Professional Documents
Culture Documents
Uvod U Filozofiju
Uvod U Filozofiju
Uvod U Filozofiju
Jun, 2005.
1. Moe li se filozofija definisati kao ljubav prema mudrosti? 2. Odnos filozofije prema mitu, religiji, umetnosti, ideologiji 3. Priroda svakodnevnog miljenja 4. Filozofija i nauka 5. Odlike filozofskog miljenja 6. Sistematika filozofije 7. Filozofija i njena istorija 8. Oblici recepcije filozofije 9. Polis i agora rodno mesto grke filozofije 10. Poeci filozofiranja u Grkoj 11. Sokrat: obrt miljenja ka samospoznaji i ovekovom svetu 12. Platonovo uenje o idejama 13. Aristotelova metafizika razvoja 14. Aristotelova etika ljudske izvrsnosti i mere 15. Platonovo i Aristotelovo shvatanje umetnosti 16. Nova znaenja rei filozof i filozofija (Srednjevekovna filozofija, 15-18 ili 102-106) 17. Teoloko oblikovanje hrianske vere (34-37) 18. Katafatika, apofatika, mistika i simbolika teologija (353, 362, 365, 190) 19. Osnovni principi teolokog miljenja (59-62) 20. Grka filozofija kao preparatio evangelica pagana: Platon i Aristotel (64-69) 21. Stoicizam i hrianstvo (69-72) 22. Plotinov neoplatonizam: Jedno, emanacija, put nadole i put nagore (75-82) 23. Hrianska apologetika: grki apologeti (93-97) 24. Tertulijanova radikalna apologija i odbacivanje filozofije (97-102) 25. Istonohrianska patristika (136-141) 26. Avgustin: racionalizacija objavljene teologije (162-166) 27. Avgustin: metafizika unutranjeg iskustva (169-176) 28. Pseudo Dionisije Areopagita: bog, svet, hijerarhije (180-184) 29. Sholastika kao prirodna teologija: osnove, dometi, granice (202-207 ili 474-477) 30. Osnovi ortodoksne teologije i vizantijske filozofije (207-212) 31. Dogmatski sporovi u istonom hrianstvu: trojstvo, Hrist, ikone (213-221) 32. J. Damaskin: shvatanje filozofije, ljudske prirode i linosti (234-239) 33. Osobenosti istonohrianskog miljenja (240. i dalje) 34. Nauni, humanistiki i renesansni tokovi u Vizantiji (267-270, 482-484) 35. P. Abelar: za slobodno miljenje i etiku slobodne odluke (283-290) 36. Dokazi boje egzistencije (356-361) 37. Spor oko univerzalija (411-415) 38. Istonohrianska mistika: isihazam J. Lestvinika (376-380) 39. Zapadnohrianska mistika: Majster Ekart (392-395) 40. Dogmatski sporovi: Et Filioque i Tree mesto (424-432) 41. Tomistika sinteza: odnos filozofije i teologije (453-456) 42. Dante: filozofija i etika kao sredite kosmosa znanja i delovanja (523-528) 43. Renesansa humanistiko i nauno prevladavanje duha srednjovekovlja 44. Rodno mesto savremene filozofije: Dekart i Paskal 45. Apsolutizacija ideje napretka 46. Prosvetiteljstvo i francuski materijalizam XVIII veka 47. Kantovo uenje o izvorima, moima i granicama saznavanja 48. Kantova etika, estetika i socijalna misao 49. Fihteov subjektivni idealizam i dijalektika subjekta i objekta 50. elingov objektivni idealizam i dijalektika realiteta 51. Hegelov sistem apsolutnog idealizma (panlogizam) 52. Hegelov prikaz razvoja apsolutne ideje 53. Hegelovo uenje o istorijskom kretanju 54. Antimetafiziki naboj hegelovske levice 55. Marksovo tumaenje stanovita prakse 56. Marksovo uenje o otuenju 57. Osnove openhauerove pesimistike etike 58. Kjerkegorova individualistika pobune protiv metafizike 59. Nieova pobuna protiv tradicionalne metafizike i morala 60. Diltajeva metoda duhovnih nauka (hermeneutika) 61. Hajdegerova fundamentalna ontologija
62. Jaspersovo tumaenje egzistencije 63. Specifinost Sartrove filozofije egzistencije 64. Pozitivizam osnovne regule 65. Strukturalizam polazite, metod, etape 66. Bloh filozofija utopije i nade 67. A. Heler radikalne potrebe, demokratija, svakodnevica 68. Razliiti oblici filozofskog itanja Frojda
I u filozofiji se nekada, pogotovo u prvim stadijumima razvoja, pribegavalo lanom mitu prii koja je smiljena da bi se postojee pojmovno miljenje lake objasnilo. Ovome je pogotovo pribegavao Platon koji se pre filozofije bavio pesnitvom i bio knjievno talentovan ( npr. Mit o peini). Ovo su inili i neki predsokratovci ali sa Aristotelom ovo definitivno nestaje ako se miljenje toliko osnailo da samom sebi da svoje odreeno bie onda mu mit vie nije potreban. ~filozofija i religija~ I religija pokusava da zahvati venu sutinu stvari, ali na razliit nain od filozofije. U religiji se do istine ne dolazi miljenjem. Istina se u religiji objavljuje. ovek nije sposoban da do istine doe sam pa mu ona biva saoptena odozgo i to putem proroka lika koji otkriva istinu. U religiji nema diskurzivnog miljenja. Religija se bazira na drugom veoma vanom duhovnom procesu a to je vera. Jo u doba antike grke javljaju se kritiari religije. Xenofan kritikuje antropomorfni politeizam. Ipak treba uvek razlikovati religiju od crkve. Hegel je rekao da je religija bila, jeste i bie jedna od sutinskih ljudskih duhovnih potreba. ~filozofija i umetnost~ Filozofija pokuava da do apsoluta doe razmiljanjem dok nam umetnost pokuava dati ulni prikaz apsoluta umetnost je pokuaj saznavanja apsoluta kroz ula. Definicija umetnosti kakva je danas je slina jo od Hegelovog doba. Ali pre toga, u antiko vreme i posle nije bila takva. U antikoj grkoj se pod terminom umetnosti vie podrazumevala vetina zanat. Umetnosti su se delile na proste i slobodne. Proste su bile one koje su zahtevale fiziki napor( vajarstvo, arhitektura) a slobodne su bile oslobodjene fizikog napora( muzika, astronomija, gramatika). Plutarh i Lukijan na ovu temu kau: Koliko se god mi divili Fidiji, niko od mladih nee pozeleti da postane Fidija. Poezija je stajala odvojeno od umetosti i blie filozofiji. I filozofi i pesnici poznavali su mo rei, imaju sposobnost govora. Rei imaju mo da zavedu to je psihagoka funkcija rei o emu govori Gorgija u svom delu Pohvala Heleni. I poezija i filozofija imaju metafiziku funkciju, zadiru u ono to je sa one strane fizike. Aristotel je na primer smatrao da je poezija na neki nain znaajnija od istorije jer govori o optim stvarima dok istorija govori samo o odreenim dogaajima koji su mogli i da se ne dogode. Poezija ima i moralnu stranu utie na moral svojih itaa. Razlika izmedju filozofije i poezije je u tome to poezija nastaje kao plod nadahnua a ne kao plod racionalnog razmiljanja. Platon, iako u mladosti i sam pesnik, kritikuje poeziju. Smatra da pesnici kau puno pametnih stvari ali ne znaju da ih obrazloe.
rodnih objektivacija svesno sputaju u svakodnevno znanje. Ovo su izvesna religiozna znanja koja crkva unosi ali ga prenose roditelji. Ipak crkva se esto mea da se ne bi znanja udaljila od prvobitne dogme. I nauna znanja se tako sputaju u svakodnevno znanje. Ona esto nisu realno korisna ve zadovoljavaju puku znatielju. U svakodnevnom ivotu znati nesto znai usvojiti postojee iskustvo miljenja i u njega ugraditi sopstvano iskustvo ime se ovek osposobljava za svakodnevne heterogene tipove delovanja. Razumeti znai stei neko znanje i osposobiti se za njegovu upotrebu. Svakodnevno znanje je uvek doksa a nikad episteme iako se svakodnevno dokazuje. Doksa je oevidno znanje koje na nivou svakodnevice stoji bez znaka pitanja. Ali kada se postavi pitanje zato tu poinje filozofsko miljenje. Episteme je tamo gde se i oigledno dovodi u pitanje. Kada filozofski razmiljamo nismo u stanju da funkcionisemo. Svakodnevno znanje pretstavlja osnovu svih znanja. Kontemplacija je osnovno ljudsko ponaanje koje se javlja tamo gde nema straha od prirode i gde odnos prema prirodi nije pragmatian. Radoznalost i interes su cilj sami sebi. Sve stvari koje su predmet pragmatikog interesa mogu postati predmet kontemplacije kada ih ne konzumiramo. Sposobnost koja se nadovezuje na ovu jeste opisivanje. Ono je prvanstveno pragmatikog karaktera, osobine se opisuju da bi se znalo kako neto upotrebiti. Klasifikovanje je takoe prvenstveno pragmatino ali se ne zaustavlja na tome. Priprema za cilj je oblik eksperimenta est u svakodnevici. Anticipirajuce miljenje koje unapred ne sadri nikakvu nameru za ostvarenjem je sanjarenje. Ono moe biti pozitivno jer pretstavlja igru duha ali ako se ivot u potpunosti pretvori u sanjarenje onda to nije dobro. Mada se svakodnevno znanje ne uklapa u homogenu sliku sveta ipak ve na nivou svakodnevnog miljenja postoji potreba za jedinstvanom slikom sveta. U poetku su te slike mitoloke i religiozne prirode i nisu jo udaljene od svakodnevnog miljenja. Ipak velike sinteze ne spreavaju svakodnevno miljenje da stvara delimine sinteze.
4. Filozofija i nauka
Sve nauke su ponikle iz filozofije. Filozofija je bila prvi oblik racionalnog prouavanja celine stvarnosti. Nije bilo ni predmetne ni metodoloke razlike izmedju filozofije i nauke. Ali odnos izmedju filozofije i nauke se tokom istorije menjao. Razvojem ovekove delatnosti a naroito proizvodnje, poinje da se javlja potreba za specifinim i specijalnim sistematizacijama znanja. Ta se potreba istorijski gledano realizovala kao proces diferencijacije posebnih nauka iz filozofije. Prvu sistematizaciju nauka nalazimo ve kod Aristotela. On navodi nekih 7, 8 nauka i filozofiju posebno i kae da su sve nauke potrebnije od filozofije ali nijedna nije vrednija. Proces diferenciranja posebnih nauka je kako se ini u dobroj meri zavrsen u 19. veku. Tu nailazimo i na najniu taku pada filozofije, kod osnivaa sociologije Ogista Konta koji u svojoj podeli nauka potpuno odbacuje filozofiju. Kada se u jednom momentu filozofija poela iscrpljivati, Imanuel Kant ju je usmerio u novom pravcu od gnoseologije ka antropologiji i etici. I filozofija prestaje da bude najoptija nauka. Moe li se filozofija odrediti preko nauka? Filozofija poseduje nauni karakter bavi se traganjem za optim, zauzimajui kritiki i anticipatorski stav. Ipak pristup stvarnosti koji ima filozofija je drugaiji od onog u nauci. Predmet filozofije se ipak ne moe odrediti nezavisno od posebnih nauka. Celovita znanja o svetu i o odnosu oveka i sveta koje osvaja filozofija baziraju se na rezultatima pojedinanih nauka ali ih po celovitom pristupu moraju nadilaziti. Napredak u filozofiji se takoe razlikuje od napretka u filozofiji. Nauka napreduje putem razvoja tehnike i primenjljivosti. Filozofija, pak, napreduje stvaralakom problematizacijom teorije i prakse i time sto uestvuje u bitnim ptanjima i sporovima o sadanjosti i budunosti oveka i drutva. Filozofija je povezana sa naukom, politikom, umetnou i na neki nain je nesamostalno miljenje ali upravo to spreava njen razvoj u disciplinu strogog discipliniranog i uhodanog miljenja. Filozofija doputa slobodu, u njoj ne postoji jedan put do istine. Filozofija je kritiko postavljanje pitanja o stvarnosti i oveku. Sama pitanja su vanija od odgovora ni ne oekuju se konani odgovori, bitno je razmiljanje, traganje. Nauke su posebni momenti osvajanja celine znanja ali potrebna im je i opta teorija stvarnosti. Filozofija je izvor ideja za nauku zbog svoje predmetne irine, neobaveznosti i sloboda od tehnike provere. Filozofija prethodi nauci. Ona daje reenja za probleme koji se jo uvek ne mogu eksperimentalno potvrditi. Filozofija nije eksperimentalna nauka.
Rascepkanost nauka je produkt tehnike civilizacije koja korene vue iz renesanse. Frensis Bekon, filozof perioda renesanse, vazi za proroka moderne nauke. On je smatrao da e se teite civilizacije premestiti na zapad i da e svetom vladati zemlja koja ima najnapredniju nauku. Smatrao je da je znanje vredno samo ako je upotrebljivo i da su antiki filozofi greili to su smatrali da je znanje samo po sebi vrednost. Od kritiara savremene civilizacije treba pomenuti Fridriha Niea koji smatra da propast civilizacije poinje od Sokrata, kada je Apolonski princip nadvladao Dionizijski, koji su inae bili u skladu. Maks Horkhajmer kae da napredak u nauci ne znai obavezno i napredak u ljudskoj srei niti znai smislenost razvoja istorije. Herbert Markuze, pak, kae da smo zatrpani lanim potrebama i da filozofija uva optost i celovitost uvida.
