IZMEU MULTIPLIKACIJE I FRAGMENTACIJE: IRENJE ANTIRATNIH INICIJATIVA U SRBIJI I HRVATSKOJ 1990-IH GODINA

Bojan Bili *
UDK: 316.64(497.11)(497.5)199 327.36(497.11)(497.5)199 172.4(497.11)(497.5)199

Izvorni znanstveni rad Primljeno: 11.XI.2012. Prihvaeno: 1.II.2013.

Saetak Ovaj rad analizira irenje antiratnih inicijativa u Srbiji i Hrvatskoj neposredno prije i u toku ratova za jugoslavensko naslijee. Pratei skoro istovremeno pojavljivanje dvije primarne antiratne organizacije koje su djelovale u Beogradu i Zagrebu, lanak nudi jedno mogue objanjenje naina na koje su iz njih proizali kako epizodni, tako i dugotrajniji oblici suprotstavljanja politici ratobornog nacionalizma u ove dvije postjugoslavenske drave. Antiratna kampanja Hrvatske je od samog osnivanja djelovala kao posrednik, potiui multiplikaciju civilnih pothvata. S druge strane, beogradski Centar za antiratnu akciju karakterizirale su ideoloke, profesionalne i osobne podjele koje su uzrokovale relativno brzu fragmentaciju antiratnih aktivnosti. Osvjetljavam razloge odgovorne za razliite obrasce irenja antiratnih inicijativa na postjugoslavenskom prostoru, smjetajui ih u kontekst drutveno-historijskih procesa dueg trajanja i razliitih aktivistikih tradicija koje su njima uvjetovane. Takoer, tvrdim da su razvojne putanje najranijih antiratnih pothvata u Srbiji i Hrvatskoj kljune za razumijevanje naina na koje su se formirale nacionalno ograniene NGO sfere u ove dvije postjugoslavenske zemlje. Kljune rijei: antiratne inicijative, Hrvatska, Srbija, multiplikacija, fragmentacija

Bojan Bili (bojan.bilic.09@alumni.ucl.ac.uk) je postdoktorand na Centralnoeuropskom sveuilitu u Budimpeti. 33

Polemos 15 (2012.) 2: 33-52, ISSN 1331-5595

UVOD
Pozivajui se na noviju teorijsku paradigmu poznatu pod nazivom dinamika suprotstavljanja,1 koju su formulirali McAdam i suradnici 2004. godine (McAdam et al., 2004.), ovaj rad prati razvoj dvije primarne antiratne organizacije koje su se pojavile u Beogradu (Centar za antiratnu akciju) i Zagrebu (Antiratna kampanja Hrvatske) na samom poetku ratnog konflikta 1990-ih godina. Mada su ubrzo po osnivanju izgubile federalni okvir u kojemu su prvobitno planirale svoje aktivnosti, obje organizacije su djelovale kao rasadnik iz kojega su proizali kako epizodni, tako i dugotrajniji oblici suprotstavljanja politici ratobornog nacionalizma. Iako bi na prvi pogled moglo izgledati da su obrasci irenja ovih organizacija identini, moja analiza ih postavlja u kontekst drutveno-historijskih procesa dueg trajanja i pokazuje da su se mehanizmi odgovorni za unutarnju dinamiku aktivistikih grupa kombinirali na razliite naine, pa su proizveli i bitno drugaije efekte irenja antiratnih inicijativa. Prouavanje mehanizama rasta antiratnih pothvata i njihovo smjetanje u komparativnu perspektivu znaajno je iz nekoliko razloga: pored opeg metodolokog mjesta da usporedna istraivanja proizvode bogatije i dinaminije znanje, priznavanje i rekonstruiranje antiratnih inicijativa u komparativnom kontekstu vano je stoga to prekorauje granice nacionalne pripadnosti i ukazuje na raznorodnost jugoslavenske politike scene poetkom 1990-ih godina. Ispitivanje takvog angamana naglaava prisustvo antinacionalistikih i u dobroj mjeri (kon)federalno orijentiranih politikih alternativa koje se lako gube u nedovoljno sofisticiranim i ponekad nedobronamjernim teorijskim obradama dezintegracije Jugoslavije (Bili, 2012.). Takoer, fokus na Srbiju i Hrvatsku je bitan, ne samo zbog njihovog statusa centralnih republika jugoslavenske federacije, u kojima se historijski i artikulirala ideja jugoslavenstva, ve prvenstveno zbog injenice da su ove dvije zemlje u zapadnoj sociolokoj literaturi postale jedna vrsta epistemolokog para koji predstavlja paradigmatski primjer etnikog konflikta (Gagnon, 2004., str. xix). Utoliko je znaajnije podrivati ideju nacionalnog (odnosno nacionalistikog) konsenzusa, osvjetljavajui antiratne alternative koje su u obje zemlje postojale kako prije, tako i u toku trajanja ratnih sukoba. Tu je, meutim, podjednako vano izbjei zamku heroizacije civilnog djelovanja u tekim uvjetima. Kritikim se pristupom pojavama drutvene marginalnosti ukazuje potovanje, zato to se na taj nain objanjava iri kontekst u kojem nastaju, to je praksa koja umanjuje njihovu neobinost. Uostalom i Donna Haraway (Haraway, 1988.: 584) kae da:
1

