Jovan Radulovi GOLUBNJAA Drama u dva dijela

LICA LUKICA MIUKA KUZMAN, Lukiin otac ANICA, Lukiina majka DIDO, Lukiin djed LUGAR, Miukin otac MULICA (pravim imenom Slobodanka, vanbrano dijete, svi je zovu Mulica) BLIJEDI DAMJAN, prvoborac POP DAMJANOVI VLADIKA CRKVENjAK UITELJ KORAVKO, djeak iz susjednog sela SREMICA, ena koju je Kuzman doveo iz Srema ANTE, seljak iz susednog sela STIPAN, seljak iz susednog sela MILICIONER SELJACI, DJECA, POPOVI Dogaa se u Dalmatinskoj Zagori 1960. i 1961. godine.

PRVI DIO 1. (Poslijepodne. Pred Lukiinom kuom. Kuzman mu popravlja lapu, Lukica pere ruke u lavoru. Mui se da skine plavu boju od galice. Ljutito prosipa vodu po dvoritu. Gazi bos po nakvaenoj praini.) KUZMAN: Svaki dan ti krpim lapu i troim ekserie. Tebe i Miuku lugarevog trebalo bi potkovati, ko paripe ... Pa vam eto. (Baci lapu.) Neu vie da krpim. Idi bos. U tvojim godinama sam se bosim nogama loptao kamenom. LUKICA: Neu da se loptam kamenom, i bos. A neu vie ni vinograd da ti eljam i umivam. KUZMAN: Nee ni zobati groe. LUKICA: Nee ni ti piti. ANICA: (Izie iz kue, prti vuiju, Kuzmanu.): Gori si od njega... Nedokazan ko dijete. Okrpi mu lapu. KUZMAN: Neka krpi sam. ANICA: Kako e bos? (Odlazi na bunar.) (Lupa klepica na magaradi, povici djece, Miukin glas se izdvaja.) MIUKA: Palja-tara! Tara-palja! Palja-tara! Tara-palja!... Naskoi! Naskoi! Lukica! Lukica! LUKICA: Eto me! (Grabi u ruke lape; bos otri. Povici djece i lupa klepica na magaradi se gube, Kuzman gleda u nebo.) KUZMAN: Ni jednog oblaka... Da se makar nadam! Jebem mu boga! Da 'oe makar da se zabijeli, pa me i prevario. DIDO (izlazi iz kue, u dugim bijelim gaama, oslanja se na tap): Magarci... Magarci... Blago njima. Odletie za magaricom. Sad e joj zakalauiti... Oni i kad ostare mogu jebati... ovjek je najgori stvor. (Gleda u nebo.) Dragi, mili i jedini boe, ako te ima. Daj mi da jo makar jedan dan budem magarac... Najjai... Da sve magarice stignem i na svaku naskoim. Da se nauivam, pa neka onda umrem... Uini mi to boe... Pretvori me u magarca. (Anica se vraa s bunara.) KUZMAN: Moli boga da bude magarac, a za kiu nita. Moli za kiu, kad ve moli. DIDO: Eno ti pop, neka on moli. ANICA: Daj boe, neka bude i magarac... Natovarila bi ga vuijama. Ne bi morala na svojim leima vui vodu, kad niko drugi nee da se sjeti, da me zamjeni. (Ode.) KUZMAN: Nabacuj, nabacuj... Ali sam ja davno ogluvio... Nita ja vie ne ujem.

2. (Zalazak sunca. Lugar, Kuzman i Blijedi Damjan. Sjede na kantunima. Sa tranzistora se uje priguena muzika. Blijedi Damjan uzima iz zdjele kuvane krompire, ljuti ih, umae u so, jede. Lugar i Kuzman ga pomno gledaju, prate mu svaki zalogaj, kao da mu i zavide. Kantunima prilazi i pop. uje se zvuk aviona koji prelijee.) KUZMAN: Ode na more. LUGAR: Ode... Eto, neto se mislim, sluajui i gledajui eroplan, a i tice, a i danas kad je prigrijalo, pa iao iz gaja. Sav sam se usapuno. Pa velim: zato bog i ovjeku ne bi da krila. Za ovi vruina, otprto bi na vr Dinare, razladio se na zraku, i predvee se vratio kui. BLIJEDI DAMJAN: umarske i lugarske matarije. POP DAMJANOVI: Sutra je na Vidovdan... Dan naih najveih pobjeda, buenja i poraza. KUZMAN: Lazarov dan... Kad zmijska krv poinje estoko iviti... (Zapjeva.) Bjei zmijo plazara, eto svetog Lazara! I on nosi tavinu, odsjee ti glavinu! LUGAR (Pljune, pa nogom navue prainu na ispljuvak.): to je ranije na Vidovdan, na naem Kosovu, kod crkve Lazarice, znalo biti naroda, pjesme, vina, peenja... POP DAMJANOVI: I molitve, i obraanja bogu, i pominjanja naih zaslunih muenika... Ne zaboravi i to rei, lugaru. KUZMAN: Ko ima novaca, nee mu ni sutra valiti, ni peenja, ni vina. POP DAMJANOVI: Prije devetnaest godina, naa sveta jama Golubnjaa zapamtila je najvee zloine... Brat jedne vjere, brata druge vjere gurao je u njen ponor... To se ne smije zaboraviti... Punila se Golubnjaa i gutala sve to smo imali najljepe, najumnije, najpotenije... Sutra u obui epitrahilj, pa nad Golubnjau da izgovorim koju molitvu za sve nae tamo ubaene. KUZMAN: Idi, pope, bolje Lazarici, na peenje i vino. BLIJEDI DAMJAN (Ostavi zdjelu s krompirima, uzme tranzistor, prilazi motociklu, pokuava ga upaliti.): Sve se sjeate, sve spominjete: i Golubnjau, i Lazaricu, a ne spominjete etrdeset i estu, kad sam na Vidovdan pred Lazaricom drao govor, maltene, na rukama bio noen. POP DAMJANOVI: Tad tebi i tvojim komunistima, Vidovdan i crkva nijesu smetali. LUGAR: Kako se ono jo pjevalo, to su zabranili? Damjan nije vie u vlasti da ga se bojimo. KUZMAN: Onda reci. LUGAR: ta znam? Imam ja ovu dravnu slubu. BLIJEDI DAMJAN: Moj lugaru, puno je jeftino tebe drava kupila. KUZMAN (Pljune u pravcu lugara, zapjeva.): Kosovska je poglavica sveta crkva Lazarica, kad se njena zvona uju ona Srbe obraduju!... Nikad vie ni one pjesme, ni onog naroda. POP DAMJANOVI: Tako je, Kuzmane! Tako je!

BLIJEDI DAMJAN (Sjedne na motocikl, odlazi, trubne.): U, pope, to mu je pjesma borbena!? POP DAMJANOVI: Ne mora biti borbena... Istinita je. Neka pjesme, neka se zna da smo jo tu. KUZMAN: A, kud moemo i kome ovakvi trebamo? (Zauje se ponovo lupa klepica na magaradi, trk nogu.) MIUKA: Palja-tara! Tara-palja! Palja-tara! Tara-palja! DIDO: Na! Na! Je li naskoio? Lukica! LUKICA: Dva puta. (Miuka i Lukica odlete. Zveka klepica se gubi. Prolazi Anica s vuijom na leima.) DIDO: Do korica! Do korica! Za sve moje godine! LUGAR: Pedesete, u maju, dok mi je ena bila iva, ba Miuku rodila, iziem pred avliju, kad ba ovuda, magarac se natisnuo za magaricom, ali ona kurva, nee da stane. Proletie kraj mene, pa u avliju i u kuu. ena vrionu, obeznanim se, ena mi leala uz bunjite na slamarici, taman joj poele babine. Uletim u kuu, zgrabim kolijevku s djetetom, dignem na kaun. ena drke kao prut, sklonila se za perdo, a magarac ve na kurvu skoio, i to na slamarici e mi ena ve leala... Ja, ta u gledao i putio dok nisu svoje uradili... Ko e to magaradi zabraniti? KUZMAN: Niko. DIDO (Sjeda na kantun.): Dragi i jedini boe, ako te ima! Zato mi ne da da makar jedan dan budem magarac? 3. (umrak. Lugar i Miuka.) LUGAR: Daj mi tu granatu, ne budali. MIUKA: Ne dam. LUGAR: Nee u kui prenoiti. MIUKA: I ne moram. Ali, mogu ti kuu zapaliti, i ti u njoj da izgori. LUGAR (Prilazi sinu.): Daj to udo, da te ne bijem. MIUKA: Kad bi smio... Ne prilazi, baciu ti bombu u noge. LUGAR: Znam ja ta u s tobom. MIUKA: Dae me u popravni dom. LUGAR: Doveu ja tebi maiju, pa kad te ona uvati i uzme u svoje ruke, vidie svoga boga. MIUKA: Ja u je otrovati. I tebe, i nju. LUGAR: Nee, nee. MIUKA: Ou, ou... Misli da ne smijem? Otrovau vas ko to sam maku Blijedog Damjana. LUGAR: Oklen ti otrov? MIUKA: Ukrao sam uitelju kad smo trovali mieve.