6. Sistematika filozofije
Filozofija je nauka o sutini svega, o prvim principima i svako podruije stvarnosti je predmet filozofskog istraivanja. Zbog svoje optosti i irine predmeta filozofskog istraivanja mogue ju je podeliti na vie filozofskih disciplina. Kako filozofija poinje postavljanjem pitanja tako se moe i podeliti na discipline prema pitanjima na koje odreena oblast filozofije odgovara. Prvo pitanje kojim i poinje filozofija jeste pitanje o biu: ta jeste to jest ta je bie? Ovo je pitanje kojim se dakle bavi istorijski prva filozofska disciplina ontologija. Prvi filozofi Tales, Anaksimandar, Anaksimen, Heraklit, Empedoklo, Epikur...svi e se oni baviti ontolokim pitanjem ta je prauzrok. U ontoloka pitanja takoe spada i pitanje kretanja. I njime se takoe bave neki od prvih filozofa na primer Heraklit i Elejci. Sledee ontoloko pitanje je pitanje jedinstva stvarnosti i tu imamo tri razliita pristupa koja su se javljala u razliitim periodima razvoja ljudske misli. Tako e Mileani, Heraklit i Spinoza
biti monisti smatraju da je stvarnost jedinstvena. Dualisti su smatrali da je stvarnost dvostruke prirode. U dualist spadaju na primer Aristotel i Dekart. Pluralisti, pak, smatraju da je stvarnost viestruke prirode i to tvrde Empedokle, Anaksagora i Lajbnic. Odnos stvari u prirodi je jo jedna od tema kojom se bavi ontologija. Raspon razliitih filozofskih stavova prema ovom pitanju se kree od strogog determinizma do potpunog nedeterminizma. Ontoloko pitanje je u filozofiji dugo bilo osnovno i to u dvostrukom smislu ono je bilo nuna tematika svake filozofije a od njega je i zavisio u velikoj meri i odgovor na druga pitanja. Meutim kako se prirodne nauke razvijaju ontologija gubi na znaaju i u Kantovo vreme filozofija kao ontologija odumire ali opstaje kao ontologija drutva kroz filozofiju, teologiju, umetnost. Pitanja o biu direktno upuuju na pitanja o saznanju. Ovim pitanjem se bavi posebna disciplina koja je i najbolje razvijena filozofska disciplina a to je gnoseologija. Pitanja o saznanju tipa: ta je istina? Gde su pravi izvori saznanja? ta je znanje? Da li je saznanje uopte mogue?, bivaju najaktuelnija u 17. veku koji se i naziva vekom teorije saznanja. Utemeljiva gnoseologije je engleski filozof Don Lok ali je gnoseologija mnogo ranije zaeta. Jo Heraklit razlikuje dve vrste znanja Doksu ulno znanje, mnjenje i Noezis umno znanje. Ova podela e opstati u celom antikom svetu i prednost e biti davana Noezisu, osim kod sofista. Tako Heraklit kae da je samo plemenitoj dui doksa dovoljan za saznanje a varvarskoj ne. Ipak Don Lok je prvi mislilac koji je odreeno rekao da mu je cilj da odredi poreklo, izvore i domete ljudske spoznaje. I u veku teorije saznanja pojavie se dve struje u vezi sa ovim pitanjima. To su racionalisti, mahom prisutni u kontinentalnoj evropi i empiristi kojima je pripadao i sam Lok i koji su uglavnom bili britanci. Racionalisti su tvrdili da istinito saznanje dolazi iz razuma i da je samo treba izvui. Ovom pravcu pripadaju Dekart, Lajbnic i Spinoza a pre njih ovako su gledali na stvari Sokrat i Platon. Empiristi s druge strane vie vrednuju iskustvo i kau da nieg nema u razumu ljudskom to prethodno nije bilo u ulima. Sa Kantom se pojavljuje i trea struja kriticizam koja na neki nain miri ove dve potpuno suprotstavljene strane a zapravo ih ustvari prevazilazi. Kant misli da se ni ula ni razum ne mogu zanemariti i da je spoznaja sadrinski dobija iz ula ali da formu dobija iz razuma. I po pitanju dometa znanja postoje 3 struje: dogmatizam koji smatra da je saznanje potpuno mogue, plodan skepticizam koji sumnja u domete spoznaje se javlja kod Dekarta i Hjuma dok je u antiko vreme skepticizam odbijao svaku mogunost saznanja i agnosticizam iji je pretstavnik Kant i osim njega ih nema mnogo koji misle da je spoznaja donekle mogua spoznajemo pojavu ali ne i stvar po sebi. Sledea veoma vana filozofska disciplina je etika. Ona se bavi pitanjima morala motivi, norme i svrhe moralnog delovanja ljudskog. Pitanje morala su otvorili Sokrat i Sofisti i imali su potpuno oprene stavove o tome. Etika moe biti sadrajna (hrianska) ili formalistika(Kant). Takoe deli se i na heteronomnu i autonomnu. Kod heteronomne svrha moralnog ponaanja je van njega samog pa tu opet imamo podelu na 3 vrste morala utilitaristiki kod koga je svrha korist, endaimonistiki kod koga je svrha blaenstvo i hedonistiki kod koga je svrha zadovoljstvo. Kod autonomne etike svrha je sam in takav moral sreemo kod Kanta. Logika iji je utemeljiva Aristotel pretstavlja orue ispravnog miljenja. Estetika je najmlaa filozofska disciplina i bavi se fenomenom lepog i problemom umetnosti. Aksiologija se bavi problemom vrednosti pa se donekle preklapa sa estetikom i etikom. Posle Hegela u centar panje filozofije dolazi ovek. Pitanjima o oveku bavi se antropologija. Kako kae Hajdeger 'ovek je jedino bivstvujue koje se o smislu bia pita' i zbog toga bi moda ba antropologija mogla da donese i odgovore na pitanja o biu.
Nastanak polisa i nastanak filozofije su u bliskoj vezi. U poetku se javlja drutvena misao kao zavisna od drutvenih struktura grkog grada. Razum se prvo i formira na polju politike. Drutveno iskustvo biva podvrgnuto javnoj i argumentovanoj raspravi. Dolazi do opadanja mita, razvija se ista politika misao mudraci raspravljaju o ljudskom poretku, pokuavaju da ga objasne njim samim. Ova politika misao je duboko obeleila mentalitet antikog oveka i civilizaciju koja je sve vreme svog postojanja javno ivot smatrala krunom ljudske delatnosti. Za grke je ovek isto to i graanin a razmiljanje privilegija slobodnih ljudi koji koriste istovremeno i svoj razum i svoja graanska prava. Sistem polisa podrazumeva izuzetnu nadmo govora nad drugim sredstvima vlasti. Grci od nje ak prave boanstvo Peitho. Govor se ne uzima kao obredna re, tana formula ve kao protivurena rasprava. Pitanja od opteg interesa preputaju se besednikoj vetini. Retorika i sofistika unose pravila dokazivanja i uspostavljaju izvesnu logiku istinitog, svojstvenu teorijskom znanju. Jo jedna vana odlika polisa je puna javnost data najznaajnijim pojavama drutvenog ivota. Polis postoji samo u onolikoj meri u kolikoj postoji drutvena sfera i to u dva razliita ali komplementarna smisla tog izraza kao oblast od zajednikog interesa suprotstavljana sferi privatnog i kao otvorena praksa koja se odvija u sred belog dana. Proces demokratizacije i irenja javnosti dovodi i do toga da je duhovni svet dostupan sve veem broju ljudi a time i izloen kritici i kontroverzi podstiu se egzegeze. Rasprava postaje pravilo kako politike tako i intelektualne igre. U okviru polisa postojalo je specifino jedinstvo ljudi. U sparti se smatralo da svi graani treba da se oseaju kao braa, da se opti interesi stave ispred privatnih. Veoma vaan pojam antike grke je pojam mere vrednuje se umerenost. Tako se i vrednuje srednja klasa kao medijator izmedju malog broja bogatih i velikog broja siromanih. Treba slomiti drskost bogatih i prekinuti ropstvo demosa. Arhitektura je takoe odigrala znaajnu ulogu.
Od poetka filozofija se prenosi sa kolena na koleno i tako je sledei filozof bio uenik Anaksimandrov Anaksimen. On je prihvatio uenja svog uitelja ali je pokuao da kvalitativno odredi Apeiron.U svom spisu koji se takoe zvao 'O prirodi' Anaksimen kae da je to Aer i time ostavlja kvantitativnu neogranienost. Iz Aera sva nastaje, prvo razdvajanjem toplog i hladnog. Anaksimen takoe kae da su principi funkcionisanja kosmosa i principi funkcionisanja ljudske due isti i time princip ljudske due postaje bitan. Postojae stalna suprotstavljenost na liniji dua telo. Za razliku od Homera koji primat daje telesnom, Orfiari daju primat dui. Orfiari su bili sekta zasnovana na mitu o Orfeju a koji se opet nadovezuje na mit o Dionisu iz koga se zakljuuje da je ljudska dua ono to je kod oveka dobro a da je telo ono to je zlo i ovakav pristup bie prisutan kod velikog broja mislilaca i zapravo je osnova hrianske religije. Heraklit iz Efesa je moda bio direktan Anaksimenov uenik. Vaio je za ovekomrsca i imao je nadimak mrani. Bio je aristokrata i veliki protivnik demokratije: 'Veina je gluplja od kvalitetne manjine'. Za Heraklita princip svega je promena, veito kretanje. Arhe je za njega vatra ali nije sigurno da je kod njega to bilo u materijalnom smislu kao to je to kod Mileana ve je mogue da je vatra samo simbol stalne promene. Vatra se pominje i kao element ljudske due i Heraklit kae da je ljudskoj dui smrt voda postati. Heraklit misli da je promena ustvari borba suprotnosti. Takoe kae da je postojanje suprotnosti i osnovni saznajni princip i da se nita ne moe pojmiti bez suprotnosti. Heraklit uvodi pojam logos re, govor, zakon. Po njemu svetom upravlja logos vrsti zakon kao kosmiki princip koji odrava red u kosmosu. 'Prirpda voli da se sakriva ali nam kroz logos daje naznake kako da je tumaimo'. Logos ureuje i drutvena kao i prirodna zbivanja. Heraklit smatra da je ljudima potrebnije da uvaju logos nego utvrenja to kasnije prihvataju i Sokrat i Platon. Heraklit prvi pominje pojmove dokse i noezisa, mnjenja i umnog znanja i na neki nain je praosniva gnoseologije. Heraklit daje prednost umnom saznanju kao to e to initi i veina kasnijih mislilaca. Kod Heraklita nailazimo precizno koncipiranu definiciju vremena kao krunog:'Ovaj svet nije nastao niti e nestati ve je uvek bio i bie vena vatra koja se sa merom pali i gasi'. Nie je od antikih fiozofa najvie cenio Heraklita a u svojoj filozofiji je takoe imao krunu koncepciju vremena.
Upravo zbog ovoga dolo je do odvajanja pojedinanih nauka iz filozofije. Posebne nauke imaju za cilj za razliku od filozofije da budu korisne. I tako odnos izmeu filozofije i nauke postaje otvoren problem.
Pitagorejci uvode poam praznine po njima monade i prazan prostor ine bie ovo se naziva ontoloki pluralizam. Pitagorejci su sutinski osnivai estetike i prvi uvode re kosmos. Po njima je itav svemir ureen, skladan i njime vlada princip broja. U kosmosu postoji zvuk koji je savren a koga proizvode planete kreui se po odreenim putanjama i eter kroz koji se kreu proizvodi savren zvuk harmoniju sfera koju ljudsko uho nije u stanju da percipira. Empedokle i Anaksagora spadaju u onu grupu filozofa koje zovemo posrednici jer se nalaze negde izmeu elejske i jonske kole. Empedokle (5. vek) bio je poreklom iz Agrigenta na Siciliji koji je u to vreme bio izuzetno veliki grad. Bio je ekstravagantna linost, izuzetan lekar. Stvarao je pod uticajem pitagorejaca. Bio je i pesnik i smatra se osnivaem retorike bio je Gorgijin uitelj. On je bio prvi filozof retor koji u sve moe da vas ubedi. I Empedokle spada u kosmoloki period i bavi se stoiheionom i arheom. On polazi od elejskog uenja o jednom prva faza je jedno u obliku sfere ali postoje i dva principa koja se razlikuju od elemenata a to su ljubav i mrnja ne kao emocije ve kao kosmiki principi- sile odbijanja i privlaenja. Jedno razbija mrnja koja se u njega uvue i time poinje proces razlaganja na kljune elemente: vatru, vodu, zemlju i vazduh. Mrnja je po Empedoklu negativan princip ali ima i svoju pozitivnu stranu njom poinje stvaranje. Kosmiki ciklus se dalje nastavlja ponovnim sjedinjavanjem za koje je odgovorna ljubav sve ovo naziva se pulsiranje kosmike sfere. Po Empedoklu nema nastajanja i propadanja ve samo meanja i razlaganja. Anaksagora je od Empedokla bio stariji po godinama ali mlai po filozofiji blii Platonu i Arisotelu. On polazi od Zenonovih aporija i dolazi do zakljuka da je beskonana deljivost mogua i da su elementi stvarnosti beskonano mala semena izmeu kojih nema praznog prostora. Semena su kvalitativno razliita a pokree ih um nus. Nus je prvi pokreta, autokrata, vlada sam sobom i on stavlja semena u vrtlog i tako poinje nastajanje. Kod Aristotela koji ceni Anaksagoru termin za semena je homeomerije. I Anaksagora misli da nema nastajanja i propadanja ve samo meanje i razdvajanje. Bio je optuen za asebeju jer je rekao da je sunce uareni kamen. Umro je u progonstvu. Bio je Periklov uitelj.
