UDK 281.961 1557/1690 (091) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 23. rujna 2004. Prihvaeno za tisak: 7. prosinca 2004.

Poloaj Peke patrijarije u Osmanskom Carstvu od 1557. do 1690. godine

Ivana Andri ????????????, Zagreb Republika Hrvatska U radu je prikazan poloaj Peke patrijarije u sklopu Osmanskog Carstva od njezine obnove 1557. do Velike seobe Srba za patrijarha Arsenija III. Crnojevia 1690. godine. Posebna se panja pridaje privilegijima koje je patrijarh dobio od Porte, a spominje se i odnos osmanske vlasti prema ostalim vjerskim zajednicama, koje su, zbog osmanskog prodora na Balkan, bile uklopljene u granice tog ogromnog carstva. Tom prikazu prethodi kratak pregled povijesti srpske crkve od doba dok jo nije bila uzdignuta na rang patrijarije do pada Despotovine 1459. godine. Opisana je i situacija u kojoj se ta crkva nala nakon sloma srpske srednjovjekovne drave, kad je, prema miljenju nekih srpskih povjesniara, Patrijarija direktno potpala pod vlast Ohridske arhiepiskopije. Malo je suvremene (uz to i nesrpske) literature koja kritiki pristupa istraivanju te problematike da bi se prikazao odnos Osmanlija prema Srbima u drukijem svjetlu , a koji bi zapravo bio protutea tradicionalnoj srpskoj historiografiji, koja taj odnos uglavnom nastoji prikazati prilino jednostrano. KLJUNE
RIJEI: Peka patrijarija, Carigradski patrijarhat, pravoslavlje, katolianstvo, Ohridska arhiepiskopija, Osmansko Carstvo, historiografija, crkvena unija, Srbi

1. SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA OD PRVE POLOVICE XII. STOLJEA DO DRUGE POLOVICE XVI. STOLJEA 1.1. Srpska crkva od arhiepiskopije do patrijarije Srpska crkva pripada u pravoslavne crkve kranskog istoka. Nastala je nastojanjem Nemanjinih sinova, kralja Stefana Prvovjenanog (1196.-1228.) i njegova brata monaha Save (1175.-1235.), koji su se za crkveno osamostaljenje zalagali kod carigradskog cara i patrijarha. Njihova nastojanja ostvarila su se 1219. godine, kada se srpska crkva odvojila od ohridske autokefalne crkve te dobila svog arhiepiskopa. Arhiepiskopska titula bila je slina kraljevskoj. Glasila je: ? ? , a arhiepiskop je oslovljavan s "Tvoja svetost". 1 O ustolienju arhiepiskopa govori Danilova biografija, prema kojoj je arhiepiskop postavljan osobnim utjecajem kralja, najee na dravnom saboru, u prisutnosti sveenstva i vlastele. Izabrani je potom postavljen na prijestolje Sv. Save (po prvom srpskom arhiepiskopu Rastku (Savi) Nemanjiu). Prvo sjedite arhiepiskopije bilo je u manastiru ia, a kad je taj manastir u XIII. stoljeu u ratnim vremenima bio opustoen i spaljen, prvi nasljednik Save I., arhiepiskop Arsenije I. prenio je sjedite arhiepiskopije u Pe. Arhiepiskopi su poslije toga prebivali katkad u ii, a katkad u Pei. U vrijeme kralja Stefana Duana (1331.-1355.) srpska drava proirila se na mnoga podruja u Makedoniji i Grkoj, koja je osvojila od Bizanta. Krajem 1345. godine Duan je proglaen za "cara Srba i Grka". Po tadanjim shvaanjima i uobiajenoj praksi na istoku, kralja je
1

Konstantin J. JIRIEK, Istorija Srba, knj.2., Beograd, 1984.3, 62. ; u nastavku rada Srpsku pravoslavnu crkvu oznaavat e kratica SPC.

krunio arhiepiskop, a cara (bizantskog) patrijarh pa je u skladu s tim Duan odluio srpsku arhiepiskopiju podignuti na rang patrijarije. U tu svrhu 1346. godine sazvan je sabor u Skopju, koji je, izmeu ostalog, trebao donijeti odluku o proglaenju srpske crkve patrijarijom. Tako je, uz potvrdu bugarskog patrijarha, ohridskog arhiepiskopa i predstavnika Sv. Gore, arhiepiskop Joanikije proglaen za "patrijarha srpskih i pomorskih zemalja". 2 Posljedica proglaenja zasebne patrijarije bila je prekid s carigradskom crkvom i shizma, koja je tek 1375. godine uklonjena izmirenjem. *** Nakon pada srpskih zemalja pod osmansku vlast, Srbi su kao i ostali krani u Osmanskom Carstvu plaali glavarinu (dizju) kao znak zahvalnosti sultanu za milost to ih dri na ivotu. Za vrijeme osmanskog prodora u srpske zemlje Srpska crkva nala se u nepovoljnoj situaciji. Razaraju se crkve, manastiri, pljakaju se crkvena imanja, pretvaraju se crkve u damije, stradava narod, to je ve od Marike bitke 1371. izazvalo seobe stanovnitva. Poslije pomenute bitke, osmanskim osvajanjem pojedinih srpskih krajeva na jugu, tamonje eparhije gubile su svaku vezu sa svojom maticom - Pekom patrijarijom, to je ilo u prilog Ohridskoj arhiepiskopiji. Ona je na prijelazu iz XIV. u XV. stoljee legalizirala svoj poloaj u Osmanskom Carstvu te je svoje episkope postavljala na elo ispranjenih srpskih eparhija, to je dovelo do irenja njezinih ovlasti na sjever.3 tovie, upravo pred pad Despotovine, Ohridskoj arhiepiskopiji bile su podinjene i Pe i ia. Stoga, despot ura Brankovi (1375.-1456.) postavlja pitanje tadanjem carigradskom patrijarhu ima li pravo obaviti izbor novog srpskog patrijarha. Nakon to je dobio pozitivan odgovor, za novog srpskog patrijarha izabran je Arsenije II. U drugoj polovici XV. stoljea srpske zemlje postale su sastavni dio Osmanskoga Carstva. Iako je u prvo vrijeme osmanske vlasti na Balkanu bilo vie reda i osobne i imovinske sigurnosti, ubrzo nakon propasti srpskih drava, ivot naroda u Osmanskom Carstvu bivao je sve tei (zbog veeg danka, kuluka, sve eih zuluma). U to vrijeme i u crkvi nastaje nesreeno stanje. Patrijarko prijestolje nije redovito popunjavano, episkopa je bivalo sve manje, sveenstvo je prepolovljeno, a mogunosti za misiju meu narodom bile su sve manje. Za odravanje crkvenog ivota najzasluniji su bili parohijski sveenici po naseljima i monatvo po manastirima. Crkava je bilo malo, a za gradnju novih crkava teko se dobivala dozvola ak i poslije obnove Peke patrijarije.4 Stoga je parohijsko sveenstvo obilazilo domove svojih parohijana i tamo najee vrilo obrede. Na bogosluje i priest u odreene praznine dane ilo se u najblie manastire. Bili su doputeni posjeti slavnim manastirima s moima srpskih svetaca, koji su drani hadilukom (hodoae). Vana je bila i pojava tiskara u manastirima (Graanica, Mileevo, Mrkina crkva). No zbog tekih prilika nisu se odrale sve tiskare pa se nastavilo prepisivati knjige, s ikonopisom i oslikavanjem unutranjosti pojedinih crkava. Za vjersko samoodranje srpskog naroda takoer je bila vrlo bitna i srpska patrijarhalna porodica s domainom na elu. On je, izmeu ostalog, vodio i vjerski ivot
2 3

Duan Lj. KAI, Pogled u prolost srpske crkve, Beograd, 1984., 31. Ohridska arhiepiskopija bila je prva pravoslavna crkva na Balkanu koja je dola pod osmansku vlast.Upravo zato su joj Osmanlije i pomagali u njezinom nastojanju da svoju jurisdikciju proiri i preko povijesnih granica stare Ohridske arhiepiskopije, to e u konanici rezultirati i ouvanjem njezine autokefalnosti; Vasa UBRILOVI, Srpska pravoslavna crkva pod Turcima od XV do XIX veka, Zbornik Filozofskog fakulteta, tom V.-1., Beograd, 1960., 164. 4 Postoje brojni fermani u kojima se odgovara na zahtjeve da se popravi krov crkve i openito o popravcima, zatim ima dosta dokumenata o glasovitom EIFU (priglednini), koji su graevinske komisije svaki as obavljale, mjerei uzdu i poprijeko, sumnjajui nije li zid dui, a krov vii nego lani. Takva praksa provodila se, u skladu sa erijatom, od dana okupacije, a u tome se postupalo s velikom strogou: jo 1716. godine kae Ahmed III.: "Po zahtijevanju nae svete vjere, da se prigodom popravljanja krova ni za jedan kamiak, ni za jedno drvce ne proiri, a kamoli nova sagradi izvan stare."; Josip MATASOVI, Fojnika regesta, Sremski Karlovci, 1927., 64.

