Crkva i jeresi od XI. do XIV. st.

U toku itavog kasnog srednjovjekovnog perioda feudalna crkva i drava su morale voditi upornu borbu sa opozicionim revolucionarnim pokretima masa. Ti su pokreti obino izbijali u obliku jeresi (od grke rijei hairesis sekta). Ukoliko je jeres uperena protiv odreene vjerske dogme, ona je po formalnom obiljeaju pretstavljala vjerski pokret i spada u historiju crkve. U sutini jeres pretstavlja protest ne samo protiv vladajue crkve ve i protiv vladajueg poretka. Razlozi to upravo u XI. st. nalazimo vrlo iroke razvijene jeretike pokrete bila su sa jedne strane, obnovljena trgovaka veza sa Istokom odakle su u Evropu prodirala uenja koja su neprijateljski bila raspoloena prema katolianstvu, a sa druge strane slabljenje crkve u vrijeme borbe izmeu carstva i papstva. Ta borba, koja je nastala kao rezultat neslaganja u samoj vladajuoj klasi je stvarala slaba mjesta kroz koja su mogli prodrijeti opozicioni pokreti Jedan od metoda papine borbe protiv cara bilo je bacanje interdikta na zemlju u kojoj je taj vladar nalazio u datom trenutku. Zbog interdikta u zemlji se obustavljala i jako ograniavala sluba boija to je bilo povoljno za irenje jeresi. Meutim osnovni preduslov za nastanak jeretiki pokreta je bio razvitak antifeudalni elemenata u Zapadnoj Evropi. Jeretiki pokreti najvie su se rairili u zemljama koje su najranije izbile u prve redove a to su drave u sjevernoj Italiji, junoj Francuskoj i junoj Njemakoj. U tim su zemljama gradovi su postali glavna arita jeresi a ona su djelovala i na okolno seljako stanovnitvo. Pored revolucionarnog tipa postojale su jo dvije varijante jeretikog pokreta: jeres kao borba protiv feudalizma tj. valdenzi i birgersku jeres tj. opoziciju gradski vrhova protiv bogatog stanovnitva. Ipak treba imati na umu da ni jeresi revolucionarnog tipa nisu u svakom pogledu bili progresivna pojava. Poto su oni svoj glavni udarac upravljale protiv crkve i njene dogme, one su esto odvlaile panju masa od neposredni zadataka borbe. Ideolozi jeretiki pokreta, od XI. do XIV. st., nisu uvijek pozivali masu na otvoreni ustanak nego su propovjedali muenitvo i neprotivljenje zlu. Katari.Valdenzi.Franjevci Najrasprostranjenija forma jeresi u Zapadnoj Evropi od XI. do XIII. st. bilo je katarstvo. Katari su bili poznati u raznim zemljama pod razliitim imenima. Na jugu Francuske su ih zvali albiani po gradu Albi koji je bio centar jeresi. U Lombardiji su ih nazivali humilijata (humilis ponizan) a ponekad pod nazivom patara, patarena (odrpanac). U Njemakoj su ih nazivali ketzer. Jeres katara prodire u Evropu u XI. st., po svoj prilici sa Bliskog Istoka, uglavnom sa Balkanskog poluostrva. Po svojoj dogmatici katari su bili jako bliski starim manihejcima kod koji nalazimo isti dualistiki pogled na svijet tj. uenje o borbi dvije sile, dobru i zlu, svjetlosti i tame. To uenje koje je usvojila bizantijska sekta pavlikijanaca nalo se poslje njihovog preseljavanja u Trakiju pod uticajem uenja eutihijanaca. Moe se smatrati da je kao rezultat mjeanja pavlikijanaca sa eutihijancima nastala jeres bogumila. Bogumilstvo je za vrijeme krstaki ratova preneseno u Evropu i tako dobija naziv katarske jeresi. Rije katari je grkog porijekla i znai isti. I obredi i vjersko uenje katara podvlaili su odravanje istoe pred Bogom. Istupajui neprijateljski protiv katolike crkve, katari su uili da papa nije namjesnik Hrista ve avo. to se tie katarske dogme oni su proglaavali sav okolni svijet svijetom zla i tame. To gledite je odgovaralo pogledu siromani masa. Tako se neprijateljski stav masa prema postojeem poretku izraava u obliku mrnje prema itavom svijeti i prirodi. Svaka materija, tjelo, tjelesni nagoni itd. su za katara manifestacija zla. Samo smrt oslobaa duu od tamnice u kojoj je tjelo zatvoreno i doputa dui da se sjedini sa Bogom.