12.Atomisti
Osniva atomistike filozofije koju mnogi smatraju najnaunijom antikom filozofijom bio je Leukip ali se o njemu malo zna.ak tavie atomista kasnije generacije, Epikur, tvrdie da Leukip nije ni postojao. Zato kada poinjemo priu o atomistima poinjemo sa drugim pretstavnikom starije generacije atomista Demokritom. Po tematici Demokrit spada u kosmoloki period ali treba znati da je Demokrit bio Sokratov savremenik pa hronoloki ve zalazimo u antropoloki period. Demokrit je bio poreklom iz Abdere, bio je interesantna linost, ovek veselog karaktera i bavio se velikim brojem razliitih oblasti pa su ga savremenici nazivali mudracem. iveo je preko 100 godina. Osnova Demokritove filozofije je da je deljenje u beskonanost nemogue. On kae da emo u jednom trenutku doi do nedeljive estice atoma. Atom zauzima prostor, vrst je, kompaktan, ima oblik i veliinu. Postoje razni atomi a spajaju se meusobno kukicama. Demokrit je smatrao da atomi nemaju teinu ve teina potie od kretanja. Mlai atomista Epikur smatrae da atomi imaju teinu. to se kretanja atoma tie Demokrit misli da se atomi kreu po unapred odreenim pravolinijskim putanjama, nema sluaja i nema skretanja. Ovde Demokrit nije ba jasan. Ostaje otvoren problem da li su atomi ivi ili ne ivi jer je po definiciji u to vreme ivo bilo ono to samo u sebi ima sposobnost da se kree. Demokrit se bavi suprotnou fizis/nomos u kontekstu suprotnosti prirode i ljudskog ustrojstva. On uvodi pojmove subjektivno i objektivno i kae:'Po mnjenju oveka gorko, po mnjenju oveka slatko, po mnjenju oveka boja a po fizisu atomi i praznina. U mlae pokolenje atomista spadaju Epikur ( 4. i 3. v) i Tit Lukrecije Kar ( 1. vek). Epikur preuzima Demokritove ideje i kao to smo ve rekli negira postojanje filozofa Leukipa. I za njega se dakle svet sastoji od atoma i praznog prostora ali on uvodi i neke znaajne novine. Na primer on uvodi pojam sluajnosti i govori o deklinaciji atoma, skretanju sa prave linije. I dua se takoe sastoji od atoma i to najfinijih atoma ali je i ona materijalna i smrtna. Ipak Epikur sa ovih tema prelazi na etiku i time se vie bavi. On je predvodnik takozvane epikurejske kole koja je u svoje vreme bila suprotstavljena stoikoj koli.
Epikurejci su smatrali da je problem ljudske prirode u afektima i da ljudi treba da ih se oslobode. Najgori afekat je strah i filozofija treba da slui u borbi protiv straha a kljuni strahovi su strah od Boga i strah od smrti. Izbegavanjem iracionalnih strahova dolazi se do spokoja, odsustva nemira-ataraksije. Epikur smatra da se ne treba bojati ni boga ni smrti. Epikurejci boga posmatraju kao neintervencionistikog. A o smrti Epikur kae da dok postojimo nema smrti a kad umremo nema nas. Oseanje i postojanje se poistoveuje senzualizam. Po epikurejcima vrhunsko dobro je zadovoljstvo produhovljeni hedonizam. Zapravo je najbitnija stavka izbegavanje bola. Na epikurejce su uticaj izvrili kirenjani. I epikurejci prihvataju pojam mere i smatraju da ne treba preterivati. Ipak stoici sa kojima su imali sukob upravo to im pripisuju neumerenost, to nije fer. Jedini stoik koji ceni epikurejce je Seneka. Stoiar nisu shvatali da su im ciljevi ustvari isti. Epikurejci su smatrali da ovek ima pravo da sam sebi oduzme ivot, kao i stoiari a za razliku od hriana.
Sokratova izjava koja se najee pamti je: 'Znam da nita ne znam.' Ali nju ne treba posmatrati kao krajnji rezultat saznajnog puta ve kao poetak, sumnju. Sokrat nije bio skeptik. Sokrat je dosta doprineo etici, logici , gnoseologiji. Problem u izuavanju Sokratove zaostavtine jeste u tome to nita nije pisao. O njemu saznajemo iz dva izvora od Platona i od Ksenofonta. Ali poto se prie ne poklapaju potpuno kao realnu sliku uzimamo uglavnom ono to se preklapa kod oba autora. Sokratova filozofsak metoda koju j praktikovao na ulicama i trgovima je bila ironija ali ne u dananjem smislu rei ve kao ispitivanje. To moemo videti u Platonovim dijalozima. U razgovoru prvo dovedete sagovornika do take kada je svestan da ne zna a zatim iz njega poraate znanje koje ve postoji u svesti i nema veze sa ulima. Ta vetina poraanja znanja naziva se majeutika. Aristotel za Sokratovu metodu kae da je induktivna- on ide od pojedinanog ka optem, trai ono to je zajedniko i proglaava za sutinu stvari. Sokrat definie pojam kao misao o sutinskom svojstvu stvari, misao o optem i zajednikom. Ovo e Platonu kasnije posluiti kao osnova za njegovu teoriju ideja. Etika je zajednika tema za Sokrata i Sofiste. Ali za razliku od sofista koji propagiraju individualni moral Sokrat smatra da treba da postoji univerzalni moral za sve ljude uvek i svugde. Moral je u ovo vreme u Grkoj tema jer je Grka upravo izala iz ratova a tada u zemljama obino doe do sunovrata morala. Po Sokratu vrlina je znanje. On misli da ukoliko neko zna ta je dobro, on e to i uraditi. Sofisti su, pak mislili da moete znati ta je dobro pa ipak biti nesposobni da dobro sprovedete. Sokrat misli da je problem u tome to ljudi nisu voeni razumom ve afektima iako je razm kljuni pokretaki princip. Razum treba da odredi meru. Sokrat kae da ljudi gree jer gree u merenju manje dobro koje je vremenski blisko pretpostavljaju veem dobru koje je vremenski udaljeno. Po Sokratu postoje 4 kardinalne vrline: mudrost, umerenost, pravinost i hrabrost i ko ih poseduje dobar je ovek. Kako smo na poetku rekli da je za Sokrata vrlina znanje, tako se i ove osobine svode na znanje pa tako razlikujemo i hrabrost od smelosti. Bio je ve kao star ovek optuen za asebeju i kvarenje omladine i bio je osuen na smrt. U skladu sa svojom filozofijom nije beao iako je imao priliku ve je ostao i popio otrov. Sokrat je bio veoma uticajan. Osim Platona koji je bio njegov najpoznatiji uenik, pod njegovim uticajem nastaju jo neke filozofske kole: Megarska, Kirenjanska, Kinika.
14.Hedonisti i Kiniari
Koliki je bio znaaj i uticaj Sokrata na savremenike moemo videti i po broju i raznolikosti kola koje su osnovli njegovi uenici. To su Megarska, Kinika i Kirenjanska kola. Nijedna od ovih kola nije bila preduboka u svojoj filozofiji niti je ijedan pretstavnik ovih kola dosegao svog uitelja Sokrata. I za Kirenjane i za Kiniare bilo je karakteristino da su iveli ivot kakav su propovedali po emu bi se reklo da jesu bili sokratovci. Kiniari su najverovatnije dobili ime po psima jer su bili neuredni, prljavi, iscepani. Osniva ove kole bio je Antisten jedan od najvernijih Sokratovih uenika koji je dosta star poeo da se bavi filozofijom. Platon ga nije voleo ni cenio. Aristotel je pisao o sporu izmeu Antistena i Platona povodom njegove teorije ideja gde Antisten kae da vidi konja ali ne vidi konjstvo a Platon mu odgovara da ima oi da vidi konja ali nema oko da vidi konjstvo. Antisten je prvi poeo da se oblai kao prosjak jo za Sokratovog ivota to Sokrat nije odobravao. Kiniari se bave iskljuivo etikom. Po njima ljudska srea je u autarhiji- unutranjoj samodovoljnosti, ovek je sam sa sobom smiren i zadovoljan. Smatraju da se to moe postii askezom uzdravanjem od svih zadovoljstava. Treba se vebati u askezi to vam manje treba biete zadovoljniji. Kod njih dolazi do radikalnog zaotravanja odnosa fizis/nomos. Oni smatraju nomos potpuno negativnim, nametnutim ismatraju da bi povratak prirodnom poretku doneo oveku sreu prvi kritiari civilizacije. Diogen je bio Antistenov uenik i jedan od najradikalnijih kritiara civilizacije. Zalagao se za potpuno askezu i protiv svih institucija. iveo je u buretu i uven je njegov susret sa Aleksandrom Velikim. Kirenska kola, za razliku od kinike, smatra da je srea u zadovoljstvu. Osniva ove kole je Aristip Kirenjanin. Vano je naglasiti da je Kirena bila lep i bogat grad sa izuzetnim geografskim poloajem. Aristip je otiao
u Atinu i tamo bio Sokratov uenik i sebe je smatrao Sokratovcem ali Aristotel ga rauna u sofiste jer je naplaivao svoja predavanja. Aristip je bio bon vivan voleo je da uiva u ivotu. Izmeu suenja i izvrenja kazne nad Sokratom jedino on i Platon nisu bili sa Sokratom. Platon jer je bio bolestan a Aristip je bio zauzet svojom ljubavnicom. Aristip je iveo u skladu sa svojim uverenjima i po tome jeste sokratovac. Za Aristipa je ulno zadovoljstvo najvanije. Takoe po njemu je i izvor saznanja ulni. Zadovoljstvo je najjaa ulna senzacija i najvia vrednost u moralnom smislu. Zadovoljstvo je dobro po fizisu a druga dobra su dobra po konvenciji. Ipak Aristip nije nikakav orgija on smatra da je sutina zadovoljstva u meri. I ovde se vidi da je Sokratov uenik. Smatra da se u zadovoljstvu ne treba preterivati i da je priroda sama to regulisala pa kada se pretera sa zadovoljstvom ono prelazi u bol. I kiniari i kirenjani tee ka autarhiji samo na potpuno drugaije naine. Dok kiniari smatraju da se zadovoljstva treba odrei, kirenjani misle da samo treba kontrolisati zadovoljstvo.
Platon je bio aristokrata iz porodice sa dugom tradicijom. Bavio se kao mlad pesnitvom dok nije upoznao Sokrata i sve svoje tragedije spalio. Kasnije je bio veoma kritiki nastrojen prema pesnicima. Ipak njegov pesniki talenat vidi se kroz njegove filozofske radove koji su u obliku dijaloga i moe se za neke od njih rei da imaju i knjievnu a ne samo filozofsku vrednost. U njegovim dijalozima glavni lik je skoro uvek Sokrat za kojim je Platon jako patio. Jedino u poslednjem , nedovrenom dijalogu 'Zakoni' Sokrat nije glavni junak. Platon je bio osniva akademije prve prave velike kole koja je ime dobila po akademovom vrtu gde se nalazila a koja je opstala ak nekih 900 godina uz uspone i padove ali ne zaboravivi svog osnivaa. Platon je zapravo osniva politike filozofije. to se Platonove teorije drave tie, Platon u njoj ne razmatra konkretne primere politikih modela kao to su to inili sofisti ili Aristotel, ve govori o idealnoj dravi. Danas se Platonova ideja naziva utopistikom a poslednji veliki utopista bio je Marks. Platonova teorija drave se bazira na njegovoj teoriji o dui psihologiji. Na neki nain bi se moglo rei i da je Platon osniva psihologije. On ljudsku duu deli na tri dela od kojih svaki deo moe postii neku vrlinu: umni, razumni deo koji je fiziki olien u mozgu, kao najviu vrlinu moe postii mudrost; voljni koji je pretstavljen srcem i ija je vrlina hrabrost; i poudni iji je centar trbuh (crna digerica) i koja kao vrlinu moe dostii umerenost. Ako se sva ova tri dela due usklade nastaje kao estetski proizvod pravinost kao vrhunska vrlina. Ovu istu emu Platon e preneti i na dravu. On pre svega u svojoj teoriji za osnovu uzima totalitarni politiki koncept a to znai da je celina bitnija od dela to jest da je srea drave bitnija od sree pojedinca. U tome vidimo njegovu doslednost u odnosu na teoriju ideja gde je tekoe opte vrednije od pojedinanog. Platon smatra da je za idealnu dravu jako vaan proces obrazovanja i vaspitanja mladih ljudi i da je na prosvetnim radnicima vaan zadatak otkrivanja kvaliteta i sposobnosti u mladim ljudima i njihovog rasporeivanja na mesto koje e im najvie odgovarati i na kome e najvie moi da doprinesu dravi. Po Platonu u idealnoj dravi svako treba da radi ono to najbolje ume a Platon misli da e tada i ljudi u dravi biti sreni mada njemu njihova srea i nije ba bitna. O kakvim ustvari to mestima u dravi Platon govori? Po Platon postoje tri sloja ljudi i podela na ta tri sloja vezana je za onu podelu due koju smo ve pomenuli. Tako prvi sloj ljudi, hranioci drave, radnici, koji su najnii sloj ljudi su pod uticajem poudnog dela ljudske due. Oni rade, zarauju i troe zbog zadovoljstva i pretstavljaju ekonomski oslonac drave. Njih ima najvie i njihovo kolovanje najkrae traje. Postavlja se pitanje da li e hranitelji drave biti sreni svojim poloajem u dravi. Platon je mislio da hoe iako kao to smo ve pomenuli nije mu bitna srea pojedinca. Drugi sloj su branioci drave, kasta vojnika, kod kojih je najvaniji deo due voljni deo a vrlina koju postiu hrabrost. Oni su stub drave u fizikom, vojnom smislu i brane dravu kako od spoljnih tako i od unutranjih opasnosti. Branilaca je manje i njihovo kolovanje je due. Trei sloj je po Platonu vrhunski sloj i ine ga filozofi ljudi kod kojih je najrazvijeniji deo umni deo i koje bi trebalo postaviti za upravljae drave. Platon je dakle smatrao da dravom treba da upravljaju filozofi. Njih je naravno najmanje i njihovo kolovanje je najdue. U ovu klasu spadaju i pedagozi. Kod ovog dela Platonove teorije idealne drave nailazimo na problem koga je i Platon bio svestan a to je da filozofi ne ele da budu vlast. Tu definitivno vidimo razdvajanje izmeu onoga to neko ume da radi i onoga to neko voli. Platon je smatrao da filozofi treba da se rtvuju i preuzmu odgovornost. U svom dijalogu pod nazivom 'Drava' Platon kae da kada bi postojala ovakva raspodela u dravi i kada bi svako radio ta treba uspostavila bi se pravinost drave, a drava zapravo i postoji samo ako je pravina. Pojam drave, politeia je pojam zajednice koja se pokorava zakonima. U svom poznom spisu 'Zakoni' Platon malo smekava i pribliava se Aristotelu, pristajui na model neega to je realno mogue.