LUGAR: ta e onda bez ae?... Sam? MIUKA Otrovau i sebe... Misli da ne smijem? 4. (umrak. Pred Lukiinom kuom.) DIDO (Lukici): Lukica, didovo sve... Skini gae. LUKICA: Plati. DIDO: Banka. LUKICA: Dvije. Da kupim medenjak. DIDO: Dvije... Dau ti poslije... Skini gae da vidim esi li kurat na dida. (Lukica skida gae. Dido mu prilazi, pipa, mrmlja.) DIDO (na tapu, mjeri palcem): Jedan, dva, tri, etiri... Koliko ono ima godina? LUKICA: Dvanaest. (Zakopava hlae, dolazi Miuka.) DIDO: Dobar je za dvanaest... Je li Miukin vei? LUKICA: Nismo mjerili. DIDO: Kako niste mjerili? Po cijeli dan ste zajedno. ta radite?... Ko tipa Mulicu? MIUKA: Ja! Ja! Ja! (Lupa se po prsima.) DIDO: 'El brucala? LUKICA: Ne znam. DIDO: Ako je u njoj gram mesa materinog, ta ga ve oe... Ne pitaj, nego naskoi i jai. Po magarei. (Miuki se obraa.) Skini gae, mulac. MIUKA: Neu. DIDO: Skini, ili u te tapom po iverici. MIUKA: Kako god da ga izmjeri, vei mi je od Lukiinog. (Raskopava hlae. Dido mu prilazi, mjeri palcem.) DIDO: Jedan palac, dva, tri, etiri... MIUKA: Oe da ga napnem?... Vei je i od tvoga. DIDO: Mulac i berekin. MIUKA: Lukica... Da mu ga izmjerimo. (Miuka Didi vjeto podbaci nogu, ovaj padne. Miuka se rve, Lukica samo posmatra. Dido dohvati tap, udara po Miukinoj glavi. Borba se zavri, Miuka ustane, Dido se teko podie, huke.) DIDO: Meternik jedan! Meternik! Platiu nekom da te ubije... MIUKA (Lukici): Zato mi nisi priskoio? Mogli smo mu ga viditi i izmjeriti. (Lukica uti.) DIDO (odlazei): U prunu, na vjealima e svriti. Ko galijot, ko ajduk.

5. (Vee. Pred Lukiinom kuom. Kuzman uzima drvenu lopatu, grabi njom skrunjeni kukuruz sa gomile, previjava ga, vjetar nosi pljevu pada po Lukici, Miuki i Mulici.) KUZMAN: Kuruzi! Kuruzi! Rodilo, ne rodilo, kia pala ili ne pala, nemamo vas dosta. Jebem vas sve i zrno... Rodilo, ne rodilo, samo Blijedi Damjan ne brine... Osigurala mu drava penziju... Kuruzi, jebem vas sve i zrno. U Srijem opet... Jankovci, Vinkovci, Mirkovci, Ivankovci, Svinjarevci, Laze.... MIUKA: Putinci, Popinci, Peinci... KUZMAN (prestane vijati): Ti, mulac, uti... I tvoj aa ima plau, makar i lugarsku... Da je nadlugaru jagnje... Ja sam mogao biti lugar da sam mu da ovna... Ali nisam. MULICA: I nisi lugar. KUZMAN: Ajde reci materi da mi poalje brzdar... Kad je mogu jaiti Blijedi Damjan i lugar, mogu i ja. ta su oni bolji od mene? MIUKA: Gori su. MULICA: Ajde materi, pa je sam pitaj. KUZMAN (protee se, smije se): Ove e mi jeseni grijati lea u Srijemu. MULICA: Grij i ti njoj, ta me briga. KUZMAN (dere se): Kuruzi! Kuruzi! Jebem vas sve i zrno. Doklen moram u Srijem po puru? (Uzme lopatu, previjava zrna, pljeva ponovo pada po djeci.) Martin Vladi dvije litre rakije! Gazda Lajo domiana vina... Kolonista Stevan, ta u i od njega, moram i njemu ponijeti... Za srjemski kuruz, ut i smrdljiv ko govno, dajem moje najbolje vino i moju najbolju rakiju... Jebem ti sve na kuruzu i u kuruzu... I u branu ga jebem. I u puri... I ponovo u govnu... DIDO (proviruje iz kue): Snai se, umuljaj se u vlast ili pri vlasti. I ja sam bio bez kole pa sam bio vinanc. KUZMAN: Nema vie vinanaca... Svako i sadi, i pui duvan. DIDO: To nije za dravu dobro... Vlast koja prata duvandijama i vercerima nee dugo. 6. (Dolazi Anica, na leima joj vuija s vodom.) KUZMAN: Je li ledena? ANICA: Da, kakva e biti. KUZMAN: Uzmlai je, okupau se... Nalij u vidru. ANICA: Onda moram ponovo na bunar... Treba jedna vuija za kune potrebe. KUZMAN (poe da je udari, prodere se): A, ti, idi!... Nek se zna ko je za koga doveden. (Anica ue

u kuu. Zvuk motocikla i na njemu Blijedi Damjan.) KUZMAN: Pouri, Damjane... ta e bez tebe vijesti s radija? BLIJEDI DAMJAN (vadi sat iz depa): Tri minuta do vijesti. (Odlazi. Glas Muliine majke.) Slobodanka! Slobodanka! MIUKA (Mulici): Ajde brzo kui!... Mar! MULICA (otri, vie): Eto me! Eto! (uju se vijesti s tranzistora.) BLIJEDI DAMJAN (Sjedne, uzme gusle i zapjeva.) Knjigu pie otrovnica zmija po imenu Hitler krvopija. U Berlinu gradu bijelome pa je alje komandantu svome. Komandantu trupa na Balkanu poznatome njemakom tiranu! 7. (Podne. Kod kantuna, na bunaru.) MIUKA (Izuo lape, ubija njima pele. Kako koji put zamahne i udari.): Ode pela radilica! Ode bogu na istinu. E, nee vie gazdi srati med... LUKICA (sipa vodu u vuiju): Leti pela malena oko cvijea arena niti staje, niti sjeda dok ne skupi dosta meda. Ko joj ree, boe moj da ostavi mili roj? Ko je ui gdje e stati gdje e meda nasisati? MIUKA: I gdje u je zajebati. A, to je to niko ne naui? LUKICA: Ne znam. Moda je neko i nauio, ali ona nije posluala. KUZMAN (doziva Lukicu): Lukica! Lukica! Jesi nalio? LUKICA: Sad u! (Mjeri koliko vode ima u bunaru.) Jo samo metar... Presuie ve sutra... Blago tebi, ima gustjernu... I Blijedi Damjan ima, i pop Damjanovi... Samo mi nemamo. MIUKA (pije vodu): Pika im materina, ali smrdi... Jesu bacali onaj?... (Pljuje.) LUKICA: Hlor. Jesu. Reko jedan u bijelom mantilu mom ai da se ne ljuti, da je to za nae dobro. (Dolazi Kuzman.)

MIUKA: Evo, ve se vidi dno... Vide se potonuli sievi... Jedan, dva, eno se neto crni. LUKICA (nadviri se): Pa to su stare Damjanove izme. KUZMAN: izme! Kakve izme? Blijedi Damjan nije toliko lud da u vodu baci izme. (Nadviri se.) Jesu, ba njegove izme. Drugi niko i nema izama. MIUKA: Ja to nikad ne bi uradio... U vodu izme. (Silazi u bunar, izbacuje izme, vraa se.) KUZMAN: Ko te ne zna skupo bi te platio... Pazi se. Vei si galijot i ajduk od Todora Media. Nemoj ko on na vjeala. LUKICA: Ode voda. ta emo piti kad presui? KUZMAN: Jesi edan? LUKICA: Sad nisam. KUZMAN: Onda uti... Kad oedni, pitaj mene ta e piti. (Dolazi Blijedi Damjan na motociklu, silazi, nadviruje se u bunar.) BLIJEDI DAMJAN: Je li pri kraju? KUZMAN: Voze je i gone svi... I onaj kome je potrebna i kome nije potrebna. BLIJEDI DAMJAN: Boga vam jebem... Zar sam ratovao da takvi budete? Idem da kupim katanac i zakljuam. Vuija ujutro, vuija uvee. Ko me ne poslua, neu zvati miliciju. Moj podrum e biti prun. (Ugleda izme, digne ih, uzjai na motocikl.) Boga vam jebem... Anarhisti. 8. (Poslijepodne. Kuzman i Lukica kod jame Golubnjae. Lukica se nadviruje u jamu.) LUKICA (vie): OOOj! Oooj! (Vraa se jeka glasa.) KUZMAN: Prestani. LUKICA: Opet u ... Oooj! KUZMAN: Prestani... Ne zazivaj sudbinu... Iznesi drva na put. LUKICA: Zato ovu jamu zovu Golubnjaa kad u njoj nema golubova? KUZMAN: Bili su nekad... im su dolje ubaeni ljudi i golubovi osjetili za krv i meso, odselili su... ovjek, makar i bio pravedan, mrtav smrdi gore od ivineta. LUKICA: Ko prase. KUZMAN: I gore. LUKICA: Jesu dolje ubaeni Didin brat i tvoja sestra, moja tetka? KUZMAN: Dolje nas je polovina Milokusa, i to ona bolja i vrijednija. Eto, taj moj stric, a Didin brat.. . Dole ustae, trae financa Milokusa... Tvoj slatki Dido pokae na svog brata. Ustae ga zgrabe, nita ne pitaju, odvedu i bace u jamu... A na Dido utee, spasio ivot na raun roenog brata. Nee mu Bog dati da tako lako umre... Prvog je Golubnjaa pozobala popa Dragutina. Bio je i od dva metra... A moju sestru, tvoju tetku, uhvatili kod ovaca, i odma u jamu... Poslije mi je bilo

