OD RELIGIJSKOG DO NACIONALNOG IDENTITETA I NATRAG (NA PRIMJERU BOSNE I HERCEGOVINE)

Ivan MARKEI Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb UDK: 323.1(497.6) Prethodno priopenje Primljeno: 24. 8. 2008.

U radu se analizira znaenje religije u konstituiranju nacionalnih identiteta u Bosni i Hercegovini, kao i znaenje nacionalnoga pripadanja u potvrivanju religijskog identiteta (Bonjak = musliman, Hrvat = katolik, Srbin = pravoslavac). Raspravu o meusobnom suodnoenju nacionalnog i religijskog te o njihovu uzajamnom proimanju autor smjeta u okvire suvremenih rasprava o sekularizaciji i "neoekivanom" povratku religije u podruje sekularnog te nacionalnog u podruje sakralnog i u okvire suvremenih rasprava o naciji i nacionalizmu. Autor posebnu pozornost posveuje Bosni i Hercegovini, u kojoj su se odvijali i dalje traju procesi meusobnoga proimanja i dopunjavanja religijskog i nacionalnog, kao i procesi sakraliziranja nacije, ali i nacionaliziranja religije. U tu raspravu autor unosi i razmiljanja o politikoj religiji, o njezinu nastanku i opim karakteristikama, o njezinim znaenjima u suvremenim drutvima te posebno o njezinoj sadrajnoj realizaciji u suvremenoj BiH. Kljune rijei: Bosna i Hercegovina, religija, nacija, sekularizacija, religijski i nacionalni identitet, politika religija, sakraliziranje nacije, nacionaliziranje religije

Ivan Markei, Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, Maruliev trg 19/1, p. p. 277, 10 001 Zagreb, Hrvatska. E-mail: Ivan.Markesic@pilar.hr

UVOD
525

Neprijeporno je da je nacionalizam na prostorima bive drave Jugoslavije od sredine 1970-ih u bitnome odreivao i "odredio prirodu glavne struje u politici i kulturi" i da je time, posebno

DRU[. ISTRA@. ZAGREB GOD. 19 (2010), BR. 3 (107), STR. 525-546 MARKEI, I.: OD RELIGIJSKOG...

SEKULARIZACIJSKA TEZA I TO JE OSTALO OD SEKULARIZACIJE

na poetku 1990-ih godina, stekao "status dravne politike" na temelju koje je mogao postati i glavni pokreta procesa "globalne drutvene, ideoloke, ekonomske i kulturne dekonstrukcije i rekonstrukcije ovih prostora" (Vrcan, 2006., 36, 39). Postavlja se, stoga, pitanje u kojoj je mjeri religija (ovdje: pripadanje odreenim religijskim zajednicama) utjecala na pojavu nacionalizma na tim prostorima, na njegovo jaanje i legitimaciju, posebno u razdoblju kad se mislilo da se procesi sekularizacije odvijaju u takvom smjeru da se o nacionalizmu gotovo i nije govorilo. U prvom u se poglavlju osvrnuti na teorijska ishodita "sekularizacijske debate", ali i na autore koji se sekularizacijskom temom bave potkraj 20. i na poetku 21. stoljea, kao to su Grace Davie (2005.) i Jos Casanova (1994.). Koliko je sekularizacijska teza bila prihvaena prije 20 do 30 godina, toliko je ona danas za neke autore postala nevana. U analizi tih postavki osvrnut u se na stajalita Karla Gabriela i Jrgena Habermasa te ukratko naznaiti suvremenu socioreligijsku situaciju u BiH. U drugom poglavlju iznijet u osnovne postavke iz suvremene rasprave o fenomenu nacije i nacionalizma, pri emu u se sluiti radovima Vjerana Katunaria (2003.), Anthonija D. Smitha (1998.) i Hansa U. Wehlera (2005.). U treem dijelu obradit u procese pojavljivanja nekih ve davno "zapretanih" identiteta na podruju bive Jugoslavije, na kojem su s procesima jaanja nacionalizma sve snaniji bivali i procesi desekularizacije drutva, a s tim u vezi i procesi "povratka Svetog" u dotle iskljuivo za sekularne, socijalistike teme rezervirane "nie", kao to su politika, kultura, obrazovanje, mediji itd. U tom u se dijelu osloniti na djela "domaih" autora: Srana Vrcana (1986.; 2006.), Esada imia (2007.), Vjekoslava Perice (2006.), Ibrahima Bakia (1994.), Ivana Cvitkovia (2004.) i Dine Abazovia (2009.). U etvrtom dijelu rada obradit u procese sakralizacije nacije i nacionaliziranja religije, dok u se u petom dijelu baviti znaenjem religije u potvrivanju nacionalnog identiteta, s posebnim osvrtom na obrazloenje pojma politike religije kao i na obrazloenje pojedinanih traganja triju bosanskohercegovakih vjeroispovijedi za srednjovjekovnim identitetom.

526

U suvremenoj zapadnoeuropskoj sociologiji religije traju rasprave o sekularizaciji. One se kreu u veoma irokom rasponu: od onih koji smatraju da je sekularizacija sastavnica evolucijskog razvoja ljudskih drutava, a time i zapadnoeuropskog, do onih koji smatraju kako sekularizacije uope nije ni bilo. Zagovornici sekularizacijske teze, posebno 1960-ih godina, vi-

DRU[. ISTRA@. ZAGREB GOD. 19 (2010), BR. 3 (107), STR. 525-546 MARKEI, I.: OD RELIGIJSKOG...

527

djeli su u snanim procesima modernizacije uzroke sve slabijeg utjecaja religije i Crkava u modernim drutvima. Smatrali su da se podruje Zapadne Europe nalazi u "neprekinutom, dubinskom i nepovratnom sekularizacijskom procesu", zbog ega se poelo govoriti i o "postkranskoj Europi" (Casanova, 2004.). Religiju se suprotstavljalo moderni, svejedno je li se pod pojmom modernizacije razumijevala racionalizacija ili sve snanija industrijalizacija, urbanizacija i mobilnost. Religiju se definiralo kao iracionalnu, nazadnu, tradicionalnu i autoritativnu, kao pojavu i pojam koji pripadaju predmoderni, iako je, smatra Detlef Pollack, moderna nereligijska isto kao i predmoderna, jer opadanje drutvenoga znaenja tradicionalnih Crkava ne znai ni u kojem sluaju nestanak religije. U tom se razdoblju pretpostavljalo da e njezino drutveno znaenje i njezina vrijednost opadati u onoj mjeri u kojoj se drutvo bude moderniziralo (Pollack, 1997.). W. Herberg smatra da sekularizacija znai "slabljenje konvencionalne religije i jaanje funkcionalnih ekvivalenata religije, odnosno operacionalne religije", dok, s druge strane, M. Yinger nijee postojanje sekularizacije u smislu apsolutnoga nestajanja religije i koji sekularizaciju definira kao proces u kojemu 'simboli i tradicionalni religiozni oblici gube snagu prepoznavanja' jer su postali de facto disfunkcionalni u uvjetima suvremenoga drutva (Juki, 1975., 39-48). Juki u istom tekstu navodi da je za Th. Luckmanna religija, shvaena u kategoriji individualne vjere, prela iz javne sfere u privatnu sferu i tu se duboko ukorijenila u ljudskoj dui, pa bi u tom smislu sekularizacija znaila "prijelaz od javne, vidljive, crkveno organizirane religije na privatnu, nevidljivu religiju". Berger misli da "sekularizacija vodi do privatizacije religije, a privatizacija do pluralizma i drutvene zabaenosti Crkve i njezinih institucija", a B. Wilson naznauje kako je sekularizacija logina i nuna posljedica racionalizacije, jer je "tek racionalizacijom zapadnog industrijskog drutva religija izgubila utjecaj na miljenja, ponaanja i institucije u drutvu". Meutim, smatra Juki, T. Parsons problem sekularizacije izjednauje s problemom diferencijacije u drutvu, odnosno "sekularizacija je neka transpozicija vjerovanja i modela ponaanja od religiozne na sekularnu sferu." Za N. Luhmanna sekularizacija dobiva znaenje odvajanjem funkcionalnih drutvenih podsustava politike, privrede, znanosti, obrazovanja itd. od religije (Luhmann, 1977.), dok J. Habermas smatra da su se Crkve i religijske zajednice tijekom diferenciranja funkcionalnih drutvenih podsustava ograniile ponajprije na svoju temeljnu funkciju duobrinike prakse i da su se morale odrei mnogih kompetencija na drugim drutvenim podrujima. Istodobno je izvravanje religijske prakse zadobilo individualne oblike. Time "funkcionalnom specificiranju religijskog sustava odgovara individualiziranje religijske prakse" (Habermas, 2008., 37).

