Nar. umjet. 43/2, 2006, str.

189-217, PRIKAZI

Knjiga Etnologija Bliskoga, Poetika i politika Etnologija bliskoga, Poetika i suvremenih terenskih istraivanja hrvatski je politika suvremenih terenskih prvijenac etnoloke i kulturnoantropoloke metoistraivanja, ur. Jasna apo dologije. Uredniki trojac Jasna apo mega, mega, Valentina Gulin Zrni, Valentina Gulin Zrni, Goran Pavel antek okupio Goran Pavel antek, Institut za etje uglavnom suradnike Instituta za etnologiju i nologiju i folkloristiku, Naklada folkloristiku, koji su metodoloki osvijestili Jesenski i Turk, Zagreb 2006., posljednjih nekoliko godina svojeg rada na terenu. 337 str. Mjesto, lokus, fiziki ili virtualni dodir sa stvarnou, postavljanje etnologa u okvire istraivane stvarnosti, izmicanje iz nje u svijet nove i konstruirane tekstualne realnosti ili reprezentacije, dvostruka odgovornost iznikla iz problema predstavljanja i zastupanja, samo su neka od pitanja dotaknuta u knjizi. Knjiga zapoinje koautorskim urednikim tekstom, koji je ujedno i naslov knjige, i iznosi osnovne probleme suvremenog etnolokog, odnosno kulturnoantropolokog pristupa kulturi i drutvenosti. Uvodnim tekstom urednici su se, u tradiciji invokacije "terena i terenskog rada" kao poela etnografskog promiljanja ljudske duhovne i materijalne proizvodnje, osvrnuli na nacionalnu znanstvenu etnoloku tradiciju. Osvrtom na poimanje terena i terenskoga rada u hrvatskoj etnologiji 20. st. autori uvoda apostrofiraju heterodoksinost teorijskih paradigmi i pripadajuih metodologija koje se razvijaju pod okriljem dviju institucionalno odvojenih etnolokih kola miljenja i terenskih praksi one Odsjeka za etnologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Imenovanjem Antuna Radia kreatorom najdugotrajnije etnoloke paradigme u hrvatskoj etnologiji, urednici ga vrednuju i kao inovatora i kao autora snane vizije, koji je potkraj 19. stoljea hrvatsku etnologiju osmislio kao etnografiju "vlastitog", dodue ruralnog dijela, s jasno oblikovanim zahtjevom samoreprezentativnosti. Posebnost njegove etnografske vizure ili vizije, smatraju autori uvoda, ogleda se u legitimiranju "emskog referentnog sustava", posredovanog u etnografskom tekstu i dijalektalnim jezinim izriajem i samozastupanjem. Radieva ideja prema kojoj su etnografiju kvalificirano mogli pisati tek narodni etnografi, "sudionici kulture" i njezini "neposredni promatrai" koji razumiju kulturu jer ive u selu, a umijee posredovanja kulture zahvaljuju steenom obrazovanju. stvorila je preteu antropolokog hibrida danas poznatog pod nazivom autoetnografija ili nativna antropologija ili, jednostavno, domorodaka i domaa antropologija. Disciplinarni razvoj etnologije krenuo je u godinama poslije Radia u dva smjera. apo mega, Gulin Zrni i antek vide tako razvoj etnologije na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju kao pokuaje posvajanja kulturnohistorijske paradigme, koja je teorijski okvir u prouavanju naroda i etnike povijesti. Orijentacijom na prolost i rekonstrukcijom prolosti ova se paradigma u bitnome razlikovala od Radieve orijentacije na "sadanjost narodnog ivota". Iako katkada sinkrone u izvedbi, ove su teorijske i metodoloke paradigme razdvojene svojim orijentacijama na prolo i sadanje te rekonstrukciju i zahvaanje suvremenog. Svoju su kritiku kulturnohistorijska metoda i njezini nositelji u Hrvatskoj doivjeli sedamdesetih godina 20. stoljea, kada se u okrilju Instituta za etnologiju i folkloristiku incirala spoznajno-metodoloka revolucija, koja je, prema apo mega, Gulin Zrni i antek, idealnotipskom supostavila realno i ostvareno, bezvremenskom vremenski situirano, generalnom konkretno, selu grad, prolosti sadanjost. Ova je paradigma prekinula s normativnom znanstvenom tradicijom hrvatske etnologije i postavila temelje teorijsko-metodolokoj komunikaciji hrvatskih etnologa sa suvremenou antropoloke misli i istraivanja. Daljnji razvoj hrvatske etnoloke paradigme u devedesetim godinama prologa stoljea odreen je ratnom svakodnevicom. Uronjenost hrvatskih etnografa u ratni kontekst u tome je trenutku iznjedrila probleme zastupanja, sudionitva, refleksije, dijeljenja, pisanja o bliskome, parcijalnosti.

