Nakon udaje neko vrijeme vie nije ozbiljno slikala.

U prvim godinama braka iznevjerila je samu sebe i zanemarila svoj talent, premda je upravo po tome bila izuzetna. Maestro joj je postao vaniji od slikanja. Vjerovala je da je naao put do one druge osobe skutrene u kutu zatvora. Tu i tamo slikala je uglavnom portrete, nita dramatino, jo nita bolno ni krvavo. Novca je bilo, o njemu vie nije morala brinuti. Trebala je smoi snage pa nastaviti slikati pokraj jednog od najveih slikara. ivjela je okruena njegovom slavom, i to ju je u poetku uinilo jo nesigurnijom. U novinama su o njoj pisali samo kao o njegovoj armantnoj supruzi, ne kao o slikarici. Talentirana mlada ena koja nema akademiju, ne prodaje slike, nema izlobe, odmah je nakon udaje postala svjesna svog poloaja Maestrove supruge. Tada joj je gotovo posve ponestalo samopouzdanja. Zato je njen novi ideal bio da postane barem dobra supruga i naui kuhati Maestrova omiljena jela, koja e mu nositi na skele u koarici ukraenoj cvijeem. Zbog njega je posve promijenila i svoj izgled. Za njega je odijevanje bilo klasno pitanje, u svakom sluaju dio popularne nacionalne ideologije meksikanizma". Ona je ponajprije eljela zadrati njegovu panju, fascinirati ga. Znala je, naroito je volio odjeu meksikih seljanki iz Tehuane. I odjednom je poela oblaiti dugake suknje i alove ivih boja, ukraavati kosu cvijeem i vrpcama, tako da su se ljudi na ulici za njom u udu okretali. Do juer gradska djevojka, moderna mlada ena koja je obino nosila hlae, konate jakne i muke izme, svjesno se preobrazila u seljanku iz Tehuane. Egzotina odjea u poetku joj je pruala mogunost da mu ugodi, a tek je kasnije postala element njene individualne estetike, njenog stila. Svima koji su je poznavali, njena preobrazba bila je zapanjujua. Ali ona se odijevala za Maestra, kuhala je za Maestra, ivjela je za Maestra. I ideologija joj je posluila za pribliavanje Maestru. Okruena siromatvom i osjetljiva na nepravdu dijelila je s njim vjeru u komunistiku ideologiju i ideju pravde. Ali komunizam je za nju sve vie bio otjelovljen u Maestru, osobi koja je u njenom univerzumu bila iznad svih drugih. Dvije godine nakon vjenanja naslikala je njihov zajedniki portret. Odjevena u iroku tamnozelenu suknju i zaogrnuta crvenim alom, ona stoji i dri za ruku Maestra. Glavu je koketno nagnula prema njemu, kao da e mu se svakoga asa nasloniti na rame. Maestro u desnoj ruci dri paletu i kistove. On je slikar. Njene su ruke prazne. Ona je samo slikareva supruga, izgleda kao obina meksika seljanica. Na ovoj slici nema niega od zavodljivosti prvog autoportreta niti od ozbiljnosti kasnijih. Naslikala je samu sebe, ali kao da to nije ona. Umiljata je i pokorna, nekako bezlina. Ni traga zanimljivoj djevojci, slikarici u koju se zaljubio Maestro, buduoj fascinantnoj eni. U sreditu slike je on, ona je tek dodatak, odjek, sjena. Nakon preobrazbe, nakon to je kreirala novu sebe, njena prva velika javna uloga bila je uloga egzotine supruge velikog umjetnika. Njome je, prije nego svojim slikama, osvojila publiku. Svakoga jutra oblaila se kao da se priprema za nastup na pozornici. Poput profesionalnog glumca, svako je jutro paljivo birala kostim koji e najbolje odgovarati ulozi zbog koje je spremno potiskivala vlastitu linost. Svaki je detalj bio u skladu s njenom percepcijom te uloge. Vie nije bilo spontanosti u nastupu, uvijek se radilo o paljivo planiranoj prezentaciji sebe. Oblaila se zato da bi ula u ulogu i