DRU[. ISTRA@. ZAGREB GOD. 19 (2010), BR. 3 (107), STR. 525-546 MARKEI, I.: OD RELIGIJSKOG...

528

Casanova prihvaa tezu da je paradigma sekularizacije bila "glavni teorijski okvir" kroz koji su drutvene znanosti "sagledavale odnos izmeu religije i suvremenosti" i da, usprkos mnogim nejasnoama oko samoga znaenja, sekularizacija kao pojam nije naputena, nego je redefinirana, te omoguuje toniju analizu religije u raznim dijelovima svijeta" (Davie, 2005., 46). Casanova takoer smatra da gubitak funkcije religije i individualizacija ne moraju za posljedicu imati gubitak znaenja religije ni u politikoj javnosti i kulturi drutva ni u osobnom ivotu. Misli da je danas primjerenije govoriti o "naputanju Crkve" i o religijskoj individualizaciji umjesto o sekularizaciji (Casanova, 2004.). Stoga Grace Davie i govori o "vjerovanju bez pripadanja", jer je velik broj europskih graana prestao u svakom smislu pripadati svojim religijskim institucijama, iako "za sada nisu napustili mnoge od svojih duboko usaenih religijskih aspiracija" (Davie, 2005., 24). S druge strane, D. Hervieu-Lger dri da velik broj graana u zemljama koje su zahvaene najsnanijim procesima sekularizacije smatra sebe ipak kranima, to upuuje na postojanje "latentnog, nespecifinog i pod povrinom prikrivenog kranskog kulturnog identiteta", pa se u tom smislu moe govoriti o "pripadanju bez vjerovanja". Ona, dalje, smatra da suvremena europska drutva "nisu manje religiozna zato to su sve racionalnija, nego zato to su sve manje i manje sposobna zadrati sjeanje koje lei u biti njihova religijskog postojanja". Time ta drutva postaju "amnezijska drutva", dok se religiju moe shvatiti kao "kolektivno sjeanje" (Davie, 2005., 49-50). Kako su dijagnoze trenutane religijske situacije suvremenih zapadnoeuropskih drutava i pretpostavke o daljnjoj budunosti sekularizacije, predstavljene u radovima o sekularizaciji 1950-ih i 1960-ih godina, bile veoma esto pogrene, neki su autori spremni govoriti o "kraju sekularizacijske teorije" (Joas, 2007., 9-43). Da je tomu tako, svjedoi i sam Berger, koji je svojim radovima pridonio stvaranju sekularizacijske teorije. On kae da nije tona pretpostavka kako ivimo u sekulariziranom svijetu, jer je dananji svijet, uz manje iznimke, religiozan kao i prijanji, a u nekim podrujima jo i religiozniji, te da je slijedom toga sve ono to su stvarali drutveni znanstvenici i povjesniari koji su prilino komotno objavili "sekularizacijsku teoriju" u biti bilo pogreno, emu je, kako priznaje, i sam puno pridonio (Berger, 2008., 12). Kad je rije o bosanskohercegovakom drutvu na kraju XX. stoljea, treba rei da je ono odraz globalnih dogaanja. Snani procesi modernizacije i urbanizacije, ali i dravne ateizacije drutva, utjecali su na opadanje znaenja religije u drutvu. Pod utjecajem vladajuega Saveza komunista Jugoslavije, religija se smatrala iluzijom, nazadnom pojavom, pa

DRU[. ISTRA@. ZAGREB GOD. 19 (2010), BR. 3 (107), STR. 525-546 MARKEI, I.: OD RELIGIJSKOG...

NACIONALIZAM, NACIONALNI I VJERSKI IDENTITETI

time neprikladnom za razvoj socijalistikoga drutva. U prvim poslijeratnim godinama ideoloki proteirana ateizacija drutva postala je poeljan svjetonazor, ateizam se smatrao osnovom za drutveno napredovanje, dok su religija i poboni vjernici bili negativno percipirani. Proces sekularizacije nije bio posljedica snanih sociokulturnih promjena, nego oblik politiki isforsiranih procesa slabljenja utjecaja religije u javnom ivotu. Meutim, uz procese politiki isforsirane sekularizacije tekli su i procesi istinske "zapadne" sekularizacije drutva, a to se posebno oitovalo u velikim urbanim sredinama (Abazovi, 2009., 43-48). Na poetku 1990-ih religija se u BiH vraa "na velika vrata". Time ne dolazi do "oivljavanja" pod komunistikom vlau ve "zamrloga" vjerskog ivota, nego do promjene politike uloge religije i religijskih zajednica, iji je utjecaj na politiki, obrazovni i kulturni ivot, a posebno na medije, osjetno porastao (Abazovi, 2009., 48-50). One iz podjarmljenoga politikog poloaja to su ga imale u bivem komunistikom sustavu poinju preuzimati vodeu ulogu u suvremenom bosanskohercegovakom drutvu. U tom razdoblju, smatra Abazovi, dolazi do desekularizacije javnoga ivota to se vidjelo po sve veem broju sudionika religijskih obreda, sve izraenijem isticanju vjerskih simbola te pokazivanju osobnoga i kolektivnoga religijskog pripadanja. Istodobno s tim procesima teku i procesi religizacije politikoga ivota, ali i etnizacije religija. Sredinom druge polovice XX. stoljea poinju u drutvenim znanostima veoma une rasprave o naciji i nacionalizmu, o vremenu njihova nastanka i o njihovu moguem daljnjem razvoju i trajanju. Meutim, iz tih rasprava nije se uspjela "roditi" opeprihvaena teorija o naciji i nacionalizmu. Naprotiv, nastalo je vie veoma oprenih stavova o tim fenomenima. Stoga Katunari istie kako treba napraviti distinkciju izmeu rasprava o naciji i nacionalizmu do 1970-ih i onih koje zapoinju nakon toga. U svojoj knjizi "Sporna zajednica" (2003.) Katunari analizira radove nekoliko autora koji su se do poetka Drugoga svjetskog rata bavili "klasifikacijskim shemama nacionalizma". To su britanski povjesniari H. Kohn i C. Hayes te njemaki H. Plessner. Od 1945. do 1970-ih godina radove objavljuju autori koji su svoje koncepcije o nacionalizmu temeljili na povijesnim istraivanjima i koje su (koncepcije) bile motivirane "podjelom izmeu liberalnoga Zapada i komunistikog Istoka".

Novije teorije o naciji i nacionalizmu

529

DRU[. ISTRA@. ZAGREB GOD. 19 (2010), BR. 3 (107), STR. 525-546 MARKEI, I.: OD RELIGIJSKOG...

Kada zapoinje razdoblje nacionalizma?

530

Meu najvanije predstavnike te skupine ulaze eki povjesniar M. Hroch i madarski politolog I. Bib, zatim britanski povjesniari H. Seton-Watson i J. Breuilly te ameriki sociolozi L. Snyder i K. Deutsch (Katunari, 2003., 139-149). U predstavnike teorije primordijalizma, prema kojem "nacionalizam ima porijeklo u starijim oblicima ili dubljim slojevima grupnog identiteta i meugrupnih odnosa", Katunari ubraja C. Geertza, koji naglaava primordijalnu vezanost, zatim P L. van de Berghea, koji govori o etninosti kao proire. nom srodstvu, o etninosti koja izvire iz ljudskih gena. Govorei o prijelazu s teorija primordijalizma prema modernizmu, on upuuje na radove A. Smitha, u kojima se raspravlja o dvjema bitnim dimenzijama etnikog: o etnikoj svijesti i o drutvenoj strukturi (Katunari, 2003., 172-180). Meu moderniste koji naciju objanjavaju "kao proizvod industrijalizacije, politike demokratizacije, masovnog obrazovanja i medija", dakle "kao proizvod modernog doba", Katunari ubraja F. Bartha kao zaetnika novoga modernistikog smjera i koji govori o odravanju meugrupnih "etnikih granica", zatim E. Gellnera, za kojeg je nacija "politiki izumljena zajednica", B. Andersona, koji naciju shvaa kao "zamiljenu zajednicu", E. Hobsbawma, koji govori o nacionalizmu kao novom "izumitelju tradicije", te I. Wallersteina, E. Balibara, L. Greenfelda i M. Manna (Katunari, 2003., 181-264). Meu autore koji, osim J. Habermasa, odbacuju sve pretpostavke modernistike teorije o naciji i nacionalizmu, a posebno shvaanje da ta dva fenomena predstavljaju etape "evolucije modernih drutava", Katunari navodi M. Billiga i njegovu knjigu "Banalni nacionalizam", smatrajui je "razdjelnicom izmeu modernistike kole i novijih radova", te dvije predstavnice "postmodernistike metode dekonstrukcije", F. Anthias i N. Yuval-Davis, koje vode raspravu "o mukoj konstrukciji nacije". U tu skupinu autora on ubraja i M. Castellsa, koji analizira kulturnu mo nacionalizma zasnovanu na potrebi za identitetom, za odgovorom na pitanje tko smo to "mi", te R. Brubakera, koji je svojom smjelom tvrdnjom da je "princip dravljanstva iznutra inkluzivan, a izvana ekskluzivan" zapravo dotaknuo "bit odnosa izmeu sustava moi i nacionalizma". U istu skupinu autora ubraja i D. Millera, kod kojeg se nacionalno pojavljuje kao zatitnik kulture, zatim autore iji su teorijski pristupi izgraeni u duhu etikog univerzalizma koji je kod Ch. Tylora "donekle uvjetovan", a kod J. Habermasa "bezuvjetan". Nacionalizam se javlja, smatra Gellner, kao objektivan i neizbjean imperativ u razdoblju "burnih preureenja" na prijelazu ovjeanstva iz agrarnih drutava, koja nisu bila sklona

DRU[. ISTRA@. ZAGREB GOD. 19 (2010), BR. 3 (107), STR. 525-546 MARKEI, I.: OD RELIGIJSKOG...

