Druga

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.
ORG
ANAGRAM
ALEKSANDAR MIJATOVI
Druga teorija: Biljeka o trenutnim kretanjima u hrvatskoj znanosti o knjievnosti
italac s kojim rauna diskurs suvremenih teorija nije nestrpljiv, ne udi za pouzdanom definicijom predmeta, nije prvenstveno zaokupljen time zato i kako neto jest tako kako jest, kad je taj isti italac nauio, ne nuno u teoriji nego npr. iz lijepe knjievnosti, da nije mogue pouzdano znati to jest, tko jest. Kako da se pita zato i kako, kad mu nije dano da pouzdano dozna to! Kako da odredi identitet drugog i/ili drugih kad ni sam ne moe biti siguran u vlastitu izvjesnost! I zato suvremena teorija niti ne pokuava iznalaziti rjeenja prema zadanim pitanjima, nego svojim odgovorima cilja na potrebu za drugaijim pitanji ma. Ne zanima je zato i kako neto jest, ve zato nam se ini da je neto tako kako se zbi va. Izokreui namjerno vlastita pitanja, diskurs teorije upuuje na red transformacija koje se nameu itaocu jednog drugog diskursa, jer ih taj drugi nestrpljivo i sve glasnije trai. Iz naslova ovog izlaganja vidi se da bi to mogao biti italac knjievnosti. (Mirna Veli, Diskurs teorije ususret knjievnosti, 1989)
I.
Moe se rei da je vrijeme kad je teorijsko bavljenje knjievnou i njezinom povijeu budilo stanovitu nelagodu daleko iza nas. Ne svjedoi tome samo domaa teorijska i historiografska produkcija koja se razgranala i razlistala u razliitim smjerovima i pravcima. Na primjer, izlaze prijevodi nekih od temeljnih mislilaca knjievne teorije, poput O jeziku (2008) Romana Jakob sona, ili pregledi novijih pravaca, poput zbornika o novom historizmu Davida porera (2007). tovie, u proteklih nekoliko godina izalo je nekoliko prijevoda knjiga koje razmatraju poloaj teorije u takozvanoj znanosti o knjievnosti. Primjerice, knjiga Jonathana Cullera Knjievna te orija: Vrlo kratak uvod (1997/2001), Terryja Eagletona Teorija i nakon nje (2003/2005) i Antoinea Compagnona Demon teorije (2001/2007). Ovih nekoliko bibliografskih napomena kau sljede e: kad se u nekom kulturnom podneblju objavi knjiga autora kao to je Jakobson, ili predstavi neki teorijski pravac poput novog historizma, znai da u toj sredini vie nije svejedno kako e se raspravljati o knjievnosti i njezinoj povijesti za raspravu je potrebna teorija, ili nuno vodi do nje. Ali kad objavite knjige kao to su Teorija i nakon nje ili Demon teorije, to znai da vie ni izbor teorije nije preputen sluaju. Objavljivanje takve vrste (takozvanih metateorijskih, episte molokih) rasprava ukazuje na to da uporita u formuliranju teorije i odabir perspektive iz koje se takva formulacija vri vie nisu samorazumljiva pitanja. Stoga se ini da je i jednogodinji izvjetaj o objavljenim knjigama i lancima hrvatske knjievne znanosti obian pregled glavnih tokova miljenja o knjievnosti. Kao to e se pokazati u drugom dijelu izvjetaja (v. II.), u pro tek lom se izvjetajnom razdoblju (kolovoz 2007 kolovoz 2008) mogu izdvojiti i jasno razgrani iti podruja interesa u hrvatskoj knjievnoj znanosti. Pa ipak, teorijska se apstrakcija jo uvijek smatra mehanizmom udaljavanja i otuivanja od onog specifino knjievnog, koje mora ostati s onu stranu svake teorijske konceptualizacije. Tako se vie ne moe podastrijeti pregled osnovnih crta miljenja u hrvatskoj knjievnoj znanosti a da se pritom ne opie prostor u koji to miljenje neizbjeno ulazi. A to opet nije razlikovna odredba samo hrvatske znanosti o knjievnosti slino je, ako ne i mnogo burnije, i u podnebljima gdje
Aleksandar Mijatovi: Druga teorija: Biljeka o trenutnim kretanjima u hrvatskoj znanosti o knjievnosti
1/22
ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG
ANAGRAM
je teorija pustila mnogo dublje korijenje. Teorijsko bavljenje knjievnou i njezinom povije u ipak jo uvijek budi stanovitu nelagodu ili skepticizam, ali ne toliko zbog opredmeujuih uinaka teorije koliko zbog toga to se dri da teorija tim opredmeivanjima zapravo podilazi tritu koje je i u znanosti o knjievnosti uvelo svoja pravila igre: modu umjesto spoznaje, kon zumeristiku povrnost umjesto estetskog udubljivanja. I oko toga ne treba zauzimati ni stav za ni stav protiv; meutim, kao to se raspravlja o optimizmu koji budi teorija, treba rei neto i o pesimizmu. Tako u od nekih domaih tekstova koji aluju za izgubljenim humanizmom teorije spomenuti tekst Davida porera Teorija s ljudskim licem, objavljen kao prvi tekst u zborniku Poe tika pitanja (2006). Zbornik je posveen profesoru zagrebake komparatistike i uglednom teore tiaru knjievnosti Milivoju Solaru. porer, zagovarajui povratak teoriji s ljudskim licem[1], istie da se s poetike kao prouavanja tehnike sve vie prelazi na poetiku kao meditaciju o pr vim principima. Peri poetikes pretvorila se tako u teoriju ili Teoriju s itavim nizom specija liziranih interdisciplinarnih hibrida (...) (porer 2007: 14). Nadalje, on istie, teorija time prelazi u svojevrsnu epistemologiju poetike koja se vie ne bavi iskljuivo prouavanjem knjievnosti, ve postaje metametodologija humanistikih disciplina. Ali taj obrat teoriji samoj sebi umje sto svojem predmetu preobrazba teorije u epistemologiju poetike i metametodologiju nije nuni ishod spoznaje kako bi se teorija trebala konstruirati, ili kako bi rasvijetlila nove aspekte svojeg predmeta, ve arbitrarni proizvod trgovakog duha koji prebiva u svakom znanstveniku ekajui svojih pet minuta slave. Po tome, suvremeno prouavanje knjievnosti prolazi procese interdisciplinarne mutacije i hibridizacije zato to posveuje golemu pozornost tome kako da zadovolji zahtjeve trita: To su s jedne strane estradizacija, i s druge strane neto to bismo prigodnom kovanicom (pre uzetom iz engleskog) mogli nazvati komodifikacijom humanistike openito, pa onda i proua vanja knjievnosti. Estradizacija zbog toga to je uspostavljen svojevrsni sustav zvijezda, autora i autorica koji proizvode teorijske blockbustere (porer 2007: 15). Uslijed posvemanje estradizacije i komodifikacije koja je zahvatila humanistike znanosti, te orija knjievnosti, smatra porer, sve vie gubi obiljeja trajnosti, dosljednosti i autonomije. U takvoj situaciji uvijek treba jednim okom gledati to se novog zbiva na obzoru humanistike, dok se istodobno treba zadrati distanca i skeptinost jer su one jedina garancija ne toliko i ne samo autonomije struke u odnosu na druge discipline, nego autonomije vlastitog pristu pa, vlastitog odabira i vlastitog miljenja (19). Drugim rijeima, ono to se nekada trailo od knjievnosti, da bude uvarica univerzalnog humanistikog ideala koji se manifestira u svakom estetski vrhunskom djelu, sada se to trai od teorije. Tako i porer s jedne strane pie: Komodi fikacija se opet u uskoj vezi s ovom estradizacijom moe vidjeti u tome to je Teorija poela funkcionirati moda po prvi put ili barem vie nego nekad kao roba na tritu. Humanistika se pretvorila u ogromni globalni supermarket u kojem teorijske zvijezde nude svoje hitove kao teorijske robne marke, uz podrku velikih studija i odgovarajueg marketinga (...) (15). Da bi odmah potom, s druge strane, Solara predstavio kao profesora ozbiljnog i strogog pogleda, ali s mekoom i podravskom pitomosti neke sjetne vedrine (13, isticanje dodano) i ije su knjige uvijek in, dok su sve druge out.[2] Dakle, po toj porerovoj argumentaciji teorija nije odreena potragom za znanjem, ve je ona slijepo slijeenje mode. Ako je znanost neko pokretao kolumbovski heroizam otkria, koperni kansko okretanje svijeta naglavake, danas je kapital proizveo teoriju i razoruao znanost pa sad i ona kao i sva ostala roba tei postati posljednjim modnim krikom: Suvremena knjievna i kulturna teorija na prvi pogled se ini zanimljivom, meutim postaje dosadna u beskrajnom ponavljanju varijacija istih temeljnih interpretacija, a pri tom ne ostavlja za sobom nikakve po datke (15). Drugim rijeima, teorija za razliku od znanosti ne donosi nita novo: Koliko god
2/22
ANAGRAM
stoga Teorija izgledala emancipirajua sadrajno (jer se bavi manjinama i temama o kojima se u salonskim laboratorijima nekadanje humanistike nije razgovaralo), toliko je ona formom konzervativna (jer u vlastitom kontekstu reproducira uvjete apsolutnog trinog liberalizma) (19). Ali ako su estradizacija i komodifikacija teorije reprodukcija trinog liberalizma, nisu li porerov imperativ autonomije znanosti o knjievnosti i elitistiko vienje teorije kao neeg to bi trebalo biti imuno na trite takoer reprodukcija liberalnog humanizma? Ovo je pitanje jedan mogui pravac u kojem se moe kretati rasprava, drugi pravac otvara pitanje zato bi se teorija zapravo trebala emancipirati od trita i nuditi iluziju da kao znanost odolijeva tritu? Imperativ je teorije da se artikulira na tritu, a ne da se izdaje kao prividno pribjeite pred tritem, ili, jo pogubnije, da zagovara sposobnost znanja da otvara oi onima koji su obnevidjeli od bljetavila trita[3]. Kao to je Marx u poglavlju Kapitala o fetiistikom karak teru robe upozorio, znanstveno otkrie da su vrijednosti materijalni izrazi ljudskog rada ne otklanja predmetni privid pojavljivanja toga rada. Naprotiv, kae Marx, taj predmetni privid i dalje ostaje neupitan onima koji su unutar odnosa proizvodnje robe: (...) kao to znanstveno rastavljanje zraka na njegove elemente ostavlja da oblik zraka kao fizikalni tjelesni oblik i dalje postoji (Marx 1867/1979: 887). Prema tome, iako je mogua teorijska elaboracija kapitalistikih uvjeta proizvodnje, ta elaboracija ne dovodi do njihova dokidanja. Otkuda dakle proizlazi ta, za neke janusovska, za neke pomodna, sklonost teorije da se ne vee za odreenu poziciju, definiciju, tezu, perspektivu da samoj sebi permanentno izmie uporite? Prema Nightingale (2001) pojam theoria sadri znaenje gledanja koje je povezano s putovanjem da bi se vidio svijet pa se tako alju predstavnici drave theoroi na govore, sveanosti i natje canja: Odredbeno obiljeje teorije u njezinom tradicionalnom obliku je putovanje u podruje koje je izvan granica neijeg vlastitog grada da bi se vidio neki spektakl ili svjedoilo drugoj vrsti pojave ili dogaaja. Ova djelatnost naglaava autopsiju ili vienje neeg za sebe: theoros je svjedok ije je iskustvo radikalno drugaije od onih koji ostaju uz svoja ognjita i primaju obine vijesti (Nightingale 2001: 33, isticanje dodano). Teorija podrazumijeva lutanje, naputanje rod nog ognjita, grada, to nije samo skup, ve i opasan pothvat. Prvi teoretiari naputaju udob nost i sigurnost zaviajne ukorijenjenosti, lagodnost rutine i navike, kako bi vidjeli oblike ivota u nepoznatim krajevima odnosno, to se zbiva