porodice. Uoi svake nedjelje i praznika zajedniki je molio sa lanovima svoje porodice, kadio ih je, itao je molitve koje je znao ili ih je sam sricao. U kui su bile ikone i kandilo, svetila se voda i drali su se praznini obredi i obiaji. Poslije pada Despotovine, Peka patrijarija produila je svoje djelovanje, iako uz brojne potekoe. Da Osmanlije nisu dokinuli srpsku crkvu pokazuju nam dokumenti iz Fojnice u kojima su se bosanski fratri tuili sultanu u drugoj polovici XV. i prvih desetljea XVI. stoljea da im srpski patrijarh namee podavanja. S tim u svezi postoje fermani kojima se to zabranjuje.5 tovie, da srpska crkva u to vrijeme nije bila priznata od osmanskih vlasti, patrijarhovo traenje podavanja za fratre ne bi bila opasnost. Ovdje bih upozorila i na stanovito razilaenje meu srpskim povjesniarima glede sudbine Peke patrijarije nakon pada Despotovine 1459. Obino se misli da je patrijarh Arsenije II. nadivio pad srpske despotovine, a da je nakon njegove smrti 1463. (tonije nakon te godine vie se ne spominje) peko prijestolje opustjelo. Prema ljetopisima, u vrijeme spomenutog patrijarha, Osmanlije su zauzeli srpsku i bugarsku zemlju i nametnuli su Patrijariji veliki danak: "Jo za Arsenija II. naloie Turci veliku daciju na prestol srpski i na patrijarkoju vlast".6 Misli se, iako je to danas teko utvrditi, da se nakon Arsenijeve smrti nije naao nitko tko bi mogao podmiriti ogromni danak, pa su Srbi ostali bez duhovnog poglavara. Tomu je pridonijela i injenica da su neke eparhije u ratovima propale i opustjele, da su mnogi manastiri razoreni, te da su mnoge episkopije ostajale ispranjene ili zbog bijega episkopa ili zbog njihove nasilne smrti, protjerivanja i sl. Stariji povjesniari, primjerice, Ilarion Ruvarac, Konstantin Jireek, Radoslav M. Gruji, bili su gotovo jednoglasni u tome da je srpska crkva nakon sloma Despotovine i smrti Arsenija II. potpala pod vlast Ohridske arhiepiskopije. Oprezniji povjesniari mislili su pak da je "zbog oskudice domaih izvora jo uvek ostalo tamno pitanje zato je nestalo srpske patrijarije posle propasti Despotovine. Ko je ukinuo, i da li je uopte formalno ukinuta? Da li su Turci imali kakvog razloga da to uine?"7. Takva pitanja nisu udna ako se uzme u obzir da takvo ponaanje nije bilo u skladu s prirodom osmanske osvajake politike. Osim toga, ne postoji sultanov ferman o ukidanju Peke patrijarije i njezinom podinjavanju Ohridskoj arhiepiskopiji. Stoga se misli da su Osmanlije prepustili Grcima obezglavljenu srpsku crkvu, a Grci su je zauzeli koliko su mogli. 8 Ljubomir Stojanovi upozorava da je poslije pada Smedereva bilo predstavnika srpske crkve koji nisu bili podinjeni Ohridskoj arhiepiskopiji9, Jovan Radoni takoer tvrdi da ta crkva nije u cjelini izgubila svoju samostalnost poslije smrti Arsenija II.10, a Branislav urev mislio je da je samostalna srpska crkva postojala i prije obnavljanja Peke patrijarije 1557. godine. Nakon to je ispitao iskaze suvremenika tog doba i osmansku grau, zakljuio je: "Turci su uglavnom priznavali zateeno stanje u pogledu pravoslavnih crkava []. Ako je za vreme zauzimanja junih oblasti Despotovine bilo razloga da se proiri vlast Ohridske arhiepiskopije na te krajeve, jer su se srpski patrijarh i episkopi povlaili, to prilikom zauzimanja Smedereva nije bio sluaj []. Unutranje jedinstvo pojedinih delova te samostalne crkve verovatno nije bilo tako jako kao kod Carigradske patrijarije, ali je ona prema svedoanstvu savremenih izvora, ipak postojala i bila priznata od turske vlasti.".11 Osim toga, graa iz turskih arhiva donosi nove injenice o tome kako je SPC primila novu situaciju u kojoj se nala dolaskom pod osmansku vlast. Prijelaz, kao i proces prilagoavanja novoj vlasti tekao je postupno i bio je u znaku sporazumijevanja. Svojom vjetom politikom,
5 6

Isto, 111. itd. Duan Lj. KAI, Srpska pravoslavna crkva 1219-1969, 142. 7 Vladimir ORKOVI, Istorija Jugoslavije, Beograd 1931., 309. 8 Istorija srpskog naroda, sv. III.-2., Beograd, 2000., 15. 9 Isto, 16. 10 Jovan RADONI, Rimska kurija i junoslavenske zemlje od XVI do XIX veka, Beograd, 1950., 7.-8. 11 Istorija srpskog naroda, 15.

Osmanlije su davanjem raznih povlastica i ustupaka uspjeli pridobiti razne slojeve srpskog drutva, ukljuujui i staro plemstvo, veliki dio narodnih masa pa i dio srpske crkve. Naime mnoge crkve i manastiri nisu spaljeni nego su uspjeli ouvati dio svojih posjeda (ili su u tu svrhu dobili odgovarajue berate ili su osmanske vlasti priznale stare povelje srednjovjekovnih vladara). Osim toga, srpski manastiri, koji su sa svojim posjedima bili ukljueni u zeamet ili timar, imali su povoljniji poloaj od obine raje jer su davali manje feudalne dae nego ona.12 Moe se zakljuiti da se s propau srpske srednjovjekovne drave nije potpuno raspala organizacija SPC, nego joj je uz izvjesno ogranienje priznato pravo vjeroispovijesti, to potvruje i injenica da u prvim stoljeima svoje vladavine na Balkanu Osmanlije nisu nasilno irili islam. Isto tako injenica je da Pekoj patrijariji do 1557. nije priznata autokefalnost, iako je od 1453. imaju i Carigradski patrijarhat i Ohridska arhiepiskopija, a pojedine oblasti Peke patrijarije potpale su pod upravu Ohridske arhiepiskopije, i to onim redom kojim su ih Osmanlije osvajali. Tamo gdje nije bilo osmanske vlasti, ohridski arhiepiskopi nisu mogli proiriti svoju jurisdikciju, ali nakon pada Despotovine 1459. godine nestaje politike granice koja je prije dijelila srpske eparhije Peke patrijarije u porobljenim dijelovima od eparhija u jo slobodnom dijelu srpske drave. Velikim brojem tih porobljenih eparhija upravljala je Ohridska arhiepiskopija, ali budui da su se tada obje crkve nale pod istim gospodarom, moralo je doi do sukoba u pogledu jurisdikcije. Osmanlije se, bar u poetku, nisu mijeali u te razmirice izmeu dvije autokefalne crkve na Balkanu iz dva razloga: jo nisu pristupali konanom ureenju ovog podruja, a i vie im je odgovaralo da vjerskim ivotom Srba upravlja Ohridska crkva pod vodstvom Grka nego Peka patrijarija kao jedina preivjela institucija pobijeene srpske drave. Usprkos tome, SPC suprotstavljala se prevlasti Ohridske arhiepiskopije, a preko nje i prevlasti Carigradske patrijarije. Ona je ubrzo predstavnicom srpskog naroda i ostalih pravoslavnih krana na podruju Patrijarije, to je promjena u odnosu na poloaj koji je ova crkva imala prije prodora Osmanlija, kada je bila usko vezana uz nemanjiku feudalnu dravu (prestaje biti dijelom vladajue srpske feudalne klase). Njihov meusobni skladni odnos bio je mogu prvenstveno zbog nepostojanja politikih ambicija crkve da vlada narodom, a SPC postala je najbolji uvar nemanjike tradicije, to posebice dolazi do izraaja u trenutku irenja osmanske vlasti, odnosno nakon propasti srpske srednjovjekovne drave. Prema Branislavu urevu, tenje Ohridske arhiepiskopije da pripoji Srpsku crkvu poele su za vrijeme arhiepiskopa Prohora (1523.-1550.). U tome je imao podrku carigradskog patrijarha Jeremije I. (1523.-1537.). Uz takvu podrku, Ohridskoj arhiepiskopiji ubrzo je polo za rukom dobiti odobrenje vrhovne osmanske vlasti da moe sebi podiniti podruje Peke patrijarije.13 to je izazvalo nerede, a posebno se isticala pobuna Pavla Smederevca. 1.2. Pokuaj obnove Peke patrijarije prije 1557. godine Gotovo svi srpski povjesniari misle da je buna Pavla Smederevca znaila ozbiljan pokret koji svjedoi o znatnoj samostalnosti djelovanja srpske crkve, iako je dosta njih uvjereno da je padom Despotovine 1459. srpska crkva odmah predana na upravu Ohridskoj arhiepiskopiji. Buna smederevskog mitropolita Pavla izbila je u vrijeme kada su se Srbi poeli snalaziti u Osmanskom Carstvu (kao osmanski vojnici, visoki funkcionari i sl.). Najvjerojatnije je poeo poslije spomenutog akta kojim je Peka patrijarija potpala pod Ohridsku arhiepiskopiju. Na vijest o pokretu uznemirilo se cijelo istono pravoslavlje, ukljuivi i carigradskog patrijarha Jeremiju. Da bi sprijeio otpor srpskog sveenstva, ohridski arhiepiskop Prohor sazvao je
12 13

vidi:V. UBRILOVI, Srpska pravoslavna crkva, 164. To je akt iz 1527. godine kojim se Peka patrijarija stavlja pod Ohridsku arhiepiskopiju.

sabor u Ohridu, no episkopi bive samostalne crkve nisu se odazvali, nego su za arhiepiskopa izabrali Pavla. Pavle je na neko vrijeme uspio utamniiti Prohora. U meuvremenu, vjerojatno oko 1531., uspio se domoi Pei, obnoviti Peku patrijariju i proglasiti se njezinim poglavarom. Oslanjajui se na Carigradski patrijarhat, 1532. godine Prohor saziva novi sabor u Ohridu. Prisustvovao mu je i Pavle kao svrgnuti episkop. Iako je priznao krivicu, doivio je potpuni poraz. Sabor i carigradski ekumenski patrijarh izopili su ga iz crkve i prokleli. Unato tome, ubrzo se ponovno pokazao neposlunim. Nakon upornih nastojanja u Carigradu, Prohor je 1536. uspio od sultana Sulejmana II dobiti "povelju velikog cara" o uspostavi prijanjeg stanja u Ohridskoj arhiepiskopiji i njezinu sjedinjavanju sa srpskom crkvom.14 U srpnju 1541. ponovno je odran sabor u Ohridu na kojem je Pavle jo jednom proklet, kao i episkopi koje je posvetio, a prokletstvom je zaprijetio svima koji se obrate svrgnutim episkopima. Nakon toga, Pavle je napustio Srbiju, ali ostaje injenica da je Pavle bio prvi koji je poslije konane propasti Despotovine pokrenuo srpsku crkvu i narod pod Osmanskim Carstvom da se bore za svoju egzistenciju. Oito je da srpska crkva nije mogla ouvati punu samostalnost pod pritiskom Carigradskog patrijarhata i Ohridske arhiepiskopije. No unato tome, ini se da su veinu eparhija u svojim rukama imali Srbi mitropoliti, a duhovni ivot bio je u znaku produenja srednjovjekovne srpske tradicije. Osim toga, pobuna je imala snaan oslonac u srpskom drutvu, to nije udno ako se uzme u obzir da se u doba propasti stare drave (kad su nestale drutvene snage na koje se dotad crkva oslanjala (vladari, feudalna klasa) SPC morala vre vezati uz narod, da bi u njemu nala novi oslonac u borbi za obranu svoje organizacije u sklopu nove, osvajake i vjerski drukije drave. Svakako je pri tome od pomoi bila i dobra materijalna podloga srpske crkve u sjevernoj Srbiji, a i stanovita podrka lokalnih osmanskih vlasti u Smederevskom sandaku zbog osvajakih prodora u junu Ugarsku. Po svemu sudei, srpska crkva preivjela je ta burna vremena, a kad su ona poela pomalo prolaziti, u njoj su se javile tenje za obnovom institucije i djelatnosti Peke patrijarije, to e se i ostvariti 1557. godine. 2. OBNAVLJANJE PEKE PATRIJARIJE 2.1. Vanost obnove Peke patrijarije Obnovom Peke patrijarije 1557. godine poinje novo razdoblje srpske povijesti. Prema miljenju srpskih povjesniara znaenje te obnove bilo je veliko jer je kroz nju izvedeno i vjersko i narodno okupljanje srpskog naroda, to je bilo presudno u pokretanju borbe za osloboenje od osmanske vlasti. U tome je bio presudan utjecaj Carigradskog patrijarhata (koji je na SPC, kao matica pravoslavnih crkava, imala jak duhovni utjecaj jo prije pada pod osmansku vlast) jer je pod utjecajem njezine politike spajanja vjerskih i nacionalnih interesa koju je provodila na Balkanu, Peka patrijarija, nakon konane propasti srednjovjekovne srpske drave, preuzela u svoje ruke ne samo organizaciju crkve nego i naroda. Naime, povlastice, koje je po svojoj obnovi 1557. dobila Peka patrijarija, bile su vrlo sline povlasticama Carigradske patrijarije i Ohridske arhiepiskopije, to nije ni udno ako se uzme u obzir da su one manje vie bile prijepis povlastica Mehmeda II. Osvajaa Carigradskom patrijarhatu nakon pada Carigrada 1453. Osim toga, po uzoru na nju, SPC izgraditi e svoju autonomiju nakon obnove 1557., to e znaiti i stanoviti pomak u organizaciji Peke patrijarije u odnosu na svetosavku crkvenu organizaciju, no nee vie biti velikog utjecaja svjetovne vlasti na voenje crkvenih poslova jer se tada uz nositelje berata (patrijarh, mitropoliti, vladike) vezuju autonomne povlastice davane pravoslavnim crkvama na Balkanu. To e crkva svakako iskoristiti za jaanje svog poloaja prema niem sveenstvu i pastvi, a to e na koncu dovesti SPC u poloaj da istupa kao duhovni i svjetovni predstavnik pravoslavnog naroda pred osmanskom vlau, ime e stei i stanovito pravo kontrole nad
14