Izrastanje nacionalizma na krilima idovsko-kranske tradicije

nacionalizmu ni kulturnoj homogenosti, u industrijska, s ijim se nastankom mijenjaju politike i kulturne granice, u vrijeme kada dolazi do krvavih sukoba i nasilja (Gellner, 1998., 59-60). Drugi autori navode da u modernom svijetu "nacionalizam predstavlja moda najneodoljiviji identitetski mit" (Smith, 1998., 7), koji nalazimo u raznim oblicima. Meutim, Wehler misli da se prvotni, tzv. "zapadni nacionalizam", etablirao i prije nastanka industrijskih drutava, u razdoblju revolucionarnih kriza, do kojih je dolazilo u procesima modernizacije. U tim je vremenima nestanka manjih i stvaranja "ujedinjenih" modernih nacionalnih drava nacionalizam ponudio onu integracijsku snagu koju do tada nije mogla pruiti ni jedna druga ideologija. Ponudio je novu osnovu legitimnosti, dok je stare predodbe o svijetu nadomjestio svojima, ime je "integrirao i legitimirao suverenu nacionalnu dravu" te ubrzao "tvorbu nacije s ciljem dovrene homogenosti i neospornog nacionalnog identiteta" (Wehler, 2005., 30, 33). Osim toga, nacionalizam je morao raspolagati odreenom koliinom ideja, vrijednosti, znaenja, mitova i simbola, kojima se u svom etabliranju izdano i sluio.

531

Wehler misli kako se idovsko-kranska tradicija stoljeima utiskivala u mentalitet graana zapadnoeuropskih drutava i gotovo u cijelosti odreivala njihov misaoni horizont. U vremenima krize bilo je najlake i najsigurnije posegnuti za najjaom alternativom kriznim stanjima, za skladitem simbola koje je nudila idovsko-kranska predaja. Wehlerovo shvaanje o etiri starozavjetne ideje koje je nacionalizam uspio sekularizirati i, nakon njihova uspjenog 'presaivanja' u domae tradicije, dugotrajno iskoritavati, moe se gotovo u cijelosti primijeniti i na hrvatski, i na bonjaki, i na srpski nacionalizam u BiH. A rije je 1) o adaptiranoj predodbi o "izabranom narodu", zatim 2) o "obeanoj", "svetoj zemlji", 3) o smrtnom neprijateljstvu protivnika koji bi mogli sprijeiti "izabrani narod" da ue u obeanu zemlju te 4) o povijesnoj misiji koju "izabrani narod", odnosno njegov voa, trebaju ispuniti "na svetom tlu budue nacionalne drave" (Wehler, 2005., 34-35). Smatrati sebe izabranim narodom znailo je, po Wehlerovu miljenju, vrlo mnogo: a) umjesto saveza Jahve i Izraelaca, sada se ustoliuje savez "Providnosti", "Svjetskog Duha", "Povijesti" i dotine nacije (Hrvatska je tako postala "predzie kranstva", a Kosovo "srpski Sion", odnosno "srpski Jeruzalem", dok Bonjaci postaju "temeljni narod" zemlje Bosne, a druga dva naroda Hrvati i Srbi doseljenici). Time se b) uspostavlja distanca prema drugima i drukijima (Hrvata prema Srbima i Bonjacima, Srba prema Hrvatima i Bonjacima i Bonjaka

DRU[. ISTRA@. ZAGREB GOD. 19 (2010), BR. 3 (107), STR. 525-546 MARKEI, I.: OD RELIGIJSKOG...

532

prema Hrvatima i Srbima, iako su vjernici muslimani u hrvatskim i srpskim nacionalistikim ideologijama etniki Hrvati, odnosno etniki Srbi). Time se stvara snana unutarnja homogenost i jaaju vanjske granice prema "zakletim neprijateljima"; c) stvara se mit o podrijetlu, ime se stabilizira etnika zajednica i narodno bratstvo i svi postaju braa i sestre (Wehler, 2005., 36). U tom slijedu obeana zemlja postaje Domovina. Njoj nacionalizam odreuje tone granice unutar kojih se prostire pradjedovska zemlja natopljena krvlju predaka, mjesto gdje se razvijala narodna kultura i jezik. Zacrtane granice obeane zemlje koju bi trebao batiniti izabrani narod nikada se ne smije zaboraviti. A to e moi samo osoba mesijanskih kvaliteta. Mesijanizam je time nudio eshatoloku nadu u skoro izbavljenje iz "ropstva" te ulazak u "novi Jeruzalem" (Wehler, 2005., 37). Posebno znaenje za etabliranje nacionalizma bilo je proklamiranje sveopega bratstva (Brao Hrvati!, Brao Srbi!, Brao Muslimani!), a to je na poseban nain bilo istaknuto u novozavjetnim kranskim spisima, npr. kod sv. Pavla u Poslanici Galaanima, gdje on kae: "Nema tu vie ni idova ni Grka; nema vie ni roba ni slobodnjaka; nema vie ni mukog ni enskog, jer ste svi samo jedan u Isusu Kristu. A ako pripadate Kristu, onda ste Abrahamovo potomstvo, batinici po obeanju" (Gal 28-29). Zbog mogunosti sluenja simbolikim zalihama religije, kao i zbog posvjetovljenih religijskih tradicija, nacionalizam je, smatra Wehler, bio najblii religiji, zato to ona, izmeu ostaloga, obeava pojedincu svladavanje neizvjesnosti, daje mu tumaenje smisla ljudske egzistencije, nudi opravdanje za proivljenu mueniku patnju za najvie vrijednosti, upozorava na norme i vrijednosti za svakodnevno ivotno ponaanje, nudi veoma snanu integraciju grupe iznutra, potiui sve lanove zajednice na zajedniko sudjelovanje u obredima kako bi iskusili snagu zajednike "pradjedovske vjere" i osnaili osjeaj pripadanja istoj grupi i stekli osjeaj razliitosti od drugih i njihova nauka. Religija osim toga upozorava na znaenje transcendentnosti, sugerirajui time isplativost rtvovanja za naciju, ak i podnoenje muenike smrti za nju (Wehler, 2005., 40). Posljednji rat u BiH (1991. 1995.) u svim je nacionalnim religijama (hrvatskom katolianstvu, srpskom pravoslavlju i bonjakom islamu) naao zagovornike osobne rtve za dobrobit nacije. Hrvatski branitelji s krunicom oko vrata polagali su ivot na Oltar Domovine, srpski su borci ginuli "za krst asni i veru pravoslavnu", a Bonjaci muslimani ratovali su uz povike "Allahu Ekber" (Alah je velik).

