Tri ulomka iz pisama Dore Pejaevi

O STVARALAKOM PROCESU, iz pisma Rosi Lumbe-Mladota (Naice, 6. lipnja 1920.): U posljednjem sam tjednu doivjela tako velike oscilacije raspoloenja, toliko toga sam osjeala, mislila, stvarala i iznutra prebrodila, da je to bogatstvo sadraja izazvalo osjeaj kako se to sve zbivalo u veem rasponu vremena nego to je to jedna sedmica. (...) Mislim da ljudi poput nas ive vie iznutra prema van - smatram da okolina i vanjska zbivanja nikad ne poprimaju presudnu mo nad onim to zaokuplja i ispunjava nau duu; (... )Zapravo sam samo tjelesno ovdje, sve to u sebi osjeam kao ivljenje i doivljavanje lebdi iznad prisutnoga i vidljivoga i u nekoj dubokoj i lijepoj beskonanosti vidim u zrcalu svoga osjeanja pokretake snage u liku ljubljenih bia i tisue sjeanja izranja poput vodencvjetova na glatkoj povrini jezera. U tu beskonanost osjeaje slijede i misli i tamo promiljam svoje najbolje, JER SVE TO JE DOBRO I VELIKO IZRASTA IZ LJUBAVI. Odlebdjevi u taj najnevidljiviji svijet najosobnije unutarnjosti, postajem tek tada posvema svoje Ja, i to Ja, koje se tada u toj nebeski dalekoj skrovitosti osjea previe ispunjeno sobom samim, trai izraz, trai odtereenje od toga visokog duevnog pritiska, koji je sam po sebi neka vrsta oduevljenja - i to se osloboenje ostvaruje kada nastaje skladba! - I to bih dakle trebala rei ljudima kada me pitaju: Kako to radite kad skladate? (...)Ponekad samo kaem to je teko objasniti i to je moda ipak najbolji odgovor. OPROTAJNO PISMO SUPRUGU * (Mnchen, 29. listopada 1922.) Aludirajui na poetne brane nesporazume i zahvaljujui muu za sadanju sreu i panju koju joj iskazuje, skladateljica razmilja o budunosti svog djeteta te zahtijeva: Neka Bog dade da Ti nae dijete (ako bih Ti ga ostavila) bude na radost, - da postane istinski, otvoren, veliki ovjek; - utri mu puteve, no ne sprijeavaj nikad da u ivotu spozna patnju koja oplemenjuje duu, jer samo tako postaje se ovjekom. Neka se razvija poput biljke, a ako bi imalo veliku nadarenost, prui mu sve to moe sluiti njezinu poticanju; prije svega - daj mu slobodu, kada je bude trailo. Jer zbog ovisnosti o roditeljima, roacima, slama se mnoga nadarenost - to znam iz vlastitoga iskustva - i zato postupaj jednako bude li se radilo o djevojici ili djeaku; svaki talent, svaki genij zahtijeva podjednaki obzir - spol tu ne smije doi u pitanje! *Dora Pejaevi napisala je ovo pismo u sluaju da umre nakon djetetovog poroda

O DRUTVU I POJEDINCIMA, iz pisma Rosi Lumbe-Mladota (Naice, 22. srpnja 1920.): Ne razumijem uope kako se moe ivjeti bez rada - a kako mnogi to mogu! - naroito visoki aristokrati. Mislim da ih zbog ove njihove neprirodnosti prezirem. Naravno, postoje iznimke, ali one samo potvruju pravilo i ine da se kod ove gospode divimo djelima koja uope nisu naroito dostojna divljenja - ali, to je takav dogaaj kad oni uope jednom neto urade da se to odmah ludo precjenjuje. Pred mnogo godina, kada smo jo ivjeli u Peti, promatrala sam nain ivota gornjih 10.000 i morala sam ustanoviti uasno tune stvari. Veina mukaraca i mlaih ljudi nisu znali, a ne znaju jo ni danas druge i vie svrhe ivota nego poker i bridge; no da oni nakon iskustava jednog etverogodinjeg svjetskog rata i suoeni sa svjetskom bijedom kakve jo nije bilo ne dolaze ni na kakve druge misli i samo se onda uzbuuju kada njima prijeti opasnost da izgube dio svog imetka -

dok se nad najbjednijim sramotnim djelima u ratu nisu uzbuivali, da su tako lieni svakog vieg osjeaja, tako daleko od svih velikih ideja, svake humanosti, svakog napretka - takvi ljudi za mene nisu nikakvi aristokrati, ve njihova suprotnost! Vjerojatno sam i u Tvojim oima socijalistkinja kada tako govorim - i ja bih jo mnogo, mnogo grdila kada se ne bih bojala da u Ti dosaditi ili te naposljetku ak i razljutiti! No, istina je da ne drim s pripadnicima moje klase; U SVEMU ELIM SADRAJ I VRIJEDNOST, I NI FORME NI TRADICIJE NI RODOSLOVLJA NE MOGU MI NASUTI PIJESAK U OI. (...)Doista je tuno na tom svijetu, i ovjek poput mene ne moe se odluiti ni za jednu klasu, jer u svim klasama vlada ogranienost, okorjelost i naposljetku glupost: mi smo (ja ipak pribrajam Tebe k sebi) pojedinani ljudi koji trae i nalaze pojedince; a kao takvi ne pripadamo nijednoj klasi, bez domovine smo, osamljeni i esto alosni... u tome lei, usprkos patnji, ljepota; svuda emo nalijetati na ljude i, tek poto se oni pred nama pokau u svojoj ogoljelosti, odvraati se od njih s grozom. Nietzscheova teorija koja krajnju svrhu razvoja vidi u nadovjeku, dakle u pojedincu, moda je ipak najispravnija.

(Dora Pejaevi u mlaim godinama)

(Tri prijatelja - Dora Pejaevi, Sidonia Nadherny & Karl Kraus uivaju u razgovoru u prirodi)