Dinamika suprotstavljanja ovdje se koristi kao prijevod engleske sintagme dynamics of contention. Treba imati u vidu da imenica contention dolazi od glagola to contest to znai osporiti, izazvati, boriti se, pa je contention spor, prepirka, svaa ili takmienje. Moglo bi se, dakle, rei i dinamika osporavanja to bi bilo u bliskoj vezi s injenicom da vaninstitucionalni oblici politikog organiziranja najee osporavaju pokrete vlasti. U nastavku ovog teksta detaljnije u se pozabaviti konceptualnim otklonom od pojma drutveni pokret prema pojmu drutveno suprotstavljanje/osporavanje.

34

Bojan Bili: Izmeu multiplikacije i fragmentacije: irenje antiratnih inicijativa u Srbiji i Hrvatskoj...

pozicije potlaenih nisu izuzete iz kritikog preispitivanja, dekodiranja, dekonstrukcije i interpretacije, odnosno iz kako semiolokih, tako i hermeneutikih metoda kritike provjere. Pozicije potlaenih nisu nevine pozicije. Naprotiv, prednost im se daje upravo zato to je, po pravilu, najmanje vjerojatno da e dozvoliti negaciju kritikog i interpretativnog jezgra svakog znanja. Takve su pozicije svjesne moguih naina negiranja kroz represiju, zaborav i inove nestajanja. S obzirom na injenicu da je rat najnasilnija drutvena pojava koja se esto eli uspostaviti kao nova nulta toka u historiji jednog drutva, razvojne putanje najranijih antiratnih inicijativa kljune su za razumijevanje naina na koje se formiraju sfere vaninstitucionalnog civilno-politikog organiziranja u poslijeratnom periodu. Konture tih sfera bolje se ocrtavaju u onim istraivanjima koja naputaju iroko rasprostranjeni metodoloki okvir nacije-drave.2 tovie, ispitivanje mehanizama irenja aktivistikih grupa, njihovih interakcija, fragmentacija i multiplikacija, podcrtava odnose zavisnosti koji postoje meu razliitim aspektima civilno-politikog djelovanja. Drugim rijeima, ovakav pristup nadilazi donekle psihologistiku orijentaciju na pojedinanog aktera koja je karakterizirala klasinu istraivaku agendu u oblasti teorije drutvenih pokreta. Prouavanje procesa odgovornih za rast aktivizma uzima u obzir Meluccijevu (Melucci, 1992.) tvrdnju da jedinstvo drutvenog pokreta nije jednostavna empirijska injenica, ve zdravorazumska opservacija koju je potrebno podvrgnuti sociolokoj analizi.3 Kolektivni pothvati koje u svojstvu promatraa drutvenih pojava najee opaamo kao proizvode homogene grupe aktera voenih odreenom ideologijom u jednom vremenskom trenutku, ustvari su samo snimci neprekidnih procesa pregovaranja, polarizacije i suradnje koji su u odnosu meusobne ovisnosti. Takvu bi drutvenu aktivnost trebalo razumjeti kao polje znaenja i orijentacija konstruiranih kroz drutvene odnose koji imaju svoje resurse i ogranienja (Melucci, 1992.: 247). Zanimljivo je, u tom smislu, zapaziti da Stubbs (Stubbs, 2010.: 6) tvrdi da je ispitivanje kompleksnog fenomena (post)jugoslavenskog antiratnog organiziranja slino pokuaju da se trodimenzionalni predmet projicira u dvodimenzionalnu ravan, to je proces u kojemu se neizbjeno gube neki vani aspekti prouavane pojave. Ovaj autor kae: Pokuati opisati i analizirati izgradnju mira na post-jugoslavenskim prostorima od 1991. godine do danas je gotovo kao pokuati prikazati raznovrstan i dinamian krajolik u seriji crno-bijelih fotografija. Neke e bitne znaajke, pa ak i
2