lake kad sam uo da prije toga nije silovana. (Dolazi seljak Ante, srednjih godina.) ANTE: E-eeej! Ima li koga? KUZMAN: Ima... Koga trai? ANTE: Eto, naem jadnom Stipanu, konj slomio nogu. Tu dolje smo ga dovezli, da ga unutra bacimo, da se ne muimo kopati, a i svima nam ga a ubiti. KUZMAN: Paripa Stipanova u nau svetu Golubnjau?... Lukica! Trk u Milokuse! Zovi popa, zovi Damjana, uitelja, lugara. Zovi sve! Brzo! (Lukica odleti. Dolazi Stipan sa jo jednim seljakom.) STIPAN: Ante, ajde da ga izvuemo... Ajme meni, jadan li sam! Jadan li sam, kad u drugog kupiti!? ANTE: Bavle, ne bugari ko udovica. KUZMAN: ta vi mislite, da vam je ovo etrjest i prva?... S naim ljudima bacati svoje paripe... El nema zakona u ovoj zemlji? ANTE: Nema tu vie ljudi... Kosti, ako i nji ima. KUZMAN: Jebem vam mater bunjevaku. NTE: Jebem i ja tebi vlaku. STIPAN: I ja. KUZMAN (digne sjekiru): Ni pile nisam zaklao ... A sad u vam sve trojici glave odsjei... Sa mojom sestrom i mojim stricem oete da svog paripa saranite. (Dotri Miuka, vadi iz njedara bombu, za njim Lukica, pop Damjanovi, lugar sa pukom, seljaci sa vilama i roguljama, sav zadihan stie i uitelj.) POP DAMJANOVI. Bezvjerai! Sram vas bilo! U Golubnjau se ne smije nita bacati... Neka nita naim muenicima ne prekrati mir, osim vode koja e od zloinake ruke da opere njihove izmuene kosti. KUZMAN: Ono to nam je i valjalo, u jami lei. POP DAMJANOVI: Golubnjaa je na najistinskiji i najkrvaviji spomenik. etiri svetenika su dolje ubaena. UITELj: Drugovi seljaci i jednog i drugog sela. Treba da zaboravite stari jezik, stare mrnje, moramo svi zajedno da se borimo za novog i pravednog, jednog pravog narodnog ovjeka. Vi ste, kao to vam je poznato, susjedi, pa zato onda da se mrzite? Dananje ovjeanstvo ima svoje Ujedinjene nacije, gdje podignuta ruka nekog tamo crnog ovjeka iz neke daleke, tek osloboene Afrike, vrijedi koliko i podignuta ruka jednog Amerikanca. Pa ak i Rusa. A moda i vie... (Dolazi Blijedi Damjan, za pojasom mu pitolj u futroli.) BLIJEDI DAMJAN: Dobro je, uitelju, dobro... Uitelji treba djecu nad jamu da dovedu, da im sve kau da se ono vrijeme nikad ne ponovi i ne zaboravi. STIPAN: Dolje i naa dva imaju... etnici i ubacili.

BLIJEDI DAMJAN: Nema vaih i naih... Svi su nai... Ljudi su. Bili su ljudi. KUZMAN: Ako ste mogli prije rata bacati, sad se ne mere, i kvit. STIPAN: (Blijedom Damjanu): Drue, vidim da ima pitolj, ajde mi ubi konja. BLIJEDI DAMJAN: Imam, ali ne mogu. Evo tebi. (Prua mu pitolj.) STIPAN: Ti si, drue, vjetiji... ubijanju. BLIJEDI DAMJAN (prodere se): Ni u ratu nisam nikad pucao u konja, e, drugovi, neu ni u miru. 9. (Jutro. Pred Lukiinom kuom.) (Kuzman iznio na jedan stoi eksploziv, kordu, kapisle, flau rakije. Malo podalje alat za kopanje gustjerne uskija, kramp, malj, lopata, eljezni klinovi. Lukica viri kroz prozor. Kuzman odlazi iza kue. Iza oka doleti Miuka, krade dvije kapisle, bjei. Lukica to vidi, ali uti, izlazi napolje. Kuzman i Dido se vraaju.) DIDO: Moj vie nisi. KUZMAN: Nisam ni bio. DIDO: Uz moju kuu, koju sam ja potenim financkim parama ozidao, ne dam da se kopa gustjerna... Ne dam! (Lupi tapom.) Jo sam ja gazda! Sve je ovo moje. Ti nita nema. Jedino van na panjak, u kuvin... Ako ti narod i vlast dadu. KUZMAN (uzima eksploziv): Vidi ovo? DIDO: Ne vidim, niti ou da vidim. KUZMAN: Zavezau te, gurnuu ti ovo u tur i zapaliti, pa nek ti raznese tvoju staru, usranu financku guzicu ... Bje u kuu! (Dido odlazi, gae mu se vuku po zemlji.) DIDO: Na sud emo! Na sud! Ovo nije ovjek, ovo je Meternik... Lukici, mome Lukici, didovoj srei, sve u ostaviti, sve... (Ulazi u kuu.) KUZMAN: Damjane! O, Damjane! BLIJEDI DAMJAN (odaziva se): ta je? KUZMAN: Doi to prije. BLIJEDI DAMJAN: Odma! KUZMAN (Lukici): Ko je dirao kapisle? Fale dvije. LUKICA (nakon dueg utanja): Ne znam. Spavao sam. KUZMAN: Vinanc... Tvoj slatki Dido, on je uzeo... Kvari mi posao. Stari! Stari! Vrati kapisle dok nisam doao po nji. DIDO (iz kue, zadihano): Meternik! Meternik! Nita mu ostaviti neu. KUZMAN (vie): Pukni, crkni!... est metara e biti duboka!... Svi e da dolaze gledati je... Krunu ima da isklee spomeniar arac, da na njoj iskiti sa cvjetiima moje ime i prezime. To e biti moja

zadubina. (Dolazi Blijedi Damjan, Kuzman mu prua flau s rakijom.) KUZMAN: Ajde, Damjane, u zdravlje i za moju gustjernu. BLIJEDI DAMJAN (uzima flau, pije): Za srean poetak i za srean rad. 10. (Pred podne. U prini.) MIUKA (na razne naine zabada no u prinu): Ajmo jednu partiju kusanja. LUKICA: Ukrao si mom ai kapisle. MIUKA: Jesam i opet u. LUKICA: ta e s njima? MINUKA: Vidie se i ue se. (Poinje igru, baci no sa dlana zabode se u prinu, pa tako redom, sa brade, nosa, ela, oba uva.) Pif! Paf! Puf! (Mulica uzme no, grijei. Lukica uzima no, uradi sve to i Miuka.) MIUKA: Mulica e kusati! Mulica e kusati! (Oba djeaka zabijaju u zemlju drvo veliine i debljine njihovog prsta. Mulica klekne, pokuava zubima iupati, ne moe.) MIUKA: Ne ide? MULICA: Ne ide. MIUKA: Iskopau noem, da stavi nos i bradu, a onda izvue sve odjednom. (Miuka pravi noem rupe, Mulica legne, vadi zubima drveni klin, ali i zemlju, malo due dri meu zubima. Miuka vriti.) MIUKA: Jedi! Jedi! MULICA (pljune): Ne mogu. MIUKA: Kako ja mogu... Jedem gujene poslije kie ... Kakvu god oe i koliko god oe dugaku. 11. (Podne. Kod mjesta gdje se kopa gustjerna.) LUKICA: Kud je otiao Damjan? KUZMAN: Prilegao... Kad doe vrijeme za minu, zvau. (Kopa.) Evo ve litice, jebem je. Izrasla. Svetog joj Stipapa oprim. Da je od koristi niknula bi kod drugog, a ne kod mene. LUKICA: Otila bi Damjanu. KUZMAN: Ko to mu odlazi i penzija... Sve dobro odlazi njemu. LUKICA: Oemo minu? KUZMAN: Jebem ti minu... Ni dva centa u zemlju, a moram minu. Jevtin mi je eksploziv. (Podigne

malj.) Vidi ovaj malj? Zna, otkud mi? LUKICA: Nabavio Dido. KUZMAN: Dido!? Cijelog ivota jurio vercere duvanom, a nikad gram duvana u depu nije imao, a da malj nabavi. LUKICA: Ne znam. KUZMAN: Ja! Ja sam malj nabavio. Kad sam iao s etnicima u pljaku jednog bunjevakog sela. Dok su ostali praznili ito iz kauna i odvodili stoku iz torova, ja uem u kuu neke babe i napipam ovaj malj. ta e babi malj? Ne moe putom ii, a podizae malj. Jo mi rekla: Nosi, nek ti je sa sreom!"... Sve ono ito i ona stoka to je onda opljakano, vie ga nema. Oteto je i prokleto. A, vidi, malj je i danas iv. LUKICA: Kako malj moe biti iv? KUZMAN: iv je, im je u mojoj ruci. (Lupka po litici.) Svetog ti Stipana kamenu oprim. (Prisloni malj uz nogu.) Vidi, ovoliko je ve iskopana. LUKICA: Kako? KUZMAN: Dignuu je za metar u zrak... Jo samo dva metra u zemlju, i vea nam ne treba. LUKICA: Didi si rekao est metara. KUZMAN: Moram ga ustraiti. LUKICA: Damjan je u svoju gustjernu ubacio jednu ribu... Lovi mu muice i crvie. KUZMAN: Ludijak! ta e mu riba? ta je ti i Miuka ne izvadite? LUKICA: Probali smo. Ne ide. KUZMAN (lupka po kamenu): Kamen, litica, majku joj krvavu, i onome ko je rodi i ko je kod nas uzgoji... Evo, vidi, ova naa litica, zato nije otila u Srijem ili Banat... Kako bi tim ljudima tamo bilo drago i milo, i da je vide i da je imaju... Moramo minu, nema druge. Ja u drati trapalj, ti udri maljom... Ako promai, pa me po ruci udari, nee u kui noiti. LUKICA: Paziu. (Kuzman dri trapalj, sjedne, namjesti na kamen, polako ogsree, Lukica udara maljom, izlee bjelkasta praina, poslije svakog udara Kuzman ispusti grlen uzvik.) 12. (Isto vrijeme. Oko podne.) MULICA (ljulja se na uetu, pjevui): Svekrva mi bijelu kavu vari, siplje luga, vatala je tuga! MIUKA (iskoi pred Mulicu iza zida): O, o, o! Vidio sam... Vidio sam ti svilene gae. MULICA: Neka si... Evo, vidi jo. (Rairi noge.) MIUKA: Oklen ti?