hoda od Akademije. Bila je bolje organizovana od Akademije ali nije bila tako trajna i danas nema od nje nikakvog traga. U Likeji su se prepodne drala predavanja ezoterinog tipa za filozofe, strunjake a uvee su bila eksoterna predavanja otvorena za iroku populaciju. Aristotelovi uenici su nazivani peripatetiarima zato to su smatrlai da etnja podie koncentraciju pa su uili i razmiljali etajui. U Atini je Aristotel tretiran kao makedonski propagator i nakon Aleksandrove smrti nije se nalazio u dobroj poziciji. Pretila mu je Sokratova sudbina ali on je odluio da napusti Atinu: Ne elim da se Atina jo jednom ogrei o filozofiju. Odlazi na imanje svoje majke i 3 godine kasnije umire. Aristotel je iza sebe ostavio mnogo spisa. Za razliku od Platona koji pie tematske spise u obliku dijaloga, Aristotel se orijentie na obrazovanje filozofskih disciplina. Ipak dok je bio na akademiji i Aristotel je pisao dijaloge koji nisu sauvani. Kod Aristotela razlikujemo tri vrste spisa: prve koji su manje ili vie popularnog karaktera i koje je sam Aristotel uobliio, druge koji su ustvari zbirke materijala koje je tek trebalo uobliiti u rasprave i trei su spisi kojima je sam Aristotel dao oblik svojevrsnih i uglavnom dovrenih udbenika za pojedine discipline filozofije. Stil kojim Aristotel pie je teak. Da bi bio to precizniji on koristi komplikovane termine ali on e biti prvi filozof koji e se od mita potpuno ograditi. Aristotel je i prvi istoriar filozofije koji je analizirao stavove prethodnika a kako je Aristotel bio Platonov uenik Platonovom filozofijom se dosta bavio i ona je na njega imala veliki uticaj. Aristotel e prema Platonovoj filozofiji imati kritiki stav: Drag mi je Platon ali mi je draa istina. Aristotel za razliku od Platona a i mnogih drugih svojih prethodnika ne prezire doksu, ona je po njemu prvi stupanj u saznavanju i na nju se logiki nadovezuje umni uvid izmeu dokse i noezisa nema jaza. Aristotel smatra da znanje ne moe biti nikakva uroena svojina duha. Za razliku od Platona koji govori o boravku due pre roenja u svetu ideja i priseanju due na istinu koju je nekada zanala, Aristotel kae da je ljudska due neispisana ploa od voska na kojoj se pomou ula utiskuju spoljanje slike. Takoe nasuprot otroj podeli na prividni i idealni svet kod Platona, Aristotel smatra da ideje nisu nikakav natulni i vanzemaljski uzor pojedinanom ve da su ideje imanentne stvarima. U suprotnom je po Aristotelu nemogue pokazati kako ideje deluju u svetu a pogotovo nije jasno kako je mogue da stvar i njena sutina budu tako razdvojene. Po Aristotelu sutina se nalazi u pojedinanom, u ulno opipljivom bez pojave nema sutine. I po pogledu politike filozofije postoje razlike izmeu Platona i Aristotela. Dok se prvi bavi idealnom dravom Aristotel je realista i izbegava utopijske konstrukcije. Ipak obojca su delili neke predrasude svog vremena, na primer o ropstvu. Termin metafizika je Aristotelov termin. Po Aristotelu koji je prvi dao podelu nauka, fizika, matematika i metafizika su bile teorijske nauke. I dok se fizika bavila ulno-saznajnim vidom bia, metafizika se bavi onim to se nalazi iza pojavnog bia. Metafizika je ustvari nauka o prvim uzrocima i glavnim osnovima svih bia. Prema Aristotelu da bismo neto saznali moramo mu znati uzrok. Aristotel smatra da postoje 4 uzroka svih stvari: materija (hile), forma(eidos, usia), uzrok kretanja i svrha. Materijalni uzrok je po Aristotelu ve razraen i tu Aristotel odaje priznanje predsokratovcima ali kae da oni nisu imali sluha za druge uzroke i principe. Platona pak hvali zbog teorije ideja ali kae da nije imao sluha za kretanje. Dok je za Platona ideja neto to je veno i izvan ulnog iskustva za Aristotela pojam ideje ima samo dinamiko znaenje. Ideje ne postoje same za sebe ve sadre neto to je delatno, aktivno. Aristotel se najvie bavio odnosima materije i forme. Iz njegovih spisa se moe zakljuiti da je smatrao da je forma kljuna mada to nigde nije eksplicitno rekao ve je govorio kako da su svi uzroci jednako vani. Odnos materije i forme je kao odnos mogunosti i stvarnost. Tek po formi stvar postaje ono to jeste. Kod oveka je telo materija, a dua je forma. Sutina oveka je dua ali due nema bez tela. Vana stavka je da je svaka forma ponovo materija za neku viu formu. Ovaj proces je dinamian i nema mu kraja ali ipak forma svih formi i svrha svega jeste Bog.
makedonskog dvora da postane uitelj trinaestogodinjem Aleksandru. Nakon dvanaest godina od odlaska iz Atine vraa se i osniva svoju kolu koja je po gaju u kome se nalazila dobila ime Likej i koja je bila na nekih sat vremena hoda od Akademije. Bila je bolje organizovana od Akademije ali nije bila tako trajna i danas nema od nje nikakvog traga. U Likeji su se prepodne drala predavanja ezoterinog tipa za filozofe, strunjake a uvee su bila eksoterna predavanja otvorena za iroku populaciju. Aristotelovi uenici su nazivani peripatetiarima zato to su smatrlai da etnja podie koncentraciju pa su uili i razmiljali etajui. U Atini je Aristotel tretiran kao makedonski propagator i nakon Aleksandrove smrti nije se nalazio u dobroj poziciji. Pretila mu je Sokratova sudbina ali on je odluio da napusti Atinu: Ne elim da se Atina jo jednom ogrei o filozofiju. Odlazi na imanje svoje majke i 3 godine kasnije umire. Aristotel je iza sebe ostavio mnogo spisa. Za razliku od Platona koji pie tematske spise u obliku dijaloga, Aristotel se orijentie na obrazovanje filozofskih disciplina. Ipak dok je bio na akademiji i Aristotel je pisao dijaloge koji nisu sauvani. Kod Aristotela razlikujemo tri vrste spisa: prve koji su manje ili vie popularnog karaktera i koje je sam Aristotel uobliio, druge koji su ustvari zbirke materijala koje je tek trebalo uobliiti u rasprave i trei su spisi kojima je sam Aristotel dao oblik svojevrsnih i uglavnom dovrenih udbenika za pojedine discipline filozofije. Stil kojim Aristotel pie je teak. Da bi bio to precizniji on koristi komplikovane termine ali on e biti prvi filozof koji e se od mita potpuno ograditi. Aristotel e prvi podeliti nauke i prema njegovoj podeli etika iji je on formalni osniva jeste praktina nauka. Etos, re od koje potie naziv etika, ono to je obiajima od davnina ustanovljeno da vai za ljudsko delanje i ponaanje. Kod nas se koristi re moral koja je poreklom iz Latinskog. Etika je dakle praktina nauka koja prouava ljudsko ponaanje i delanje i daje mu oblik sistematskog znanja. Etika ne stvara moral, on je ve sadran u ljudskom ponaanju kao njihov regulativ i vo. Etika je samo produbljeno i sistematsko znanje o moralu. Ali kada je jednom oformljeno takvo znanje moe biti upotrebljeno za individualno i kolektivno usavravanje mudrosti ivljenja. Aristotel smatra da svi ljudi po prirodi tee postizanju nekog dobra, sree kao i da tee da dosegnu neko znanje o svom postojanju, neku mudrost. Po njemu bi ove tenje bile besmislene kada bi ovek bio sam sebi dovoljan. Meutim, kako ovek nije ni zver ni bog( koji su sami sebi dovoljni), on ne moe da ivi bez nekakvog zajednitva sa drugim ljudima. A po Aristotelu oblik zajednitva koji oveku najbolje odgovara je drava. I zato Aristotel kae za oveka da je zoon politikon. Drava prema Aristotelu nastaje radi ouvanja ljuskog ivota a postoji radi srenog ivota. Ona je kao celina vanija od jedinke jer jedinka ne bi mogla da opstane bez drave, ali nije samoj sebi svrha, njena svrha je srea i dobro njenih graana. Drava za Aristotela nije bilo kakva zajednica ve zajednica koja se zasniva na pravu i zakonima. Takva zajednica omoguava oveku da kada postigne svoj pun razvoj postane najbolje od svih ivih bia i samo u takvoj zajednici ljudsko bie moe da razvije svoje prirodne potencije koje Aristotel naziva razumom i vrlinom. A bez tih preduslova i razvoja ovek postaje najgora ivotinja. Ova razmiljanja dovode Aristotela do zakljuka da je politika najvanija praktina nauka i iz toga sledi da se bar jednim delom etika temelji na politici to jest da se moral temelji na pravu. Aristotel sa nije bavio idealnom dravom ve realnim modelima i zakljuuje da je najbolje reenje republika dravna zajednica u kojoj vlast nosi srednji sloj. I Aristotel je protivnik demokratije i smatra da je u njoj nosilac vlasti svetina, neobrazovana, prosta, prevrtljiva gomila. Dakle, u Aristotelovoj etici kljune su dve teme: problem ljudske sree i problem vrline. ta uopte znai srea? Aristotel kae da veliki broj ljudi sreu vidi kao uivanje, bogatstvo, slavu pa ak da srea za jednog istog oveka moe biti razliita stvar u zavisnosti od situacije. Kako se ovek od ivotinje razlikuje po umnoj delatnosti, dok je po elementarnim ivotnim funkcijama i ulnom opaanju isti kao ivotinja, Aristotel misli da se ljudska srea i krije u umnoj delatnosti i to najboljem obliku umne delatnosti, delatnosti prema vrlini. Aristotel misli da je srea autarhija unutranji mir, sklad sa samim sobom. ovek treba da razvije svoju specifinu prirodu, da uskladi svoje tenje sa svojim sposobnostima Treba da postigne sklad svoje due sa njenom vrlinom. Bez vrline nema sree a prava mera je izmeu dve krajnosti. Ipak ovo nije nikakva etika mediokriteta. Aristotel ne odreuje vrlinu kao neki prost mehaniki prosek, ve kao meru iji je koren u prirodi stvari. On kae i da neki afekti nemaju sredinu ve su sami po sebi ravi: zluradost, zavist, kraa, ubistvo, preljuba. Vrlina je odabiraka naklonost volje da se dri sredine u odnosu na nas, razumom odreene i to odreene tako kako bi to uradio razuman ovek. U stvari to je sredina izmeu dva rava smera: preterivanja i zaostajanja za merom. U Aristotelovom odreenju vrline kao mere dolazi do izraaja antiki helenski duh uopte koji je sredinu, meru, harmoniju ovaplotio i u umetnosti i u ivotu. Aristotel je kodifikator i formulator tog duha na terenu etike. Aristotel daje i tabelu vrlina gde imamo date afekte krajnosti i vrlinu kao neto to je izmeu. Naprimer izmeu krtosti i rasipnosti
nalazi se dareljivost; izmeu kukaviluka i smelosti nalazi se hrabrost; izmeu poniznosti i oholosti ponos; izmeu neosetljivosti i razuzdanosti umerenost; izmeu trpljenja nepravde i injenja nepravde je pravinost.
Najuticajnije filozofske kole helenistikog perioda su Stoiari i Epikurejci. Termin stoik se odrao do danas u neizmenjenom obliku za razliku od mnogih drugih pojmova. Skeptici su bili takoe veoma uticajna struja miljenja. Stoici i epikurejci se direktno nadovezuju na sokratovske kole kiniare i kirenjane. Ipak oni su na viem filozofskom nivou od svojih prethodnika. Iako potpuno oprenih stavova, ove dve filozofske kole zapravo su imale isti cilj a to je postizanje autarhije, ataraksije, unutranjeg mira i nepomuenosti. Obe kole postavljaju ideal mudraca koji ume da se kontrolie. Takoe im je zajedniko da se ne ograniavaju dravom ve kao to smo ve pomenuli uvode pojam kosmopolite, graanina sveta. Najvaniji deo filozofije za njih je etika i ovo e biti karakteristika cele helenistike epohe. Filozofija je shvatana kao neto to treba da podui kako postii vrlinu, sreu. Izraz stoiar potie od rei stoa koja je oznaavala trem a vezana je za prvog stoiara Zenona koji je svoje uenike sakupljao ispod jednog trema. Zenon je bio trgovac ali mu je to jednog dana dojadilo i okrenuo se filozofiji. Kod stoiara razlikujemo tri perioda to jest tri stoe. Takoe treba naglasiti da su i stoicizam i epikurejstvo bili dobro prihvaeni kako u Grkoj tako i u Rimu. Navedimo nekoliko vanijih stoiara: Hrisip, Seneka, Marko Aurelije, Epiktet. Izuzetno vaan pojam kod stoiara jeste logos. Tu su oni slini Heraklitu. Stoiari kau da svetom vlada zakon vrste nunosti. Ovo se naziva determinizmom postojanje sudbine, neeg to se ne moe izbei. Ovakvo razmiljanje se dobro primilo u narodu. Filozofiju su podelili na fiziku, dijalektiku i etiku i porede ove oblasti respektivno sa batom(zemljom), ogradom i plodovima. Za stoiare je vrhunsko dobro vrlina i smatraju da postoje 4 kardinalne vrline, kao kod Sokrata. Ipak tu dolazimo do jedne problematine take u stoicizmu oni vrlinu poistoveuju sa sreom. S obzirom da u ivotu nema slobode, sve je ve predodreeno: Sudbina vue one koji nee a vodi one koji hoe, jedino to ovek moe potpuno da kontrolie jeste kakav e ovek biti. Vrilna je jedini sektor u kome smo slobodni. to se vrline tie oni kau da je vrlina dobra sama po sebi. Bogatstvo, snaga, lepota, zdravlje nisu ni dobri ni loi ali sami po sebi ne donose sreu ni vrlinu nikome. Ni zadovoljstvo nije izvor sree na vrhuncu prerasta u bol ili prestaje. Po stoicima mudar ovek je onaj koji se potpuno oslobodi afekata.