OTKRIVANJE ZAPRETANIH IDENTITETA

533

U etabliranju bosanskohercegovakih nacionalizama vrijednost najviega stupnja postaje nacionalni identitet kao "kolektivna kulturna pojava" (A. Smith) koji doputa koegzistiranje s konfesionalnim, regionalnim i tradicionalnim identitetima. Zapravo, "nacionalizam zahtijeva da se prejako vjeruje u neto to oito nije tako" (Hobsbawm, 1993., 14), zbog ega nacionalna domovina postaje sakrosanktna (lat. sacrosanctus), to znai presveta, nepovrediva, neupitna (Wehler, 2005., 46). Stoga A. Smith navodi da pojam "nacionalnog identiteta" ukljuuje neki osjeaj politike zajednice koja podrazumijeva "bar neke zajednike institucije i jedan kodeks prava i dunosti za sve pripadnike zajednice", koji uz to upuuje na odreeni drutveni prostor, na prilino tono obiljeen i ogranien teritorij s kojim se njezini pripadnici poistovjeuju i kojem smatraju da pripadaju (Smith, 1998., 22). Iz toga Smith izvlai bitna obiljeja nacionalnog identiteta, a to su: 1) povijesni teritorij, odnosno domovina, 2) zajedniki mitovi i povijesna sjeanja, 3) zajednika masovna, javna kultura, 4) zajednika zakonska prava i dunosti svih pripadnika nacije te 4) zajednika ekonomija, s teritorijalnom mobilnosti pripadnika nacije (Smith, 1998., 29-30). U zemljama bive Jugoslavije pojavila se elja kod mnogih naroda za stjecanjem dravnoga suvereniteta, za uskrsnuem ve zapretanoga i gotovo zaboravljenoga vlastitog nacionalnog identiteta, njegova rekonstruiranja i ponovnog definiranja. Dolo je i do ponovnoga pronalaenja i iskazivanja jedinstvene, vlastite nacionalne kulture, koja je do tada bila modelirana prema potrebama socijalistikih i komunistikih elita. Sve su te injenice znatno utjecale na to da i u BiH otpone una rasprava o dravi, o nacionalnom identitetu i vlastitoj istoj nacionalnoj kulturi, o religiji i njezinu utjecaju na formiranje ovih socijalnih injenica. Vjerovalo se, meutim, a mnogi su u to uvjereni i danas, da su vjerska i nacionalna tolerancija te miran suivot bosanskohercegovakih naroda i religija bili njihova istinska i neupitna zbilja. Znalo se, meutim, da se ivot u toj zemlji odvijao unutar jasno odreenih granica pojedinih religijskih, a time i nacionalnih, grupa. inilo se da se onoga drugog, nacionalno i religijski drukijeg, potovalo, da se prihvaao njegov nain ivota, njegova religija, njegovi obiaji. Takoer se inilo da nitko nije imao ni najmanjih primisli ni elj za meusobnim mijeanjem kako bi drugi izgubio svoj identitet, niti je itko pomiljao na ukidanje meusobno povijesno uspostavljenih i realiziranih granica i razlika, osim zagovornik nove graanske religije "bratstva i jedinstva", koja je dovela od stvaranja nove nacional-

DRU[. ISTRA@. ZAGREB GOD. 19 (2010), BR. 3 (107), STR. 525-546 MARKEI, I.: OD RELIGIJSKOG...

SAKRALIZACIJA NACIJE I NACIONALIZIRANJE RELIGIJE

nosti, "pojavu takozvanih Jugoslavena po nacionalnosti", koji su iz raznoraznih razloga, a najvie stoga to su potjecali iz mjeovitih brakova, odbacivali tradicionalne etnike nazive i prihvaali jugoslavenstvo kao novi oblik nacionalnog izjanjavanja (Perica, 2006., 224-226, 237). Velika podudarnost nacionalnoga i vjerskoga sastava kod stanovnitva BiH oituje se u injenici da je prema Popisu stanovnitva iz 1991. u BiH bilo 4,377.033 stanovnika, od kojih se 1,902.956 ili 43,5% nacionalno izjasnilo kao Muslimani, odnosno 1,872.422 ili 42,78% kao pripadnici islamske vjeroispovijedi; zatim 1,366.104 ili 31,2% izjasnilo se kao Srbi, a 1,317.379 ili 30,10% kao pravoslavci te 760.852 ili 17,4% kao Hrvati, odnosno 772.392 ili 17,65% kao rimokatolici. Kao Jugoslaveni izjasnilo se 242.682 ili 5,5% stanovnika. Sline odnose pokazala su i empirijska socioreligijska istraivanja u BiH potkraj 1980-ih godina, provedena na uzorku od 3120 ispitanika u 37 opina. Prema rezultatima tog istraivanja, od 35,79% onih koji su se u tom istraivanju izjasnili kao Muslimani njih 31,87% smatra se pripadnicima islamske, od 31,10% Srba 23,39% pripadnicima pravoslavne vjeroispovijedi, a od 22,40% Hrvata njih 20,61% izjanjava se rimokatolicima, dok se od 9,81% Jugoslavena njih 23,46% izjasnilo da ne pripadaju ni jednoj konfesiji (Baki, 1994., 37). Navedeno istraivanje pokazalo je i to da Hrvati imaju najveu religijsku samoidentifikaciju (88,87%), zatim slijede Muslimani (82,82%), potom Srbi (72,62%) te Jugoslaveni (25,92%), kod kojih figuriraju sve tri religijske opcije: islamska (10,77%), pravoslavna (9,43%) i katolika (5,72%) (Baki, 1994., 53). Na temelju gornjih podataka moe se kazati da su u tom razdoblju bosanskohercegovake povijesti Hrvati bili najodaniji svome nacionalnom (hrvatskom) i vjerskom (katolikom) identitetu, potom slijede Muslimani (Bonjaci) te Srbi. I tada, kao i danas, konfesionalna je pripadnost bila jedan od objektivnih kriterija razlikovanja izmeu postojeih grupa. Tri velike religijske zajednice koje su svoju povijesnu realizaciju doivjele u BiH u svom se opsegu nisu mijenjale jo od osmanskih vremena, nego su jednostavno prerasle u nacije koje su nastojale stvoriti nacionalne drave. Religije se spominju kao najvanije obiljeje novouspostavljenih identiteta na prostorima bive Jugoslavije, kao i razgranienja modernih nacija. Katolitvo je suodreivalo hrvatstvo, islam bonjatvo, a pravoslavlje srpstvo. Pod pojmom sakralizacija nacije razumijeva se "prijenos funkcija i izriajnih oblika religije na naciju, pri emu se stvara strukturalna analogija izmeu moderne nacije i religije" (Schulze Wessel, 2006., 7). No to uope ne znai da nacionalisti imaju ikakva afiniteta prema religiji, da znaju to religija jest

534

DRU[. ISTRA@. ZAGREB GOD. 19 (2010), BR. 3 (107), STR. 525-546 MARKEI, I.: OD RELIGIJSKOG...

535

niti pak da su istinski vjernici, a to se tako bjelodano pokazalo na prostorima zemalja Istone i Jugoistone Europe nakon pada Berlinskog zida, kada su nacionalni voe veoma brzo "raskrstili" s lanstvom u Komunistikoj partiji i pohitali u crkve i damije. I tada i danas postavljalo se pitanje: jesu li odlazili onamo kako bi nakon dugoga "komunistikog mraka" mogli u crkvenoj ili damijskoj tiini preispitati svoju "mranu komunistiku" prolost, pokajati se za poinjene grijehe te odluiti kako e ubudue slijediti poruke Evanelja i Kur'ana, ili su onamo odlazili jer su bili svjesni da e u tim prostorima nai vjerske slubenike koji e ih primiti kao "zalutale ovice" i dati im toliko potrebnu vjersku (islamsku, katoliku, pravoslavnu) legitimaciju kako ih vjernici koji su inili bazu za stjecanje politike vlasti ne bi odbacili, nego njih i njihove politike stranke prihvatili kao jedina mogua i trajna rjeenja. Meutim, trebalo je proi samo malo vremena pa da taj proces krene suprotnim smjerom. Naime, nacionalni voe s dobivenom religijskom legitimacijom nisu vie trebali vjerske slubenike da bi se zadrali na vlasti. Sada su oni odreivali tko je meu vjerskim slubenicima vie, a tko manje nacionalan. Stoga religijski voe odlaze sada politiarima kako bi od njih dobili nacionalnu legitimaciju. Pojam nacionaliziranje religije znai "proces prilagodbe i usklaivanja u kojemu religiozni ovjek u svoje miljenje i djelovanje preuzima vrijednosni sustav nacije" (Schulze Wessel, 2006., 7). To ni u kojem sluaju ne znai sekularizaciju nekog od ovdanjih religijskih modela, ili smanjeno znaenje religije i vjerske organizacije za nacionalnu zajednicu i za pojedinca koji nacionalizira religiju, koji, dakle, pohrvauje katolianstvo, posrbljuje pravoslavlje, pobonjauje islam. U cijelom tom procesu jedni e prepoznati nezaustavljiv proces profaniziranja religije, religijskih organizacija, ali i slubi u pojedinim vjerskim zajednicama, dok e "nacionalizatori religije" u svemu tome vidjeti opravdanje svoje religije i njezino podizanje na nacionalnu razinu. Stoga su u pojedinim konfesijama nacionalisti odreivali koja je to grana unutar te konfesije "nacionalnija", a koja je manje nacionalna. Neka kao primjer poslui odnos hrvatskih nacionalnih voa, ali i gorljivih hrvatskih nacionalista prema bosanskim franjevcima, a i prema bosanskim katolicima, koji za njih nisu toliko dovoljno "veliki Hrvati". Njihovo katolitvo nije u tolikoj mjeri nacionalno da bi ga oni mogli prihvatiti kao temeljnu odrednicu i legitimaciju politike nacionalne ideologije. Usprkos ve duboko zapoetim procesima ateizirane sekularizacije u BiH, tek se u drugoj polovici 20. stoljea poinje neto "vedrije" govoriti o znaenju religije u ivotu pojedinih nacionalnih zajednica. U tu je svrhu u Sarajevu bio i osnovan Institut za prouavanje nacionalnih i religijskih odnosa,

ZNAENJE RELIGIJE U POTVR\IVANJU NACIONALNOG

kako bi se empirijski istrailo znaenje odnosa nacionalnog i religijskog u ondanjem BiH drutvu (Baki, 1994.).

