DOKAZIVANJE

PREDMET: PROFESOR: ASISTENT: STUDENT: SMJER:

Novembar, 2010. SADRAJ:

1. UVOD.......................................................................................................................3 2. DOKAZIVANJE.......................................................................................................4 2.1. Podjele dokaza..................................................................................................5 2.2. Procesni tijek dokazivanja.................................................................................6 2.2.1. Otkrivanje dokaza...................................................................................6 2.2.2. Izvoenje dokaza.....................................................................................7 2.2.3. Provjeravanje dokaza..............................................................................8 2.2.4. Ocjena dokaza.........................................................................................9 2.3. Sasluanje osumnjienog kao dokaz...............................................................10 2.4. Iskaz svjedoka kao dokaz................................................................................13 ZAKLJUAK.............................................................................................................14 LITERATURA...........................................................................................................15

1. UVOD
Pojam dokaza ne definira se po pravilu u zakonskim aktima, ve se koristi kao poznat pojam. Stoga se sama definicja preputa pravnoj teoriji u kojoj postoji vie shvaanja. Ipak, kao definicija dokaza moe se upotrijebiti ova: "Dokazi predstavljaju podatke injenine prirode koji proizlaze iz krivinoprocesnih radnji koje su poduzeli subjekti kaznenog postupka, a prije svega sud, koji jedini izvodi dokaze u kaznenom postupku, na temelju kojih se utvruje injenino stanje, a na temelju koga se izvode krivinopravno relevantni zakljuci u pogledu bitnih elemenata kaznenog djela i kaznene odgovornosti, te izbora, odnosno mjere konkretne kaznene sankcije, kada su za to ispunjeni potrebni materijalni i procesni uvjeti, ili se na temelju tih podataka izvlae odreeni krivinoprocesni zakljuci, pri emu se takvi zakljuci suda u procesnom smislu uobliavaju u okviru odluke kojom se na zakonski reguliran nain rjeava predmet kaznenog postupka.1"

Preuzeto sa: http://sh.wikipedia.org/wiki/Dokaz

2. DOKAZIVANJE
Dokazivanje je u neposrednoj vezi s dokazima, dokaznim sredstvima i injenicama koje se utvruju u kaznenom postupku. Naime da bi se ostvario osnovni zadatak kazneno procesnog prava - rasvjetljenjem i rjeenje kaznene stvari - potrebna je odreena aktivnost glavnih krivinoprocesnih subjekata i drugih sudionika u kaznenom postupku. Da bi se utvrdila odreena pravno relevantna injenica u konkretnoj kaznenoj stvari mora postojati aktivnost kako stranaka, tako i kaznenog suda, koja je zakonom predviena u ureena. Ova aktivnost krivinoprocesnih subjekata je sloena i raznovrsna2. Dokazivanje predstavlja sloenu i raznovrsnu procesnu djelatnost krivinoprocesnih stranaka i kaznenog suda u cilju utvrivanja pravno relevantnih i drugih injenica u kaznenom postupku, tj. radi injeninog i pravnog oformljenja kaznene stvari. Sam proces dokazivanja sastoji iz vie sistematskih procesnih aktivnosti krivinoprocesnih subjekata, koje se mogu putem sinteze klasificirati u: otkrivanje dokaza, izvoenje, provjeravanje, i ocjena dokaza. Ove djelatnosti predviene su u jednom ligikom redoslijedu, s tim to se neke od njih odvijaju skoro istovremeno, npr. otkrivanje i ocjena dokaza odnosno oktrivanje i izvoenje dokaza i slino. U procesu dokazivanja dolazi do aktivnosti razliitih subjekata. Tako, na planu otkrivanja dokaza dolazi do aktivnosti stranaka, na kojima u prvom redu lei teret pruanja dokaza, tj. pravo i dunost da otkrivaju izvore dokaza i predlagati njihovo izvoenje. Aktivnost kaznenog suda dolazi vie do izraaja na planu izvoenja, provjeravanja, a naroito kod ocjene dokaza. Ba zbog ove sloene, ali ipak skladne aktivnosti krivinoprocesnih subjekata u procesu dokazivanja, uobiajeno je da se dokazivanje oznaava i kao dokazni postupak. Inae i sama sadrina pojedinih aktivnosti u sustavu dokazivanja je razliita. Tako, otkrivanje dokaza predstavlja aktivnost stranaka, pa i kaznenog suda usmjerenu u pravcu pronalaenja izvora dokaza, tj. u saznavanju da odreeni injenini podaci postoje u jednom ili vie izvora, koji se mogu upotrijebiti kao dokaz spornih
2

