Putnicima na Istok Igra staklenim perlama Pokuaj opce shvatljiva uvoda u njezinu povijest ...

non entia enim licet quodammodo levibusque hominibus facilius atque incuriosius verbis reddere quam entia, verumtamen pio diligentique rerum scriptori plane aliter res se habet: nihil tantum repugnat ne verbis illustretur, at nihil adeo necesse est ante hominum oculos proponere ut certas quasdam res, quas esse neque demonstrari neque probari potest, quae contra eo ipso, quod pii diligentesque viri illas quasi ut entia tractant, enti nascendique facultati paululum appropinquant. Albertus Secundus tract. de cristall. spirit. ed. Clangor et Collof. lib. I. cap. 28 U rukopisnom prijevodu Josefa Knechta: ... ako je u stanovitu smislu i za lakoumne ljude lake i manje odgovorno prikazati nepostojece od postojecih stvari, za ozbiljna je i savjesna ljetopisca upravo obratno: nita tako lako ne umakne prikazivanju rijecima i nita nije toliko potrebno ljudima predociti kao odredene stvari cije postojanje nije dokazivo ni vjerojatno, a koje se, medutim, upravo po tomu to ih ozbiljni i savjesni ljudi uzimaju kao postojece, za korak pribliuju postojanju i mogucnosti rodenja. Nakanili smo u ovoj knjizi sacuvati ono malo biografske grade to je uzmogosmo pronaci o Josefu Knechtu, ucitelju Igre, Magistru ludi Josephusu III, kako je nazvan u Arhivu Igre staklenim perlama. Nismo slijepi pred cinjenicom da ovaj pokuaj u neku ruku proturjeci zakonima i obicajima to vladaju duhovnim ivotom, ili se bar cini da im proturjeci. Ta upravo brisanje osobnoga, po mogucnosti savreno podredivanje pojedinca hijerarhiji odgojnih vlasti i znanosti, jedno je od vrhovnih nacela naega duhovnog ivota. A to se nacelo, i to u dugoj tradiciji, tako temeljito primjenjivalo da je danas neobicno teko - u mnogim slucajevima cak posve nemoguce - o pojedinim osobama, koje su ovoj hijerarhiji primjemo sluile, iznaci biografske i psiholoke pojedinosti; u mnogim se slucajevima vie ne daju utvrditi ni osobna imena. Najposlije, prava je odlika duhovnog ivota nae Provincije to je njezinu hijerarhijskom sustavu anonimnost idealom koji je gotovo blizu svome ostvarenju. to smo unatoc tomu postojani u svom pokuaju da pronademo neto o ivotu ucitelja Igre, Josephusa III, te da prizovemo obrise njegova lika, nece biti zbog kulta licnosti, ni zbog nedostatka potovanja spram obicaja, nego naprotiv, uvjereni smo, samo u duhu sluenja istini i znanosti. Stara je misao: to otrije i nemilosrdnije srocimo neku tezu, to neodoljivije zazivamo njezinu antitezu. Prihvacamo i cijenimo misao na kojoj se temelji anonimnost naih vlasti i naega duhovnog ivota. Ali jedan pogled u pretpovijest ba toga duhovnog ivota, u razvitak Igre staklenim perlama posebice, neizbjeno nam pokazuje da svaki stupanj razvoja, svaka razrada, svaka izmjena, svaki vaan potez, bilo da se tumaci kao napredan ili nazadan, neosporno otkriva, dodue ne onog jedinog i pravog njezina zacetnika, ali zato njezino najjasnije nalicje upravo u osobi onoga koji je unio izmjenu, koji je postao orudem preobrazbe i usavravanja. Dakako, ono to danas shvacamo kao licnost uvelike se razlikuje od onoga to su pod tim pojmom razumijevali ivotopisci i povjesnicari predanjih vremena. Za njih je - narocito za autore razdoblja u kojima je postojala izrazita sklonost biografiji - cini se, ili bi se moglo reci, bit osobnosti bila u onome to odudara, to je protivno propisanome, cesto cak i patoloko, dok mi dananji pocinjemo govoriti o znacajnim licnostima tek onda kad susretnemo ljude kojima je posvema uspjelo podrediti se opcemu, izvan svega izvornoga i neuobicajenoga, i koji su se usavrili u slubi nadosobnome. Ako bolje pogledamo, taj je ideal bio poznat vec i starom vijeku: lik mudraca ili savrenoga, u starih Kineza, na primjer, ili sokratovski ideal vrline, jedva da se razlikuje od naega dananjeg ideala, a mnoga je velika duhovna organizacija - kao na primjer Rimska crkva - na vrhuncima moci priznavala slicna nacela, te nas mnoge od njihovih najvecih figura, poput svetoga Tome Akvinskoga, podsjecaju na ranogrcke kipove; vie se doimaju kao klasicni predstavnici tipova nego kao pojedinci. Kako god bilo, u doba prije reformacije duhovnog ivota koja je pocela u dvadesetom stoljecu i koje smo mi nasljednici, onaj se pravi drevni ideal bio ocito gotovo posve izgubio. Cudimo se kad se u ivotopisima onih vremena opirno prica o tomu koliko je junak imao sestara ili koji su mu duevni oiljci i brazgotine ostali od raskida s djetinjstvom, iz puberteta, u nadmetanju za priznanje, u nadmetanju za ljubav. Nas dananje ne zanima ni patologija ni obiteljska povijest, ni nagonski ivot, ni probava ili nesanica nekog

junaka; cak nam nije osobito vana njegova duhovna pretpovijest, njegov odgoj, predmeti koje je sam birao za studij, lektira koju je najvie volio ili slicno. Nama je narocite panje vrijedan tek onaj junak koji je od prirode i odgojem stekao takve sposobnosti da se njegova osobnost posve stopila s njezinom hijerarhijskom funkcijom, a da pri tom nije izgubio onu snanu, svjeu i divnu poletnost to individuumu daje vrijednost i miris. A kad izmedu pojedinca i hijerarhije nastanu sukobi, onda te sukobe shvacamo kao kamen kunje velicine neke licnosti. Koliko malo odobravamo buntovniku kad ga pohota i strasti navedu na krenje ustaljena reda, toliko nam je tovanja vrijedan spomen na rtve, na one koji su uistinu tragicni. Kod junaka, dakle, kod tih doista uzornih ljudi, zanimanje za osobu, za ime, za lik i kretnje cini nam se doputenim i prirodnim, jer ni u najsavrenijoj hijerarhiji, u sustavu koji je i ponajvie lien trvenja, nikako ne vidimo neki mehanizam sastavljen od mrtvih i jednolicnih dijelova, nego ivo tijelo, sazdano od dijelova i oivljeno organima od kojih svaki posjeduje svoj nacin i svoju slobodu i sudjeluje u cudu ivljenja. U tom smo smislu tragali za biljekama o ivotu Metra Igre staklenim perlama, Josefa Knechta, a poglavito za svime to je sam napisao, i doli smo tako u posjed nekoliko rukopisa koje smatramo vrijednima citanja. Ono to nam je priopciti o Knechtovoj osobi i njegovu ivotu nekima je od clanova Reda, posebice medu igracima Igre staklenim perlama, zasigurno vec potpuno ili djelomice poznato, pa se vec stoga ova knjiga ne obraca samo tom krugu, nego se i mimo njega nada sklonu citatelju. Za taj ui krug naoj knjizi ne bi trebalo ni uvoda ni komentara. Ali kako ivotu i pisanju naega junaka elimo citatelje i izvan Reda, zapala nas je pomalo teka zadaca da radi onih manje upucenih tilaca ovoj knjizi proslovimo mali pucki uvod u smisao i povijest Igre staklenim perlama. Naglaavamo da je uvod pucki i takav ce biti, te ne iziskuje objanjavanje pitanja o problemima i povijesti Igre, o kojima se raspravljalo unutar samoga Reda. Objektivnom prikazivanju ove teme jo zadugo nece doci cas. Neka se, dakle, od nas ne ocekuje cjelovita povijest i teorija Igre staklenim perlama, jer joj ni dostojniji i spretniji autori od nas ne bi danas bili dorasli. Ova ce zadaca ostati preputena buducim vremenima, ako se prije ne izgube izvori i duhovni preduvjeti. Ovaj bi na sastavak ponajmanje imao biti nekim udbenikom Igre staklenim perlama, jer takav i nece nikad biti napisan. Pravila ove Igre ne izucavaju se nikako drukcije doli na uobicajen, propisan nacin, to iziskuje viegodinji trud, a nikome od posvecenih ne bi moglo biti od koristi da se pravila Igre ucine lake savladivima. Ta pravila, znakovni jezik i gramatika Igre neka su vrsta visoko razvijena tajnog jezika u kojemu su djelomice sadrane razlicite znanosti i umjetnosti, ali poglavito matematika i glazba (odnosno znanost o glazbi) i kojim se sadraji i rezultati gotovo svih znanosti mogu izraziti i postaviti u medusobne odnose. Prema tome, Igra staklenim perlama