MULICA: Mater mi kupila. MIUKA: Kupila? Njoj neko kupio, a ona tebi dala. MULICA: Lae... Evo, vidi, taman su mi. (Pokazuje.) MIUKA: Meni je uitelj Ivan dao jedne, skroz kratke i bijele. MULICA: Gdje su ti? MIUKA: im sam izaao iz uiteljskog stana, zatrpao sam i sakrio u zid... ta e meni kratke i bijele gae? Nisam bolesnik. (Vadi kapislu.) Vidi ovo? MULICA: Odakle ti? MIUKA: Sa ovim mogu da ubijem Blijedog Damjana. Je l' oe da ga ubijem? MULICA: Neu. MIUKA: Nee! Zato to ti mater ide kod njega... Oe da ti ubijem mater? MULICA: Da ti ima mater, i tvoju bi on. MIUKA: Ne bi! MULICA: Bi! MIUKA: Reci jo jednom BI, metnuu ti ovo u gae. (Dri kapislu.) Ajde, reci. (Mulica uti.) MIUKA: Jedan u kapisl sauvati, pa na zimu ubaciti u poret uitelja Ivana. Vidie. 13. (Kopanje gustjerne. Kuzman dri trapalj, Lukica udara. Kuzman puta grlene uzvike. Prekine s radom.) KUZMAN: Ima za jedan iket. Ajde budi Damjana da palimo minu. (Lukica odlazi. Kuzman isti upljinu u kamenu, zvidue. Iz kue proviri Dido.) DIDO: Na sud emo! Na sud! Meternik! Oe minama kuu da nam srui. KUZMAN (baci grumen zemlje na Didu): Bjei! Ako me volja, zapaliu je i pod tvojim krevetom. DIDO (odlazi, mrmljajui): Na sud! Na sud! Meterniku nita ostaviti neu. (Dolaze Damjan i Lukica.) BLIJEDI DAMJAN: Grmi, sijeva, nevrijeme se sprema!... Moj djeae, kakav je nekad majstor bio Damjan za ruenje dinamitom... Pruge, vozovi, gradovi, bunkeri, sve je letilo u materinu. KUZMAN: to je bilo do nas, uradili smo. Sad je, Damjane, na tebe red... Majstor si za ove avole. Mene i stra pogledati... Eto... Tu je korda, eksploziv, kapisli, sve. (Blijedi Damjan uzima kordu, iz depa izvadi noi, odree komadiak, etka okolo, mrmlja, obraa se strogo Kuzmanu i Lukici.) BLIJEDI DAMJAN: Sjednite obojica! (Kuzman i Lukica ga posluaju.) BLIJEDI DAMJAN: Drugovi! Ovo je sporogorei ili obini tapin. Sastoji se od sri i omotaa. Sr mu je od crnog baruta, a omota mu se sastoji od tri sloja pamune ili kudeljne pree. Brzina sagorjevanja baca varnicu koja pali detonatoreku kapislu broj osam. (Pokazuje kapislu. Iz depa

izvue upalja, pali komadi korde, pa je odbaci. Korda iti i brzo sagori.) BLIJEDI DAMJAN: A, sad, Lukice, ponovi ta sam rekao. KUZMAN (pljune pred Damjanove noge): Nemoj nas, Damjane, zajebavati. Daj, pravi minu. LUKICA (muca): tapin... korda... crni barut... s tri sloja... jednu sekundu... pali osam. KUZMAN: Jadan li je onaj ko se kome zato moli. Popi mi litar rakije i jo me zajebava. BLIJEDI DAMJAN: Ku!... Jesi traio rije? Kome si se obratio? KUZMAN (gleda u nebo, tiho psuje): Jebem ti sunce, i ovo dananje, i ono slijepo... Moram utati, ko e mi drugi napraviti minu. BLIJEDI DAMJAN: Na daici, jednim... zapamtite jednim, potezom otrog noa, odree se komad tapina duine trideset santimetara. (Odree te duine kordu.) Kraj koji se pri izradi upaljaa uvlai u detonator odree se pod uglom od trideset do etrdeset stepeni. Detonatorska kapisla pritee se za sporogorei tapin pomou minerskih kljeta kod otvora detonatora... Poto mi nemamo ni obina kljeta... KUZMAN: Imam... Lukica... BLIJEDI DAMJAN: Ne treba!... Ko je hrabar kao ja, moe i zubima. (Uvue kapislu u usta, stisne zajedno sa kordom, izvadi.) A, sad ti, Kuzmane, ponovi sve jovo to sam rekao i uradio... Samo zubima ne stiskaj. Neiskusan si i mlad vojnik. Ja za tvoj ivot odgovaram. KUZMAN: Jebem ti arko i slijepo sunce... Ako mi malog zajebava, nemoj i mene. BLIJEDI DAMJAN: Zar se tako s pretpostavljenim razgovara? (Okrene se da ode.) KUZMAN (ipi, uozbilji se, prodere se): Dozvolite, drue kapetane, vojnik Milokus Kuzman spreman da izvri svako vae nareenje. BLIJEDI DAMJAN (smiri se, sagne glavu, dva puta premjeri koracima uokolo prostor, vrati se Kuzmanu i Lukici): A, sad da napravimo minu. (Odmota iket, mulja ga prstima, prilazi s Kuzmanom buotini, prave minu. Sipaju u buotinu eksploziv, stavljaju kapislu sa kordom, Kuzman pljuje u ruke, uzima zemlju, mota male grudvice, nabijaju lagano u buotinu.) BLIJEDI DAMJAN: Snaga mine treba da ide dolje... to god se pucanj slabije uje, vie je uradila. Koja dobro pukne, nije od koristi. To je svatovska otila na puku. KUZMAN: 'Eli gotovo? BLIJEDI DAMJAN: Sad e... Idite i viite da koga kamen ne ubije. (Kuzman i Lukica odlaze.) KUZMAN (vie): Miiinaaa! Goooriii! Bje u kuu! LUKICA: Miiinaaa! DIDO (iz kue): Na sud emo! Na sud! Meternik! (Kuzman i Lukica se sklanjaju za ugao kue, i dalje viu, dolazi Blijedi Damjan, sasvim nehajno, pui cigaretu, nekoliko trenutaka potpuna tiina.) BLIJEDI DAMJAN: Sad e. (Pred noge baci nedopuenu cigaretu i zgazi je. Mina strano

eksplodira, baca kamenje, zemlju, kad to prestane izlaze sva trojica iza ugla.) BLIJEDI DAMJAN: Grme, grme, na Zadru topovi! KUZMAN (sav ozaren): Boga joj njezinog kamenog! ta ona misli ne moemo se s njom bosti? Majku joj kamenu. Nema s Damjanom ale. I jai od kamena su pred njim drktali. 14. (Sumrak. Lukiina kua.Kuzman, Lukica, Anica i Mulica. Kuzman ide u Srem, u berbu kukuruza.) ANICA: Da si makar metar gustjerne iskopao, bilo bi mi lake. KUZMAN: Neka eka... Sad e jesen, kie, bie opet bunar pun vode. ANICA: Bie... bie... Iljadu poslova zapone, nita ne zgotovi. KUZMAN: Dok se ja vratim, da naem bolje nego sam ostavio. ANICA: Sve smo zapamtili. LUKICA: Trebaju mi knjige za kolu. MULICA: Meni je mater kupila. KUZMAN: Mule od muleta, ne podrauj mi dijete. LUKICA: Ja neu u kolu dok ne dobijem knjige. KUZMAN: Boga im boijeg, i uiteljima, i koli... Kakvo doba dolo, iz jedni knjiga samo jednu godinu ui. MULICA: Jedne knjige za jedan razred. KUZMAN: Ti, mule, uti... Znam ja bolje od tebe... Ajde reci materi da pouri... Voz ne eka... E, sutra u ve konaiti u Srijemu. (Mulica odlazi.) ANICA: Pa, pozdravi sve te tamo. I nek poalju bijela brana i gra. KUZMAN (tiho Lukici): Idi, donesi onaj no iz konobe. LUKICA: Onaj kojim kolje? KUZMAN: Taj. (Lukica odlazi.) ANICA: ta e ti onolika noina? Ima onaj mali, koriar, za sjei kruv i slaninu. KUZMAN: Ja kolja i ne nosim za slaninu sjei. (Uhvati Anicu za vrat.) uj, amo... Da sa lugarom, dok sam ja u Srijemu, rije ne progovori. Da u nau avliju ne stupi. ANICA (otrgne se): ta ti je? KUZMAN: Ni sa Blijedim Damjanom. ANICA: Komije smo, moram im rei dobar dan, neto progovoriti. KUZMAN: Ni dobar dan... Nita. ANICA: Pa, nismo u zavadi. KUZMAN: Dok mene nema, u zavadi smo. ANICA: Jadna ja... Kako ja tebi nita ne kaem. Ide u Srijem, tamo ima svakakvi ena, a s tobom

ide i Muliina mater, a dobro se zna kakva je ona. KUZMAN: Oblijeto lugar lani oko tebe. Htio ti ga turnuti, a? ANICA: Ko ti je to reko? KUZMAN: Njegov Miuka. ANICA: Miuka? ta taj nee napraviti... Da mu je dati mogustva, dvi drave bi zavadio. KUZMAN: Nema ene, Muliina mater ide sa mnom, on jedva eka da ja odem, da te pritisne. U gaj, po drva, ne idi. ANICA: ta u loiti? KUZMAN: Loi to to sam doero... Kad nestane, sijeci nau umu. (Dolazi Lukica, donosi no. Kuzman ga uzima, stavlja u ranac.) KUZMAN: Ovo mi je za Bosance... Nek znaju da se s nama nije aliti... Lanjske jeseni, najbolje nam gazde zauzeli. (Muliina majka doziva ispred kue.) Kuzmane! O, Kuzmaneee! KUZMAN: Eto me, eto! (Prti ranac, Lukica i Anica polaze da ga isprate.) 15. (Jutro. Kod Golubnjae. uje se hujanje bure. Mulica je na stijeni, bura joj zadie suknju. Dri u ruci itanku, ui napamet pjesmu, presliava se.) MULICA: ''Huji bura ista ena poderana izgrebena hita krem niz vrtae lakonoga sve preskae.'' (Miuka i Lukica se prikradaju stijeni.) MIUKA: U depu su mi kapisle. LUKICA: ta e ti? MIUKA: Ajde da zapalimo pod ovim kamenom na kojem je Mulica, da vidimo, oe li joj ta biti. LUKICA: Nemoj... Eno joj se vide gae. El ona brucala? MIUKA: Ko prst su joj dlake... Povalio sam je i iupao joj tri. Evo i'. (Vadi iz depa kutiju od ibica, unutra su kapisli, pokazuje Lukici dlake.) Primirii i'. LUKICA (mirie): Nita ne mirie. (uje se udar zvona na ovcama.) MULICA: ''Huji, hita i kroz drae i kroz granje sve to jae zubom grize sve to stigne od obijesti samo plae!'' MIUKA (zapjeva): Po Dinari vjetar valja kule Mirkanovka okotila mule! MULICA: Ajde k vragu... Ja imam mater, a kamo tvoja... niti te ko kupa, niti krpi, niti o tebi vodi rauna. MIUKA: Ubiu te. akom u mrdavce. MULICA: Ima i za te zakon u ovoj dravi... Blijedi Damjan kae da e te lino on strpati u ludnicu. MIUKA: Oe. Prije u ja njega ubiti. (Obraa se Lukici.) Ajde, rugaj joj se i ti. Pjevaj.