s druge strane brda. To izbacivanje iz majina krila bliskog miljenja otvara prema drugaijem iskustvu to dovodi do preispitivanja i pokuaja osvjetavanja vlastite iskustvene uronjenosti. Teorija dakle sadri dimenziju prelaenja granica, razmjena preko granica, izlaenja iz sebe prema drugome[4]. Teoretiar se esto vezivao za suverena koji pokorava svoj predmet pretvarajui ga u sadraj pojma[5], ali zapravo je prije rije o nomadskoj subjektivnosti (avan)turista[6] koja pokuava ouvati osjetilnomaterijalnu dimenziju fascinacije predmetom svog interesa, ne bi li tom kon zervacijom bilo onemogueno dovravanje teorijske operacije u pojmu[7]. Jer kako dalje tumai Nightingale (2004), kasniji filozofijski pojam theoria u znaenju uenja (wondering, thaumaze in) gradi se na toj drevnoj praksi lutalakih putovanja (wandering) kako bi se svjedoilo religij skim obredima[8]. Tako Nightingale izrijekom kae da je pogled teoretiara obiljeen drugou (alterity): (...) putnik na sveanost (festival) donosi prisutnost svoje stranosti i dolazi u dodir s ljudima i gradovima drugih kultura. On se vraa kui sa irim horizontima i donosi znanja i ideje iz dalekih krajeva u grad (Nightingale 2004: 35). Theoria je istodobno religijska i politika praksa koja nas iz temelja mijenja. Prvi teoretiar (theoros) ne bijae filozof, ve teoretiari bija hu oni koji su preli svoje vlastite granice. To njihovo bivanje s drugima u osnovi je povezano s bivanjemizvansebe. [9] Ovu dimenziju grkog pojma theoria u slijedu rasprave o ontologiji umjetnikog djela naglaava jo Gadamer (1960/1978). Promatra prema Gadameru nije odreen odmakom od onog to pro
3/22
ANAGRAM
matra, ve je, upravo suprotno, njegov promatraki doivljaj odreen upravo samim njegovim prisustvovanjem na mjestu dogaaja (sveanost, predstava i sl.). Znai, promatraki doivljaj se ne izvodi iz subjektivnosti promatraa, ve iz njegova bititu, pa je promatranje u svojoj osnovi sudjelovanje. I sad, Gadamer tumai, kao to je theoros svojim poslanikim sudjelovanjem u jed noj bititu sveanosti zadobivao sakralnopravnu odliku, tako na toj osnovi grka metafizika i pojam theoria (ali i nous) shvaa kao autentino svjedoenje bitka, biti tu pri stvarno bivstvuju em. Meutim, Gadamer u nastavku zakljuuje: Ali theoria ne smijemo primarno misliti kao dranje subjektiviteta, kao samoodreenje subjekta, ve je moramo promiljati polazei od onog to on posmatra. Theoria je zbiljsko uee, nikakav in, ve trpljenje pathos naime, ponesena obuzetost onim to se posmatra (Gadamer 1960/1978: 154). Pa ako je bit promatranja samo zaborav u predavanju prizoru, tada je biti pri neemu prisutan ustvari bitiizvansebe. U svojoj osnovi teorijski odnos nije spoznajni odnos stavljanja objekta pred subjekt, ve je to ekstatiko (bitiizvansebe) stanje subjekta koje proizlazi iz samog njegovog bitipristvarima. Intelektualno tlo na kojem porer gradi svoje vienje trenutnog poloaja teorije nedavno je ra skrio Milivoj Solar, jedan od naih vodeih teoretiara knjievnosti, inauguriravi tezu o stanju loeg ukusa koje je zavladalo u dananje doba. Po toj Solarovoj dijagnozi izostankom ukusa proeta su sva podruja ivota; kako umjetnost tako i znanost, filozofija i politika. Knjievna teorija je tako proizvod loeg ukusa koji metajezik teorije pretvara u argon poznat samo uskom krugu strunjaka. Knjievna teorija za svoj uzor uzima prirodne znanosti, meutim one, kako tumai Solar, mogu dosei jednoznanost svojih pojmovnih aparata, dok se termini knjiev ne teorije izrouju u mnogoznane simbole (Solar 2004: 64). Metajezik knjievne teorije ne moe raunati na stabilnost svoje referencije zato to knjievne teorije ne mogu nai uporite u eksperimentalnim provjerama (isto). Pa tako u zakljuku Solar kae: Ipak, moja je temeljna primjedba da se termini kao diferancija, diseminacija ili Drugi, recimo, odve esto rade prema uzoru neodreenih simbola, pa naprosto moraju sluiti vie kao oznake pripadnosti nekoj koli ili orijentaciji nego spoznaji (isto). Iako to zapravo nije tono jer ovi koncepti imaju svoju povijest, pripadajue strategije definiranja i slojevite argumentacije, kao to svoju povijest, defi nicije i argumentacije imaju i tvrdi koncepti poput broja, prirodne selekcije, protona, svjetlosti, gena ovaj zakljuak o stanju pojmova u knjievnim teorijama treba ostaviti po strani. Umjesto toga u fokus treba dovesti neke od premisa iz kojih je on izveden. Dakle, valja pokuati pozitivno misliti teoriju u parametrima koji su pretpostavka njezine kritike. Solar polazi od toga da je metajezik prirodnih znanosti jednoznaan jer su one empirijski pro vjerljive, dok metajezik knjievne teorije pada u stanje nekakve babilonske vieznanosti bu dui da je knjievnoj teoriji uskraena mogunost empirijske provjere. No kao to je jo Eliza beth Bruss (1982) ustvrdila, do uspona teorije dolazi s propitivanjem samorazumljivosti njezina predmeta: Ali konana posljedica slabljenja objekta je oslobaanje knjievne teorije u odre ivanju sebi svojstvenih ciljeva koji vie nisu odreeni onim to se ini da objekt zahtijeva (...) (Bruss 1982: 15). Taj je zahtjev, kako u nastavku tumai Bruss, oduvijek bio kruan, budui da je predmet teorije uvijek ve uinak prethodno postavljenog teorijskog okvira. Dapae, teza o prethodnosti predmeta teoriji proizlazi iz izjednaavanja stvarnosti teorije s teorijom stvarnosti, reprezentacije s predmetom[10]. To to su nae teorije nestvarne ne povlai nuno da je i naa zbilja nestvarna, ali teorija pokazuje da je upravo ta mogunost otvorena. Teorija koja bi imala ambiciju mijenjati zbilju zapravo bi se obvezala na jednu verziju te zbilje, a time bi izgubila upravo sposobnost njezina mijenjanja. Prije svega, rei e Bruss, teorijski spisi nauit e nas upotrebama tvorevine, kako ivjeti sa standardima za koje znamo da smo za sebe konstruirali i koje emo uvijek morati provjeravati i potvrivati, upravo zato to smo preli toku da im bez uvjetno vjerujemo. Teorija je vjera nevjernih, i koji bi prikladniji oblik naa knjievnost mogla poprimiti (Bruss 1982: 485). To i nije neka specifinost teorije knjievnosti kao humanistike
4/22
ANAGRAM
znanosti, jer su i drutvene i prirodne znanosti bile suoene sa zahtjevom za revidiranjem episte mologije nakon to je poljuljana vjera u samodostatnost empirijske evidencije i spoznaju koja bi se izvodila iskljuivo iz neposrednog opaanja. Da bismo se odluili za jedan pristup umjesto drugog, odbacili jednu metodologiju i dali pred nost nekoj drugoj, to moramo uiniti na temelju neke prethodne teorije. Tako, uostalom, i gla soviti fiziar Werner Heisenberg pie: Prirodne znanosti naprosto ne objanjavaju i ne opisu ju prirodu (...) one opisuju prirodu onako kako je ona izloena naoj metodi ispitivanja[11]. Paradoksalno, pisala je Bruss, istraivai u takozvanim tvrdim znanostima bili su zapravo puno spremniji usvojiti ogranienja metodolokih ogranienja i istog induktivnog miljenja nego njihovi oponaatelji u drugim poljima, prepoznajui nemogunost jednoznanog izvoenja zakona iz injenica i izazivajui mit da se znanstveno istraivanje sastoji jedino od prikupljanja odvojenih istina pridodavanjem jedne injenice drugoj, od kojih je svaka neovisno verificirana iskustvom (Bruss 1982: 15). U skladu s tim, nije li motiv za teoriju sadran upravo u gubljenju samorazumljivosti knjievno sti kao njezina predmeta? Jer, kao to upozorava Gerald Graff: Teorija je ono to je proizvedeno kad neki aspekt knjievnosti, njezine prirode, njezine povijesti, njezina mjesta u drutvu, njezini uvjeti proizvodnje i recepcije, njezino znaenje uope, ili znaenje pojedinih radova, prestaju biti zadanima, i postaju pitanjima o kojima se raspravlja na uopen nain. Teorija je ono to neizbje no nastaje kad knjievne konvencije i kritike definicije koje su se do tada prihvaale zdravo za gotovo postaju predmetom uopene rasprave i pregovora (Graff 1987: 252). Pa ipak, navodno, nakon te avanture teorija se opet vraa u ugodnu i prisnu samorazumljivost pojma knjievnosti. Takva je, primjerice, Compagnonova argumentacija koju on izlae u nedavno prevedenoj knji zi Demon teorije. Compagnon pie da knjievna teorija pronalazi kd i konvenciju ondje gdje zdrav razum (neteorija) pronalazi prirodu, pa tako kae da on od teorije knjievnosti preuzima refleksiju o opim pojmovima, dok od knjievne teorije preuzima kritiku zdravog razuma i for malizma. Teorija, naime, kae Compagnon, tei zdrav razum izbaciti iz kolosijeka. Osporava, kritizira, prokazuje autora, svijet, itatelja, povijest, vrijednost kao same zablude i ini joj se da o knjievnosti moemo govoriti tek kad se ih oslobodimo. No zdrav razum se teoriji odupire iz sve snage. Teorija i otpor nezamislivi su jedno bez drugoga (...) (Compagnon 2007: 297, isticanje dodano). U tom sukobu teorije i zdravog razuma: Napad teorije na zdrav razum obija se o glavu njoj samoj pa ona to tee uspijeva od kritike postati znanost, zdrav razum zamijeniti pozitivnim pojmovima, to se, suoene s hidrom zdravog razuma, teorije vie mnoe i meusobno gloe po cijenu da iz vida izgube samu knjievnost (isto, 298). Dakle, iako teorija dovodi u pitanje zdrav razum, ona ipak u konanici polae raune zdravom razumu. Ne ulazei u nesumnjivo zamreno pitanje to bi to zapravo bio zdrav razum, postavljamo pitanje moe li se promiljanje o knjievnosti odvijati izvan medija teorije? Prema Compagnonu teorija je korektiv zdravog ra zuma, koji je opet korektiv teorije. No po tom argumentu zdrav razum ne bi mogao biti korektiv teorije da i sam prethodno nije bio korigiran teorijom.[12] Tako istaknuti teoretiar Nove kritike John Crowe Ransom jo 1938. godine kae: Teorija (...) odreuje kritiku, i nikad vie kao kad je to odreivanje nesvjesno. Stanje kritiarova uma koje bi bilo bez teorije (condition of notheory) ustvari je iluzorno (prema Graff 1987: 247). Solar u knjizi Teorija knjievnosti, koju porer apostrofira kao uzor tumaenja knjievnosti i predavanja njezine teorije, govori o eklekticizmu teorije koji dovodi do prihvaanja svega i sva ega, kombinacije ak i protuslovnih uenja, a time i do odsutnosti bilo kakvog sustavnog i razloitog miljenja u znanosti o knjievnosti (Solar 1994: 249). Ono emu Solar tei jest, na suprot sve veem rascjepkavanju znanosti o knjievnosti na brojne teorije, odnosno tehnike argone, jedan smislen i obuhvatan sustav znanja (isto, 250). Tako preko teze o loem ukusu
5/22
ANAGRAM