poela glumiti. Ve odavno je bila svladala tehniku disocijacije, odvajanja od svoga tijela. Jo onda kad je kroz nepostojea vrata u mati bjeala svojoj maloj prijateljici. Ili kad je mjesecima leala u gipsu i netremice gledala u vlastito lice u ogledalu. Nakon nekog vremena nije vie vidjela sebe. Vidjela je masku. Gotovo svaki njen autoportret prikazivao je ukoeno lice maske. Maske su joj bile vane, skrivale su stvarnost. I kao i svakom glumcu, maska i kostim pruili su joj mogunost da postane to god zaeli. Uskoro je njen ivot s Maestrom

postao teatar u kojem je sama kreirala kostime, crtala scenografiju, izmislila sadraj, dramatizirala ga, reirala i glumila. A zatim je sve to jo i slikala. eljala se i odijevala satima, rutinu je pretvorila u ritual. Imala je osjeaj da sebe nekako dri na okupu kostimom, minkom, frizurom. Imala je i smisla za humor. Zabavljalo ju je to paradiranje uz Maestra, uivala je u svojoj glumi, u trikovima. Kad bi ujutro stala pred zrcalo i vjetim pokretom nanosila jarkocrveni ru na usne, u istom bi se trenu osjetila drugaijom, postala bi neka druga ena. Kao kad s kostura lepraju vesele, arene krpice. Muilo ju je pitanje: ako zbog bolesti ne voli svoje tijelo, kako ga moe voljeti netko drugi? Povjerovala je da je u Maestru nala tu osobu i nije smjela riskirati da ga izgubi. Nije se radilo samo o tatini. Nikada, osim u najranijem djetinjstvu, odnos prema tijelu za nju nije bio jednostavan. Njeno je tijelo bilo bolni teret i objekt medicinskih intervencija. Zatim objekt njenog slikarstva. Instrument tatine. Instrument uitka, takoer, ali ponajprije objekt i instrument. Kao kad je bila mala i oporavljala se od paralize, ponovno se nala u situaciji u kojoj se mogla sasvim povui i, zatajujui svoje nedostatke, zatajiti samu sebe. Ili je mogla skrenuti panju na sebe i svoju namjerno kreiranu egzotinost uiniti takvom da bude omiljena i voljena. Radila je na tome da postane omiljena i voljena. Sklapala je saveze, nemoni uvijek sklapaju saveze. Tako joj je Lupe, njena dojueranja neprijateljica, postala najboljom prijateljicom. Svaku novu enu koja bi se pojavila u Maestrovoj blizini, shvatila bi kao prijetnju i nastojala bi je okruiti svojim prijateljstvom. Poput zmije, najprije bi je hipnotizirala, a zatim neutralizirala svojim armom. Oamutila bi je svojim otrovom. Bojala se da e je Maestro ostaviti. Branila se kako god je znala. U to vrijeme o svojim je slikama govorila kao o malima i nevanima, ba kao da je to neki hobi, poput vrtlarstva ili vezenja goblena. Tako nije nita riskirala. Izmeu umjetnosti i preivljavanja, odabrala je ovo drugo. Poput svakog bolesnika posjedovala je snaan instinkt koji bi je stalno drao na oprezu, ak i kad za to nije bilo stvarnog razloga. Bio je to instinkt ene koja zna da ne smije riskirati da u Maestru izazove osjeaj ugroenosti. Ne grizi ruku koja te hrani! Dugo se skrivala iza svoje skromnosti i navodnog hobija jer se najsigurnije osjeala dok je u Maestrovim oima bila samo ena koja slika onako usput, iz dosade, za zabavu. Upravo onako kao to je Dona Matilde zamiljala njeno slikanje kad joj je poklonila prve kistove i boje. Odgovaralo joj je odravati taj privid. Maestro je podravao njeno slikanje, prijateljski, pokroviteljski, kao to je podravao i svoje studente. Govorio joj je kako slika portrete bolje od mnogih poznatih slikara, bolje od njega, bolje od Picassa. Uio ju je da u slikanju nikog ne oponaa i da bude svoja. Uputio ju je u tradiciju