189

Nar. umjet. 43/2, 2006, str. 189-217, PRIKAZI U drugome se dijelu uvoda autori osvru na socioantropoloke postavke suvremenih terenskih istraivanja i njihovu recepciju u domaoj znanosti. Insajderstvo, uklopljenost, pripadnost istraivanoj kulturi postaju predmetom promiljanja terena i konkretnih etnografskih praksi, a "rekontekstualizacija" terena u etnografskome tekstu mjesto je izazova i nelagoda suvremenog etnologa. Autori nas upozoravaju na probleme prevoenja iz emske u etsku perspektivu, koncepcija bliskih iskustvu u iskustvu udaljene koncepcije. Ugnijezdivi svoj etnoloki interes u domai prostor, autori se osvru na pitanje "etnografije bliskoga", koja je pratila antropoloki trend repatrijacije antropologije u zemljopisne okvire vlastite kulture ili njezinih nositelja, imperativa prouavanja bliskoga, u kojem se istraiva vraa spoznatljivom i vlastitom svijetu kulturi koje je i sam nositelj, sudionik ili dio. Blizak, a opet razliit od ideje insajderstva, koncept "etnologije bliskog", navode autori, etablira dvojnost u etnografu. Istodobnost pozicije sudionika-insajdera (istraivaa) i sudionika-svjedoka (kazivaa) namee metodoloko i epistemioloko repozicioniranje, u kojem odnos istraiva istraivani postaje i nositeljem primarne interpretacije i autorom sekundarne interpretacije znanstvenoga teksta. Literarni postupci inducirani prihvaanjem etnologije bliskoga stoga imaju kakvou autobiografiranja i antropologiziranja. Podjednako vanim autori smatraju "vieglasje", kojim se antropoloki tekstovi grade modeliranjem kontrastnih pogleda, proputanjem autorskih glasova kazivaa u akademski tekst. U proputaju glasova kazivaa apo mega, Gulin Zrni i antek primjeuju vanost recepcije kojom se osvjeuje odgovornost etnografa prema publici i naruitelju etnografskoga rada. Bilo da je rije o recepciji u akademskoj zajednici, skupini "akcijski orijentiranih praktiara" ili, u konanici, recepciji samih kazivaa, autori smatraju kako ovaj aspekt etnografskog djelovanja ima vanu ulogu. Narasla odgovornost etnografa i njihovih tekstualnih proizvoda proistekli su iz razvoja svijesti o etinosti u antropologiji. Ona je posljedica "bivanja i pisanja ovdje", etnografske uronjenosti u vlastitu svakodnevicu i "bliske svjetove" i koja, iskuavajui etnografsko pisanje iz distance i umnaajui etike dileme, postavlja temelje promiljanju principa etnoloke i antropoloke etinosti, samoregulacije i cenzure izazvane kretanjem opasnim terenom istraivanja "sa i na ljudima". Goran Pavel antek, autor prvog teksta (Etnografski realizam i uloga etnologa religije) iznosi svoja iskustva istraivanja jednoga religijskoga pokreta u Hrvatskoj. Zagovaranje insajderskog principa i dvojbe proizale iz razlikovanja aktivnog i potpunog sudjelovanja u istraivanoj zajednici anteka su, kao nekadanjeg potpunog sudionika i sadanjeg aktivnog sudionika/promatraa ovog religijskog pokreta, dovele do propitivanja zagovarake pozicije nasuprot distanciranoj poziciji analitiara. Emocionalan i katkad prezahtjevan sudioniki angaman na terenu anteka je dodatno osnaio na promiljanje i pokuaj sprjeavanja totalne "sudjelovateljske subjektivnosti" i dao mu argumente za ouvanje odmaka kojim je legitimirao vlastitu "znanstvenu vjerodostojnost". Terenski pritisak antek je olakavao odustajanjem od terena i rekonstituiranjem osobnosti i distance izvan mree vrijednosti i oekivanja kao i podarene mu uloge u prouavanoj zajednici. Upirui se o Geertzovo etnoloko geslo kojim se kao cilj etnologije postavlja prouavanje nepoznatog u bliskom i bliskog u nepoznatom, antek pomiruje osobne i profesionalne konflikte i navjeuje svoje metodoloko uporite u retrodukciji postupku etnografskog zakljuivanja koji se na "terenu kree od promatranja do analize i natrag". Problematiziranje monopola na istinu anteka je dovelo do razmiljanja o nemogunosti potpunog zastupajueg modela u etnografiji i prihvaanja etnolokog ili kulturnoantropolokog modela kojim uva znanstvenu nepristranost. U prilogu Domae, vlastito i osobno: autokulturna defamilijarizacija Valentina Gulin Zrni iznosi metodoloke osvrte na istraivanje ivota u novozagrebakom naselju. Svakodnevica ivota u urbanoj cjelini bila je istraivaki izazov Valentini Gulin Zrni, a ne manji znanstveni napor "ukroivanje" ili geertzovska inskripcija ovog iskustva u monografski i tekstualni proizvod. I dok je autorica pripadala istraivanoj zajednici i sama "bivala iznutra" u