Istorija srpskog naroda, knj. III.-2., Beograd, 2000., 25.

njegovim kulturnim i politikim ivotom.15 Sve nas to navodi na zakljuak da srpska crkva nije vie bila samo vjerska nego u stanovitom smislu i politika organizacija srpskog naroda i ostalih pravoslanih krana u Patrijariji. Preuzevi ulogu politikog predstavnika, ona je snano djelovala na ouvanje njihova identiteta, pogotovo oivljavanjem nemanjike tradicije i njezinim unoenjem u ivot naroda. To to je SPC svojom organizacijom obuhvatila srpski narod i druge pravoslavce pod osmanskom vlau te je postala njegov pravi politiki predstavnik, nije udno jer su se u Osmanskom Carstvu kao teokratskoj dravi, podanici prije svega razlikovali po vjeri. Osim toga, srpska crkva bila je dio drutvene elite u samom vrhu, a preko nieg sveenstva bila je povezana s narodom pa je i na taj nain imala vanu ulogu u ouvanju identiteta srpskog naroda, to je ujedno bila njezina glavna zadaa do pred kraj XVI. stoljea. Takav utjecaj srpskog klera imat e dalekosene posljedice; dovest e do stvaranja ideologije kojom e srpski narod biti voen u iduim stoljeima, ukljuujui i suvremeno doba. Imajui stalno na umu obiaj crkve na istoku da crkvene granice dovodi u sklad s dravnim granicama pod geslom Grk je onaj, tko pripada grkoj crkvi (tj. za Srbe Srbin je, tko pripada srpskoj crkvi), a pod utjecajem srpskih vjerskih krugova, Srbi e i kasnije biti skloni izjednaavati granicu jurisdikcije srpske crkve s politikim granicama svoje drave, to e ih neizbjeno dovoditi u sukob sa susjednim narodima.16 2.2. Razlozi obnove Peke patrijarije Iako nije uspio, pokuaj smederevskog mitropolita Pavla da oslobodi srpsku crkvu od vlasti Ohridske arhiepiskopije pokazao je da se srpsko sveenstvo ne miri s gubitkom crkvene samostalnosti. Politike prilike i dravni interesi Osmanskoga Carstva vremenom su postali takvi da mu je popravljanje odnosa sa srpskim narodom bilo potrebno. Naime, podruje na kojem je ivio srpski narod bilo je kraljenica europskoga dijela Osmanskoga Carstva i zalee njezine fronte koja je napredovanjem osmanskih osvajanja prenesena sjeverno od Save i Dunava. To je posebno dolo do izraaja 1541. nakon osvajanja Budima i proglaenja zemlje od Balatona do Tise i od Save do Budima Budimskim paalukom te 1552. zauzeem Temivara. Srbija tada vie nije bila samo granina oblast na sjeveru osmanske drave, nego je naavi se u zaleu novoosvojenih krajeva, dobila iznimnu vanost u osmanskoj politici. 17 Pored toga, bilo je sve vie onih Srba koji su stupali u osmansku slubu (esto kao martolozi, vojnici i sl.) to e takoer pridonijeti izmirenju s novom vlau. Posljedica takva dranja bilo je obnavljanje Peke patrijarije sultanovim beratom 1557. godine. Vanu ulogu u tome imao je veliki vezir Mehmed-paa Sokolovi (1505./6.-1579.), koji je shvatio kakvu korist moe imati Osmansko Carstvo od izmirenja sa srpskim narodom i crkvom, pogotovo zato to se namjeravalo i dalje iriti prema sjeveru i zapadu. Neki povjesniari (Stanojevi, Jireek) naglaavali su da je na takvo dranje Mehmeda Sokolovia presudnu ulogu imala njegova svijest o srpskom podrijetlu. 18 Ovaj sentimentalni trenutak, ako ga je i bilo, ne treba precjenjivati, kako je izmeu ostalih povjesniara upozoravao i Vladimir orovi.19 Naime, mnogo presudniju ulogu u tome imale su trezveno shvaene okolnosti u kojima su se tada nalazili i Osmansko Carstvo i srpski narod.20 Kako se osmanska vlast uvrivala, a mogunosti za osloboenje bivale sve manje, srpski se narod poeo
15 16

V. UBRILOVI, Srpska pravoslavna crkva, 176.-180. Ivo PILAR, Junoslavensko pitanje, Varadin, 1990., 163.-182. 17 Duan Lj. KAI, Srpska pravoslavna crkva 1219-1969, 70. 18 Podrijetlom Srbin iz Hercegovine; veliki vezir od 1556. do 1579. godine. 19 V. OROVI, "Mehmed-paa Sokolovi", Narodna enciklopedija SHS, knj. IV., Zagreb, 1926.-29., 266. 20 I prema Mirku Mirkoviu udio Mehmeda Sokolovia nije bio presudan niti je to bio plod njegove patriotskosentimentalne naklonosti, nego je taj njegov potez zapravo osnaio Osmansko Carstvo i bio je u skladu s vladajuim politikim stremljenjima, o emu je Sokolovi kao veliki vezir i sultanov podanik morao voditi rauna; Mirko MIRKOVI, Pravni poloaj i karakter srpske crkve pod turskom vlau, Beograd, 1965., 87.

okretati sebi i svojoj prolosti. Carigradu je bilo poznato raspoloenje srpskog naroda punog nemira i obiljeeno idealom izgubljene drave koji mu je u svijest ugraivala srpska crkva. Osim toga, kao teokratska drava, Osmansko je Carstvo i "prema uenju erijata, a i iz finansiskih razloga, jer su im bili potrebni haraki obveznici, smatrali hriane "zimijama", "narodima koji imaju knjige" (misli se Bojeg otkrovenja), pa su i oni imali graanska prava, iako ne ista kao muslimani".21 Zbog toga su Osmanlije bili tolerantni prema crkvi i vjeri, a crkvama i manastirima priznavali su pravo posjeda na zemlje koje su imali. To je bilo naroito izraeno u prvim desetljeima poslije potpadanja pod osmansku vlast.22 2.3. Tko je zasluan za obnovu Peke patrijarije? Odluka Porte da se dopusti obnavljanje Peke patrijarije, kako tvrdi Stanoje Stanojevi, bila je posljedica kompromisa izmeu Srpske crkve i osmanske vlasti u trenutku kad su se poklopili interesi obje strane. Ni danas se ne zna tono od koga je potekla ideja za taj kompromis. U srpskoj povijesti obino se zasluga za obnavljanje Peke patrijarije 1557. vee neposredno za linost Mehmed-pae Sokolovia. Takvo stajalite zauzima, primjerice, Konstantin Jireek. S. Stanojevi navodi da je Mehmed-paa "kod sultana izradio pristanak za obnavljanje crkvene organizacije" i dodaje, da se za Makarija ne moe sigurno rei da li je i sam radio na tome da se obnovi organizacija Srpske crkve ili mu je poloaj patrijarha ponuen od dravne vlasti bez njegove inicijative". 23 Vladimir orovi je, pak, u obnavljanju Peke patrijarije vidio "tursku dobru volju da zadovolji Srbe"24, a Vasa ubrilovi misli da se SPC irila u podunavskim zemljama te da je imala temelj za svoj razvoj i zatitu u Srbima koji su ili kao vojnici ili kao vii funkcionari imali utjecaja u Osmanskom Carstvu i prije pojave Sokolovia, pa na osnovi toga tvrdi da je precijenjeno miljenje nekih povjesniara o presudnosti uloge Mehmed-pae u obnovi Patrijarije.25 Sve u svemu, sigurno je da bez pristanka Porte ne bi moglo doi do obnavljanja Peke patrijarije, no malo je vjerojatno da je ona u tome imala inicijativu. Morao ju je netko od srpskih crkvenih osoba upozoriti na to da je izmirenje sa srpskim narodom mogue jedino ako se Srbima vrati bar crkvena samostalnost, no ne zna se tono tko bi to mogao biti. 26 injenica je da je za prvog patrijarha postavljen Makarije, brat (ili roak?) velikog vezira Mehmed-pae Sokolovia, a to upuuje na dvije mogunosti: ili je inicijativu pokrenuo Makarije ili ga je njegov roak Mehmed-paa upozorio na mogunost da se u novonastalim okolnostima moe obnoviti patrijarija. No malo je podataka o linosti patrijarha Makarija prije nego to je postao patrijarh, pa se teko moe tono odgovoriti na navedenu dvojbu. Laszlo Hadrovics, primjerice, naglaava da Makarijev poloaj nije bio uvren zahvaljujui samo naklonosti svemonog brata. ini se da je imao srodnikih veza s jo nekim utjecajnim muslimanima.27 Bilo kako bilo, kad je postao patrijarh obnovljene Peke patrijarije, Makarije je morao obnoviti sasvim rastrganu crkvenu organizaciju. Poput Sv. Save i on je morao provesti novu
21 22

uro SLIJEPEVI, Istorija srpske pravoslavne crkve, knj. 2., Beograd, 1991., 304. Srpski povjesniar Milenko Vukievi navodi da je Sulejman Velianstveni neto prije obnove Peke patrijarije izdao ferman u kojem, izmeu ostalog, nareuje: da se od sada u mojoj carevini svaka vera slobodno ispoveda i da niko ne smije otimati kako pokretna tako i nepokretna manastirska dobra hrianska"; isto, 305. 23 S. STANOJEVI, Istorija srpskog naroda, 310. 24 Vladimir OROVI, Istorija Jugoslavije, Beograd, 1989., 310. 25 vidi: V. UBRILOVI, Srpska pravoslavna crkva, 166. 26 U biljeci koju je pronala Radmila Trikovi u turskom arhivu prouavajui deftere u sklopu crkvene kancelarije, kao tvorac Peke patrijarije spominje se veliki vezir Rustem-paa, carski zet i paenog tada 3. vezira Mehmed-pae Sokolovia, o kojem u historiografiji u vezi s tim dogaajem nije bilo rijei; vidi: Radmila TRIKOVI, Srpska crkva sredinom XVII veka, Glas SANU, odeljenje istorijskih znanosti, knj. 2, Beograd, 1980., 66. 27 Laszlo HADROVICS, Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlau, Zagreb 2000., 42.