Ali da bi poslije smrti dolo do osloboenja, nuno je da se stvore posebni uslovi, od koji na prvo mjesto dolazi utjeha (consolamentum). Ako bolesnik koji je dobio utjehu pone da ozdravlja on po miljenju katara izlae svoju duu opasnosti novog pada tako da se takvom bolesniku ne daju ni hrana ni voda tj. usmruju ga da bi mu obezbjedili spasenje. Taj obiaj se kod katara zvao endura. Takoe oni su za grijeh smatrali i jesti meso i niz drugi proizvoda te na brak i porodicu su gledali kao na plod zla. Meutim da su svi katari ivili u skladu sa ovim uenjem sama bi jeresa brzo iezla. Kod katara je nastala gotovo od samog poetka podjela na dvije grupe: brojno neznatnu kategoriju savreni (perfecti) koji su za vrijeme svog ivota ostvarivali sve ideje katarstva i koji su bili sveti, muenici i propovjedioci uenja, i na masu prosti vjernika koji ive prilagoavajui se prilikama i kriju svoju pripadnost jeresi. Katarski propovjednici su se isticali visokim moralnim odlikama to ih je u oima iroki masa u poreenju sa rasputenou katolikog svetenstva ptrevaralo u svete ljude. Tako je kataraska jeresa postala vanredno opasna za crkvu ali i za postojei poredak jer je jeresa odbacivala i feudalnu dravu. Radi ovoga nije ni udo to je estoki neprijatelj pape Fridrih II. Hoentaufovac bio najljui neprijatelj jeretika a katara posebno to pokazuje koliku su opasnost jeretici pretstavljali za vladajuu klasu. Katarska jeresa se prvobitno rairila u Lobardiji i junoj Francuskoj odakle dopire sve do sami Pirineja a prodire i u sjevernu Francusku, junu Njemaku te dopire sve do istoni obala Brandenburga i Pruske. Zahvaljujui trgovakim vezama sjeverne Njemake i Francuske sa Engleskom katarska jeresa se iri i na prostorima Engleske. Drugi tip jeresi, koja se rairila u XIII. st., je bila jeres valdenza ili lionski siromaha. Ta jeresa je nastala kao rezultat djelatnosti lionskog trgovca Petra Valda koji je 1173. god. podjelio siromasima svoja bogastva i poeo da propovjeda siromatvo i pokajanje. U prostom odjelu on je lutao i privlaio sebi uenike. Tako je obrazovana zajednica propovjednika koja u samom poetku nije ni uenjem a ni ponaanjem bila neprijatelj prema crkvi. Meutim kada su u pokret valdenza ule siromane mase Liona i drugi gradova onda je on ve poeo da pretstavlja opasnost za crkvu. Lionski episkop je zabranio Valdu i njegovim pristalicama propovjed ali oni su apelovali na papu, koji je odbacio odluku episkopa, ali je propovjedaku djelatnost valdenza uinio zavisnom od dobre volje svetenstva oni mjesta u kojim se nalaze. Lionski siromasi ovo nisu potovali tako da su krajem XII. st. iskljueni iz crkve to je bilo velika greka crkve jer e to valdenstvo otjerati u tabor opozicije. Kada su valdenzi iskljueni iz crkve i proglaeni za jeretike uspjesi ove jerese dobijaju za crkvu toliko opasan karakter da je sledei papa Inoentije III. odluio da popravi uinjenu pogreku. On je stupio u pregovore sa valdenzima te uspio da jedan dio valdenza pridobije priznavi im neke osobenosti u obredima i nainu ivota. Tako je nastala zasebna grupa tzv. katoliki siromaha koji su pretstavljali desno krilo valdenskog pokreta Drugi dio valdenza se sve vie udaljavao od crkveni dogmi i pribliavao katarima ili albianima. Slino katarima sada se oni djele na savrene i vjernike, organizuju zasebnu crkvu sa izbornim svetenstvom. Za razliku od katara valdenzi nisu izgradili svoju dogmatiku i nisu stajali na pozicijama dualizma ali su i oni odbacivali feudalnu dravu, prolijevanje krvi, molitve svetima, indulgencije. Iskustvo sa valdenzima je nauilo crkvu da sa opreznou postupa sa pokretima masa. Najvaniji primjer toga jeste politika crkve prema franjevcima. Franjevtvo se u prvo vrijeme gotovo ni po emu nije razlikovalo od valdenstva ali njihova sudbina je bila potpuno razliita. U doba kada je na valdenstvo baena anatema, franjevatvo se nalo na strani crkve i samo postalo orue za gonjenje i unitavanje jeretika. Petar Vald je neznano poginuo a osniva franjevakog reda Franjo Asiki je bio od crkve proglaen za svetca. Valdenze su iskorenjeni a franjevci su postali bogata i uticanja monaka organizacija.