igra je sa svim sadrajima i vrednotama nae kulture, ona se njima igra kao to se, u razdobljima u kojima su cvjetale umjetnosti, moda neki slikar igrao bojama svoje palete. Sve spoznaje, uzviene misli i sva umjetnicka djela to ih je covjecanstvo stvorilo u svojim plodnim epohama, a koje su potom druga razdoblja znanstvenim razmatranjem svela na pojmove i ucinila intelektualnim posjedom, svom ovom golemom gradom duhovnih vrednota igra Igrac staklenim perlama kao to orgulja svira na orguljama, a te su orgulje vrhunski usavrene, tipke i pedale doticu im cio duhovni svemir, registri su im gotovo nebrojivi; teoretski bi se s tim instrumentom u Igri dao iznova proizvesti citav duhovni sadraj svijeta. Ti su manuali, pedale i registri sada stalni; izmjene i pokuaji usavravanja u njihovu redoslijedu ili broju moguci bi bili jo samo u teoriji: obogacivanje jezika Igre ukljucivanjem novih sadraja podlono je najstroem zamislivom nadzoru vrhovnog vodstva Igre. Pri tom se unutar toga cvrstog ustrojstva, odnosno - da bismo slijedili sliku - unutar sloenog mehanizma tih divovskih orgulja, igracu pojedincu prua cijeli jedan svijet mogucnosti i kombinacija, a gotovo je nemoguce da su izmedu tisucu ispravno izvedenih igara i samo dvije nalik jedna drugoj osim povrno. Kad bi se jednom i dogodilo da slucajno dva igraca isti ui izbor tema ucine sadrajem svoje igre, izgledale bi te igre i odvijale se posve razlicito, prema nacinu miljenja, karakteru, raspoloenju i virtuoznosti igraca. Naposljetku, potpuno se preputa nahodenju povjesnicara kako ce daleko ici unatrag u otkrivanju pocetaka i pretpovijesti Igre staklenim perlama. Kao i svaka velika ideja, ona zapravo nema pocetka, nego je upravo kao zamisao vazda postojala. Nalazimo je kao ideju, kao slutnju i viziju

izraenu vec u razna drevna vremena, na primjer u Pitagore, pa u kasnoj antickoj kulturi, u helensko-gnostickom krugu, ne manje u starih Kineza, zatim ponovo na vrhuncima arapskomaurskoga duhovnog ivota; trag njezine pretpovijesti vodi potom dalje kroz skolasticko razdoblje i humanizam do matematicarskih akademija sedamnaestog i osamnaestog stoljeca, pa do romantickih filozofa i runa Novalisovih magickih snova. Svakom kretanju duha prema idealnom cilju, prema universitas litterarum, svakoj platonickoj akademiji, svakoj drutvenosti neke duhovne elite, svakom pokuaju zbliavanja izmedu egzaktnih i slobodnijih znanosti, svakom pokuaju pomirbe izmedu znanosti i umjetnosti, ili znanosti i religije, u osnovi je bila ova ista, vjecita ideja, koja je za nas poprimila svoj oblik u Igri staklenim perlama. Duhovi poput Abelarda, Leibniza i Hegela nedvojbeno su poznavali san o tome kako bi se mogao obujmiti duhovni svemir u koncentricne sustave i sjediniti iva ljepota duhovnoga i umjetnosti s magicnom moci izricaja na nacin egzaktnih disciplina. U vrijeme kad su gotovo istodobno glazba i matematika dosegle klasiku, te su se discipline cesto zbliavale i medusobno oplodivale. Dva stoljeca ranije, u Nikole Kuzanskog, nalazimo recenice iz toga istog raspoloenja, kao primjerice: Duh se oblikuje prema potencijalnosti da bi sve mjerio na nacin potencijalnosti, i prema apsolutnoj nunosti, da bi sve mjerio na nacin jedinstva i jednostavnosti, kako to cini Bog, te prema nunosti povezivanja, da bi tako sve mjerio s obzirom na svoju osobitost, i - napokon oblikuje se prema determiniranoj potencijalnosti, da bi sve mjerio u odnosu na svoju egzistenciju. Nadalje, duh mjeri i simbolicki, usporedivanjem, kao da se slui brojevima i geometrijskim likovima i kao da sebe spram njih postavlja u jednadbe. Ne cini se, uostalom, da samo ova Kuzanskijeva misao upucuje na nau Igru staklenim perlama, ili da odgovara i proistjece iz slicnoga pravca kretanja mate kao njezine igre mislima; moglo bi se kod njega ukazati na razne, cak mnoge slicne odjeke. Njegova ljubav za matematiku, pa njegova vjetina i ar s kojim je primjenjivao figure i aksiome Euklidove geometrije na teoloko-filozofske pojmove u obliku jednadbi kojima ce ih pojasniti, vrlo su, cini se, bliski duhu Igre, a ponekad cak i njegov latinski (u kojemu su rijeci cesto proizvoljno izmiljene, ali tako da ih nijedan poznavalac latinskoga ne bi mogao pogreno tumaciti) podsjeca na slobodu i razigranost jezika Igre. Gotovo isto tako ubraja se medu pretke Igre staklenim perlama Albertus Secundus, to daje naslutiti vec motto ove rasprave. Predmnijevamo, premda ne moemo potkrijepiti citatima, da je zamisao te igre zaokupljala i one ucene muzicare esnaestog, sedamnaestog i osamnaestog stoljeca koji su svoje skladbe zasnivali na matematickim spekulacijama. U starim knjievnostima cesto nalazimo legende o mudrim i magicnim igrama to su ih smiljali ucenjaci, svecenici, ili su ih igrali na gostoljubivim plemickim dvorovima, primjerice u obliku aha u kojemu su figure i polja osim ustaljenih imali i tajna znacenja. Opce su poznata kazivanja, bajke i price s pocetka svih kultura, u kojima se glazbi, osim svega samo umjetnickog, pripisivala i moc ovladavanja duama i narodima, moc koja je cini tajnim vladaocem ili zakonikom za ljude i njihove drave. Od stare Kine do grckih mitova stanovitu je ulogu igrala misao o idealnom, nebeskom ivotu ljudi pod vlacu glazbe. S tim kultom glazbe (u vjecnim mijenama pozdravlja nas ovdje pjesme tajna moc - Novalis) najue je povezana upravo Igra staklenim perlama. Spoznamo li ideju Igre kao vjecnu i zato oduvijek postojecu i davno prije njezina uoblicenja probudenu, tada njezino ostvarenje u nama poznatu obliku ima svoju odredenu povijest, o cijim cemo najvanijim etapama pokuati kratko izvijestiti. *** Duhovni pokret, medu cije brojne plodove pnpadaju i osnivanje Reda i Igra staklenim perlama, ima svoje pocelo u povijesnom razdoblju koje nosi ime to mu ga je, na temelju iscrpnih istraivanja, dao knjievni povjesnicar Plinius Ziegenhals: feljtonisticko razdoblje. Takva su imena zgodna, ali opasna i uvijek nas zavedu, tako da bilo kakve okolnosti ljudskog ivota iz prolosti nepravedno prosudujemo. Ni feljtonisticko razdoblje ni u kojem smislu nije bilo bez duha, cak ni siromano duhom. Samo nije znalo, cini se, to bi s duhom zapocelo ili, bolje receno, nije mu nalo primjereno mjesto i funkciju u ivotnom i dravnom gospodarstvu. Otvoreno govoreci, to razdoblje poznajemo vrlo slabo, iako je to bilo tlo iz kojega je izniklo gotovo sve ono u cemu su danas sadrana obiljeja naega duhovnog ivota. Bilo je to, prema Ziegenhalsu, uvelike buroasko razdoblje, doba poklonstva zamanom individualizmu, i kad prema Ziegenhalsovu prikazu - nabrojimo nekoliko odlika ocrtavajuci tu atmosferu, onda bar jedno znamo pouzdano, a to je da te odlike nisu izmiljene ili u biti pretjerano i pogreno