zavjetnih sliica u crkvama, formu koju je zduno prihvatila. Prepoznao je njen talent, ono neto u njenim slikama osobno, intimno, bolno i potpuno samosvojno. Bio je svjestan koliko su razliite od njegovih. Liene ideologije, povijesti i politike, njene su slike bile izvanredno dojmljive na drugaiji nain. Ali nije ni pomislio da bi mu Frida mogla postati konkurencija. On je ipak bio svjetski poznati slikar, a ona je bila poznata ponajprije kao njegova ena. Kad je sagradio dvije kue povezane mostom za njih dvoje, ona je takoer dobila svoj atelje, ta njegova sitna enica koja je iz puke samoobrane tvrdila kako se slikanjem samo zabavlja, kako to zapravo nije nita ozbiljno. Ipak, postojao je jo jedan razlog njenog oklijevanja i posustajanja. Trebalo joj je vremena da prihvati injenicu kako demon boli u njoj nije prebivao samo povremeno ve je povremeno bilo samo ono stanje izmeu, kad su bol i bolest bili primireni i uspavani. Trebalo joj je snage da prihvati svoju osudu i nastavi slikati, da ne pristane ostati zakopana i ne dopusti bolesti da je prodre do kraja. Maestro je dobivao vane, velike narudbe ne samo u Meksiku nego i u Americi, u Detroitu, New Yorku, San Franciscu.

Bila je prvi put u Americi. Bilo joj je hladno. Boljela ju je kima. Maestro je radio negdje vani na skelama. Ona nije tono znala to bi zapoela sa sobom u toj stranoj zemlji. Nije navikla na samou i plaila se, naroito nou. Taj strah joj je usadila bolest. Kod kue u Meksiku nikad nije bila sama, imala je Kity, roditelje, druge sestre i prijatelje. Zato je uope dola ovamo? Kako je mogue da Maestro nije vidio da ona nije mogla ivjeti u Americi? Zar mu nije bilo oito da ju je muila odsutnost (iz sebe, iz Meksika) i da se u Americi nije osjeala dobro? Ali njemu je bilo dobro, kako bi i vidio ita osim sebe i svoje vanosti? Udvarala mu se cijela njujorka elita, ak i bogati industrijalci, iako je bio komunist. Maestro je bio tat i pragmatian te u tome nije vidio nita paradoksalno, niti suprotno svojim uvjerenjima. Njegovi su ameriki poslovi donosili novac, a novca nikada nije bilo dosta. Za to je vrijeme njegova egzotina enica njegov ukras, poput cvijeta u zapuku, znao je rei bila melankolina, ak depresivna. Vie od svega muila ju je nostalgija. Ponekad se pitala to je ustvari radila, na to je troila vrijeme. Na Maestra, na prijatelje... Je li to bilo troenje vremena? Ni ona sama na to nije imala odgovor. Jo uvijek nije bila naisto je li uope slikarica. Znala je da je htjela jedino slikati i prodavati slike kako bi zaraivala i bila samostalna. I kako se zatim pretvorila u suprugu genija. Dok je on slikao svoje subverzivne i kontroverzne freske ogromnih razmjera, Frida je sjedila kod kue, osamljena, i kad bi je na to natjerala ona unutarnja demonska sila, posegnula bi za kistom. Te njene sliice bile su bolne i neobine. Iako zapravo ispovjedne, bile su duboko provokativne jer su, poput bodea, prodirale u drugo bie. ak i kad njihovo znaenje nije bilo odmah vidljivo, od njih bi gledatelja zabolio eludac i postalo bi mu muno. Iz Amerike je donijela sliku Moja haljina visi tamo. Te je zime u New Yorku padao gusti snijeg i pri tmurnoj svjetlosti koja je ugmizala u stan kroz uske, visoke prozore slikala je tu sliku, dodajui otrovnozelenu boju haljini koja visi razapeta na konopcu izmeu zahodske koljke i urne na pozadini ledenosivih tonova mora i grada u daljini. Tuga meksike haljine koja tako visi iznad smea i dimnjaka, iznad nebodera, iznad