Nacija umjesto Boga

Religija se veoma esto uzima kao temeljna sastavnica tradicije, koja se nastoji prevladati i nadvladati modernim nacionalizmom. Postavlja se, stoga, pitanje kako je mogue ustanoviti strukturalnu istovjetnost religijskoga i nacionalnoga diskursa, odnosno moe li religijska struktura doi na mjesto nacionalne strukture i u cijelosti je zamijeniti.

536

Schulze Wessel navodi miljenje ekoga publicista i katolikoga sveenika Ladislava Kunte, koji, izmeu ostaloga, kae: "Ako nacija jest, tko sam onda ja?" Tko si to pitanje postavi, smatra on, dobit e sljedei odgovor: "Ja sam dio, ivui sastavni dio goleme egzistencije Nacije, i budui da dio pripada cjelini, time i ja pripadam Naciji. Sa svime to ja jesam i to imam. Moj um, moje sposobnosti i snage, sve to ja jesam i to imam pripada Naciji. Stoga ne mogu drukije ivjeti negoli za Naciju, ne za sebe samoga, ne za nekoga drugog, nego iskljuivo i samo za Naciju. I budui da ivot znai biti aktivan, raditi, ja sam stoga obvezan raditi za Naciju kojoj pripadam" (Schulze Wessel, 2006., 7). Jesu li zbivanja na bosanskohercegovakim prostorima od devedesetih godina 20. st. do danas potvrdila ovu Kunteovu tezu o potpunom nadomjeivanju Boga Nacijom, religijske zajednice nacionalnom, pitanje je na koje se ne moe jednoznano odgovoriti. Meutim, usprkos injenici da je velikosrpska osvajaka agresija na BiH imala sasvim svjetovne ciljeve s posljedicama temeljita etnikog ienja, ipak je tijekom rata religijsko bilo u prvom planu. Iako se taj rat ne eli okarakterizirati kao vjerski rat, on je u praksi zapravo to bio, jer je pripadanje "jednoj zaraenoj strani u sukobu" znailo istodobno i pripadanje odreenoj konfesiji, odnosno religijskoj zajednici. Pripadanje odreenoj vojsci i noenje religijskih simbola (krunice i kria), davanje odreenih znakova (dizanjem tri prsta u zrak) ili izvikivanje poruka religijskoga sadraja (Allahu Ekber!) nije pretpostavljalo da vojnici i njihovi zapovjednici trebaju poznavati vjerske istine i dogme (Cvitkovi, 2004.), ali je pretpostavljalo da je pripadanje odreenoj konfesiji znak istokrvnoga nacionalnog pripadanja. Stoga su vojnici iz mijeanih brakova bili posebno sumnjivi. Kod njih se, smatrali su istokrvni nacionalisti, nije znalo kojem e se "carstvu prikloniti", odnosno kojoj zaraenoj nacionalnoj opciji, ako se nau u situaciji izbora izmeu junatva ili izdaje. U ratnim se vremenima smatralo da je sve to bilo potrebno zato to se morala osmisliti ne samo ratna situacija nego i

DRU[. ISTRA@. ZAGREB GOD. 19 (2010), BR. 3 (107), STR. 525-546 MARKEI, I.: OD RELIGIJSKOG...

Politika religija novi projekt ili povijesna konstanta?

sve to je ona donosila sa sobom: stradanje, patnju, ranjavanje, smrt. Religija je nacionalnim ratnicima bila potrebna kako bi njome osmislili i obrazloili uzroke ratnih posljedica, posebno ratnih poraza i velikih ljudskih gubitaka. Krivnja za ratno stradanje prenosila se ne samo na suparniku naciju i vjeru nego i na Boga, jer je upravo iz ljubavi prema njemu, iz elje da se to vie prostora oslobodi od nevjernika i podari pravim vjernicima (muslimanima, katolicima, pravoslavcima) bilo potrebno protjerati, pobiti, osakatiti nevjernike. U ratu su religija i konfesija "uvijek jedan od elemenata na koje se rauna u elji za uspjehom bilo koje zaraene strane", pa tako za zaraene strane "poginuti u ratu postaje put, ulaz u sretniji zagrobni ivot" (Cvitkovi, 2004., 26). U tom je smislu bilo potrebno i sakralizirati (posvetiti) zloine, a zloince uzdii na pijedestal oltara, proglasiti ih svecima (Markei, 2007., 267-277). Zagovornici teze o postojanju strukturalne povezanosti izmeu nacionalnog i religijskog navode kako ne treba ii daleko u prolost da bi se utvrdilo da je u ivotu suvremenoga ovjeka nacija dola na mjesto koje je do tada u ivotu pojedinca zauzimao Bog, odnosno Allah. Nacionalno je ulo duboko u religijsko. Umjesto religije, koja bi vjernikoj zajednici trebala prenijeti vjeno spasenje, javlja se Nacija, koja politikoj zajednici treba prenositi nacionalnu politiku kao jedini mogui model ne samo ovozemaljskoga nego to je vrlo vano i onostranoga spasenja. Time je bilo mogue smisao to ga nudi religija prenijeti na podruje nacionalnog, to e opravdati i postojanje naziva politika religija, koji u podruje suvremenih drutvenih znanosti, posebno u analizu nacionalsocijalizma kao politike religije, uvodi Eric Voegelin (1901. 1985.), njemako-ameriki politolog i filozof, u svom djelu Die politischen Religionen (Mnchen, 1938.).

537

Pojam "politika religija" (Politische Religion, www.de.wikipedia.org) poseban je oblik sakralizacije politike i njezinih simbola u suvremenim demokratskim drutvima. U njezinoj koncepciji totalitarni su reimi funkcionalno strukturirani slino kao i religija. U enciklopedijskom tekstu ponajprije se navodi da su komunizam, faizam i nacionalsocijalizam politike religije. U drutvima u kojima su oni suodreivali ivot drutvene zajednice na mjesto religije dole su i na pijedestal svetosti uzdignute ideologije klase, rase, ekonomije te ideologija tla i krvi. Sakralizacijom tih "drutvenih injenica" modernom ovjeku nije vie bila potrebna religija, nije vie bilo potrebe obraati se jednomu Bogu, sada je imao Naciju, Vou revolucije, Fhrera itd. Drugo, ono to su nove ideologije nudile bilo je obilnije negoli u religiji. One su obeavale spasenje i otkupljenje u o-

DRU[. ISTRA@. ZAGREB GOD. 19 (2010), BR. 3 (107), STR. 525-546 MARKEI, I.: OD RELIGIJSKOG...