dolazimo do teze o eklekticizmu, a tako konano i do ideje o filozofiji knjievnosti koju Solar u nau znanost o knjievnosti uvodi krajem sedamdesetih godina 20. stoljea. Teorija je naime vezana za odreenu perspektivu iz koje gradi svoj predmet pa ga tako ne moe zastupati u nje govoj cjelovitosti. Knjievna teorija je nuno parcijalna, dok je iskustvo knjievnosti zapravo iskustvo cjelovitosti. Utoliko je knjievnost predznanstvena budui da se njezino iskustvo ne moe opredmetiti u predmet spoznaje[13]. Utoliko filozofija knjievnosti izbjegava postuliranje teorije jer bi time knjievnost bila svedena samo na neki od svojih aspekata. Tako na jednom od karakteristino nadahnutih mjesta knjige Filozofija knjievnosti Solar pie: Ako ishodita filozofije knjievnosti, meutim, ne mogu biti ni znanstveni projekti istraivanja, ni opi pojam knjievnosti kao umjetnosti koja je predmet estetike jer svako od tih stajalita, iskljuujui suprotno, unaprijed samo sebe uva od svake kritike valja se pokuati vratiti na fenomen knjievnosti onakav kakvog ga susreemo u naem trenutku povijesti. Taj se pak feno men, smatram, ne moe svesti ni na djelo, ni na autora, ni na itaoca, ali ni na onu jednosmjernu vezu na koju upuuje model komunikacije. I samu ideju komunikacije valja uzeti kao ogranie nje koje fenomen knjievnosti svodi na tek jednu dimenziju objanjavanja (Solar 1985: 85). Ali porer koji se proglaava gotovo cjeloivotnim uenikom Milivoja Solara (od gimnazije do fakulteta) i iji tekst otvara zbornik posveen Solaru, ne pokuava otvoriti oi onima koji se klanjaju idolu teorije kroz jedno tumaenje zato bi teorija bila idol i zato ona ima fascinirajuu mo na one koji je itaju, prenose i tumae. Prema poreru teorija je idol jer je ona jo jedan od aspekata suvremenog potroakog drutva pa otuda njegova metafora teorije kao automobila koji se od drugog automobila razlikuje samo u pojedinostima: Kao da su humanistike znanosti automobilska industrija pa knjige danas manje troe, imaju zrane jastuke, klimu i ABS (porer 2007: 16). Meutim, najgore to bi se moglo dogoditi humanistikim znanostima upravo je iluzi ja da su one nekako razliite, ili naprednije, od trivijalnosti poput automobilske industrije. Ne bi li teorija upravo takvim distanciranjem iznevjerila onu predznanstvenu cjelinu iskustva iz koje i sama knjievnost kao to Solar dokazuje izvire? Objanjenje porerove postavke o teorijskoj idolatriji je u jednoj Solarovoj prispodobi ukusa s demonom. Solar svoju koncepciju ukusa izvodi iz Kantova tumaenja ukusa kao Urteilskraft: Ukus je, tako, gospoe i gospodo, bio mo prepoznavanja vrhunskog umijea proizvodnje i ne ega novoga na osnovicama stare i poznate tradicije. Kant i romantika drali su tu mo odsjajem boanske moi stvaranja, jer je ona jedina osiguravala razvoj ne samo znanosti nego i kulture u cjelini, pri emu se proizvodnja umjetnikih djela drala paradigmom stvaralatva uope[14]. Na takav nain, meutim, tu mo danas vie ne moemo opisivati jer je ona postala demonskom moi mode, prema staroj uzreici da odbjegli bogovi postaju demoni, budui da njihova mo jo traje, premda oni sami vie nisu meu nama (Solar 2004: 26, isticanje dodano). Ukus stoga nije oslabio (27), kako Solar tumai nekoliko odlomaka dalje, ve je preao iz boanskog stanja u demonsko. Ukus ne izumire, ve preivljava u demonskom obliku onoga to Solar naziva loim ukusom, ili pukom modom koja je zatrla svaku kritiku. Ukus dakle u dananje doba nije do stupan u nekom autentinom obliku, ve se, kao i svaki drugi sentimentalni preitak, javlja kao lo ukus. Jer nije li ukus jo za Kanta svojom strukturom bio predodreen da postane lo, bu dui da Kant sud ukusa razlikuje od spoznajnog suda? Naime, ve u uvodnim dijelovima Kritike moi suenja Kant pie: Mo suenja uope je sposobnost da se ono posebno pomilja kao sa drano pod openitim. Ako je dano ono openito (pravilo, princip, zakon), onda je mo suenja koja supsumira poda nj odreivalaka (pa i onda ako kao transcendentalna mo suenja a priori navodi uvjete, prema kojima se jedino moe supsumirati pod ono openito). No ako je dano samo ono posebno, uz to ona treba da nae ono openito, onda je mo suenja samo refleksiv na (Kant 1790/1976: 15). Estetski sud ne proizlazi iz zadanih normi i kriterija; to je suenje koje
6/22
ANAGRAM
se ne izvodi iz unaprijed zadana uzora[15]. Tako francuski filozof JeanLuc Nancy istie da to ne znai dati prednost pojedinanom nad univerzalnim, ve suenje stvara svijet bez prethodnog uzora i unaprijed zadane svrhe: (...) ako univerzalno nije dano, to ne znai da ga treba oponaati ili sanjati (...), to znai da ga treba stvoriti (Nancy 2001/2004a: 65). Univerzalno nije zadano, ali suenje ne ide bez njega ono se stvara; suenje je upravo iskustvo stvaranja univerzalnog u odnosu na njegovu radikalnu odsutnost. Estetski sud pokazuje da djelo proizlazi iz niega, da je bez prethodnika i bez modela, ono je stvarano bez unaprijed zadanog naela i svrhe. Pa tako po putanje prijenosnih zupanika tradicije, ili uskraivanje umjetnosti statusa uzora za sve ostale oblike ljudskog stvaralatva, znak su dobrog, a ne loeg ukusa. Na tom tragu Peggy Kamuf (1997) pokazuje da estetski sud u svojoj refleksivnosti uspostav lja mjesto presavijanja suenja na samo sebe: Suditi suenje samo: taj neizbjeni pleonazam ve uvodi ono to e zanimati Kanta u estetskom suenju: odreena refleksivnost ili refleksija suenja na samo sebe (...) (Kamuf 1997: 31). Stanje dananje teorije, koje Solar naziva dobom loih teorija, izravna je posljedica Kantove koncepcije estetskog suda, a ne plod slabljenja takvog oblika suenja. Dakle, teorija, kao sljednica nekadanjega pojma teorije knjievnosti, vue kon zekvencije iz razgradnje knjievnosti kao jedinstvenog predmeta znanja koja je rezultirala ras cjepkavanjem jedinstvenog znanja o tom predmetu na niz razliitih perspektiva. Umjesto prema knjievnosti kao prije, te se perspektive od kraja 60ih godina 20. st. okreu jedna prema drugoj. Nastanak se teorije tako vezuje za raspad klasine trodiobe znanosti o knjievnosti na povijest knjievnosti, knjievnu kritiku i teoriju knjievnosti. Prema Culleru (1997/2001) gubljenjem sa morazumljivosti pojma knjievnosti i sama teorija knjievnosti postaje mjestom spora oko toga to bi trebala biti. Drugim rijeima, nastanak se teorije ne vezuje samo za propitivanje pojma knjievnosti, ve i za razmatranje uvjeta u kojima taj pojam dolazi pod znak pitanja. Stoga se teorija vezuje uz osvjeivanje pretpostavki koje omoguuju problematizaciju ideje knjievnosti, a one nisu samo znanstvene, ve i institucionalne, politike i ekonomske naravi. U takvoj situ aciji prevrednovanja svih vrijednosti teorija ne preuzima niti poloaj sredstva koje je jedino u stanju potkopati samorazumljivost pojma knjievnosti niti poloaj spoznaje nadreene povijesti knjievnosti, knjievnoj kritici i teoriji knjievnosti koje se slue takvim pojmom (metateorije). Ona se ne svodi na obesnaivanje poloaja koji ovlauju govor o knjievnosti (knjievnih povje sniara, kritiara, ili pak samih knjievnika) na raun onih koji su lieni poloaja pa u knjiev nosti samo zaslijepljeno uivaju (itatelji). Teorija se prije vezuje za in odbijanja identifikacije s bilo kojom konanom pozicijom iz koje se provodi vrednovanje i istraivanje knjievnosti. Stoga se rad teorije, kako na razini ospo ravanja predmeta tako i znanja o njemu, prepoznaje u nijekanju prava pojedinim smjerovima prouavanja knjievnosti da svoj uvid nadreuju drugima. Kao to smo ve istaknuli u izlaganju, razdoblje nastanka teorije njezin zadatak da neumorno preosvjetljava jednu perspektivu dru gom izdanak je raskida s epistemologijom koja zagovara prevlast znanosti nad predmetom koji prouava. Upravo to navodi Cullera da u spomenutoj knjizi ustvrdi kako teorija niti uzima za svoj predmet togod jasno odreeno niti je neki oblik sveobuhvatne, ope teorije. Takav balan sirajui identitet koji se ne miri ni s osporavanjem knjievnosti kao predmeta ni s osporavanjem znanja o njemu priskrbio je teoriji status miljenja koje upuuje na samo sebe. Dakle, Solarove napomene na tragu su brojnih tumaenja da je slijed razgradnje znanosti o knji evnosti od povijesti knjievnosti preko kritike do teorije imao za posljedicu udaljavanje teorije od njezina predmeta. Po tim je tumaenjima teorija oblik diskurza koji vie govori o sebi nego o svojem predmetu pa ona zbog tog autoreferencijalnog karaktera ostaje razumljiva samo uskom krugu strunjaka (Culler 1988). Meutim, u reakciji na te kritike teorija naputa izvanjski poloaj spoznaje dovoljne samoj sebi preuzimajui obiljeja knjievnosti, odnosno poprimajui i sama
7/22
ANAGRAM
fikcionalna obiljeja: teorija knjievnosti postaje teorija kao knjievnost (Bruss 1982; Simpson 1995; Rabat 2002). Na taj nain, priznavanjem vlastite fikcionalnosti, teorija naputa tenju pre ma poloaju moi u odnosu na svoj predmet jer teoretiar razmilja o knjievnosti uvijek i jedino kroz knjievnost: Promjena koja je teorije knjievnosti pretvorila u samu knjievnost nastala je upravo zbog smanjene vjere u neutralnost teorijskih instrumenata, i rastueg interesa za spek takl njezine operacije (Bruss 1982: 484). To drugim rijeima znai da knjievni aspekt teorije omoguuje da teoriju shvatimo ozbiljno, a da je s druge strane ne shvatimo doslovno. U ranijim etapama svog izlaganja Bruss je to nazvala ludikim nagonom (ludic impulse) teorije, zbog ega se ona ne shvaa ni preozbiljno ni prelagano: Ludiki impuls da se prema svakoj konstrukciji odnosimo kao prema fikciji, da obiljeimo i potkopamo svaki in prisvajanja, moe teoriju ui niti mnogo domiljatijom ili je jednostavno onesposobiti, moe uiniti nau znanost veselom ili nas osuditi na veselost neznanja (109). Teorija kao knjievnost, ludiki impuls i sl. izdanci su estetskog suenja kako ga je Kant definirao. Pa ako su oni potrebiti kritike, onda ta kritika ne bi polazila od toga da oni odstupaju od estetskog suenja, ve bi predmet kritike dananje teorije prije trebalo biti njezino izvoenje iz estetskog suenja. Primjerice, Rorty (1982) objanjava da teorija kao nain pisanja vue korijene jo iz romantizma. Ona se prema Rortyju ve tada nije identificirala ni s vrednovanjem knjievnosti ni s drutve nom kritikom, a ni s promicanjem neke idealne vizije ovjeka ili drutva, ve je sve te sastavnice stopila u novi anr pisanja. Utoliko je teorija kao hibridni anr svojevrstan simptom nemogu nosti da se knjievnost u potpunosti opredmeti u nositeljicu duha nekog razdoblja (povijest knjievnosti), zastupnicu najviih ljudskih vrijednosti (knjievna kritika), ili da se pak odredi kao povlateno mjesto poetskog jezika (teorija knjievnosti). Kao to je Kamuf ustvrdila, aka demsko prouavanje knjievnosti proizlazi iz podjele unutarnjeg od vanjskog prostora, stoga postavljanje pitanja knjievnosti koja bi se trebala prouavati povlai