LUKICA (zapjeva): Pred kuom joj breme drae, u kui joj mule plae! MULICA: Jebo te tvoj Dido vinanc. MIUKA: Oe i ti njezine bruke? Vataj i dri. (Prilazi Mulici, hoe da je povali, odleti joj itanka.) MULICA: (istrgne se, zgrabi kamenje, baca na Miuku): Ostavi me... ta sam ti ja kriva?... Eno ti bunjevaki ovan... Na sve nam ovce naskae, mre i'. MINUKA (zastane): e je? LUKICA: Zar nae ovce, mater mu bunjevaku? MIUKA: Sad u ga minom ubiti. (Vadi kapislu.) I ja je smijem zubima stisnuti ko Blijedi Damjan. (Lukica otri.) MULICA (odmakne se): Dobro veli tvoj aa... Mora i biti mulac i berekin kad materinu sisu nisi ni osjetio. ta e ti kapisle? Baci i' u vodu. MIUKA: Znam ja dobro, za koga ovo uvam. (Dolazi Lukica, dri ovna za zadnje noge, ovan pred njim polako ide. Miuka skine kai sa pantalona, stavlja ovnu oko vrata, zavezuje za jedan upalj kamen.) MIUKA (lupi ovna po uima): Zato jebe nae ovce? LUKICA: Jai je od nai ovnova. Da samo vidi kako i' bije... Izmakne se dvajest koraka, u desnu stranu nakrivi glavu... (Oponaa ovna.) Pa se pogne, uvati zalet, i onda i' derne. MULICA: Ko u onoj zagonetki iz itanke: dva se brata nasred polja biju, na njima se anterije viju. MIUKA: Serem ti se u zagonetku. LUKICA (pipa ovnu rogove): Bie da je treak. MIUKA: Ajde da mu utuemo muda. LUKICA: Nema alat... Treba ti onaj drveni malj-eki, pa nakovanj. MIUKA: Mulica, evo ti utura, donesi vodu, ima je u stopi Kraljevia Marka. (Mulica uzme uturu i odlazi. Lukica nalazi dva obla kamena, donosi Miuki. Vraa se i Mulica s punom uturom vode.) MIUKA (Lukici): Dri ga za zadnje noge. Razglavi i dobro. (Mulici.) Kvasi mu muda. (Mulica kvasi ovnu muda, ovan se poinje otimati, udara glavom o zemlju.) MIUKA (prinosi jedan kamen mudima, drugim poinje tui, ovan blekee, jo vie se otima): Brojte. Kad nabrojite da sam dvadeset puta udario, bie dosta. Izie mu snaga i sok iz muda. Nee mu vie pasti mrenje na pamet. (Udara jo jae.) LUKICA: Jedan, dva, tri, etiri... MIUKA (prekine s udaranjem): A, ta veli, da mu ga noem odreemo. I nema ga jadnik, od stra ga uvukao. MULICA: Ie puno krvi.

LUKICA: Bolje ovako. MIUKA (nastavlja udaranje): Vidi, jesu li sad manja i meka. LUKICA (opipava): Jeste, meka su. (Ovan se polako uspravlja, mirno stoji.) MIUKA: Zato ga ne bi bacili u Golubnjau? MULICA: U Golubnjau? LUKICA: U Golubnjau se ne smije nita bacati. MIUKA: Ko e znati? Niko nije vidio. Vuk ga udavio. Vai? (Mulica i Lukica se gledaju.) LUKICA: Vai. MULICA: Vai. MIUKA: Ako neko oda ta smo napravili... (Vadi kapislu.) Ovim u mu mrdavce raznijeti na sve strane svijeta. (Lukica sa ovna skine kai, Miuka ga uzme za zadnje noge, povede jami Golubnjai, okrene ga naglavake, ovan upadne u jamu, uje se kotrljanje i bleka. Mulica i Lukica se uplaeno gledaju. Miuka legne do ivice jame, nadviri se.) MIUKA: Bee! Bleee! (Lukici i Mulici) ta se bojite? Priite... Neu vas ubaciti. (Lukica i Mulica bojaljivo prilaze jami, nadviruju se.) MIUKA: Otio bunjevaki ovan. MULICA: Bleee! Beee! LUKICA: Bleee! Beee! MIUKA: Neka ga dolje, neka ga jedu mrtvi. LUKICA: Dolje su moja tetka i ain stric. Moda vole bravetinu. MINUKA: Vi mrtvi! ujete li me? Poslali smo vam ovna! Treba li vam raanj? Beee! Bleee!

DRUGI DIO 16. (Vee. U uiteljskoj sobi. Miuka i Lukica.) MIUKA: Oe da donese drva ili vodu? LUKICA: Drva. (Miuka uzima velik lonac, izlazi napolje, za njim i Lukica. Malo kasnije se vraaju, vuku vodu i drva. Miuka stavlja lonac na poret.) MIUKA: Pika mu materina, opet e me noas kupati. LUKICA: Blago tebi. MIUKA: Straiv je... Moram svud po koli proi, sva vrata i prozore viditi jesu li zatvorena. (Uz vrata stavi sjekiru.) Da ga probam ubiti sjekirom?... Odsjeem mu glavu. LUKICA: Nemoj.

MIUKA: Mogao bi ga dinamitom... Ubaciti kapislu u poret, ili onu granatu. (Lukica slae drva pod poret, loi vatru.) MIUKA (iz ormaria uzima jaje, na vrhu noktom otvara, ispija): Oe i ti jedno? LUKICA: Ne mogu. MIUKA (oljupinu baca u poret): Rekao sam mu da tebe ostavi da s njim noi. LUKICA: Kako bi volio. MIUKA: Nee. Kae, samo ja i niko vie. (Dolazi uitelj, trlja rukama, neto pjevui.) UITELJ: Lijepo. Vatricu ste naloili. Ploa se sjajka. (Obrati se Lukici.) Ti idi kui, treba da brije djeda. eka te. MIUKA: I mene aa eka. LUKICA (nevoljko odlazi): Laku no. UITELJ (stavi prst u vodu): No, sad e biti topla. Donesi kip. (Miuka ispod kreveta izvlai kip.) UITELJ (skine lonac s vodom, izasipa u kip, podigne se malo pare): Pere li svako vee noge? MIUKA: Perem. UITELJ: A, pjesmu o kupanju, zna? MIUKA: Znam... ''Ko se ne bi kupa voda nije skupa moramo se kupati prljavtinu stresti neistoa donosi ru i bolesti...'' Je l' za peticu? UITELJ: Odlino. (Dodaje u kip hladnu vodu.) Skini arape, blago majci. MIUKA: ijoj majci blago? UITELJ (prilazi vratima, provjerava jesu li zakljuana): Zaista si nevaspitan... Tako se samo kae. MIUKA: Je l' moram i arape? UITELJ: I arape... Pere noge?... Meu prstima ti se blato uhvatilo... Vinograd moe da ubri... Kad si zadnji puta nokte sjekao? MIUKA: Ne pamtim. UITELj (iz ormaria uzme makaze, podsjeca mu nokte): Fuj!... Sve smrdi. (Stavi prst u vodu.) Joj, to je fina, topla, mlaka, duu dala za kupanje. Brzo se skini. (Pomae mu da se skine.) Ne plai, djeae... Tebe tvoj uitelj voli... Voli... Oboava... I ja sam bez majke. (Miuka je nag, krije rukama muda.) UITELJ (obigrava, klike, blago ga svud udara): Zagazi u vodu... U kip. (Miuka ga poslua.) UITELJ (iz ormara vadi pekir i sapun, stavlja na stolicu): Zdrav duh u zdravu tijelu. Od danas e znati ta je subjekat u reenici. (Sipa mu vodu niz lea, sapunja ga, miluje, obliva vodom, brie pekirom, odnosi u krevet.) Mali moj slatki. Ali emo sad da spavamo. (Skine se, dune u petrolejku, odlazi kod Miuke u krevet.)

17. (No. Lukiina kua. Kuzman se vratio iz Srema, doveo enu Sremicu.) KUZMAN: Ovu moju Sremicu svi da pazite. SREMICA: I moraju... Vagon kukuruza sam ti dala, kupila ti harmoniku, eni i sinu po neto. (Otvara kofer, obraa se Anici.) Evo, eno, donela sam ti maramu i bluzu. ANICA: Nita meni ne treba. Svega imam i bez tebe. SREMICA: Ko god mi ta nudi, ja uzmem. Evo ovaj tvoj i moj mu. Kae: oe za mene, ali ja imam enu. Mislim se, ako je ovek dobar, moe imati i pet eia. DIDO: ta si meni donijela? SREMICA: Tebi, deda, nita. Nisam znala ni da postoji. DIDO: Meternik! KUZMAN (razvlai harmoniku i pjeva): Sitne ljive i orasi mi smo, draga, siromani! SREMICA (iz demiane sipa pasulj): Ej, narode, gledaj... Donela sam vam svima pasulja. Da ovu zimu jedete. LUKICA: I da onda slae prdimo. DIDO: Tako je, sreo didina... Tako je... Prde... Kom se prdi ne mora da brine o zdravlju. SREMICA (uzme harmoniku i zapjeva): Divan je kieni Srem... (Svi je gledaju kao udo.) ANICA: Jadna ti ona majka koja te taku rodila, i na tako dalek put uputila, i u ije te ruke dala. SREMICA: Manite me... ta si me spopala?... Nije me niko do sada alio, a sad ti... edna sam. KUZMAN: Evo ti vina, pa pij. SREMICA: Neu... Ba mi se voda pije... Kuzmiu, gde ti je eram? DIDO: eram? A-ha-ha! U prknu. Pitaj njega. (Pokazuje na Kuzmana.) e mu je bunar. (Anica donosi Sremici vodu.) SREMICA: (pije, pa brzo prestane): Kakva vam je ovo voda? ANICA: Kinica. SREMICA: Smrdi. ANICA: Jue su bacali praak da se ne ucrva. SREMICA: Ovo ja neu piti. (Pljuje.) KUZMAN: Ako ti je dobra, pij, ako nije, crkni. Na voz, pa natrag. SREMICA: Bogme i ou. Alal ti i kuruzi i pasulj i vozna karta koja me kotala... Harmoniku ti ne dam... Vratiu je natrag. DIDO: Jesi luda? Nemoj se vraati. Udaj se za mene. SREMICA: ta? Da te saranim. Nisam za to pola na put. ANICA: Jadna ti i tvoja sudbina. SREMICA: Kuzmane, vidi nju.