Kako bih odgovorio na pitanje na koji su se nain razvijale i irile antiratne aktivistike scene u Srbiji i Hrvatskoj, pozivam se na empirijski korpus prikupljen putem intervjua s aktivistima/ aktivisticama, kao i na dokumentarni materijal (novine, asopisi, NGO publikacije, proglasi i slino). Moj uzorak ini 60 aktivista i aktivistica iz, uglavnom, Beograda i Zagreba, ali i iz manjih mjesta u obje zemlje u kojima je bilo antiratnog angamana (Osijek, Panevo, Baka Palanka...). Broj ispitanika/ispitanica se uveavao po snowball principu, dakle tako to je svatko od njih predlagao druge osobe kao potencijalne izvore informacija. Prikupljanje najveeg dijela podataka obavljeno je izmeu sijenja i srpnja 2010. godine, a intervjui su trajali izmeu 40 minuta i 3 sata. Videti, takoer, Bili (2011a). 35

Polemos 15 (2012.) 2: 33-52, ISSN 1331-5595

ljepota, moda biti uhvaene, no vrlo vjerojatno na raun bogatstva, kompleksnosti i svakako irokog spektra boja. Takve fotografije ne mogu biti nita vie do selektivne memorije koje govore moda jednako o fotografu kao i o samom krajoliku. Postoji rizik da se ignorira i smatra nebitnim ono to drugi mogu vidjeti i razumjeti kao ono kljuno. Iako se fokusiram na Centar za antiratnu akciju i Antiratnu kampanju Hrvatske kao zaetnike ciklusa antiratnog protesta koje Tarrow (Tarrow, 1998.: 77) naziva early risers to ne znai da smatram da su se ove inicijative pojavile u politikom vakuumu ili da su, pak, jedini predstavnici antiratnog stava u svojim republikama. Mada jugoslavenski reim nije poticao vanpartijsko politiko djelovanje, Jugoslavija je svakako bila pluralnije i liberalnije drutvo u odnosu na druge istonoeuropske drave pod jaim sovjetskim utjecajem. injenica da se mnogo politikih organizacija i partija, od jednog do drugog ekstrema politikog spektra, pojavilo krajem 1980-ih godina prolog stoljea, pokazuje koliko je politike konfliktualnosti postojalo ispod legislativne povrine. U isto vrijeme, u vidno destabiliziranoj i ekonomski oslabljenoj Jugoslaviji, javljaju se vaninstitucionalni napori da se pacificira politika situacija i izbjegne ratni konflikt iji su se obrisi i agresivni potencijal ve nazirali. Takvi pothvati bili su, primjerice, Udruenje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), Reformska stranka Ante Markovia ili Evropski pokret u Jugoslaviji pri emu se svi mogu smatrati vanim prethodnicama antiratnog angamana.4 Ovakve inicijative ekaju veu panju drutvenih znanstvenika/znanstvenica koja se u meuvremenu preorijentirala s federalnog na republiki/nacionalni nivo. Bitna politika promjena koja vodi irenju politikih mogunosti (political opportunities) kakva je, primjerice, uvoenje stranakog pluralizma ili prijetnja ratnog sukoba reaktivira uspavane drutvene mree, ini ih vidljivima i drutveno relevantnima. U tom smislu, jugoslavenske antiratne inicijative su veoma blisko povezane s feministikim i ekolokim grupama koje su postojale na jugoslavenskom teritoriju, pri emu se politiki razvoj dobrog dijela njihovog lanstva moe pratiti sve do studentskih protesta 1968. godine (Bonfiglioli, 2008.; Bili, 2012.; Otri, 1992.). Iako se broj studija (post)jugoslavenskog antiratnog aktivizma u posljednje vrijeme uveao, ovim radovima i dalje nedostaje bolje artikulirana teorijska perspektiva. U onim sluajevima koji raunaju na empirijsku supstancu, geografski zahvat obino nije dovoljno irok kako bi se ovaj fenomen shvatio u cjelini svojih kompleksnih vektora suradnje, otpora i tenzija. Rijetko se uspostavlja teorijska veza s konceptualnim naslijeem suvremene politike sociologije drutvenih pokreta (Dvornik, 2009.; Fridman, 2011.; Pei, 1992.; uak, 1996.). Kada se, pak, takav socioloki pristup oznaava kao adekvatan, ne pokazuje se koliko je relevantan za epizode civilnog angamana u (post)jugoslavenskom politikom kontekstu ili se ne primjenjuje na
4