pitanje institucije (klasik, kanon, visoka knjievnost, knjievna tradicija) unutar koje se knjievnost prouava. Kada se takva granica na kojoj se gradi institucija i pone preispitivati, poloaj same institucije ostaje ne upitan. Postavljajui upravo pitanje institucije knjievnosti, otvara se prostor u kojem se zapaa obiljeenost (remark) same institucionalnosti, to sam taj prostor ne smjeta ni unutar niti izvan institucionalnih granica. Taj niniti prostor izluuje neku vrstu institucionalne priuve (reserve) koja objelodanjuje postojanje pojma knjievnosti koji je nesvodiv na neki od njezinih institucio naliziranoinstitucionalizirajuih oblika. Tako se priuva odnosi na sve ono od ega se knjievnost morala odvojiti (preuene, odbaene i zaboravljene interpretacije, izvore, kritiku i recepciju) da bi instituirala odreeni pojam knji evnosti. Takvi su tekstovi, pie Kamuf, mogli bismo rei, rezervirani, odgaaju puno i pri sutno otkrivanje smisla, ali ne zato to skrivaju tajnu koja bi sluajno mogla biti otkrivena (iako se ta struktura priuve ne moe jednostavno razluiti od strukture tajne u uobiajenom smislu), ve zato to priuva titi ono to naprosto ne moe biti predstavljeno u sadanjosti, i to se nikad nije moglo predstaviti u sadanjosti. To je priuva vremena radikalno drugog od prolosti ili prole sadanjosti, radikalni drugi kojeg s nadom ili drhtanjem nazivamo budunou (Ka muf 1997: 56, isticanje dodano). Priuva je ostatak koji ostaje izvan dvostruke operacije ukr tanja institucionalizirajue knjievnosti i institucionalizirane knjievnosti. Knjievnost bez navodnih znakova je katahreza[16], budui da institucionalizirana knjievnost nijee izvanjskost koju je knjievnost morala iskljuiti u inu institucionalizacije. Znai, uspostava (institucija) knjievnosti je dvostruki in koji podrazumijeva iskljuivanje izvanjskog i brisanje tragova tog iskljuivanja. Slijedei taj izvod, teorija se vezuje za priuvu kojoj ne moe izravno pristupiti, ve jedino preko tragova brisanja iskljuivanja izvanjskog. Slijedi li se napomena Kamuf da je reserve zapravo
8/22
ANAGRAM
jedna od moguih supstitucija za Derridaov nipojamnitirije diffrance, tada je uvjet o(ne) moguivanja teorije pretvaranje brisanja odvajanja u trag brisanja. Jer se trag pojavljuje samo u nepojavljivanju kroz vlastito brisanje, pojavljivanje traga je njegovo brisanje. Na toj je crti ar gumentacije Solar u potpunosti u pravu kada izraze poput diffrance proglaava neodreenim simbolima. Jer dok se znak gradi na izvornoj prisutnosti stvari po sebi na koju se odnosi, tragu meutim ne prethodi takva puna prisutnost stvari po sebi iji bi on bio uinak. Znak podra zumijeva stvar po sebi koja nije zahvaena igrom razlika stvar prethodi znaku stoga je zamjena stvari znakom uvijek izvedena i u metafizikoj nadlenosti prvotne pune prisutnosti. Trag nikad nije uinak pune prisutnosti sadanjosti niti se on temelji na supstituciji stvari po sebi znakom. Operativno polje teorije je nemjesto priuve[17] koje je odreeno upravo svojom neodreenosti izmeu institucije i njezinog konstitutivnog izvanjskog. Spomenimo u nastavku ove rasprave Derridaovo itanje Heideggerove rasprave o Anaksiman drovu fragmentu Der Spruch des Anaximander iz 1946. godine u Diffrance (1968). Heidegger govori o podrijetlu (Herkunft) sadanjosti iz prisua. Bt (Wesen) tog podrijetla je skrivena (ver borgen), a time ostaje skrivenim i odnos izmeu sadanjosti i prisua. Uslijed tog zaborava razli ke izmeu prisua (Anwesen) i prisutnih bia (Anwesenden) prisue neprimjetno postaje sada njost kroz prisutna bia. Odnosno, zaborav bitka je zaborav razlike izmeu bitka i bia, tako da ta razlika iezava ne ostavljajui traga. Meutim, Derrida pokazuje da ako je diferancija uvijek izvan prisutnosti i odsutnosti i ako ona ima strukturu traga tada je zaborav razlike izmeu bitka i bia zapravo iezavanje traga traga.[18] Odnosno, prema Heideggeru, razlika se izmeu bitka i bia brie u trenutku kada se prisue pojavljuje kao sadanjost prisutnih bia. Meutim, budui da je brisanje konstitutivno tragu ((...) leffacement appartient sa structure), trag nema mjesto svog otiskivanja, ve jedino brisanja. Tragu pripada brisanje, ali mu ne pripada mjesto (Derrida 1968/1973: 25). Trag je istodobno utisnut i izbrisan (la trace simultanment trace et efface, simultanment vive et morte), odnosno trag kao die frhe Spur (la trace matinale) nestaje u neobnovljivoj nevidlji vosti (invisibilit sans retour) (26), ali se taj njegov nestanak uva u obliku prisua. Odnosno, ako se zaborav razlike izmeu bitka i bia sastoji u iezavanju traga traga, i sam zaborav biva zaboravljen on ne pripada iskustvu. Kako bi zaborav razlike izmeu bitka i bia uao u iskustvo zaborava da bi se iskusio kao zaboravljeno on se otkriva kao prisue prisutnog bia (Anwesen des Anwesenden). U svjetlu ove postavke teorija je upravo iskustvo zaborava knjievnosti, ali iskustvo samog njezina zaboravljanja, tako da se u tom iskustvu nikad ne naziru konture knji evnosti koja je zaboravljena. Knjievnost koja je zaboravljena to je moda knjievnost koja e tek doi. Upravo to i Kamuf ima na umu odreujui priuvu kao vrijeme radikalno drugo od prolosti ili prole sadanjosti, kao radikalnog drugog kojeg nazivamo budunou. Ako je ui nak institucionalizacije zaborav knjievnosti, teoretiar toj knjievnosti ne moe drugaije prii nego kroz iskustvo samog zaborava zaboravljanja. Teoretiaru je knjievnost uvijek posredovana tim iskustvom njezina dvostrukog zaborava. Ali ako je i sam zaborav posredovan, teoretiar knjievnost svoj predmet ne moe konstituirati prema nekoj proloj (autentinoj, usmenoj, veli koj, klasinoj, visokoj i sl.) knjievnosti, ve svoj predmet gradi kao zaborav budunosti, ili kao priuvu. Primjerice, jo 1950. ameriki kritiar Leslie Fiedler pie: Knjievna kritika je uvijek postajanje neim drugim, iz jednostavnog razloga jer je i knjievnost uvijek neto drugo[19]. Pa otuda slijedi i razlog takozvanoga gomilanja, mnoenja teorija jer jedna teorija ne moe sama potvrditi ili opovrgnuti svoje postavke, ne moe se sama opravdati ili dovesti u pitanje. Ona bi takvu operaciju samopotkopavanja ili samoovjeravanja mogla izvriti tek pozivajui se na vlastitu logiku strukturu, pretpostavke, polazita i okvire. Teorija ne moe osvijestiti samu sebe a da se ne okrene drugoj teoriji. Teorija se gradi ne samo preko druge teorije, ve upravo na mo
9/22
ANAGRAM
gunosti druge teorije, neovisno o tome je li ta neodreena teorija, koja se moda nikad nee ni pojaviti, osporavajua ili potvrujua. Teorija nastaje u okviru neodreene naznake da se uvijek moe pojaviti teorija koja moe otvoriti potpuno drugaiju perspektivu. Ako se oekuje od teo rije da ostane pravedna prema specifinosti svojeg predmeta, kao i prema drugim perspektivama iz kojih se on moe promotriti, onda teorija nuno ostaje aporijska i neodluiva. Mogunost drugaijeg izbora nastanjuje teoriju kao duh, i bez tog duha neodluivoga, ili priuve suspendi ranih mogunosti, teorija ne bi bila teorija.[20] Teorija ima na obzoru drugog prije svake njegove pojave, pa ak i onda kad sve pokazuje da se drugi nikad nee pojaviti: Otvorenost za drugog, dakle, ukljuuje priznavanje da ja u sebi neemu moram dopustiti da vai protiv mene, pa i ako nema nikog drugog koji bi izrazio to protiv mene (Gadamer 1968/1978: 395, isticanje dodano). Teorije se pojavljuju jedna drugoj, ali to njihovo supojavljivanje treba shvatiti u smislu u kojem ga je Nancy odredio unutar koegzistencijalne analitike. Supojavljivanje tako nije zbroj dvaju po javljivanja koja se preko bitisa pridodaju u jedan su, ve se njihovo pojavljivanje uope formira tek u tom supojavljivanju. Su u supojavljivanje, sa u bitisa znai da supojavljivanje i subitak ne nastaju pridruivanjem dvaju bitaka, ve da ti su i sa tvore bt bitka. Sa i su, kao i cum, sym, bt su bitka. To sa oznaava beskonano dijeljenje prostora i u tom prostoru se konstituira teorija, ali u skladu s koegzistencijalnom ontologijom na koju se teorija sada obvezuje, ni jedna teorija ne postoji izvan tog prostora dijeljenja: Supojavljivanje dakle ne znai pojaviti se ne znai izai iz bitkaposebi da bi se dolo drugima i svijetu. To znai biti u simultanosti subitka gdje nema nikoga po sebi tko ne bi bio neposredno sa (Nancy 1996/2004: 110). Dakle, kad ne polazimo od jedne ili druge teorije koje se pojavljuju jedna izvan druge ili jedna prije druge, pred nas se postavlja teko pitanje koje je Solar preobliio u konstataciju o dobu loe teorije: nije li umjesto o gomilanju zapravo rije o supojavljivanju teorija? Taj prostor sa koji teorije dijele ujedno dijeli i same teorije; one su prije nego se konstituiraju kao teorije podijeljene prostorom koji dijele, one dijele to to ih dijeli. Prema tome, ako se teorija ne pojavljuje sebi izvan nesvodiva odnosa supojavljivanja jedne teorije drugoj, ona se pojavljuje samoj sebi samo ako je uvijek ve za sebe neka druga teorija.
II.
U drugom dijelu izvjetaja osvrnut emo se na teorijsku i historiografsku produkciju u knjiev noj kroatistici u izvjetajnom razdoblju od kolovoza 2007. do kolovoza 2008. godine. To razdob lje nisu toliko obiljeile knjige koliko znanstveni lanci u asopisima. Na osnovi pregleda grae uoavaju se tri osnovne tendencije u knjievnoj kroatistici u spomenutom proteklom jednogodi njem razdoblju. Prvo se interesno arite odnosi na prouavanje prostora i urbaniteta u hrvatskoj knjievnosti. Teorijska razmatranja urbanog i prostora u hrvatskim knjievnim djelima (primje rice, odnos otoka i kopna, modernistiki velegrad, tranzicijski grad) postaju novom osnovom za promiljanje poetikih postupaka i uvoenje novih knjievnopovijesnih hipoteza. Drugo je interesno arite ponovno razmatranje sredinjih tema (npr. autor), ija je diskusija obiljeila teoriju u proteklih nekoliko desetljea. U fokusu su i aktualne teorijske rasprave, poput odnosa izmeu Mauricea Blanchota, Jacquesa Derridaa i Emmanuela Levinasa, ali i aktualiziranje her meneutike kroz obnavljanje interesa za filozofiju Paula Ricoeura. Tree, ako je interes za stariju hrvatsku knjievnost zacijelo obiljeio dva protekla izvjetajna razdoblja, u ovom se razdoblju teite istraivanja premjeta na noviju hrvatsku knjievnost. I tu se otvaraju teme, poput nacije i kanona, koje su donedavno tvorile preutni okvir hrvatske knjievne historiografije. U izvjetaju se pokazuje da ova nova istraivanja nemaju za svoje polazite samo uvaavanje specifinosti predmeta teorijskog razmatranja, ve i otvorenost prema drugim, esto suprotstavljenim, teorij skim perspektivama iz kojih se djelo ili knjievno razdoblje mogu promotriti.