Gruba M.: Krivino procesno pravo, Uvod i procesni subjekti, Beograd 2004.

injenica u jednoj krivinoj stvari. Konkretnije reeno, stranke i kazneni sud, otkrivaju lica stvari i predmete u kojima se nalaze injenini podaci, koji se u daljnjem procesu dokazivanja mogu uspjeno iskoristiti kao dokazi. Izvoenje dokaza u sutini, predstavlja prihvaanje otkrivenih izvora dokaza i njihovo dalje procesno uobliavanje, tj. pismeno fiksiranje injeninih podataka, da ni se uspjeno upotrijebili kao dokaz spornih injenica. Primjerice, poto je otkriveno da je jedno lice bilo oevidac kaznenog djela i kao takvo posjeduje odreene injenice u vezi s izvrenjem kaznenog djela, kazneni sud e tu osobu pozvati i sasluati ga kao svjedoka, kako bi se sadrina njegovog iskaza mogla iskoristiti kao dokaz odreenih spornih injenica. Provjeravanje dokaza znai utvrivanje vjerodostojnosti, kako samog izvora injeninih podataka, tako i samih injeninih podataka. Do ove aktivnosti kaznenog suda doi e samo u sluaju ako se posumnja u vjerodostojnost osobe koje trebaju iskazuje, kao iu vjerodostojnost sadraja njegovog iskaza. Najzad ocjena dokaza predstavlja takvu aktivnost kaznenog suda kojom se utvruje vrijednost dokaza u odnosu na spornu injenicu, tj. u tvruje se u kojoj mjeri jedan kazneni podatak utvruje postojanje ili nepostojanje sporne injenice. Isto tako, u procesu dokazivanja dolazi do aktivnosti razliitih subjekata. Tako, na planu otkrivanja dokaza dolazi do aktivnosti razliitih subjekata. Tako na planu otkrivanja dokaza dolazi do aktivnosti stranaka jer je na njima lei teret pruanja dokaza, one imaju pravo i dunost da otkrivaju izvore informacija i predlagati njihovo proceso fiksiranje. Aktivnost kaznenog suda dolazi vie do izraaja na planu izvoenja, provjeravanja i ocjene dokaza. Zbog ovr sloene, ali skladne djelatnosti krivinoprocesnih subjekata u procesu dokazivanja, uobiajeno je da se proces dokazivanja oznaava i kao dokazni postupak. 2.1. Podjele dokaza Dokazi se u teorijskom smislu mogu podijeliti na posredne i neposredne. Posredni dokazi su oni koji samo posredno, neizravno ukazuju na postojanje odreene krivinopravno relevantne injenice (takav bi na primjer bio iskaz svjedoka da je uo
5

pucnje i video odreeno lice kako se poslije izvjesnog vremena brzo udaljava sa nekog mjesta) dok neposredni dokazi omoguuju da se na temelju njih izravno utvrdi postojanje odreene injenice (tako bi bilo kada bi u prethodnoj situaciji svjedok vidio kako neka osoba puca)3. Posredni dokazi nazivaju se jo i indicije. Neposredni dokazi se u teoriji smatraju kredibilnijim, meutim poto vrijedi naelo slobodnog sudakog uvjerenja na sudu je da odlui da li je i ta dokazano odrenim dokazom. Posebno se to odnosi na sluajeve kada postoji takozvani niz indicija, kada vie posrednih dokaza ukazuju na neku injenicu. Ipak, sud je duan u presudi obrazloiti svoj stav glede iznijetih dokaza. Dokazi se u teoriji ponekad dijele na dokaze obrane, dokaze optube i indiferentne dokaze, a kriterij te podjele je znaaj za odreenu stranu, tj.. podupiranje njenih navoda. Naravno, postoji mogunost da odreeni dokaz (recimo iskaz svjedoka) podupire djelomino i navode tube i navode obrane. 2.2. Procesni tijek dokazivanja 2.2.1. Otkrivanje dokaza4 Otkrivanje stranaka predstavlja takvu aktivnost stranaka i kaznenog suda kojom se utvruje postojanje injeninih podataka u jednom ili vie izvora dokaza. Ovo je prva i veoma vana aktivnost, koju prvenstveno poduzimaju kazneno-procesne stranke, na kojima kao to smo vidjeli, lei teret pruanja dokaza. Meutim, na postojanje odreenih dokaznih izvira moe ukazati bilo koje nezainteresirano lice, pa i sam kazneni sud po slubenoj dunosti. Dokazi se mogu otkrivati u tijeku cijelog kaznenog postupka s tim to se na izvore informacija moe ukazivati iu pretkrivinom postupku. Zakonodavac je predvidio obvezu za radne ljude zaposlene u dravnim tijelima, poduzeima i drugim organizacijama, prijavljujui kaznena djela za koja se goni po slubenoj dunosti, ukazuju i na izvore dokaza. Meutim, krivinoprocesni stranke su dune i imaju
3