KUZMAN: Obe da prestanete, i to odma... A, ti, (obrati se Sremici) ako oe ajde odma natrag, i vrati svoje kuruze i svoj gra, i svoju robu, i ovu harmoniku, i sve. SREMICA: Da ponovo vozim kukuruz u Srem? Kotalo bi me vie nego sami kukuruzi. KUZMAN (Anici): Ti je ne saaljevaj... Vie u s tobom leati nego s njom. SREMICA (Kuzmanu): Ila bi u nunik, ali ga nemate. DIDO: Ko kae da nemamo... Eto ti vie kue, pa do na vr' Dinare, biraj... SREMICA: Strah me samu napolje ii. KUZMAN: E, neu te jo i na pianje voditi. (Anici): Ajde, eno, izvedi je. ANICA: Neu... Nisam zbog toga u ovu kuu dovedena. DIDO: Ja znam ta je kavalirstvo... vinancko... Ja u. KUZMAN: Tebi ne dam. SREMICA: Ko rogovi ste u vrei. KUZMAN: Idi sama. Nee ti lisica odgristi guzicu... (Sremica izlazi pred sam prag od kue. uje se kako mokraa tee. Miuka se u mrak uurio, skuplja u ruci goveu balegu, baca Sremici u lice.) SREMICA (vrisne, uleti u kuu prljavog lica): Kakav ste vi narod? ta mi napravi? DIDO: Balegu u obraz? To moe samo lugarev Miuka. KUZMAN (Lukici): 'El Miuka? Kazuj! I tebe i njega u objesiti. LUKICA Ne znam. Nita nisam vidio. KUZMAN (zgrabi sjekiru, izleti napolje, vie): Lugaru! Lugaru! Ubiu ti Miuku! Ubiti! ANICA (za njim): Prestani. Ne pravi petljaniju zbog tueg eljadeta. DIDO (mrmlja): Ne zna ti, eno... Sve su ovo Meternici. SREMICA: Vidim ja da se meni ovde o glavi radi. 18. (Jutro. Kod kantuna. Miuka, Mulica i Lukica.) MIUKA: Svi ti zajebavaju au zbog Sremice. MULICA: Moja mater kae: mora nekog i baba dopasti. MIUKA: Sino sam joj balegu u obraz bacio... To treba ubiti. LUKICA: Sad kad su kuruzi nai, i gra, i harmonika, moda aa i bi, ali nema koga nai. MULICA: Nije niko lud, pa da poslije ide u zatvor. MIUKA: Kako nas niko nije poslo u zatvor, a bacili smo ovna u Golubnjau. MULICA: Nije se doznalo. MIUKA: I ne smije se doznati. LUKICA: Ubi je ti. MIUKA: Veli da mogu.

LUKICA: Moe. MULICA: Bolje ti je to prije... Jutros sam ula da je Kuzman dava lugaru, da prevede u vau kuu. Lugar oe, ali da dobije i po vagona kuruza. MIUKA: Nee u naim navama kruv zamijesiti, pa ne zva se ja Miuka. Raznjeu je granatom na iljadu komada. LUKICA: Opaka je... Magarca nam gaa nogom u drob, kravu pljesne po vratu, kad cijepa drva, jaa je i od ae. MIUKA: Idem da donesem granatu. 19. (Sumrak. Lukiina kua. Anica i Sremica.) SREMICA (sprema kofer): eno moja, na to ja naie? Tebi nita ne zameram, nisi ni krivu re rekla... Onaj lopov mali... ANICA: Miuka... Sirotinja... Za materinu sisu nije osjetio. Koliko niko u njega ne gleda i dobar je. SREMICA: Otac ga njegov interski... Dobar?... Bacati mi balegu u obraz, mogla sam se zaraziti... Pretio mi granatom... Kae: Bei iz Milokusa dok te nisam ubio. ANICA: Da ti spremim neto za put, za jelo? SREMICA: Fala ti... Ne mui se. ANICA: Kud e sad, u no? SREMICA: Idem u moj lepi Srem. Zaboravila sam kad sam pravu vodu pila... Valjda i ja nekome trebam... Zaustaviu se negde. ANICA: A, ta u ja Kuzmanu rei? SREMICA: Reci: dola, bila, otila... Alal vam i kukuruz i pasulj. Jedi, sirotinjo. Harmoniku ne dam. Nije to za Kuzmanove ruke. (Uzme harmoniku i stavi na lea, u jednu ruku kofer.) Ajde, eno, dovienja! (Ode.) ANICA: Dovienja. (Pljusne za njom vodu iz bukare.) 20. (Podne. Pred Lukiinom kuom.) POP DAMJANOVI (Miuki, koji gaa iz prake): Djeice draga i slatka. Prestanite. Moe ko ostati bez svojih dragih, dalekovidih oica. Miuka, duo, kad e iz tebe da odleti avo, pa da se u tebe useli aneo? (Spusti domianu pred kuu, iz kue iziu Anica i Dido.) Pomoz bog, domaini. DIDO: Popo... Uradi neto u crkvi sa ovim lugarevim galijotom... Meternikom. Ili od njega napravi dijete, ili ga prokuni, da znamo na emu smo. POP DAMJANOVI: Vidiemo, vidiemo... Svakom aneo doe, nee ni njega mimoii... Mi poli

da svetimo vodicu, da damo blagoslov eljadi, stoci... Je li slobodno? ANICA: Nikad se naa vrata nisu pred popom zatvarala. CRKVENjAK: ta znamo. Svaki dan se mijenja. Raniji godina Blijedi Damjan vadio pitolj na nas. A, eto, u lugarevu kuu i ne idemo. POP DAMJANOVI: Treba ovjeka razumjeti. uva svoju slubu i platicu. CRKVENjAK: Poo popo da vodicu sveti bez stotine nee ni poeti. (Ulaze u kuu. Pred kuom ostanu Lukica i Miuka. Vidimo popa i Didu kroz prozor, pop govori molitvu, crkvenjak prska vodu po zidovima.) MIUKA (podigne domianu): Da mu prolijemo vino? LUKICA: Onda se moemo seliti. MIUKA: Nee se poznati... Opleten je bocun. (Odnosi domianu do mjesta gdje je Kuzman poeo kopati gustjernu, izasipa vino.) Ode popovo vino! Ode popovo vino! (Prilazi vuiji, puta vodu u domianu, ostavlja tamo gdje je i pop ostavio.) Eto mu, pa kad doe kui, neka mu bog kae kako mu se vino pretvorilo u vodu. ANICA (Crkvenjaku prua boicu): Napuni je svetom vodicom. Moe nama u kui ili stoci zatrebati. POP DAMJANOVI (izlazi, uzima domianu, Lukici): Kako ide naa pjesma o Dalmatinskom Kosovu?... Svetosavski ruak e brzo. LUKICA: Dvije kitice sam nauio. POP DAMJANOVI: Dobro, dobro... Mulica je ve sve nauila. CRKVENjAK: Oe popo, oe popo... Kakva Mulica? POP DAMJANOVI: Pardon, Slobodanka. 21. (Jutro. Kod kantuna. Lugar kleknuo na Miuku i strano ga tue. Malo odahne, pa nastavi. Miuka ne puta glasa.) LUGAR: Ti prosipa popovo vino!... Ti!... I on misli da sam te ja podgovorio... A, mene da vlast podgovorila. (Silazi s Miuke, brie elo, vadi neku hartiju i olovku.) Ajde, sve mi propijuniraj okolo, ko ima koliko ovaca, koza, krava... Da napravim spiskove za travarinu. MIUKA (ustane): Neu. LUGAR: Sutra idem u grad. Donijeu ti kilo kruva i tuc salame... Koliko Kuzman ima ovaca? Dvajest tri? MIUKA: Sakrio ti je etiri... Znam. LUGAR: Ne lae? MIUKA: Ne laem.

LUGAR (zapisuje): Daklen, dvajest sedam. MIUKA: Laem. Sakrio ti je est. LUGAR (poe opet da ga tue, Miuka se izmakne): Nemoj svog au zajebavati... Doveu ti maiju... Evo, tri mi se nude... Ostale udovice. A imaju po tro etvero djece. Pa, kad te ona uvate... MIUKA: Nee! Nee! Ne bojim se ja. LUGAR: Oe, oe! Bogami oe. MIUKA: Mogu da ubijem i maiju, i njezinu djecu. I tebe. I sebe. 22. (Jutro. Kod kantuna. Pop Damjanovi, crkvenjak i Blijedi Damjan.) POP DAMJANOVI: Ti si, Damjane, sluo vijesti. Kazae li to za na kraj, kakvo e vrijeme? BLIJEDI DAMJAN: Mrazovito, ali vedro. POP DAMJANOVI: Neka, neka... Molili smo se dragom Bogu za ovaj i ovakav dan. CRKVENjAK: Ako je ovako na Svetog Savu lijep dan, rodie i ove godine vinogradi. POP DAMJANOVI: Damjane, jest da komunisti ne idu na svetosavske rukove, ali mi te u tom svojstvu i ne zovemo... Zovemo te kao naeg ovjeka, slavnog prvoborca, diku i ponos naeg naroda. BLIJEDI DAMJAN: Hvala, pope, doi u s najveim gutom... Samo, imam jednu molbu. POP DAMJANOVI: Reci, Damjane. BLIJEDI DAMJAN: Ou da sjedim do vladike. POP DAMJANOVI: Hm... Do vladike? S koje njegove strane?... Lijeve ili desne? BLIJEDI DAMJAN: Svejedno... Ali do njega. POP DAMJANOVI: Pa, eto... Neka ti bude. (Crkvenjaku): Ja idem da vidim kako se peku bravad, a ti vidi jesu li ene raskiselile bakalar i napekle utipke. 23. (Podne. Svetosavski ruak.Za dugakim stolom sjedi Vladika, s jedne mu strane Blijedi Damjan, s druge pop Damjanovi. Jo popova i naroda. Na stolu bokali s vinom, tanjiri puni mesa. U oku stoje Lukica i Mulica, premjetaju se s noge na nogu.) LUKICA: Blago Miuki to je lo uenik. MULICA: Smrzla sam se... Samo da ne zaboravim pjesmu. (Pop ustane, ode u oak, stavi na gramofon plou sa svetosavskom himnom. Kad himna pone, svi ustanu, pjevaju.) Uskliknimo s ljubavlju Svetitelju Savi Srpske crkve i kole Svetiteljskoj glavi. Tamo venci, tamo slava gde na srpski pastir Sava Pojte mu Srbi pesmu i utrojte! VLADIKA: Praznujui Svetog Savu treba sami da se prenorodimo oivljavanjem svetosavskih