Skeptiari su filozofski pravac koji je osnovao Piron. A od istaknutih pretstavnika tu je jo i Sekstem Pirik. Skeptici pretstavljaju gaenje helenizma i racionalnog razmiljanja i podlogu za hrianstvo. Oni donose novi odnos prema spoznaji, gasi se ideja da se sve moe spoznati i to ostavlja prostora za iracionalnost i mistiku. Skeptici polaze od sofistikog modela spoznaje kao relativne i smatraju da nema pravog saznanja koje je objektivno i za sve isto. Za svaki stav postoji pro i contra i podjednako su snani. Skeptiari nas za razliku od sofista dovode do sumnje koja je kod njih i polazna i krajnja taka dok je kod Sokrata bila samo poetak koji vodi saznanju. Oni u sve sumnjaju i sva pitanja ostavljaju otvorenim. Skeptici smatraju da je mudrost u uzdravanju od donoenja bilo kakvih sudova. Uzdravanjem od sudova se postie ataraksija. Nema vrednosti koje su to same po sebi ve je sve pitanje nomosa, konvencije ( i ovde su slini sofistima). Kako onda treba iveti? Prilagoditi se prilikama u kojima se naete. Ovim se iz etikog perioda helenizma prelazi u religijski period -
U vreme konstituisanja hrianstva postojale su mnoge druge zajednice , sekte, koje su govorile o kontrastu izmeu dobra i zla( judaisti, manihejci). Meutim iz raznih razloga ba hrianstvo e postati najrasprostranjenija religija. Osnovna postavka hrianstva je postojanje 2 sveta, ulnog i onog drugog gde due ide posle smrti. Za hriane je dua sutina oveka a telo je samo oklop (orfika tradicija). to vie patimo na ovom svetu to emo biti vie nagraeni na drugom svetu hrianstvo je religija utehe. Hriani e od stoiara preuzeti askezu kao princip ivota. Dobru podlogu za stvaranje i irenje hrianstva dalo je rimsko carstvo svojim propadanjem, kako iznutra tako i spolja. Hrianstvo je prvo bilo religija niih slojeva ali ga ubrzo prihvataju i patriciji. 313. godine car Konstantin e proglasiti hrianstvo za ravnopravnu religiju dokumentom koji se zove Milanski edikt. U poetku su rimljani, iako generalno tolerantni prema drugim religijama, proganjali hriane. U ovome je pogotovo bio poznat Neron. Razlog netrpeljivost i Rima prema hrianima je bio u njihovom prvobitnom potpunom nepotovanju careva. Hrianima je pak smetala apoteoza obiaj da se Rimski carevi proglaavaju za bogove posle smrti ili jo gore, poput Dioklecijana jo za ivota.
Za vreme cara Konstantina uvedena je institucija vaseljenskog sabora. Prvi vaseljenski sabor nikejski 325. godine. Tu se ustanovljava nain funkcionisanja hrianstva kao institucije. Raspravljalo se o prirodi boga, zato je Hrist roen...O tome se slobodno diskutovalo a do zakljuka se dolazilo glasanjem i nakon toga se o zakljuenom vie nije smelo raspravljati. Izglasava se dogma a ko drugaije misli je jeretik.
U poetku se hrianstvo oslanjalo na stari zavet i bilo religija jevreja ali kasnije se pojavljuje novi zavet. Filozofski najzanimljivije je jevanelje po Jovanu koje poinje reima : Na poetku bee logos to se kod nas prevodi kao re ali to je i zakon. Sutinska razlika izmeu starog i novog zaveta jeste u koncepciji etike koja je potpuno razliita. Dok je stari zavet pozivao na odmazdu (oko za oko, zub za zub), novi zavet nas poziva da na loe uzvratimo dobrim.
Ovo se esto ini neloginim ali zapravo smisao ovoga je u potpunom unitenju zla. Ukoliko na zlo budemo odgovarali zlom zlo nikada nee nestati. Jedan od najvanijih razloga dominantnosti hrianstva je njegov kosmopolitski duh, takoe zajednika crta sa stoicima. Hrianstvo se ne obraa jednom narodu ve oveanstvu i kae da su svi ljudi jednaki i braa u Hristu. Hrianstvo se obraa ponienima, siromanima kako materijalno tako i onima siromanim duhom njihovo je carstvo nebesko. Ovo e biti stalna tema hrianske filozofije da li se do boga dolazi verom ili razumom i preovladavajua struja e biti ova prva. Bog se ne moe pojmiti razumom, put vere je kvalitetniji. Vera vas direktno vodi ka bogu. Plotin kae da se treba osloboditi i telesnosti i misaonosti. Ne ceni se razum. U razvoju hrianske misli postoje dve etape. Prva koja je trajala negde od poetka razvoja hrianstva pa do 8,9. veka Patristika, iji su nosioci crkveni oci(patres) Druga Sholastika koja e trajati do renesanse i koja se razvija iskljuivo kao kolska uenost nema raprave na trgu. Kasnije pojam sholastike poinje da oznaava neto rigidno, nezanimljivo i koristi se sa pogrdnom konotacijom. Prva imena hrianske filozofije koja ne spadaju u ovu podelu su Filon(Aleksandrija) i i Pavle (Tars). Filon je prvi koji iznosi tvrdnju da se do istine verom dolazi. To je direktan, brz i neposredan put i zato je religija bolja od filozofije. Filon uvodi pojam ekstaze koji e preuzeti Plotin. Filon je bio obrazovan i pokuavao je da spoji hrianstvo i grku misaonu tradiciju. Pavle iz Tarsa, kasnije Apostol Pavle, kasno je pristupio hrianstvu a kao mlad je i sam kamenovao hriane. Pavle je insistirao na kosmopolitskoj koncepciji hrianstva. Iako ne spada u apologete kod njega vidimo prvu objavu rata filozofiji: Brao, ne dajte da vas neko zarobi filozofijom i praznom priom.
vei do nikada nije pristala na kulturni nihilizam, ne samo zato to je uspomena na antika vremena bila svea ve i zato to je kulturni nihilizam nespojiv sa univerzalistikom pretenzijom hrianstva.
Istonohrianska patristika kao glavni zadatak ima odbranu ortodoksije onako kaok je ona pripremana na prvim saborima. Odbrana se vri pomou filozofije. Najvanija tema za ove mislioce je trojstvo. Postoje dva dogmatska stanovita o trojstvu: jedinstvo i trojinost( tri ipostasa). Grigorije Niski daje subjektivnu formulu vere u trojstvo: Kad kaem Bog mislim na oca, sina i duha svetoga kad mislim na bilo koga od njih mislim o njemu kao celini. Vasilije Veliki prvi pie kosmoloke rasprave komentare biblijske knjige postanja, popularizacija ali i alegorijsko-filozofsko tumaenja. Ova kosmologija je kao antitea antikoj materijalistikoj ali se mora osloniti na Platona, Aristotela i stoike. Ipak ne dovodi se u pitanje kreacionizam ex nihilo kao ni pitanje toga da je postojao trenutak postanja. Prema Vasiliju Velikom postanje je vanvremensko. Vreme je svojstvo due na koju se gleda na neki nain slino kao kog Plotina. Najizrazitija specifinost istonohrianske patristike u odnosu na zapadnu jest kontemplativnost nasuprot praktinosti i pragmatinosti. Grci imaju istanan odnos za metafiziku i njihova intuicija je usmerena ka otkrivanju ovekovog mesta u kosmosu. Katolicizam je vie strogo logina i zatvorena teologija dok je pravoslavlje otvorena antonimina retorika teologija. Ono se vie razvija kao deo svakodnevnog ivota ljudi.
Sholastika se razvija kao dijalektika i klasifikatorska forma i na toj osnovi ona dolazi do suptilnih rezultata u diferenciranju pojmova, izgradnji teoloke, filozofske i naune terminologije. Sholastiko oivljavanje dijalektike je bilo produktivno iako je esto korieno za isprazne teoloke eristike. Hegel e sholastiku oznaiti kao miljenje odvojeno od stvarnosti i nauke. Razum se posvetio stvarikoja mu je potpuno tua. Sholastika pokuava da unese odredbe racionalnosti u neto to uopte ne trpi racionalnost. Hrianksa teza o dva sveta ostavlja prostor ljudima da tragaju za boljim svetom. Ipak kako su ljudi isupani sami iz sebe istina im se mora saoptiti spolja i time ona postaje nametnuta. Hegel ipak shvata da je to jednia mogua filozofija u svom dobu. Najbitniji rezultat sholastike je pribliavanje onoga to je apologetima delovalo beskonano udaljeno spoljnu i unutranju filozofiju. Iako je filozofija mahom bila nesamostalna pokazalo se da se miljenje ne moe svesti na jednobojnost, zvaninost i funkcionalnost.
Iz rasprava o Hristu proizilazi da je on od dve razliite prirode ali jednog lica. Boansko spaava oveka ali i ljudsko sarauje. Time se brani i ideja da je Hrist posrednik izmeu boga i oveka. Ove dve prirode su u Hristu sjedinjene, ne mogu se meusobno poniiti niti svesti jedna na drugu. U ovome je sutina ortodoksnog miljenja ali i osnova istone antropologije. - ikone Oko ikona se vodio jedan od najteih sporova. Imale su buran tok a nisu se ograniile samo na svetenstvo ve i na vladare. Imale su samim tim i znaajne posledice. Pokret slikanja ikona je imao dugu predistoriju. Poeo je slikanjem muenika na drvetu. Osnova za to su bila i neka paganska verovanja i obiaji. Ipak jedna od deset zapovesti zabranjuje idolopoklonstvo i u prva tri veka hriani nisu slikali. U istonom delu hrianstva se od treeg veka javlja slikanje svetaca i prizora iz hrianske mitologije. Ikone su se brzo irile jer su za razliku od relikvija bile svima dostupne. Spor izbija kada se na ikonama pojavljuje Isus i njihovo oboavanje. Neki hriani su samtrali da je ovo potpuo u suprotnosti sa duhovnou hrianstva. Carigradski sabor (756.) e anatemisati ikone. Istovremeno poinje i intenzivnija borba za odbranu ikona. Ikonofili su se sluili i argumentom da je sam Isus dao svetom Luki da ga naslika. Kult ikone podravali su oni koji su u njemu videli mo irenja hrianstva. Kult ikona se iskazuje vezivanjem natprirodnih moi za njih. Protivnici ikona i kulta ikona zvali su se ikonoborci. Oni su se molili pod vedrim nebom i unitavali su ikone. Osuda ikona pogotovo je dolazila iz istonjakih krajeva. U crkvi su mahom bili za ikone ali su se ikonoborci izborili na saboru u Carigradu. Zbog otpora prema ikonama, ikonoboraki pokret je istupao i protiv svih pagana, antike filozofije i kulture, bilo kakvih razlika i inovacija. Oni polaze od toga da samo sveto pismo zabranjuje da se slika bog. Oni su na poziciji da je hrianstvo striktno duhovno nemogue je naslikati ono to je duhovno. Slikanjem Hrista se po njima i razbija simbol vere jer se slika Sin i time odvaja od Oca. Oni doputaju samo simboliko pretstavljanje isusa na krstu. Ovako snano istupanje protiv ikona kao reakciju je proizvelo i jak pokret odbrane ikona. Branioci ikona se oslanjaju na iroku praksu slikanja ikona. Oni smatraju da se Isus sme slikati jer je on bog uoblien u ljudsko telo i da je to njegovo materijalno oblije mogue pretstaviti. Ikonofili zastupaju ideju da poenta ikone nije u slici ve u vezi izmeu slike i linosti koju ona pretstavlja. To ikonu ini pretstavnitvom boanstva. Ikone se brane i kao dokaz vrednosti i dostojanstva telesnog uopte koje je proizalo iz boga. Isus je najvei dokaz dostojanstva telesnog. Nikifor: Ikona je zbog slinosti vrednija potovanja od krsta. Ikona upuuje direktno na Hrista. Krst daje samo simboliku informaciju. Samo telo je vrednije potovanja od krsta. Ime Hristovo se stavlja na ikonu a niko jo krst nije njegovim imenom nazvao. Brojni mislioci su radili i na zadatku da se ikona pretstavi ne samo kao predmet ve i kao simbol. Jovan Damaskin brani ikone: kako se sin boji pojavio meu ljudima to zani da se on moe pretstaviti...ne kudi materiju jer je i ona proizila iz boga. Ikona je po njemu simbol, trag prisustva hrianstva meu ljudima. Teodor Studit kae da Hrist nije samo uzeo oblik ljudki ve i celokupnu ljudsku prirodu pa se zato on moe naslikati i opisati. Na saboru u Nikeji (787.)ikonofilija odnosi pobedu i postaje simbol vizantijske, pravoslavne pobonostia asni krst ostaje najpotovanija crkvena relikvija.