organizaciju crkve. Uz to je obnavljao mnoge stare eparhije i osnivao nove, a radio je i na obnavljanju i ureenju manastira. ini se da je u tome Makarije od Osmanskoga Carstva imao potpuno odrijeene ruke kao i carigradski patrijarh poslije pada Carigrada. Pri odreivanju granica nove patrijarije, Makarije se djelomino drao etnikog naela, te je odustao od nekih krajeva na jugu koji su pripadali Duanovoj patrijariji, a koji su etniki bili grki. Pod jurisdikciju obnovljene Peke patrijarije potpalo je tada podruje sjeverno od Budima do ispod tipa i Radovita na jugu, zahvaajui Samokov i Rilski manastir na jugoistoku (vidi sliku). Teritorijalna rasprostranjenost Peke patrijarije odrazila se i u titulaturi patrijarha Makarija. Jovan Radoni upozorava da patrijarka titula sadri etiri glavna dijela, a to su: Srbija, Bugarska, zapadno Primorje, i gornje Podunavlje, tj. Ugarska.28 Vasa ubrilovi navodi da je od starih oblasti nekadanje Peke patrijarije pre turske najezde nova Peka patrijarija dobila Severnu Makedoniju sa Skopljem, od Zapadne Bugarske oblast ustendila i Samokova, oblasti srednjovekovne Srbije i Zete izmeu Dunava i Jadranskog mora, zatim nove dijaceze u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji sa Sremom i u Ugarskoj, ak tamo do Budima.29 Ovdje je vano naglasiti da je Makarije prvi od pekih patrijarha koji se naziva i patrijarhom Bugara. 30 Na tom velikom prostoru koji je obuhvatila Peka patrijarija, patrijarh Makarije obnovio je opustjele eparhije i u njima postavio episkope, a postoji i podatak da je Makarije pod svojom upravom imao oko 40 eparhija. Obnavljanje Peke patrijarije omoguilo je veu osobnu i imovinsku sigurnost, ekonomsko jaanje manastira i stanovnitva, to je patrijariji osiguralo redovno plaanje danka sultanu koji je iznosio 100.000 aki, a dovelo je i do procvata monakog ivota u manastiru, pojaavanja prepisivake djelatnosti i sl. Takoer je omogueno uspostavljanje redovnog stanja u Srpskoj crkvi, koje je naruavano jo od vremena kada je carigradski patrijarh Kalist bacio anatemu na cara Duana i na patrijarha Joanikija, a time i na Srpsko Carstvo i patrijariju. 2.4. Peki patrijarsi od 1557. do 1690. i njihov odnos s Osmanlijama Prema R. M. Grujiu, patrijarsi obnovljene patrijarije izmeu 1557. i 1690. su: Makarije (1557.-1547.), Antonije (1572.-1575.), Gerasim (1575.-1586.), Savatije (1587.), Nikanor, Jerotije (1589.-1591.), Filip (1592.), Jovan (1592.-1614.), Pajsije (1614.-1648.), Gavrilo I. Raji (1648.-1655., 1659.), Maksim (1655.-1674. do 1681.), Arsenije III. Crnojevi (1674. do 1690.-1706.).31 Prvi patrijarsi (do Jovana Kantula) uglavnom su bili iz roda Sokolovia. Kao i Makarije, i njegovi nasljednici oslanjali su se na osmansku vlast to je bitna karakteristika epohe Sokolovia, koja je srpskom narodu donijela mnogostruke koristi. Makarije Sokolovi, prvi peki patrijarh nakon obnove 1557., normalizirao je stanje u Pekoj patrijariji, uspostavio je jurisdikciju nad podrujem koje je prelazilo granice ekumenske patrijarije i prisvojio je titulu "... Bojom milou patrijarh peki i svih Srba i Bugara i ostalih" 32, koju e nositi njegovi
28 29

J. RADONI, Rimska kurija i junoslavenske zemlje, 8. V. UBRILOVI, Srpska pravoslavna crkva., 173.-174. 30 "Od tada naziv Bugara ulazi stalno u titulaturu pekih patrijarha sve do ukidanja Peke patrijarije 1776."; . SLIJEPEVI, Istorija srpske pravoslavne crkve, 310.; titula pekog patrijarha glasila je i presto srpski, presto sve srpske zemlje, arhiepiskop sve srpske zemlje i pomorske, patrijarh Srba i Bugara i drugih zemalja; V. UBRILOVI, Srpska pravoslavna crkva., 168. 31 Radoslav M. GRUJI, "Peka patrijarija", Narodna enciklopedija SHS, knj. III., 399. 32 . SLIJEPEVI, Istorija srpske pravoslavne crkve, 342.; usporedi s: Ljubomir STANOJEVI, Stari srpski zapisi i natpisi, knj. 1., Beograd, 1902.

nasljednici do konanog ukidanja Patrijarije 1766. Upravo zahvaljujui obazrivoj politici SPC prema Osmanskom Carstvu u epohi Sokolovia, Peka patrijarija priznata je od osmanske vlasti, a njihov odnos, bar u poetku, bio je snoljiv. Takav pravac politike SPC promijenio je patrijarh Jovan Kantul (1592.-1614.), koji je u povijesti ove crkve poznat kao prvi patrijarh poslije obnove 1557. koji je napustio dotadanju politiku oslonca na Osmanlije okrenuvi se prema Zapadu. Za svog patrijarhovanja bio je sudionik u akciji zapadnih drava za osloboenje Balkana od osmanske vlasti, iako su u to vrijeme Osmanlije snano nadirali prema sjeveru i zapadu, a i unato tome to je papa Klement VII. od njega traio da prihvati uniju te davao slaba obeanja za pomo oko obnove srpske drave. Od kraja XVI. do kraja XVIII. stoljea Srpska crkva se, izuzimajui jedino vrijeme patrijarha Pajsija (1614.-1647.), nalazila u stalnoj borbi s Osmanlijama. tovie, od vremena patrijarha Jovana vrhovi SPC angairali su se koliko toliko u otvorenoj borbi protiv osmanske vlasti. U tom razdoblju osmanski velikai i vojniki starjeine preotimali su imanja, nametane su velike globe pod razliitim izgovorima, traen je mito za rjeenje svakog pitanja, a lokalne vlasti sustavno su globile kransko stanovnitvo po gradovima pod razliitim izlikama. Upravo na toj osnovi srpski crkveni poglavari stali su na elo narodnoga pokreta. No tu valja naglasiti da je crkva kao organizacija drutvene elite, u prvom redu, morala traiti da netko garantira njezinene povlastice te je kroz poziv u pomo protiv osmanske vlasti, ali i radi ouvanja povlastica, traila protektorat stranih sila nad srpskim narodom (Habsburgovci, vladari u Italiji, papa, ruski car). Zato pokreti i ustanci potkraj XVI. i u XVII. stoljeu, koje predvode crkveni poglavari, nemaju oslobodilako obiljeje u pravom smislu te rijei. Srpska crkva nije ni javno ni tajno postavila politiki program punog osloboenja naroda koji je predstavljala, nego su to bili samo pokreti protiv osmanske drave, kojima je, dodue, obian puk davao udarnu snagu i u njima stihijski izraavao svoje oslobodilake tenje. Osim to je vodila narod u borbu protiv Osmanlija, SPC borila se i protiv pokuaja prevoenja na uniju koji su dolazili sa Zapada od Rimokatolike crkve, a i protiv Carigradske patrijarije, pod ijim su utjecajem grki vladike posezali ne samo za eparhijama Peke patrijarije nego i za patrijarkim prijestoljem. U takvim tekim okolnostima SPC sve se vie okretala pravoslavnoj Rusiji, a njezini su vladari esto bili iroke ruke prema njoj kad je bila potrebna pomo. Za patrijarhovanja Jovana Kantula pojaava se osmanski pritisak na crkvu i narod. Sveenici su ubijani, pljakane su crkve i manastiri, poveavani su nameti, pustoeni su gradovi, narod je stradavao, a najjai udarac zadao je Sinan-paa zapovjedivi da se moi Sv. Save odnesu iz manastira Mileevo i spale.33 Ipak, crkvena organizacija izdrala je potrese i nije se rasula. No Jovanova odanost Zapadu, kojim se na kraju razoarao, nije dovela samo do pogoranja poloaja naroda, nego je i njega stajala ivota. Osmanlije su ga odveli u Carigrad i objesili. Jovanov nasljednik Pajsije (1614.-1647./8.) pokuao je ponovno uspostaviti dobar odnos izmeu SPC i osmanske vlasti , ali nije elio prekinuti sve veze s Rimskom kurijom, duhovnim i vjerskim centrom Zapada. Osim toga, politiki se poeo okretati prema pravoslavnoj Rusiji. Pajsije je uoio da bi, nasuprot velikoj vojnoj snazi Osmanlija, svaki pokuaj Srba za osloboenje zavrio neuspjehom, te je u skladu s tim zauzeo politiki stav prema osmanskoj dravi. Iako je poloaj crkve i naroda u njegovo vrijeme bio teak, bio je bolji nego za patrijarha Jovana. Koliko toliko sreeno stanje u crkvi omoguilo je pojaanje prepisivake i sakupljake djelatnosti, obnavljanje starih crkava i gradnju novih34, oslikavanje manastira i sl., u emu je i sam sudjelovao.
33 34

Moi Sv. Save spaljene su na Vraaru u travnju 1594. ili 1595. godine. Prema odredbama erijata gradnja novih crkava nije bila doputena.