Pojedinana traganja za srednjovjekovnim identitetom

538

vostranosti umjesto u onostranosti, ne vie u onostranom Bogu, nego u ovome svijetu, u klasi, naciji, u jednome voi. Tree, da bi se to postiglo, bilo je potrebno bespogovorno prihvaati uspostavljenu totalitarnu vlast. Postoje sasvim zorna svjedoanstva takva iskazivanja vjernosti pripadnika ovdanjih naroda svojim voama tijekom posljednjega rata u BiH (1991. 1995.), ali i danas. Iz toga slijedi i injenica, navodi se u tom lanku, da mase vou prihvaaju kao mesiju, kao izbavitelja. Voa se pojavljuje kao nadnaravno, boansko bie. etvrto, u takvim drutvima stvaraju se mnogi utopijski elementi, vlastita se nacija promovira kao najbolja, pa su tako u usporedbi sa idovima Srbi sebe smatrali "Bojim izabranim narodom", Bonjaci sebe definiraju kao "temeljni narod", a Hrvati se die da su "predzie kranstva" itd. Peto, veliku vanost u politikoj religiji "igraju" nacionalna i vjerska istokrvnost, zatim kultni rituali i sveanosti koje se mogu vidjeti na velikim stranakim skupovima na kojima govore politiki voe, to dovodi do sakraliziranja politike. esto, onaj tko eli biti sljedbenik nacionalnoga voe (mesije), on mora, slino ezoterijskim pokretima, to svjedoiti ponajprije svojim istim religijskim (katolikim, islamskim, pravoslavnim) i nacionalnim (hrvatskim, bonjakim i srpskim) podrijetlom. U novijoj zapadnoeuropskoj povijesti mnogo je primjera pokuaja ukidanja religije od strane ideologije, procesa melting pota na tetu religije itd. U zemljama bive Jugoslavije natkonfesionalni koncept nacije zamijenjen je konfesionaliziranim koncepcijama. Nacionalizam nije iao za tim da uniti religiju, jer je ona, a to je posebno bilo vidljivo u BiH, bila osnovna supstanca stvaranja, odravanja i ouvanja nacionalnog identiteta. Zapravo, nacionalizam se uvijek sluio religijom kao resursom socijalnih odnosa, i to je posebno inio u fazama nacionalnog oblikovanja. Nakon dravnog osamostaljenja BiH vlast su osvojile nacionalne stranke koje nisu "protjerale" religiju i konfesiju iz vrijednosnoga sredita bosanskohercegovakog drutva, jer su upravo od njih dobivali svoju legitimaciju (Perica, 2006.a, 37-64; 97-138). S druge strane, Crkve i religijske zajednice morale su se nacionalno profilirati. One su se u novostvorenoj dravi eljele potvrditi kao nacionalne Crkve i time poboljati svoj do tada nezavidan drutveni poloaj. Stoga su bile spremne initi mnoge ustupke nacionalnim voama, kako bi se iskazale i potvrdile kao istinski dijelovi "svoje" nacije. U Osmanskom Carstvu religije su imale veliko znaenje u formiranju nacija na balkanskom podruju. Neprijeporno je stoga da je u takvim okolnostima moralo i u BiH doi do konflikta izmeu imperijalno privilegirane religije islama i na im-

DRU[. ISTRA@. ZAGREB GOD. 19 (2010), BR. 3 (107), STR. 525-546 MARKEI, I.: OD RELIGIJSKOG...

539

Islamska zajednica u BiH Okretanje muslimana kao vjernih podanika Osmanskoga Carstva srednjovjekovnoj bosanskoj nacionalnoj dravi dolazi tek nakon propasti toga carstva. Naime, im je muslimanska zajednica BiH svoj identitet pronala u religijskoj komponenti Otomanskog Carstva, ona je, smatra Ivo Banac, potpuno zaboravila na srednjovjekovno bosansko kraljevstvo u kojem bi i na kojem bi ta zajednica trebala izgraivati svoj laiki identitet, pa je sasvim logian zakljuak da ondanja srednjovjekovna bosanskohercegovaka muslimanska zajednica nije bila zainteresirana za nastavak bosanskoga kraljevstva, nego je, nasuprot toj injenici, pamenje o srednjovjekovnom bosanskom kraljevstvu nakon njegove propasti nastavilo ivjeti "unutar katolike zajednice, odnosno djelovanjem uenih ljudi te zajednice, koji su bili iskljuivo franjevci", pa se, smatra Banac, "kontinuitet bosanske dravnosti uva tim posredstvom i dolazi u moderno razdoblje nacionalnih formiranja preko te spone", a to se moe ak i dokumentirati iz raznih kronika (Zulfikarpai i sur., 1995., 37). Tek u okolnostima kada katolianstvo postaje povlatena religija u Austrougarskom Carstvu islamska zajednica, sada kao nierangirana, pokuava traiti svoj oslonac daleko u povijesti, i to u onom segmentu koji je davno prije bila ostavila i napustila. Jedini razlog dananjega bonjakog posezanja za srednjovjekovnom Bosnom nalazi se u zakanjelom pokuaju legitimiranja ondanjega srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, pa e, prema miljenju Vlade Gotovca, jedini koji e srednjovjekovnom bosan-

perijalnoj ljestvici vaenja nie rangiranih religija pravoslavlja, idovstva, a posebno katolianstva. itav problem u stvaranju suvremene bonjake nacije i jest nastao zbog toga to su srednjovjekovni itelji Bosne, koji su (prisilno ili dragovoljno) prihvatili islam, svoju legitimaciju vidjeli u religiji, u islamu, odnosno u Otomanskom Carstvu, koje je takoer svoju legitimaciju nalazilo u islamu, a ne u pravoslavlju, idovstvu ili pak u katolianstvu. Ondanji muslimani, kao religijskom pripadnou povlateni dio srednjovjekovnoga osmanskog drutva, nisu smatrali potrebnim dati legitimaciju srednjovjekovnom bosanskom kraljevstvu kao svojoj nacionalnoj dravi. Tu mu legitimaciju nisu, naalost, dali ni katolianstvo ni pravoslavlje, koje se u Bosni etablira tek dolaskom Osmanlija u XV. stoljeu. Legitimaciju bosanskom kraljevstvu davala je jedino Crkva bosanska, koju kao svoju legitimacijsku osnovu ondanja bosanska drava nije uspjela sauvati, jer je i ona sama propala zbog snanih osvajakih i istrebljivakih udara i s katolikoga zapada i sjevera, a i s pravoslavnog i islamskog istoka.

DRU[. ISTRA@. ZAGREB GOD. 19 (2010), BR. 3 (107), STR. 525-546 MARKEI, I.: OD RELIGIJSKOG...

Srpska pravoslavna crkva u BiH Iako rezultati navedenog istraivanja (Baki, 1994.), kao ni rezultati popisa puanstva iz 1991., ne govore toliko o snanoj povezanosti pripadnika srpske nacionalnosti s pravoslavljem, koliko npr. pripadnika hrvatske nacionalnosti s Rimokatolikom crkvom, ipak se u istraivanju pravoslavne religioznosti polazi od postavke da su pravoslavne Crkve uvarice ne samo religijskoga nego i nacionalnog identiteta i nacionalnih vrijednosti, ak i same srpske nacije, zbog ega i nose nacionalno ime. Srpska pravoslavna crkva je tijekom povijesti srpskoga naroda utjelovljivala i izraavala etos srpskoga naroda u toj mjeri da su se nacionalnost i religija stopile u posebnu 'srpsku veru', iju temeljnu osnovicu ine ponajprije srednjovjekovni "kosovski mit", zatim kult etnikih svetaca te pretvaranje (srpskog) etnonacionalizma u (srpsku) religiju i povezivanje pravoslavlja s ideologijom obnovljene nacionalnosti (Perica, 2006.a, 45-50). Ne treba stoga uditi toliko naglaivanje nerazdvojive povezanosti Srpske pravoslavne crkve, srpske etnike zajednice i drave. "Poseban status" nacionalne Crkve Srpska pravoslavna crkva uiva u Republici Srpskoj, u kojoj je postala dravnom religijom. SPC dri religijski monopol, pa je u takvim crkveno-politikim meuodnosima teko oekivati da e slubeni predstavnici SPC-a "okrenuti lea" politikoj eliti koja joj omoguuje nesmetano djelovanje i velik utjecaj na drutveni ivot. Posebno vanu legitimacijsku ulogu imala je SPC u prolom ratu u BiH (1991. 1995.), jer se javno nije ogradila od zloina koje su pripadnici srpskih vojnih postrojbi poinili nad Bonjacima i Hrvatima. Rimokatolika crkva u BiH Kranstvo latinskoga obreda pojavljuje se na prostorima BiH ve u prvom, dok se zbog progona krana u Carstvu s organiziranjem Crkve zapoinje tek u treem stoljeu. Od toga vremena do danas Katolika crkva smatra podruje suvremene BiH podrujem svoga djelovanja. Prof. Tomo Vuki navodi kako se iz dokumenata pokrajinskih sabora u Saloni (Solinu), odranih u VI. st., moe vidjeti da su na podruju dananje BiH tada postojale barem etiri latinske biskupije, "koje su sve bile podrune biskupije metropolijskog sjedita u dananjem Solinu" (Vuki, 2009., 344). Tijekom kasnijih upada nekranskih plemena mijenjat e se i religijska slika toga podruja; kranski sakralni objekti bit e razoreni, a nestat e i ve uspostavljena crkvena organizacija, koja e kao i samo

skom kraljevstvu davati legitimaciju, ak i kad je ono bilo propalo, biti i ostati bosanski franjevci (Zulfikarpai i sur., 1995., 130).

540

DRU[. ISTRA@. ZAGREB GOD. 19 (2010), BR. 3 (107), STR. 525-546 MARKEI, I.: OD RELIGIJSKOG...