Eckert G William, James H Stuart, Interpretation of Bloodstain Evidence at Crime Scenes, second Edition, 1999. 4 Stanojevi P., Stevanovi .: Kazneno procesno pravo, Pravni fakultet, Pritina, 2010.

zakonsko pravo otkrivaju dokaze i predlagati njihovo izvoenje kaznenom sudu, odnosno drugom nadlenom dravnom tijelu. Odnosno, da bi se postigli to rezultati u otkrivanju dokaza, koriste se znanja iz podruja kriminalistike taktike. Ova znanja posebno koriste organi unutarnjih poslova, koji poduzimaju organiovanu djelatnost na planu otkrivanja kaznenih djela i pronalaenja poinitelja djela u pretkrivinom postupku. 2.2.2. Izvoenje dokaza5 Izvoenje dokaza predstavlja prihvaanje otkrivenih dokaza, saznavanje ieninih podataka i procesno fiksiranje na zakonom predvien i ureen nain, ime se postie i njihovo osiguranje. Ovom aktivnou krvinog suda postie se prikupljanje injeninih podataka i njihovo osiguranje, a ova aktivnost poduzima se na zakonom predvien i ureen nain. To znai da je zakonodavac predvidio procesnu formu i nain izvoenja dokaza, ovisno o tome o kakvom se izvoru informacija radi. Tako da je predvieno da e osoba koja posjeduje odreene injenine podatke o djelu i uiniocu biti sasluana od strane organa kaznenog postupka u svojstvu svjedoka i rezultat njegovog iskaza bie zapisniki fiksiran. Slina je situacija i kada se radi o predmetu kao izvoru informacija. Tom prilikom postoji obveza da se tono fiksira mjesto i poloaj naenog predmeta, a posebno da se fiksiraju tragovi na njemu. Ovom prilikom moe se koristiti i posebno struno znanje ili umijea, ako je to potrebno. Najzad, predvien je postupak uvanja predmeta koji mogu posluiti kao izvor materijalnih dokaza. Dokaze u kaznenom postupku izvodi, po pravilu, nadlean kazneni sud i to u inokosnom ili zbornom sastavu. U izvoenju dokaza mogu sudjelovati krivinoprocesni stranke, tj. ovlateni tuitelj i okrivljenik sa svojim braniteljem, kojom prilikom svojom aktivnou mogu dosta doprinijeti postizanju boljih rezultata jer imaju pravo da postavljaju pitanja, da stavljaju primjedbe i prijedloge.

Stanojevi P., Stevanovi .: Kazneno procesno pravo, Pravni fakultet, Pritina, 2010.