Po Abelaru prirodna svojstva kao i uroeni kvaliteti due i tela ne utiu na moralnost. Dela poinjena iz tih mana nisu greh ali i njima ostaje mo usavravanja, borba protiv sebe i za pobedu nad samim sobom. Kao kod stoika, prirodne vrline i mane nisu u naoj moi. Ali elementi moralnosti namera, pristajanje, savest jesu u moi oveka. Abelarova etika se svodi na analizu ovekovog unutranjeg iskustva. Dobro i zlo nisu u delovanju ve u unutranjem razvoju delovanja. Nije ni miljenje ni oseanje ni delovanje ve je to pristajanje ili odbijanje nekog ina. On precizno i izriito u odluci savesti koja prati svako delovanje, nalazi racionalni kriterijum za vrednovanje morala i stoga se ova etika naziva i etikom slobodnog pristajanja i odbijanja. Isto delo mogu pretstavljati i dobro i zlo ali je vana namera. Abelar smatra da i bog procenjuje po nameri a samo delo je neutralno. A ta je to savest? Savest je svest o sebi povodom delovanja i odnosa meu ljudima kao slobodnim, dostojanstvanim i ravnopravnim biima. Ta svest je bitna za moralan in. Isticanjem savesti naglaava se autonomnost i imanitet moralnog delovanja. Pristajanje na delo je u naoj moi i moe doi i pre i posle dela. Slediti savest moe da oznaava i sluati prirodu i slediti boju volju. Greh je uinjeni postupak koji se sukobljava sa saveu, pristajanje na delo koje protivrei savesti. Ali kako je Abelar ipak Hrianin on kae da je greh poricanje, preziranje, vreanje Boga i Hrista. Jo jedan od ustupaka koje Abelar ini u svojoj filozofiji zbog religije jeste da se bog zlom dobro slui. Abelar jasno razlikuje mane koje oveka ine sklonim grehu, elje, sam greh i pristanak. Delo iz prisile i neznanja nije greh. Deca, nezreli, maloumni ne mogu poiniti greh kao ni oni kojima vera jo nije objavljena. Time on odbija i postojanje prvobitnog greha. Dalje on grehe deli na oprostive i neoprostive kao i na duhovne i telesne ali ovo je samo uslovno jer se svi ustvari svode na duhovne. elja nije greh, greh je samo pristanak na elju. Abelar kae da se uivot na alost vie kanjavaju dela nego namere jer su dela oigledna a namera nije. Bog sudi o namerama. Postoje tri naina nakoji se grenik moe izmiriti sa bogom: kajanjem, ispovedanjem i kaznom. Kajanje je bol due zbog onog u emu je zgreila. Abela r postavlja jedno jeretiko pitanje: mogu li svetenici da ispovedaju i daje jo gori odgovor da ne mogu i ovime pretstavlja daleku prethodnicu protestantstva. On osuuje svetenstvo jer se odaljava od obinog sveta. Iako je pravio i neke kompromise prema religiji on ipak smatra da ovek nije nesamostalno bie ve da je slobodan da pristaje ili odbija boga, svet i da individualno gradi moralitet.
izvan due. Odluujue za umereni realizam je da univerzalije postaju stvarnije, izvornije i delotvornije od same stvari. Pojedinana stvar nije vlastitost, nije delotvorna i ne znai po sebi neto ve samo kao deo celine odnosno kao izraz opteg. Pojam boga je najvii, najoptiji. Pojedinano je ispoljenje savrenog bitka, teofanija. Sve stvari su teofanije, boje pojave. Svet je bog koji se izloio u pojedinanim stvarima. Izlaganje sveta tee kao kod Plotina, nadole. Ovo lii na panteizam. Realizam je i napor da se logiki obrazloi pojam vere i ideja boga. Nominalizam je odluna antiteza realizmu. Univerzalije su samo opte odlike stvari a ne posebna i samostalna realnost. Realnost opteg se izvodi iz pojedinanog. Roscelin je najznaajniji pretstavnik nominalizma i bie proglaen za jeretika i spaljen. Za njega pojam ili opte ne postoji. Postoji samo pojedinano. Pojam ne moe ni pretstavljati stvar. Neki misle da ovaj stav ima korene u kinizmu. Reklo bi se da Roscelinov nominalizam potie od oskudnog poznavanja Aristotelovih spisa. Boecije kae da sve to jeste jeste jer je jedno po broju. Opti pojam izrie mnotvo i zato nije. Za umerene nominaliste opti pojmovi postoje samo u svesti ljudi. Stvoreni su miljenjem i reju iz potrebe da se oznai ono to je zajedniko pojedinanom ili vrstama. Opte je proizvod duha koji misli. Nominalizam prvo snano guen. Okam ga brani ne odbacujui da opte realno postoji ali mu odrie samostalni realitet i predmetnost. Konceptualizam je pokuaj da se nae srednje reenje. Nalaze ga u ideji o trostrukoj egzistenciji optih pojmova: pre stvari, u stvarima i posle stvari. Ipak nisu dovoljno odreeni. Glavni pretstavnik je Pjer Abelar. Realistima prigovara panteizam a nominalistima sirov senzualizam. Opte postoji kao pojam pre pojedinanog u bojem umu, kao skup bitnih svojstava stvari u stvari, i kao znanje i iskaz o stvarima u ljudskom umu.
Dogaaj koji se uzima za poetak renesanse je pad Carigrada 1453. godine. On prouzrokuje da mnogi ueni Grci dolaze u Italiju donosei sa sobom originale radova antikih filozofa. Zato se pojam renesanse uglavnom i vezuje za razvijenije Italijanske gradove. Ipak, do obnove interesovanja za antiku misao dolazi i u drugim krajevima pa se moe govoriti i o vie renesansi. Jo neki istorijski dogaaji bie od velikog zanaja za preokret u ljudskom pogledu na svet u odnosu na srednjevekovlje. Pre svega to je jedan od svakako najznaajnijih izuma ikada a to je tampa iji je izumitelj Gutemberg. Do ovog otkria dolazi oko 1450. godine. On e omoguiti dostupnost pisane rei ogromnom broju ljudi i pretstavlja zaetak medijskog razvoja. Drugi vaan dogaaj jeste reformacija zapadne crkve to jest pokuaj Martina Lutera koji rezultuje jo jednom podelom u hrianskoj crkvi. Luter je smatrao da se zapadna crkva suvie udaljila od jevanelja ( papa Lav X prodaje oprotaje). Vratimo se u centar dogaanja, Italiju i pre svega Firencu. U Firenci e bogata Kozimo Medii primati grke izbeglice i uiti od njih a zatim osniva i Platonovu Akademiju. U Firencu je jo pre doao Georgios Pleton koji e imati znaajnu ulogu u prevoenju i interpretaciji antikih tekstova, pogotovo neoplatonskih. Od neoplatonovaca e stii ljubav prema prirodi dok e se itanjem pitagorejaca i Platona vraa interesovanje za matematiku astronomiju i fiziku. Najznaajniji likovi renesanse bili su Tomas Mor i Tomazo Kampanela koji se, svaki na svoj nain, bave idealnom dravom. Delo tomasa Mora ' Utopija' govori o idealnoj dravi gde su ljudi slobodni i gde svi rade sve dok Kampanela govori o striktno ureenoj dravi. Nikolo Makjaveli koji vai za osnivaa moderne politike filozofije...mo, sredstva birati u odnosu na cilj, cilj svega je uveanje moi ordano Bruno koji je spaljen 1600. godine zagovarao je heliocentrini sistem i radovao se ideji beskonanog svemira kakav dolikuje bogu. Humanizam koji se inae vezuje za renesansu pretstavlja pokret poznavanja grkog i latinskog i restauracije starih spisa. Uopteno to je povratak interesovanja za ljudsko stvaralatvo. Najpoznatiji lik humanizma je Erazmo Roterdamski.
Dekart i Paskal zapoinju raspravu koja e trajati i danas o tome da li su mo i sloboda kao i razvitak i ljudska srea u saglasnosti. Paskal e biti inspiracija egzistencijalistima.
su kvantitativne ono to je sutina. ovek je jedino bie koje povezuje res cogitans i res extensu, ivotinje su res extensa. I danas nema bolje definicije materije. Kako su i res cogitans i res extensa same sebi dovoljne za postojanje postavlja se pitanje njihovog odnosa. Kako res cogitans saznaje res extensu? Ovde je najslabija taka Dekartove filozofije jer on tu uvodi boga. Zapravo on e podeliti supstancu na konanu i beskonanu - koja je bog. ovek ne moe saznati beskonano. Odakle njemu ideja o bogu odatle to bog zaista postoji. Bog je u nae miljenje usaena ideja a bog nas ne obmanjuje. Na slian nain Dekart dokazuje i postojanje spoljanjeg sveta.
Baruh Spinoza Spinoza je bio poreklom jevrejin, izbeglica u Portugaliji. kolovao se u okviru jevrejske zajednice i bio dobar ak ali postavlja nezgodna pitanja i na kraju biva ekskomuniciran. Mahom se obrazovao na Dekartu, relativno je malo itao ali je bio temeljan. Nije eleo da bude profesor, izdravao se bruenjem optikih soiva. Bavio se problemom supstance poavi od Dekartovih postavki ali nije se slagao sa Dekartovim dualizmom. Smatrao je da je supstanca jedna i jedinstvena i sama sebi uzrok casua sui. Pomou sebe jeste i pomou sebe se shvata. On izjednaava supstancu sa prirodom i Bogom panteizam, zbog ega biva odbaen i od hriana. Po njemu postoje dva modusa prirode - natura naturans, priroda koja stvara i natura naturata, priroda koja je stvorena. Prema Spinozi postoji neogranieno mnotvo atributa supstance, jer je i ona neograniena ali ogranieni ljudski um moe da shvati samo dve protenost i miljenje. Spinoza je determinista on veruje da svetom vlada zakon bezuslovne nunosti, pa i u ovekovom ivotu. ak i bog se pokorava nunosti. Nema sluaja, nema slobode, sve je unapred odreeno. Ovde je Spinoza slian stoicima. Najznaajnije delo mu je 'Etika'. ovek je po njemu u ivotu kao baen kamen. Ipak postoji jedna oblast u kojoj je slobodan a to je moral. Moral je kod Spinoze vezan za razum i iskljuivo se javlja kod oveka. Spinozina etika je utilitaristika korist je vrhovni pojam etike. Ipak on ima specifino shvatanje koristi. Afekti su za Spinozu modusi svesti koji pospeuju ili ograniavaju akcije tela i miljenja. Mrnja i gnev su negativni afekti oni smanjuju mo rasuivanja. Kljuni cilj za oveka i korist morala jeste oslobaanje od negativnih afekata koji smanjuju sposobnosti. Da bi se uspelo u tome stvari treba posmatrati kroz prizmu venosti. Najbolji afekat je intelektualna ljubav prema bogu. Spinoza se bavio i politikom. U svom delu 'Teoloko-politiki traktat' pre Loka je proklamovao principe liberalne politike filozofije. Pod uticajem Hobsa govori o drutvenom ugovoru. Drava je ugovor sklopljen radi ouvanja oveka a na utrb nekih sloboda. ovek ima pravo da se buni protiv drave ako drava ne valja. Cilj drave je sloboda graana svako da misli ta hoe i da kae ta misli. Za dravu je dobro da graani smaju da kau ta misle. Gotfrid Vilhelm Lajbnic Bavio se raznim stvarima, i matematikom i filozofijom a i diplomatijom. Prvi je zastupnik ideje ujedinjene Evrope, nacija mu nije bila bitna. Najznaajnija dela su mu 'Monadologija' i 'Teodiceja'. uven je po polemici sa Donom Lokom. Na Lokovu tezu da nieg nema u razumu ega prethodno nije bilo u ulima Lajbnic odgovara:'Sem razuma'. Lajbnic smatra da razum nije tabula raza ve aktivna mo koja sa svoje strane deluje na iskustvo. Kao i ostali racionalisti i Lajbnic se bavi problemom supstance. On nije zadovoljan ni Dekartovim dualizmom ni Spinozinim monizmom - panteizmom ve je pluralista. Supstance ima beskonano mnogo i one su monade. Monade su neprotene estice, estice sile, duhovni atomi. Po Lajbnicu protenost povlai mogunost deljenja a onda samim time neto nije jedno. Protenost nije osobina supstancije. Svaka supstancija je taka. One uopte ne postoje u fizikom prostoru. Ne treba ih meati sa takastim atomima. Nisu beskonano male. Ljudska dua je na primer monada postoji ali se ne prostire. Kljuna svojstva monada su percepcija i pouda. Lajbnic pokuava da premosti jaz izmeu materijalnog i duhovnog. On kae da i organsko i neorgansko poseduju zajedniku osobinu mo percepcije. Takoe sve monade tee ka viem stupnju. Postoji hijerarhija monada koja ima oblik piramide. Najvie je najniih monada, one imaju najloiju percepciju mrtve stvari. Na vrhu piramide percepcija prelazi u svest najvia forma percepcije je svest a vrhunska monada je bog, vrhovni oblik samosvesti.