Takvo dosta sreeno stanje u crkvi preuzeo je Pajsijev nasljednik Gavrilo Raji (1648.-1656.). No u njegovo vrijeme stanje se pogoralo. Manje obazrivo od svog prethodnika, Gavrilo je produbljivao veze s Rimom i njegovim misionarima koji su dolazili u srpske krajeve. Osim toga, pod izlikom da ide traiti milostinju za svoju crkvu, odlazi u Rusiju, gdje jedno vrijeme zastupa ruskog patrijarha, a na kraju se, pod pritiskom okolnosti, odluio trajno ostati u Rusiji, a svoju pratnju poslao je u Srbiju predloivi da se bira novi patrijarh. Oko 1655. novi patrijarh postaje Maksim. Iz nepoznatih razloga, Gavrilo se uskoro vratio u domovinu, elei ponovno zauzeti patrijarko prijestolje, no Osmanlije su doznali za njegov dug boravak u Rusiji pa su ga objesili. Patrijarh Maksim (1655./6.-1674.) puno je putovao po patrijariji i izvan nje, uglavnom da bi prikupio priloge za crkvu za plaanje daa Porti i da bi vjerski osvjeivao narod. Odravao je veze s Rimskom kurijom, iako se protivio uniji s Katolikom crkvom. Nije odravao ni tjenje veze s Rusijom, a s dosta je panje uvrivao pravoslavlje u zemljama sjeverno od Save i Dunava. Sigurno je da je, kao i njegovi protivnici, jo uvijek zadrao titulaturu pekih patrijarha kakva je bila od Makarija Sokolovia. Vjerojatno zbog bolesti, Maksim se povlai iz aktivne uprave crkvom, a njegov nasljednik postaje Arsenije III. Crnojevi (1674.-1690.). Arsenije III. vremenom je postao glavni duhovni i politiki predstavnik ne samo srpskog naroda, nego i ostalih pravoslavnih krana, a teio je i podvrgavanju katolikog puanstva pod svoju vlast. esto je putovao po patrijariji , uz oruanu pratnju, to je bio dokaz da je uivao podrku osmanskih vlasti. Nakon neuspjeha velikog osmanskog pohoda na Be 1683., na poticaj pape Inocenta XI., kranske drave - Habsburko Carstvo, Mletaka Republika, Poljsko-Litvanska Unija, a neto kasnije i Rusija, sklapaju savez Svetu Ligu radi konanog protjerivanja Osmanlija s Balkana. Nakon pada Beograda i zbog daljnjeg napredovanja habsburke vojske, Osmanlije su se morali povui do Nia. Habsburka vojska razdijelila se na dva krila, jedno je doprlo do Pirota, a drugo je upueno preko Prokuplja da bi izbilo na Jadransko more i tako odsjeklo BiH od Osmanskog Carstva. Za to vrijeme iz Primorja su Mleani prodirali dublje u Crnu Goru. U takvoj situaciji i Arsenije III. poeo je, ini se, vjerovati da e OsmanskoCarstvo propasti pa je i on, vrhovni predstavnik Srpske crkve i naroda, morao odluiti za koga e se opredijeliti. Pristane li uz zapadne sile, Habsburgovce i Mletaku Republiku, prijeti opasnost pravoslavlju od Katolike crkve. S druge strane, Osmanlije su (iako im je bila potrebna bar neutralnost srpskog naroda u ratu s kranskim dravama) pojaali pritisak na narod, srpske crkve i manastire, a eljeli su uhititi i ubiti i patrijarha (jednom su imali uspjeha u uhienju). Stoga je Arsenije III. odluio pobjei u Crnu Goru. U meuvremenu, habsburke postrojbe pod generalom Piccolominijem zauzele su Pe i Prizren. General je traio da se patrijarh Arsenije odmah vrati u Pe ako je elio sauvati svoj poloaj35, to je Arsenije prihvatio, a potom je otiao u Prizren gdje je nakon pregovora s Piccolominijem dobio zatitni list na osnovi kojeg je mogao obavljati svoju dunost patrijarha. Za to vrijeme Osmanlije su pripremali protuofenzivu. Veliki vezir Mustafa-paa uprili (1689.-1691.) shvatio je vanost kranske raje u borbi protiv kranskih drava te je u studenom 1689. izdao tzv. NIZAM-EDID (novi red), prema kojem je raja plaala kao porez samo glavarinu od 1 forinte. Jo iste godine uprili je proglasio amnestiju za sve ustanike prebjegle na habsburku stranu samo da bi naselio opustjele srpske krajeve. Ubrzo je general Piccolomini umro od kuge, a meu carskim generalima nije se naao nitko tko bi uz sebe tako vrsto mogao vezati srpske mase. Osmanska vojska sve je vie jaala. Poetkom 1690. poelo je povlaenje habsburke vojske. U rujnu iste godine palo je Smederevo, a ubrzo potom Osmanlije su osvojili i Beograd i ponovno preli Savu i Dunav. Povlaenje habsburke vojske prema sjeveru uzrokovalo je
35

J. RADONI, Rimska kurija i junoslavenske zemlje, 399.

10

seobu dijela srpskog stanovnitva, na elu s patrijarhom Arsenijem III.36 Iako se uspio spasiti, patrijarh Arsenije naao se u novim potekoama s kojima e se boriti do smrti 1706. godine. Nikada se nije vratio u domovinu, iako se nadao da e se vratiti na svoje prijestolje i uspostaviti jedinstvo svoje patrijarije koje je razbijeno nakon njegova odlaska. Okupljajui postrojbe da krene na sjever, 1691., uprili je, ini se, iskoristio svoje pravo velikog vezira i postavio novog srpskog patrijarha, iako je u meuvremenu uvedeno da patrijarha bira sabor arhijereja, a da ga Porta samo potvruje. Na taj nain SPC nije ukinuta niti je pripojena nekoj od manje kompromitiranih crkava u Carstvu, nego joj je veliki vezir dao samostalnost. Novi patrijarh postao je Kalinik I. On se drao pogodbe s velikim vezirom pa je u skladu s dobivenim mogunostima krenuo u obnavljanje srpske crkve u Osmanskom Carstvu. Iako se inilo da je odlaskom Arsenija III. razbijeno je dotadanje jedinstvo Peke patrijarije, njegovi nasljednici radili su na obnovi djelatnosti Peke patrijarije i ouvanju njezine cjelovitosti. Takoer su ustrajali u borbi za osloboenje od osmanske vlasti, to e, na kraju, dovesti do potpunog ukidanja Peke patrijarije 1776. godine. 3. PRAVNI POLOAJ SRPSKE CRKVE U OSMANSKOM CARSTVU 3.1. Pitanje legalizacije kranskih crkava u Osmanskom Carstvu Dvjestogodinjom ekspanzijom osmanska drava pomaknula je svoju sjevernu granicu do linije Budim Temivar. Tako je Osmansko Carstvo vremenom postalo arolika zajednica naroda i vjera Europe, Azije i Afrike. Da bi osiguralo velike osvajake pothvate, Osmansko Carstvo izgradilo je poseban odnos sa svojim neturskim i nemuslimanskim podanicima. Openito, odnosi u Osmanskom Carstvu regulirani su prema naelima muslimanskog vjerskog erijatskog prava, a Carstvo je ustrojeno na strogo vjerskim osnovama. S jedne strane, postojao je vladajui sloj muslimana, a, s druge strane, podanici su vjerski razvrstani prema miletima (vjeri) kojima su pripadali. Dakle, glavna razlika nije bila izmeu muslimana i nevjernika, nego izmeu Osmanlija (svekolikog vojno-upravnog sloja u koji su ljudi mogli ui ako su prihvatili osmanske nazore i osmanska pravila ponaanja) i raje (opi izraz za sav podaniki narod Carstva).37 to se Balkana tie, kranin je mogao npr. postati spahijom i dobiti timar od drave, a da se pritom nije morao odrei kranske vjere. Jedino to se u takvoj situaciji od njega zahtijevalo jest osvjedoena privrenost osmanskoj dravi i prihvaanje njezinih zakona i obiaja. Krani i idovi kao pripadnici religija otkrovenja imali su, prema islamu, vjerske i opepravne povlastice. Pravo vjeroispovijesti nije podrazumijevalo samo pravo na vrenje kulta, nego i pravo na vrenje propisanih obreda i vjerskog obrazovanja, pravo na obavljanje poslova koji se tiu funkcioniranja vjerskih ustanova i odnosa u sklopu te vjeroispovijesti, kao i drugih imovinsko-pravnih poslova koji pripadaju poslovima te vrste. Osim toga, nemuslimani su mogli rjeavati uzajamne graansko-pravne poslove, porodine, nasljedne i sline odnose pred svojim crkvenim i drugim za to predvienim sudovima. Dakle, iako uz stanovita ogranienja, kranska i idovska vjera smjele su i dalje djelovati te provoditi svoje vjerske zakone meu vjernicima. No to nije znailo da te vjeroispovijesti nisu bile ometane u radu. Ovdje valja spomenuti KANUN I RAYI , tradicionalne diskriminatorske zakone koji su vrijedili samo za nemuslimanske podanike.38 U te zakone pripadaju npr. zabrana da jau konja, nose oruje ili odjeu slinu muslimanskoj39, zabrane da se grade nove bogomolje ili
36 37

vidi:S. STANOJEVI, Istorija srpskog naroda, 285. RAJA je arapska rije preuzeta iz KURANA, a znai jato, stado. 38 Noel MALCOLM, Povijest Bosne, Zagreb, 1995., 89. 39 Primjerice, idovi nisu smjeli nositi turbane, svilenu odjeu ni bilo to zeleno.

11

popravljaju stare (iako ove zabrane nisu vrijedile, naravno, ako se plati odreeni iznos Porti za doputenje), zabranjivano je takoer javno vrenje vjerskih obreda, zvona nisu smjela zvoniti. Krani i idovi nisu uivali ni zakonsku ravnopravnost s muslimanima pred osmanskim sudovima. Primjerice, postojalo je naelo da krani nisu mogli podii tubu protiv muslimana, a ni njihovi iskazi nisu mogli biti upotrijebljeni pred sudom protiv muslimana, to je nedvojbeno bila pravna diskriminacija. Osim toga, svi nemuslimani bili su duni plaati dizju (glavarinu), ime su iskazivali zahvalnost sultanu to ih dri na ivotu.40 to se krana tie, openito je vrijedilo pravilo da je kranska raja duna iskazati pokornost i tovanje muslimanskim poglavarima, ne samo zato to su zauzimali vii drutveni poloaj nego i zato to su muslimani. Osmanlije su bili skloniji Pravoslavnoj crkvi nego Katolikoj crkvi (crkvi njihova glavnog neprijatelja Habsburgovaca). Na katoliku crkvu gledalo se nepovjerljivo, iako je stekla osnovni legalni status da nastavi djelatnost.41 Jedan od razloga bio je to to su pravoslavci imali sredinju vlast u Carstvu, a katolici izvan njega. Naime, katoliki biskupi bili su podreeni papi i nikad nisu prihvatili osmansku investituru, za razliku od pravoslavnih episkopa, koji su bili podreeni crkvenom poglavaru kojeg je potvrivao sultan. U svezi s tim, katolike sveenike drali su potencijalnim pijunima stranih sila, pogotovo jer je njihov vrhovni poglavar papa bio glavni inicijator protuosmanskih ratova.42 Sve je to dovelo do razliitosti pravnog poloaja Pravoslavne crkve u odnosu na Katoliku crkvu, to se najbolje oituje u injenici da je Pravoslavna crkva uivala iru autonomiju i da je njezin crkveni poglavar u oima Porte predstavljao ne samo duhovnog nego i svjetovnog vou naroda (to se, izmeu ostalog, oituje i po pravu patrijarha da donosi odluke u sudskim sporovima svojih vjernika, kao to su, primjerice, brane razmirice, pitanje oporuke i sl.). Naime, katoliki biskupi nisu imali pravo sudske ovlasti nad svojim vjernicima, niti se negdje spominje latinska nacija s biskupom na elu u rangu vezira ili pae; tovie pred osmanskim vlastima katolike su zastupali predstojnici redovnikih samostana (npr. provincijali, gvardijani i sl.), a biskupi su bili u pozadini. Iz svega toga moe se zakljuiti da su katolici pod osmanskom vlau uivali tek pasivnu snoljivost, a od katolikih vjerovjesnika u sklopu Osmanskoga Carstva jedino su franjevci, zahvaljujui privilegiranosti od sultana, koliko toliko slobodno propovijedali katolianstvo.43 Takvu situaciju, SPC nastojala je iskoristiti za pridobivanje pripadnika drugih religija (ukljuujui i katolike) za prelazak na pravoslavlje, pri emu je imala potporu same Porte, a u emu je imala dosta uspjeha.44
40