zabiljeene, jer ih je veliki istraitelj potkrijepio nebrojenim knjievnim i drugim dokumentima. Priklanjamo se ucenjaku koji je dosad jedini ovom feljtonistickom razdoblju posvetio ozbiljnu pozomost, a pri tom necemo zaboraviti kako je lako i neozbiljno mrtiti se nad zabludama ili nepodoptinama dalekih vremena. Pocevi od kraja srednjega vijeka, razvoj duhovnog ivota u Evropi imao je, cini se, dvije velike tendencije: oslobadanje miljenja i vjerovanja od svakog autoritativnog utjecaja, dakle borbu razuma, koji se smatrao suverenim i punopravnim, protiv vladavine Rimske crkve i - drugo tajno ali strastveno traganje za ozakonjenjem te njegove slobode, za nekim novim autoritetom to iz njega samog proizlazi i njemu je primjeren. Uopcavajuci, moe se gotovo reci: duh je ovu cesto cudesno proturjecnu bitku za dva medusobno nacelno oprecna cilja uglavnom dobio. Je li pobjeda opravdavala bezbrojne rtve, je li dananji red duhovnoga ivota posve dostatan i hoce li dovoljno dugo trajati da nam se sve patnje, grcevi i nepravde od progona heretika i lomaca do sudbina mnogih genija, to su zavrili ludilom ili samoubojstvom, ucine rtvama koje su imale smisla, nije nam doputeno pitati. Povijest se dogodila - je li bila dobra ili bi bolje bilo da je izostala, moemo li prihvatiti njezin smisao, posve je beznacajno. Tako su se vodile i one bitke za slobodu duha koje su u kasnijem, feljtonistickom razdoblju dovele dotle da je duh doista uivao necuvenu i njemu samome nepodnoljivu slobodu, utoliko to se potpuno oslobodio crkvenog i djelomice dravnog skrbnitva, ali jo ne naavi pravi, vlastiti oblik zakona koji bi potivao, neki pravi, novi autoritet i legitimitet. Stoga primjeri ponienja, potkupljivosti i samozataje duha iz toga doba, o kojima prica Ziegenhals, dijelom doista zapanjuju. Moramo priznati da nismo kadri dati jednoznacnu definiciju proizvoda po kojima to razdoblje nazivamo, to jest definiciju feljtona. Kako se cini, proizvodili su se u milijunima kao narocito omiljen sastavni dio dnevne tampe, tvorili su glavnu hranu onim za znanjem vapijucim citaocima, izvjecivali su ili, bolje receno, naklapali o tisucama predmeta znanja, te su se, kako izgleda, oni pametniji medu feljtonistima cesto rugali i vlastitu poslu, barem Ziegenhals tvrdi da je naiao na brojne radove koje je bio sklon tumaciti kao izrugivanje autora na vlastiti racun, jer bi inace bili posve nerazumljivi. Lako je vjerovati da se u tim clancima to su se serijski proizvodili nakupilo mnogo ironije i samoironije, za cije bi se razumijevanje tek morao iznova pronaci kljuc. Tvorci tih igrarija pripadali su dijelom novinskim urednitvima, a dijelom su bili slobodni pisci, cesto cak nazivani pjesnicima, ali se cini da su mnogi od njih pripadali i staleu ucenjaka, cak je bilo i uglednih nastavnika visokih kola. Omiljeni sadraji ovih napisa bile su anegdote iz ivota cuvenih mukaraca i ena i njihova korespondencija, a nosili su naslove kao Friedrich Nietzsche i enska moda oko 1870 ili Najmilija jela skladatelja Rossinija ili Uloga kucnih psetanaca u ivotu velikih kurtizana i tome slicno. Nadalje, omiljena su bila historizirana razmatranja aktualnih tema razgovora iz kruga imucnih, kao San o umjetnoj proizvodnji zlata kroz vjekove ili Pokuaji kemijsko-fizikalnog utjecaja na vremenske prilike, i stotinu slicnih. Citamo li naslove to ih je Ziegenhals naveo iz tih brbljarija, tada nae cudenje manje izaziva cinjenica da su postojali ljudi koji su ih gutali kao svakodnevno tivo, a mnogo vie cinjenica da su autori od ugleda, poloaja i dobra obrazovanja podravali potronju tih nitavnih zanimljivosti svojim usluivanjem, kako se to tada nazivalo: izraz uostalom oznacuje i ondanji odnos covjeka spram stroja. Povremeno su tako bile omiljene pitalice poznatim licnostima o svakodnevnim stvarima - a njima je Ziegenhals posvetio zasebno poglavlje - pri kojima su se na primjer poznati kemicari ili pijanisti virtuozi morali izjanjavati o politici, popularni glumci, plesaci, gimnasticari, letaci ili cak pjesnici o prednostima i loim stranama momatva, o vjerojatnim uzrocima financijskih kriza i tako dalje. U tome je jedino vano bilo spojiti kakvo poznato ime s nekom upravo aktualnom temom: neka se kod Ziegenhalsa procitaju frapantni primjeri, on ih navodi na stotine. Kako rekosmo, vjerojatno je u cijelu tu radinost bila umijeana i prilicna kolicina ironije, moda cak neke demonske, ocajnicke ironije, u to se tek vrlo teko moemo uivjeti; iroke mase, medutim, koje su u to vrijeme ocito bile ponesene upadljivim citalackim arom, primale su sve te grotesknosti bez dvojbe s lakovjemom ozbiljnocu. Ako bi neka glasovita slika promijenila vlasnika, na drabi se prodavao kakav vrijedan rukopis, izgorio kakav stari dvorac, ili bi nosilac nekoga drevnog plemickog imena bio umijean u kakav skandal, citaoci u tisucama podlistaka nisu saznavali tek puke cinjenice, nego bi jo istoga ili iduceg dana dobivali i hrpu anegdota, povijesnog, psiholokog, erotskog i drugog

materijala o doticnoj natuknici, o svakom dogadaju dana slijevale bi se citave rijeke ustrog piskaranja, a nacin izlaganja, pristup i formulacija svih tih obavjetenja nosili su u svakom pogledu pecat brzo i bez odgovornosti proizvedene robe iroke potronje. Uz te podlistke pripadale su, uostalom, i stanovite igre koje su podsticale citateljstvo i pokretale njegovu presicenost predmetima znanja; o tome govori podulja Ziegenhalsova biljeka na carobnu temu Krialjka. Tisuce i tisuce Ijudi koji su vecim dijelom obavljali teke poslove i teko ivjeli, sjedili su tada u svojim slobodnim satima pognuti nad kvadrate i krieve od slova, ispunjavajuci njihove praznine prema utvrdenim pravilima igre. Cuvat cemo se toga da vidimo samo smijenu i ludu stranu te igre, te cemo se suzdrati od poruge. Ti ljudi sa svojim djetinjastim zagonetkama i svojim odgojnim napisima nisu bili, naime, nimalo bezazlena djeca ili zaigrani Feacani, nego su puni strepnje sjedili usred politickih, privrednih i moralnih previranja i potresa i vodili brojne strahotne ratove i gradanske ratove, pa njihove male odgojne igre nisu bile tek ljupke i besmislene djetinjarije vec odgovor na duboku potrebu da se zatvore oci, da se po mogucnosti pobjegne pred nerjeivim problemima i zlogukim nagovjetajima propasti u bezazleni svijet privida. Ustrajno su ucili upravljati automobilima, igrati sloene kartake igre i sanjarski su se posvecivali rjeavanju krialjki - jer, stajali su gotovo bespomocni naspram smrti, strahu, boli i gladi, crkva ih vie nije mogla tjeiti niti duh savjetovati. Oni, koji su citali tolike napise i sluali tolika predavanja, nisu smogli vremena ni snage da pokuaju ojacati protiv straha, da u sebi svladaju bojazan od smrti, ivjeli su ne mareci vie, ne vjerujuci ni u kakvo sutra. Odravana su i predavanja, pa moramo i ovoj neto otmjenijoj podvrsti podlistaka nakratko dati rijec. Osim napisa, strucnjaci a i duhovni hajduci nudili su u to vrijeme gradanima - kojima je pojam odgoja jo bio vrijedan tovanja, iako je bio lien svoga nekadanjeg znacenja - i brojna predavanja, i to ne samo u obliku prigodnih svecanih govora nego u divljoj konkurenciji i jedva shvatljivoj kolicini. U to vrijeme gradanin srednje velikoga grada ili njegova supruga mogli su otprilike jednom tjedno, a u velikim gradovima gotovo svake veceri, sluati predavanja koja su ih teoretski poucavala o bilo kojem predmetu, o umjetnickim djelima, o pjesnicima, ucenjacima, istraivacima, putovanjima oko svijeta, predavanja koja su sluatelja ostavljala posve pasivnim i koja su preutno pretpostavljala nekakav odnos sluateljstva prema sadraju, bilo kakvo predznanje, pripremljenost i sposobnost poimanja, to u vecini slucajeva nije postojalo. Bilo je zabavnih, temperamentnih i duhovitih predavanja, primjerice o Goetheu kako je u plavom fraku izlazio iz potanske kocije i zavodio strasburke ili wetzlarske djevojke, ili predavanja o arapskoj kulturi, u koja su mijeane odredene kolicine pomodnih intelektualnih pojmova kao u kakvoj kockarskoj cai, pa se svatko obradovao ako bi uspio ijedan od njih makar priblino prepoznati. Ljudi su sluali predavanja o piscima cija djela nisu nikad procitali ili ih nisu ni namjeravali citati, gledajuci pri tom moda i projekcije slika i boreci se, jednako kao s novinskim podlistkom, s poplavom izoliranih obrazovnih pojmova - lienih svakog smisla - i djelicima znanja. Ukratko, bilo se doprlo tik pred ono strahovito ponitenje vrijednosti rijeci, to je isprva samo u tajnim i najuim krugovima izazvalo herojski asketski protupokret koji se uskoro zatim razotkrio i osnaio postavi ishoditem novoga duhovnog samoodgoja i dostojanstva. Nesigurnost i patvorenost duhovnog ivota onoga vremena, koje je umnogome inace ipak pokazalo djelatnu moc i velicinu, objanjavamo mi dananji ljudi kao neki simptom prestravljenosti to