Problem sa monadama je da nemaju prozore to jest zatvorene su u sebe i nemaju komunikaciju sa stvarnou. Da bi reio ovaj problem Lajbnic uvodi preetablirane harmonije, neto to je odreeno boanskom voljom. Nema prave uzronosti, sve je savreno podeeno pa deluje kao da ima. U delu 'Teodiceja' Lajbnic pokuava da opravda postojanje zla u svetu koji je stvorio dobro Bog. On kae da je upravo ovaj svet najbolji mogui. U njemu je mera zla i dobr najbolje odmerena. Da postoji samo dobro, kao to je sloboda volje, ljudi bi bili greni. On takoe veruje u princip kontrasta zlo postoji da bi se istaklo dobro.
skromnost. Ove osobine ne proistiu iz ljudske prirode ve ih razum otkriva kao nune uslove zajednikog ivota ljudi. Drutveni ugovor kada se jednom sklopi je neopoziv. Ljudi se odriu svojih egoistinih prava da bi iveli mirno i bezbedno. Vlast je suverena i neopoziva i narod nema pravo da se buni. Svakakva drava je bolja od prirodnog stanja. Don Lok se smatra osnivaem savremenog graanskog liberalizma ( pre njega Spinoza). O tome govori u delu :'Rasprava o dve vlade'. Lok kao i Hobs razlikuje prirodno stanje i graansko stanje. Graansko stanje smatra boljim jer u njemu ne moe doi do nepredvidivog i neumnog ponaanja ljudi. Drava pretstavlja kompromis na svim nivoima. Promene treba praviti postepeno. Pojedinac je vrhunac vrednosti u dravi, srea pojedinca je sutina drave. Lokov liberalizam se ogleda na tri nivoa: -na politikom sloboda graana je neprikosnovena -na religijskom verska tolerancija, nij mogue dokazati postojanje Boga ni due besmrtne pa ne smemo drugima zabranjivati da drugaije misle -na ekonomskom nivou Lok kae da je sutinsko pravo svakog oveka pravo na privatnu svojinu Glavna razlika izmeu Loka i Hobsa je u tome to Lok smatra da se drutveni ugovor sme raskinuti ako ljudi nisu zadovoljni dravom. Narod ima pravo albe i pravo na revoluciju. Smatra se da je Lok teoretski pripremio slavnu revoluciju u Engleskoj u kojoj je utemeljen princip da kralj kraljuje ali ne vlada.
an ak Ruso je jedan od pretstavnika Francuskog prosvetiteljstva. Bio je svim svojim biem okrenut ka socijalnoj i politikoj filozofiji. Iako su mu dela u poetku spaljivana i zabranjivana, pose francuske revolucije on je postao glavni uzor i istican kao uitelj od strane Robespjera. U svojoj knjizi 'Drutveni ugovor' Ruso lii na Loka i Hobsa. On pokuava da pomiri ideju slobode i jednakosti. ovek se raa razuman i slobodan. Upravo ta sloboda je sutina jednakosti. Ruso kae da su svi ljudi po prirodi jednaki, braa i slobodni. Bio je jedan od najeih kritiara civilizacije. Zalagao se za povratak u prirodno stanje. Ovo je esto pogreno tumaeno kao zalaganje za povratak u divljatvo, meutim paljivim prouavanjem vidi se da Ruso ne misli na neko prethodno stanje u ovekovom razvoju. On kae da prirodno stanje moda nikad nije ni postojalo. On pod prirodnim smatra stanje koje bi oveku najbolje odgovaralo. Prirodno stanje je u skladu sa razumom jer je razum deo ustrojstva oveka. Ono po emu se razlikuje od Loka je da je potpuno protiv privatne svojine. On smatra da cela nesrea oveanstva potie od momenta kada je neko prvi ogradio deo zemlje i rekao da je to njegovo. Zemlja je zajednika svojina. Dravnim ugovorom ne treba da se sputava ljudska sloboda, ona naprotiv treba da bude garant ljudske slobode. Narod treba da je jedini suveren. Ako se vlast slui silom onda se sme na silu i svrgnuti. I Ruso kao i drugi prosvetitelji daje veliki znaaj vaspitanju. Treba uskladiti moralno i intelektualno vaspitanje. Cilj je da se ovek izdigne iznad poroka civilizacije irazvije svoju pravu ljudsku prirodu. Samo kao prirodno bie u prirodnom stanju ovek je dobar.
pretstavlja trei deo elingovog sistema koji jo ine filozofija prirode i transcedentalni idealizam. Kasnije e eling odrediti apsolut kao Boga i zameniti umetnost religijom. Logikom prosuivanju je ipak dostupna samo sutina stvari ali ne i poreklo njihove egzistencije ili odgovor na pitanje zato neto postoji a ne nita. Ispitivanjem egzistencije stvarnosti treba da se bavi pozitivna filozofijaili metafiziki empirizam. Stoga eling kritikuje Hegela jer njegova filozofija naglaava umski karakter celokupne stvarnosti. eling e time uticati na kasniji razvoj filozofije egzistencije.
Filozofija istorije bila je bitna preokupacija za Hegela. On smatra da je kroz istoriju oveanstvo ustvari orue apsolutnog duha na njegovom putu do samosvesti.
Artur openhauer, nemaki filozof, pretstavnik je voluntarizma. Bio je pod uticajem Platona, Kanta i elinga ali i pod uticajem indijske filozofije i religije. Suprotstavljao se Hegelovoj filozofiji pogotovo panlogizmu. Postao je poznat tek nakon smrti i veoma je uticajan meu egzistencijalistima. Na polju etike openhauer e imati potpuno suprotstavljane stavove u odnosu na Kanta: iracionalno, snetimentalno i pesimistiko. openhauer je imao ideju da Kantovo stanovite oisti od materijalizma i izgradio je jednu esto protivrenu subjektivno-idealistiku i viluntaristiku sliku sveta i ljudskog saznanja. I on polazi od toga da je nama dostupna samo pretstava o svetu a ne predmetni svet sam ali iz toga izvodi i da se sve svodi na tu pretstavu. Na poetku svog dela 'Svet kao volja i pretstava' openhauer konkretno kae: Svet je moja pretstava. Tako on zapada i u tvrdnju da izmeu sna i jave ne postoji razlika, svet je samo san. Ipak openhauer priznaje da postoji neto to nije samo pretstava, to pretstavi lei u osnovi, to joj prethodi i pokree je. To to je sutinsko moemo utvrditi preko sebe samih, preko onoga to je sutinsko u oveku a to je volja. Intelekt je za openhauera samo sluga volje a telo njena objektivacija. Iz toga da je sutina sveta volja, openhauer izvlai da je vrednost sveta i ivota negativna. Svet je zao i ne amo zao ve je ovaj svet najgori i da je samo malo gori ne bi mogao da postoji. Zlo sveta poiva na tome da je volja volja za odravanjem, irenjem i vladanjem i samim time svaka pojedinana volja je u sukobu sa drugim voljama to rezultira borbom. Borba i spreavanje od strane drugih volja su uzrok bola i patnje koji proima svet. I zadovoljena volja pada u dosadu i amotinju koja je takoe svojevrsan bol protiv koga se borimo novim tenjama. Tenje su takoe uzrok bola, posledica nekog nedostatka. I tako smo stalno kao u zaaranom krugu ali svugde nas prate patnja i bol a zadovoljstva su retka i kratka i slabog intenziteta u odnosu na bol. Tri najvea dobra u ivotu: zdravlja, mladost i slobodu cenimo samo kada ih izgubimo. Srene dane svog ivota prepoznajemo tek kada nastupe nesreni. U skladu sa svojim stavom da je volja sutina oveka a ne razum, openhauer se protivi i Kantovoj definiciji morala kao apriornog umnog principa. openhauer se pita kako je mogue da je moral neki nuni unutranji princip kad se protiv njega u praksi stalno radi. Za ljudsku volju postoji samo jedan nuni zakon a to je zakon motivacije. Ako za neku radnju postoje dovoljni motivi ta radnja e se i desiti. Za oveka, osnovni pokretai delovanja su: egoizam, zloba i saaljenje. Kada je onda ljudsko delo moralno? Po openhaueru jedino radnje kojima pomaemo drugim ljudima i spreavamo njihov bol jesu moralne. Da bi ovek eleo da pomogne drugom oveku potrebno je da saosea sa njim, da osea njegov bol. Da bi do toga moglo da doe on mora da upozna tog drugog oveka i bar donekle ukine svoj egoizam. Iz osnovnih openhauerovih pretpostavki o ivotu uoavamo da za njega uobiajne ivotne vrednosti kao to su ljubav, pravinost i uopte vrline ne mogu biti najvii oblik moralnosti jer su usmerene kao podravanju ivota a kako je ivot zlo za vrednost se moe proglasiti samo negacija volje za ivotom. Najvii imperativ openhauerove etike jeste zahtev za ponitenjem volje. Ovo ipak nije poziv na samoubistvo jer ovek samoubica ustvari voli ivot ali zbog nemogunosti da ostvari neke svoje elje on ga negira. Put koji openhauer predlae jeste put askeze. Treba onemoguiti da se volja za ivotom reprodukuje, treba sputati polni nagon.
ovek se sa linom istinom suoava preko straha od smrti. ovek je po Kjerkegoru 'bie bolesno na smrt'. Doivljaj smrtnosti raa oseaj nitavnosti, nihilizma. Iz nihilizma prema Kjerkegoru ima dva izlaza: oaj koji vodi u samoubistvo ili ludilo i hrianska vera. Ipak Kjerkegor napada institucionalizovanu religiju i crkvu i smatra je za osnovu neslobode. Boga treba premestiti sa oltara u ljudska srca, on treba da postane lini bog. Vera se ne moe racionalno objasniti ona pretstavlja egzistencijalnu odluku, lini izbor u kome se sukobljavaju logiki protivrene mogunosti: konano i beskonano, ljudsko i boansko, vera i besmislenost. Dostizanje vere je retko jer se odnosi na autentinu egzistenciju koju ljudi obino izbegavaju. Prvi i najei stadijum na putu autentine egzistencije je estetski stadijum na kojem se egzistencijalna strepnja prevladava preputanjem ulnim uivanjima i mati. Ideal takvog ivota je Don uan. Drugi stadijum je etiki na kome se egzistencijalna nesigurnost prevladava delovanjem iz dunosti u skladu sa ivotnim pozivom i obavezama prema drugima. Ideal ovakve egzistencije je Sokrat. Trei i krajnji stupanj je religiozni i veoma je redak. Ovo su istinski slobodne i odgovorne linosti. Ideal je Hrist. Ljudi prema Kjerkegoru najee egzistiraju tako to bee od svoje individualnosti i slobode vezujui se za razne ustanove (crkva, porodica, politike organizacije). Tako upadaju u prosenost koja se najee tumai kao jednakost. Kjerkegor smatra da su ljudi jednaki samo pred Bogom ali ne i u meusobnim odnosima. Moralnim reformama treba spasiti pojedinca od depersonalizacije i otuenja koji su produkt graanskog drutva. Sav napredak na polju ovladavanja prirodom uzaludan je ako ovek pri tom bude izgubio duu.
Nie ne smatra da je dobrobit veine merilo vrednosti u nekom drutvu. Merilo moe biti samo potvrivanje volje za mo, afirmacija ivota. Ljudi sposobni da se suoe sa budunou odbacuju sve dosadanje vrednosti i sami postavljaju pravila svog delovanja koje bi veina trebalo da sledi. Ali u oima mase po dotadanjim kriterijumima ovi ljudi su nemoralni. Ali postojei moral ne moe biti kriterijum jer je izraz dekadencije. Odbacivanje mogunosti da se moral natoveka procenjuje po postojeim moralnim kriterijumima naziva se imoralizam. Nie i ovde razlikuje dve vrste morala: moral jakih ljudi je moral gospodara a moral slabih moral sluge. Moral gospodara pretstavlja afirmaciju ivota. Moral roba je reakcija slabih ljudi na jake i manifestuje se zalaganjem za jednakost. Njeno poreklo je u zavisti slabih prema jakima. Moral slabih je u postsokratovskom drutvu nadvladao moral jakih koji Nie povezuje sa dionisovim principom. Nie se zalae za ponovno roenje Dionisa. Nihilizmu je cilj natovek koji u optim ruevinama ivotu kae da. To je onaj koji nee da se odrie ovozemaljskog ivota zarad nekog drugog.
Hermeneutika ima dugu predistoriju. Sam pojam potie od grke rei hermeneuo to znai objasniti, obrazloiti, uiniti razumljivim. Prvobitno se razvila kao pomona filoloka metoda u tumaenju Homerovih spevova. Pojavom hrianstva razvila se teoloka hermeneutika a vezano za prava postoji juristika hermeneutika. Ipak hermeneutika o kojoj mi govorimo je neto drugo. Nju je razvio Vilhelm Diltaj, nemaki filozof iz 19. veka kao poseban nauni metod da bi utemeljio duhovne i istorijske nauke kao stroge. Osnovini problem Diltajeve filozofije jeste istorijski svet u kome ivot postaje svestan samog sebe. Hermeneutika je specifian nain saznavanja duhovnog i istorijskog ivota u ta spadaju i istorijske linosti, dogaaji, epohe, umetnika dela tekstovi. Ustvari hermeneutika prouava doivljaje. ovek nije samo racionalno-logiko ve i emocionalno i voljno bie. Doivljaj je ovekov racionalno-emocionalno-voljni odnos prema svetu. Njega razumemo na principu uivljavanja to jest sposobnosti prenoenja sopstvenog iskustva u duhovno istroijske tvorevine. ovek neposredno razume izraze ivota zbog toga to postoji unutranja veza izmeu naih doivljaja i sadraja tih duhovnih tvorevina. I jedno i drugo su izraz jedinstvene i zajednike ljudske prirode koja ih povezuje bez obzira to ne postoje istovremeno. Duh koji se ispoljava u razliitim linostima i dogaajima je isti kao duh koji ih pokuava razumeti. Razumevanje je postupak kada se preko spoljanjih znakova saznaje unutranj smisao duhovno-istorijskih tvorevina. Ukoliko je razumevanje izgraeno kao poseban i utvren nauni postupak onda je re o tumaenju pomou kojeg je mogue obezbediti objektivnost duhovno-naunog saznanja. U duhovnim naukama je potrebno odrediti znaaj pojedinih linosti i dogaaja ali i njihov odnos prema veoj celini kojoj pripadaju. I razumevanje nekog dela zavisie od celine kao to razumevanje celine zavisi od pojedinih delova. Ovo se naziva hermeneutiki krug. Logiki je ovakav nain zakljuivanja neprihvatljiv ali on je odgovarajui za duhovne nauke jer one prouavaju istroijske dogaaje koji su mnogo sloeniji od prirodno-matematikih. U prouavanju drutvenih pojava ne moemo se osloniti na prirodnjake metode. Prirodne nauke prouavaju uniformne dogaaje dok duhovne prouavaju neponovljive forme ivota. Prirodne nauke objanjavaju dok duhovne treba da razumeju dogaaje. Prirodne odgovaraju na pitanje zato dok duhovne odgovaraju napitanje ta to znai. Zadatak filozofije kao hermeneutike jeste da otkrije smisao odreenih istorijskih pogleda na svet.
