo o njihovim iskustvima (strukturi osjeaja) nego o nainu na koji globalizacija utjee na njihove ivote. Ali koja verzija 'globalizacije'? 5Kako e veza izmeu drutvene strukture i subkulture vjerojatno biti sloena, mogu ponuditi jedno iskustveno promatranje. Na organiziranom vikend okupljanju punkera anarhista u Torontu 1998. ezdesetak je sudionika sudjelovalo na nekoliko tko smo mi vjebi. Gotovo itava grupa porijeklom je iz srednjeg stalea ili poslovnih obiteljskih pozadina, ali su sami bili skloni dosezanju dna, slikovito nezaposleni ili su radili slabo plaene poslove. Gotovo nitko nije bio iz prvog narataja doseljenika, to je glavno oblije drutvene strukture u Kanadi. Razmjerna odsutnost pripadnika koji su druge boje koe iz anarhistikih i punk subkultura u Sjevernoj Americi esta je tema rasprava na ovim scenama. 6Moe se initi nepotenim optuiti Thornton zbog naina na koji drugi koriste njenu knjigu. U prvom poglavlju ona vrlo jasno istie da je svjesna razlika izmeu svog i Bourdieuovog rada. Unato tome, primijetio sam da veliki broj mlaih istraivaa prisvaja njen koncept subkulturalnog kulturalnog kapitala ne shvaajui da se na taj nain trivijalizira Bourdieuova namjera. 7Fiske je pouavao u Velikoj Britaniji i Australiji prije dolaska u SAD-e. 8Fiske raspravlja o pitanjima stalea i drutvene strukture (1994:65-67), pribliavajui se povremeno Bourdieuovu shvaanju drutvenih struktura, no u konanici odabire de Certeauovu ideju otpora u svakodnevnom ivotu. Opeprihvaenost de Certeaua i odbacivanje Bourdieua zbog pretjeranog determinizma, obiljeje je amerikih kulturalnih studija. Prvi korak koji bi trebalo uiniti jest barem proitati i na odgovarajui nain raspraviti sada vrlo opsean rad Bourdieua i njegovih suradnika.
197

9Taj se elitizam nastavio cijeli tjedan na primanju jednog nakladnika za drugim. Plenarna predavanja bila su vie slavljenje zvjezdanog statusa govornika nego li prilika za otvorenu raspravu. 10To je bila i namjera mog pregleda u O'Connorovu radu (1991.). 11Poniatowska (1996.) na zadivljujui nain opisuje tretiranje neupuenih u meksikoj politici. 12Za kritiku Tomlinsona vidi u O'Connor (1993.). 13Neobinom smatram injenicu da bi netko mogao predstaviti meksiku kulturalnu analizu, a da ne spomene sveprisutnog esejista i novinara Carlosa Monsivasa (1997.). Njegova veoma korisna povijest popularne kulture u Meksiku, ija je okosnica frankfurtska kola, takoer zasluuje prijevod (Monsivas, 1976.). to se tie Latinske Amerike trebalo je spomenuti odline radove Eduarda Galeanoa (1998.). 14U knjiarama Mexico Cityja posljednjih se godina mogu nai gomile Bonfilovog Istinskog Meksika tik uz Canclinijeve Hibridne kulture. S prilino razliitim argumentima, ove dvije knjige danas su vjerojatno najitanije knjige o kulturi u Meksiku. 15Vidi takoer Florescano (1996.). 16Jedna od najzanimljivijih kulturalnih analiza o Zapatistinu ustanku je Gilly (1998.) koja naglaava njegovu utopijsku dimenziju. Za zadivljujuu raspravu izmeu zapovjednikovog zamjenika Marcosa i kulturalnih teoretiara, vidi Gilly.
198

17Vidi, primjerice, rad Aurrecoechea i Bartra (1993.) te Bartra (1994.). 18De la Campa tvrdi da Ueni grad moe postati najspominjaniji tekst u latinoamerikim kulturalnim studijima. 19Foucault je takoer naveliko kritiziran zbog neobraanja pozornosti na mogunost otpora i pobune. 20Borbe za meksiku nacionalnu kulturu opisuju i Pilcher (1998.), Rubenstein (1998.) i Zolov (1999.). Za spolne razmirice u podinjenim populacijama vidi Stern (1995.). 21Za kritiku Canclinijeve politike i veine kulturalnih studija vidi Larsen (1995.). 22Zanimljiv opis El Chopa nudi Martinez (1992:148-164) iako je scena koju opisuje meksiki indie rock, a ne punk. Za povijest El Chopa vidi Pantoja (1996.). 23O alternativnoj rock sceni vidi Paredes (1992.) i openitije Zolov (1999.). 24U svojoj studiji o mladim bandama grada Tijuane, Valenzuela (1988.) smatra da su punkeri mnogo manje vezani za svoj drutveni kvart od cholo mladei. Ipak, mnogo punkera ivi sa svojim obiteljima, veina policijskih napada dogaa se u blizini doma, priredbe ovise o lokalnim vezama kako bi se osigurala dvorana ili koarkako igralite, a velika punk scena djeluje u Ciudad Nezi, dijelu Mexico Cityja s visokom stopom nezaposlene mladei. Nain na koji punkeri koriste prostor u Mexico Cityju protivi se prirodi modela kojeg
199

opisuju Canclini i Piccini (1993.) gdje, zbog gospodarske krize i stresa od ivota u velikome gradu, mnogi ljudi pronalaze utoite u svojim domovima, televiziji, radiju i snimljenoj glazbi.

Keyan G. Tomaselli Sveuilite u Natalu

Plavo znai toplo, crveno znai hladno: furati obratne kulturalne studije u Africi

Autorova napomena: Put i rad na terenu bili su financirani potporom za znanstveni rad Sveuilita u Natalu. Nae neoekivano privremeno boravite u Jwanengu djelomino je sufinancirao Mokala Lodge, koji je nudio funkcionalniji smjetaj po naem odlasku nego po naem dolasku sedam dana ranije. elim zahvaliti Danicu Hattinghu i svim namjetenicima konaita koji su se tako velikoduno brinuli o nama. Osjeamo se duni Wafuli i Richardu, koji su danonono radili na popravku naeg motora, te Phatudi i lanovima Sekomske kgotle, koji su se istakli meu openito beskorisnim cestovnim radnicima nastanjenima u tom naselju. elim zahvaliti Anthei Simoes, Jeffreyju Sehumeu, Gibsonu Boloki, Calebu Wangu, Chantel Oosthuysen i Johnu Williamsu na njihovom sudjelovanju u raspravama i doprinosu dijelovima ovog

200

lanka. Takoer elim zahvaliti Safaris Botswana Bound-u i obitelji Viljoen u Hukuntsiju koji su nam, kao i uvijek, velikoduno omoguili pristup svojoj vodi iz buotine i svemu to nam je trebalo iz njihove radionice. Zbog hitnih osobnih obaveza na dan naeg odlaska u Ngwatle, Gibson je morao autostopirati kui. Anthea je primijetila da smo svi oplakivali njegov odlazak. Takoer, hvala zajednici Ngwatlea na toplom doeku, spremnosti da nas udomai i razgovorima o razliitim temama od zajednikog interesa, te Robertu Waldronu na pomoi.

Pojam postmilenijski kulturalni studiji u mojim mislima izaziva sliku visokoobrazovanih znanstvenika u njihovim uredima u klimatiziranim prostorima zemalja Prvog Svijeta kako lupaju po tipkovnicama svojih osobnih raunala, esto preteoretizirajui svoje argumente, meusobno priajui na ezoterinim jezicima. Meu njima, mnogo je celebrity-akademaca koji skupo naplauju svoje pojavljivanje na skupovima i predavanjima. To su znanstvenokrati meunarodne akademokracije koji esto zbijaju ale na raun znanstvenika na terenu koji piu o svojim istraivakim iskustvima pomou tropa (figurativnih iskaza) o dolasku, raznih potekoa s okolinom i istog preivljavanja u udaljenim i esto opasnim mjestima. Kada sam birao studente za posjet zavali Ngwatlea, plutajuoj (nestalnoj) zajednici od stotinjak raseljenih Sana, Bakgalagadija, Balala i Batswana smjetenoj u pustinji Kalahari u sreditu june Botsvane, odmah sam u poetku naglasio da su temperature ekstremne, od ispod nule u zimskim noima do plus 40 Celzijevih stupnjeva tijekom ljetnih dana. Dostupna koliina vode, u bilo kojem godinjem dobu, iznosi samo pet litara na dan (za pranje, pie i kuhanje). U tom su trenutku oni manje pustolovni odustali shvaajui da je to manje od sadraja vodokotlia u zahodu. I ne samo to, tamo gdje mi idemo nema zahoda. Kako je u travnju 1995. godine moja jedanaestogodinja ker
201

odgovorila mojoj majci, koja je inae opsjednuta higijenom, na njeno pitanje hoemo li odsjesti u hotelu: Ne, kampirat emo. Njena baka je dalje ispitivala: Oh, postoji li sanitarni vor u tom turistikom kampu? Ne, Catherine joj je odgovorila, Nema kampa, a nema ni kupaonica. Oh, draga, rekla je baka, Pa kako idete na zahod? Catherine je otila do Nissan Sanija 4 x 4 i vratila se s lopatom i rolom toaletnog papira. Baka je do tada ve bila bez rijei. Ne spominjem ovu anegdotu kako bih se zadrao na nevoljama rada na terenu ve kako bih istaknuo da kada kulturalni studiji priaju o prouavanju onog to je popularno, to se uglavnom odnosi na sreene prostore, mjesta i ljude Prvog Svijeta iji dnevni luksuz istraivai smatraju normom, mada se oni nalaze s onu stranu iskustva veine svjetskog stanovnitva. Pa ak i pet litara vode koju smo prenosili unutar naeg Sanija i na naem Saniju, moe predstavljati razliku izmeu ivota i smrti. Kada smo se odvezli do lovita tijekom naih posjeta u 1994. i 1999. godini, lovci iz Ngwatlea priali su nam kako su tu i tamo skoro umrli od ei, kako su se muili da pronau plastine spremnike za vodu koje su sakrili meu drveem uz put (v. Jeursen, 1999). Tjedan nakon naeg putovanja u srpnju 2000. godine nije se moglo nai ni kapi vode u jednom od tri naselja, Ukhwi. Amber Pollock iz Safaris Botswana Bounda (SBB) prokomentirao je to rijeima: Ba kao u dobra stara vremena. Dok slavni znanstvenici rijetko doputaju da se injenice isprijee njihovim izvanredno izraenim, predivno argoniziranim i esto autoreferencijalnim argumentima, za koje se ini da u njima ponajvie plasiraju vlastitu subjektivnost i osobnost, istraivai na terenu esto su sukobljeni s nekim injenicama koje teoretiari podcjenjuju. To mogu biti neoekivani kvarovi na vozilu kada se nalazite bogu iza lea, subjekti su zajednice razorene strukturalnim i politikim uvjetima koji se nalaze izvan njihove i istraivaeve moi, istraivai studenti koji si u svojoj nemoi da se nose sa siromatvom i opom degradacijom ogromnih razmjera nepromiljeno pripisuju poprilinu krivnju za etiri stotine godina kolonijalizma. To su ti isti
202

istraivai to im nevolje uzrokuje ono to naim subjektnim zajednicama predstavlja nepojmljivu rasko. Takvo siromatvo jednostavno se ne moe saeti u jedan tekst. Glad je stvarna, neishranjenost oslabljuje, a e muna. Ovaj se lanak zato obraa kao terenski dnevnik. Prvo, elim se obratiti akademskim strunjacima koji navodno prouavaju popularno. Drugo, zalaem se za empirijski prostor u kulturalnim studijima kojim bi se odalo vee priznanje radu na terenu obavljenom u sklopu razvoja visa-vis teorija zemalja Treeg i etvrtog Svijeta u zapadnim metropoloma (Stanton, 2000). Tree, ovaj prikaz pokuava pronai mjesto u globalnom izdavatvu za razliite kulturalne studije provedene u Africi, u kojima je pojedinost jednako vana kao i teorija, u kojima je ljudsko djelovanje opisano i prepoznato (Stanton, 2000; Tomaselli, 1998; Wright, 1998). Proturjenosti su inae mnogo vee u drutvima u kojima su nesreene razvojne periodizacije uobiajene. Konano, prikaz sadri i usputne komentare na to kako globalizacija medija utjee na drutva Treeg i etvrtog Svijeta. Rad na terenu oko terenca Piem ovaj lanak dok smo etiri studenta i ja zapeli na pranom raskriju u Jwanengu, u Botsvani. U Jwaneng Motorsu rastavljaju i popravljaju mog Nissana Sanija koji nas je izdao usred pustinje. Sreom, motor je zatajio u blizini kampa za radnike na cestogradnji botsvanskog Dravnog odjela za promet, na Sekomskom raskriju. Nitko u kampu nije bio zainteresiran za na problem, pa ak i kad smo im priali na jeziku Tswana. Pokazali su nam gdje ivi mehaniar, ali odbili su nas odvesti k njemu. Studenti doktorskih studija Jeffrey Sehume i Gibson Boloka pjeice su preli etiri kilometara samo da bi

203

saznali da je mehaniar negdje drugdje. Tada su na povratku otili u jedini duan/bar u cijelom naselju i sluajno sreli jednog mehaniara sa botsvanskog Agronomskog fakulteta koji je bio u prolasku. On ih je dovezao natrag i pregledao nae vozilo, pijui pivo Castle koje proizvodi South African Breweries, etvrta najvea pivovara na svijetu u 1998. godini. Zakljuio je da bi problem mogla biti neispravna svjeica. Zatim je sa Jeffreyjem i Gibsonom otiao u svojoj Toyoti 4 x 4 slijedei pretpostavku da netko u ovom zabaenom ruralnom podruju mora imati staru svjeicu. Vratili su se nakon sat vremena s jo tri ovjeka, lanova lokalne kgotle (kgotla - vijee na jeziku Tswana), zajedno s tri stare svjeice i jo limenki piva Castle (Holt, 1998). Tri lana kgotle igrala su biljar u duanu/baru. Nitko u radnikom kampu jo uvijek nije obraao panju na nas. Jeffrey nas je podsjetio da su Botsvanci, inae poznati po svojoj mrzovoljnosti, brini ljudi, ali ne i bezbrini. Petero brinih ljudi okupilo se oko Sanijevog motora, zabavljeno i frustrirano procesom dijagnoze, dok se Anthea Simoes, studentica postdiplomskog studija, bavila izradom skulptura od pijeska, a poasni student Caleb Wang itao poeziju. Jednu trajnu sliku Afrike ine, ako izuzmemo nezgrapno natovarene krovne preke iji tereti seu do neba, poput onih na naem Saniju, pokvarena stara vozila koja uz cestu popravlja mnotvo mehaniara poetnika ije su glave istovremeno pognute ispod haube vozila. Dok sam tjeskobno zurio u motor, zapitao sam se da li to sad znai da sam i ja Afrikanac. Problem nije bila svjeica, bilo je puno ozbiljnije, kako nam je rekao fakultetski obrazovan mehaniar Phatudi. Trebala nam je vua natrag do Jwanenga. Tada smo telefonirali Automobilskom drutvu s jednog od dva telefona (koji su radili na karticu i kovanice), jedinima na ovom velikom podruju. Kako je ve pala no, depnim lampama mahali smo svakom vozilu u prolazu, od kojih su veina bili teretni kamioni s osamnaest kotaa koji su jurili transkalaharijskom autocestom na svom putu u Namibiju. Niti jedan nije stao. Na kraju nam je stao jedan dip terenac s parom umornih njemakih turista da bi nas pitali gdje bi mogli kampirati. Rekli smo im da se sljedei kamp nalazi 300 kilometara sjeverno ili
204