primjera. Nama su potrebne sve one vrline kojima su bili ovjenani nai svetosavski muenici za sva vremena i vjekove: duboka vjera i velika ljubav, bratska sloga i dobra volja, samopregorno rodoljublje... Od svega najvie nam je potrebna danas duboka vjera, kojom su nai svetosavski muenici ivjeli, iskrena molitva kojom su se nadahnjivali, i arka ljubav kojom su gorjeli. Duboka vjera i planine pokree. Molitva objedinjuje. Ljubav i smrt pobjeuje. (Pop Damjanovi mahne rukom Mulici.) MULICA (ukipi se i kretavo): Malene nae oi u nebo vazda glede i kada sunce sija i kad su zvijezde blijede Mole se tebi tiho to ivi tamo gore anela nama lolji u nae skromne dvore. Neka je s nama vazda u naem vijeku mladu neka nad nama svijetli u svakom naem radu. Neka nas uva, brani kad u nas kogod dira vjeiti uvar bude ljubavi, sloge, mira! VLADIKA: Tako je, duo... Doi da te poljubim. (Mulica prilazi, ljubi je u kosu.) POP DAMJANOVI (apue): Poljubi preosveenog u ruku... Poljubi ga u ruku. (Vladika joj sam potura ruku. Mulica brzo poljubi, vraa se u oak.) LUKICA: Dalmatinsko Kosovo I nad ovim poljem diu se oblaci visoko i udno, sad crni, sad sjajni; ko vihorom vejani, olujni barjaci, ko vilinske slike, ko predznaci tajni. I nad ovim poljem, nad tim poljem svetim, ponekad se krila uzviju sudbine, i pravcima srenim i pravcima kletim, da nam nagoveste udes Otadbine. I na ovom polju hram se die Hram istine vene svetosavske vere, molitva u njemu do nebesa stie, svaka ljaga naa u njemu se spere. I ovo Kosovo nae je poprite i nad njim sudbine javljaju se znaci. I ono od Srba vene rtve ite Lazareve slave i njim sjaju zraci ... VLADIKA: Tako je! Mladost je na najmirisniji cvijet... Doi, duo, da i tebe poljubim. (Lukica sagnuo glavu, prilazi, Vladika ga poljubi u kosu, Lukica njega u ruku.)

POP DAMJANOVI: Slobodni ste... Neka vam ene daju utipaka. Jedite koliko hoete. (Lukica i Mulica odlaze.) BLIJEDI DAMJAN (lupi guslama o astal): Je li na mene red doao? (Svi se utiaju.) Iz mog revolucionarnog ubjeenja i opredjeljenja, ja ne mogu ko djeca kontati crkvene i svetake pjesme. Ja imam moje pjesme. VLADIKA: Da ujemo. BLIJEDI DAMJAN: Dok ja kontam pjesmu, da se ne uje vakanje, mljackanje, srkanje, tucanje. Nita da se ne uje... Uopte! (Tiina jo vea... Blijedi Damjan se die iza stola, dolazi na sredinu sobe, sjedne na tronoac, natimava gusle. Pjeva.) BLIJEDI DAMJAN: Koliko je pod Dinarom vrba U Golubnjai jo je vie Srba Koliko je pod Dinarom slamki Jo je vie zakukalo majki Ustae im oi povadie U tamni i ponor ubacie Tamo nema sunca ni mjeseca Vrite starci, plau mala djeca Staro kolju a nejako veu Djevojkama mlade dojke reu U svoj zemlji preko vode Drine Nesta srpskog sunca i vedrine Nesta slave, nesta srpske svijee Nai dragi vie ivjet nee Nema nikog da zlo umiruje Ve se jote vie proiruje Duboki i ponor progutao ... Duboki i ponor progutao ... (Blijedi Damjan plae. I ostali su potreseni, plau i briu suze.) BLIJEDI DAMJAN (odjednom se ispravi i vikne): ivjela narodnooslobodilaka vojska Jugoslavije! SVI: ivjela! BLIJEDI DAMJAN: Smrt faizmu! SVI: Sloboda narodu!

24. (Sumrak. U Lukiinoj kui.) LUKICA (uz otvorena vrataca pei dri tek ojagnjeno jagnje, grije ga): Sutra stie proljee. Idemo da ga doekamo. ANICA: Nema proljea dok mladice ne pupaju. KUZMAN: Uiteljsko proljee... Jebem mu proljee. Slama i sijeno pojedeni, ovce i janjci krepavaju, a uitelj lae djecu da stiglo proljee. DIDO (Lukici): Odmakni jagnje, da ja ugrijem noge. ANICA: Vrag te odnio, i tebe, i tvoje noge. DIDO: Sad se treba pripaziti i ne ii od poreta. Zima se sveti, oe da iskija ono to nije iskijala. KUZMAN: Mart! Mart! Jebem ga... Gori je od veljae. Vei lopov i prevarant. e ete ekati to kolsko proljee? LUKICA: Kod Golubnjae... Tamo emo se sresti s djecom iz vaanske kole. KUZMAN: ta oni imaju s vama da ekaju proljee kod nae jame? ANICA: Uvijek bunjevci povr nas. DIDO (Lukici): Ti i Miuka nita ne znate... U vaim godinama koliko sam samo odejekao rogova s njihovi krava. KUZMAN: Koliko sam repova i griva odsjekao s njihovi konja... Odsjeem, pa putim... Konji lete, pru, muve i pojedoe, nemaju se im braniti, a mi uivamo. LUKICA: A, ja i Miuka!?... Ubacili smo im jednog ovna u Golubnjau. ANICA (prekrsti se): ta? Ovna s naim jadnicima!? KUZMAN: Je li istina? Da te odma sad zakoljem. LUKICA: Lagao sam. ANICA (uzme alicu): Idem uvatiti ovcu i izmusti grualinu. (Obraa se Kuzmanu.) A, ti, ajde ovci baci sijena. Krepae. (Odlaze.) DIDO: e je Mulica? LUKICA: Me znam. Puti me. DIDO: Jadan li sam. Nisi na mene. (Lukica uti. Dido sa poreta uzima ciglu, sputa na patos, na ciglu stavi noge. U kuu ue Miuka.) MIUKA: Dok ne uje ci-ci-be, nee Dido od vatre! DIDO: Berekin! Meternik! Van iz moje kue. MIUKA (Lukici): Ajde, udavi jagnje... Stisni ga za vrat. Reci da samo krepalo. (Lukica prua jagnje Didi.) MIUKA: Eno nas Mulica eka na sjeniku.

25. (Podne. Doek proljea. Kod Golubnjae.) MIUKA (dri zastavu, Mulici): ta ima u torbici? MULICA: Dva kuvana jaja i komad kruva. MIUKA: Oe mi dati jedno? MULICA: Ou... Meni bjelance, tebi umance. MIUKA: Ne voli umance? MULICA: Ne volim... Puno mi se ute zubi. MIUKA: Ne volim ni ja. LUKICA: Daj meni. MULICA: Tebi ne dam. LUKICA: Daj mi zastavu, makar minut. MIUKA: Ne dam je ni ai iz svoji ruku. (vaanska djeca pjevaju): Aoj moja koso brenovana ostala mi kika neeljana! (Svi ponavljaju.) Kad se moja usta raskorae mogu pojest est kila pogae! (Svi ponavljaju.) LUKICA: Prebrojio sam Vaane... Vie i' je nego nas. MIUKA: Moram se s nekim od nji pobiti... Mogo bi nekoga i kapislom ubiti... Pa da ga bacimo ko onog ovna u Golubnjau. ta veli, smijem li? MULICA (zagonetno): Ne smije. MIUKA: Sve smijem. (Pjeva.) Oj, bunjevci repati kad e te nam krepati! KORAVKO (vaanski djeak, odgovara mu): Milokusi pogani, pobili se nogami, jedan drugog tuku, i za ui vuku! MIUKA: Mali! KORAVKO: ta? MIUKA: Jebau ti mater, im se odmaknu uitelji. (Dolazi Uitelj.) UITELJ: Miuka! Miuka! Vii! Parola! MINUKA: ivilo bratstvo i jedinstvo Srba i Hrvata. SVI: ivilo! UITELJ: Draga djeco, osvanulo je proljee, snijeg je okopnio, zelena travica istom ponikla, pupoljci po drveu jo su u razvitku. Pelice se u konici bude iz zimnjega sna, proviruju iz konica hotei vidjeti ima li po polju jo onijega i leda. (Fijuk vjetra, bure, djeca se stiu jedni uz druge, cvokou.) UITELJ: Ajde, djeco tri, etiri: Zu, zu, zu proljee je tu! (Djeca nekoliko puta ponavljaju, lupaju nogama, mau rukama.)