10/22
ANAGRAM
1. Urbano i prostor
U zimskom broju Kola izlazi temat posveen topolokospacijalnom zaokretu u drutvenim i humanistikim znanostima. Prema rijeima urednika, ovaj zaokret slijedi lingvistiki, perfor mativni i vizualni zaokret u humanistikim i drutvenim znanstvenim disciplinama. Temat u Kolu preteno je orijentiran prema kulturnoj geografiji i urbanoj antropologiji i urbanoj sociolo giji. Meutim, u istom razdoblju Renate HansenKokoru u Forumu objavljuje lanak o poloaju otoka u djelu Ranka Marinkovia. Iako na prvi pogled analiza, kako autorica to naziva, Marin kovieva otokog kozmosa ne odskae od stilistike analize koja otok pretvara u figuru, autorica zapravo nastoji osloboditi topologiju otoka njegove utopijskoidiline predodbe. Otok i ivot na njemu, kae HansenKokoru, uvijek su povezani s predodbom o posebnom postojanju koje se razlikuje od onog normalnog (HansenKokoru 2007: 1321). Drugim rijeima, otok nije samo mjesto zatienosti, ve i mjesto ugroenosti. Autoriina je nakana pokazati da se topoloka funkcija otoka u djelu ne iscrpljuje u njegovim geografskim odrednicama, ve se obiljeja otoka izvode iz suprotstavljenosti otoke i kontinentalne svi jesti. One su, kako tumai autorica, u meusobnom odnosu kao Vlastito prema Drugom, to ne znai da je otok samo idealno mjesto, projekcija drugaijeg ivota, ve upuuje na to da se ivot na kopnu ureuje po uzoru na otok. Kopno mora stvarati svoje otoke kako bi povlailo unutarnje i izvanjske granice: U otoku su prisutni i sigurnost i opasnost, zemlja i more. Kako ga voda okruuje ovjek ne moe pobjei (1331). Te ambivalencije autorica istrauje u Marinkovi evim djelima, meutim teorijska pozadina autoriinih izvoda nije u dovoljnoj mjeri eksplicira na. Tako se u njezinoj analizi prepoznaje i koncepcija modelativnih sistema semiotiara tartuske kole, fenomenologija u konceptu otoke svijesti, ali i biografizam u autoriinim izvodima poput da Marinkovi izraava neto to vrijedi za mnoge otoane u cijelom svijetu, ne samo u Dal maciji (...) (1327). Kreimir Nemec u lanku o urbanoj nelagodi u noveli Veliki grad Milutina Cihlara Nehajeva koja je objavljena 1902. godine istrauje promjenu doivljaja grada u hrvatskom modernizmu. Prema poznatoj Flakerovoj tezi, opreka izmeu grada i sela imala je dominantnu modelativnu funkciju u realistikoj prozi. Meutim, prema Nemecu, s modernizmom urbani imaginarij za dobiva estetsku dimenziju, a takvu prvu artikulaciju novog urbanog iskustva provodi Cihlar Nehajev u noveli Veliki grad. Junak novele Fran Mirkovi u gradu ivi mehanikim ivotom pounutrujui ritam velegrada i preputajui se razdraivanju svojih osjetila. Nemec vue poveznice izmeu novele s jedne strane i onodobne socioloke i psiholoke literature koja se bavi problematikom velegrada i gomile s druge strane. Cihlar Nehajev opisuje bujice ljudi na ulicama Bea na kojima Fran postaje dijelom tog ljudskog klupka, on se podaje velegradu i gubi sebe. Novela Veliki grad, upozorava Nemec, podudara se s Le Bonovom Psihologijom go mile (1895), dok godinu dana nakon novele Veliki grad glasoviti njemaki sociolog Georg Simmel objavljuje esej Velegrad i mentalni ivot (1903). Nemec kae da psihofizike reakcije pojedinca na bujicu doivljaja postaju s novelom Veliki grad reprezentativnim predmetom knjievne obrade: Nehajev je prvi hrvatski urbani prozaik, pisac koji grad vie ne promatra kao eksternu, objek tivnu stvarnost. Vie ga zanimaju psihike i fizike reakcije izdvojenog pojedinca na podraaje u urbanoj sredini pa u skladu s time mijenja i narativne konvencije. Grad je za njega i prostor eg zistencijalne ugroenosti, ali i mentalna konstrukcija, dakle stanje uma koje proizvodi odreenu sliku grada. Takva pripovjedna strategija ve upuuje na analogiju izmeu urbanog i prostora i teksta, odnosno na novu urbanu semiotiku. Time se otvorilo i novo poglavlje urbane topografije u hrvatskoj knjievnosti (2008: 219, posljednje isticanje dodano). lanak u fusnotama sadri detaljan popis literature o sociologiji grada i urbanoj antropologiji.
11/22
ANAGRAM
Na tom je tragu i lanak Mae Kolanovi to je urbano u urbanoj prozi? Grad koji proizvodi i grad iz kojeg proizlazi suvremena hrvatska proza objavljen u Umjetnosti rijei. Kolanovi proble matizira koncept urbane proze koji se javlja u knjievnoj kritici koja se bavi suvremenom hrvat skom prozom. Autorica odbacuje klasifikacijskoperiodizacijsku diskriminaciju termina urbana proza na suvremenu prozu, tvrdei, nasuprot tome, da hrvatskoj knjievnosti nije manjkalo urbano, nego je ono samo artikulirano na drugaiji nain, ovisno o dominantnim knjievnim postupcima odreenog razdoblja i njima pripadajuoj strukturi osjeaja (Kolanovi 2008: 70). Pored referenci na urbanu antropologiju i sociologiju grada, autorica svoju argumentaciju izvodi iz koncepcija Barthesa, Greimasa i de Certeaua. Po njezinoj tezi, grad je obiljeen dvostrukou, po kojoj je grad onaj koji proizvodi hrvatsku prozu, ali ona i proizlazi iz njega. Rije je o tome da je knjievnost sekundarni diskurz koji se izvodi iz dijalokog odnosa grada i teksta. Drugim rijeima, ne proizvodi samo grad tekstove, ve ti sekundarni tekstovi povratno oblikuju njegovo znaenje. Autorica iz dviju osi topoloke semiotike drutvo/pojedinac i euforija/disforija izvodi tezu da je subjekt takve proze disforian, pozicioniran na marginu, nerijetko osamljen ili neuklopiv u poeljne forme drutvenog pona anja (...) (87). Meutim, za tu je raspravu karakteristino formiranje razine teksta na kojoj se autorica osvre na vlastito uvoenje odreenih teorija kako bi raspravila konkretan knjievnopovijesno i pe riodizacijskoklasifikacijski problem. Svjesna, kae Kolanovi, kako se Greimasov model pr venstveno odnosi na drutvenosemiotiku analizu stvarnog grada, dok je u ovom sluaju rije o knjievnou konstruiranom, ovdje u se, s moguim rizikom od gubitaka u metodolokoj trans akciji, posluiti nekim aspektima njegove analize, pokuavajui ih sa to manje teorijskih iae nja primijeniti na promiljanje nekih aspekata suvremene hrvatske proze (73, isticanje dodano). Dok su se ovi radovi bavili prostorom i urbanitetom u novijoj hrvatskoj knjievnosti, Dunja Falievac u lanku Prostor grada u dubrovakoj knjievnosti izvodi genealogiju reprezentacije prostora grada od razdoblja humanizma do 18. stoljea. Falievac zakljuuje da se Dubrovnik u humanizmu predstavlja kao simbolian prostor slavne prolosti, kao realni arhitektonski i urbani prostor u kojem se odvija svakodnevni ivot u renesansnim komedijama i pastoralama, dok se u baroknom epu, pastorali, libretistikoj drami prikazuje kao idealni politiki prostor s dugotrajnom aristokratskom tradicijom, te kao prostor koji je jasno razgranien od ruralne sre dine kao i od drugih urbanih sredina. Ako se u renesansnoj knjievnosti Dubrovnik predoava kao realan prostor sa svim svojim pozitivnim i negativnim stranama (Falievac 2008: 639), sa 17. stoljeem predodba Dubrov nika prolazi kroz mitotvornu preobrazbu: S jedne strane, vjerojatno su takve predodbe bile potaknute raznim kriznim situacijama u kojima se Dubrovnik u tom stoljeu esto nalazio: to su krhke granice zbog vrhunca ali i pada osmanlijske moi, brojni potresi, raskol meu vlaste lom, snani utjecaji protureformacijske ideologije itd. S druge strane moda su takve predodbe, upravo zbog stanja stalnih kriza, podupirali onodobni ideoloki konstrukti o proloj i buduoj veliini Grada, usklaeni s motivima ideologije slovinstva, konstrukti promicani idejama kato like obnove (Falievac 2008: 644).
2. Teorija
Kao to je istaknuto, zapaa se pomak prema fundamentalnim teorijskim pitanjima autora te naznauju sustavni pokuaji upoznavanja s teorijskim radom pojedinih teoretiara. David po rer u radovima Pitanje autora: od Barthesa i Foucaulta prema povijesnosociolokoj perspektivi i Autor, autorska prava i originalnost: Invencija ili inovacija polemizira s dvije postavke: prvo, s
12/22
ANAGRAM
poststrukturalistikom postavkom o smrti autora i drugo, sa smjetanjem nastanka kategorije autora u romantizmu. porer pak nastoji pokazati da ve krajem srednjeg vijeka (...) zapoinje proces individualizacije autora, odnosno individualna intencija ulazi u literarnu kreaciju (...) (porer 2008: 12). Na taj bi nain /a/utor u 19. stoljeu bio tako samo graanska verzija svojeg aristokratskog prethodnika (isto). Rasprava Pitanje autora iscrpno razmatra Barthesove raspra ve Smrt autora i Od djela do teksta te Foucaultovu raspravu to je to autor?. porer uoava zid u teorijskom razmatranju autora budui da, kako se pokazuje u itanju ovih rasprava, Barthes odbacuje kategoriju autora, dok Foucault govori o neizbjenosti funkcije autora. Meutim, porer uoava da Barthes i Foucault uvode, tek usputno povijesnu perspektivu u svoja teorijska razmatranja. I upravo u tim rubnim biljekama u sreditu tekstova Barthesa i Foucaulta porer trai dokidanje povijesnog paradoksa: Bez obzira na veu ili manju, namjernu ili nenamjernu provokativnost, sve to potie na uvoenje povijesnog fokusa jer povijest autorstva izgleda kao je dini nain da se izbjegne zid njegova teorijskog razmatranja (porer 2007: 58, isticanje dodano). Luka Bekavac predstavlja svoja istraivanja intelektualne i filozofske razmjene izmeu Jacquesa Derridaa i Mauricea Blanchota, te Emmanuela Levinasa. U tekstu Znak, smrt i svjedok: Blan chotova pasija u sreditu je Bekaveva interesa Derridaovo (1995) itanje Blanchotova kratkog teksta Linstant de ma mort (1994). Naime, prema Derridau svjedoanstvo je beskonano tajno i beskonano javno (Derrida 2000: 41)[21], jer u svom ishoditu (iskustvu) mora biti apsolutno neponovljivo, dok u svom odreditu (iskazu) mora biti upravo nuno ponovljivo ono zapravo ivi jedino kroz jezinu tehniku svoje izvedbe (Bekavac 2007: 151152). Stoga se pasija svjedoe nja sastoji u tome to se nemogunost njegove realizacije skriva u nudi da bude uoblieno kroz iskaz (isto). Jezina struktura svjedoenja je uvjet koji ga istodobno omoguuje i onemoguuje. Meutim, nastavlja Bekavac sa svojom argumentacijom, ako u svjedoenju ja svoju singularnost prevodi u pluralno, ja svjedoenja podrazumijeva mi, kao drugog kojem se posvjedoava i posve Drugog koji ga osvjedouje, tada je to (...) razlog one bitne javnosti i politinosti svjedoenja, zbog kojeg doslovno tajno svjedoenje ne postoji (isto). Prema tome i pripovjedni glas je neutra lan, to znai da on podrazumijeva djelovanje kroz trpljenje. Pripovijedanje je pasija, apsolutna i radikalna pasivnost, u kojoj je pripovijedanje trpljenje bez mogunosti da se izbori za suverenost nad tom svojom pasivnou. Stoga je svako pisanje zapravo transfer u formu koja je radikalno desubjektivirana, ali koja ipak predstavlja supstrat iskaza (Bekavac 2007: 159). Tematiku iz meu smrti i znaka Bekavac dalje istrauje u tekstu Smrt u Svijetloj komori: Barthes i Derrida, u kojem se u vezu dovodi veza izmeu fotografskog punctuma i znaka kao negacije ive prisutno sti: Znak dokida ivu prisutnost: svaki put kad izgovaramo ime, izgovaramo ime mrtve osobe drugim rijeima, ime ne implicira samo da e njegov nositelj umrijeti i da e ga ono nadivjeti, nego ga ve nadivljava u njemu smrt ne eka na smrt (Bekavac 2007: 71). Jadranka Brni obnavlja interes za Paula Ricoeura, francuskog hermeneutiara na iju je kon cepciju pripovjednog teksta i njegove temporalnosti hrvatska naratologija reagirala jo osamde setih godina prolog stoljea.[22] Brni u tekstu Paul Ricoeur i strukturalna naratologija detalj no rekonstruira momente strukturalne naratologije na kojoj Ricoeur gradi svoju hermeneutiku koncepciju pripovijedanja. Autoricu ova rekonstrukcija vodi prema hermeneutikom poststruk turalizmu[23] koji Ricoeurovu hermeneutiku pretvara u svojevrsnu alternativu dekonstrukci ji. Umjesto pokuajem jednoznanog prevoenja simbola u doslovni jezik, tumaenje postaje mjestom imaginativnog proirivanja horizonta samorazumijevanja. To je in vjere koja se ne iscrpljuje u svojem religijskom znaenju, ve vjere u kojoj je tuma istodobno subjekt i objekt interpretacije; tumaenje je in u kojem je tuma interpretiran dok interpretira tekst. Tuma je: Subjekt koji je sam sebi postao upitan budui da sebe razumije kao mogunost da sebe sama i sve drugo stavlja u pitanje samoostvaruje se radikalnou koja prekorauje kartezijansku dvojbu ranjenog cogita (Brni 2008: 18).