84 kilometara natrag te da je ovo kamp za radnike na cestogradnji, a ne za turiste. Nisu nam povjerovali i odvezli su se sporo dalje, odmahujui glavama. Mojoj jakni iz Michigana nije uspjevalo utopliti me, pa sam pustio Jeffreyja i Gibsona na ulazu u kamp da i dalje ekaju nekog iz Automobilskog drutva. Razmiljao sam o velikoj koliini odjee i obue ugurane u svaki najmanji kutak u Saniju i na Saniju. Nadamo se da emo to podijeliti siromanoj zajednici Ngwatlea i na taj nain im pomoi da otjeraju zimsku hladnou. Kombi Automobilskog drutva doao je tri sata poslije telefonskog poziva. Mehaniar Automobilskog drutva, Zimbabveanac, neprekidno je priao sa svojom djevojkom na svom slubenom mobitelu veinu dvosatnog puta natrag do Jwaneng Motorsa. Moda sam zato morao platiti preveliku cijenu za vuu. (Pogreno su mi rekli da u moi dobiti natrag dio tog novca od Automobilskog drutva u Junoj Africi.) Inzistirao sam da se Sani parkira tamo gdje ga mogu nadgledati radnici s benzinske stanice, budui da je bio do grla nakrcan iznutra i izvana. ovjek iz Automobilskog drutva kazao mi je da se ne brinem, da tu nema kriminala. Kao pravi Junoafrikanci, posumnjali smo u to. Sedam dana poslije, napustili smo Jwaneng, a da nam nijedan predmet nije nedostajao. To podsjea Jeffreyja, Gibsona i mene na zgodu kada smo u lipnju 1999. godine naili na prevrnuti kamion s osamnaest kotaa koji je prevozio namjetaj na transkalaharijskoj autocesti u Ghanzi. Pastir stada koza koji je prouzroio da kamion skrene sa svog puta nije imao pojma, a jo je manje brinuo oko toga da su nesreu skrivile njegove ivotinje koje su prelazile preko ceste bez obzira na nadolazei promet. Nastavio je kao da se nita nije dogodilo. ivot brzim tempom jednostavno se nije slagao s njegovom svakodnevnom pastirskom egzistencijom. Namjetaj koji je ispao iz kamiona i dalje je leao kraj njega kada smo tuda proli tjedan dana poslije. Neobino skup i zaputen Mokala Lodge u blizini autoservisa gdje smo odsjeli moe se pohvaliti najsuvremenijim tuevima i slavinama koje su loe postavljene, a esto i na krivi nain. Plavo ponekad oznaava toplu vodu, a crveno hladnu. Jedan od javnih telefona koje sam vidio na Johannesburkom
205

meunarodnom aerodromu u listopadu 1999. godine prepoznavao je telefonsku karticu kao kovanice, a kovanice kao telefonsku karticu. Dosljednost ne postoji. To je jo jedna od osobina Afrike: zapadna znaenja odreena konvencijom esto su obrnuta ili potpuno pobrkana. Rad na terenu smjeta te na jedan novi poetak: nita nije kakvim se ini. To se dogaa djelomino zato to radnici koji postavljaju vodovodne instalacije, telekomunikacije i elektrine ureaje nemaju prilike isto to i koristiti ili pak ne razumiju boje i simbole Zapada, a djelomino i zato to je kartezijanska logika esto prevladana domaim nainima razmiljanja, koji poivaju na krunim i nelinearnim obrascima (Masolo, 1994; Shepperson i Tomaselli, 1999; Tempels, 1959). Sudar tih razliitih naina razmiljanja vie puta zna imati bizarne posljedice, koje nisu lako shvatljive nijednom od sudionika sukoba. Jeffrey nas podsjea da model za kodiranje i dekodiranje Stuarta Halla (1981) ne vrijedi mnogo u takvim uvjetima, a posebice u pogledu ontologija etvrtog Svijeta. Novi upravitelj South African Lodge-a i njegova djevojka, koji su u Jwanengu tek 4 dana, pokuavaju obnoviti hotel vratolomnom brzinom. Popravljaju vodovodne instalacije, osposobljavaju TV prijamnike, dovode vrt u red, iste te odravaju sastanke u kojima uvjeravaju konobarice da moraju biti ljubaznije. Usluga postaje sve loija iako nam na recepciji govore kako je konaite orijentirano zadovoljstvu gostiju. Upitao sam kome pripada vani parkirani Mercedes. Odgovor je bio: Vlasniku. Njemu ne ide loe ak i kada konaitu treba vea obnova i obuka namjetenika. Upravitelj se saalio nad nama, a i zato to smo svo petero dijelili jednu dvokrevetnu sobu, odluio nam je naplatiti za samo dvije osobe dnevno. Svaki dan je poput lutrije, valja vidjeti kojih e se dvoje od nas kvalificirati za hotelski doruak, koji nije bolji, ali je daleko skuplji od onog u mjesnim krmama u trgovakom centru na drugoj strani ceste. Jedno pitanje u upitniku u konaitu glasi: Da nismo jedini restoran u gradu biste li se vratili na temelju ovoga to smo Vam danas pripremili? Cijenimo upraviteljevu velikodunost i obeajemo mu da emo njemu i njegovom konaitu odati priznanje u naim lancima i tezama.
206

Umjesto da razmiljamo o naim praznim elucima dok Sanija rastavljaju u autoservisu, odluili smo pomoi dvojici mehaniara. Na poetku me odmah zabrinulo to to su od mene zatraili moj alat, jer njihov naime ne odgovara motoru sa est cilindara. Naknadno smo saznali da nitko od njih jo nije radio na tako velikom motoru i da su imali pojma o tome to rade otprilike koliko i mi. Motor je postupno rastavljen na tri razliita mjesta: u vanjskom dvoritu, u vanjskoj radionici, te konano, u samom autoservisu. Moj odjednom prazan akumulator prikljuili su na drugo vozilo koje pripada nekom policajcu, no rekli su nam da e nam ga vratiti kasnije. Nikad nam ga nisu vratili. Dijelovi motora raireni su u krugu polumjera veeg od 25 metara. Gdje e to sve zavriti? Dva su dana trebala za dijagnozu problema: oteenje ventila uzrokovano ispadanjem novog novcatog zupastog remena. Promrmljao sam u bradu neke nepristojne rijei na raun skupe kompjutorizirane i automatizirane stanice za servis u Durbanu koja ga je montirala. Jo je jedan dan otiao na dobavu rezervnih dijelova iz najrazliitijih mjesta i gradova, pa jo dva dana na ponovno sastavljanje motora. Poeli smo se pitati hoemo li ikad stii na nae odredite. Tako smo u Jwanengu poeli traiti pojedince sa khoisanskim obiljejima. Jedna ena koja radi u konaitu uvjeravala nas je da ona od tu potjee, da je ona Tswana (U Botsvani sa Sanima postupaju kao s graanima drugog reda) (The International Work Group for Indigenous Affairs, 2000). Na recepciji konaita nalazi se kalendar sa slikama razliitih botsvanskih predsjednika. Sretna djeja lica oslikana u jednoj boji omeena su oblikom drave Botsvane s natpisom koji kae: Ona su naa budunost. Sliica predsjednika Billa Clintona kako stoji u kamionu za safari na movarama Okavango pokazuje kako je vie zauzet ljutnjom zbog prisustva fotoaparata nego promatranjem slonova iza sebe. On nije prosjean turist. U ovu rajsku zemlju turisti dolaze vidjeti slonove, a ne fotoaparate. No Clinton dolazi vidjeti fotoaparate. Kalendar, koji je izdalo kemijsko poduzee, zbija alu i sa slikom skupine golih Bumana u plesu, iji naslov kae Tradicionalni ples. ( i) Zar je to najblie to emo prii Sanima? Tada je Anthei mjesna frizerka ispriala o
207

eni koja je jednom koristila njene usluge i naglaavala da je Bumanka. Pokazuje li takva reakcija politiku identiteta u Botsvani? Razmiljali smo da popriamo s radnicima zaduenim za pranje auta u radionici koji imaju neke osobine Sana. Gradimo li kule u zraku? Ili samo pokuavamo stvoriti predmet naeg istraivanja? Naposljetku, moda ak i uspijemo opravdati nau potporu! Priao sam studentima o knjizi naziva The innocent anthropologist (Neduni antropolog) (Barley, 1983) u kojoj autor pie o svom jednogodinjem sukobu s birokracijom oko ishodovanja dozvole da proui jedno zabaeno selo u Kamerunu. Nikada nije stigao u to selo. Kako e to objasniti ljudima koji su mu pruili novana sredstva? Pria nam je posluila kao lano olakanje. Mi zapravo moramo doi do Ngwatlea, gdje smo prethodno bili ve dva puta (Boloka, 2001; Jeursen, 1999). Zato smo odluili napisati ovaj lanak kako bismo opravdali moju potporu za znanstveni rad u nadi da emo na kraju nekako doi do Ngwatlea od kojeg nas razdvaja pukih 350 kilometara. Poslao sam studente van iz konaita da se uhvate mikroetnografija trgovake etvrti Jwanenga. Caleb se bavio olfaktornom semiotikom, Jeffrey neim osobnijim, dok je Gibson pomagao mehaniarima (Wang, 2000). Tu su i dvije teme koje e zaintrigirati, ali vjerojatno i zbuniti Fakultetski odbor za vie akademske stupnjeve i znanstveni rad. Mogu li se otkria ovog prouavanja generalizirati? bit e jedno od pitanja Odbora. Odravamo seminare svakog dana u hotelskoj blagavaonici. Dok smo u Jwanengu, jedemo isto to i mjesno stanovnitvo, te na istim mjestima, na njihovo veliko iznenaenje i zadovoljstvo. Hrana je osnovna i ona ispunjava, a zato to je jeftina isplati nam se tu jesti dva puta na dan, to e smanjiti manjak novca u projektu za smjetaj i hranu. Razmiljamo da zatraimo karticu s popustima za esto ruanje. Vlasnik restorana Menoa Masweu s hranom za van nikad nije ni uo za takvo neto, ali zato ima kompjutorsku blagajnu. Blagajnica se jako mui da bi nam ispisala iscrpne potvrde koje u predati sveuilinom raunovodstvu. Mehaniarima plaamo
208

doruak i veeru. Wafula Nerubucha je Kenijac, Richard Zambijac, a oboje vrijedno i dobrovoljno rade prekovremene sate. Mediji, nogomet i digitalizacija Posebno izdvajamo dane naih razgovora s mehaniarima dok su oni radili i objanjavali nam to rade. U sobi konaita gledamo na televiziji kako junoafriki igrai kriketa i ragbija bivaju poraeni, jedni za drugima. Televizija ima snjenu sliku i neprestano gubi signal satelita to razljuuje upravitelja, patriotski nastrojenog Afrikanera koji ivi za ragbi. Od voditelja dnevnika na sva tri programa viejezine junoafrike javne televizije saznali smo da Juna Afrika nije uspjela dobiti Svjetsko prvenstvo u nogometu 2006. godine. ini se da nita ne ide onako kako bi trebalo. Nama, koji smo zapeli u drugoj dravi, Junoafrikanci se ine opsesivno zaokupljeni injenicom da njihova ponuda za svjetsko prvenstvo nije prihvaena dok vide zavjeru od strane oceanijskog izaslanika iz Novog Zelanda koji nije glasao na taj nain osiguravi da Njemaka pobijedi za jedan glas. Mediji su se neobjanjivo uhvatili tog jednog izaslanika radije no da optue veinu koja je glasala protiv June Afrike. Novozelandski ministar vanjskih poslova ispriava se Junoj Africi, dok se njegov ambasador u Pretoriji ali na uvredljive telefonske pozive. Junoafriki predsjednik Mbeki uvjerava Novi Zeland da to nee imati lo utjecaj na vanjske odnose dviju zemalja. Junoafrikanci su zatraili i provoenje meunarodne istrage. Sve ovo traje danima bez prestanka i pomalo nalikuje dosadnim i razvuenim izvjetavanjima o tijeku izbora. Rasistiki Zapad ponovno je bacio Afriku u kut, vrite junoafriki mediji (SA Loses, 2000). Predstavnik jednog junoafrikog brokerskog poduzea primjeuje kako trite negativno reagira na odbijanje junoafrike ponude za Svjetsko prvenstvo. Juna Afrika je kanjena jer je izgubila. Zapadnjake financijske institucije uvijek kanjavaju Trei Svijet zbog njegovih neuspjeha, zato to ne dodaje loptu i zato to nije sposoban da se natjee na globalnom nivou.

209

Tri dana nakon glasovanja za Svjetsko Prvenstvo, dolazi do nereda na zimbabveanskom nogometnom stadionu Harare gdje je policija pretjerala bacanjem suzavca na nekolicinu navijaa koji su bocama gaali junoafrikog igraa koji je zabio gol. Igra je prekinuta, a i igrai i gledatelji su jednako bjeali pred nastavkom ispaljivanja limenki suzavca. Zimbabveanski nogometni sudac u jednom intervjuu izjavljuje: Afrika je poput akvarija, svijet nas promatra da vidi to mu moemo dati; gledatelji su doli ovamo da uivaju u igri, a ne da se bore u ratu. Pitamo se: Bi li se ovo desilo u Prvom Svijetu? Nitko ne zna koliko je ozlijeenih. Hoe li Afrika ikada odrasti?, pita se sudac. Mi samo elimo da na motor bude popravljen. Botsvanski tisak jedva da spominje junoafriki gubitak Svjetskog Prvenstva, ali zato uzdie svoju reprezentaciju u visine zbog pobjede nad Madagaskarom. Botsvana nemu svoju televizijsku postaju, no u novinama nailazimo na oglas u kojem Botsvansko sveuilite trai profesora i predavaa iz podruja medijskih studija za stalni radni odnos. Satelitske prijenose triju programa SABC-a te M-Net-a, junoafrikog preplatnikog kanala, neprestano prekida poruka naslovljena Promjena iz analognog u digitalno. Ako sada ne nabavite Va novi digitalni dekoder u pola cijene, nakon 31. listopada morat ete platiti punu cijenu. Spikerov naglasak je junoafriki. Je li ovo imperijalizam na djelu?, razmiljam. Neki moji kolege skloniji determinizmu odgovorili bi potvrdno. Ova obavijest prekida gotovo sve vane vijesti i druge emisije kroz est dana tijekom kojih u razmacima gledamo televiziju. Produktivnost koja obeshrabruje Posuujemo kanistar jednom Junoafrikancu koji je ostao bez benzina na 30 kilometara udaljenosti od Jwanenga do kojeg je autostopirao i zatim nas pronaao u autoservisu. Radi za poduzee koje se bavi promjenom uloaka laserskih pisaa. Njegov kolega, koji ga eka u autu, izgubio je jednu nogu

210

kada ga je u vonji na biciklu udario kamion cisterna. Time je zavrila njegova karijera triatlonca. Odbacuju Wafulu do Gabaronea gdje on mora ii po neke rezervne dijelove za na motor. Gledamo Wafulu kako se s dvije glave Sanijevog cilindra u krilu sjedei na jastuku tamo gdje bi trebalo biti zadnje sjedalo odvozi u automobilu koji je sve samo ne u voznom stanju. Pitam se hou li ikad vie vidjeti svoju gotovinu i glave cilindra. Moji me studenti uvjeravaju da hou. Wafula se nije uspio vratiti te noi, vjerojatno je autostopirao natrag. Zajedno s rezervnim dijelovima on se vraa sredinom subotnjeg jutra. Moji studenti iste sve dijelove motora. Caleb se ui koristiti novu digitalnu video kameru. Neki ulini prodavai koji ne ele da ih se snima potjerali su ga. Jeffrey mi govori kako Wafula ima svoju filozofiju o autima, Botsvancima i drutvu openito; zato to smo ionako zapeli tu, trebali bismo ga intervjuirati. Wafula nam pria kako se u Jwanengu nalazi tek posljednja dva tjedna zato to je izgubio posao u Keniji, gdje je bio nadglednik za kvalitetu u postrojenju za montau vozila, iji je vlasnik praktiki opljakao Kenijsku vladu i pobjegao na Bliski istok. Tuni smo to je izgubio svoj rukovoditeljski posao u Keniji, no zadovoljni smo time to ba on radi na Saniju, posebno zato to ima diplomu iz automobilskog inenjerstva. Radio je i kao mehaniar na pustinjskim rallyjima u Keniji. Njegov je pristup deduktivan, sistematian i logian. Wafula takoer ima diplomu uitelja i za veerama nas asti priama o svojoj nesposobnosti da pie eseje od pet stotina rijei. Njegova je najjaa strana raunanje. Nauili smo poneto o kenijskom kolskom sustavu. On misli da su Botsvanci apatini i da time to zajedno sa svojim kolegom Zambijcem radi osamnaest sati na dan na mom Saniju postavlja nove standarde. Zabrinjava me pomisao da im vjerovatno nedostaje i sna i hrane. Wafula me pita postoji li u sklopu Natalskog sveuilita odsjek za uenje na daljinu; on bi htio studirati menadment jer mu je zbog toga to je samo ininjer ograniena mobilnost na drutvenoj ljestvici. Privlaimo veliku panju jo od naeg dolaska. Djeca iz vrtia u blizini autoservisa rekla su nam da im se jako svia na veliki automobil. Pokazuju
211