je bila spopala duh kad se na kraju razdoblja prividnih pobjeda i procvata pred njim isprijecilo Nita: velika materijalna bijeda, razdoblje politickih i ratnickih oluja i preko noci izniklo nepovjerenje prema samome sebi, prema vlastitoj moci i dostojanstvu, cak prema vlastitom postojanju. K tome je, u raspoloenju sloma i rasapa, to vrijeme doivjelo jo i vrlo visoka duhovna dostignuca, medu ostalim zacetke znanosti o glazbi, koju smo zahvalno naslijedili. Ali, koliko je lako bilo kojem dijelu prolosti lijepo i smisleno odrediti mjesto u svjetskoj povijesti, toliko je svaka suvremenost nesposobna za vlastito odredenje, pa je u ono vrijeme, uz brzo opadanje duhovnih dostignuca i zahtjeva na vrlo skromnu razinu, ba medu intelektualcima stala harati strahovita nesigurnost i ocaj. Upravo se, naime, bilo otkrilo (vec od Nietzscheova doba ponegdje naslucivano) da su mladost i stvaralacko razdoblje nae kulture proli, da je vec pocelo starenje i suton, pa se tom naglom spoznajom i tim sveopcim predosjecajem to su ga mnogi nezgrapno opisivali, tumacilo razlicito zastraujuce znamenje Vremena: pusta mehanizacija ivota, nagli pad morala, bezvjernost naroda, patvorenost umjetnosti. Bilo je kao u onoj cudesnoj kineskoj bajci, zazvucala je glazba propasti: kao to

bas orgulja dugo tutnji, lebdjela je nad desetljecima, uvukla se u spodobi korupcije u kole, casopise i akademije, ponirala je u liku tjeskobe i duevne bolesti u nutrinu vecine suvremenih umjetnika i kriticara koje je jo bilo moguce ozbiljno shvacati; razularila se kao divlja i diletantska hiper-produkcija u svim umjetnostima. Dranje spram tog neprijatelja, to je tako prodro i vie se nikakvom carolijom nije dao otjerati, bilo je raznovrsno. Gorka istina mogla se utke spoznati i stojicki podnositi, to su radili i mnogi od najboljih. Moglo se pokuati poreci je, a tomu su literarni navjestitelji znanosti o propasti kulture pruali mnoge olake mete napada; osim toga, tko se uhvatio ukotac s prorocima to su prijetili, naiao je na odziv gradana i imao je utjecaja, jer je gradanima pretpostavka da vie nema kulture za koju su jo jucer vjerovali da je posjeduju i kojom su se veoma dicili, zamisao da njima tako mio odgoj, tako draga umjetnost, nisu vie ni pravi odgoj ni prava umjetnost, cinila im se nita manje drskom i nepodnoljivom od nagle novcane inflacije i prijetnje njihovu imetku to je dolazila od revolucija. Osim toga, bilo je i cinicna dranja protiv tog raspoloenja propasti, ilo se plesati i svaka se briga za buducnost proglaavala staromodnom ludocu, u veselim podliscima pjevalo se o bliskom kraju umjetnosti, znanosti i jezika, te se u tom feljtonistickom svijetu, na vlastiti racun izgradenom od papira, s nekom samoubilackom slacu otkrivala posvemanja duhovna izopacenost i inflacija pojmova, a hinilo se kao da se sa strane cinicki hladnokrvno ili bakantski zaneseno tek promatra kako u propast ne srljaju samo umjetnost, duh, cudorede, cestitost, vec i sama Evropa i cijeli svijet. U dobrih je vladao neki tiho turobni, u zlih pakosni pesimizam, pa je politikom i ratom valjalo unititi preivjelo i iznova urediti svijet i moral prije nego to je u kulturi opet postalo moguce prodrijeti u bit i uspostaviti novi poredak. Medutim, u tim prijelazima desetljecima kultura nije drijemala, nego je upravo za svoga propadanja i svoje prividne samozataje, u umjetnika, profesora i feljtonista, u svijesti pojedinaca dospijevala do najistancanije budnosti i samoispitivanja. Vec usred procvata feljtona bilo je posvuda izdvojenih i malih skupina koje su odlucno ostale vjerne duhu i svim snagama nastojale spasiti sr dobre tradicije, reda, metode i intelektualne svijesti u vrtlogu onoga vremena. Koliko danas moemo razaznati te postupke, cini se da se postupak samoispitivanja, osvjecivanja i svjesna otpora rasulu uglavnom odvijao u dvije skupine. Kulturna svijest ucenjaka pribjeglaje istraivanjima i rnetodama nastave povijesti glazbe, jer je upravo u to vrijeme ova znanost dosezala svoje vrhunce, a u samom feljtonistickom svijetu procula su se dva seminara to su njegovala uzorno cistu i savjesnu metodu rada. I, kao da se sudbina htjela utjeno osmjehnuti tim nastojanjima beznacajno male i hrabre kohorte, dogodilo se ba u to najmracnije doba ono divno cudo, posve slucajno, ali djelujuci kao boanska potvrda: pronadeno je jedanaest rukopisa Johanna Sebastiana Bacha iz negdanjeg posjeda njegova sina Friedemanna! Druga okosnica otpora protiv izopacenosti bila je bratovtina Putnika na Istok, cija su braca njegovala vie duu nego duh, stanovitu pobonost i strahopocitanje. Ba otuda je na dananji oblik duhovne njege i Igre staklenim perlama dobio znacajne'poticaje, poglavito u pravcu kontemplacije. I u novom nacinu poimanja biti nae kulture i mogucnosti njezina daljnjeg opstanka imali su udjela Putnici na Istok, ne toliko svojom znanstveno-analitickom ulogom koliko svojom, na starim tajnim vjebama zasnovanom, sposobnocu magicnog poniranja u daleka vremena i kulturne prilike. Medu njima je tako bilo glazbenika i pjevaca, za koje se tvrdi da su glazbu starijih vremena znali izvoditi sa savrenom izvornom cistocom, dakle svirati i pjevati na primjer neku glazbu iz 1600. ili 1650. godine tocno tako kao da su jo posve nepoznati svi u meduvremenu steceni nacini, usavrenja i vjetine. Bilo je to neto necuveno, u ono vrijeme kad je u svakom muziciranju pomama za dinamikom i povisivanjem bila uzela toliko maha, da se radi izvodenja i dirigentova shvacanja gotovo zaboravljalo na samu glazbu; izvjecuju nas da su sluaoci dijelom ostali bez ikakva razumijevanja, a dijelom paljivo sluali, vjerujuci da prvi put u ivotu cuju muziku, kad je jedan orkestar Putnika na Istok prvi put javno odsvirao jednu suitu iz Hndelova vremena, potpuno bez crescenda i diminuenda, s naivnocu i cednocu iz nekoga drugog vremena i svijeta. Jedan je clan u dvorani bratovtine, izmedu Bremgartena i Morbioa, bio sagradio orgulje savreno nalik onima kakve bi bio dao izraditi Johann Sebastian Bach da je za to imao sredstava i mogucnosti. Graditelj orgulja krio je - prema nacelu bratovtine koje je vec u ono vrijeme bilo na snazi - svoje ime i prozvao se Silbermann, po svome preteci iz osamnaestog stoljeca. Time smo se pribliili vrelima iz kojih je nastao na dananji pojam kulture. Jedno od vanijih bila je najmlada znanost, povijest i estetika glazbe, uskoro zatim naglo uznapredovala

matematika, k tome je pridola kaplja mudrosti Putnika na Istok i najposlije - u najuoj svezi s novim shvacanjem i tumacenjem glazbe - onaj vedri i ujedno rezignirani, odvani stav prema problemu trajanja kulturnih razdoblja. Bilo bi ovdje beskorisno o tome mnogo govoriti, jer je to svakome poznato. Najvaniji posljedak toga novog stava, tovie, toga novog svrstavanja u kulturni tijek, bilo je posvemanje odricanje od stvaranja umjetnickih djela, postupno izdvajanje duhovnih ljudi iz svjetovnog prometa i - ne manje vana - kruna svega: Igra staklenim perlama. Znanost o glazbi, koja je odmah oko 1900, dok je feljton doivljavao svoj najveci procvat, postajala predmetom sve dubljeg zanimanja, imala je najveci zamislivi utjecaj na pocetke Igre. Mi, batinici te znanosti, vjerujemo da bolje poznajemo glazbu velikih stvaralackih razdoblja, posebice sedamnaestog i osamnaestog stoljeca, te da je u stanovitom smislu i razumijemo bolje nego sva pokoljenja predanjih vremena (ukljucujuci i samo razdoblje klasicne glazbe). Dakako, kao nasljednici, imamo spram klasicne glazbe u svakom pogledu drukciji odnos nego ljudi stvaralackih razdoblja; nae produhovljeno i od rezignirane melankolije ne uvijek dovoljno oslobodeno tovanje prave glazbe neto je posve drugo od ponizne i naivne radosti muziciranja onih vremena kojima smo skloni zavidjeti kao sretnijima, jer