Kazneni sud moe izvoditi dokaze u tijeku cijelog kaznenog postupka, s tim to u prethodnom kaznenom postupku dokaze izvodi istani sudac nadlenog suda, a izuzetno dokaze moe izvoditi i ovlatena slubena osoba organa unutranjih poslova i istrani sudac drugog kaznenog suda na temelju pruanja pravne pomoi, a u glavnom krivinom postupku dokaze moe izvoditi predsjednik vijea pred kojim e se odrati glavni pretres, odnosno samo sudee vijee tijekom glavne rasprave. Iznimno pojedini dokazi mogu se izvoditi iu pretkrivinom postupku i to u sluaju kada postoji opasnost od odgode, na primjer uviaj, pretresanje stana i slino. Da bi se postigli to bolji rezultati u izvoenju dokaza, kazneni sud mora primjenjivati znanja iz nekih vanpravnih znanosti, kao to je psihologija, logika, kriminalistika, s tim to u primjeni ovih znanja kazneni sud moe pomo posebnih strunih osoba. 2.2.3. Provjeravanje dokaza6 Kazneni sud e pristupiti provaravanju dokaza ukoliko bude posumnjao u njihovu vjerodostojnost. Ako postoji osnovana sumnja da je odreeno saznanje o postojanju ili nepostojanju injenica neistinito, u tom sluaju kazneni sud e biti duan ovu okolnost utvrdi. Ovo se postie izvoenjem drugih dokaza ime se potvruje ili negira sporni dokaz, ili se to moe izvriti usporedbom s drugim, ve izvedenim dokazima. Utvrivanje vjerodostojnosti dokaza i izvora informacija, nuno je jer se moe ocjenjivati samo onaj dokaz koji je vjerodostojan. Dakle, provjeravanje dokaza i izvora informacija ponekad je uvjet za aktivnost suda na planu utvrivanja vrijednosti dokaza. Kazneni sud moe utvrditi i vjerodostojnost i prilikom same ocjene dokaza, kojom prilikom se detaljno analizira sadraj iskaza jednog lica, odnosno isprave. Najzad, provjeravanje dokaza moe izvesti i rekonstrukcijom kaznenog dogaaja, odnosno suoenjem izmeu dva svjedoka, izmeu svjedoka i okrivnjenog, ili izmeu svjedoka i vjetaka.
6

Stanojevi P., Stevanovi .: Kazneno procesno pravo, Pravni fakultet, Pritina, 2010.

2.2.4. Ocjena dokaza7 Ocjena dokaza predstavlja posljednju, zavrnu i najvaniju aktivnost kaznenog suda, zbog toga to se tek ocjenom dokaza postie krajnji cilj dokazivanja, tj. utvrivanje spornih pravno-relevantnih idrugih injenica u kaznenom postupku. Sama ocjena dokaza predstavlja utvrivanje vrijednosti otkrivenih i izvedenih dokaza u odnosu na sporne injenice, koje su predmet dokazivanja i koje ine sadrinu kaznene stvari. Ova djelatnost ovisi od prethodnih djelatnosti u sustavu dokazivanja zbog toga to od uspjene djelatnosti suda u otkrivanju, izvoenju i provjeravanju dokaza neposredno ovisi samo utvrivanje vrijednosti dokaza. Ocjena dokaza kao posebna djelatnost odvija se istovremeno s izvoenjem i provjeravanjem dokaza, s tim to moe biti i potpuno odvojena djelatnost. Kazneni sud esto biva primoran da prilikom izvoenja dokaza odmah vri provjeravanje i ocjenu dokaza, kako bi utvrdio potrebu za izvoenjem jo nekih dokaza, poto izvedeni dokaz nije dovoljan da se utvrdi postojanje ili nepostojanje neke sporne injenice. Konanu vrijednost dokaza, sud utvruje prilikom izricanja sudske odluke, zbog toga to su pravno-relevantne injenice osnova svake sudske odluke, odnosno presude. Utvrivanje vrijednosti dokaza se vri od strane kaznenog suda tijekom cijelog kaznenog postupka, s tim to stupanj izvjesnosti o postojanju ili nepostojanju spornih injenica nije uvijek isti. Tako se postojanje ili nepostojanje spornih injenica utvruje s najniim stupnjem izvjesnosti, tj. s osnovanom sumnjom koja je potrebna za otkrivanje i voenje kaznenog postupka. Za podizanje optube i voenje glavnog kaznenog postupka potreban je vii stupanj izvjesnosti. Najzad za donoenje konane odluke o jednoj krivinoj stvari kojom se okonava sam kazneni postupak, potreban je najvii stupanj izvjesnosti, tj. istinitost postojanja ili nepostojanja pravno relevantnih injenica. Prilikom ocjene dokaza kazneni sud se slui logikom metodom dedukcije i indukcije, s tim to mu na ovom planu moe pruiti pomo i tehniki metoda, tj. utvrivanje vrijednosti dokaza primjenom znanstvenih i tehnikih metoda iz oblasti kriminalistike i drugih pravnih i vanpravnih nauka.Takoe, razmatranje dokaza i
7

Stanojevi P., Stevanovi .: Kazneno procesno pravo, Pravni fakultet, Pritina, 2010.