nam svoje automobile: volane s cijevi povezane s gumenim kotaem koji oni guraju i vuku po igralitu metonimija na djelu. Autoservis je privlaio mnogo vie muterija, to je bila posljedica velikog posla koji se obavljao na Saniju. Caleb je isto oaravao mjesne ljude; bijelac koji hoda bosonog (usred zime) djeluje egzotino, jer veina odraslih crnaca nosi obuu tijekom cijele godine. ini se da vlasniku i upravitelju ne odgovaraju profesionalnost i produktivnost dvojice mehaniara. Kasnije saznajemo da nijedan od njih nije ni zaposlen u autoservisu. Odbili su raditi za nisku plau i radije rade samostalno, koristei pogodnosti autoservisa. Kenijski upravitelj nalae mehaniarima da skrate radne sate i zakljuava im vrata svoje kue gdje privremeno ive. Jedne druge veeri, pojavljuje se u autoservisu u 21 i 30 u pidami te zahtijeva od njih da prekinu s poslom. Upravitelj ih je zaposlio da rade na njegovom autu, a ne na mom. I tako su oni u 5 i 30 sljedee ujutro popravljali njegov auto. Razmiljam o svom pravnom poloaju klijenta te hoe li mehaniarima uope biti plaeno. Sjeam sam se svog iskustva radnika u filmskoj industriji. Inicijativa najee izaziva nepovjerenje. Sredinom sedamdesetih, tajni i javni nadzor mojih dnevnih trokova, moje pote, telefonskih razgovora i kretanja nastali su kao posljedica toga to sam uspostavio mjere za tednju novca i to sam vrijedno radio po osamnaest sati na dan i vikendima, da bi pomogao novom poduzeu da stane na noge. Vlasnik je odbijao platiti svojim pruateljima usluga dok nije bio odveden na sud. Mnogo mjeseci poslije, ve se bio brzo nauio izvlaiti svoju ekovnu knjiicu na stepenicama Vrhovnog suda i potpisivati ek, odbijajui 10% na gotovinu. Na takav se nain ometaju produktivnost i zarada poduzea, dravna gospodarstva ne diu, a konkurentnost ne postoji. Je li to drugo lice poslovne prakse? Openita reakcija Afrike je da okrivi Zapad za svoju nesreu koja iz toga proizlazi, a ne sebe. Mogu li platiti servis Mastercardom? Jer ponestaje mi pula. Moje pitanje susree se s opreznim Da upravitelja autoservisa, koji me svejedno provjerava inzistirajui da u gotovini platim dijelove po koje se ilo u Gaborone, koji je udaljen 157 kilometara. Vozi nas do Prve Narodne Banke,
212

gdje podiem novac. Zanimaju ga kolarine na Natalskom sveuilitu; pokrit e trokove bratova znanstvenog magisterija iz analitike biologije. Nekoliko dana kasnije, nazvao sam telefonom svoju enu Ruth i zamolio ju da se pobrine da moja kreditna kartica ostane likvidna. Prije plaanja, svojim studentima govorim da u ja morati platiti preveliki raun za popravak Nissana. Ako moj program pokriva te trokove, tada e mi marginalna stopa poreza iznositi 43%. Hvatam se u kotac sa situacijom i plaam. Akademci su jedina skupina strunjaka u Junoj Africi koja je prisiljena plaati porez na izdatke u bavljenju svojom strukom. Neki su moji kolege na Sveuilitu u Natalu pri suoavanju s takvim dvostrukim oporezivanjem nakon 1998. godine jednostavno prestali s istraivanjima na terenu, pa ak i s onim ugovorenima. Razmiljam o gospodarskim posljedicama koje e zajednici Ngwatlea donijeti moj sljedei posjet. Ako izuzmemo filmaa Roba Waldrona (ii) (Jeursen, 1999), mi smo izmeu 1995. i poetka 2000. godine bili jedini posjetitelji nezaposlenim, raseljenim i osiromaenim lanovima zajednice Ngwatle. Spakirali smo samo dva kompleta odjee za ivot u pustinji. Rijetki redovito peru odjeu jer se voda prvenstveno koristi za pie za ljude, magarce, konje i pse. Psi su neishranjene i zlostavljane ivotinje koje se koriste u lovu. U civilizaciji, naa odjea poinje zaudarati, a posjetitelji hotela nas gledaju poprijeko. Takvoj reakciji moda pridonosi sastav nae skupine: dva bijelca, jedna bijelkinja i dva crnca. Poslovodstvo hotela u poetku nije moglo shvatiti zato smo prve noi predloili da odsjednemo u jednoj sobi, iako su sve ostale bile zauzete. Rasni i spolni sastav nae skupine upuivao je na to da smo mi zapravo dvije ili tri razliite skupine pristigle u isto vrijeme. Sljedei dio pokuava razviti teoriju koja bi objasnila ovakvu zbrku kategorija.

Teoreticizam: kritika kulturalnih studija

213

Tijekom naih jutarnjih seminara raspravljamo o dva lanka. Jedan je opsena recenzija Sensuous ethnography (utilne etnografije) Paula Strollera (1997) koju je napisao Gareth Stanton (2000), a drugi je zapravo nacrt lanka o Sanskom traganju Kanaanina Teda Chamberlina (2001) s kojim se trebamo susresti u Northern Capeu u Junoj Africi, nakon to sve obavimo u Ngwatleu. Oboje su neprijateljski raspoloeni prema teoretiarskim kulturalnim studijima. Ta dva lanka spadaju u mnotvo lanaka o vanosti antropologije u podruju kulturalnih studija, a koji se danas pojavljuju u antropolokoj literaturi i literaturi kulturalnih studija (Stanton, 1996). Neki od njih jo, usto, ispituju pretpostavku zapadnjake kartezijanske logike u prouavanju Drugog (Harbitz, 1996; Katz, Biesele, & St. Denis, 1997; Muecke, 1999; Stroller, 1984, 1992; Tomaselli, 1999a; Young, 1995). Primjetili smo da Stoller tvrdi da je on postao Drugi, dok mi tek trebamo doi do Drugaijeg (na ovom putovanju). I meu nama je Drugo (dva crna studenta) kao i europsko Isto (tri bijelca). Otuda zanimanje i zbunjenost u konaitu, krmama i oima njemakih turista pri pokuaju razlikovanja Drugaijeg od Istog. Stanton (2000) ne vidi mnogo smisla u uenju koje se odvija samo u akademskom okruenju te usmjerava panju na manje poznate, ali mnogo vanije empirijske studije onih antropologa iji je teoretski rad poduprt kulturalnim studijima: Clifford (1982), Geertz (1979), Rabinow (1977) i Bourdieu (1979). No, njihove su zakladne teorije prvobitno bile skovane u radu na terenu, izvan okruja fakulteta i Prvog Svijeta, u praini, prljavtini, zvukovima i esto odvratnim mirisima Treeg i etvrtog Svijeta, uvelike zapostavljenim od strane zapadnjakih znanstvenika u kulturalnim studijima. Najvie popularnog moe se pronai na jugu i istoku sjevernog Atlantika, gdje bogati opisi remete iste i uredne kontinuitete teorijskih gozbi kulturalnih studija (Stanton, 2000, 260.str.; Stroller, 1992). Ti znanstvenici prouavaju neeuropski svijet zbog njegove konceptualne vrijednosti, dok se istovremeni teoreticizam nekih kulturalnih studija brine da se ova u povijesti nestalna

214

dimenzija Drugaijeg izbrie iz daljnje analize u primjenama na Prvi i Drugi Svijet. Mjesta gdje obini ljudi jedva sastavljaju kraj s krajem prilagodila su izume Prvog Svijeta svojim uvjetima Treeg Svijeta. Preivljavaka mikrogospodarstva su poput ita za mljevenje u mlinu studija razvoja. Na primjer, neslubeni tandovi u Jwanengu stoje nasuprot slubenih trgovina i prodavaonica iz junoafrikih trgovakih lanaca. Ti su tandovi ravnomjerno rasporeeni du uliice, od jedne do druge strane zone poslovne etvrti, koja je na jednom kraju poinje s junoafrikom Prvom Narodnom Bankom, a na drugoj strani zavrava s benzinskom crpkom British Petrola i restoranom brze prehrane Chicken Licken pod junoafrikom koncesijom. Neslubeni tandovi pokriveni su platnom zbog hlada. Svaki se razmee velikim prijenosnim kazetofonom koji se napaja iz automobilskog akumulatora, a iz svakog treti afrika glazba. Ulini prodavai prodaju alove, remenje, jeftin nakit, torbice, kozmetiku, toaletne potreptine, sunane naoale, jakne i torbe. Pojedine se trgovine mogu pohvaliti istim izborom glazbe. Glazba potjee iz zapadne Afrike, ali naslovi su na jeziku tswana. Dok hodate uliicom, uzastopno vas bombardira razliita glazba sa svakog kazetofona. Kraj svakog su tanda parkirana kolica koja ulini prodavai koriste kao pomo u prijevozu svoje robe. Na kraju dana ona se pretvaraju u pokretna glazbena kolica dok ih ulini prodavai guraju ulicom i dalje putajui glazbu s kaseta te voze robu koju nisu uspjeli prodati toga dana prema naseljima kuica od sjajnog valovitog lima koje okruuju trgovaku etvrt. Glazba se nastavlja i nou u tim mranim nastambama osvijetljenim tek svjetlou svijea. Akumulatori se pune u autoservisu. Obavijest ispisana laserskim pisaem izvjetava vlasnike akumulatora da je odsad obavezno plaanje unaprijed radi pokrivanja trokova elektrine energije za punjenje akumulatora po koje vlasnici nisu doli zbog sumnje da su oteeni. U Accri, u Gani, vozai koji su zapeli u beskrajnim guvama u prometu mogu obaviti kupovinu iz svojih automobila zato to ulini prodavai nude svoju robu uzdu i poprijeko svih vanih prometnih putova.
215

Ovako veina ljudi u gradovima Treeg Svijeta zarauje za ivot i obavlja kupovinu. ak i Johannesburg, mini New York po arhitekturi od koje je sainjen, ima taj zain zapadnoafrikih ulinih trnica dok se njegovi ulini prodavai guraju i nateu s vlasnicima slubenih trgovina zbog toga to im ograniavaju priljev kupaca nudei jeftiniju robu. Ulini su prodavai esto beskunici i ive na ulici ili su politike i ekonomske izbjeglice iz drugih afrikih zemalja ili ilegalni doseljenici sa smislom za poduzetnitvo. Meutim, kao to je bilo istaknuto na jednom programu SABC-a koji sam gledao u Jwanengu, nova demokratski izabrana junoafrika vlada gleda na uline prodavae i beskunike kao na jednu vrstu bolesti higijenski sindrom kojim se u doba aparthejda vlada rijeila ljudi s ulice (R.E.Tomaselli, 1983) nastavlja se u postaparthejdnom dobu. Sve se mijenja, ali nita nije razliito. No, u Jwanengu nema beskunika, a ulini prodavai upotpunjuju izbor robe.

Ko maak oko vrueg teksta Studije poput ove esto je vrlo teko objaviti u asopisima iz podruja kulturalnih i medijskih studija u Prvom Svijetu. Urednici uvijek pitaju autore: emu toliko empirijskih pojedinosti? Gdje je teorija? Trebalo bi biti vie teorije. Usredotoite se na to. emu sve ovo o gladovanju i patnjama? Forma je vanija od sadraja (Stanton, 2000; Tomaselli, 1998). Moje bive studente koji sada rade u Europi i SAD-u njihovi nadreeni esto odgovaraju od navodno nevanih tema za istraivanje u Africi koje oni predlau. Tako je akademizam povezan s rasizmom i iskljuivanjem jednog od najnapuenijih dijelova svijeta iz zapadnjakih akademskih pothvata. Razmiljam o problemima koje imamo s vanjskim ispitivaima iz Prvog Svijeta. Od afrikih se doktora znanosti oekuje da e ukljuiti bogatstvo pojedinosti, opirne empirijske podatke i guste paradigmatske preglede. Odreeni prekomorski ispitivai bune se kada dobiju teze duge etiri do pet stotina stranica. tovie, oni inzistiraju na tome da su
216

premalo plaeni, a dobivaju sedam do deset puta veu plau od domaih i vanjskih ispitivaa u Africi. Meu tim krilnim igraima su ljeviari u kulturalnim i medijskim studijima, oni isti ljudi koji neprestano blebeu o demokraciji, otporu i vrijednosti borbe. Vanjska ispitivanja i evaluacija rada predstavljaju vanija ulaganja veini afrikih sveuilita. Kada sam ocjenjivao prekomorske doktorske disertacije, neprekidno sam se iznenaivao nad njihovom jezgrovitou, kratkoom te pomanjkanjem pojedinosti, potvrda, empirijskih podataka i uputa na drugi odlomak ili stranicu. One pripadaju podruju kulturalnih studija kao jedan osoban nain pisanja, no nemaju nuno i taj oblik kritike pedagogije kakav bi trebale imati da pripadaju kulturalnim studijima u Africi. One vie doprinose teoriji i raspravi nego to doprinose znanju; one se bave osobnim, a ne kolektivnim iskustvom; njihova je strategija manjkava. Sve je razliito, ali nita se ne mijenja. Na birmingemskom znanstvenom skupu Crossroads 2000. godine Larry Grossberg mi se jadao kako izdavai knjiga na engleskom jeziku nisu zainteresirani za neeuropski svijet. Tada sam rekao Larryju, a i sada govorim mojim studentima, da su James Curran i Myung-Jin Park (2000) upjeli uvjeriti ljude u Routledgeu da izdaju njihovu antologiju De-westernizing media studies (Uklanjanje Zapada iz medijskih studija). Prihvatio sam poziv na pisanje poglavlja u kojem sam trebao podastrijeti nezapadnjaku teoriju politike ekonomije. Na kraju je ispalo da je korejski suurednik preferirao to da je predmet nezapadnjaki, ali dok metoda i teorija slijede poznate zapadnjake teoretske konture. Pa ipak u neeuropskom svijetu ivi veina svjetskog stanovnitva, gdje su ak i najudaljenije zajednice pogoene kapitalizmom koji je probujao nakon hladnog rata. Studentima spominjem vlastitu knjigu Appropriating images (Prilagoavanje predodbi) (Tomaselli, 1999a), koja je objavljena u Danskoj. Ona govori o tome to znai biti afriki znanstvenik ne znanstvenik u Africi niti znanstvenik iz Afrike nego o tome to znai biti Afrikanac koji je takoer znanstvenik i pie iz afrike perspektive. Prema tome, ona govori o semiotici identiteta i o tome kako se subjektivnost
217

ucrtava u neije istraivanje, pisanje i publikacije a i iskustvo. Ona govori o afrikim susretima sa Zapadom iz afrikih perspektiva. Ona takoer govori o nainu na koji je to kriptiranje neijeg identiteta esto izbrisano u postupcima pripreme za tisak i objavljivanje, te u nainu na koji meunarodni kritiari itaju i odgovaraju na djela koja potjeu iz Afrike. Knjige iz Afrike rijetko se izdaju na Zapadu, naroito ako sadre previe pojedinosti, a primjeri nisu odmah prepoznatljivi zapadnom itateljstvu. Iako se Afrika ne nalazi u naslovu knjige Appropriating images, ona se nalazi na njenim koricama u obliku slike u kamenu u sanskom stilu, ona se nalazi na opirnim stranicama sadraja, te (zajedno s Treim i etvrtim Svjetom openito) u teoriji i ilustracijama koje su koritene. Moje afriko (a posebno moje junoafriko) prebivalite ima glavnu ulogu u sadraju knjige, primjerima u knjizi, te filmovima o kojima se raspravlja. Prilagoavanje slika moj je pokuaj da se pomirim s Afrikom, mojim Afrikancima i esto udnim, predivnim i proturjenim zgodama na ovom kontinentu. Predgovor govori o misteriju, dok knjiga govori o semiotici tog misterija i duhovnog i kulturalnog. Ona govori o pokuaju razumijevanja moi i odnosa moi te o znanstveno neobjanjivom. Ona govori o mojim iskustvima i iskustvima mojih kolega u snimanju filmova o situacijama i ljudima iji su razgovori i postignua esto nerazumljiva barem nama. Ona govori o ljudima, zemljama i jednom kontinentu, u dvostruko-tisuljetnim asimetrinim zarukama s Europom, na kojem nita nije kakvim se ini. Sve je razliito, a opet je ponekad zapravo isto no afriko Isto ponekad treba metode i teorije izvedene u Africi da bi pronalo smisao stvari, ponaanja i postupaka (Mudimbe, 1989). Iako knjiga ima dvostruki poriv semiotiku i vizualnu antropologiju moj je cilj takoer pokuaj ponovnog uspostavljanja tih dviju metoda iz perspektiva Drugaijeg, Treeg Svijeta i Afrike. Knjiga nije o Prvom Svijetu, iako ona poziva, razvija, reartikulira i mijenja metode i teorije iz tog svijeta u kontekstima Treeg Svijeta. Pozivajui se na Charlesa Sandersa Piercea (Hartshorne & Weiss, 1931.-1935, 1958), moje smo kolege i ja pokuali
218