vrlo cesto uz njihovu glazbu zaboravljamo okolnosti i sudbine iz kojih je nastajala. Vec desetljecima vie ne smatramo filozofiju ili pjesnitvo - kao to je cinilo gotovo cijelo dvadeseto stoljece - vec samo matematiku i glazbu velikim i trajnim dostignucima kulturnog razdoblja koje je trajalo od kraja srednjega vijeka do naeg vremena. Otkako smo se - barem opcenito uzevi - odrekli nadmetanja u stvaralatvu s tim generacijama, otkako smo odbacili kult prevlasti harmonije i iskljucivo osjetilne dinamike u muziciranju, kakav je glazbom vladao dva stoljeca, pocevi negdje od Beethovena i pocetaka romantike, vjerujemo da - na svoj nacin, dakako, na svoj nekreativni, epigonski nacin, ali sa strahopocitanjem! jasnije i ispravnije razaznajemo sliku kulture koju smo naslijedili. Vie nikako nismo opsjednuti onim razuzdanim stvaralackim porivom iz tih vremena, pa nam se to to su se u petnaestom i esnaestom stoljecu stilovi u glazbi mogli tako dugo odrati neizmijenjeno cistima cini kao neka gotovo nepojmljiva predstava, cini se neshvatljivim kako se u silnoj gomili tada pisane glazbe naoko uopce ne moe pronaci nita loe, da jo i osamnaesto stoljece, stoljece u kojemu je zapocela degeneracija, izbacuje citav vatromet stilova, moda i kola, blistajuci kratkotrajno i samouvjereno, ali vjerujemo da smo u onome to danas zovemo klasicnom glazbom spoznali duh, krepost i pobonost tih pokoljenja, a to nam je postalo uzorom. Danas, primjerice, malo ili nita ne drimo do teologije ili crkvene kulture osamnaestog stoljeca, ili do filozofije prosvjetiteljstva, ali zato u Bachovim kantatama, Mukama i preludijima vidimo krajnju sublimaciju krcanske kulture. Odnos nae kulture prema glazbi ima, uostalom, jo jedan pradavni i precasni uzor, i njemu Igra staklenim perlama iskazuje najdublje tovanje. U bajoslovnoj Kini starih kraljeva bila je, sjecamo se, glazbi dodijeljena jedna od vodecih uloga u dravnom i dvorskom ivotu; gotovo se poistovjecivalo napredovanje glazbe s prilikama u kulturi i moralu, tovie, u samom carstvu, a muzicki su majstori morali strogo paziti na cistocu i cuvanje starih tonaliteta. Ako bi se u glazbi to pokvarilo, bio je to siguran predznak propadanja vlade i drave. Pjesnici kazivahu strane price o zabranjenim, davolskim i nebu stranim tonalitetima, kao o Glazbi propasti Cing anga i Cing Cea, pri cijem bi se bezocnom izvodenju na kraljevskom dvoru odmah nebo smracilo, zidine se potresle i pocele ruiti, a vladar i carstvo doivjeli bi pad. Umjesto mnogo rijeci starih pisaca navest cemo ovdje nekoliko mjesta iz poglavlja o glazbi Lu Bu Veova rukopisa Proljece i Jesen. Izvori glazbe vrlo su stari. Ona nastaje iz Mjere i korijen je velikog Jedinstva. Veliko Jedinstvo stvara dva pola; ta dva pola tvore silu tmine i svjetla. *** Kad je svijet u miru, kad sve stvari miruju, kad svi u svojim mijenama slijede svoga vinjeg, tada se glazba moe ozbiljiti. Kad pohota i strasti ne krenu stramputicama, glazba se moe usavriti. Savrena glazba ima svoj uzrok. Ona nice iz ravnovjesja. Ravnovjesje nastaje iz ispravnoga, a ispravno iz smisla svijeta. Zbog toga se o glazbi moe govoriti samo sa covjekom koji je spoznao smisao svijeta. *** Glazba pociva na skladu izmedu neba i zemlje, na suglasju izmedu tmine i svjetla.

*** Drave u rasulu, pa ni za propast zreli ljudi, ne ive, dakako, bez glazbe, ali njihova glazba nije vedra. Stoga: to je muzika opojnija, to ljudi postaju sjetnijima, a zemlja ugroenijom, to dublje grezne vladar. Tako se gubi i bit glazbe. *** Ono to su svi sveti vladari cijenili u glazbi, bila je upravo njezina vedrina. Tirani Gia i Cu-Sin stvarali su zanosnu glazbu. Glasne su tonove smatrali lijepima, a masovne efekte zanimljivima. Teili su za novim i neobicnim ucinkom zvukova, za tonovima kakve jo nijedno uho nije culo; nastojali su jedan drugoga nadmaiti, pa su prevrili svaku mjeru i svrhu. *** Uzrok propasti drave Cu bilo je otkrice magicne glazbe. Takva glazba uistinu je uzbudljiva, ali se zapravo posve udaljuje od biti glazbe. A zato to se udaljila od biti prave glazbe, takva glazba nije vedra. Kad glazba nije vedra, tada narod gunda i ivot se poremeti. Sve dolazi otuda to se pogreno tumaci narav glazbe i to se ide samo za opojnim djelovanjem zvukovnoga. Stoga je glazba jednog staloenog vremenskog razdoblja mirna i vedra, a vlada uravnoteena. Glazba nemimih vremena burna je i gnjevna, a vlasti su izopacene. Glazba drave u rasulu sentimentalna je i sjetna, a njezina vlada ugroena. *** Rijeci ovoga Kineza ukazuju nam posve jasno na izvore i na istinski, gotovo zaboravljeni, smisao svake glazbe. Kao i ples i bilo koja umjetnicka djelatnost, glazba je u pretpovijesnim vremenima, naime, bila carolija, jedno od drevnih i priznatih sredstava magije. Pocevi s ritmom (pljeskanje, udaranje takta nogom, udaranje drvcima - najdrevnija vjetina bubnjanja) bila je mocno i prokuano sredstvo kojim se brojno mnotvo ljudi dovodilo u jednako raspoloenje, uskladivalo se njihovo disanje, lupanje srca i opce stanje, i hrabrilo se na istjerivanje i prizivanje vjecnih sila, na ples, borbu, ratni pohod, na sveta djela. A ta se iskonska, cista i pramocna narav - narav carolije - mnogo due sacuvala u glazbi nego u drugim umjetnostima; sjetimo se samo brojnih iskaza povjesnicara i pjesnika o glazbi, od starih Grka do Goetheovih novela. U praksi ni mar ni ples nikada nisu izgubili svoje znacenje. Ali, vratimo se pravom predmetu! *** O pocelima Igre staklenim perlama ispripovjedit cemo sad ukratko ono to je najvrednije znati. Nastala je, cini se, istodobno u Njemackoj i u Engleskoj, dodue u obje zemlje kao vjeba igranja u onim uskim krugovima glazbenika i ucenjaka koji su radili i studirali u novim seminarima glazbene teorije. Ako se prispodobi pocetni oblik Igre s kasnijim i dananjim, to je nalik usporedbi nekoga notnog rukopisa iz vremena prije 1500. godine, s njegovim primitivnim oznakama nota medu kojima nema ni oznaka za odjeljivanje taktova, s kakvom partiturom iz osamnaestog stoljeca ili s nekom iz devetnaestoga, sa zbunjujucim obiljem skracenica za dinamiku, tempo, fraziranje i slicno, zbog kojih tiskanje takvih partitura cesto stvara teke tehnicke probleme. Igra u pocetku nije bila nita drugo do duhovit oblik vjebe pamcenja i kombiniranja, medu studentima i glazbenicima, a igrala se - kako smo rekli - u Engleskoj i u Njemackoj, jo prije nego to je otkrivena na visokoj glazbenoj koli u Klnu, gdje je dobila i ime to ga nosi i danas, nakon toliko pokoljenja, premda sa staklenim perlama odavno nema vie nita. Ovim se staklenim perlama umjesto slovima, brojkama, notama ili drugim grafickim znakovima sluio izumitelj, Bastian Perrot iz Calwa, pomalo cudan, ali pametan i drueljubiv, glazbeni teoreticar. Perrot, koji je, uostalom, za sobom ostavio i raspravu o Procvatu i propasti kontrapunkta, zatekao je kod ucenika u klnskom seminaru vec razmjerno razvijenu naviku igranja: u skracenim formulama svoje znanosti dovikivali bi jedan drugome proizvoljne motive ili pocetke klasicnih kompozicija, na to je prozvani morao odgovoriti bilo nastavkom doticnog komada bilo jo bolje - viim ili niim glasom, odnosno kontrastnom protutemom, i tako dalje. Bila je to vjeba pamcenja i improviziranja kakva je vjerojatno nekada bila slicno uvrijeena (makar ne i teoretski u formulama, nego prakticno na cembalu, lutnji, flauti ili glasovno) u marljivih ucenika glazbe i kontrapunkta u doba Schtza, Pachelbela i Bacha. Bastian Perrot, poklonik bavljenja rucnim zanatom, koji je vlastitim rukama sagradio vie glasovira i klavikorda po uzoru na stare, koji je vrlu vjerojatno pripadao Putnicima na Istok i o kojemu legenda kae da je znao svirati violinu na stari, od 1800. godine zaboravljeni nacin, s visoko svinutim lukom i rucno reguliranim