Franjo iz Asiza, u sjevernoj Italiji, je bio sin trgovca te je u mladosti vodio obian ivot za bogatog italijanskog graanina. Pod uticajem uenja valdeza on se odrie imanja i naputa roditeljski dom te poinje da propovjeda siromatvo i pokajanje. Ka Franji pritiu uenici, obino sirotinja te oni kao i valdenzi lutaju propovjedajui ne istupajui protiv crkve. Franjo je traio da njegove pristalice (minorite mala braa) rade i da izdravaju od rada svoji ruku. Na taj nain je nastala zajednica koja je propovjedala pokajanje i spasenje due odricanjem od bogatstva. Papa Inoentije III. pokazao je veliku naklonost kada je 1209. god. odluio da uzme minorite pod svoju zatitu. Rezultat te zatite od strane crkve je bila bra evolucija zajednice i pretvaranje u monaki red. Uporeujui ustave u franjevakom redu moe se pregledno pratiti ta evolucija. Najstariji ustav (1209-1210. god.) tzv regula antiquissima zabranjuje franjevcima da posjeduju imovinu. U drugom ustavu (1221. god.) ve vidimo niz otstupanja od otrine prvobitni pravila: dozvoljava im se da nose obuu i sl. Tako se u ustavu pokazala pukotina koja je omoguavala njegovo dalje pucanje. Ustav od 1223. god. koji je potvrdio papa Honorije III. pretstavlja u sutini ustav monakog reda. Prema tom ustavu franjevako bratstvo je konano ogranizovano po jerarhiskom principu. Na elu mu stoji general ili generalni ministar. Red je 1264. god. imao 1100 manastira u raznim zemljama u Evropi. Svi ti manastiri su bili podjeljeni na 32 okruga. Na elu svakog okruga je stajao provincijalni ministar ili provincijal. Svaki od tih okruga opet se djelio na nekoliko grupa manastira kojima su upravljali uvari. Dalje dolaze upravnici svakog pojedinog manastira gvardijani, obini lanovi red braa (fratres i novicijat (poslunici). Meutim to je ogranizacija postajala sve sloenija, jako se mijenjao i karakter ivota u redu. Red je zahvaljujui mnogobrojnim poklonima doao do velikog bogatstva. Prema zahtjevima osnivaa bratstva, franjevci su morali iviti u siromatvu ali poinju se dizati manastirske zgrade. Da ne bi izgubili ugled koji su franjevci stekli u masama zahvaljujui siromatvu, papa je objavio da svo pokretno i nepokretno imanje pripada katolikoj crkvi. Ipak protiv ovih novotarija je jedan dio franjevaca ustao te oni su nazvani spiritualci. Spiritualci su uili da je siromatvo neophodan uslov za spasenje, da je papa skrenuo sa puta koji su pokazali Hrist i apostoli i da itava rimska crkva mora da se reorganizuje. Spiritualci, koje su u Italiji nazivali fraticelli, a u Francuskoj beguins zauzeli su neprijateljski stav prema papi te ih je tako Jovan XXII. Proglasio za jeretike i izloio progonima. Tako je izmeu jednog djela franjevaca i papstva dolo do raskida. Ali ipak franjevaki red kao cjelina je ostao veoma znaajan pomonik papstva. Dominikanci. Drugi prosjaki red, neto drugaijeg porijekla od franjevakog, je bio gotovo istovremeno osnovani dominikanski red ili red brae propovjednika. Njihov glavni zadatak je bio propovjed protiv jeretika. Osniva reda, Dominik Husman, po porijeklu panski plemi, naao se 1207. god. sa jednim panskim episkopom u junoj Francuskoj gdje je voena borba sa albianskom jeresom. Za feudalce sjeverne Francuske bilo je vano da se ti jeresi iskorjene. Zato je bila potrebna pojaana djelatnost propovjednika koja je u poetku bila povjerena cistercitskim monasima koji nisu odgovorili tom zadatku. Jeretici su se ismijavali tim propovjednicima hrianstva koji su bili neupueni u teologiju. To je Dominika navelo na misao o potrebi osnivanja takve propovjedake monake organizacije. Pod uticajem franjevakog ustava on je organizovao svoj red kao bratstvo prosjaka propovjednika ili dominikanaca sa potpunim odricanjem od svake svojine. Papa je potvrdio ustav 1216. god. i ve sledei godina red je osvojio pozicije u borbi protiv jeretiki pokreta. Borbu protiv jeresi dominikanci su vodili na dva naina. Sa jedne strane oni su se takmiili sa ideolozima jeresi u oblasti teologije, spremajui se za to