afrikanizirati semiotiku, pronai naine njene primjene tako da se ona ne sudari s optubama za konceptualni imperijalizam. Budui da je ova reartikulacija prije metoda nego teorija, ona postaje mogua i usto izbjegava probleme esencijalizma (Shepperson & Tomaselli, 1999). Kulturalni studiji sedamdesetih i ranih osamdesetih takoer su stavljali naglasak na metodu (Willis, 1981.; Tomaselli, Tomaselli, Louw & Chetty, 1988) i predlagali strategije za nadjaavanje represije. Meutim, takav strateki poriv danas je mnogo manje primjetan unutar cijelog podruja. Koliina Afrike u knjizi od poetka je bila sporno pitanje. Ameriki izdava htio je da izbacim manje poznate primjere filmova iz Treeg Svijeta. Njihovom je recenzentu, koji je poznavao sve pojmove, izmicala afrika orijentacija. Drugi je recenzent, koji bi ak i pokupio afriku orijentaciju, bez znanja izdavaa nezgodno umro prije no to je predao izvjee. Danski izdava radio je kao razvojni antropolog u Mozambiku, gdje mu je netko provalio u terenac i odnio sve to je naao, ukljuujui i kotae. Dok ameriki izdava nije imao pojma o tome da je svijet izvan SAD-a drukiji, danski izdava bio je sasvim svjestan te razlike. Ono to je prvi vidio kao slabost na tritu, drugi je smatrao konceptualnom prednou. Knjiga je izgubila svog amerikog izdavaa i odluio sam se odrei prihoda od autorskih prava u korist danskog izdavaa. To je cijena koju sam bio spreman platiti da bih osigurao netaknutost knjige i zadrao djelo koji prouava susret Treeg i etvrtog Svijeta sa Zapadom, a ne djelo u kojem bi Zapad gledao na Trei i etvrti Svijet prvenstveno iz svojih vlastitih perspektiva. to se tie pravca pogleda, odnosi moi su se morali promijeniti. Obratni kulturalni studiji U meuvremenu, vratimo se u konaite. Vodimo raspravu o Chamberlinovom napadu na kulturalne studije, a posebno na Waltera Onga (1982). Sada se prisjeam da, iako sam se esto oslanjao na Ongovu teoriju

219

usmenosti u vlastitim analizama afrike kinematografije, zapravo mi nikada nije sjeo njegov binarni funkcionalizam (Tomaselli, Shepperson & Eke, 1999). Chamberlin je pomogao da mi sine. Naa se skupina sloila da Zapad nema niti nejasnu predodbu o tome to se dogaa u ostatku svijeta: s jedne strane je Zapad, s druge sve ostalo. Povezao sam to s nekim svojim iskustvima sa znanstvenog skupa Crossroads, gdje su ak i aktivisti na svojim sjednicama naginjali upadanju u zamke sterilnih knjikih teorija. Glavni govornik Daniel Mato (2000) na kritiki je nain poastio devet stotina i pedeset izaslanika priama o tome kako kulturalni studiji vuku mnogo due porijeklo u Latinskoj Americi nego u Europi i SAD-u, zasigurno due od birmingemske vremenske putanje. Slian je argument dala Sierra Leonian Handel Wright (1998) o kulturalnim studijima u Africi na prvom znanstvenom skupu Crossroads u Finskoj 1996. godine. Oboje su postavili pitanje: zato se pretpostavlja da su veliki zapadnjaki gurui imali utjecaj na znanstvenike s neengleskih govornih podruja u Treem Svijetu? Nakon takve promjene smjera pogleda, Mato je ispitao utjecaj tih pripadnika Treeg Svijeta na znanstvenike Prvog Svijeta. Publika se nasmijala, moda malo smetena. Jeffrey spominje video Manthie Diaware o Jeanu Rouchu Rouch in reverse (Obrnuti Rouch) (Harow, 1999). Diawara, zapadnoafrikanac koji predaje na Sveuilitu Columbia, pokuao je dati drugi smjer pogledu Rouchovog filma na Afriku. Zatitniki nastrojen Rouch poraava Diawaru u samoj Parikoj metropoli. Poput nas u Jwanengu, vraa se kui u SAD, pitajui se kako provesti obratnu antropologiju. Podsjeam svoje studente da su pod aparthejdom izvori naeg programa bili jednako afriki, latinoameriki i ruski kao to su bili i europski i ameriki. Uvjerili smo se u na dijakronijski teorijski kozmopolitizam. Sada pokuavamo razviti afrike pristupe kulturalnim studijima (vidi Critical Arts vol.13, 1999), mada dua verzija izvedena iz kulturalizma postoji jo od sedamdesetih (Sitas, 1986). Priam o izaslanici junoafrikog Sveuilita Vista, Jane Starfield (2000) koja je izlagala jedan od najboljih stratekih seminara na
220

znanstvenom

skupu

Crossroads

ijim

sam

izlaganjima

prisustvovao.

Izraavajui se rjenikom otpora, Starfield je govorila kako je dodiplomski nastavni plan kulturalnih studija razvijen na tom sveuilitu s osam kampusa kako bi pobio utjecaj aparthejdne osnovne pedagogije. Objasnila je, kako su studenti na Visti crne boje koe, u loem poloaju i odrasli s mehanikim uenjem koje gui inicijativu i svako kritiko razmiljanje. Skrenula je panju na nove crne upravitelje svuilita koji samo nastavljaju problem u nedogled. Rekla nam je kako umjesto toga obrazovanje mora poeti iz iskustva studenta. To me je oduevilo. No, tada je dodala kako e studenti itati Foucaulta i Bahtina. Razoarao sam se, ali ne i iznenadio. Na junoafrikim sveuilitima, mnotvo pripadnika postknjievnoteorijske struje predaje kulturalne i medijske studije iz svojih bjelakih, srednjeklasnih, sreenih zapadnjakih perspektiva radije nego da ukljui afrike pristupe te prljavtinu i blato tog drutva Treeg Svijeta. Predloio sam Franza Fanona (1972) i Paula Freirea (1970) kao bolje polazine toke za Vistu, budui da se njihov rad izvodi iz iskustva koje bi studenti na Visti mogli odmah prepoznati. To me podsjetilo na veliki plakat zalijepljen na privremenu ogradu od dasaka koja je sakrivala gradilite na Johannesburkom meunarodnom aerodromu u listopadu 1999. godine. Plakat je obeavao Va trgovaki centar svjetske klase s osloboenjem od carine vae e strpljenje biti izvanredno nagraeno. Mislim da prisustvujem fukoovskoj nonoj mori. Zar smo zaista i dalje usprkos naoj volji zatvorenici puni strpljenja eurocentrine teorije i aviopoduzea Airports Company? Airports Company je najprofitabilnije poduzee u postaparthejdnoj Junoj Africi, ali u isto vrijeme i najnesposobnije i najneosjetljivije to se tie potreba korisnika njegovih usluga. Kapitalizam vlada na sveuilitu (knjige koje preporuujemo) i u poslovnom svijetu (vrijednost vika je Bog). Izaslanica iz Viste odgovorila je na pitanje gdje treba zapoeti navodei popularnost amerike sapunice Bold and the beautiful, koja privlai najviu gledanost meu crncima u Junoj Africi. Priznajem da bi to mogla biti polazina toka, budui da istraivanja pokazuju da takav program, zajedno s
221

drugima, nudi nain na koji crni junoafrikanci putem medija premouju svoj susret sa irim globaliziranim svijetom. Objanjavam da gledatelji koji govore jezik Zulu u KwaZulu Natalu naginju gledanju programa koji donose borbu izmeu spolova to je povezano s njihovim vlastitim patrijarhalnim okolnostima u pokrajinama u kojima ive (Tager, 1997). Mislim da je sumnja bila reakcija veine izaslanika. Idemo dalje na sljedeeg govornika. Trenutak se izgubio u konceptualnoj neprimjenjivosti Prvog Svijeta. Teza vizualnog imperijalizma je zakon. Vie se nismo vratili na kljuni nastup Starfieldove. Kulturalni studiji uzdiu popularno, a odbacuju ga kada govore o Treem Svijetu. A sada se vraamo u pustinju. Ngwatle: biti tamo Ngwatle je zajednica od moda stotinjak raseljenih ljudi, smjetenih u kontroliranom lovnom podruju nazvanom KD/1 u Botsvani. KD/1 prostire se na 13 000 kvadratnih kilometara, a tri su sela unutar njegovih granica: Ngwatle, Ukwi i Ncaang sa ukupnim stanovnitvom od oko osam stotina ljudi. To se stanovnitvo ustrojilo u zakladu Nqwaa Khobee Xeya Trust, koju podupire nevladina organizacija, zaklada Thusano Lefatsheng koja predstavlja interese zajednice od 1996. godine. 1995. godine trebala su nam tri dana vonje po dubokom pijesku do Ngwatle nakon prelaska iz June Afrike u Botsvanu. 1999. godine, trebao nam je jedan dan, veinom po asfaltu. Dok smo bili u Ngwatleu 1995. godine, vidjeli smo samo dva druga vozila tijekom cijelog tjedna, ako izuzmemo tjedni kamion s vodom, iji su klipovi klopotali dok se provlaio kroz pijesak do spremnika za vodu od stotinu tisua litara. 1999. godine, vozila su ve prolazila svaki drugi dan. Tijekom nekoliko prvih jutara 1995. godine, svi su nas dolazili pozdraviti. Te smo susrete snimali i fotografirali, a posebno one izmeu Miriam(iii) i moje keri Catherine(iv), koje su se odmah sprijateljile. Mala su

222

djeca nazvala nae tridesetipetmilimetarske foto-aparate kljocko, ali nisu obraala panju na video kamere, vjerovatno zato to su se nauila na njih u prethodnim posjetima Roba Waldrona(v). 1999. godine, njegovu veliku video kameru Betacam nazvali su video video i izmislili pjesmu s tim rijeima, ali s tradicionalnom melodijom. Gadiphemolwe Orileng nam je priao o mobilnom video kombiju koji je pripadao jednoj organizaciji misionara koja je prola kroz njihovu zajednicu poetkom 1999. godine. Pokazali su im film o Isusu Kristu. Gadi nam je rekao u lipnju: Sada znam kako on izgleda, ushieno zamjenjujui oznaitelja za oznaenika. 1999. godine, stariji lovac Tsumo popravio je moju puknutu audio kazetu koju Durbanski najbolji tehniari nisu uspjeli popraviti. Odbio je moju ponudu da je otkupim od njega. Sada u zavali Ngwatlea rokenrol pedesetih nadopunjuje junoafriku Kwaito glazbu devedesetih. Tu je istu kazetu imao i 2000. godine i pustio nam ju je kad smo konano tamo stigli. Svaka obitelj posjeduje radio-prijemnik i slua botsvanske radio postaje. Na skermima (nastambe od trave) zajednice u Ngwatleu i D'Karu dalje na sjeveru polijepljeni su posteri s duplerice to prikazuju junoafrike nogometae. Na na upit rekli su nam da je to jedna vrsta prosvjeda protiv represivnih politika botsvanske vlade u pogledu Sana (ili Basarwi, kakav im je slubeni naziv u Botsvani). Juna Afrika bila je njihov model u pogledu njene nove demokracije i progresivne politike glede starosjedilakih manjina. To je prije pokazatelj otpora nego junoafrikog imperijalizma. Neki medijski politiki ekonomisti koje poznajem ne bi se sloili s tom tvrdnjom, jer oni vide imperijalizam svugdje. Kada ga je Jeursen pitao za razloge posjeta Ngwatleu, Waldron je rekao: Moji prijatelji su prije mnogo godina doli u zapadni Kalahari, u Botsvanu, i priali su mi o ljepoti krajolika... Spomenuli su da su na tom podruju susreli skupinu Bumana. U toj sam fazi pomislio da bi ih vjerojatno bilo lijepo upoznati, no to nije bio glavni cilj mog puta. Meutim, kada sam stigao, u zavali sam upoznao dva mlada ovjeka, od kojih se jedan nalazi ovdje, Maleka... uo sam ih kako kliku na njihovom jeziku !Kung i vidio njihovu
223

razdraganost, odveli su me do svog takozvanog voe, Hiwe Nxaia. Naao sam se neodoljivo privuen otvorenou i dobrodunou tih ljudi. Kada su me pozvali da ostanem i kampiram tamo, prihvatio sam... U openju s tim ljudima, a i zato to su navodno oni Prvi Ljudi, postane znatieljan. Znatielja mi je bila pokreta, htio sam saznati kako njihovo drutvo funkcionira, kako uspijevaju preivjeti u ovoj suhoj pustinji. Bio sam zainteresiran i radoznao vidjeti da su oni djelomino jo uvijek drutvo lovaca-sakupljaa, ali ne u romantiarskom smislu. Zajednica se predstavila kao !Kung, a priali su jezikom Sesarwa, dok su neki priali i afrikaans i tswana. Afrikaans su nauili priati mukarci koji su radili na farmama u Namibiji, a to su //Kuru!ka (Petrus) Nxai i njegov brat Baba (Kort Jan) Kies Nxai. Imena u zagradama su bjelaka imena koja su si oni sami dali. Kort Jan je prepoznao dinje koje je Catherine ubrala putem kao Boesman se water (na afrikaansu, bumanova voda), iako su u ovom sluaju bile pregorke da bi ih se jelo. 1999. godine, u susjednoj je zavali zajednica tijekom zime trebala duboko kopati da bi pronala vodu za nadopunu porcija kamiona s vodom. Moja neakinja iz Australije Merideth Regnard pomogla je s kopanjem, no bio je to naporan posao. Ne koristimo vodu koja pripada zajednici, zato donosimo vlastitu. Dodue, im je vie vode, tim je vie i magaraca koji ju piju. A im je vie magaraca, tim je i vie vode potrebno. Magarci su ovdje glavno prijevozno sredstvo. Oni vuku kola, na njima se jae do lovita, a koriste se i za prijevoz vode od spremnika do pojedinih kuanstva. Nekoliko je konja pridodano tom prijevoznom sredstvu 2000. godine. Gadi je naa najbolja osoba za intervju. On ima priu koju eli ispriati, neto o ubojstvu njegovog brata mutijem (arobnim napitkom) u Hukuntsiju, 80 kilometara ili tri sata vonje junije. Njegova pripovijest oarava, uvjerljiva je i zahtijevala je panju kamere Betacam filmaa Roba Waldrona i svih posjetitelja tijekom naeg posjeta u lipnju 1999. godine. Sluali smo kao zaarani i osjeali njegovu bol i duboko razoaranje nad zakazivanjem policije
224

koja radi na sluaju. Tada je pitao Waldrona za posao. Odnos moi u trenutku se preokrenuo. Waldron ga je pristao zaposliti na svojoj farmi divljai u junoafrikoj sjevernoj pokrajini. Gadi je poslije dva puta nazvao Waldrona iz Hukuntsija, gdje se nalazi najblii telefon, da bi mu rekao da ne moe prihvatiti ponudu. Htjeli smo pitati Gadija zato nije mogao prihvatiti posao. Meutim, da bi moj prikaz uznapredovao, vraam se na to da se i dalje nalazimo u Jwanengu, gdje upravitelj frenetino radi da bi konaite podignuo na vii nivo ak i preko vikenda. Zamjeujem obavijest u kuhinji koja zabranjuje zaposlenicima da se igraju u kockarnici u bilo koje vrijeme ili da konzumiraju alkohol dok rade. Teak je posao pred njim.