Pored Antiratne kampanje, u Hrvatskoj su postojala jo najmanje etiri izvora aktivnosti usmjerene prema zatiti ljudskih prava poetkom 1990-ih godina prolog stoljea. Meu njima su Hrvatski helsinki odbor, Graanski odbor za ljudska prava, Pokret za mir i nenasilje u Rijeci, kao i Centar za mir, nenasilje i ljudska prava u Osijeku. Grupe u Rijeci i Osijeku su po osnivanju postale dio ARK mree.

36

Bojan Bili: Izmeu multiplikacije i fragmentacije: irenje antiratnih inicijativa u Srbiji i Hrvatskoj...

sferu antiratnog aktivizma (Devi, 1997.; Tomi i Atanackovi, 2009.). Ana Devi (2008., online) tvrdi da je: deficit lokalne feministike analize rata i nacionalizma u izvjesnoj mjeri kompenziran irenjem antiratnog aktivizma koji su vodile enske grupe u svim jugoslavenskim republikama od poetka 1990-ih. I one same tek treba da postanu predmet detaljne transnacionalne analize iz perspektive drutvenih pokreta i/ili feministike sociologije. Ovaj lanak sistematski pristupa (post)jugoslavenskom antiratnom angamanu iz ugla zapadnih teorija drutvenih pokreta. U tom smislu predstavlja doprinos narastajuem empirijskom korpusu koji bi trebao omoguiti (post)jugoslavenskom antiratnom aktivizmu da zauzme odgovarajue mjesto u sociolokim interpretacijama raspada Jugoslavije. Vano je istaknuti injenicu da istraivanje (post)jugoslavenskog antiratnog angamana ne relativizira argumente nacionalizma i ne negira njihov primat u objanjavanju propasti jugoslavenske federacije. Naprotiv, prouavanje antiratnih pothvata dopunjava autoritativno, ali ponekad jednostrano drutvenoznanstveno bavljenje nacionalizmima, time to se suprotstavlja determinizmu historijskih procesa i usmjerava nau panju na jugoslavenske politike alternative kao vane, ali zanemarene, dijelove sloenog mozaika dezintegracije Jugoslavije.