190

Nar. umjet. 43/2, 2006, str. 189-217, PRIKAZI vrijednosnom, pripadajuem, empatijskom krugu dijeljenja svakodnevice, ime je bogatila svoje etnografske uvide, tek je izlazak iz emskoga u svijet etskoga naznailo probleme proizale iz pozicije "bikulturalnosti". Stoga je autorica posegnula za konceptom autoetnografije, u kojoj se "ukida prostorna i kognitivna udaljenost izmeu onih koje istraujemo i nas kao istraivaa", a autoreferencijalnost postaje integralnim dijelom metodoloke i spoznajne orijentacije. U antikanonskom smislu Gulin Zrni redefinira antropologiju kao znanost kojoj smo u interesu mi-ovdje-slini. Sanja Puljar D'Alessio autorica je priloga Dom, teren i neto tree: O etnografiji televizijskih gledateljstava. Recepcija televizijskog programa i njegovo znaenje sredinje su mjesto propitivanja kulturnih procesa dananjice. Etnografija televizijskog gledateljstva, tonije recepcija i interpretacija znaenja televizijskog kviza Tko eli biti milijuna?, provedena na dvama lokalitetima: Petraio u Napulju i Studentskom gradu u Zagrebu, polazita su u razmatranju lokaliziranih i globalnih interpretativnih praksi smjetenih u "treem prostoru", u kojem se konstruira novo znaenje. Koristei se svojom translokalnom pozicijom u dvama lokalitetima, autorica je teren shvatila kao "osobnu avanturu" spoznavanja sebe i zajednice u kojoj radi i ivi. Postavljajui se kao ista zajednici i razliita od nje, autorica osvjeuje insajdersko-autsajdersku ambivalenciju istraivanja bliskog. U prilogu Jesam li bila na terenu? O etnografiji elektronikog dopisivanja, autorice Ive Plee, etnografski se teren premjeta iz svijeta fizike u svijet virtualne internetske komunikacije. Negirajui dokidanje ili poigravanje identitetima, autorica se okree upravo nositeljima komunikacije u kiberprostoru, fizikim ljudima i mjestima tehnologijom posredovane komunikacije. Zanimanje za etnografiju u kiberprostoru motivirano je principima etnografije pisanja, koja se promilja novim anrovima pisanja, osobama koje piu, njihovom motivacijom kao i odabirom interneta kao medija za prijenos pisma/poruke. Pripadnost etnografskoj sceni postavljanje istraivaa kao "jednog od sredinjih likova vlastite etnografije" autoricu je odvelo do autobiografiziranja kao modela poniklog iz okolnosti "terena". Razmatrajui dvojbu o znaaju terena i etnolokog pristupa istraivanju koje se temelji na iskljuivosti podjele na teren koji odreuju ljudi ili pak tekstualnog "terena", autorica je proirila znaenje rada na tekstovima proizalim iz elektronike razmjene. Vraanje etnografije u stvarni i fiziki prostor bio je cilj Kirsti Mathiesen Hjemdahl i Neveni krbi Alempijevi u prilogu Kako "misliti u hodu" na proslavi Dana mladosti? Fenomenoloki pristup Kumrovcu. Drutveno sjeanje i njegove izvedbene prakse autorice su pokuale istraiti u Kumrovcu na proslavi Titovog roendana. Pod motom "istraivanja iz razliitih oita", fenomenoloki prihvatljivom za raznolike interpretacijske izvedbe i tumaenja neposrednog iskustva istraivanih i istraivaa, autorice vraaju nadu u teren. Voene fenomenolokom logikom "razmiljanja u hodu", koje podrazumijeva tjelesno i spoznajno "ivljenje" terena, autorice nas upozoravaju na mane interpretacijskog distanciranja i gubitak znaenja u etnografskoj konstrukciji stvarnosti. Prilog Tvrtka Zebeca Etnokoreolog na terenu, Kontinuitet istraivanja i dileme primjene otvara dio knjige posveen etikim dvojbama u etnologiji. Etiko osvjeivanje dvaju vlastitih istraivanja plesnih izvedbi u Hrvatskoj Zebecu je bilo povodom za razmiljanje o ulozi etnologa u konstrukciji drutvene stvarnosti. Naavi se u izmjenjivim pozicijama autsajdera i insajdera u istraivanoj zajednici, Zebec je osvijestio dugotrajnost procesa stjecanja "komunikativne kompetencije" kao jamca otkrivanja dubljeg smisla plesa kao kulturne pojave, a kao "etnokoreolog u primjeni" susreo se sa zahtjevima praktinog djelovanja i primjene etnokoreolokog znanja. Ova pozicija "uvara istine", kako navodi Zebec, koja se zaziva u etnokoreolokoj arbitrai rekonstrukcije specifinog plesa ili konstrukciji folklornih scenskih izvedbi, nije nimalo lagodna jer ukljuuje i pomirenje tradicije i zahtjeve suvremenih izvedbenih svjetova.