To je muka stvar Nai se posjeti uglavnom ostvaruju unutar razgovora izmeu mukaraca. Na naljepnicama za auto koje se dijele u trgovini Hukuntsi Trading Store (na putu prema Ngwatle) pie: Hukuntsi: Raj za mukarca, ali pakao za enu i vozilo. Naljepnica nagovjeuje stanje cesta, koje su tek neto vie od urezanih linija u stepi sa umom po kojima smo 1994. godine morali putovati esto ne bre od 15 do 25 kilometara na sat u naem vozilu s pogonom na etiri kotaa da bismo doli do krajnjeg odredita. Izraz raj za mukarca zaziva stereotipe koje se inae vezuju uz safari kroz negostoljubiva zemljita, a koje proizvoa cigareta Camel popularizira u mukarakoj utrci The Camel Trophy. Na putu 1994. godine svima je bilo kao u paklu. Kako su amortizeri na mom vozilu bili premeki za stazu, Sani je esto poskakivao poput propinjueg divljeg prerijskog konja te smo i svi mi skakali poput vrha bia u udarcu. Budui da sam ja upravljao vozilom, vrsto sam se hvatao za volan dok je etevero enskih putnika skakalo i udaralo glavama u krov Sanija tijekom

225

vonje du vie od 80 kilometara. Promijenio sam amortizere prije svog sljedeeg putovanja u Kalahari, ovog puta u Namibiju (Tomaselli, 1999b). Waldron svoje zanimanje za Ngwatle objanjava pomou lova: Najvie me zanima zbliavanje do kojeg dolazi izmeu dva mukarca kada idu u lov. Vjerujem da su to zbliavanje, sklad, veliko prijateljstvo i ljubav za drugog, koji su vidljivi i odjekuju u njihovim izjavama kada priaju jedno o drugom, neto jako vrijedno iz ega samo moemo nauiti i da smo svi mi, a vjerovatno smo potomci zajednica lovaca-sakupljaa, mogli imati to isto da smo udruili naa drutva umjesto to smo ih rastavili. (Jeursen, 1999) Waldron je odgovorio ene od praenja dvaju vozila koja su 1994. godine posjetila lovita, udaljena tri sata vonje. Ta muka aktivnost obiluje opasnostima, a povjerenje i sposobnost u lovu ine kljuan mehanizam preivljavanja. Otiao sam u lov sa Petrusom Nxaijom, takoer zvanim //Kuru!Ka, to znai zelenilo... Samo smo on i ja otili nosei assegaije. Mada sam ve bio u lovu sa Petrusom, jo nikad nisam bio pravi lovac. Ovoga puta sam bio i mi smo potrali zajedno s njegovim psima. Ubrzo sam shvatio da njemu treba moje opetovano jamstvo da moemo raditi u paru. On je to izrazio sa 'Saamwerk, saam lewe' (na afrikaans Raditi zajedno, ivjeti zajedno), a davao mi je i kratku lekciju o zbliavanju dok smo trali za psima, govorei mi to da radim s kopljem. Jednom smo vidjeli junoafrikog pasanca kojeg su u uvalu doveli psi i ja sam trebao baciti koplje u stranji dio ivotinje dok se on bavio opasnijim krajem. Ponekad smo hodali, ponekad trali, a pratili smo pse, koji su konano u uvalu doveli dugouhu lisicu koju smo ubili, a poslije i pojeli. Meutim, posebno je bilo zanimljivo to kako smo imali priliku razgovarati dok smo bili u lovu i to drugarstvo koje se razvilo izmeu nas, i koje je bilo stvarno jedinstveno zato to sam imao snaan osjeaj ispunjenja jedne enje. Bio sam duboko svjestan nekog izuzetnog znaenja toga svega i mislim da je i on bio. U takvoj situaciji kada dva mukarca pomau jedno drugome istovremeno u preivljavanju i u pronalaenju hrane za svoju brau,
226

nema mjesta za nesuglasice, tu se nalazi samo jedna velika nunost sklada i bratstva. Vjerujem da to moe blagotovorno djelovati na sve vrste ljudi, ujedinjujui ih u zajednikoj svrsi koja nadilazi mnoge takozvane zapadnjake postupke zbliavanja. (Jeursen, 1999) Film Craiga Fostera iz 2000. godine The great dance takoer se ponovno bavi hipotezom lova u potrazi za esencijalnim mukarcem, to u Africi zahtijeva zajednicu te, stoga, rituale i ponaanja koji vode zbliavanju. Moda zato ozbiljni lovci tako suosjeajno reagiraju na film Johna Marshalla The hunters? iz 1958. godine. Muko zbliavanje dok se prikradaju divljai vano je kao i samo ubijanje, ako ne i vie (Wieczorek, 1999). Pakao za ene? Tijekom naa tri kratka boravka, ene iz Ngwatlea posjeivale su nas u naem kampu u skupinama zajedno sa svojim bebama kako bismo ih mi intervjuirali i snimili video kamerom te da bi nam prodale svoje rukotvorine. Belinda je slubeno intervjuirala Miriam 1994. godine, a Anthea je s njom 2000. godine uspostavila blizak odnos i u smislu slubenog intervjua i u neslubenom smislu. Gregarious Meri, koja nije bila istraiva i priala je samo engleski jezik, bila je hit meu svim enama i nekoliko mladia 1999. godine. Mi ostali meusobno smo priali na engleskom, afrikaans, tswana, sotho, zulu, panjolskom, portugalskom i francuskom jeziku. (Wafula pria i swahili.) Svejedno nam je trebala hrpa tumaa kada smo pokuavali razumjeti tswanske idiolekte pomijeane sa svim navedenim jezicima zajedno sa sekgalagadijem (dijalekt tswane), selalom (tawnana i !kung), sesarwom (!kung) i drugim razliitim dijalektima tswane, a svi se koriste unutar zajednice koja se sastoji od neto vie od sto lanova. 1999. godine igrali smo nogomet u Ngwatleu. Polje je bilo duboko, s mekanim pijeskom; lopta je bila stara i ispuhana. Uope se nije odbijala od poda. Igrai su bili bosi. Na sreu, bila je zima, pa su korpioni i zmije spavali

227

zimski san. etiri pripadnika mladei Ngwatlea dali su zadatak Merideth, mojim trima studentima i meni, zajedno s Robom Waldronom i njegovim tehniarom za zvuk, da sastavimo ekipu. Sanske ene, koje nisu igrale, vritale su u znak potpore Meri, ali smo svejedno bili lako poraeni. Moda su spolne uloge malo olabavile od vremena kad Catherine nisu htjeli pustiti da sudjeluje u djeakoj igri lova kudu? Ovoga puta zajednici smo donijeli dvije pretvrde nogometne lopte. Jedva su doekali da ih predamo po naem dolasku u Ngwatle. Obratno usmjeravati proces uenja to smo nauili u naa dva posjeta Ngwtleu 1995. i 1999. godine? O tome raspravljamo u subotu u Jwanengu. Moda smo nauili vie o sebi nego o zajednici Ngwatlea. Svi sudionici studenti govore kako su ih promijenila neka njihova iskustva. Nakon povratka, Catherine je rekla svojoj uiteljici u osnovnoj koli da treba napraviti reviziju dijela o Sanima u nastavnom planu petog razreda koji su proli prije njena puta jer je sadraj tih satova Sanima dodijelio stari, statini lik ljudi uhvaenih u vremenu. Ironino je da je njena uiteljica u svojoj uionici koristila samo politiki ispravan naziv Sani. Catherine nije odmah u poetku znala o kome priam kada sam koristio naziv Bumani. Kada sam je ispitivao o obiljejima Bumana o kojima je uila u koli prije naeg puta, rekla mi je da nisam u pravu. U Ngwatleu je Catherine upoznala, priala i igrala se s djecom iz sela gdje smo kampirali. Nauila je njihove igre igru bacanja dinja, igru lova kudu i plesanje s koljenima u pjesku. Ona je djecu !Kunga nauila engleskim djejim pjesmicama i panjolskom plesu, a oni su je nauili !Kung pjesmama i kako sakupljati drva. Ipak, Catherine se iznenadila kada joj je uskraeno sudjelovanje u igri lova kudu zajedno s djeacima. Miriam joj je objasnila kako to nije igra za djevojice. Kada se vratila u kolu u Durbanu, onako prenakrcana fotografijama, video kazetama, nojevim jajem i mnotvom rukotvorina

228

kupljenih od mjetanina Ngwatlea, Catherine je preuzela ulogu uiteljice. Njena joj je kola dala priliku da ispria svoja iskustva u pustinji Kalahari. Za dan uenikih prezentacija, Catherine je kupila nekoliko dinja i uz pomo video snimke igre bacanja dinja isprobala tu igru sa svojim prijateljima u predvorju nae kue. Doao je dan kada je igra trebala biti predstavljena u koli. Catherine se vratila kui strano uzrujana jer je jedan njezin prijatelj bacio dinje prema naprijed umjesto prema natrag. Mada neki znastvenici na podruju kulturalnih studija to ne vide, Catherine je vidjela vanost empirijskih pojedinosti i injenine ispravnosti. Ono to smo nauili iz Catherinog iskustva i odgovora jest da djeca: nisu optereena osuivakim stavovima znanosti i modernog doba, vrlo brzo ue prave naine kako se neto radi no takvo iskustvo nadglaava romantian i priznat nain predavanja koji ponekad prevladava u uionici, cijene kulturalne razlike kao obogaujui element ivota i vole uiti kada zadaci i suradnja koji usmjereni prema dobrobiti zajednice postaju vaniji od osobnih elja (zato je Catherine imala osjeaj kao da je neki kulturni obiaj !Kunga prekren kada je dinja baena prema naprijed umjesto prema natrag), brzo ue o spolnim ulogama u drukijem drutvu. Belinda je odrala seminar na Odsjeku za engleski jezik, indirektno se zalaui za pridavanje vee vanosti kontekstu umjesto samoj analizi teksta i pretjerivanja u teoretiziranju bez uzimanja u obzir materijalnog svijeta, kao to je to ona radila u svojoj magistarskoj radnji o govornim pripovjetkama /Xama (Jeursen, 1994). Priznala je da je biti tamo (izraz koji podsjea na Pierceovu faneroskopiju) dimenzija koja nedostaje u njenom ranijem radu, kao to znam da je nedostajala i u mome radu prije 1994. godine. Boloka (2001) je iskoristio ta dva iskustva da bi raspravio o globalizaciji iz perspektiva Treeg i etvrtog Svijeta, citirajui primjere politikog otpora
229

putem mobilizacije metafore nogometa koju je omoguila globalizacija. Anthea, koja nam se bila pridruila na prethodnoj posjeti razliitim skupinama Sana u rezervatu za divlja Kagga Kamma u Western Capeu u travnju 1999. godine, u posjetu 2000. godine primijenila je dva modela identiteta Stuarta Halla (1996) koje je razvio Grossberg (1996) u razumijevanju razliitih naina na koje se Sani hvataju u kotac sa svijetom koji unitava njihova nekadanja otvorena prostranstva gdje su oni kao neovisni ljudi znali propjeaiti ogromne povrine u potrazi za hranom i vodom (Simoes, 2001). Jeffrey se suoio s uincima kulturnog turizma, a ja sam odgovorio na nekoliko njegovih pitanja poput onog zato neki Amerikanci vide znaajke rasizma u filmovima The gods must be crazy (ili Bogovi su pali na tjeme) (iz 1983. i 1989. godine), dok sami Sani imaju potpuno drukija tumaenja utemeljena na njihovim kozmologijama. Waldron je prouavao mit i ljudska prava: Takoer me jako brinu njihova prava na zemlju... skupina koju najvie posjeujem nema nikakva priznata prava na svoju zemlju... Oni su ih priznali sami u svom sjeanju, oduvijek su ivjeli u ovom podruju. Kada kaem 'ovo podruje', mislim na stotinjak kilometara u svakom smjeru odavdje, zato to kad si lovac-sakuplja, mora se kretati takvim udaljenostima... Ovdje me najvie brine to to ako ti na primjer netko prie i pita te posjeduje li komad zemlje i tada ti pokae dokument, ti igra ulogu unutar pozapadnjene infrastrukture. Ovi ljudi nemaju taj list papira koji bi im davao pravo na zemlju na kojoj su roeni oni i njihovi preci. Zbog toga i zbog njihovog gotovo potpunog nepoznavanja zapadnjakih sustava koji tu vladaju, oni nisu informirani o mnotvu izbora koje imaju, koji im omoguavaju da dou do pravilne odluke, kakva god ona bila. Ovo je promijenilo sredite zanimanja mojih posjeta. Odgovarajui na naa misaona pitanja o prirodi susreta i zapadnjake slike Afrike, Waldron je rekao:

230

Pretpostavljam da je teko izbjei da se u stvaranju ili ponovnom stvaranju mita ne zazove i tvoje stajalite, odgoj, ona vrsta ivotne pozadine koju sa sobom donosi u ovaj ambijent, no ak i ako pokua, te se lii svega toga i uhvati se osnova, ti opet stvara neki drugi mit. Zato sumnjam da je ikad mogue potpuno se liiti svog ja, a to je uzrok tvoje okruenosti mitom. Kako god bilo, ponovno se vraam na osnovna ljudska prava kao ovdje kljuna; ako je to sredite interesa interakcije, tada se prava oko kojih se sloila velika veina svijeta mogu pokuati uspostaviti. Naravno da je tu i argument koji pita tko nama daje pravo da mi dodjeljujemo prava drugim ljudima ili da im govorimo o njihovim pravima, no to ve vodi u ludilo. (Jeursen, 1999) Ova prava ire se i na probleme predodbe, zapadnjakog upiljenog pogleda u Afriku te posljedica tog pogleda. Mislim da prave opasnosti vrebaju u ljudima koji pokuavaju stvoriti neto to nikad nije ni postojalo, ili je postojalo u nekoj prikladnoj dalekoj prolosti: Bumana odjevenog u komad tkanine oko bokova koji preivljava uz pomo zemlje i ivi u skladu s prirodom. Sumnjam da je to ikad bio sluaj. Svi se smatramo uenicima, a zajednicu Ngwatlea naim uiteljima. Waldron, na primjer, objanjava jedan takav susret u smislu razmjene: Ono to se dogodilo bilo je to da smo se mi (dva dipa terenca zajedno sa mnom, Keyanom, arheologom i razvojnim radnikom Conradom Steenkampom, Petrusom i njegovim starijim bratom Babbom (Kortom Janom) Nxaijem) vozili tri sata do lovnog podruja, koje takoer rabi poduzee za safari. Otili smo s tim ljudima na njihov prostor s njihovim kopljima i vjetinama, ali s jako malo naih vjetina. Prevezli smo njih i njihove pse do lovita udaljenog etrdesetak ili pedesetak kilometara od sela zato to su ivotinje na oprezu od lovaca i esto zaobilaze selo. U normalnim bi okolnostima oni due putovali na magarcima nosei sa sobom spremnike za vodu. Oni jau na magarcima ili hodaju kraj njih, dok magarci nose vodu. Nakon lova sa Petrusom, dok smo jeli poto smo se opet pridruili vozilima, shvatio sam da me Petrus mnogoemu nauio dok smo bili u lovu.
231

Upoznat sam s osnovama slijeenja tragova ivotinja, no Petrus me uio nekim naprednim stvarima, kako odrediti vrijeme koje je prolo otkad je ivotinja prola, kako odrediti je li enka ili mujak, itd. Palo mi je na pamet da bi za tu vrstu znanja, koje je meni jako vrijedno, trebalo platiti, jer da sam pitao sveuilinog profesora ili profesionalnog savjetnika u mom poslu za savjet, za takvu informaciju bih mu bio platio. Zato smo raspravljali o tome u vozilu na putu natrag i umalo ugovorili posao. Meutim, dolo je do nesporazuma. Tu je bio Kort Jan, koji takoer pria afrikaans. No, on se nalazio u stranjem dijelu Land Rovera i brinuo za pse, dok je Petrus sjedio kraj mene. Ugovorio sam etrdeset pula kao plau za njega te po dvadeset pula za svakog lovca. Meutim, ini se da je on ve radio kao vodi za jedno poduzee za safari i lov na ovom podruju dok je lov ovdje jo uvijek bio dozvoljen. Ove godine e lov opet biti dozvoljen i oni su s njim dogovorili pedeset pula za njega kao glavnog tragaa te po trideset pula za druge, po danu. Rekao sam mu da mi nismo jedno od velikih poduzea za safari koje mogu platiti povlasticu lova ovdje, da mi nemamo takva novana sredstva, ali da se moda moemo dogovoriti za neto izmeu te dvije sume jer mi elimo platiti uslugu. U tom se je trenutku ubacio njegov stariji brat Kort Jan i rekao: 'Yes, want julle is mos vriende, jy kom kuier hier' (Da, zato to ste stvarno nai prijatelji, doli ste ovdje u posjet). Nismo odredili konanu plau, no ona e definitivno biti nia od plae safarija. ini se da oni uivaju u naem drutvu i mi u njihovom; kako god bilo, mi im oduzimamo vrijeme koje su oni mogli provesti radei neto drugo. Moda ak i usporavamo njihov napredak u lovu? im su postali svjesni da mi nismo slini safari skupinama i kada su samovoljno doli do zakljuka da smo mi posjetitelji i prijatelji, doli smo do drukijeg dogovora. Palo mi je na pamet i da me dosad nikad nisu pitali; doputali su mi da ovdje kampiram godinama i nikad im nisam nita platio za to, iako sam donosio darove u obliku duhana, eera, aja, itd. (Jeursen, 1999) No, lekcije iz povijesti i kulture nisu se uvijek odvijale jednosmjerno. U jednoj od prostranih zavala na lovnom podruju gdje smo Conrad Steenkamp,
232