13/22
ANAGRAM
3.
U historiografskom pogledu ovo je izvjetajno razdoblje obiljeeno premjetanjem istraivakog fokusa sa starije knjievnosti na romantizam i hrvatsku knjievnost u razdoblju ilirizma. Tako zbornik Romantizam i pitanja modernog subjekta, koji je uredio Josip Uarevi, sadri dvije re prezentativne rasprave, Mitom stvorena i mitotvorbena ideologija hrvatskog narodnog preporoda, ilirizma i romantizma (itanje odabranih tekstova preporodnog razdoblja) Suzane Cohe te Ime jezika i ime naroda: Oblikovanje hrvatskog knjievnog kanona i jezinog standarda u 19. stoljeu Marine Protrke. Coha i Protrka se time nadovezuju na istraivanja koja je otvorila Zrinka Blae vi s knjigom Ilirizam prije ilirizma (2008). Dok Coha u svoj istraivaki fokus stavlja ideoloke i mitoloke aspekte hrvatskog narodnog preporoda i historiografije, Protrka se bavi problemati kom kanona koju rasvjetljuje iz perspektive francuskog sociologa Pierrea Bourdieua. Za ovu u priliku razmotriti Cohinu koncepciju. Coha polemizira s donedavno neupitnim postavkama hrvatske knjievne povijesti koja je poisto vjetila knjievno razdoblje narodnog preporoda s procesom oblikovanja nacije. Pri tome je knji evna povijest, objanjava Coha, zanemarila performativnu i pedagoku dimenziju teksta, to ne znai samo da je knjievna povijest propustila objasniti estetske funkcije preporodne knjievno sti, ve da je time i poduprta hegemonijska tendencija historiografije da odreenim tendencijama dade prevlast. Stoga se jo do danas oznake hrvatski narodni i/ili knjievni preporod, ilirizam i hrvatski romantizam upotrebljavaju kao sinonimi. Coha dakle na tom tragu upozorava da pro ces oblikovanja modernog hrvatskog identiteta i novije hrvatske knjievnosti ne tee idealnom shemom jednosmjernepravocrtne linije vektora pretpostavljene centripetalne sile koja bi rasutu bainu reintegrirala oko zagrebake jezgre reliquie reliquiarum (Coha 2008: 382). Autorica nastoji s jedne strane uputiti na ideolokomitsku dimenziju preporoditeljskih teksto va, a s druge na ideolokomitsku potenciju historiografskih napora da se razrijei, kako to Coha naziva, ilirskopreporodna zagonetka ili sfinga. tovie, Coha otvoreno upozorava da se ta ideolokomitoloka dimenzija hrvatske knjievne povijesti otkriva u njezinom politikom podtekstu, budui da se narodni preporod sastoji i od integrirajueg kao i dezintegrirajueg momenta, u kojima se u otvaranju prema junoslavenskoj ideji prepoznaje kohezivni faktor po litiki i socioloki razjedinjenih hrvatskih regija, ali isto tako i prepreka u oblikovanju hrvatskog identiteta. Coha u svom argumentu upozorava, na temelju knjige Anthonyja Smitha Mitovi i sjeanja nacija (1999), da se ideologija hrvatskog narodnog preporoda umjesto biolokim mitovima o podri jetlu okrenula kulturolokoideolokim koji se okreu etnogenetskim legendama o ilirskom podrijetlu svih Slavena. Na tom tragu Coha uvodi koncept etnobraza (etnoscape): Prototip je iskonske slike drevnog ilirskog etnobraza iznjedren iz zlatnih doba antike, kada su imenom Ilirije bili pokriveni krajevi to su se prostirali zapadnim dijelom Balkanskog poluotoka (...) (Coha 2008: 395). Stoga Coha nastoji proces nacionalne identifikacije prikazati kao oblik mitske prakse: Rekon strukcija procesa tvorbe hrvatskog nacionalnog identiteta u preporodnom razdoblju mogua je na dvjema razinama. Na prvoj se iitava injenina povijest, na drugoj njezina izmatana nadgradnja. Prva prati etape faktografski ustanovljenog politikoga, socijalnog i kulturnog iz dvajanja hrvatske nacije od ostalih u okviru Habsburke Monarhije, druga se uputa u analizu simbolikih i u okviru njih diskurzivnih konstituiranja i konstituiranja popularnih predodbi nacije koje, podupirane recidivima ideolokomitskog naslijea Velike Ilirie, Trojedne Kralje vine, opstoje i danas (Coha 2008: 411).
14/22
ANAGRAM
Drugi istaknuti dogaaj u hrvatskoj knjievnoj historiografiji u ovom je razdoblju zacijelo knjiga Cvjetka Milanje Hrvatsko pjesnitvo 19001950: novosimbolizam i dijalektalno pjesnitvo (2008). Tako Milanja ponovno otvara pitanje razdoblja hrvatskog pjesnitva od 1914. do 1930, koje se obino zvalo meuratnim (Frange), modernizmom nakon moderne (Jeli), ili povijesnom avan gardom (Flaker). Milanju, dakako, zanima fenomen Hrvatske mlade lirike (1914) koji se zbiva paralelno s ekspresionizmom. Milanja u pojavi Hrvatske mlade lirike pronalazi nepomirljivu aporiju izmeu drutvenog bia i generikogestetikog bia. To znai da je hrvatski novo simbolizam bio rascijepljen time to je s jedne strane bila (...) idealna zajednica, kolektivitet ja u jugounitarnoj naciji, svojoj, neaustrijskoj, netuoj, a s druge osobni, individualni, estetiki ideal, europski, kojim se transcendira neureena pragmatinost. Na jednoj strani nesretna zbilja koja tei uniformnom savrenstvu (...) a na drugoj strani artistika srea i punina (...). No teorijska i knjievnopovijesna vanost Milanjine knjige nije samo u pokuaju revizije, isprav ljanja i nadograivanja dosadanjih tumaenja koja pojavi Hrvatske mlade lirike u pravilu odriu estetsku vrijednost. Primjerice, Frange o tom razdoblju lirike kae da je ona bila korak ili dva za zbivanjima u suvremenoj zapadnoeuropskoj lirici (Milanja 2007: 78). Milanja nasuprot tome inzistira da se krene od Wiesnerova predgovora Hrvatskoj mladoj lirici. Wiesnerov je predgovor prema Milanji teorijska impostacija, a ona je nadalje pretpostavka svake knjievnopovijesno i poetiki kompetentne diskusije o antologiji. Nije tu tek rije o formulaciji teorije, ve o pret postavkama unutar kojih se ona formulira: Novosimbolizam hrvatskih mladoliriara u svojoj dubinskoj ontolokostrukturnoj definiciji i znaajci moemo objasniti dihotomijom ideologije i umjetnosti, u njih ponajprije pjesnitva, pri emu ne treba odbacivati sferu njihova teorijska uma. I to grafiki prikazano kao trokuta, ije se stranice u dubini spajaju u jednu toku, to znai da forme ideologije i njene utopijske geste, imaju zajedniko, isto podrijetlo kao i umjetnika koncepcija, realizirana u sferi teorijskog i praktinog uma (Milanja 2007: 80). Slinom se problematikom koncipiranja teorije bavi i Maa Kolanovi u spomenutom tekstu o takozvanoj urbanoj prozi. Za Kolanovi je teorijski imperativ promiljanja suvremene hrvatske proze naputanje euforinog isticanja urbanosti kako bi se s druge strane panja usmjerila prema propitivanju knjievnopovijesnog partikulariteta i specifinog vika znaenja urbanog koji naposljetku proizvode njegovu simbolinu vrijednost u tekstovima suvremene proze (Ko lanovi 2008: 71).
Literatura
Agnew, JeanChristophe 1986. Worlds Apart: The Market and the Theatre in AngloAmerican Thought 15501750. Cambridge University Press, New York Bekavac, Luka 2007. Znak, smrt i svjedok: Blanchotova pasija. Umjetnost rijei: asopis za znanost o knjievnosti, 51, 1/2, str. 147172. Bekavac, Luka. 2007. Smrt u Svijetloj komori: Barthes i Derrida. Knjievna smotra, 39, 4, str. 6173. Benveniste, mile 1969/2005. Rijei europskih institucija. (Preveo Vojmir Vinja), Disput, Za greb Bruss, Elizabeth W. 1982. Beautiful Theories. The Spectacle of Discourse in Contemporary Cri ticism. The John Hopkins University Press, Baltimore Butler, Judith, Guillory, John, Kendall, Thomas (ur.) 2000. Whats Left of Theory? New Work on the Politics of Literary Theory. Routledge, London Culler, Jonathan 1988. Framing the Sign: Criticism and Its Institution. University of Oklahoma Press, Norman.