burze, crkvenog tornja sa znakom dolara, tog novog boga kome se Amerikanci mole i Kipa slobode u daljini. Ispranjena od tijela, sama, nekako izgubljena u tom stranom okruenju. Pokraj nje, u pozadini, veliki pano sa slikom filmske zvijezde i slika ene ili onoga to je od nje napravio Hollywood. Na toj slici nema ive due, niega ivog. To nije udno. udno je to nema Fride. Onome tko je poznaje, njena odsutnost, to odustajanje od sebe same, sliku ini zaudnom. Umjesto da, kako to obino ini, slika sebe, kako bi se uvjerila da postoji, nje jednostavno vie nema. Prvi pobaaj, ubrzo potom drugi. Sjeanje je bilo jo uvijek ivo, poput none more: budi se u krvi, toliko krvi na plahtama. Sama je, plae. Zatim zove upomo. Hitno je odvoze u bolnicu. Njeno tijelo lei na stolu u operacijskoj dvorani Bolnice ,,Henry Ford" u Detroitu. Svjetla bljete i osvjetljavaju njeno blijedo lice zatvorenih oiju, kapi znoja ljeskaju se na njenom elu. Noge su rairene i dignute na preke sa strane. I dalje krvari, plahta ispod nje natopljena je krvlju, kao da ispod njenog tijela cvatu ruiaste, jarkocrvene i grimizne rue. Sestre pripremaju zastraujue metalne instrumente: igle, noeve, kuke, lopatice. Tijelo je mirno, uspavano. Ovaj put izbjei e bol. Doktor sjeda izmeu njenih rairenih nogu i poinje svoj mesarski posao. Uvlai instrument. Kad prua ruku prema sestri koja mu dodaje novi instrument, rukavice su mu krvave. Duboko iz tijela usnule mlade ene izvlai ostatke fetusa, isti njenu maternicu od nakupina mrtvog tkiva. ini joj se besmislenim tu krvavu masu nazvati djetetom. To je njen prvi pobaaj. Uskoro e se probuditi s muninom, u hladnom znoju. Povraat e. Jo e neko vrijeme krvariti iz razrovane utrobe. Osjeat e se kao da je netko izvrnuo naopako cijelu njenu nutrinu.

Sliku Bolnica Henry Ford" poela je slikati jo dok je tamo leala. Maestro joj je donio knjige o anatomiji, a doktor jedan fetus u formalinu. Kasnije joj je Maestro rekao da je naslikala remek-djelo. tovie, da nikada ni jedna ena nije takvo to naslikala. Ako je to bila istina, skupo je platila tu svoju sliku. eljela je Maestru roditi dijete, iako je on prema toj ideji bio prilino ravnoduan. Imao je ve dvoje djece i nije mu bilo osobito stalo da dobije jo jedno. Bila je dovoljno neiskusna da vjeruje kako e ga tako jo vie vezati uz sebe. Poslije joj je postalo jasno da to nije bio njen jedini razlog. eljela je dijete ipak najvie zbog sebe. Znala je, ene koje imaju djecu nikada nisu tako oajniki osamljene, i ona bi se s djetetom osjeala manje sama. Ljubav nije bila dovoljno jak lijek za njenu boljku, njenu posvemanju izoliranost. Preostale su joj lutke. Skupljala je lutke, a u nonim morama vidjela bi svoj pobaeni fetus kako pliva u formalinu. Jesu li ga izvadili cijelog? Koliko je bio velik? Kojeg je spola bio? U nekom drugom snu njeno je neroeno dijete bilo ivo, plivalo je i micalo prstiima. Imalo je plave oi. Smijalo se. Ali to nije bilo dijete, ve njena omiljena lutka. Lutka je bila mrtva. Dijete je bilo mrtvo. Naslikala je sebe s lutkom, alovanje za djetetom koje nikad nee imati. Na slici ne dri lutku u naruju, ne igra se s njom, ne dodiruje je, uope je ne gleda. Lutka joj nije zamjena za dijete, samo podsjetnik, mrtvi predmet. I tako Frida sjedi u sablasno praznoj sobi, na krevetiu, pokraj gole lutke. Sjedi, gleda, pui. Nita joj drugo ne preostaje. Usamljena je kao i prije. Vie nita ne oekuje. Tuga, praznina. (Slavenka Drakuli, Frida ili o boli, 2007, str.41-49)