Babba, jedan drugi traga i ja ekali da se Waldron i //Kuru!Ka vrate iz lova, Steenkamp je pronaao kremene iz kamenog doba i pokazivao ih lovcima. Ono to je bilo neobino u tom razgovoru je da dvojica lovaca nisu bili svjesni ni povijesti niti injenice da su njihovi preci upotrebljavali ta kremena kao iljke za strelice. Akademski obrazovan arheolog doslovno je iskopavao povijest tehnologije lova Basarwa pred dva pripadnika Basarwa koji su ustrajali na tome da su oni oduvijek koristili metalne iljke koplja. Davanje obrnutog smijera toku informacija Uvijek aljem otiske naih izvjetaja i lanaka najrazliitijim Sanskim organizacijama i openito organizacijama starosjedilakih manjina te nekolicini kritikih antropologa i snimatelja filmova koji prljaju svoje ruke u projektima drutvenog djelovanja (Ed Wilmsen, Rob Gordon, Bob Hitchcock, Megan Biesele, John Marshall, Polly Wiessner, Waldron, Craig Foster, itd.). Ponekad autori prime otiske tek godinu dana ili vie nakon izdavanja, kao to sam ja jednom primio tematsko izdanje 1999b kojeg sam ureivao za Visual anthropology (12. svezak, broj 2/3) o susretima u Kalahariju (Encounters in the Kalahari), i to tek nakon dugotrajnog prigovaranja. Ni isticanje moje elje da bih htio da Lorna Marshall, koja je tada imala sto i dvije godine i ivjela je u Bostonu, vidi to izdanje o radu kojemu je utrla put cijela njena obitelj izmeu 1949. i 2000. godine prije nego to umre nije uspjelo uiniti da se izbjegne odgaanje u izdavanju tog asopisa u vie zemalja. ini se da tamo nitko nije znao ija je odgovornost slanje otisaka ili isporuka unaprijed plaenih kopija. Moda Trei i etvrti Svijet uostalom ni nisu tako izvitopereni/obratni. Na svoju sam veliku alost nauio da sveuilina sjedita amerikih znanstvenika ne podupiru uvijek vrlo potrebnu vrstu istraivanja i razvoja djelovanja unutar zajednica koje afrika sveuilita uzimaju zdravo za gotovo. Teorija, osobno raunalo i stol osiguravaju vlast forme nad sadrajem, sreene teorije nad zbrkanom stvarnou, te istoe nad prljavtinom i boleu.

233

Meutim, razvojni je rad raison d'etre veine afrikih sveuilita. Kulturalni i medijski studiji u Africi nezamislivi su bez politikog, razvojnog i kritikopedagokog pristupa. Nevladine organizacije (NGO) neprestano nam zahvaljuju na saecima istraivanja koje im aljemo, jer ta naizgled mala gesta ini uljudnost za kojom drugi znanstvenici koji koriste njihove usluge esto ne idu. Oni prikupljaju informacije i slike zajednica i pojedinaca, piu o svojim zakljucima u skupim europskim i amerikim asopisima koje si te organizacije i razvojni radnici nikako ne mogu priutiti. No ipak su te znanstvene studije esto vrlo korisne u svakodnevnom planiranju politike tamo gdje se svijet bre mijenja, gdje je esto raznovrsniji i gdje se ljudi bore protiv herkulskih nejednakosti. Zastoj od jedne godine u dobavi otisaka javlja se ak i u takozvanim tradicionalnim drutvima usprkos velikih drutvenih promjena. Logika se vremena obre: u Prvom i Drugom Svijetu, vrijeme je novac; u Treem i etvrtom Svijetu, vrijeme je beskonano, kako i pie u turistikim brourama, ali predstavlja sve kada su novana sredstva u pitanju. 1999. godine, snimili smo videokamerom lov zajednice Ngwatlea. 2000. godine, lov u Ngwatleu neto je to je prije postojalo, i time u se pozabaviti kasnije u tekstu. Primjeujemo da snimatelji dokumentarnih filmova diljem june Afrike postaju sve zainteresiraniji za nae istraivanje. ele da s njima radimo na sadanjim i buduim projektima. Je li moda ovo teorija u primjeni? I oni su zabrinuti za destruktivnu prirodu susreta Sana sa suvremenim svijetom. U posjetu Ngwatleu 1995. godine kada smo doli u dva vozila sa sedmero ljudi, Waldron je komentirao: Najvie je tu dosad bilo troje ljudi; ovo ima najvei utjecaj na njihova sredstva. Ovo je prvi put da smo koristili njihovu vodu iz spremnika za vodu i to je antropoloka verzija fiskalne rupice kroz koju e polako poeti istjecati njihova sredstva ako nastavimo ovako. Morati emo pripaziti. (Jeursen, 1999) Filmai poput Waldrona i Fostera vide sebe kao kulturne posrednike izmeu etvrtog i Prvog Svijeta, gdje oni mogu utjecati na publiku od stotina
234

milijuna ljudi dojmljivim prikazima putem kojih Sani progovaraju u svoje ime. Snimatelji videa bore se na dvjema frontama: na jednoj s urednicima globalnih televizija koji esto razmiljaju pomou zapadnjakih stereotipa i mitova o Africi i Afrikancima i to prvenstveno ne bi li poveali gledanost i svoju konkurentnost u globalnom takmienju za publiku; na drugoj s ograniavajuim uvjetima u kojima se Sanima sistematski oduzimaju lovita, pravo na lov i buotine vode. Za to se najee moe okriviti europske turiste; oni ele da su ivotinje u nacionalnim rezervatima divljai koje posjeuju odvojene od Bumana. Na produljeni boravak u Jwanengu znai da sezona lova u Ngwatleu, gdje se primjenjuje odreena kvota po vrsti, vjerovatno zavrava. Luk i strijela vie se ne koriste u lovu u ovom dijelu Kalaharija. Lovci bi prije uz pomo pasa pronalazili divlja, zatim je opkolili i proboli kopljem. Do oujka 2000. godine, moglo se vidjeti kako jedan po jedan mukarac na magarcu, ponekad u pratnji pasa, svaki dan odlazi iz sela i ide u lov. Lovno podruje bilo je udaljeno jedan dan jahanja na magarcu ili tri sata vonje u terencu. Vratili bi se za nekoliko dana, a ponekad bi psi dolazili danima poslije njih. Iako je lov oito postojao dok smo bili tamo 1995. godine, selo je bilo puno porazbacanih konzervi i kartonskih omota u raspadu. Nai domaini uvijek bi izgledali malo iznenaeni kad bi nas zatekli kako zakopavamo nae smee, a mogue je i da su ga iskopali nakon to bi mi otili. Do poetka 2000. godine, zajednica je ivjela od lova, sakupljanja, dravne milostinje - slabog prihoda onih koji su se dokopali posla negdje drugdje, te od neobinih posjetitelja poput nas. U veljai 2000. godine, podruje KD/1 je proglaeno rezervatom, a Safaris Botswana Bound-u (SBB) je dodijeljena koncesija. To je turistiki projekt sa zajednikim ulaganjem koji ukljuuje tri sela, poduzee Safari i zakladu Nqwaa Khobee Xeya Trust, smjetenu u Ukwiju. Ngwatlee je ustupio svoje lovne kvote djelovanju safarija. Probisvijeti bijele boje koe ili klijenti pucaju u ivotinje iz puaka, a njihovo se meso dostavlja u pojedinana kuanstva. Sanski lovac u Botsvani sada je
235

uglavnom dio televizijske fikcije. Veliki bijeli lovac, redovito ovjek s integritetom i razumijevanjem kultura, pojavljuje se u kinima (npr. film Out of Africa ili Moja Afrika) kao besklasna individua koja esto zastupa proturasistike sklonosti. Tamo gdje ti odvani mukarci predstavljaju drutveni i seksualni ideal (Cameron, 1994), sada su pod krinkom pustolovnih turista skloniji biti lijene besposlice koje ubijaju iz udobnosti i sigurnosti terenskih vozila i helikoptera. Kako nam je Gadi u srpnju 2000. godine rekao, on obavlja svo traganje za ivotinjama; bijeli lovci samo otputaju okida. Njih zanimaju trofeji i slike njihovog ubijanja kako bi se njima hvalili kod kue, a ne meso i njegovo svojstvo odravanja na ivotu, nain raspodjele u drutvu i kozmoloko znaenje Bog nam ju je priskrbio, kako nam Kort Jan rekao 1999. godine dok je derao kou s lisice. Razmiljali smo o problemima ovisnosti i kulturne povezanosti usprkos prednostima isporuke cijelog ivotinjskog trupla u obiteljska prebivalita.

Periferija i sredite: davanje obrnutog smjera tom odnosu Bave li se kulturalni studiji zaista odnosima moi i njihovim esto negativnim posljedicama za one s manjom koliinom moi? Dok pripadnici postknjievnoteorijske struje slave ponaanje otpora takora iz trgovakih centara, prouavaju plau, a da ne razgovaraju s onima koju ju koriste i iskoritavaju, te slave osloboenje tijela, kako mogu kulturalni studiji ponuditi bilo kakva prava rjeenja izvan zapadnjakog svijeta? Ta vrsta kulturalnih studija nudi mnotvo objanjenja, no drutveno djelovanje jedva da je vidljivo. Sluaj nije takav u Treem Svijetu koji se, kao to su predloili Starfield (2000) i drugi, temelji na primjeni (Tomaselli et al., 1988; Wright, 1998). Za one koji ive u Ngwatleu, stupanj osloboenja bi se mogao mjeriti stalnom opskrbom vode, povratom njihovih lovita, prava na lov i buotina te onime to bi iz toga proizalo: hranom, obrazovanjem i zapoljavanjem. Bez hrane i vode,

236

osloboenje tijela u zapadnjakom smislu feminizma i maskulinizma nema znaenje. Kulturalni studiji u Treem i etvrtom Svijetu oigledno moraju ukljuiti teoretske putanje Prvog i Drugog Svijeta, budui da tokovi koje one opisuju bez sumnje utjeu na svjetove u kojima neki od nas rade. No nesreena razvojna periodizacija u tim manje razvijenim zemljama namee mnogo razliitije odgovornosti pristupima kulturalnih studija. Kao to Wright (1998) te afriki i latinoameriki znanstvenici uporno tvrde, one se djelomino mogu nai u akcijski-orijentiranoj praksi kojoj je jo davno utrt put na ta dva kontinenta. Najvaniju tvrdnju daje Stanton (2000, 259.str.) koji kae da dobar dio zapadnjake kulturalne teorije proizlazi iz rada na terenu u Treem i etvrtom Svijetu. Meutim, Prvi i Drugi Svijet u velikoj su mjeri zanemarili plaanje svojih dugova tim ne-europskim izvorima.

Vonja po grubom terenu: sve je u predodbi Nedjeljno je predveerje, pet dana je prolo otkad nam se Sani pokvario. Anthea se vraa u hotel iz autoservisa i obavjeuje nas da motor izgleda cjelovitije i poprima oblik. Zatim guramo i vuemo vozilo na dizalicu Bosal kako bismo mogli promijeniti motor. Jeffrey mi pria kako je njegov otac bio voza taksija s autom koji bi se kvario svakog dana. Sada ali to nije proveo vie vremena s njim i nauio popravljati aute. Priam mu kako sam ja nekad mogao rastaviti svoj Willyjev Jeep iz 1948. godine i popraviti sve to na njemu nije valjalo, kako sam sa svojim kolegama s fakulteta proveo mnoge vikende popravljajui tu prokletu stvar i kampirajui na prometnim otocima u udaljenim gradovima, traei rezervne dijelove na odlagalitima smea i u garaama farmera. No ovi novi terenci prekomplicirani su za amatere poput mene. Nissan Sani koji je proizveden u Africi i dalje je velikim djelom mehaniki i moe se popraviti i u bundu (prirodi), ali zato je dananji asortiman novih Jeepova i

237

terenaca tako prenatrpan kompjutoriziranom tehnologijom,

bljeuim

svijetlima i spravama koje proizvode zvukove bip da se oni ni ne mogu naglo pokrenuti, a da im sustavi ne otkau. Ovo je Afrika, gdje moderna kompjutorizirana automobilska tehnologija, ba poput slavina u konaitu, teko koegzistira, esto i u obrnutom znaenju, u nainima ivota kojima nije potrebna. U izdanju asopisa Mmegi od 30. lipnja do 6. srpnja itam o Mitsubishijevom ponovno izumljenom Pajeru koji pripitomljava divljinu svojim odlikama i udobnou te o lansiranju novog vienamjenskog vozila kreiranog i izraenog u Junoj Africi u kojem ovjek moe odletiti u slobodu u svom novom idi-svugdje i radi-svata Toyota Condoru. Jedanaesti broj izdanja magazina Adventure Leisure koji se prodaje u knjiari u Jwanengu na svojoj naslovnici ima snimku iz visine koja prikazuje dva Condora u vonji po grubom terenu u Maputolandu u Junoj Africi. Bono uz vozila, iji su putnici zasjenjeni, u jednoj koloni prema kameri hoda troje tradicionalnih Zulua, dvije ene i jedan mukarac, golih grudi i nasmijeeni (vi). Terenci se dovode na grube terene uglavnom u reklamne i promotivne svrhe. Sjeam se kako se jedan moj roak odbio pridruiti meni i mojoj obitelji na izletu na movare Okavango zbog straha da e otetiti svoj Land Rover Discovery, pa ak i da e ga voziti po asfaltu, jer to die kilometrau. Oni koji posjeduju terence rijetko ih miu s asfalta, a oni kojima terenci uistinu trebaju koriste magarce, konje i volove po stazama koje teko da se mogu nazvati cestama. Zaista je sve u svijetu naopako. U Kalahariju Toyote kraljuju jer rijetki drugi terenci preive ovaj neravan teren. No, od svih terenaca i kombija, jedino je Nissan pokuao povezati svoju reklamu s afrikim kozmologijama. Reklama na junoafrikim televizijama iz 1997. godine metaforika je drama o vrstom tijelu (starac, crni bakkie /kombi/), afrikim precima, zemlji i nasljedstvu. Ta je metafora razraena kroz lik ilavog crnca koji je preivio apartheid i sada izvodi zavrne radove na svojoj kui u seoskom podruju. Napokon ima udio u zemlji. Osim toga, ima udio u svom vlastitom zemljitu, svojoj vlastitoj kui, svom vlastitom
238

identitetu i svom podrijetlu. Starac govori kako e svoje vrsto tijelo (tj. kombi) ostaviti svom sinu te na taj nain stvara asocijacije simbolinog slijeda: religiozne, psihospiritualne i osobne, putem zemlje u kojoj su pokopani njegovi preci koji mu progovaraju preko plemenskih vidara ili sangoma. Te su metafore povezane s neovisnou (osobnom, rasnom, duhovnom) i politikim osloboenjem. Oni se metaforiki sljubljuju u televizijskoj reklami koja preko bakkieja spaja politiku, kozmologiju i mobilnost. Proizvod koji se reklamira kombi je s vrstom karoserijom koji se ne razlikuje mnogo od mog Sanija. To je primjer mijeanja svetog sa svjetovnim u komercijalne svrhe. Ova reklama je 1998. godine zbunjivala moje studente antropologije iz Michigana, iako je jedan izjavio da je ona politiki nekorektna. Meutim, Wafula mi govori kako je naa nevolja bila za njega neto od Boga poslano, da je to prvi pravi posao koji je dobio otkad je doao u Botsvanu prije osam mjeseci, da mu je dao novu svrhu, smisao i motivaciju; ponovno je uprljao ruke i pronaao prijatelje u udnoj i otuenoj zemlji gdje su ljudi neprijazni, negostoljubivi i hladni. ini se da proivljava ponovno metafiziko buenje u radu na mom Saniju koji opisuje kao mehaniko duhovno putovanje. Kako god bilo, ja sam nauio da je moj Sani, unato svoj toj hajci s reklamama naposljetku samo smrtan. Teoreticizam i esencijalizam: biti ne-Afrikanac Najmlai u naoj skupini, Caleb i Anthea, koja u Durbanu radi na crno kao manekenka, u ponedjeljak dobivaju groznicu zatvorenih prostora. Stopiraju do Gaboronea, glavnog grada Botsvane, kamo sam trebao, po mom neprocjenjivom naknadnom razmiljanju, dati odvui Sanija. Tamo sreu rastafarijanca koji tvrdi da je Buman. Brinem se o njihovoj sigurnosti. Jeffrey mi kae da se ne brinem: Oni su preegzotini da ih ne bi povezli. U ovoj smo zemlji mi (bijeli) junoafrikanci ono Drugaije, mi smo razliiti i lako prepoznatljivi. Caleba se posebno lako moe prepoznati po njegovoj naunici. Ve ga je jedan Botsvanac u konaitu pitao je li on lezbijka. Novinski izvjetaj