541

kranstvo ponovno oivjeti kasnijom kristijanizacijom novopridolih plemena. Tim dijelom Crkve ponovno e upravljati biskupi koji su sjedite imali izvan BiH. Tek u XI. stoljeu rimski pape osnivaju Biskupiju Trebinje. Bit e to najstarija biskupija na podruju dananje BiH. Osim nje, postojala je u XI. st. i Bosanska biskupija, koja se zvala jo i Vrhbosna. Njezino se sjedite zbog straha od bosanskih krana (krstjana), koji su se snano protivili latiniziranju Crkve u BiH, a koje su tijekom XIII. st. provodili novopridoli dominikanci, a od 1291. i franjevci, premjeta 1252. godine na sigurnije podruje, u \akovo, koje je bilo imanje bosanskoga biskupa "to je prethodno bilo dobiveno na dar" (Vuki, 2009., 345) i tu e ostati do 1735., kada je u Rimu osnovan posebni Apostolski vikarijat za Bosnu. Naime, \akovo je bilo mjesto koje se nalazilo pod kontrolom ugarske vlasti i u kojem nije bilo opasnosti od "bosanskih krstjana". Redovita crkvena hijerarhija u BiH bit e ponovno uspostavljena 1881. godine neposredno nakon austro-ugarske okupacije (1878.). Treba rei da su od 1291. do 1878. u Bosni uspjeno djelovali, a djeluju i danas, bosanski franjevci. Njima za pastoralno djelovanje i ouvanje religijskog i nacionalnog identiteta bosanskih katolika kao i ouvanje sjeanja na postojanje bosanskog kraljevstva nije bila potrebna redovita crkvena hijerarhija. Ona je trebala, meutim, "kranskom" vladaru, austrijskom caru, ali ne radi pastorizacije katolikoga puka i ouvanja njegova identiteta, nego za religijsku legitimaciju svoje okupacije BiH. Usprkos neprestanim meusobnim sporenjima svjetovnoga klera i bosanskih franjevaca oko preuzimanja, odnosno (ras)podjele upa, zatim oko politikog ureenja BiH, Katolika je crkva u svim razdobljima ostala slubeno nepodijeljena. Doprinos tomu dali su i daju bosanski franjevci, koji su, da bi mogli i dalje pastoralno djelovati, prihvaali i priznavali svoju podreenost crkvenoj hijerarhiji. Tijekom prologa rata u BiH (1991. 1995.), ali i danas, politiko vodstvo bosanskohercegovakih Hrvata svoju legitimaciju nije trailo u srednjovjekovnoj Bosni ni u srednjovjekovnom bosanskom kraljevstvu. Ono nije eljelo kao svoje prihvatiti npr. ljiljane, koji su bili kraljevski motiv bosanskoga plemstva, nego je dopustilo da te simbole preuzmu i svojataju Bonjaci, svejedno to stilizirani ljiljan ni po emu ne podsjea na ita islamsko. I to je zanimljivo, u hrvatsko-bonjakom sukobu vojnici HVO-a ratovali su protiv toga simbola koji su nosili pripadnici Armije BiH. Zbog takva negativnog stava hrvatske politike elite u BiH prema vlastitoj prolosti dolo je do velikih podjela meu Hrvatima, ali i meu katolikim klerom. Podijelili su se izmeu nekoliko politikih opcija koje su se nudile: treba li ili ne treba dijeliti BiH, treba li di-

DRU[. ISTRA@. ZAGREB GOD. 19 (2010), BR. 3 (107), STR. 525-546 MARKEI, I.: OD RELIGIJSKOG...

ZAKLJUAK

Kako do rjeenja politikih problema u BiH? Konfesionalni nacionalizmi (islamski, katoliki i pravoslavni) umnogome oteavaju donoenje konanoga politikog rjeenja u BiH. Naime, ni jedno politiko rjeenje ne bi se moglo nadati uspjehu i duem trajanju ako ga ne bi podrali vjerski voe, odnosno ako ga ne bi prihvatila "nacionalna" Crkva. Svjesni moi koju posjeduju ne samo u raspolaganju "dobrima spasenja", vjerski voe u BiH poinju preuzimati uloge nacionalnih (politikih) voa, kako bi "svoje" svjetovne politiare prisilili da konano shvate znaenje pojedinanog, nacionalnog identiteta i da svojim radom pridonesu ostvarenju zacrtanih nacionalnih ciljeva. Upravo se stoga i postavlja pitanje na koje je teko nai dogovor: moe li se u BiH postii optimalno politiko rjeenje, prihvatljivo za sve, ako svaki konfesionalni nacionalizam bude teio rjeavanju samo vlastitih problema? Sekularizacijski procesi u zapadnoeuropskim drutvima sedamdesetih i osamdesetih godina veoma su se snano odrazili i na bosanskohercegovako drutvo, u kojem su ve tekli nakon 1945. godine zapoeti procesi politiki usmjeravane ateizacije kao posebnog oblika sekularizacije. Ti su politiki usmjeravani sekularizacijski (ateizacijski), ali i modernizacijski i procesi urbanizacije pridonijeli sve veem udaljavanju ljudi od tradicionalnih religijskih praksi. Posebne rasprave o odnosu nacije, nacionalizma i religije voene su ne samo u Europi i SAD-u nego i u BiH. Kad se mislilo da je nacionalno pitanje rijeeno, nacionalizam se potkraj 1980-ih pojavio u svom svojem "svjetlu". Uspio je sekularizirati starozavjetne ideje o "izabranom narodu", "obeanoj zemlji", zaprekama za ulazak tog "izabranog naroda" u obeanu zemlju te o povijesnoj misiji koju "izabrani narod" i njegovi voe trebaju ispuniti "na svetom tlu budue nacionalne drave". Konfesionalni nacionalizmi raspolagali su znatnom koliinom ideja, vrijednosti, znaenja, mitova i simbola i njima su se izdano sluili. Religija se u BiH "predstavila" kao osnovna supstanca stvaranja, odravanja i ouvanja nacionalnog identiteta. Novonastale nacije nisu nakon svoga etabliranja "protjerale" religiju i konfesiju iz vrijednosnoga sredita drutva, nego su nasuprot tome prisilile religijske zajednice da se same nacionalno profiliraju i da nacijama dadnu religijsku legitimaciju.

jelove u ratu proglaene HR Herceg-Bosne pripojiti RH, treba li ili ne treba od tih dijelova stvoriti "trei entitet", odnosno treba li BiH prihvatiti kao svoju domovinu, ali i kao svoju dravu, koju e, zajedno s drugima, urediti da se u njoj moe ivjeti ivotom dostojna ovjeka.

542

DRU[. ISTRA@. ZAGREB GOD. 19 (2010), BR. 3 (107), STR. 525-546 MARKEI, I.: OD RELIGIJSKOG...

543

Religijske zajednice islamska zajednica, Katolika crkva i Srpska pravoslavna crkva bile su i ostale nerazdvojiv dio povijesti i sadanjosti BiH. Svoje su miljenje iskazivale u svim bitnim i u za "svoj" narod prijelomnim povijesnim trenucima. Znale su i htjele biti promicateljice vrednota iskljuivo "svoga" naroda. U tom smislu davale su religijsku legitimaciju samo "svojim" politikim voama. No veoma esto bile su tek puko oruje u rukama politikih i vojnih voa, koji su se znali koristiti njihovim konfesionalnim nacionalizmom u ostvarivanju iskljuivo sekularnih, politikih i vojnih ciljeva. Promatrajui neprestano kruenje od religijskoga prema nacionalnom identitetu i natrag, njihovo meusobno proimanje i dopunjavanje, a ponekad i potpuno izjednaivanje, moe se kazati da se Bosna i Hercegovina u bitnome ne razlikuje od nekih vienacionalnih zapadnoeuropskih, a posebno ne od nekih istonoeuropskih i jugoistonoeuropskih zemalja nastalih raspadom SSSR-a i Jugoslavije. U veini tih zemalja strah od gubitka vlastita (nacionalnog ili religijskog) identiteta tjerao je ljude da tragaju za vlastitim identitetom te identitetom zajednice kojoj pripadaju, da ga otkrivaju, iznova vrednuju i sauvaju, svejedno je li rije, s jedne strane, o strahu graana "starih" lanica EU-a da e stvaranjem EU-a i jednoga novog europskog identiteta doi do ponitavanja njihovih pojedinanih nacionalnih identiteta, ili je rije, s druge strane, o strahu pripadnika "malih" naroda da se ondanji veliki nadnacionalni imperiji, u koje su oni bili ukljueni, a kakvi su bili Otomansko Carstvo, Austro-Ugarska Monarhija, Sovjetski Savez ili Jugoslavija, u dogledno vrijeme nee raspasti i da oni zbog toga nee moi doi do svoje slobode i vlastite drave. Meutim, u procesima proirenja EU-a i snaenja europskog identiteta nije dolo, kako se strahovalo, do gubitka a) dotadanjega neupitnog povijesno steenog i uvanog dravnog suvereniteta ni do gubitka b) dotadanjega neupitnog pojedinanog nacionalnog identiteta, odnosno do gubitka c) dotadanje neupitne vlastite kulturne posebnosti (Berding, 1996., 9), nego su ti identiteti postali jo snaniji i jai. Nisu se obistinili ni strahovi malih naroda da e teko doi do raspada velikih nadnacionalnih tvorevina. Njihov strah od gubitka vlastitih pojedinanih identiteta, kao to je to bilo u Bosni i Hercegovini, ako bi i dalje ostali u okviru vienacionalnih zajednica, kao to je bila Jugoslavija, doveo je nakon njezina raspada do naglog "izranjanja", do nagle "provale" vie zapretanih pojedinanih nacionalnih identiteta. Umjesto da nestanu i da se utope u nekom imaginarnom nadnacionalnom identitetu, ti e identiteti postajati sve snaniji i jai, ali i opasniji i iskljuiviji. Tome e pridonijeti i velikosrpska agresija na BiH. Rat koji je zbog te agresije trajao od 1991. do 1995. uinit e da e se pojedinani nacionalni i religijski identiteti proimati u

LITERATURA

tolikoj mjeri da e ih sve do danas biti gotovo nemogue razdvojiti, odnosno razlikovati.
Abazovi, D. (2006.), Za naciju i Boga: Socioloko odreenje religijskog nacionalizma. Sarajevo: Magistrat i CIPS.