utvrivanje njihove vrijednosti u odnosu na sporne injenice primjenom logikih i tehnikih metoda, dopunjuje se i psiholokom ocjenom dokaza, zbog ega kazneni sud u svojoj djelatnosti na ovom planu primjenjuje i znanje iz oblasti psihologije, osobito sudske psihologije. 2.3. Sasluanje osumnjienog kao dokaz Postoji uvjerenje da kad god se izvri neko kazneno djelo, paljivim pregledom lica mjesta policija moe pronai neki trag, koji ne samo da e je dovesti do izvritelja kaznenog djela, ve e i dokazati njegovu krivnju. Kada se do izvritelja doe on je odmah spreman ispriati sve detalje o svojoj umijeanosti u kazneno djelo, ime priznaje svoju krivnju. Naalost u stvarnosti situacije je malo drukija. Vjetina otkrivanja kaznenih djela i njihovih izvritelja i pored velikog razvoja znanstvenih i tehnikih dostignua i njihove primjene u oblasti kriminalistike jo uvijek nije na tom nivou, da uvijek omogui pronalaenje materijalnih dokaza koji bio doveli do poinitelja i dokazali njegovu krivnju. Postoje i kaznena djela za koja ne postoje materijalni dokazi (pijunaa, kleveta)8. U takvim sluajevima jedini nain rasvjetljenjem i rjeenja krivine stvari je dobivanje iskaza od lica koja imaju korisna saznanja. Takvi iskazi mogu potvrde ili demantiraju injenice od znaaja za rasvjetljavanje krivinih djela i dokazivanje krivnje njihovih izvritelja. Oni mogu veoma uspjeno da poslue i za pronalaenje materijalnih dokaza. To je veoma znaajno jer ako se posjeduju osobni i materijalni dokazi oni e svojim uzajamnim dopunjavanjem te meusobnim potvrivanjem, ili demantovanjem sigurnim putem voditi ka krajnjem cilju-utvivanje istine u kaznenom postupku. Do takvih iskaza se dolazi neposrednim kontaktom ovlatenog pripadnika policije s osobom koja raspolae korisnim saznanjem putem informativnog razgovora9. Informativni razgovor kao jedan od naina prikupljanja obavijesti morao bi se definirati kao vid komunikacije izmeu pripadnika policije, s jedne strane, i graanina, s druge strane. Takva komunikacija je neformalnog karaktera jer zakon ne propisuje nikakve obveze u pogledu mjesta, vremena i naina njenog poduzimanja, a iskaz dobiven na taj nain nema nikakav dokazni znaaj veh se koristi iskljuivo u
8 9

Gruba M.: Krivino procesno pravo, Uvod i procesni subjekti, Beograd 2004. Dimitrijevi Dragoljub, Krivino procesno pravo. Beograd, 1982.

10

operativne svrhe. Meutim, kada je u pitanju informativni razgovor s osumnjienim licem (to je i predmet ovog rada) postoji izvjesno odstupanje koje se ogleda u tome da ispunjenjem odreenog uvjeta ta radnja moe dobiti formalni karakter, to znai i da iskaz dobiven na taj nain ima dokazni znaaj . u tom sluaju, shodno najnovijim zakonskim promjenama, ta radnja dobiva i novi naziv - sasluanje osumnjienog. Naime, osumnjieni e prije poetka razgovora, izmeu ostalog. biti pouen da ima pravo da njegovom sasluanju prisustvuje branitelj. Ako osumnjieni u prisustvu branitelja pristane dati iskaz, policajac e ga sasluati prema odredbama ZKP koje vae za sasluanje okrivljenika iu tom sluaju dobiveni iskaz se moe koristiti kao dokaz u kaznenom postupku. injenice da sasluanju osumnjienika prisustvuje branitelj i da dobiveni iskaz moe biti upotrijebljen kao dokaz u kaznenom postupku, transformiraju raniji neformalni karakter ove radnje u formalni. Ukoliko policijskom sasluanju osumnjienika ne bi prisustvovao branitelj, tada bi ova radnja izgubila formalni karakter i trebalo bi ako se prihvati navedeni stav, umjesto naziva sasluanje osumnjienog upotrijebiti naziv informativni razgovor s osumnjienim. Taj informativni razgovor se formalno gledano nita ne bi razlikovao od informativnog razgovora sa ostalim kategorijama graana (oteeni, oevici ...) s obzirom da se i jedan i drugi mogu podvesti pod definiciju "vid komunikacije izmeu pripadnika policije s jedne strane, i graanina s druge strane ", pri emu ni jedan ni drugi nemaju nikakav dokazni znaaj. Izvjesne pripadajue razlike, meutim, postoje, jer je drukiji odnos tijekom informativnog razgovora izmeu pripadnika policije s jedne, i presumptivnog svjedoka s druge strane (oteeni, oevici ...), nego to je to sluaj izmeu pripadnika policije i osumnjienog. U prvom sluaju, atmosfera je oputenija, postoji dobar kontakt izmeu ispitivaa i ispitanika, dobro je meusobno ppoverenje i ire je podruje tema o kojima se raspravlja. U drugom sluaju postoji atmosfera slubenog odnosa, uzajamno nepovjerenje, osumnjieni je u izrazito podreenom odnosu iu stanju teke unutarnje napetosti. Drugim rijeima, komunikacijska situacija i nesuglasnost interesa su drugaiji. Sasluanje osumnjienog kao radnja dokazivanja predstavlja procesnu radnju dokazivanja, pod uvjetom da je o poduzimanju ove radnje obavijeten javni tuitelj, da sasluanju prisustvuje odvjetnik, odnosno branitelj i da je osumnjienom predoeno da sve to izjavi tom prilikom moe biti upotrijebljeno kao dokaz protiv
11