239

u The Mirror-u (11. srpnja 2000, 13.str.) izvjetava o nekim kolarcima iz Selebi Phikwea koji misle da je neafriki za mukarce da nose nakit, da to podrazumijeva homoseksualnost. U Zimbabveu je protuzakonito biti homoseksualac i predsjednik Mugabe smatra homoseksualce manje vrijednim od pasa. Za razliku od Zimbabvea, homoseksualnost je u Junoj Africi zatiena ustavom. Caleb nije ni homoseksualac niti lezbijka, no on ita IChing (Wilhelm, Baynes & Jung, 1951), knjigu koju mu je preporuio njegov otac Derek, fiziar, kada je zajedno s drugim odmetnutim fiziarom drao predavanja o znanosti kao izrazu kulture u naem centru tijekom kraja osamdesetih (Wang & Bedford, 1985). Taj niz predavanja nije bio omiljen meu autoritetima na Znanstvenom fakultetu koji su se rijetko bavili prouavanjem svojih postupaka i pretpostavki o istraivanju, a sada se odjednom zbog nastavnika spremnijih na kritiku raspravu njihov stalni pozitivizam naao pod pomnim ispitivanjem. Kao to bi Derek znao rei naim studentima: uvajte se glumaca u bijelim kutama koji se u televizijskim reklamama pretvaraju da su lijenici i znanstvenici. Kada sam se vratio u svoju sobu u konaitu SABC je prenosio BizAsia s CNN-a. Polusvjesno sluam kako je Japanski Nissan prodao jednu od svojih tvornica nekoj amerikoj firmi. Pitam se, to to znai za mog Sanija? Program nastavlja s vijestima SABC-a u 13 sati i ujem kako je etrnaestero ljudi, ukljuujui i dva djeteta, bilo ubijeno u subotu na nogometnom stadionu u Harareu. Predsjednik Zimbabvea Mugabe okrivljuje parlamentarnu oporbu. Gledaoci su mahali stranakim pozdravom otvorene ruke i pokazivali male plastine kvadrate sa simbolikom davanja crvenog kartona Mugabeu zbog njegove diktatorske i neuspjene politike koja je upropastila Zimbabve. Na Meunarodnom skupu o AIDS-u govori se o tome kako Juna Afrika, Botsvana i Zimbabve imaju toliko visoki postotak zaraenim HIV-om/AIDS-om da se do 2003. godine oekuje negativna stopa porasta stanovnitva. U Botsvanskim novinama itam o silovanjima i ponovno me zabrinjavaju Caleb i Anthea. Junoafriki predsjednik, koji je otvorio skup, sumnja u vezu izmeu HIV-a i
240

AIDS-a, a njegov ministar zdravstva jo uvijek odbija da se antiretrovirusni lijekovi iz javnih bolnica sada besplatno ponude zemljama Treeg Svijeta. Do te ponude dolazi dan prije otvorenja skupa od strane jedne njemake farmaceutske tvrtke. Ministar ispituje motive te tvrtke. Jesmo li sada zaista zaglibili u kretanju obrnutim smjerom? Predsjednik je izloio svoje stavove o AIDS-u na Internetu, jednom od malo mjesta gdje se jo mogu objaviti nekonformistika miljenja o AIDS-u. On obrazlae da dijalog mora ostati otvoren te da je Afrika drukija. On to neprestano ponavlja unato 20 godina meunarodnih empirijskih istraivanja s kojima se ne moe usporediti niti jedno istraivanje ikada u povijesti. Afriki znanstvenici kljuan su imbenik u tim istraivanjima. I tako jedna cijela vlada opravdava jedan oslabljeni teoreticizam. Pitam se koliko e ih u Ngwatleu umrijeti od AIDS-a? Nitko to ne zna, niti e znati. Stavljam da se strujom puni moj elektrini aparat za brijanje, razmiljajui o pjesmi iz televizijske reklame: to ste danas napravili s Vaim Philipsom? Uporabna vrijednost zamijenjena je potroakom vrijednou. Gdje sam i tko sam ja? Zato su na predsjednik i njegov kabinet ministara postali tako zapleteni u taj razoran teoreticizam? Tugujem nad uskraenim antiretrovirusnim lijeenjem. Ja sam bio medijski strunjak kojemu je junoafriko Ministarstvo zdravstva zadalo da sastavi smjernice za njegovu strategiju dravne medijske i obrazovne kampanje (1996-2000), koju su vrlo vjeto proveli neki nai bivi studenti putem nevladinih organizacija Mediaids i Dram AidE uz ponekad nevjerovatna birokratska neslaganja, loe vladino upravljanje pandemijom i politiziranja u svoju korist. Mbekijev predstavnik kae: To moete baciti u kantu za smee, u odgovoru na Durban declaration (Durbanski proglas) koji je potpisalo pet tisua znanstvenika traei od Mbekija da ponovno razmisli o vladinoj politici spram AIDS-a. Kada e naa vlada uvidjeti da su oni sada vlada, a ne opozicijski pokret osloboenja? Na vidiku su zadnji sati. No Wafula nije siguran kako remen pristaje. Caleb tri za jednim Nissanovim bakkijem u prolazu i njegov voza usluno
241

pristaje dopustiti da ga Wafula malo razgleda. Kasnije, Caleb se vraa iz internet kafea, u blizini Chicken Lickena, gdje na jednom pamfletu pie: Svijet tehnologije juri mimo Vas. Nemojte da Vas ostavi za sobom. Ova tvrdnja je alegorija nae situacije. Juna Afrika uvjerljivo pobjeuje Pakistan u turniru kriketa izmeu tri drave u ri Lanci. Sjetio sam se jadikovke Alana Shermana iz ljetnog kampa: ekaj malo, prestalo je kiiti, deki plivaju, deki plove, igraju bejzbol, o pa to je ve bolje, mama, tata, molim vas zanemarite ovo pismo. Meutim, ja u nastaviti pisati. U srijedu, nakon cjelononog rada u radionici, studenti i dva mehaniara u 4 sata ujutro pobjedniki ulaze u malu i ne ba namjetenu kuu upravitelja autoservisa gdje smo odsjeli tu no spavajui na podu jo uvijek vlanom od jueranje nesree s vodovodnim instalacijama. Njegova glasna muzika sve nas budi u zoru. U njegovom dnevnom boravku primjeujem knjigu o biblijskim studijima Witnessing: Turning the world upside down? (Svjedoenje: postavljanje svijeta naglavce?). Je li to zakljuak nae liminalne prie? Ako je ovaj lanak teoretski pogled na na boravak u Jwanengu, jedan ili vie njih koji slijede bavit e se tropom dolaska u Ngwatle. (Hoe li se Nissan Sani ponovno pokvariti u sljedeih 300 kilometara?) Maloas je Jeffrey u ali pozvao Wafulu da nam se pridrui. Gibson se iz Jwanenga morao vratiti kui, putajui jedno mjesto prazno. Primili smo Wafulu u zamjenu za hranu, vreu za spavanje i etnografsko iskustvo. Poslije je popravio i prednji amortizer.

Put do tamo Kada smo napokon dospijeli u Ngwatle, spoznali smo da je u ovom zabaenom selu i cijelom podruju dolo do golemih promjena. Od vlasnika trgovine Hukuntsi Trading Store saznali smo da se tu sada nalazi turistiki kamp koji je on sagradio na zahtjev opine. Po naem dolasku kasno u noi,

242

odvode nas do uvara vrata koji nas prepoznaje i ljubazno nam doputa da kampiramo tamo gdje smo oduvijek kampirali, u blizini zajednice. Novi turistiki kamp nalazi se na drugoj strani zavale, dosta daleko od zajednice, i opremljen je bomom (taborom), tuem i nunikom. Sljedeeg nas dana doekuje uvar vrata s kutijom za novac s lokotom, knjigom formata A4 u kojoj e zabiljeiti na boravak i zahtjevom za plaanje svega i svaega. Ovakvo ponaanje ukljuuje dvije agencije: Safari Botswana Bound, koja si je osigurala koncesiju u veljai 2000. godine za upravljanje turizmom i okoliem te zakladu Nqwaa Khobee Xeya Trust. Budui da smo kratki s gotovinom ijom smo veinom platili trokove konaita i autoservisa, traimo njihovu uviavnost u vezi s tim nepredvienim izdacima. Objanjavamo da smo doli kao prijatelji i provoditelji istraivanja, a ne kao turisti, te da imamo oko pet stotina odjevnih predmeta koje planiramo podijeliti zajedno s novom nogometnom loptom. Pristajemo pokloniti odjeu uvarici vrata i njenoj kgotli, koji e biti odgovorni za njenu podjelu. Tjedan dana u Jwanengu Nakon objavljivanja ovog lanka pripremit u se za protunapad postknjievnoteorijske struje i teoretiara. Konano, gdje je to zadovoljstvo (itanja/teksta) u naem iskustvu? Podsjeam se da sam ja jedan Afrikanac u Africi koji se bavi prouavanjem Afrike i Afrikanaca. Kao to je glasoviti ekolog Ian Player rekao meni i ekolokom sociologu Malcolmu Draperu 1999. godine, Iskustvo u divljini je unutranje i vanjsko prosvjeivanje poloaja ovjeka u svijetu. Ukoliko ne shvatim taj viestruki poloaj identiteta, mjesta i prostora, ne mogu zaista razumijeti znaenje naeg tjedna u Jwanengu i mnogih tjedana provedenih s razliitim zajednicama u pustinji Kalahari. Periferija (npr. Jwaneng), kao to je Stanton dao naslutiti (2000), esto prua empirijsku hranu teoriji razvijenoj u sreditu, ali izvor te teorije esto se brie u njenim kasnijim uporabama i reartikulacijama. Meutim, mi jo uvijek moramo doi do ruba

243

periferije, Ngwatlea, prije no to se vratimo u sredite (Durban i njegove veze s uenjatvom Prvog i Drugog Svijeta) i ponemo s radom na drugim lancima. Nadamo se da bi neki od njih mogli biti vani u razvoju stanovnicima Ngwatlea i uredima za ekologiju i razvoj koji djeluju u KD/1. Ovaj je lanak pokuao u tekstu i u primjeni zdruiti biografsko, osobno, anegdotalno i misaono. Nadamo se da smo to postigli pomou naih redovitih grupnih rasprava u kojima smo promiljali/procjenjivali na kratki boravak na teritoriju Sana kao u ulozi uljeza/prijatelja. Isto se tako nadamo da ovaj lanak prikazuje kako akademci, mada streme objektivnosti, kroz dijalektiko meusobno djelovanje ljudske spoznaje, percepcije i prikazivanja mogu istovremeno postati subjekt svojih ispitivanja (vii). To je u prirodi one vrste susreta kojom se i bavi ovo istraivanje. Veliki se zahtjevi postavljaju pred akademce u postmodernom svijetu (Buraway, 2000). Prepravljanje kulturalnih studija s pogonom na sva etiri kotaa Na neki su nain kulturalni studiji djelomino postali disciplina u kojoj prevladava nesuvisla borba oko toga tko proizvodi citate koji se mogu najbolje citirati. Analogno tome, upadljiva kupovina najskupljih terenaca postala je vanija od mogunosti tih vozila da voze unato blatu na asiji i kotaima. Rastui kadar pisaca, a posebice visokoplaenih slavnih linosti neprestano nam u kulturalnim studijima nudi male zdravorazumske propovijedi koje se ponekad pokazuju kao bitno manjkave u pogledu empirijskog ispitivanja i primjene (Tomaselli, 1998). Isto tako, terence vie prodaju njihove dopadljive reklame nego potrebe kupaca za tim vozilom i razumijevanje na kakvim se stazama takva vozila koriste. Teorija stavlja svu zbrku, vonj i proturjeja svakodnevnog ivota i borbe u zagradu. Sluajne okolnosti poput onih u Jwanengu dale su nam neoekivanu empirijsku priliku da napiemo teorijske dnevnike, koji ne mogu nastati u klimavim birokratskim ustanovama sa sve udobnijim nainima rada kakva su

244

dananja sveuilita, posebno junoafrika. Kulturalni studiji ponovno moraju postati subverzivni, kakvima su ih napravili Starfield (2000) i drugi. Prvobitno porijeklo kulturalnih studija u Birminghamu tijekom pedesetih godina bilo je pokuaj da se povrati demokracija kroz kljuno sudjelovanje artikulacija socijalizma. Nema nieg boljeg od proivljavanja nekoliko teih dana na terenu kako bi se osiguralo da kulturalni studiji ne zapadnu u mrtvo stanje koji prati svaki oblik ideologije, paradigme ili pretpostavke bavei se samo popularnim ili uvjetima pod kojima ljudi koji spadaju u tu kategoriju moraju preivljavati. Kritiko pisanje o tropima dolaska i drugim doivljajima samo je jedan nain povezivanja prakse sa teorijom i ponovno teorije s praksom. Ukratko, kulturalni bi studiji trebali pruiti nain kojim se nee samo analizirati mo, odnos teksta i konteksta te veze izmeu medija i drutva, ve e i upotrijebiti te analize za demokratske rezultate. Mo koju su donijeli Land Cruiseri i oruje Safari Botswana Bounda u podruje KD/1 samo je jedan primjer kako moe doi do temeljite promjene u politikoj ekonomiji gotovo preko noi. Tako nastaju novi odnosi iz kojih proizlaze oekivani i neoekivani utjecaji. Rastua zasienost akademcima, filmaima, nevladinim organizacijama i drugim djelatnostima u podruju KD/1 (i pustinji Kalahari openito) samo poveava sloenost i buku. Tamo gdje se jednom mala putujua zajednica poput one u Ngwatleu hvatala se u kotac sa ivotom bez obzira na ove autsajdere, sada mora gotovo svakog dana s njima pregovarati. lanci poput ovog dodatno ih nemilosrdno uvlae u meunarodne mree rasprava. Mo i oni koji ju sada posjeduju danas su vidljivi tamo gdje je mo prije bila nevidljiva, gdje je tiho radila unutar mrea zajednice uglavnom izvan dometa ureda za razvoj, filmaa i akademaca. Odnosi moi u Ngwatleu su iz temelja promijenjeni ne samo u smislu veza izmeu zajednice i Safari Botswana Bounda, ve i unutranjem smislu. Oni koje je SBB zaposlio sada su novi posrednici moi; oni upravljaju aparatima prijem-prijem (u sva tri sela uvar vrata upravlja jednim od tri

245

dvosmjerna radija koje je nabavio SBB). uvari vrata donose odluke o tome kako e se donacije zajednici raspodijeliti. Dan nakon naeg dolaska, Jeffrey i ja odmah smo primjetili da su ljudi iz zajednice bolje odjeveni nego to su bili na naim proteklim putovanjima. Jasno, kao posljedica prisutnosti SBB-a sada u zajednicu pritjeu redovita sredstva. Nekoliko lanova zajednice samostalno nam je prilo kako bi nas zamolili da se odjea koju smo bili ponudili izruiti uvaru vrata kako bi je on raspodijelio u zajednici podijeli na drukiji nain. Iz prolih iskustva znaju da se donacije esto ogranieno dijele. Slijedila su etiri sata munih pregovora oko toga kako rasporediti odjeu. Na na zahtjev asistirao nam je vijenik iz Hukuntsija, koji je bio vlasnik jedine spaze (neslubeni duan) na ovom podruju. Posjetio nas je zato to je pronaao jedan od dva rezervna kotaa, za kojeg nismo ni znali da je pao s mog Sanija dok smo prole noi skakali na stazi izmeu Hukuntsija i Ngwatlea. (Kasnije smo saznali da smo isto tako izgubili i dva plinska tednjaka te spremnik za vodu od dvadeset i pet litara, koje smo pronali sljedeeg dana kada smo ili istim putem natrag.) Za ovu svrhu imenujemo komisiju za podjelu, a to su vjenik, uvar vrata i Pedris (Miriamin brat), koja e se pobrinuti za jednaku raspodijelu odjee svakoj od 30 obitelji. Cijela se zajednica pojavila da primi odjeu. ak i uz sav na trud da izmislimo pravedan mehanizam podjele, uvar vrata imao je dvostruku ulogu lana komisije za podjelu i primatelja donacije. Nakon to je komisija nadmudrila na mehanizam podjele, poeli su joj prigovarati drugi lanovi zajednice koji su to vidjeli i shvatili da im je ponovno nanesena nepravda. Primatelji milostinje ipak posjeduju mo i koriste je kada je to potrebno (Katz et al, 1997, str. 147-152). Kako uspostaviti odnos moi koji bi bio u korist svih strana? Ovo je samo jedno od mnogih tekih, neugodnih i nejasnih pitanja koja smo si stalno postavljali. Moda bi si ih znanstvenici na podruju kulturalnih studija trebali postavljati ee no to to ine. Dok sam pisao ovaj lanak, Waldron je neprekidno (i ispravno) dovodio u pitanje nau motivaciju, ciljeve i imperative.
246

Ljudi u Ngwatleu ispitivali su ga o nama. Mi smo ispitivali zajednicu Ngwatlea o Safari Botswana Boundu. Pitali smo se kome se Waldron osjeao odgovoran; njegov odnos sa zajednicom bio je zasnovan na velikom prijateljstvu, dok je na odnos s Ngwatleom bio manje jasan. Sjeamo se njegove opaske o ludilu. Waldronova je veza posebna, to je zajednica Ngwatle; naa veza je openitija jer mi analiziramo ustroj, razvoj i ire odnose. Mnoge nevladine organizacije to rade na problematici Sana od Cape Towna do Windhoeka same teko odravaju arolike odnose sa zajednicama s kojima rade, ali esto i odnose meu sobom i unutar njih samih. Pregovaranje sa svim tim ponekad konkurentskim i protivnikim mreama dovoljno je teko, to je i John Marshall otkrio na svoju tetu nakon etrdeset i pet godina rada meu Ju/'hoansima u Namibiji (Barnard, 1996; Tomaselli, 1999c, vidi takoer Biesele & Hitchcock, 1999). Raspetljavanje odnosa moi koji stoje iza meuodnosa tih organa, pojedinaca unutar organa, radnika na terenu, savjetnika, dravnih organa i svakovrsnih akademaca izuzetno je sloen zadatak, ali i vrlo potreban. Kao to je Anthea zakljuila: Dovoljno je teko nama, koji se bavimo tim podrujem, omoguiti korisne rezultate za nae predmete istraivanja. Koliko li samo to mora biti teko akademcima koji ne ele zaprljati svoje ruke? Treba promicati subverzivne kulturalne studije porijekla.