15/22
ANAGRAM
Culler, Jonathan 1997/2001. Knjievna teorija: Vrlo kratak uvod. AGM, Zagreb. Compagnon, Antoine 2001. Le dmon de la thorie. Seuil, Paris Compagnon, Antoine 2007. Demon teorije. AGM, Zagreb De Man, Paul 1986. The Resistance to Theory. University of Minnesota Press, Minneapolis Derrida, Jacques 1968/1972. La diffrance, u: Jacques Derrida, Marges de la philosophie. Mi nuit, Paris Eagleton, Terry 1990. The Ideology of the Aesthetic. Blackwell, Oxford Eagleton, Terry 1983/1987. Knjievna teorija. (prevela Mia PervanPlavec). SNL, Zagreb Eagle ton, Terry 2003. After theory. Basic Books, New York Eagleton, Terry 2005. Teorija i nakon nje. Algoritam, Zagreb Falievac, Dunja 2008. Prostor grada u dubrovakoj ranonovovjekovnoj knjievnosti, Forum. Mjesenik Razreda za knjievnost HAZU, 79, 46, str. 631648. Gadamer, Hans Georg 1960/1978. Istina i metoda. Osnovi filozofske hermeneutike. (preveo Slobodan Novakov). Veselin Maslea, Sarajevo Gasch, Rodolhe 2007. The Honor of Thinking: Critique, Theory, Philosophy. Stanford Univer sity Press, Stanford Giroux, Henry A. 2005. Higher Education and Democracys Promise: Jacques Derridas Pe dagogy of Uncertainty, u: Peter Pericles Trifonas i Michael A. Peters, (ur.) Deconstructing Derrida. Tasks for the New Humanities. Palgrave Macmillan, New York, 5382. Graff, Gerald 1987. Proffesing literature: An Institutional History. The University of Chicago Press. Chicago Jakobson, Roman Josipovi 2008. O jeziku. (preveo Damjan Lalovi). Disput, Zagreb Paradigme i prostori, Kolo, 4, 2007. Jambrei Kirin, Renata 1995. Razumijevanje knjievnosti u Milivoja Solara i Vladimira Bi tija, u: Trag i razlika: itanja suvremene hrvatske knjievne teorije, Biti, Vladimir, Ivi, Nenad, Uarevi, Josip (ur.), Naklada MD; Hrvatsko udruenje za drutvene i humanistike znanosti, Zagreb, 219245. Kamuf, Peggy 1997. The Division of literature: Or the University in Deconstruction. The Uni versity of Chicago Press. Chicago Kant, Immanuel 1790/1976. Kritika moi suenja. (preveo Viktor D. Sonnenfeld, predgovor napisao Danko Grli). Naprijed, Zagreb Kolanovi, Maa 2008. to je urbano u urbanoj prozi. Grad koji proizvodi i grad iz kojeg proizlazi suvremena hrvatska proza, Umjetnost rijei: asopis za znanost o knjievnosti, 52, 12, str. 6993. Kokoru Hansen, Renate 2007. Marinkoviev otoki kozmos, Forum. Mjesenik Razreda za knjievnost HAZU, 79, 1012, str. 13211333. Lyotard, JeanFranois 1986. Lenthousiasme: la critique kantienne de lhistoire. Galile, Paris Lyotard, JeanFranois 1988/1991. The Inhuman: Reflections on Time. (preveli Geoffrey Be nnington i Rachel Bowlby). Polity Press, Cambridge Marx, Karl 1867/1979. Kapital. (preveli Moa Pijade i Rodoljub olakovi), u: Adolf Dra gievi, Vjekoslav Mikecin, Miomir Niki (prir.), Glavni radovi Marxa i Engelsa. Stvarnost, Zagreb, 845945.
16/22
ANAGRAM
Nancy, JeanLuc 1996/2004. O singularno pluralnom bitku, u: JeanLuc Nancy, Dva ogleda: Razdjelovljena zajednica, O singularno pluralnom bitku. (preveo Tomislav Medak). Arkzin, Zagreb, 53135. Nancy, JeanLuc 2001/2004a O stvaranju, u: JeanLuc Nancy, Stvaranje svijeta ili mondijali zacija. (preveo ivan Filippi). Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 6197. Nemec, Kreimir. Urbana nelagoda. Forum. Mjesenik Razreda za knjievnost HAZU, 79 (2008), 13, str. 207219. Nightingale, Andrea Wilson 2001. On Wandering and Wondering: Theoria in Greek Philo sophy and Culture, Arion, 9, 2, str. 2358. Rabat, JeanMichael 2002. The Future of Theory. Blacwell Publishing, London Rancire Jacques 1987. Le matre ignorant: Cinq leons sur lmancipation intellectuelle. Fayard, Paris Rancire, Jacques 2008. Le spectateur mancip. La fabrique ditions, Paris Rorty, Richard 1982. Consequences of Pragmatism: Essays, 19721980. University of Minnesota Press, Minneapolis Solar, Milivoj 1985. Filozofija knjievnosti. Liber, Zagreb Solar, Milivoj 1997. Draga mi je istina, ali mi je skepsa jo draa. (intervju s prof. dr. Mili vojem Solarom o asnosti i teti teorije knjievnosti za ivot), Republika: mjesenik za knjiev nost, umjetnost i drutvo, 53 (1997), 1/2, str. 4357. Solar, Milivoj 2004. Predavanja o loem ukusu: obrana estetikoga uma. Politika kultura, Zagreb Simpson, David 1995. The Academic Postmodern and the Rule of Literature: A Report on Half Knowledge. University Of Chicago Press, Chicago porer, David 2007. Pitanje autora: od Barthesa i Foucaulta prema povijesnosociolokoj per spektivi, Knjievna smotra, 39, 4, str. 4959. porer, David (ur.) 2007. Poetika renesansne kulture: novi historizam. Disput, Zagreb Duda, Dean, Slabinac, Gordana, Zlatar, Andrea (ur.) 2006. Poetika pitanja: zbornik radova u povodu 70. roendana Milivoja Solara. Filozofski fakultet, Odsjek za komparativnu knjiev nost, Zagreb
Hrvatska znanost o knjievnosti. Izabrana bibliografija (kolovoz 2007 kolovoz 2008)

1. Knjige
Biti, Marina i Ki, Danijela Marot. Poetika uma: osvajanje, propitivanje i spaavanje znaenja. Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb; ICR, Rijeka. 2008. Blaevi, Zrinka. Ilirizam prije ilirizma. Golden marketingTehnika knjiga, Zagreb. 2008. Bogdan, Tomislav i Pavlovi, Cvijeta (ur.). Poslanje filologa: zbornik radova povodom 70. ro endana Mirka Tomasovia. Filozofski fakultet, Odsjek za komparativnu knjievnost, Zagreb. 2008. Donat, Branimir. Sredite na rubu: knjievna istraivanja. Fraktura, Zaprei. 2007. Dorkin, Mladen. U ozraju poezije i znanosti. Matica hrvatska, Ogranak, Zadar. 2008. Gracin, Juraj. K spoznavanju privida i zbilje. Profil international, Zagreb. 2008.
17/22
ANAGRAM
Grini, Jasna. Zoran Kompanjet smijeh kao knjievna (o)poruka. Adami, Rijeka; Katedra akavskog sabora, Opatija. 2008. Kalogjera, Branka. Izlaz iz iluzija: studije, eseji, kritike. Matica iseljenika, Zagreb. 2008. Matievi, Ivica (prir.). Hrvatska knjievna avangarda: programski tekstovi. Matica hrvatska, Zagreb. 2008. Maroevi, Tonko. Napisane slike: likovna umjetnost u hrvatskoj knjievnosti od Moderne do Postmoderne. Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb, 2007. Milanja, Cvjetko. Hrvatsko pjesnitvo 1900.1950.: novosimbolizam, dijalektalno pjesnitvo. Jerki tiskara, Zagreb, 2008. Novak, Slobodan Prosperov. Vjebanje renesanse: predavanja iz knjievnosti na Sveuilitu Yale. Algoritam, Zagreb, 2008. Pavleti, Vlatko. Sobarobaosoba: esej o povezanosti izgleda i karaktera u knjievnosti i ivotu. Naklada Pavii, Zagreb. 2008. Perii, Helena. Tekst, izvedba, odjek: trinaest studija iz hrvatske i inozemne dramske knjiev nosti. Erasmus naklada, Zagreb. 2008. Sambunjak, Zaneta. Heretiko bogoslovlje: u strukturi srednjovisokonjemake knjievnosti i hrvatskih srednjovjekovnih apokrifa. Demetra, Zagreb. 2007. Teak, Dubravka. Portreti i eseji o djejim piscima. Tipex, Zagreb. 2008. Tomasovi, Mirko. Nove slike iz povijesti hrvatske knjievnosti. Matica hrvatska, Zagreb. 2008. Tomi Sabli, Helena i Rem, Goran. Hrvatska suvremena knjievnost: pjesnitvo i kratka pria od 1968. do kraja 80ih godina 20. stoljea te dalje do prvog desetljea 21. stoljea. Sveuilite Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, Osijek, 2008. Tomi Sabli, Helena. Hrvatska autobiografska proza: rasprave, predavanja, interpretacije. Naklada Ljevak, Zagreb, 2008. Uarevi, Josip (ur.). Romantizam i pitanja modernoga subjekta. Disput, Zagreb. 2008. Zagrebaka slavistika kola. Nain u jeziku/Knjievnost i kultura pedesetih: zbornik radova 36. seminara Zagrebake slavistike kole (ur. Kreimir Bagi). Filozofski fakultet, Zagrebaka slavistika kola, Hrvatski seminar za strane slaviste, Zagreb, 2008. Zalar, Ivo. Knjievni portreti hrvatskih djejih pisaca. Dora Krupieva, Zagreb. 2008.
2. Radovi u asopisima i zbornicima

Bekavac, Luka. Znak, smrt i svjedok: Blanchotova pasija. Umjetnost rijei: asopis za zna nost o knjievnosti, 51 (2007), 1/2, str. 147172. Bekavac, Luka. Rad teksta, rad tugovanja: Derrida i psihoanaliza. Filozofska istraivanja, 27 (2007), 1 (105), str. 520. Bekavac, Luka. Smrt u Svijetloj komori: Barthes i Derrida, Knjievna smotra, 39 (2007), 4, str. 6173. Blaevi, Zrinka. Ideae magnanimitatis Illyricae et Pannonicae. (De)konstrukcija auto i he teropredodbi u diskursu baroknog heroizma. Umjetnost rijei: asopis za znanost o knjiev nosti, 51 (2007), 34, str. 249264. Brekovi, Ivana. Ideje knjievne povijesti i metodoloki pristupi u knjievnopovijesnim sin tezama Branka Vodnika i Mihovila Kombola, Umjetnost rijei: asopis za znanost o knjiev nosti, 51 (2007), 34, str. 297326.
18/22
ANAGRAM
Brei, Vinko. asopis i periodizacija. Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varadin, 18 (2007), str. 121128. Coha, Suzana. Od Velike Ilirie do Lijepe nae H(o)rvatske domovine. Oblikovanje nacio nalnog identiteta u programskim tekstovima preporodnog razdoblja. Umjetnost rijei: aso pis za znanost o knjievnosti, 51 (2007), 34, str. 265295. Coha, Suzana. Od fenomena do modela. U povodu Lasieve Zagorke. Nova Croatica: aso pis za hrvatsku knjievnost i kulturu, 1 (2007), 1, str. 7598. ale, Morana. Idem prema ipse: performativ pripovjednog identiteta u Na rubu pameti i Jedan, nijedan i sto tisua. Forum: mjesenik Razreda za knjievnost Hrvatske akademije zna nosti i umjetnosti, 46 (2007), 79, str. 978998. Duki, Davor. Rana Vlkerpsychologie i prouavanje knjievnosti i kulture, u: Poetika pi tanja Zbornik radova u povodu 70. roendana Milivoja Solara, Slabinac, Gordana, Zlatar, Andrea i Duda, Dean (ur.). FFpress, Zagreb, 2007, str. 211228. Duki, Davor. Osmanizam u hrvatskoj knjievnosti od 15. do sredine 19. stoljea, u: Zbor nik radova Zagrebake slavistike kole, Bagi, Kreimir (ur.). Filozofski fakultet u Zagrebu; Zagrebaka slavistika kola; Hrvatski seminar za strane slaviste, Zagreb, 2007, str. 87103. Falievac, Dunja. Prostor grada u dubrovakoj ranonovovjekovnoj knjievnosti, Forum. Mjesenik Razreda za knjievnost HAZU, 79 (2008), 46, str. 631648. Falievac, Dunja. Renesansna poslanica kao prostor poetikoestetikih iskaza. Colloquia Maruliana, 17 (2008), str. 725. Grdei, Maa. Pedagogije enskog u Zajednikoj kupki Ranka Marinkovia, Umjetnost rijei: asopis za znanost o knjievnosti, 52 (2008), str. 12. Kolanovi, Maa. to je urbano u urbanoj prozi. Grad koji proizvodi i grad iz kojeg proizlazi suvremena hrvatska proza, Umjetnost rijei: asopis za znanost o knjievnosti, 52 (2008), 12, str. 6993. Kokoru Hansen, Renate 2007. Marinkoviev otoki kozmos, Forum. Mjesenik Razreda za knjievnost HAZU, 79, 1012, str. 13211333. Milanja, Cvjetko. Hrvatski novosimbolizam, Knjievna republika, 79 (2007), str. 5982. Milanja, Cvjetko. Ivo Kozaranin. Forum. Mjesenik Razreda za knjievnost HAZU, 79 (2008), 220239. Nemec, Kreimir. Urbana nelagoda. Forum. Mjesenik Razreda za knjievnost HAZU, 79 (2008), 13, str. 207219. Pleji Poje, Lahorka. Vetranovieva Orlaa rianka reeno u Blatu ribarom. Narodna umjet nost; hrvatski asopis za etnologiju i folkloristiku, 44 (2007), 2, str. 119134. Protrka, Marina. Croatica bvlgarica. O efemernosti vlastite kulture u pismima Stanka Lasi a. Nova Croatica: asopis za hrvatsku knjievnost i kulturu, 1 (2007), 1, str. 99107. imi, Kreimir. Fikcija i faktografija, Republika, 63 (2007), 12, str. 315. porer, David. Pitanje autora: od Barthesa i Foucaulta prema povijesnosociolokoj perspek tivi, Knjievna smotra, 39 (2007), 4, str. 4960. porer, David. Autor, autorska prava i originalnost. Invencija ili inovacija, Umjetnost rijei: asopis za znanost o knjievnosti, 52 (2008), 12, str. 115. Napomena: Bibliografija se nastavlja na pregled teorijske i historiografske produkcije u hrvatskoj znanosti o knjievnosti od kolovoza 2006. do kolovoza 2007. godine autora Lea Rafolta.