UITELj: Sunce je jako zagrijalo uzduh i obasjalo cijelu prirodu. Izmile pelice iz konica, raire sioja krioca, te polete napolje. (Djevojice tre po sceni kao pelice. Djeca pjevaju.) Lete pele malene od cvijeta do cvijeta granulo je proljee iz sunevih peta! Zu, zu, zu proljee je tu! UITELJ: Odlete najprije k jabuci i upitaju: Ima li meda za pelice?" Jabuka odgovara: Nemam, rano mi dooste, cvijet moj jo je u pupovima. Idite k trenji." Draga djeco, danas neemo ii trenji, jer je i njen cvijet jo u pupovima. Onda odlete pelice k tulipanu. On ima, istina, velik, lijep cvijet razliite boje, ali niti mirie, niti ima slasti u sebi. (Uitelj vadi maramicu, useknjuje se.) Pelice nisu mogle nakupiti meda. Ve su se htjele vratiti doma, kad spaze pod grmom malean modar cvjetak. (Tie.) To je bila ljubiica, puna mirisa i slasti, te se pelice nasite i donesu u konicu ggrvi med. (Djeca pjevaju): Zu, zu, zu proljee je tu! (Dolazi Blijedi Damjan.) UITELj: Miuka! Parola, broj dva! MIUKA: ivio narodni prvoborac Blijedi Damjan. SVI: ivio! BLIJEDI DAMJAN: ivila narodna omladina! SVI: ivila! BLIJEDI DAMJAN: Draga djeco, dragi pioniri, dragi drugovi uitelji. Lijepo je od vas to ste doli ovdje, nad ovu jamu koja je progutala stotine rtava faistiko-ustakog terora. Da sve vidite i upamtite, da se ono vrijeme nikad vie ne ponovi... Pioniri su u toku rata veliku stvar odigrali: sami ili sa omladinom uestvuju u gradnji i opravci kua i putova, u branju voa i podizanju ljetine. (Djeca kaljucaju, mru, nezainteresovano sluaju.) BLIJEDI DAMJAN: Pioniri skupljaju hranu, beru jagode i druge umske plodove i nose borcima i ranjenicima. Pomau samohrane porodice boraca i iznemogle starce... Pioniri... (Pogleda po djeci i brzo ode.) UITELJ: Ko od uenika obe kole prvi pronae ljubiicu i donese i prikae, dobie vrijedan poklon. SVI: taaa!? UITELJ: Jednu itavu okoladu... Traite djeco!... Traite! (Sa agorom djeca se razilaze.) 26. (Malo kasnije, kod Golubnjae. koravko-vaanski djeak, iza stijene otvorio kolsku torbicu s jelom. Miuka i Lukica mu se prikradaju.) MIUKA: Sam je... Zaklau ga. LUKICA: Nemoj. Vidi da je korav ko gradsko pae. MIUKA (skoi na koravka, trubi mu na uvo): Ku-ku-ri-kuuu! (Vadi no koriar iz depa.) Prosuu ti i drob i digericu, ako nam ne da pruta.

KORAVKO (kroz pla): Nemam pruta. MIUKA (Lukici): Otvori. LUKICA (otvara torbicu, vadi kuvana jaja i kruh): Kruv i dva jaja. MIUKA: Jaja nama, a kruv u Golubnjau. (Lukica baca kruh u jamu, koravko jo vie plane.) MIUKA (vadi kapislu i pokazuje koravku): Je li zna, ta je ovo? KORAVKO: Znam. MIUKA: Ugurau ti je u guzicu i zapaliti ako me ne poslua. KORAVKO: Posluau te. MIUKA: Sve? KORAVKO: Sve. MIUKA: Ade, skini se go. Bre! (Trga mu naramenice, skida demper i koulju, hoe da sve isjee noem.) KORAVKO: Kako u i kuda go. MIUKA: Zaklau te i baciti u Golubnjau ako me ne poslua. KORAVKO: Sve u sluati... Samo mi dajte robu. (koravko je go, drhti.) (Miuka baca koravkovu odjeu za stijenu, Lukica ljuti jaje.) MIUKA: Ajde reci: smrt ustaama. KORAVKO: Smrt ustaama. MIUKA: Ajde reci: ja sam ustaa. KORAVKO (plae): Nisam ustaa. MIUKA: Ajde reci: dabogda mi crkli i aa i mater. (koravko plae sve jae.) Ponovi, baciu te u jamu. (Povaljuje ga i udara nogama.) Ajde onda reci: jebo ja sve svoje, ive i mrtve. KORAVKO: Neu. Ni ive, ni mrtve. MIUKA: Ponovi! (Bocne ga noem u debelo meso, krv procuri.) Ponovi! (koravko sve jae plae.) Sad e u jamu. (Vue ga prema Golubnjai.) KORAVKO (uhvati se za Miukinu nogu): Neu u jamu! Neu u jamu! LUKICA (oslukuje): Miuka! Evo idu. Bjeimo! (Grabi iza stijene koravkovu odjeu, baca mu na glavu, on i Miuka bjee, koravko plae.) 27. (Jutro. Kod kantuna.) LUGAR (plae): Jadan li sam i kukavan! ta u sam? Niti ja koga imam, niti koga on ima osim mene. UITELj: Bie bolje za njega... Njegovo ponaanje vodi tragediji. MILICIONER: Ja nita ne znam. Dobio sam nareenje da ga sprovedem. I to danas. Odma.

LUGAR: Ako su u tom domu sve fakini i berekini kao i on, on se tamo nee popraviti nego jo vie pokvariti. UITELj: U domu su specijalni odgojitelji i vaspitai. MIUKA: Neu u dom. UITELj: Mora... Otuda e se vratiti sasvim drugo dijete. Zar jo uvijek nisi svjestan ta si uradio sa onim djeakom? MIUKA: Neu u dom. MILICIONER: Je li mu spremna preobuka? Torba sa stvarima. LUGAR: Nita on nema, drue, nego to to vidite na njemu. Ako ga vodite u taj dom, i ako vam treba, onda ga i obucite. MILICIONER: Bandite, vercere, lupee, sve sam ja lovio. Iibau ga po guzici da se modri ko sukno, kaskae preda mnom poslunije od jareta. MIUKA: E, neu, da ti jebem mater. MILICIONER: ta kae? ta kae? MIUKA: Da ti jebem mater. MILICIONER: Narodnoj miliciji psuje majku. MINUKA: aa me nauio. LUGAR: Miuka, rode moj. MILICIONER (Lugaru): Moga bi ja i tebe uhapsiti. Nita ti nisi bolji od njega. LUGAR (plaljivo): Radi, brate, ta oe. Hapsi! Oduzimaj dravnu slubu. Ubij! UITELj: Pustite lugara... Miuku niko nita ne ui i ne nagovara, a sve zna... Ima nevjerovatnu inteligenciju. (Polako prilaze i proviruju: Kuzman, Dido, Anica, Lukica i Mulica.) MILICIONER: Sad e on viditi svoga boga. (Poe ka Miuki.) MIUKA: Mulice! Granata! (Mulica mu pritri, iz kolske torbe izvue granatu, daje mu.) MIUKA: Neu u dom. Ja znam koga treba ubiti. LUGAR: Ajme meni! Baci to udo, obeavam ti da u kuu neu dovesti maiju. UITELj: Samo mjesec dana e biti... U gradu. Svi emo doi da te obiemo... Ja, Lukica, Slobodanka. LUGAR: Tri puta e na dan jesti bijeli kruv. MILICIONER: S kavom i marmeladom. MIUKA: Neu i neu!... Imam granatu... Znam koga treba ubiti. (Odrafljuje granatu. Svi se razbjee i posakrivaju, legne na granatu i aktivira je. Strano grmne, jeka odzvanja. Dorti Blijedi Damjan.) BLIJEDI DAMJAN: Majku im njemaku! Opet nas za jedan ivot zajebae! LUGAR: Miukaaa!... Miuka! Sreo aina! (Niko se ne odaziva.)

KUZMAN: Nije puklo nikom za dobro. ANICA: Osim crnom avolu. (Dotri Uitelj, nosi bijeli arav, za njim se vue Dido.) UITELj: Poletimo! Spasavajmo! To je moj uenik. Moj Miuka. Na Miuka! DIDO: Ne prei, narode. Nema jauka. Kakav je Miuka Meternik, i bombu je nadmudrio. ANICA (plaui): Muka nesrea! Ima po ure da mi zvoni desno uvo. BLIJEDI DAMJAN (prodere se): Telefon!... Rekao sam: moramo imati telefon, im su me demobilisali i ja se vratio da s vama ivim. Vi u glas: Damjan poludio. Doklen s kulukom?" E, sad vidite Miuka lugarev, ili je mrtav ili puno ranjen, krv e mu izii, moe umrijeti. Kako i im ga prebaciti do grada, ni bolniki aut vam ne moe kuama prii. (Vie.) Ovdje vie ni apostoli i pustinjaci ne bi ivjeli... Umirete od slijepoga crijeva, ujeda zmije, od svega i svaega. Neka! Neka! Ne alim vas... Samo, doklen mislite tako!? Doklen?... Doklen!?... 28. (Podne. Kod Golubnjae. Izdaleka tiho, pa sve jae, zauje se lupa crkvenih zvona. Za stijenom se uurio Lukica. Okolo Golubnjae popovi, vladika, crkvenjak pali tamjan, sipa u kadionice, svi mau kadionicama, slono pjevaju molitvu za pokoj dua dolje ubaenih. Popovski glasovi sve jai i sloniji, zvonjava ne prestaje, tamjan se sve vie pui, pop Damjanovi dri u ruci hartiju, izgovara tronuto.) POP DAMJANOVI: Svetenik Dragutin Popovi. Komazec Milo ratar, zasluan za podizanje crkvenog vinograda i zvonika. eko Jovan ratar, pozajmljivao novac i ito u gladnim godinama. Milokus Milica, obanica. Milokus Stevan ratar ... (Lukica podigne sa zemlje puanu patronu, duva u nju, ruke mu drhte, izbeio oi.) Snovienje (filmski) (Iz Golubnjae izie pop Dragutin, uze od jednog popa kadionicu, poe njom strano mahati, tamjan se pui. Iz Golubnjae izlaze ljudi, ene, djeca, odlaze. Na kraju, iz Golubnjae izleti i onaj ovan to ga Lukica s Miukom ubacio. Poinje da juria na popove, da ih rogovima udara, bleji. Lupnjava zvona zagluujua. Lukica za stijenom kao okamenjen.) Kraj