njega. Najzad, ako osumnjieni u prisustvu odvjetnika pristane iskazuje, policija e ga sasluati prema. odredbama koje vae za sasluanje okrivljenika. Prema tome, sasluanje osumnjienog je veoma vana krivinonrocesna radnja, koja predstavlja odstupanje od pravila da se procesno validni dokazi prikypljaju samo u formalnom kaznenom postupku, i to od strane sudskog organa. Zbog toga je zakonodavac nredvideo postupak i procesnu formu, koja se mora potovati prilikom izvoenja ove radnje. Naime, da bi se osumnjieni sasluao, najprije se mora pozivom osigurati njegovo prisustvo. U tom smislu je izriito predvieno da policija u pretkrivinom postupku moe pozivati osobe u svojstvu osumnjienika10. U samom pozivu osumnjieni se mora upoznati sa svojstvom u kome se poziva i upozoriti da ima pravo da njegovom sasluanju prisustvuje odvjetnik. Sasluanju osumnjienika koje poduzima policija mogu prisustvovati javni tuitelj (koji se izjanjava o tome da li e prisustvovati sasluanju), oteeni i branitelj. Zbog toga se javni tuitelj uvijek mora obavijestiti o sasluanju osumnjienika, a samo sasluanje ne moe se poeti prije njegovog dolaska ukoliko se izjasnio da e mu prisustvovati. Samo ukoliko se javni tuitelj izjasnio da nee prisustvovati sasluanju osumnjienika, sasluanje se moe obaviti i bez njegovog prisustva. Osumnjieni tijekom sasluanja u svakom sluaju moe imati branitelja, ukoliko to eli. Saglasno tome,. osumnjieni moe biti sasluan u odsutnosti branitelja samo ako se izriito odrekao tog prava, a obrana nije obvezna. Ovom prilikom organ policija nema obvezu osumnjienom osigurava branitelja po slubenoj dunosti. Meutim, tako pribavljen iskaz osumnjienog ne predstavlja dokazno sredstvo i mora se izdvojiti iz spisa. predmeta po okonanju istrage, odnosno pasle davanja suglasnosti za podizanje neposredne optunice. Prema tome, bez obzira da li je rije o sluaju obvezne obrane ili ne, osumnjieni pred orranom unutarnjih pasla uvijek moe imati branitelja ako to eli, dok e sasluanje osumnjienog imati znaaj nrocesne radnje dokazivanja samo ako branitelj prisustvuje sasluanju .. Branitelj je duan podnijeti punomo, s tim to ga osumnjieni moe dati branitelju i usmeno na zapisnik kod tijela pred kojim se vodi postupak. Ovlatena slubena osoba duna je provjeriti identitet branitelja i izvri uvid u njerovu odvjetniku leritimaciju.
10

Dimitrijevi Dragoljub, Krivino procesno pravo. Beograd, 1982.