Hajdeger smatra da pojmovi dosadanje nauke koji se odnose na nain postojanja predmeta nisu primenljivi na ljudsku egzistenciju njoj odgovaraju posebni pojmovi, nove kategorije koje uvodi Hajdeger i naziva ih egzistencijalima: fakticitet, bie-u-svetu, oseanje, govor, razumevanje, briga. Cilj fundamentalne ontologije je da poavi od fakticiteta definie ostale egzistencijale i pomou njih otkrije smisao autentine egzistencije. U svakodnevnom ivotu ovek se obino povlai u anonimnost i prosenost i propada u svetu koji ga okruuje. To radi u strahu od suoavanja sa slobodom i izvesnou smrti. Autentinost podrazumeva prihvatanje i razumevanje smrti kao najdubljeg i najvlastitijeg ljudskog odreenja. Suoavanje sa smru odreuje oveka kao slobodno bie koje egzistira u konanom vremenu. Tako dolazimo do toga da ovek sebe putem vremena. Ljudsku zainteresovanost za opstanak Hajdeger oznaava kao brigu. Tako se egzistencijalna analitika i destrukcija metafizike presecaju u otkrivanju vremena kao smisla bia zabrinutost za opstanak je izvorite na kome poiva ovekova potreba za projektovanjem u budunost. Tu treba ustanoviti novi poetak nemetafizike budunosti kako bi se pronaao izlaz iz savremenog nihilizma.
Prema Kontu svi fenomeni, ono to nam se u svesti pojavljuje, funkcioniu u skladu sa nepromenljivim zakonima. Pozitivno miljenje saznaje uzroke postojeih empirijskih pojava i nema posla sa krajnjim svrhama i praosnovama. Za Konta i druge pozitiviste metafizika je izmiljotina koja nema nikakvu vrednost. I u drutvenim naukama isto vae nepromenljivi zakoni. Moralna kriza drutva poiva na razliitosti miljenja a ne na jednoumlju. Najvee zlo je u razilaenju koje postoji kod ljudi po pitanju osnovnih naela ija je postojanost osnova za pravi drutveni poredak. Zadatak sociologije, nauke iji je Kont osniva, jeste da objedini drutvo koje se u moderno vreme rastoilo u mnotvo izolovanih podruja. Ona treba da je podloga za irenje drutvenog napretka.
64. Pozitivizam - osnovne regule - Pozitivna filozofija (pozitivizam) vodi poreklo od Konta i traje sve do danas. To je odredjeno filozofsko stanoviste koje se tice ljudskog znanja. Predstavlja skup regula i kriterijuma vrednovanja ljudske spoznaje. Pozitivisticke regule prave razliku izmedju filozofskih i naucnih sporova koje je vredno voditi i onih koji nemaju sansi da budu reseni, te nisu vredni paznje. - Fenomenoloska regula nema realne granice izmedju sustine i pojave. Pozitivizam zahteva da se ta razgranicavanja odstrane kao pogresna. Primeri bica koje su pozitivisti osudjivali kao neosnovane primese izvan celine moguceg iskustva su materija, duh... - Nominalisticka regula je restrikcija pretpostavke da bi bilo kakvom znanju formulisanom opstim terminima bilo sta odgovaralo osim pojedinacnih konkretnih predmeta. - Fenomenolosko i nominalisticko shvatanje znanja ima drugu konsekvenciju koju formulisemo na trecem mestu: - Regula koja osporava saznajne vrednosti vrednosnih sudova i normativnih iskaza - U iskustvu ipak nisu sadrzani kvaliteti dogadjanjam stvari ili ljudskih ponasanja (lep, dobar, plemenit...) Stav da je ljudski zivot nezamenljiva vrednost nemoguce je dokazati, moze biti samo prihvacen ili odbacen. - Vera u principijelno jedinstvo naucnog metoda - uverenje da su nacini osvajanja vrednosnih znanja u principu isti na svim podrucjima iskustva. - Pozitivizam je, u svojoj istoriji, sadrzao ostre polemike protiv metafizickih spekulacija svih vrsta (protiv refleksije koja svoje rezultate ne moze u potpunosti da osloni na empirijske cinjenice). Usmerava svoju kritiku na religijske interpretacije sveta i pokusava da posmatracko stanoviste postavi nezavisno od metafizickih pretpostavki. 65. Strukturalizam, polaziste, metod, etape - Strukturalizam se javio kao novi filozofski pokret, pocetkom '60-ih godina proslog veka, kada se deo mlade francuske inteligencije udaljio od generacije Sartra i Merlo-Pontija. Nasuprot Sartrovom egzistencijalizmu koji je u srediste stavljao coveka kao subjekt, ova generacije je otvoreno govorila o kraju (filozofije) coveka. Na mesto Boga ne stavljaju coveka, nego anonimno misljenje, saznanje bez subjekta, teorijski bez identiteta. To je glavna konstanta strukturalizma koja je ostala nepromenjena i u njegovoj danasnjoj fazi (od '68. naovamo). - U prvoj fazi (predfilozofskoj) razvoja, strukturalizam se javio kao novi naucni metod u posebnim naucnim disciplinama - lingvistici, poetici, psihoanalizi, kibernetici... - U drugoj etapi prelazi u izgradnju kompaktnih teorijskih sklopova koji bi trebalo da popune metodoloske i teorijske praznine prvog razdoblja (Razdoblje zrelog strukturalizma). Obelezje toj fazi daju Levi-Strosova Mitologika, Fukoova Arheologija znanja, citanje Marksovog "Kapitala". - Poststrukturalizam pokusava da otkloni vecinu teorijskih deficita klasicnog strukturalizma. Izvrsen je prelom koji opravdava da se o njemu govori kao o poststrukturalizmu. Glavno obelezje tog preloma je prelazak sa proucavanja strukture na proucavanje procesa koji proizvode "strukture" kao svoj efekat. 66. Bloh - filozofija utopije i nade - Njegova filozofija je uticajna iako ne mnogo rasprostranjena. 1. Odakle pocinje misljenje? Mora poceti negde, iz temelja. Kretanje pocinje "tu" i "sada", u postojecoj stvarnosti, ali u filozofskom misljenju mora se poceti od "nemanja", od praznine.
2. Osnovni predmet razmisljanja je ono "jos ne". Stav o tome da nedefinitivno ima primat u misljenju nad definitivnim. Postojece se pokazuje kao pojavljujuce koje je nastalo iz nekog pocetka. Blohova optimisticka usmerenost misljenja nije bez rezervi (mracna istorijska iskustva). 3. Stupnjevi bitka - Bloha je zaokupljala materijalna raspodela realnosti (stupnjevi bitka). Polazeci od raznih teorijskih pretpostavki (Platon, Aristotel, Spinoza, Hegel), Bloh uverava da je taj stav opravdan. 4. Utopijska stvarnost - drugacija stvarnost, ne ideal. To je objektivna mogucnost realnosti, ne bekstvo u irealnost. Pretpostavljanje objektivne mogucnosti realnog i borba za ostvarenje istih. 5. Putovanje - osnovne lozinke putovanja su front, novum, materija. Front je vreme u kom zivimo i delujemo prema buducnosti (pocevsi od "jos ne"), materija je osnova mogucnosti, novum je nesto sto jos nije bilo, ali cemu se tezi. 67. A. Heler - radikalne potrebe, demokratija, svakodnevica - Radikalna filozofija formulice radikalnu utopiju, pobornik je neprotivrecne realizacije univerzalnih vrednosti radikalne utopije. Radikalne potrebe se smatraju glavnim pokretackim snagama, one su protest protiv destruktivnih posledica stavljanja univerzalnih vrednosti u funkciju kapitala. Radikalne potrebe: da se ostvari jedinstveno covecanstvo kao stvarnost, a ne kao ideja. Ostvarenje zajednice jedinstva razlicitih formi zivota, uklanjanje gladi, jaza izmedju visoke i masovne kulture. Radikalne potrebe su odredjene kao refkelsija o individualnom i kolektivnom nezadovoljstvu sa stanovista univerzalnih vrednosti. - Radikalna etika je demokratska, afirmise resavanje moralnih konflikata preko racionalne komunikacije, antifundamentalisticka je, protivi se tradicionalnim sistemima konkretnih normi za regulaciju moralnog ponasanja, jer ne ostavljaju prostora za individualni moralni izbor. - Principi demokratske politike: 1. Delaj kao da licna sloboda svakog gradjanina i nezavisnost svake nacije zavisi od tvoje akcije. 2. Delaj u skladu sa politickim pravilima 3. Pretpostavi da su svi muskarci i sve zene sposobni za donosenje politickih odluka 4. Priznaj sve ljudske potrebe ukoliko njihovo zadovoljenje nije u koliziji sa maksimumom slobode, pravde i racionalne jednakosti. 5. Podrzavaj one klase koje podnose najvecu patnju. - Nosioci radikalnihj potreba su novi pokreti levicarske orijentacije (proleterska klasa). - Pokretacke snage revolucije svakodnevnog zivota su one radikalne potrebe koje proizlaze iz nezadovoljstva svakodnevnim zivotom u okvirima modernog drustva. 68. Razliciti oblici filozofskog citanja Frojda - U filozofskoj tradiciji mogu se odrediti sledeci diskusioni frontovi koji su za predmet analize imali Frojdovu psihoanalizu. 1. Pozitivisticko pretvaranje psihoanalize u teoriju znanja, i s tim u vezi naucno objasnjenje Frojda koje se legitimise prirodnonaucnim obrazovanjem psihoanalitickih pojmova. Pozitivisticka recepcija je ponudila pojmovnu reviziju koja je imala ulogu u oslobadjanju psihoanalize od filozofije. 2. Egzistencijalisticka kritika Frojda (negativna recepcija). Od pocetka je obogacena specificnim modelom tumacenja psihoanalize, s prezirom je smestena u podrucje prirodnih nauka. Za Jaspersa, psihoanaliza je bila skandal, Sartr je bio tolerantniji, iako je priznao da je imao odbojnost prema psihoanalizi. 3. Marksisticka stilizacija psihoanalize, politicka obrada Frojdovog ucenja. Tek su neortodoksni psihoanaliticari pokusali da uspostave sintezu izmedju Marksa i Frojda, ostali tokovi marksisticke recepcije Frojda nikad nisu formirali stabilni interpretacioni model. 4. Hermeneuticko aktualizovanje Frojda sa kojim se psihoanaliza uoblicava u svojevrsnu strategiju razumevanja i teoriju tumacenja. Cesto se uzima kao dokaz da je Frojd konacno postao privilegovani predmet filozofske tradicije. 5. (Post)strukturalisticko citanje Frojda koje eksplicitno zagovara raspad univerzalistickog modela govornih formacija (lingvisticki obrt u psihoanalizi). Suprotni stilovi interpretacije, koji se cesto iskljucuju, povezuje uverenje da je stvarnost strukturisana kao jezik. Frojd je srusio formaciju o samosvesnom subjektu. U poststrukturalizmu, filozofija se pretvara u lingvistiku, a psihoanaliza u opstu teoriju o znakovima i nesvesnom.
69. Tumacenje moderne i postmoderne ( po Helerovoj i Feheru) - Moderno doba (modernity), proizvod jezapadnoevropske civilizacije, star oko 200 godina. Modernost je nestabilna koegzistencija tri razlicita trenda koji su cesto u koliziji, retko u harmoniji. To su logika industrijalizacije, kapitalizma i demokratije. Cesto se pojam modernosti naziva jednostavno Zapad. Iako Zapad definise istovremeno pojavljivanje i delovanje triju logika, drugo sustinsko svojstvo Zapada je njegov koherentni univerzalisuci projekat (u izvnornom obliku nerazdvojiv od vrhovne vrednosti slobode svih, zatim dopunjen tendencijom Zapada ka univerzalizaciji kapitalizma i industrijalizacije). Kolonizacija je bila glavni test na kome je zapadni projekat spektakulatno pao. Nacizam delom pripada Zapadu i modernosti, io je verzija modernosti kojoj je nedostajala unutrasnja kohezija (privlacna sila) da bi opstala. Sadrzao je dve logike modernosti, ekspanzivni industrijalizam (vodjen interesom, neosetljiv za ljudska stradanja) i kapitalizam (sa istim prezirom prema eksploatisanima). S obzirom na to da je logika demokratije iskljucena iz nacizma, on predstavlja derivat Zapada, a ne njegov sastavni deo. - Specificna obelezja modernog drustva - Drustveni faktori uslovljavaju odredjene funkcije, ne predodredjenost rodjenjem. Moderno drustvo je nezadovoljno, koreni nezadovoljstva su u povezanosti sa otudjenom i neotudjenom strukturom potreba (uvek zelimo vise i vise, sto rezultira nezadovoljstvom sto ne mozemo da zadovoljimo svoje prohteve). - Postmoderna (po Liotardu) se pojavljuje kao rezultat "velikog pokreta - de-legitimizacije", evropske moderne za koji je Niceova filozofija rani i centralni dokument. 70. Legitimacijska kriza savremene filozofije - Razvoj nauke i njena primenljivost pocela je filozofiju da dovodi u poziciju da trazi priznanje i vaznost u svojoj naucnosti. "Za krizu filozofije nisu resenje ni pozitivno naucna znanja ni neposredno pragmaticno politicko delovanje" (Heler). Mora se traziti odgovor na pitanje "kako treba misliti, kako delovati" i ona ga moze dati suvereno, vlastitim jezikom. - Legitimacijska kriza intezivira se s pojavom pozitivizma, koji je "slomio kicmu" filozofiji time sto je porekao ideju racionalne utopije i trebanja. Opsta situacija razbijenosti zivota pokazuje da postoji objektivna potreba za filozofijom, a filozofija nije tu cinjenicu jos dovela do svesti. Zadatak filozofije u danasnjem vremenu nije lak. Cini se da u vremenima represivne tolerancije nema razloga da filozofija deluje "prosvetiteljski" (npr. dovikivanje ljudima da misle svojom glavom). Agnes Heler instistira na zadatku defetisizacije sveta i razumevanja sveta.