strunama, za sebe je konstruirao - po uzoru na naivne djecje naprave s kuglicama za brojenje okvir s nekuliko tuceta ica na koje su se mogle nanizati staklene perle u razlicitim velicinama, oblicima i bojama. ice su odgovarale notnim crtama, perle vrijednostima nota i tako dalje, pa je iz staklenih perli tako gradio glazbene citate ili izmiljao teme, mijenjao ih, prenosio, razvijao, preokretao i drugima ih suprotstavljao. to se tice tehnike, to je dodue bila igrarija, ali se dacima svidjela, pa je postala modom koja se oponaala i u Engleskoj, i neko su se vrijeme muzicke vjebe izvodile na taj primitivno-ljupki nacin. I, kao to cesto biva, jedna trajna i znacajna institucija dobila je tako svoje ime od prolazne i sporedne stvari. Ono to je poslije nastalo od igre onih seminaraca i od Perrotovih ica s povjeanim perlama, jo i danas nosi u narodu vec uvrijeeno ime: Igra staklenim perlama. Jedva dva-tri desetljeca kasnije Igra je, cini se, medu studentima glazbe izgubila na popularnosti, ali su je zato preuzeli matematicari, i dugo je jedno od obiljeja u povijesti Igre bilo to to je nju uvijek radije prihvacala i njome se sluila ona znanost koja je upravo doivljavala svoj procvat ili preporod, te je Igru i dalje razvijala. Matematicari su Igru usavrili do visoke pokretljivosti i sposobnosti pretvaranja u neto uzvieno; ona je stekla neto nalik na svijest o sebi i svojim mogucnostima, a to se zbivalo usporedo s opcim razvitkom tadanje kulturne svijesti nakon to je prebrodila veliku krizu i - kako se izrazio Plinius Ziegenhals - snala se, sa skromnim ponosom, u ulozi kasne kulture koja pripada prilikama kakve su priblino odgovarale kasnoj antici, odnosno helenisticko-aleksandrinskom razdoblju. Toliko prema Ziegenhalsu. Nastojat cemo sada dovriti svoju skicu povijesti Igre staklenim perlama, te ustvrdujemo: preavi od glazbenih u matematicke seminare (promjena koja se jo bre zbivala u Francuskoj i Engleskoj nego u Njemackoj), Igra je bila tako daleko doprla u svome razvoju da su se njome s pomocu posebnih znakova i skracenica mogli izraziti matematicki postupci; Igraci su, uzajamno razvijajuci Igru, jedan drugoga posluivali tim apstraktnim formulama i predstavljali jedan drugome mogucnosti i razvojni slijed svoje znanosti. Ta matematicko-astronomska igra formulama zahtijevala je veliku pozornost, budnost i koncentraciju. Medu matematicarima je vec tada ugled dobrog igraca Igre staklenim perlama mnogo znacio, bio je ravan ugledu vrlo dobra matematicara. S vremenom su Igru preuzimale i oponaale gotovo sve znanosti, odnosno, primjenjivale je na svoja podrucja, kao to je dokazano za klasicnu filologiju i logiku. Analiticko razmatranje glazbenih vrednota bilo je dovelo dotle da su glazbeni tokovi obuhvacani u fizikalno-matematicke formule. Neto malo poslije pocela se filologija sluiti tom metodom i mjeriti jezicke tvorevine onako kako se u fizici mjere prirodni procesi. To je prihvatila i znanost o likovnim umjetnostima, gdje je vec iz arhitekture odavno postojao odnos s matematikom. Tako su se medu apstraktnim formulama, dobivenim na taj nacin, poceli otkrivati uvijek novi odnosi, analogije i sukladnosti. Svaka znanost, koja bi svladala ovu igru, stvarala bi u tu svrhu poseban jezik Igre, sacinjen od formula, skracenica i mogucnosti kombinacija, a u elitnim krugovima duhovne omladine posvuda su bile omiljene igre sa slijedovima formula i dijalozima u formulama. Igra nije znacila samo vjebu ili puku razonodu, bio je to sabrani osjecaj pouzdanja u odgoj duha, poglavito u matematicara koji su se Igrom bavili u isti mah asketski - virtuozno poput sportaa - i s formalnom strogocu, te su u tome nalazili uitak koji im je olakavao vec tada medu ljudima duha dosljedno provodeno odricanje od svjetovnih uitaka i tenji. Igra staklenim perlama imala je velikog udjela u potpunoj pobjedi nad feljtonom i u iznova probudenoj elji za krajnje egzaktnim vjebama duha, kojoj dugujemo nastanak novoga duhovnog odgoja, samostanski strogog. Svijet se bio promijenio. Duhovni ivot feljtonistickog razdoblja mogao bi se usporediti s nekom od svoje vrste odrodenom biljkom koja se rasula u hipertrofirane izrasline, a korekture to su slijedile - s podrezivanjem te biljke sve do korijena. Mladi ljudi, koji su se tada htjeli posvetiti duhovnim naukama, nisu time vie mislili obilaenje visokih kola, na kojima bi im cuveni i blagoglagoljivi profesori bez autoriteta nudili ostatke negdanjeg visokog obrazovanja, morali su sad isto tako strogo i jo stroe i metodicnije uciti nego to su nekad morali inenjeri na politehnikumima. Morali su se strmom stazom penjati uzbrdo, morali su u matematici i aristotelovsko-skolastickim vjebama procicavati i krijepiti svoju moc rasudivanja i uz to se nauciti odricati svih onih dobara to su prije toga nizu ucenih pokoljenja bila vrijedna tenje: odricati se brze i olake novcane zarade, ugleda i javnih pocasti, novinskih pohvala, brakova sa kcerima bankara i tvomicara, razmaenosti i luksuza u materijalnom ivotu. Pjesnici s visokim

nakladama, Nobelovim nagradama i lijepim ladanjskim kucama, priznati lijecnici s odlikovanjima i livriranom poslugom, akademici s bogatim suprugama i blistavim salonima, kemicari sa savjetnickim namjetenjima u industriji, filozofi s tvornicama podlistaka i zanosnim predavanjima u prepunim dvoranama s aplauzom i buketima - sve su takve figure icezle i do danas se vie nisu ponovo pojavile. Dakako, bilo je jo mnogo nadarenih mladih ljudi kojima su takve figure bile uzori kojima se zavidi, ali putovi do javnih pocasti, bogatstva, ugleda i luksuza nisu vie vodili kroz predavaonice, seminare i doktorate, jer su duboko potonula duhovna zvanja u ocima svijeta bila pala pod stecaj, a to su nadomjestila novim osvajanjem skrueno-fanaticne predanosti duhu. Oni talenti, koji su vie stremili blagostanju i sjaju, morali su okrenuti leda duhovnosti - jer je ona postala neprivlacnom - i poci za onim zvanjima u kojima se zadrala mogucnost probitka i zaradivanja novca. Predaleko bi nas odvelo kad bismo htjeli poblie prikazati kako se duh nakon svoga procicavanja uspio probiti i u dravi. Ubrzo se pokazalo da je samo nekoliko pokoljenja nehajnog i neodgovorna duhovnog odgoja bilo dovoljno da se osjetno oteti i prakticni ivot, pa su znanje i odgovomost bili sve rjedi i u svim viim zanimanjima, i u tehnickima, i tako je njegovanje duha u narodu i u dravi, a poglavito cijelo kolstvo, malo-pomalo prelo u iskljucivu nadlenost duhovnika. Tako su kole i danas, u gotovo svim zemljama Evrope, ukoliko nisu ostale pod nadzorom Rimske crkve, jo u rukama onih anonimnih redova koji se popunjavaju iz intelektualne elite. Ma koliko strogost i takozvana oholost te kaste mogu javnom miljenju povremeno biti neugodne, ma koliko se pojedinci protiv nje bunili, ona i dalje nepokolebljivo prednjaci; odrava je i titi ne samo njezin integritet, sposobnost odricanja od svih dobara i privilegija izuzevi duhovne, nego i odavno opce usvojena spoznaja ili barem pretpostavka o nunosti te stroge kole za odranje civilizacije. Zna se ili predmnijeva: kad miljenje jednom ne bude cisto i budno, a duh vie ne bude cijenjen, tada ni brodovi ni automobili uskoro nece ici ispravno, tada ce se i inenjerovu racunalu poljuljati svaka vrijednost i autoritet, kao i matematika bankama i burzama, tada ce nastati kaos. Trebalo je, napokon, prilicno vremena dok je svoj put prokrcila spoznaja da su i vanjskim oblicima civiliziranosti i tehnike - industriji, trgovini i tako dalje - nuno potrebni zajednicki temelji duhovnog morala i potenja. U ono je doba Igri staklenim perlama nedostajalo jo neto, a to je sposobnost svestranosti, izdizanja iznad svih pojedinacnih disciplina znanosti. Astronomi, grecisti, latinisti, skolastici, studenti