12

2.4. Iskaz svjedoka kao dokaz Iskaz svjedoka je u praksi najei dokaz u krivinom postupku, ali je ocjena dokazne vrijednosti svjedokog iskaza najtea od svih ocjena dokazne vrijednosti radnji dokazivanja. Procjena da e novi tehniki dokazi za utvrivanje injenica zamijeniti subjektivne iskaze svjedoka, pokazala se nerealnom, jer su oni ogranieni samo na odreene sluajeve. Kod takvog stanja stvari, ostalo je jedino da se korienje svjedoka i ocjena vrijednosti njihovih iskaza postave tako da se uoeni nedostaci otklone ili svedu na to manju mjeru, to zavisi od tuioca, odnosno sudije, koji treba, najprije, da pravilno ulno primi iskaz svjedoka, a zatim da ocijeni njegovu vrijednost. To oteava rad tuioca, odnosno sudije i pretpostavlja da, osim pravnih znanja, on poznaje i psihologiju i logiku. Osnovni problem pri ocjeni iskaza svjedoka jeste utvrditi u kojoj mjeri se izjava svjedoka o injenicama podudara sa stvarnim stanjem. Najvei broj svjedoka koji su vidjeli neki kriminalni dogaaj potiu iz kruga poznanika optuenog ili oteenog, prijatelja ili roaka od kojih je a priori teko oekivati potpun i pouzdan iskaz11. Osim istinitog iskaza (kada postoji podudarnost izmeu iskaza i realnosti injenica), postoje i laan i pogrean iskaz. Iskaz je pogrean kada postoji nepodudaranje iskaza svjedoka sa realnou iz razloga koji su van volje i svijesti svjedoka. Pogrean iskaz moe naslati zbog greaka" prilikom primanja utisaka (greke u percepciji) i njihovog pamenja, kao i zbog izlaganja onoga to je svjedok primio (greke u reprodukovanju). Nepodudaranje iskaza svjedoka sa realnou moe da nastupi iz razloga koji zavise od volje\svijesti svjedoka, i tada je iskaz laan. Za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka tuilac odnosno sudija mora uzeti u obzir vie elemenata, koji se cijene subjektivno i objektivno.

ZAKLJUAK

11

Dimitrijevi Dragoljub, Krivino procesno pravo. Beograd, 1982.

13

injenice, na kojima se zasniva sudska odluka, moraju biti utvrene istinito, onako kako su se dogodile. Mora se pronai pravi krivac i samo on kazniti, odnosno mora se utvrditi puna i prava istina o krivinom djelu i krivcu. Zbog toga u krivinom postupku postoji opravdan zahtjev za dobijanje istine o injenicama u najpotpunijoj moguoj mjeri. Dokaz (personalni i materijalni) je samo ona injenica koja je iznutra povezana sa krivinim djelom i koju prouzrokuje samo izvrenje krivinog djela u procesu uzajmnog djelovanja, uzajmne veze izmeu izmeu uinioca, sredstava izvrenja, objekta napada, lica mjesta. Personalni dokazi koriste se kao vano sredstvo ne samo zbog toga to u nekim sluajevima nikakvih drugih dokaza nema, ve i zbog toga to mogu posluiti za provjeru vjerodostojnosti i istinitosti drugih dokaza. Materijalni dokazi mogu biti, u odreenim sluajevima, jedini pouzdani dokaz za otkrivanje, istraivanje, utvrivanje i dokazivanje istine, a to iz razloga to se znaaj tih dokaza ogleda prije svega u njihovoj objektivnosti, za razliku od personalnih dokaza.

LITERATURA:

14

Knjige:
1. Bokovi A.: Radnje tijela unutarnjih poslova u pretkrivinom i prethodnom

kaznenom postupku i njihova dokazna vrijednost, Sveuilite u Kragujevcu, Kragujevac, 2005. 2. Dimitrijevi Dragoljub, Krivino procesno pravo. Beograd, 1982.
3. Eckert G William, James H Stuart, Interpretation of Bloodstain Evidence at

Crime Scenes, second Edition, 1999.

4. Gruba M.: Krivino procesno pravo, Uvod i procesni subjekti, Beograd

2004.
5. Gruba M.: Krivino procesno pravo, Posebni dio, Beograd, 2004. 6. Stanojevi P., Stevanovi .: Kazneno procesno pravo, Pravni fakultet,

Pritina, 2010. Internet:

1. http://sh.wikipedia.org/wiki/Dokaz 2. www.forenzika.com

15