Dizja je arapska rije, potjee od glagola gezaun, to znai nagraditi, platiti, dostajati. Kao termin ona ima smisao protunaknade, jer onaj koji daje dizju dobiva pravo na zatitu, sigurnost ivota i imetka, stjee slobodu vjeroispovijesti i graanska prava poput muslimana. Dizja pripada u kategoriju poreza koji se baziraju na naelima erijata. Davali su je samo nemuslimani, i to samo odrasli mukarci. Po pravilu, nemuslimani nisu bili vojni obveznici i zato je ovaj porez bio obvezatan za njih kao znak njihove lojalnosti prema dravi. Dakako, bilo je i onih koji su bili osloboeni davanja dizje, a to su: ene i djeca, slijepi ljudi, bolesnici, starci, sveenici i sl. 41 O tome svjedoe brojni fermani i berati koje je Katolika crkva dobila od turskih vlasti; Krunoslav Stjepan DRAGANOVIC, Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje hrvatskog govornog podruja u vrijeme vladavine Turaka, Mostar, 1991., 88. 42 Laszlo HADROVICZ, Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlau, 55.; Turci smatrahu Papu najsposobnijim meu vladarima da u krana probudi oduevljenje i kranske vladare potakne na rat kako bi Turcima nanosili zlo., K.S. DRAGANOVI, Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje, 90. 43 Historija naroda Jugoslavije, Zagreb, 1958., 595.-599.; o poloaju franjevaca i katolika u Osmanskom Carstvu vidi i: Sreko DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1991., 127.-183. 44 U tu svrhu, na primjer, od obnove 1557. SPC nastoji prisiliti katolike na plaanje pravoslavnih crkvenih nameta, za to je nerijetko imala dozvolu osmanskih vlasti, a zbog ega su katolici bili proganjani pa ak i batinani. Posljedica takva tretmana od SPC bio je prelazak katolika na pravoslavlje. Spomenutom problematikom opirnije se bavio ve spominjani K. S. Draganovi. On kao uzroke te pojave navodi ne samo pravno i stvarno pogodniji poloaj pravoslavlja u odnosu na katolicizam, koji je omoguio ikaniranje i progon katolika, nego i mjeoviti brak, naseljenost katolikih obitelji u isto pravoslavnim podrujima, te jadno unutarnje stanje katolike crkve, koje se najvie odraavalo u nedostatku sveenstva na podruju pod osmanskom vlau, potom u nepotivanju obveze uvanja rezidencije od strane biskupa, te kroz stalne sporove meu biskupima oko biskupijskih granica kao i kroz biskupske sukobe s franjevcima; Ivo Pilar, pak, izlaui

12

Dakle, osmanski pravni sustav, izraen prije svega kroz naela erijatskog prava, pruio je mogunost da kransko obiajno pravo i kranska jurisdikcija i dalje ive. Taj je sustav i u vjersko-pravnim i u graansko-pravnim odnosima pripadnika iste vjere (u onim stvarima i odnosima koji se nisu sukobljavali s dravnim interesima) legalizirao odravanje kranskoga pravosua i tolerirao kransku samoupravu. Na taj nain otvarao se put za politiko povezivanje i suradnju osmanske drave s kranskim grupama razliitog podrijetla (bez obveze da prime islam). Postojanje krana koji su htjeli suraivati i nepostojanje vjerskopravnih smetnji za takvu suradnju otvorili su put povlasticama, bez kojih se osmanska vladavina na Balkanu ne bi mogla uvrstiti. erijat je pruio osnovni preduvjet za rjeavanje vjersko-politike situacije (naroito pitanja legalizacije kranskih crkava) u Osmanskom Carstvu: pravnu osnovicu tolerancije kranstva, odnosno kranske vjerske zajednice. Ta je tolerancija ujedno bila i pravnopolitika nunost. Tonije, toleriranje ili spreavanje zuluma provincijskih vlasti prema kranskoj vjeri, crkvi i crkvenim institucijama ovisilo je ponajvie o politikim interesima Osmanskoga Carstva. Kad je u Srbiji bio potreban mir, sultan je u duhu naela tovanja tue vjere izdavao pojedinim manastirima zatitne diplome, zabranjivao je irenje nasilja i pljake, a prekriteljima je prijetio kaznama. Dakle, u Osmanskom Carstvu nije bilo tono utvrenog opeg zakona ili propisa na osnovi kojeg bi bili regulirani odnosi izmeu drave i pojedinih kranskih crkava. Osim pojedinanih "zatitnih" listova, postojali su jo pojedinani osobni akti, berati, fermani i sl., no oni nisu bili ni trajni ni opi. Vrijedili su samo za odreenu osobu te za vrijeme ivota ili uprave onoga koji ih je izdao. Nikako se ne smije zaboraviti da su na osvojenom podruju Osmanlije zatekli nekoliko kranskih crkava, pa su svoju politiku morali prilagoavati svakoj od njih. Morali su i spomenuto naelo vjerske tolerancije prilagoditi vlastitim potrebama, tj. od njega nainiti jedno konstruktivno pravilo. To je ostvareno kroz odgovarajue dravne akte kojima je omoguena legalnost odreenih kranskih crkava. Takav akt bio je i ukaz o imenovanju (berat), koji je sadravao povlastice privilegiranih osoba u Osmanskom Carstvu, a koji je dodjeljivan i crkvenim dunosnicima (od episkopa do patrijarha). Prema tome, berat je bio materijalni izraz autonomnih prava kranskih crkava.45 Takvim dravnim aktom obnovljena je i Peka patrijarija 1557. godine, ime je i Srpskoj crkvi osigurano priznanje njezinih autonomnih prava. 3.2. Nadlenosti patrijarha u Osmanskom Carstvu Na osnovi odluke sultana 1557. godine provedeno je obnavljanje Peke patrijarije.46 Razlog tome djelomino treba traiti u znatnoj ulozi Srba tijekom osmanskih osvajanja u junoj Ugarskoj. Osim toga, dravna politika bila je takva da se nije ilo za tim da se ljudi na silu preobraaju na islam, nego da se takvim tolerantnim postupanjem prema nemuslimanima dri itava zemlja u pokornosti, da se iz nje izvlai novac, ljudstvo i prihodi, da bi se mogli nastaviti osvajaki pohodi, a i da bi se zadovoljile potrebe u ostalim dijelovima Carstva.
problem junoslavenskog pitanja, takoer se osvre na tu pojavu, te govorei o prelasku katolika na pravoslavlje navodi da se privlana snaga srpske narodne crkve posebno oitovala u injenici da je katoliki brak nerazrjeiv, a pravoslavni brak nije bio takav. Dakle, rastavljeni katolik treba samo prijei na pravoslavlje pa se moe ponovno oeniti, usprkos tome to njegov katoliki brak jo traje, a upravo se ta pogodnost uvelike iskoritavalo na slavenskom jugu Monarhije;vidi: K. S. DRAGANOVI, Masovni prijelaz katolika na pravoslavlje, 83.-153.; Ivo PILAR, Junoslavensko pitanje, 172. 45 Mirko MIRKOVI, Pravni poloaj i karakter srpske crkve pod turskom vlau, 170. 46 Ovdje bih upozorila da neki autori misle da je obnavljanje Peke patrijarije 1557. izvedeno na osnovi berata, a neki na osnovi hatierifa. Tako, primjerice, Mirko Mirkovi navodi da je obnavljanje Patrijarije 1557. izvedeno na osnovi hatierifa: "Makarije je ot brata svoego velikago vezira turskago carskim atierifom vsa monastiri i cerkvi ponovil" (M. MIRKOVI, Pravni poloaj i karakter srpske crkve pod turskom vlau, 88.). S druge strane, Stanoje Stanojevi navodi da je to uinjeno na osnovi berata; vidi: S. STANOJEVI, Istorija srpskog naroda, 253., itd.