izuavanjem teologije. Teoloke studije su se i razvile najvie meu monasima tog reda. Iz redova dominikanaca i franjevaca izali su najistaknutiji pretstavnici srednjevjekovne skolastike: Albert Veliki, Toma Akvinski i drugi. Drugi nain borbe dominikanaca sa jeresima je bio gonjenje. Dominikanci su postajali inkvizitori. Kada je stvorena inkvizicija upravo oni daju lanove tom stranom sudu koji se bavio pronalaenjem i osuivanjem jeretika. Oni su sebe nazivali domini canes Boijim psima te su tako na svojim zastavama nosili lik psa koji rastre tjelo jeretika. Inkvizicija i uloga dominikanaca. Inkvizicija (od lat. rijei inljuisitio istraga) u prikrivenoj formi odavno je postojala u crkvi. Jo u vrijeme blaenog Augustina crkva je pokazivala otrinu prema otstupanju od priznate dogme. Ali gonjenje jeretika bilo je u rukama episkopa. U doba razvijenog feudalizma episkopi su zauzeti svojim interesima posveivali malo panje jeresima. Vie su se brinuli da sauvaju svoje prihode nego da spasavaju vjernike od zablude. Tako nastaje potreba da se stvore organi radi istraivanja jeretiki pojava i tako krajem XII. st. se pojavljuju uz episkope posebne komisije koje su dobile naziv inkvizitorski komisija. Meutim ti organi inkvizicije koje je zaveo papa Lucije III. na saboru u Vreoni koji su se dalje razvili za vrijeme Inoentija III. su i dalje bili potinjeni episkopima i zatu su loe obavljali svoj zadatak. Ali zapazivi da dominikanci se zalau u borbi protiv jeretika, papa je njima predao inkviziciju. Dominikanci sada dobivaju velike zemljine poklone, oslobaaju se kontrole mjesni duhovni vlasti. Takoe kako bi dobili poloaj i popularnost papstvo im dozvoljava da obavljaju vjerske obrede svuda. Usljed toga dominikanci postaju vrlo utjecajni propovjednici. Meutim kasnije se i meu dominikancima odreeni ljudi istupili protiv pape kao npr. uveni dominikanac Savonarola krajem XV. st. Ali od XIII. do XIV. st. taj red je bio pouzdan u borbi protiv jeretika te od trideseti godina XIII. st. inkvizicija se nala u rukama dominikanaca. Crkva je nazivala inkviziciju Sanctum officum svetom organizacijom. Pred inkvizitore je bio postavljen zadatak da pronalaze jeretike, da jeretike predaju sudu i kada utvrde jeres da ih predaju svjetovnim vlastima radi kanjavanja. Crkva je izjavljivala da ne dozvoljava prolivanje krvi pa su jeretike kanjavali davljenjem i spaljivanjem na lomai. U poetku je dominikanska inkvizicija pokazivala umjerenost tako da je trideseti godina XIII. st. veina osuena na doivotnu kaznu ali ve u drugoj polovini XIII. st. veina je bila osuena na spaljivanje. Djeca i unuci jeretika su bili liavani nasljedstva a imanje jeretika se konfiskovalo te su ga djelili crkva, svjetovna vlast i dostavlja. Sve ovo je doprinjelo do opadanja ekonomskog ivota i poslovni veza u oblastima u kojima je bila aktivna inkvizicija. U istraivanju i voenju postupka protiv jeretika izgradili su dominikanci itav sistem pravila. Ime dostavljaa uvalo se u najstroijoj tajnosti. Dostavljanje je potsticano time to je dostavljau davan deo konfiskovanog imanja. Sve ovo je dovelo do toga da je krajem XIII. i poetkom XIV. st. broj rtava inkvizicije bio nepreprojiv. Usljed progona jeretika i istrebljivanja i jeretiki pokreti poinju da opadaju. Crkva je u istrebljivanju jeretika uivala podrku svetovne vlasti. Crkva je bila vaan stub feudalnog ureenja tako sve to bi se uinilo protiv crkve bilo je i protiv feudalizma. Pritome jeresi nisu bili upereni protiv pape nego i drave. Ali borba protiv jeresi nije mogla da ide samo po nasilju nego je se u toj borbi morala dati i teoriska osnova. Samo zavladavi ideologijom crkva je mogla da iskoreni opoziciju i onemogui njenu pojavu. Zato crkva stavlja veliki znaaj na razvitak skolastike, osobito teoloke uenosti.