LITERATURA Barley, N. (1983). The innocent anthropologist: Notes from a mud hut.Harmondsworth, UK: Penguin. Barnard, A. (1996). Visual ethics and JohnMarshalls film, A Kalahari Family. Anthropology Newsletter, 37(5), 15-16. Biesele, M.,&Hitchcock, R. (1999).Two kinds of Bioscope: Practical community concerns and ethnographic film in Namibia. Visual Anthropology, 12(2-3), 137-152.
247

 Boloka, G. (2001, April). Porous borders and the changing geography of social relations: Encountering the other. Paper presented at International research seminar on Political Economy of the Southern African Media, University of Natal, Durban, South Africa. Bourdieu, P. (1979). Algeria 1960. Cambridge, UK: Cambridge University Press. Buntman, B. (1996). Selling with the San: Representations of Bushmen people and artefacts in South African print advertisements. Visual Anthropology, 8(1), 33-54. Buraway, M. (2000). Global ethnography: Forces, connections, and imaginations in a postmodern world. Berkeley: University of California Press. Cameron, K. M. (1994). Africa on film: Beyond Black and White. New York: Continuum. Chamberlin, T. (2001). Hunting, tracking, reading. In J. Brockmeier, D. R. Olson, &M. Wang (Eds.), Literary, narrative and culture (pp. 67-85). London: Curzon Press. Clifford, J. (1982). Person and myth: Maurice Leenhardt in the Melanesian world. Durham, NC: Duke University Press. Curran, J.,&Park, M-J. (Eds.). (2000).De-Westernizing media studies. London:Routledge. Fanon, F. (1972). Black skins, White masks. London: Paladin. Freire, P. (1970). Pedagogy of the oppressed. New York: Seabury Press. Geertz, C. (1979).Meaning and order inMoroccan society. Cambridge, UK: CambridgeUniversity Press. Grossberg, L. (1996). Identity and cultural studiesIs that all there is? In S. Hall & P. Du Gay (Eds.), Questions of cultural identity. London: Sage Ltd.

248

 Hall, S. (1981). Encoding/decoding. In S. Hall, D. Hobson, W. Loew, & P. Willis (Eds.), Media, culture, language. London: Hutchinson. Hall, S. (1996). Race, culture and communications: Looking backward and forward at cultural studies. In J. Storey (Ed.), What is cultural studies? London: Edward Arnold. Harbitz, N. K. (1996). Mediums in Zimbabwes media. Media, Culture and Society, 18, 669-676. Harrow, K. (1999).ManthiaDiawaras Rouch in reverse: An interstitial perspective. Critical Arts, 13(1), 40-68. Hartshorne, C.,&Weiss, P. (Eds.). (1931-1935). The collected papers of Charles Sanders Peirce (Vols. 1-6). Cambridge, UK: Cambridge University Press. Hartshorne, C.,&Weiss, P. (Eds.). (1958). The collected papers of Charles Sanders Peirce (Vols. 7-8, A. Burks, Ed.). Cambridge, UK: Cambridge University Press. Holt, A. (1998). An analysis of racial stereotyping in South African broadcasting commercials in the context of reform, 1978-1992. Doctoral thesis, University of Natal, Durban, South Africa. Available: www.und.ac.za/und/ccm (Articles and Dissertations hyperlink) The InternationalWork Group for Indigenous Affairs. (2000). Botswana: The controversy over the Central Kalahari Game Reserve. In Indigenous world 1999-2000 (pp. 362-365). Copenhagen, Denmark: Author. Jeursen, B. (1994). Gender in the /Xam narratives: Towards an unidealised reading of the community. Unpublished M.A. thesis, University of Natal, Durban, South Africa. Jeursen, B. (1999). Land and human rights, encounters, and the Central Kalahari Basarwa: Interviews with observers and observed. Available: www.und.ac.za/und/ccms

249

 Katz, R., Biesele, M.,&St.Denis, V. (1997). Healing makes our hearts happy: Spirituality and cultural transformation among the Kalahari Ju/hoansi. Rochester, NY: Inner Traditions. Masolo, D. A. (1994). African philosophy in search of identity. Bloomington: Indiana University Press. Mato, D. (2000, June 21-25). Towards a transnational dialogue and context specific forms of transnational collaboration: Recent studies on culture and power in Latin America and what our English speaking colleagues call cultural studies. Keynote Address, 3rd Crossroads Conference on Cultural Studies, Birmingham, UK. Mudimbe, V. Y. (1989). The invention of Africa:Gnosis, philosophy and the order of knowledge. Bloomington: Indiana University Press. Muecke, S. (1999). Travelling the subterranean river of blood: Philosophy and magic in cultural studies. Cultural Studies, 13(1), 1-17. Ong, W. (1982). Orality and literacy: Technologizing the word. London: Methuen. Perrott, J. (1992). Bush for the Bushman. Greenville, PA: Beaver Pond. Rabinow, P. (1977). Reflections on fieldwork in Morocco. Berkeley: University of California Press. SA loses in extra time. (2000, July 7-13). Mail and Guardian, p. 24. Shepperson, A., & Tomaselli, K. G. (1999). African gnoses and geometries of difference: Science vs. priest-craft. In R. Haines & G. Wood (Eds.), Africa after modernity. Port Elizabeth, South Africa: University of Port Elizabeth, Institute for Planning and Development Research. Simoes, A. (2001). Issues of identity in relation to the Kalahari Bushmen of Southern Africa: A comparative analysis of two different groups during the late 1990s and into 2000. Unpublished M.A. dissertation, University of Natal, Durban, South Africa.

250

 Sitas, A. (1986). Culture and production: The contradictions of working class theatre in South Africa. Africa Perspective (New Series), 1/2, 84111. Stanton, G. (1996). Ethnography, anthropology and cultural studies: Some links and connections. In J. Curran, D.Morley, & V.Walkerdine (Eds.), Communication and cultural studies. London: Edward Arnold. Stanton, G. (2000). The way of the body: Paul Stollers search for sensuous ethnography. European Journal of Cultural Studies, 3(2), 259277. Starfield, J. (2000, June). Change, continuity and cultural studies: The development of an alternative humanities curriculum at Vista University, Soweto. Paper presented at 3rd Crossroad Conference on Cultural Studies, Birmingham. Stoller, P. (1984). Eye, mind and word in anthropology. LHomme, 25(3-4), 91-114. Stoller, P. (1992). The cinematic griot: The ethnography of Jean Rouch. Chicago: University of Chicago Press. Stoller, P. (1997). Sensuous ethnography. Philadelphia: University of Philadelphia Press. Tager, M. (1997). Identification and interpretation: The Bold and the Beautiful and the urban Black viewer in KwaZulu-Natal. Critical Arts, 11(1/2), 95-119. Tempels, F. (1959). Bantu philosophy. Paris: Presence Africaine. Tomaselli, K. G. (1998). Recovering praxis: Cultural studies in Africa. European Journal of Cultural Studies, 1(3), 387-402. Tomaselli, K. G. (1999a). Appropriating images: The semiotics of visual representation. Hojbjerg, Denmark: Intervention Press. Tomaselli, K. G. (Ed.). (1999b). Encounters in the Kalahari. Visual Anthropology, 12(2-3) [theme issue].

251

 Tomaselli, K. G. (1999c). Encounters in the Kalahari: Some points of departure. Visual Anthropology, 12(2-3), 131-136. Tomaselli, K. G., Shepperson, A., & Eke, M. (1999). Towards a theory of orality in African cinema. In K. Harrow (Ed.), African cinema: Postcolonial and feminist readings (pp. 45-74). Trenton: Africa World Press. Tomaselli, K. G., Tomaselli, R. E., Louw, P. E., & Chetty, A. (1988). Community and class struggle: Problems in methodology. Journal of Information Inquiry, 12(1), 11-25. Tomaselli, R. E. (1983). The sanitary syndrome and hawkers as folk devils. In R. E. Tomaselli, The Indian flower sellers of Johannesburg. Unpublished M.A. thesis, University of Witwatersrand, Braamfontein. Wang, C. (2000). The smells on Jwaneng: An introduction to olfactory semiotics. Mimeo. Wang, D., & Bedford, D. (1985). Science and magic. South African Journal of Science, 81(August). Wieczorek, G. (1999). Stalking the hunters. Available:

www.und.ac.za/und/ccms/index.htm Wilhelm, R. (Original Translator), Baynes, C. F (English translator), & Jung, C. J (Foreword). (1951). I CHING or book of changes. London: Routledge and Kegan Paul. [Issued in two volumes] Willis, P. (1981). Notes on method. In S.Hall et al. (Eds.),Culture, media, language. London: Hutchinson. Wright, H. (1998). Dare we decentre Birmingham? Troubling the origin and trajectories of cultural studies. European Journal of Cultural Studies, 1(1), 31-46. Young, D. (1995). Ethnographic surreality, possession and the unconsciousness. Visual Anthropology, 7(3), 171-190.

252

v. Buntman (1996) radi analize kako se Sani prikazuju u tiskanom oglaavanju. Waldron je kreativni direktor u Klatzko and Waldron, agenciji za marketing u Johannesburgu. Posjeduje akademski stupanj u antropologiji i komunikaciji te diplomu iz ouvanja okolia. Uz svoj posao redatelja televizijskih reklama on se takoer bavi snimanjem dokumentaraca o divljini. Upoznali smo se krajem 1993. godine. Klatzko and Waldron nisu na oportunistiki nain izrabljivali mitski lik Bumana u svojim reklamnim kampanjama kao to su to inili mnogi drugi (pogledajte npr. kampanje za Telkom, Colgate, Mazdu, United Bank, Spoorner itd.). tovie, Waldron je vjerojatno jedini direktor u marketingu koji je osobno i sveobuhvatno upoznat s pojedincima i skupinama Basarwa, njihovim poloajem i ivotnim stilovima u sredinjem dijelu pustinje Kalahari. Waldronov video na temu promjena u Basarwskim metodama traganja, snimljen u suradnji s lovcima iz Ngwatlea, osvojio je nagradu na Talijanskom filmskom festivalu 1999. godine. iii Miriam Motshabise je 1995. godine imala esnaest godina, jednim dijelom bila je Basarwa, a drugim Tswana. Zavrila je Formu 2 (deveti razred) 1995. godine i pisala je prijamni ispit 1999. godine u koli u Hukuntsiju, 80 kilometara junije. Motshabise je rekla Jeursenu (1999) da je u njenom razredu Forme 2 bilo trideset i etiri uenika, veinom Tswana. Petnaestak ljudi dijelilo je krov nad glavom kod njene sestre u Ngwatleu, u kui koja je izgledala kao mjeavina tradicionalnog bumanskog skerma i tswanske kue s okunicom. Miriam ima petoro brae i sestara, od kojih nam je jedan, Pedris, bio prevoditelj tijekom naih posjeta 1999. i 2000. godine (Jeursen, 1999). iv Miriam je provodila dosta vremena s Catherine, koja je imala jedanaest godina. Fotografije i video snimke pokazuju ih kako jedna drugu ue narodnim plesovima i pjesmama, dok ih gledaju ili im se prikljuuju okupljena seoska djeca. Do ove snane meukulturalne razmjene dolo je tijekom prva dva jutra nakon to smo doli u travnju 1995. godine. Kako je tjedan prolazio dalje, Catherine i Miriam sve su manje vremena provodile pleui, a sve vie u razgovoru jedna s drugom (Jeursen, 1999). v Ovo je vano u svjetlu mitskog naina percipiranja Bumana u zapadnjakim medijima, iskoritavanja tog lika u oglaavanju i medijima openito, te u svjetlu brojnih filantropa koji preruavaju svoje posjete u ekspedicijske rasprave o spaavanju Bumana (Perrott, 1992). vi Prije predavanja ovog lanka, u Timeu (27. studenog, 2000. godine, 11.-13. str.) vidio sam jednu reklamu za Land Rover. Reklama se prostirala na tri stranice, a poinjala je stranicom (11.str.) s fotografijom ene golih grudi na prvi pogled vanjtine Himba. Ona je bila sama u vidokrugu, njene oi i grudi na groteskni su nain bile rasprene u kutu koji gleda prema donjem desnom rubu stranice. Vrtlog praine prekrivao je donju treinu slike pustinje do visine iznad njenih koljena. Kada si okrenuo stranicu, susreo si se sa irinom dviju stranica koje su prikazivale Freelander koji je prohujao mimo. Na lijevoj stranici u nebu iznad pustinje nalazio se naslov: Novi i moniji Freelander. Na desnoj stranici, koja se nastavljala na panoramu lijeve stranice, naziralo se vozilo koje je za sobom ostavljalo dim praine koji se protezao natrag do 11. stranice. U tom bi trenutku shvatio da je grudi ene Himba otpuhao vjetar koji je stvorila brzina vozila u prolazu. Osim to pokazuje lo ukus, ova reklama postavlja nemotoriziranog ovjeka (odnosno enu) iz predmodernog doba i nevidljivog jettsetera jedno uz drugog. Dok u reklami za Condora primitivni narod Zulu nastavlja svoj hod nedotaknut civilacijom koja prolazi mimo njega, reklama za Freelandera simbolizira sposobnost te druge dimenzije postmodernog vremena da utjee na samo tijelo osobe koja ivi u predmodernom vremenu, a kroz ije vrijeme i mjesto putuje. U Namibiji, u dananje vrijeme, turistiki vodii spominju narod Himba kao najstarije pleme u Namibiji, liavajui Bumana te asti (Gordon, osobna komunikacija). Iako su grudi ene Himba izobliene na aseksualan nain i njen izraz lica s otvorenim ustima pokazuje skeptinost/prkos/uenje/ljutnju, uobiajen smjer upiljenog pogleda je obrnut: sada je to enin pogled u smjeru terenaca, a ne pogled zapadnjakog Istog u smjeru egzotinog Drukijeg. Terenci se u pravilu prikazuju kao vremenski strojevi koji svoje putnike vode natrag u primitivnu prolost, iji je dokaz neodjeveni pripadnik Drugaijeg u daljini. Vozila i njihovi nevidljivi putnici jednostavno prolaze kroz vrijeme, neoptereeni prostornim/seksualnim/vremenskim ogranienjima. vii Ova opaanja izvedena su iz komentara Johna Williamsa na raniji nacrt lanka.
i ii

253

estitke na izdrljivosti studentima koji su doli do ovog dijela..

254