13

Patrijarh kao poglavar Pravoslavne crkve bio je jedina slubena veza srpske vjerske zajednice s Portom. to se izbora patrijarha tie, crkveno-laiki sabor bio je organ s kanonskim pravom odluivanja o izboru crkvenih poglavara. Izborni sabor predstavljali su crkveni dunosnici koji su inae sainjavali drugi organ Peke patrijarije, arhijerejski sabor, te domai pripadnici drutvene elite koji su redovito zauzimali poloaje u osmanskoj vojno-upravnoj organizaciji. Poslije izborne procedure u crkvi, ekalo se na sultanov akt odnosno berat. Do izdavanja berata, odluka izbornog sabora mogla se drati samo crkveno-pravno ali ne i javno-pravno valjanom. Rijeju, bez potvrde Porte patrijarh nije mogao stupiti na dunost. To je vrijedilo i pri imenovanju eparha (mitropolita i episkopa) na njihove dunosti. Iz toga se vidi da je berat bio jedinstveni pravni akt posebne vrste, u kojem se manifestirala volja drave. Patrijarsi Srpske crkve dobivali su berat nakon to su uplatili peke (taksu za imenovanje), a uz to je unaprijed morala biti priloena i redovna godinja daa (kesim). Zanimljivo je da je u Carigradu u sklopu financijskog odjeljenja, Defterdarove porte, pod rukovodstvom velikog defterdara, glavnog sultanova zastupnika u svim pitanjima dravne blagajne, postojala crkvena kancelarija (Kalem-i Piskopos) u kojoj su voene knjige o crkvenim organizacijama, ukljuujui i Peku patrijariju. Dohodak od pravoslavnih crkava prozvan je do sredine XVIII. stoljea Kalem-i Piskopos Mukataasi, po emu je crkva slovila kao mukata, tj. dravno dobro zakupnik kojega ima tono utvrene obveze prema dravnoj blagajni. U tom pogledu SPC prema dravi je imala dvije vrste novanih obveza, a to su ve navedeni peke i kesim. Peke oznaava dadbinu utvrenog iznosa za svaku patrijariju i svaku njezinu eparhiju. Koliko je poznato, peke Peke patrijarije sve vrijeme njezina trajanja iznosio je 100000 aki, a eparhijski pekei iskazani su na tri naina: u dukatima i akama, samo u dukatima, i samo u akama, a u konanici je zbroj svih eparhijskih pekea dostizao visinu jednog patrijarkog pekea ili visinu godinjeg kesima (koji su po patrijarijskim rubrikama bili podjednake visine).47 Kesim, kao druga crkvena obveza, bio je godinji danak koji je patrijarh u odreenom roku morao poloiti Carskoj blagajni. Kesim Peke patrijarije iznosio je do kraja XVII. stoljea 100000 aki, nakon teritorijalnih gubitaka krajem tog stoljea snien je na 70.000, a sredinom XVIII. stoljea bio je podignut na 90.000 aki. Podrijetlo spomenutih dadbina treba traiti u islamskoj prolosti ( npr. peke se spominje jo od seldukoga doba) koja upuuje na to da su to zapravo stare dadbine feudalne ovisnosti, tj. vazalske dadbine. A ako se uzme u obzir da je patrijarh imao dvije vrste novanih obveza prema dravi i da je, u povoljnim okolnostima, na svom poloaju mogao ostati do kraja ivota zahvaljujui tek obinom aktu o postavljanju, a ne kanunu (zakonu), koji je bio samo privremen, moe se zakljuiti da je njegov status bio vie nalik statusu zakupnika i da je usprkos svim povlasticama patrijarh tek bio vjerski poglavar pokorene raje, a obnova Peke patrijarije tek svrhovito politiko rjeanje, to ini pretjeranom teoriju nekih srpskih povjesniara da je Peka patrijarija bila drava u dravi. U Osmanskom Carstvu bilo je ope pravilo da se promjenom na prijestolju ponovno uplauje peke, odnosno moli obnova berata. Iz toga Porta nije imala samo fiskalnu korist (jer je promjena na patrijarkom prijestolju znaila udvostruenje crkvenih obveza) nego je provodila i politiku reviziju dratelja berata. Dok se revizija ne bi obavila, trajalo je stanje suspenzije povlastica, a tada ni crkveni starjeine nisu mogli obavljati svoju funkciju. Vlast Pekog patrijarha zasnivala se na odredbama sultanskog ukaza o imenovanju. Drava je u skladu sa svojim potrebama precizirala patrijarhova prava u koja su spadala: upravna i upravno-disciplinska prava, u odnosu na kler, ekonomska prava, u odnosu na crkvene posjede i materijalnofinancijske interese patrijarije i civilno-pravna prava u podruju naslijea i braka, u odnosu na laike i kler. U upravna i upravno-disciplinska prava pripadalo je, primjerice, pravo patrijarha da sa sinodom postavlja mitropolite i episkope, uz prethodnu obveznu notifikaciju sultana, zatim
47

O podrijetlu, znaenju i iznosu pekea i kesima vidi: Radmila TRIKOVI, "Srpska crkva"., 66.-77.

14

pravo patrijarha da rjeava upravna i organizacijsko-personalna pitanja nieg klera (parohijskog sveenstva), pravo odreivanja disciplinske kazne prijestupnicima iz redova klera i sl. Osmanskim organima vlasti bilo je zabranjeno upletati se u to. Patrijarhu su od osmanske vlasti bila priznata i ekonomska prava. tovie, da bi osigurala plaanje predvienih taksa za berat i redovite uplate godinjega danka sultanu od strane SPC, osmanska vlast pomagala je patrijarhu u ostvarenju njegovih ekonomskih prava prema crkvenim posjedima i crkvenim ekonomskim objektima. ak se stavljala i u slubu njihove pojaane zatite. Patrijarh je takoer mogao upravljati crkvenim imanjem, a imao je i pravo ubiranja daa od naroda, sveenika i kaluera. Postojao je duboki interes sultana i patrijarha da financijska djelatnost crkve bude korektna, jer je od nje ovisilo namirivanje fiska, a i prikupljanje patrijarhovih osobnih daa.48 Zanimljivo je da je u vrijeme kupljenja godinje dae patrijarh dobivao obiljeja dravnog organa. Mogao je nositi oruje, promijeniti odjeu, a osmanski upravni organi nisu smjeli ometati patrijarha i njegove egzekutore dok kupe dae. Osim na crkvene osobe, crkvena jurisdikcija protezala se, u stanovitom smislu, i na svjetovnjake, to je stvaralo osnovu za odnose izmeu visokog sveenstva i naroda, a to je bilo dosta vano jer je visoko sveenstvo imalo dosta povran nadzor nad duhovnim ivotom svoje pastve, za razliku od nieg sveenstva i manastira, koji su zasluni za odravanje veza s narodom. Civilno-pravna prava patrijarha u podruju naslijea i braka odnosila su se i na laike i na kler, to je bez dvojbe znailo da se crkvena jurisdikcija, u stanovitom smislu, protezala i na svjetovnjake. U nadlenosti patrijarha bilo je i brano pravo, pravo rjeavanja razvoda braka, to je mogao prenijeti i na episkopa, pravo donoenja odluka o uklanjanju branih smetnji, te pravo naplaivanja enidbene takse.49 Patrijarh je takoer imao pravo prisvojiti imanje bez nasljednika sveenika, kaluera, episkopa i mitropolita (tzv. ius caducitatus). Uz to je imao i pravo suenja u isto graanskim sporovima, a u gradovima je potvrivao i prava pojedinih esnafa. Ovdje valja naglasiti da je visoko pravoslavno sveenstvo obavljalo svoje sudake funkcije i kao zemaljski namjesnik boanske svemoi, a ne samo kao predstavnik javne vlasti. Prema tome, opomene i disciplinske kazne koje su izricali, te presude koje su donosili, vjernici su doivljavali kao djeli boanske objave s kojim se svakako trebalo uskladiti. Stoga se moe zakljuiti da je civilnom jurisdikcijom pravoslavno sveenstvo imalo jak utjecaj na privatni i drutveni ivot svojih vjernika, to je omoguavalo ne samo jaku vezu izmeu naroda i crkve nego i izmeu Pravoslavne crkve i osmanske politike vlasti, jer su na taj nain u oima Osmanlija bili i dravni dunosnici, a pred sudom su uivali stanovite povlastice i mogli su biti optueni samo pred Divanom.50 Radi uspjenog ostvarivanja tih nadlenosti patrijarh je bio pravno zatien od uplitanja pojedinih organa u njegove poslove te je stoga i njegova osoba uivala povlateni tretman. 51 No, nadlenost patrijarha obiajno-crkvenog podrijetla bila je neto drukija. Spomenuti pravni akti patrijarhovu vlast u vjerskim stvarima definiraju kao apsolutnu nad svim
48

tovie, osmanska se vlast, vjerojatno jer ba nije vjerovala u uspjenost patrijarkih unutarnje-crkvenih sankcija pri kupljenju daa, stavljala u slubu patrijarhove pojaane zatite. Naime, u sluaju neizvrenja financijskih obveza bile su predviene dvije mogunosti: patrijarh je mogao zbaciti mitropolite, vladike, popove i kaluere koji nisu htjeli platiti dae, ali je o tome morao obavijestiti sultana, ili je patrijarh mogao obavijestiti sultana o protivljenju pripadnika klera da plati predviene dae, pa bi onda sultan izdao "potreban ferman, po kom e mu miriju i ostale takse vlast naplatiti i predati"; M. MIRKOVI, Pravni poloaj i karakter srpske crkve, 98. 49 enidbene takse iznosile su 400, 800 ili 1200 aki, ovisno o tome je li to bio prvi, drugi ili trei brak. 50 L. HADROVICS, Srpski narod i njegova crkva, 57.-60. 51 Tako u beratu sultana Mahmuda namijenjenom patrijarhu Arseniju IV. pie: " U patriarii ovoi nee se smeti niko u poslove patriarhove meati i u linost njegovu dirati"; M. MIRKOVI, Pravni poloaj i karakter srpske crkve, 100.

15

pripadnicima vjerske zajednice duhovnog i laikog reda. No u unutarnjim crkvenim odnosima njegova nadlenost bila je donekle ograniena od kolegijalnih organa Srpske crkve patrijarkog sinoda i sabora. Naelo sabornosti odralo se u osmanskom razdoblju sve do XVIII. stoljea. Sve vanije iz odnosa crkve i drave, te iz ivota vjerske zajednice, patrijarh je rjeavao sa sinodom. No pred dravom vjersku zajednicu predstavljao je iskljuivo patrijarh. On je dran iznimnim pravnim subjektom i ovlatenim uivateljom autonomnih povlastica. Sve do ukidanja Peke patrijarije 1766. sinod se nije spominjao u osmanskim pravnim aktima. S gledita Porte on nije ni postojao. No obvezatan po crkvenom ustrojstvu, a bez izriito negativnog osmanskog stava prema njemu, sinod je bio jedan od stvarnih imbenika ostvarivanja i vrenja crkvene autonomije. Drava nije imala pretenzije pokoriti eparhijsko sveenstvo. Ona se s njim nije ni povezivala te ga je drala objektom vrhovne crkvene uprave. 3.3. Financijski poloaj Srpske pravoslavne crkve Crkvene financije bile su jedino otjelovljenje ekonomsko-pravnog jedinstva SPC. Osmansko zakonodavstvo to je podravalo te se na taj nain pokazalo da je dri materijalnofinancijskom cjelinom. Upravo preko takva sustava daa SPC materijalno je osiguravala vlastitu autonomiju. Dae i takse u korist crkve, djelomice njihovu visinu, a i njihove glavne korisnike odreivala je drava beratom. Patrijarh je uglavnom ubirao miriju, takse za vizitaciju, milostinju, brane takse, po 12 aki od svake kue i po jedan dukat od svakoga popa. To su bile osnovne dae i takse koje je primao na osnovi berata, a drava je jamila njihovo nesmetano prikupljanje. Mirija je redovno prikupljana, potom je preko eparhijskih starjeina dostavljana patrijarhu, a zatim je bila predana carskoj blagajni. Vizitacija - osobno ili preko svojih vizitora patrijarh je obavljao inspekciju eparhija. Ta taksa sluila mu je kao sredstvo uzdravanja na estim putovanjima. Njome su bili optereeni vjernici eparhije, odnosno odreene crkvene opine. S obzirom na pompu koja je okruivala patrijarha na putovanjima i na njegove materijalne potrebe, taksa za vizitaciju bila je ogromna, a vjernicima je teko padala. Porez od 12 aki, koji se patrijarhu godinje isplaivao od svakog doma, takoer je bio teak, tim vie to je svaka kua, u otprilike isto vrijeme, morala po 12 aki davati i mitropolitu i episkopima. Da bi olakala poloaj obveznika osmanska vlast odobrila im je da tu obvezu mogu plaati u naturi.52 Milostinja je organizirano ubirana u novcu i u naturi. Vjernici su je davali s razliitim motivima: za itulju, molitvu, oprost i sl. Kao jedan od oblika milostinje vrlo je poznata tzv. TEPSIJA ili KUTIJA PEKA. Za nju vjernici nisu davali priloge prilikom svih crkvenih slubi, nego samo u vrijeme praznika koji je patrijarija odredila kao dan darivanja.53