Analiza Hrvatska
Antiratna kampanja Hrvatske, osnovana u ljeto 1991. godine, u izvjesnom je smislu nastavila tradiciju aktivistike grupe Svarun koja je u Zagrebu nastala 1986. (Bili, 2012.). Ova se skupina definirala kao Radna grupa za ekoloke, pacifistike, feministike i duhovne inicijative i predstavljala je toku okupljanja mlae (post-1968.) generacije hrvatskih politikih aktivista/aktivistica koji su u to vrijeme bili studenti zagrebakog sveuilita. Posebno je za kasniju djelatnost Antiratne kampanje znaajna injenica da je jedna od Svarunovih najvanijih aktivnosti bila promocija ideje o prigovoru savjesti kao ljudskom pravu.5 Svarun nije bio formalno registriran, ali je djelovao u politiki nestabilnom kontekstu u kojemu se erozija partijskog ideolokog monopola sve vie osjeala, to su aktivisti/aktivistice iskoristili za svoj angaman,
5

Inzistiranje na prigovoru savjesti u toku 1980-ih godina prolog stoljea smatralo se prijetnjom dravi i Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Aktivisti i aktivistice su objavili letak u kojemu je, izmeu ostalog, stajalo (kako je citirano u Otri, 1992./2010.: 37): Ljudi koji zbog svojih vjerskih, humanistikih ili filozofsko-politikih uvjerenja ne ele i ne mogu nositi oruje niti sluiti vojni rok, kanjavaju se zatvorom od jedne do deset godina. Nakon izlaska slijedi ponovni poziv u vojsku i ponovno zatvor; to se moe ponavljati do tridesete godine ivota. () Smatramo da bi rad tih mladia u zdravstvenim, socijalnim i slinim ustanovma tzv. civilna sluba, koja postoji u mnogim zemljama bio korisniji za sve, a o humanosti da i ne govorimo. 37

Polemos 15 (2012.) 2: 33-52, ISSN 1331-5595

ne naputajui pritom osnovne socijalistike vrijednosti.6Svarun se ugasio poetkom 1989. godine zbog promjene politikih okolnosti.Tada su neki lanovi grupe formirali Zelenu akciju 1990. i uspjeli uiu lokalnu (gradsku) skuptinu na nezavisnoj listi. Zelena akcija je 4. srpnja 1991. godine izdala proglas pod nazivom Sprijeimo rat kojim je pokrenula Antiratnu kampanju.7 Od samog osnivanja, Antiratna kampanja Hrvatske je namjeravala koordinirati vei broj organizacijski razliitih formi antiratnog djelovanja irom zemlje. Upravo je zbog toga prvobitno ime ove inicijative i bilo Odbor antiratne kampanje. U tom smislu, jedna od osnivaica ove inicijative kae: Antiratna je bila inkubator u kojoj je u najgoroj fazi ostalo manje od 20 ljudi, a kroz godine je zapravo narasla u mreu od vie od 20 organizacija kakve su ene rtve rata, Zamir, Suncokret, Centar za mirovne studijekoje danas postoje, imaju svoj identitet, autonomiju, registrirane su kao pravne osobeneka vrsta dodatne zadae Antiratne osim promocije nenasilja, komunikacije, komuniciranja u sukobu je bila i stvaranje prostora u kome mogu nastati te nove organizacijena primjer, iz tog Centra za ene rtve rata su nastale skoro sve enske organizacije, pa i one izvan Zagreba, jer smo mi znale da treba decentralizirati i slali i novce u Istru, Knin, Slavonijusve je to kretalo iz jedne te iste inicijative...8 Broj aktivista i aktivistica u Kampanji se u toku ratnog konflikta mijenjao, opadajui u jednom trenutku i na manje od 20 ljudi. Ipak, od poetka rada, Kampanja je artikulirala cilj decentralizacije aktivistikog angamana, pruanja podrke grupama koje su djelovale u glavnom gradu ili izvan njega, odnosno stvaranja infrastrukture koja bi te aktivnosti omoguila. U tom smislu, za ARK je bio veoma vaan kontakt s Centrom za mir, nenasilje i ljudska prava, samoniklom (grassroots) inicijativom koja se u Osijeku, gradu pod direktnim napadom snaga JNA, javila 1992. godine. S jedne strane, ARK je logistiki osnaio malu aktivistiku grupu izloenu jakim pritiscima, dok je, s druge, osjeki centar legitimirao antiratne napore u glavnom gradu. Katarina Kruhonja, suosnivaica Centra, kae: ...za nas je koji smo se u Osijeku, na crti bojinice, poeli okupljati radi civilnih mirovnih nastojanja, otkrie da postoji Antiratna kampanja bilo ba ono to nam je trebalo. Nismo se odranije poznavali. Tek kada smo postali svjesni da se rat dogaa, pojavila se snana potreba da uinimo neto za mir. Povelja Antiratne je artikulirala upravo ono to se nama iz neposrednog ratnog iskustva tada inilo ivotno vanim: mi graani i graanke elimo danas, usred rata, znati to initi i kako se ponaati, jer e doi vrijeme kad emo graditi mir (Kruhonja u Jankovi i Mokrovi, 2011.: 35).
6