glazbe, svi su igrali svoju Igru prema pravilima, s mnogo duha, ali je Igra za svaki pojedini fakultet, za svaku disciplinu i njezine ogranke imala drugi jezik i drugi splet pravila. Trebalo je pol stoljeca dok je napravljen prvi korak u premocivanju tih granica. Razlog takvoj sporosti bio je bez dvojbe vie moralne nego formalne i tehnicke naravi: sredstva za mostove bila bi se vec nala, ali kraj toliko strogog morala novonastale duhovnosti postojao je puritanski zazor od zastranjivanja, od mijeanja disciplina i kategorija, duboka i opravdana plahost i bojazan od povratka grijesima povrnosti i feljtonizma. Cinom jednog pojedinca Igra staklenim perlama privedena je, gotovo jednim jedinim potezom, spoznaji o vlastitim sposobnostima, a time joj je otvorena i mogucnost univerzalnog usavravanja; i opet je povezivanje s glazbom bilo ono to je Igri donijelo taj napredak. Jedan vicarski znanstvenik na polju glazbe, ujedno fanaticni ljubitelj matematike, dao je Igri nov smjer i time mogucnost vrhunskog razvitka. Gradansko se ime toga velikog covjeka vie ne da utvrditi, njegovo vrijeme nije vie poznavalo kult licnosti na duhovnom polju, on u povijesti i dalje ivi kao Lusor (isto: Joculator) Basiliensis. Njegov pronalazak, kao svaki pronalazak, bio je dodue njegovo osobno dostignuce i blagodat, ali nikako nije nastao iz neke privatne potrebe i tenje, nego je bio pokrenut mnogo jacim motorom. Medu intelektualcima njegova vremena posvuda se osjecala strastvena elja za mogucnocu iskazivanja novih misaonih sadraja, ceznulo se za filozofijom, za sintezom, osjecalo se nedostatnim dotadanje blaenstvo u cistoj povucenosti u svojoj disciplini; tu i tamo probio bi pokoji znanstvenik granice svoje znanosti pokuavajuci prodrijeti u opcenito, sanjalo se o novoj abecedi, o novome znakovnom jeziku kojim bi se mogla obuhvatiti nova duhovna iskustva i njime se izmjenjivati. O tome narocito podrobno svjedoci napis nekoga pariskog znanstvenika iz toga vremena, pod naslovom Kinesko upozorenje. Zacetnik toga napisa, kojemu su se mnogi suvremenici rugali kao nekom Don Kihotu, a koji je, uostalom, priznati ucenjak na svom podrucju - u kineskoj filologiji, raspravlja o opasnostima s kojima ce se suociti znanost i duhovni odgoj, unatoc njihovu hrabrom dranju,

ako se odreknu pokuaja da izgrade medunarodni znakovni jezik kojim bi se kao starim kineskim pismom moglo nekako graficki izraziti i ono najsloenije bez iskljucivanja osobne mate i domiljatosti, a koji bi svim ucenjacima svijeta bio razumljiv. Najznacajniji korak prema ispunjenju toga cilja ucinio je Joculator Basiliensis. On je za Igru staklenim perlama izumio osnovna nacela jednog novog jezika, odnosno jezika znakova i formula, u kojemu matematika i glazba imaju jednaki udjel i kojim je moguce povezati astronomske i glazbene formule i svesti matematiku i glazbu na zajednicki nazivnik. Ako time ni u kojem pogledu i nije dovren razvitak, naoj je skupoj Igri Neznanac iz Basela u to vrijeme poloio temelje za sve to ce potom slijediti u njezinoj povijesti. Igra staklenim perlama, nekoc izuzetna zabava cas matematicara, cas filologa ili glazbenika, stala je sad privlaciti sve vie i vie istinskih intelektualaca pod svoju vlast. Obracale su joj se mnoge stare akademije, mnoge loe i poglavito drevni Savez putnika na Istok. Cak i nekolicina katolickih redova osjetila je tu novi daak duha i dala se ocarati Igrom, pa joj se u nekim benediktinskim samostanima posvecivalo toliko panje da je vec tada postalo akutno pitanje, koje je i kasnije povremeno iskrsavalo, treba li da crkva i kurija zapravo podravaju i podnose Igru ili da je zabrane. Od velikog djela covjeka iz Basela naovamo Igra se ubrzo potpuno razvila u ono to je jo danas: pojam svega duhovnoga i nadahnutoga, uzvieni kult, Unio mystica, misticni savez svih razdvojenih clanova jedne Universitas litterarum. Ona je u naem ivotu preuzela ulogu dijelom umjetnosti, dijelom spekulativne filozofije, a u vrijeme Plinija Ziegenhalsa, na primjer, cesto je nazivana i izrazom koji je potekao jo iz pjesnitva feljtonisticke epohe i u kojemu je u to vrijeme mnogi duh naslucivao cilj svojih tenji: magicni teatar. lako se tada tehnicki i opsegom grade Igra staklenim perlama od svojih pocetaka razrasla do u beskonacno, a po duhovnim zahtjevima spram Igraca postala velikim umijecem i znanocu, u Baselcevo joj je vrijeme jo nedostajalo neto bitno. Dotad je, naime, svaka igra znacila nizanje, redanje, grupiranje i suprotstavljanje koncentriranih predodbi s mnogih podrucja misaonog i lijepog, bila je brzo podsjecanje na nadvremenske vrijednosti i oblike, virtuozni kratak let po carstvima duha. Tek mnogo kasnije, iz duhovnog inventara kolstva, a posebice iz navika i obicaja Putnika na Istok, u Igru je postupno pridoao pojam kontemplacije. Pokazala se nevolja da oni vjetog pamcenja a bez drugih vrlina, igraju spretno i blistavo, te brzim nizanjem bezbrojnih predodbi mogu preneraziti i zbuniti sudionike. Malo-pomalo takva je virtuoznost dospjela pod strogu zabranu, a kontemplacija je postala vanim sastojkom Igre, za gledatelje i sluatelje svake igre cak najvanijim. U tome se sastojao obrat protiv religioznosti. Nije vie bilo vano brzom pozornocu i izvjebanim pamcenjem intelektualno pratiti slijed ideja i cijeli duhovni mozaik jedne igre, nego se pojavio zahtjev za dubljom i duevnom predanocu. Nakon svakog znaka, to bi ga voda Igre prizvao, u tiini bi i ozbiljno razmatrali njegov sadraj, njegovo izvorite i njegov smisao, i svaki bi suigrac tako bio prinuden da snano i organski zazove svu sadrajnost takva znaka. Tehniku i vjetine u postupku kontemplacije donosili su svi clanovi Reda i drutava Igre staklenim perlama iz elitnih kola u kojima se umijecu kontemplacije i meditacije posvecivala najveca panja. Tako se sprijecilo da se hijeroglifi Igre izrode u puka slova. Dotada je, uostalom, Igra staklenim perlama unatoc svojoj popularnosti medu ucenim ljudima bila tek predmet privatna zanimanja. Mogao ju je igrati covjek sam, udvoje i s vie igraca, a one narocito duhovite, dobro skladane i uspjele igre povremeno su se, razumije se, biljeile, pa bi se - putujuci iz grada u grad i iz jedne zemlje u drugu - procule, divili bi im se ili ih kritizirali. Ali, tek se sada Igra pomalo pocela obogacivati jednom novom ulogom, pretvarajuci se u javnu svecanost. Privatna je Igra i danas svakome dostupna, i narocito se mladi njome marljivo bave. Ali pod nazivom Igra staklenim perlama danas svatko ponajprije misli ipak na svecane, javne Igre. One se odravaju pod vodstvom malobrojnih, suverenih Metara, koji su u svakoj zemlji podredeni Metru Igre, Magistru ludi, uz pobono sudjelovanje uzvanika i uz napetu pozornost sluatelja iz svih krajeva svijeta. Mnoge od tih Igara traju danima i tjednima, i, dok se slavi takva Igra, svi suigraci i sluatelji ive suzdrano i samozatajno, po tocnim propisima koji zadiru i u trajanje spavanja, u apsolutnoj zadubljenosti, nalik strogu isposnickom ivotu to su ga vodili sudionici jedne vjebe svetoga Ignacija. Tome bi se moglo jo samo malo pridodati. Igra Igara bila se razvila, u izmjenicnoj vlasti sad ove