191

Nar. umjet. 43/2, 2006, str. 189-217, PRIKAZI Iva Niemi u prilogu Iskustva s terenskog istraivanja ili od terena do teksta i natrag raspravlja o etikim dvojbama istraivanja. Pojanjava ulogu bule enskog lika u izvedbi dramsko-plesnog scenskog prikaza moreke, afirmira ensku perspektivu u izvedbi moreke i otvara pitanja odgovornosti etnografa prema iroj istraivanoj zajednici. Otvaranjem tematske nie o enama kreiran je prostor za negativnu recepciju, u kojoj je naglaen interpretacijski konflikt o znaenju bule i pokuaj izvanjskog "utiavanja" etnografske interpretacije autoritativnom "lokalnom recenzijom". Ovim je postupkom onemogueno dijeljenje znanja i suradnja u emskoj i etskoj interpretaciji. Upuivanjem na ogranienja koja proizlaze iz etnolokog zahtjeva za vraanjem znanja prouavanoj zajednici restituciji znanja, autorica je zatraila pravo na koegzistenciju istina i viestrukost pogleda na stvarnost. Pretposljednji prilog, Etnolog i njegove publike. O restituciji etnografskog istraivanja, Jasne apo mega temeljen je na istraivanju prisilne migracije srijemskih Hrvata u jeku raspada Jugoslavije. Iznosei razloge za i protiv zagovarake pozicije u etnografijama konflikta ili kriza, autorica iznosi ambivalencije koje proizlaze iz stratekog opredjeljenja davanja glasa i empatije ili zaustavljanja na poziciji etnografske autonomnosti. Suoavanje s negativnom recepcijom svoga rada u prouavanoj zajednici autorica pojanjava kao sukob lojalnosti prema istraivanoj sredini i lojalnosti istraivakim kanonima i sebi. U konceptu "viestruke odgovornosti", koja etnografiju i etnografa gleda ili kao "analitiara" ili "advokata", autorica bira poziciju promatraa-analitiara, a svjedoanstva ostavlja kazivaima kao primarnim interpretatorima zbilje. Etnolog zadrava pravo na vlastite opservacije i analize, gradei prostor za tolerantne interpretacije i reinterpretacije kulture "kao teksta" viestrukih znaenja. Odgovornost etnografa u ovome je prilogu predstavljena kao prijenos punine prvotne interpretacije svjedoanstva, odnosno zahtijevanje prava na analitiku poziciju etnografske interpretacije. Ivan Lozica je autor posljednjega priloga, Tekstom o tekstu. Ova autopolemika igra oko znaenja terena ili bivanja na terenu polazite je razmiljanju o supostavljenim trendovima utemeljenja etnolokog pisanja. Biti etnografski terenac ili teoretiar nije smatra Lozica, dvojba etnografskih pristupa stvarnosti ve epistemioloka obmana. Knjiga Etnologija bliskoga. Poetika i politika suvremenih terenskih istraivanja zavrava engleskim prijevodom uvodnoga teksta i eljom za irenjem granice recepcije u anglofonski svijet. Ovim se djelom ipak u prvome redu obogauju hrvatska etnoloka i kulturnoantropoloka metodologija. Iako nije rije o priruniku ili metodskom naputku u obliku "korak po korak" od "terena do teksta", kojim bi se struna publika i "etnoloki" novaci na terenu upuivali u otajstva struke, knjiga je ipak izvanredno metodiko pomagalo u studiju etnologije. Ne ponudivi regulativne principe ve skup individualnih metodolokih opredjeljenja u pristupu suvremenim terenima, knjiga nudi autorska razmiljanja o najvanijim trenucima terenskoga rada u prostoru "bliskog" i ispisivanju terena u tekst. Preradom i prilagodbom suvremenih metodolokih pristupa u etnologiji i kulturnoj antropologiji knjiga legitimira metodoloku heterodoksiju te istodobno vraa povjerenje u terenske projekte u svijetu globalnih produkcija. Sanja POTKONJAK

192