52

Da bi olakali vlastiti poloaj, porezni obveznici sluili su se i drugim metodama. Primjerice, oni su u vrijeme prikupljanja navedenog poreza prividno sjedinjavali svoje domove, stvarali prividne porodine zadruge pa je jedinica oporezivanja bio samo dom starjeine. Drava je to drala nezakonitim i suprotnim financijskim interesima crkve. Pored toga, Sreko Daja, primjerice, navodi kako je za osmanske vlasti u graninoj provinciji Bosni bilo tee izraditi potpune deftere i za dizju jer je bilo vee mogunosti skrivanja od poreznih slubenika privremenim bijegom na neosmanski teritorij; S. DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, 87. 53 Uz KUTIJU PEKU postojale su jo SIROTINJSKA i JERUZALEMSKA KUTIJA (ta druga vjerojatno je nastala kao izraz solidarnosti Srpske crkve s jeruzalemskim dijelom ekumenske crkvene zajednice); M. MIRKOVI, Pravni poloaj i karakter srpske crkve,143.

16

Osim toga, ubirane su i takse za vjenanje i za razvod braka, a to se obveza prema manastirima tie, vjernici su davali razne darove, naknade za zavjetanja i druge crkvene usluge. Patrijarh je stjecao sredstva i na stvaranju zaklade. Kalueri su davali miriju, milostinju (koju su i sami prikupljali54), taksu za vizitaciju, a i dae na manastirske proizvode. I financijsko-pravni poloaj arhijereja bio je u osnovi reguliran osmanskim zakonodavstvom. Plaali su miriju, davali su novane dae od panaura, ajazama ili ljekovitih izvora, poreza od koe i sl. U te dae pripadala je i milostinja (iako je ona ujedno i vaan eparhijski prihod). Na inspekcijskim putovanjima eparsi su primali taksu za vizitaciju koja je bila nia od patrijarijske. Uz to su ubirali popovski dukat i neke obredne i crkveno-upravne takse. 55 Jedan od najvanijih arhijerejskih prihoda bio je porez od kranskih domova od 12 aki. Sveeniki prihod pod osmanskom vladavinom nije pretrpio velike promjene u odnosu na srednjovjekovnu Srbiju. Vjerojatno su izmijenjene koliina davanja i pravilo da sveenik prihode od bira56 dijeli s crkvom. Parosi su i od niza bogosluja (vezanih uglavnom uz osobni odnosno porodini kult vjernika) ostvarivali posebne prihode. Crkvene opine nisu doputale da te prihode sveenici monopoliziraju. Na financijski poloaj sveenika utjecale su, dakle, i crkvena opina, arhijereji, patrijarh pa i sami sveenici. itav sustav pristojbi i davanja koji se protegao na cijeli narod imao je takoer vanu ulogu u povezivanju naroda i crkve, tim vie to je nain na koji su se porezi ubirali bio zasnovan na starim obiajima. Sve je to ujedno rezultiralo gospodarskom autonomijom SPC, to joj je zapravo omoguavalo da obavlja svoju slubu, i to sve uz milost (aman ) islamskog vladara, to je bio jo jedan pokazatelj posebnosti poloaja SPC u sklopu Osmanskoga Carstva. Zakljuak Bez sumnje, nakon potpune propasti srpske srednjovjekovne drave, Osmanlije su priznali srpsku crkvu, iako u prvo vrijeme nakon osvajanja nije uspjela ouvati punu crkvenu samostalnost. Nadalje, zahvaljujui spletu povijesnih okolnosti, 1557. sultanovom odlukom obnovljena je Peka patrijarija, unato negativnom stavu Ohridske arhiepiskopije (kojoj je do 1557. Peka patrijarija bila podinjena) i Carigradske patrijarije. Kroz ovu obnovu nije ostvarena samo crkvena samostalnost nego je uspostavljeno i duhovno i narodno jedinstvo srpskog naroda kao i ostalih pravoslavnih krana na podruju Patrijarije. Srpska crkva je u svijest naroda usaivala tekovine nemanjike drave, a kroz uvanje te tradicije i uspomene na slavnu srpsku dravu, uspjela je uz sebe vezati srpski narod te ga pridobiti za trajnu aktivnu suradnju, to je postalo kljuno kasnije u borbi za osloboenje od osmanske vlasti. Pored toga, znaajan je utjecaj srpskog klera na kreiranje ideologije kojom e srpski narod biti voen u sljedeim stoljeima. Posebno treba obratiti pozornost na tekovinu koju je SPC usadila u svijest Srba, a koja se odrala i do suvremenog doba. Naime, po utvrenoj praksi i kanonskim propisima crkve na Istoku, granice crkvenog podruja imale su se uvijek dovoditi u sklad s dravnim granicama. U vezi s tim, a pod utjecajem srpskih vjerskih krugova, Srbi su
54 55

Kalueri su milostinju kupili irom zemlje u obliku PISANIJE ili PROENJA; isto, 144. Primjerice za ANTIMINS (crkvena relikvija - tkanina s uivenim moima nekog sveca i slikom Kristova polaganja u grob - na kojoj se, po propisima pravoslavne crkve mora obavljati bogosluje), SINELIJU (odluke crkveno-laikih sabora donoene su u obliku sinelija i saborskih poslanica); V. UBRILOVI, Srpska pravoslavna crkva, 170.
56

BIR je godinji danak za izdravanje pravoslavnog sveenstva. U srednjovjekovnoj Srbiji iznosio je LUKNO ITA ili dva dinara. Lukno je mjera za volumen, naroito za ito i vino, odnosno koare od vrbina prua ili brezine kore, ija jedinica mjere nije utvrena; M. MIRKOVI, Poloaj i karakter srpske crkve, 125.

17

i kasnije bili skloni izjednaavati granicu jurisdikcije srpske crkve s politikim granicama srpske drave, to ih je esto vodilo k ekspanzionistikoj politici. to se javno-pravnog poloaja SPC tie, on je konstruiran beratom/hatierifom. Jurisdikcija njenih arhijereja i patrijarha odreena je beratima. Patrijarh je bio subjekt preko koga su se vrila autonomna prava crkve. Ta prava nisu bila samo vjerska nego i upravna, sudska i u krajnjoj liniji politika. No unato tome, treba imati na umu da autonomija Srpske crkve nije znaila njezino izdvajanje iz upravno-politikog sustava Osmanskog Carstva. Pravo srpske crkve na ispovijedanje vjere i njena nadlenost u izvjesnim graansko-pravnim pitanjima, kao i openito njen poloaj, bili su uvjetovani u prvom redu poznatim vjerskim i pravnim naelima muslimanske drave. Prema tome, moe se zakljuiti da je unato autonomiji Peke patrijarije, Srpska crkva i dalje bila u okviru osmanske drave, pri emu se morala pokoravati njenim konanim odlukama.

18

The status of the Patriarchy of Pe in the Ottoman Empire from 1557 to 1690
Ivana Andri ????????????, Zagreb Republic of Croatia

Beyond any doubt, after the complete collapse of medieval Serbian state, the Ottomans recognized the Serbian Church even though (in the time after the conquest) it did not succeed in maintaining complete independence of the Church. Moreover, as a result of different historical circumstances, according to the sultans decision, the Patriarchy of Pe was reinstated despite of the negative position of the archepiscopy of Ohrid (to which the Patriarchy of Pe was subordinated until 1557) and the Patriarchy of Constantinople. Through this restoration, not only did the Church get its independence, but also both spiritual and national unity of the Serbian nation was realized. What is more, the Serbian Church was instilling the Serbian heritage of the Nemanji dynasty in the consciousness of the nation and by keeping this tradition and memory of a great Serbian nation, it succeeded in tying the people to itself and obtained their active cooperation, which proved to be crucial in later liberation war against the Ottoman rule. Despite the fact, that in this struggle it primarily wanted to keep the Ottoman benefits, the Serbian Church was the driving force for Serbian people in their aspirations to liberation. In addition, Serbian clergy had a great influence in creating the ideology that led the Serbian nation through the following centuries. Special attention should be given to the mentioned heritage that the Serbian Church embedded in its nations consciousness that sustained until the contemporary times. Specifically, based on predetermined practice and cannon regulations of the Eastern Church, the borders of church districts needed to correspond to the state borders. In connection with this, under the influence of Serbian religious circles, Serbs were prone to confuse the borders of jurisdiction of the Serbian Church with Serbian political borders that often lead them to expansionistic politics. As far as the position of the Serbian Orthodox Church in terms of public law, it is constituted under berat/hatisherif. The jurisdiction of its archpriests and patriarchs is determined by berati that constitute the right for the holder of the power to exercise his own customary and legal rules. The patriarch carried out the autonomous rights of the Church. Those rights were not of only religious nature but also administrative, judicial and finally, political. Judging by the benefits he had, a patriarch truly was the head-ruler and can be perceived as an ethnarch or a national prince, particularly since he had an array of functions that usually belonged to a secular ruler. Having that in mind, some Serbian historians presented the views that the patriarchy of Pe represented a state in a state. But caution is necessary in this case. One should keep in mind that the autonomy of the Serbian Church did not stand for its separation from the administrative-political system of the Ottoman Empire. Usually, for a social institution/organization to have state characteristics it was necessary for it to have certain state lines at its disposal, and carry out both general and extraordinary legislative functions. The latter were to be executed under the principle of territoriality by using coercive measures and their own material sanctions. As shown, the authority and thereby, the jurisdiction of the Serbian Orthodox Church in the Ottoman state were not universal. The right of the Serbian Church of professing religion and its authority in certain civil legal matters, as its position in general were determined primarily by acknowledged religious and legal principles of the Muslim state. Therefore, we can conclude that it is too presumptuous to discuss the position of the patriarchy of Pe in the Ottoman Empire as a state in a state. This is supported by the fact that despite of the autonomy the patriarchy of Pe had, the Serbian Church was still under the Ottoman state and had to obey its final decisions.

19

KEY

WORDS:

Patriarchy of Pe, Patriarchy of Constantinople, Orthodoxy, Catholicism, Archepiscopy of Ohrid, Ottoman Empire, historiography, ecclesiastical union, Serbs

20