Tomi-Koludrovi (1993.: 855) pokazuje da je program Svaruna sadravao namjeru da lanovi/lanice potiu samoupravni pokret. Proglas je bio rezultat neformalnog sastanka Draena Nikolia, Vesne Tereli, Zorana Otria i Vladimira Laya. Intrevju s autorom, Zagreb, srpanj 2010.

38

Bojan Bili: Izmeu multiplikacije i fragmentacije: irenje antiratnih inicijativa u Srbiji i Hrvatskoj...

Kampanja se, dakle, uspostavljala kao posrednik meu razliitim inicijativama koje su, iako lanice nacionalne mree, u meuvremenu stekle organizacijsku nezavisnost. Po rijeima jedne aktivistice (ipak, 2001.: 184): Ured Antiratne je uvijek bio baza za nove inicijative i nove projekte. [...] Mnogo je projekata proizalo iz Antiratne kampanje, oni su sada nezavisni, imaju svoje urede i registrirani su. Ured u Zagrebu je tu da omogui financijsku pomo, prostor, logistiku, umreavanje s ostalim grupama na NGO sceni, kontakte, da ih u tom smislu podrimo.9 Civilno orijentirane organizacije unutar Kampanje multiplicirale su se zbog fizikih, odnosno strukturnih ogranienja. Kampanja je sluila kao poligon za stvaranje i distribuciju znanja, prije nego to bi svaka pojedinana grupa postala organizacijski sposobna za samostalno funkcioniranje. Navedena aktivistica ukazuje na tenzije meu najranijim lanovima/lanicama Kampanje i podvlai da je njihov broj nadilazio prostorne mogunosti s kojima su mogli raunati. Upravo je zato strukturno prerastanje jedan od najvanijih mehanizama irenja ove antiratne inicijative. Ista aktivistica takoer tvrdi da su i poslije odvajanja od Kampanje, spin-off organizacije djelovale kao mrea, do dan danas. Multiplikacijski potencijal Antiratne kampanje jasnije se uoava u usporedbi s jo jednom (ljudskopravnom) organizacijom koja je i u to vrijeme bila aktivna u Hrvatskoj Hrvatski helsinki odbor (HHO).10 Odbor je u oujku 1993. godine osnovala grupa nezavisnih intelektualaca, pravnika i javnih linosti, okupljena oko Ivana Zvonimira ika. iak11je bio jedna od istaknutijih figura pokreta poznatog pod nazivom Hrvatsko proljee, koji je poetkom 1970. godine zahtijevao vea prava i autonomiju Hrvatske i hrvatskoga jezika u okviru tadanje Jugoslavije. Mada je naiao na snaan otpor komunistikog reima koji je smijenio partijske elnike u Hrvatskoj, ukljuujui Savku Dabevi Kuar i Mika Tripala, ovaj pokret je lansirao novu generaciju hrvatskih politiara (Draen Budia, I. Z. iak itd.) povezanih s Franjom Tumanom. Tijekom 1990-ih, HHO je bio aktivan u spreavanju deloacija, zalagao se za vladavinu prava i dokumentirao ratne zloine poinjene na hrvatskom teritoriju. S obzirom na generacijske i ideoloke razlike, kao i na divergentne aktivistike tradicije iz kojih su dolazili, ARK i HHO nisu znatnije suraivali tijekom ratnih sukoba, iako su imali sutinski iste ciljeve. Nasuprot rizoidnoj Kampanji koja je teila grananju aktivistike mree, HHO je ostao u dobroj mjeri izolirana organizacija koja nije bitno
9

