PJESMA O KUJI Jutros je kuja pri tali, gdje rogoz se zlati pod gredom, otenila sedmero malih, riih

tenadi redom. I jezikom, sve do tmine, mati ih eljala njena; od trbuha njene topline voda se topila snjena A uvee, kao i vazda, kad koke na lijegala kreu, tmuran je stigao gazda i strpao tenad u vreu. Trati snijegom je stala slijede mu tragove hoda i dugo uz val do vala hladna se mrekala voda. A kad se od tranja vrua i znojna probi kroz sjene, njoj se mjesec vrh kua ko njeno priini tene. U plavet je zurila jasnu i cvilila nasred druma, a mjesec na putu kasnu sakri se iza huma. I tiho, kao kad s brijega za baenim kamenom kree, ko zlatne zvijezde sred snijega kotrljahu oi se psee. 1915. ( Krklec )