Abazovi, D. (2009.), Bosanskohercegovaki muslimani izmeu sekularizacije i desekularizacije (doktorska disertacija). Sarajevo: Fakultet politikih nauka. Baki, I. (1994.), Nacija i religija (Ratno izdanje). Sarajevo: Bosna public. Berding, H. (1996.), Vorwort. U: H. Berding (ur.), Nationales Bewutsein und kollektive Identitt, Suhrkamp Verlag Frankfurt am Main, 9. Casanova, J. (1994.), Public Religions in the Modern World. Chicago: The University of Chicago Press. Cvitkovi, I. (2004.), Konfesija i rat. Sarajevo Zagreb: Svjetlo rijei.

Berger, L. P (2008.), Desekularizacija sveta. Oivljavanje religije i svetska . politika. Novi Sad: Mediterran publishing.

Casanova, J. (2004.), Der Ort der Religion im skularen Europa. U: http://www.eurozine.com, pristup ostvaren 17. kolovoza 2009. imi, E. (2007.), Drama a/teizacije. Sarajevo Zagreb: Naklada ahinpai.

Gabriel, K. (2006.), Jenseits von Skularisierung und Wiederkehr der Gtter. U: http://www.bpb.de/publikationen/CRVCSE,0,Jenseits_von_ S%E4kularisierung_und_Wiederkehr_der_G%F6tter.html, pristup ostvaren 28. 8. 09. Habermas, J. (2008.), Die Dialektik der Skularisierung. U: http://www. blaetter.de/artikel.php?pr=2808, 33-46. Hobsbawm, E. J. (1993.), Nacije i nacionalizam. Zagreb: Erasmus. Joas, H. (2007.), Die Zukunft des Christentums. U: http://www.blaetter.de/ artikel.php?pr=2632 Gellner, E. (1998.), Nacije i nacionalizam. Zagreb: Politika kultura.

Davie, G. (2005.), Religija u suvremenoj Europi. Zagreb: Golden marketing Tehnika knjiga.

Luhmann, N. (1977.), Die Funktion der Religion, Frankfurt: Suhrkamp Verlag. 544 Markei, I. (2007.), Religionen und Kriegsverbrechen. U: M. Fischer, R. Kacianka (ur.), Tabus und Grenzfragen der Ethik (str. 125-138). Lang, Frankfurt am Main.

Luckmann, T. (1991.), Die unsichtbare Religion. Frankfurt am Main: Suhrkamp.

Knoblauch, H. (2004.), Sociologija religije. Zagreb: Demetra.

Katunari, V. (2003.), Sporna zajednica: novije teorije o naciji i nacionalizmu. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk Hrvatsko socioloko drutvo.

Juki, J. (1975.), Socioloki pristup sekularizaciji, Bogoslovska smotra, 45 (1): 39-48.

DRU[. ISTRA@. ZAGREB GOD. 19 (2010), BR. 3 (107), STR. 525-546 MARKEI, I.: OD RELIGIJSKOG...

Perica, V. (2006.a/b), Balkanski idoli: religija i nacionalizam u jugoslovenskim dravama. I. i II. dio, Beograd: Knjiara krug. Pollack, D. (1997.), Individualisierung oder Skularisierung? U: http://www. religio.de/dialog/497/497s16.html, pristup ostvaren 23. kolovoza 2009. Politische Religion. U: http://de.wikipedia.org/wiki/Politische_Religion, pristup ostvaren 20. kolovoza 2008.

Schulze Wessel, M. (ur.) (2006.), Nationalisierung der Religion und Sakralisierung der Nation im stlichen Europa. Stuttgart: Franz Steiner Verlag. Smith, A. D. (1998.), Nacionalni identitet. Beograd: Biblioteka XX. vek. Vrcan, S. (1986.), Od krize religije do religije krize. Zagreb: kolska knjiga. Vrcan, S. (2006.), Nacija nacionalizam moderna drava. Zagreb: Golden marketing Tehnika knjiga. Vuki, T. (2009.), Crkvena povijest Katolika crkva u BiH. U: Hrvatska enciklopedija BiH. A-\, Mostar, HLIBiH, 345. Wehler, H.-U. (2005.), Nacionalizam povijest, oblici, posljedice. Zagreb: Naklada Jesenski.

Zulfikarpai, A., Banac, I., Gotovac, V., Tripalo, M. (1995.), Okovana Bosna: razgovor. Moderator razgovora Mladen Maloa, Zrich: Bonjaki institut.

From Religious to National Identity and Back (The Example of Bosnia and Herzegovina)
In the paper the author analyses the importance of religion in constituting national identity in Bosnia and Herzegovina as well as the importance of national belonging in confirming religious identity (Bosniak = Muslim, Croat = Catholic, Serb = Orthodox). The discussion regarding the relationship between the national and the religious and their mutual permeation is positioned by the author within the framework of contemporary debates on secularisation and the unexpected return of religion into the field of secular, and the national into the field of sacral, as well as contemporary debates on nation and nationalism. The author gives special attention to Bosnia and Herzegovina in which both processes of mutual permeation and complementation of the religious and national took and are taking place as well as the processes of sacralisation of nation, but also nationalisation of religion. The author includes in the discussion his thoughts on political religion, its development and general characteristics, its meanings in contemporary societies and
Ivan MARKEI Institute of Social Sciences Ivo Pilar, Zagreb

545

DRU[. ISTRA@. ZAGREB GOD. 19 (2010), BR. 3 (107), STR. 525-546 MARKEI, I.: OD RELIGIJSKOG...

Keywords: Bosnia and Herzegovina, religion, nation, secularisation, religious and national identity, political religion, sacralisation of nation, nationalisation of religion

especially its realisation in terms of content in contemporary Bosnia and Herzegovina.

Von der religisen zur nationalen Identitt und umgekehrt Fallbeispiel Bosnien und Herzegowina
In der vorliegenden Arbeit wird die Bedeutung der Religion bei der Konstituierung der nationalen Identitten in Bosnien und Herzegowina analysiert, ferner die Rolle der ethnischen Identitt bei der Bestimmung der religisen Identitt. Fr Bosnien und Herzegowina gelten insofern folgende Realitten: Bosniake = muslimisch, Kroate = katholisch, Serbe = orthodox. Die Beschftigung mit dem Wechselverhltnis von nationaler und religiser Identitt ordnet der Verfasser einerseits den zeitgenssischen Diskussionen ber Skularisierung und die berraschende Rckkehr der Religion in den Bereich des Skularen sowie die des Nationalen in den Bereich des Sakralen zu, andererseits verortet er sie im Rahmen zeitgenssicher Diskussionen ber Nation und Nationalismus. Seine besondere Aufmerksamkeit gilt hierbei Bosnien und Herzegowina, wo es zum Ineinandergreifen von Religion und Nationalem, zur Sakralisierung der Nation, aber auch zur Nationalisierung der Religion gekommen ist, welcher Prozess fortdauert. Der Verfasser bereichert seine Ausfhrungen um berlegungen zu Entstehung und Merkmalen einer politischen Religion, ihrer Rolle in modernen Gesellschaften sowie insbesondere ihrer Verwirklichung im aktuellen Bosnien und Herzegowina.
Ivan MARKEI Ivo Pilar-Institut fr Gesellschaftswissenschaften, Zagreb

Schlsselbegriffe: Bosnien und Herzegowina, Religion, Nation, Skularisierung, religise und nationale Identitt, politische Religion, Sakralisierung der Nation, Nationalisierung der Religion

546