19/22
ANAGRAM
Biljeke
[1] Zasebnu raspravu zahtijeva predodba teorije kao neega to ima ljudsko lice. Osim to neodo ljivo podsjea na predodbu totalitarnog diktatora kao voe s ljudskim licem (voa s ljudskim licem), prispodoba teorije s ljudskim licem snano je diskriminatorno nijansirana. Zato s ljudskim licem, zato ne samo s licem, zar ne postoji ni jedno drugo lice osim ljudskog lica? Je li neto ljudsko zato to ima lice, ili ima lice jer je ljudsko? Iako e se moda u nastavku initi da se ovdje naprosto kritiziraju porerove postavke, ipak moram rei da se itekako s njim slaem. Meutim, ono to me zanima jest pitanje to ostaje od teorije u doba kada teorija oito vie brine o svom komercijalnom probitku umje sto o spoznajnom uspjehu. Moje je dakle pitanje ima li neki ostatak teorijskog u komercijalnoj teoriji dananjice. [2] Ta bi se porerova subliminalna reklamna poruka mogla prevesti u slogan: Solar nije pomodan ni moderan, zato to nikad ne izlazi iz mode. [3] Danas je trivijalno rei da trini odnosi u tolikoj mjeri utjeu na nas da se iz temelja mijenja na in miljenja o zbilji. Ali nije trivijalno rei da iz injenice da je dananjica u prevladavajuem obliku odreena tritem ne slijedi da se u dananjici misli loije nego neko i prije. Primjerice, Althusser u Ideologiji i ideolokim aparatima drave kae da ekonomsko odreenje ideologije postoji samo en dernire instance. Znai, teorija se pie, tiska, predaje i prodaje pod odlunim utjecajem trita (po rerovi termini su komodifikacija, estradizacija sustav zvijezda, teorijski blockbusteri...), ali to nisu ni nuni niti dovoljni uvjeti za zakljuak da teorija u takvim uvjetima ne ostavlja, kako to pie porer, za sobom nikakve podatke ako se slaemo da je ostavljanje podataka jedini doprinos istraivanju knjievnosti. Uostalom, zar bi se angaman intelektualca (teoretiara) u borbi protiv kapitalistikog drutva trebao sastojati u tome da onima koji su poklekli (prodali duu) pred tritem (obezglavljena masa koja kupuje u golemim centrima, odijeva se u modne marke, gleda TVsapunice i sl.) odrie in teligenciju? (glede tog pitanja v. npr. Rancire 1987, 2008). Za stanje u teoriji nije krivo trite, ve ostale sastavnice onog to se zvalo nadgradnjom. Podsjetimo, na jednom od klasinih mjesta Knjievne teorije (1983) Eagleton pie: ista knjievna teorija isti je akademski mit (Eagleton 1983/1987: 210), pa potom dalje Ideologiziranost pojedinih knjievnih teorija (fenomenologija, hermeneutika, psihoanaliza, strukturalizam, poststrukturalizam, op. a.) o ko jima smo govorili u ovoj knjizi najjasnije se oituje u njihovu nastojanju za potpunim ignoriranjem povijesti i politike (isto) i konano u zakljunom izvodu: Knjievne teorije ne moramo osuivati zato to su politizirane, ve zato to su uglavnom prikriveno ili nesvjesno takve (...) (isto). [4] Grki je bog Hermes (po kome je hermeneutika dobila ime) u grkoj mitologiji bio glasnik bogova. Zato se Hermes uostalom, kako stoji u Lukijanovim razgovorima bogova, ali svojoj majci jer stalno slui ostale bogove Hermes je bog koji nije bog. Meutim, Hermes je bio i bog trita i trgovine. Jean Christophe Agnew (1986) kae da u grkom jeziku herma (a prema nekim se etimolokim tumaenjima Hermes izvodi iz rijei herma) oznaava granini kamen kojim se jedan prostor obiljeavao kao svet. Agnew dalje kae da se i sama razmjena kao zametak trgovine vrila u graninim podrujima, poput krianja ili granica. Tome dodajmo da Benveniste (1969/2005: 126) kae da je latinska rije commer cium zajedno s mercor i mercator izvedena iz merx koje znai roba pa tako mercor znai trgovati i to najee u dalekim zemljama. O tom demonskom i lutajuem stanju teorije bit e rijei jo u nastavku. [5] Takva se predodba teoretiara kao samodostatna subjekta koji dinamini svijet bitka pretvara u statini objekt promatranja vee uz Heideggerovo predavanje Die Zeit des Weltbildes (1938). ovjek postaje subjektom (hypokeimenon) kad bitak pretvara u objekt (Gegenstand) koji stavlja ispred sebe. Ali za Heideggera je sjena ono to se uskrauje predodbi (repraesentatio koji Heidegger prevodi kao Vorstellung) i postaje neproninim svijetljenjem skrivena bitka. [6] Gasch (2007: 188208) tako govori o teatricitetu teorije (theatricality of theory) koji podrazumijeva nemogunost teorije da promotri svoju vlastitu djelatnost promatranja.
20/22
ANAGRAM
[7] Avanturizam teorije sastoji se u tome da je teorija oslovljena drugom teorijom to je teza koju odgaamo do zakljuka rasprave. Zbog te se oslovljenosti teorija prema svijetu ne postavlja kao subjekt prema objektu. Budui da je oslovljena drugom teorijom, teorija ne moe biti autonomna ili distanci rana. [8] Treba podsjetiti da se i za Marxa zapravo znanstveno analiziranje (wissenschaftliche Analyse) obli ka ljudskog ivota odvija upravo post festum. Takva post festum analiza podrazumijeva zapoinjanje od gotovih rezultata procesa razvitka prema uvjetima njihova razvoja. [9] Platon u alegoriji o spilji u sedmoj knjizi Drave oslobaanje opinjenosti slikama i dosezanje ideja predstavlja kao putovanje iz peine na povrinu. Teoretiar je atopos stranac svojim blinjima, kako opisno prevodi Nightingale (2004: 105107). [10] Kao to je istaknuo Paul de Man: Ono to zovemo ideologijom zamjena je lingvistike s prirod nom zbiljom, referencije s fenomenalnou. Iz toga slijedi da je istraivanje literarnosti vie od bilo kojeg drugog oblika istraivanja ukljuujui i ekonomiju, snano i neophodno orue u raskrinkavanju ideolokih iskrivljenja, kao i odluujui imbenik u obrazlaganju njihova pojavljivanja. Oni koji pred bacuju knjievnoj teoriji to zanemaruje drutvenu i povijesnu (to jest ideoloku) zbilju samo izraa vaju bojazan da e i njihove vlastite ideoloke mistifikacije biti prokazane oruem koje pokuavaju potkopati. Ukratko, oni su loi itatelji Marxove Njemake idelogije (De Man 1986: 11). [11] Navedeno prema Claudio Guilln, Literature as System: Essays toward the Theory of Literary Hi story, Princeton University Press, Princeton, 1971, str. 371. [12] Ali, kao to je istaknuto, to je to zdrav razum; Lockeova tabula rasa, Kantove transcendentalne kategorije, Heideggerova predstruktura razumijevanja, Wittgensteinove jezine igre, Bourdieuova teo rijska praksa, de Certeauovi naini injenja, ili nita od toga? [13] Prilog Renate Jambrei Kirin (1995) zborniku Trag i razlika jo uvijek slui kao glavni uvod u Solarovo djelo. Tako Jambrei Kirin pie: Za Solara neposredno (predrefleksivno, predjezino, nepre vladano) iskustvo knjievnosti kao trenutak pravog osjeaja i trenutak prepoznavanja jest ono to tran scendira knjievnost shvaenu (samo) kao instituciju, ono to prethodi i zahodi svakom pojedinanom inu itanja. Prvotno ili, kako ga Solar jo naziva, neposredno, osnovno, predjezino i neznanstveno iskustvo, za njega je simboliki uobliivo. Ali objektivnim jezikom nerazloivo jer sadri onaj iraci onalni ostatak koji se ne da modelirati, razlagati i sintetizirati unutar znanstvenog kao ni obinog jezika svakodnevice. Ono se, prema tome, drugome ne moe izravno ni prenijeti, osim istinskom knjievnou ili filozofijom koji su najblii pojedincu u njegovoj zbiljnosti i neposrednosti njegova iskustva (Jambrei Kirin 1995: 232). [14] Meutim, zauujue je kako je za Solara zapravo Kantova impostacija suda ukusa bez ikakve ide oloke arome. Na primjer, Eagleton (1990) u duhu klasinomarksistike koncepcije fetiizma operaciju suda ukusa odreuje kao ideoloku jer subjekt estetskog suda pogreno prepoznaje izvode vlastite moi suenja kao objektivna svojstva predmeta suenja. [15] Rije je o koncepciji suenja bez kriterija koju Lyotard razvija jo od Au juste (1979) pa redom u Lyotard 1986. i 1988/1991. [16] Performativ preruen u konstativ. [17] Priuva je ono to zauzima mjesto bez prisutnosti, zauzimanje mjesta koje je nesvodivo na prisut nost. [18] La trace ntant pas une prsence mais le simulacre dune prsence (...) (Derrida 1968/1972: 25). Kasniji Derridaov koncept venir naglaava tu dimenziju traga brisanja traga kao traga onog to dola zi. venir je naznaka budunosti koja je izvan svakog znanja i znanosti, koja dolazi bez dolaenja, to je budunost koja dolazi izvan svakog predvianja, prethodne odreenosti i prorauna. O restrukturaciji pedagogije kroz Derridaovo vienje demokracije kao obeanja, v.,npr. Giroux (2005: 7478). [19] Leslie Fiedler, Towards an Amateur Criticism, Kenyon Review, 12, 1950, str. 564, navedeno prema Culler 1988: 17.
21/22
ANAGRAM
[20] Primjerice, Mirna Veli tumai: Diskurs teorije, zato to jest diskurs, mora uvijek moi ponuditi drugo, praviti se da je drugo upravo to to italac trai (Veli 1989: 414). [21] Bekavac navodi prema Maurice Blanchot: The Instant of my Death Jacques Derrida: Demeure: Fiction and Testimony (prev. Elizabeth Rottenberg), Stanford University Press, Stanford, 2000. [22] Npr. Vladimir Biti, Interes pripovjednog teksta: prema prototeoriji pripovijedanja, 1987; Andrea Zlatar, Istinito, lano, izmiljeno: ogledi o fikcionalnosti, 1989. [23] Autorica koncept preuzima i razrauje prema Mario Valds, Introduction: Paul Ricoeurs Post Structrural Hermeneutics, u a Ricoeur Reader: Reflection and Imagination, 1991.
22/22

Druga

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Druga

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.

Druga teorija: Biljeka o trenutnim kretanjima u hrvatskoj znanosti o knjievnosti

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

Hrvatska znanost o knjievnosti. Izabrana bibliografija (kolovoz 2007 kolovoz 2008)

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

2. Radovi u asopisima i zbornicima

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

ZAGREBAKA SLAVISTIKA KOLA WWW.HRVATSKIPLUS.ORG

You might also like