sad one znanosti ili umjetnosti, u neku vrstu univerzalnog jezika koji je Igracima omogucio da osmiljenim znakovima iskazuju vrijednosti i postavljaju ih u medusobne odnose. U sva vremena Igra je bila usko povezana s glazbom i odvijala se vecinom prema glazbenim ili matematickim pravilima. Jedna tema, dvije teme, tri teme bile su utvrdene, izvedene, varirane i doivjele bi posve slicnu sudbinu kao tema neke fuge ili koncertnog stavka. Neka je Igra, primjerice, mogla zapoceti zadanom astronomskom konfiguracijom ili temom jedne od Bachovih fuga ili nekom Leibnizovom recenicom ili stihom iz Upaniada, pa se od takve teme, vec prema namjeri i darovitosti Igraca, probudena ideja-vodilja mogla ili dalje voditi, ili razradivati ili obogatiti u izrazu pomocu aluzija na srodne predodbe. Dok je pocetnik moda bio kadar pomocu znakova Igre postavljati paralele izmedu klasicne skladbe i formule nekog prirodnog zakona, u znalca i Majstora Igra je od pocetne teme slobodno mogla voditi do neogranicenih kombinacija. U jednoj koli Igraca dugo se rado igralo konfrontirajuci dvije suprotne teme ili ideje, vodeci jednu uz drugu i jednu protiv druge do konacnog harmonicnog spajanja, kao to se moe spojiti zakon i sloboda ili pojedinac i zajednica. Narocito se pazilo da obje teme ili postavke u takvoj Igri budu posve ravnopravno i nepristrano vodene, te da se iz teze i antiteze izvede po mogucnosti glatka sinteza. Uopce, osim genijalnih izuzetaka, Igre s negativnim ili skepticnim, disharmonicnim ishodom nisu bile omiljene i povremeno su cak bile zabranjivane. To je duboko povezano sa smislom koji je Igra na svom vrhuncu poprimala za Igrace. A to je znacilo odabrani simbolski oblik traganja za savrenstvom, neku vrstu uzviene alkemije, pribliavanje onom u sebi jedinstvenom duhu koji je iznad svih pojmova i mnogostrukosti, dakle Bogu. Kao to su poboni mislioci predanjih vremena tumacili ivot ljudskih stvorenja samo kao put k Bogu, a mnogostrukost pojavnog svijeta drali dovrenom i domiljenom tek u boanskom Jedinstvu, tako su figure i formule Igre staklenim perlama gradile, muzicirale i filozofirale na jednom svjetskom jeziku, napajanom iz svih znanosti i umjetnosti, igrajuci sebe u stremljenju ka savrenom, ka cistom bitku, prema potpuno ispunjenoj stvarnosti. Realizirati je bio omiljeli izraz u Igraca, a svoje su cinjenje osjecali kao put od Postajanja k Bitku, od mogucega ka stvarnome. Neka nam se ovdje dopusti da jo jednom podsjetimo na prije navedene recenice Nikole Kuzanskoga. U znakovni jezik Igre prihvaceni su, dakako, i izrazi iz krcanske teologije, ukoliko su bili klasicno oblikovani pa se cinilo da pripadaju opcim kulturnim dobrima, tako da je neki od glavnih vjerskih pojmova ili citat iz biblije, kakva recenica nekoga crkvenog oca ili iz latinskog misala mogla jednako lako i tocno biti izraena i prihvacena u Igri kao i kakav geometrijski aksiom ili Mozartova melodija. Jedva da bi bilo odvie odvano reci: za uski krug istinskih Igraca staklenim perlama Igra je imala priblino jednako znacenje kao sluba Boja, a pri tom se suzdravala od bilo kakve vlastite teologije. U borbi za svoje postojanje izmedu neduhovnih svjetskih sila Igraci staklenim perlama i Rimska crkva bili su odvie upuceni jedni na druge a da bi se bilo moglo zahtijevati opredjeljenje za jedno ili drugo, iako bi se za to cesto bilo nalo povoda, jer su kod obiju sila intelektualno potenje i istinski poriv za otrim, jasnim formuliranjem vodili do razilaenja. To se ipak nije nikad provelo. Rim se zadovoljavao time to se spram Igre odnosio cas dobronamjernije cas odbojnije, jer su i u bratovtinama i u viem i najviem kleru bili mnogi nadareni pripadnici Igraca. Sama Igra, otkako su postojale javne Igre i Magister ludi, bila je pod zatitom Reda i Odgojnog poglavarstva, a oni su u odnosima s Rimom vazda nastupali kao suta uljudnost i samo vitetvo. Papa Pio XV, koji je jo kao kardinal bio dobar i gorljiv Igrac staklenim perlama, nije se kao papa zauvijek oprostio od Igre - poput svojih preteca - nego je pokuao i s njom obracunati; dolo je gotovo dotle da se u to vrijeme katolicima zabrani Igra. Ali papa je umro prije nego to je dolo do toga, a u jednoj mnogo citanoj biografiji toga nimalo beznacajnog covjeka prikazuje se njegov odnos spram Igre staklenim perlama kao estoka strast koju je kao papa mogao obuzdati jo samo u neprijateljskom obliku. Igra kojom su se prvobitno slobodno bavili pojedinci i drube, iako su je vec odavno prijateljski potpomagale, dakako, i odgojne vlasti, doivjela je svoje javno ustanovljenje ponajprije u Francuskoj i Engleskoj, a ostale su ih zemlje vrlo brzo slijedile. U svakoj je zemlji imenovana po jedna nadzorna komisija i vrhovni ravnatelj Igre s naslovom Magister ludi, te su javne Igre pod osobnim vodstvom Metra uzdignute na razinu duhovnih svetkovina. Magister bi, dakako, kao i svi visoki i najvii duhovni djelatnici, ostao anoniman; osim nekoliko najbliih, nitko mu nije znao

vlastita imena. Samo slubenim, velikim Igrama, za koje je bio nadlean Magister ludi, stajala su na raspolaganju javna i medunarodna sredstva razglaavanja, kao radio i slicno. Uz ravnanje javnim Igrama, Metrova je dunost bilo unapredivanje Igre i kola Igre, a svaki je Magister prije svega morao najstroe bdjeti nad daljnjim razvojem Igre. Jedino svjetska komisija svih zemalja mogla je odluciti o usvajanju (to se danas jo jedva dogada) novih znakova i formula u sastojke Igre, o eventualnim dopunama pravila Igre, o poeljnosti ili izlinosti ukljucivanja novih oblasti. Promatramo li Igru kao neku vrstu svjetskoga duhovnog jezika, tada sve komisije Igara u pojedinim zemljama - pod vodstvom svojih Metara - zajedno cine jednu akademiju koja nadzire sadraj, daljnje razvice i odravanje cistoce toga jezika. Svaka zemaljska komisija posjeduje arhive Igre, a to znaci sveukupne dosad iskuane i prihvacene znakove i kljuceve, kojih je broj odavno postao mnogo vecim od broja starih kineskih pismena. Za Igraca Igre staklenim perlama uglavnom je dostatno predznanje to ga je stekao zavrnim ispitom na nekoj vioj koli ucenosti, poglavito, medutim, na nekoj elitnoj koli, ali se preutno pretpostavlja natprosjecno vladanje jednom od vodecih znanosti ili glazbom. Postati clanom komisije Igara ili, tovie, steci naziv Magister ludi, bio je san gotovo svakog petnaestogodinjaka u elitnim kolama. Ali, vec bi medu doktorandima samo manji dio ostao ozbiljno postojan u stremljenju da jednom smije aktivno sluiti Igri staklenim perlama i njezinu daljnjem izgradivanju. Stoga su svi ti Ijubitelji Igre marljivo proucavali vjetine Igre i vjebali se u meditiranju, te su za velikih Igara tvorili onaj najui krug pobonih i privrenih sudionika koji javnim Igrama daje svecano obiljeje i koji ih titi od toga da se izopace u obican dekorativni cin. Za te prave Igrace i ljubitelje Magister ludi je vladar ili vrhovni svecenik, gotovo neko boanstvo. Za svakoga samostalnog Igraca, medutim, a cak i za Magistra ludi, Igra staklenim perlama ponajprije znaci muziciranje, otprilike u smislu u kojem je Josef Knecht jedhom govorio o biti klasicne glazbe: Smatramo da je klasicna glazba sr i pojam nae kulture, jer je ona njezin najjasniji, najsvojstveniji izraz i ocitovanje. Posjedujemo u toj glazbi nasljede antike i krcanstva, duh vedre i hrabre pobonosti, nenadmaivo viteki moral. Jer, moral naposljetku znaci svako vrsno ocitovanje kulture, uzor ljudskog ponaanja saet u izraz. Ta izmedu 1500. i 1800. godine stvarana je svakojaka glazba, stilovi i izraajna sredstva bili su najraznolikiji, ali duh - tovie, moral - svugdje je isti. Ljudsko dranje koje se izraava u klasicnoj glazbi uvijek je bilo jednako, ono uvijek pociva na istoj vrsti ivotne spoznaje i tei k istoj vrsti nadmocnosti nad slijepim slucajem. Klasicna glazba znaci: svijest o tragicnosti ljudskog postojanja i potvrda covjekove sudbine, odvanost, vedrina! Bila to gracioznost nekog menuetta od Hndela ili Couperina ili prenjeno izraavanje uzviene cutilnosti kao u mnogih Talijana ili Mozarta, ili opet tiha, sabrana spremnost na smrt kao u Bacha, uvijek je tu jedno. Unatoc, jedan prkos spram smrti, neto viteko i neki prizvuk nadljudskog smijeha, besmrtne vedrine. Tako bi valjalo da zvuci i naa Igra staklenim perlama i na cijeli ivot, Djelo i Patnja. Te je rijeci zapisao jedan Knechtov dak. Njima zavravamo razmatranje o Igri staklenim perlama. KRAJ