Ovdje spomenuta ideja prostora takoer je vaan element u mehanizmima irenja Antiratne kampanje Hrvatske. Kako kae jedna aktivistica: Organizacije su izlazile kad bi dovoljno ojaale i kad bi nam zatrebao prostorjer nas je bilo previe, Antiratna je imala 50 kvadrata prostoradakle, isto fizikikad bi nas bilo tamo previe, kad bi mogli strukturu uspostaviti, onda smo izlazilii svi smo djelovali kao mrea, do dan danasnaravno da postoje neke svaei tako kao ameba, kako se ameba razmnoava jednostavnom diobom, kad je dovoljno velika, puf, idemo dalje. Intervju s autorom, Zagreb, srpanj 2010. Shematski prikaz onoga to ovdje nazivam multiplikacijom dan je u Jankovi i Mokrovi, 2011.: 132-133. Takoer sudjelovao u osnivanju prvog jugoslavenskog Helsinkog odbora1986. godine. 39

10

11

Polemos 15 (2012.) 2: 33-52, ISSN 1331-5595

utjecala na irenje civilne scene. Kako jedna aktivistica ARK-a kae: U usporedbi s HHO-om, Antiratna se pokazala kao puno potentnija organizacija na nain da je tijekom 10 godina, koliko je aktivno postojala, bila rasadnik mnotva inicijativa, grupa od kojih su neke i dan-danas ive, postoje i dobro rade, a neke su se kasnije ugasile... HHO je od poetka bio konceptualno zatvoren projekt i u krajnjoj liniji, ipak, samo branch Helsinki Watch-a, dok je ARK bio ba prava, autentina grassroots inicijativa koja je iznjedrila strano puno novih organizacija i to upravo zahvaljujui ovom konceptu otvorenosti i mogunosti da se pojave ljudi, da neto predloe, da koriste tu logistiku, da iz toga nikne nova organizacija, te vrlo odgovorno i argumentirano tvrdim da je Antiratna neizmjerno zasluna za postavljanje temelja i betoniranje temelja ovoga to je danas kritiki angairano civilno drutvo u Hrvatskoj.12 Dva mehanizma irenja antiratnih inicijativu koje bismo mogli na osnovu do sada izloenog empirijskog materijala identificirati decentralizacija/posredovanje i strukturno prerastanje ne bi trebalo da homogeniziraju protagoniste/protagonistice ovih akcija. Djelovanje ARK-a kao i pratei procesi grananja aktivistike mree nisu bili mogui bez ideolokih i linih tenzija. I mada je grupa na samom poetku postojanja bila mala, bilo je bar nekoliko toaka neslaganja. Po sjeanjima jednog aktivista: To [ARK] je bio skup ljudi koje je okupila potreba da na neki nain reagiraju na jedno potpuno neprihvatljivo i okantno stanje koje je nastalo poetkom rata i to rata u dvostrukom smislu, da ti netko tvoju zemlju napada, i ti na televiziji vidi da je selo koje nije ni na 50km od mjesta gdje ivi sravnjeno sa zemljom, ljudi ubijeni a drugi ok je bio to da je ono to je s veseljem doekano kao demokracija, ustvari bila ekipa koja je bila za rat da se militantno ponaa prema unutra ali svako je u tome imao svoj razliiti prioritet... nekima je najvanija bila pomo rtvama rata neki su bili motivirani politikim otporom, zato smo mi jedva doekali resurse kako bismo pokrenuli ARKzin... neki su htjeli formirati oblike alternativne kulture neki su taj problem unutarnje militarizacije zahvatili kroz angaman za ljudska prava13 Pored razliitih motivacija za antiratni angaman, hrvatski aktivisti su se, na samom poetku ratnog sukoba, suoili s najvanijom dilemom: kako uope konceptualizirati antiratni stav u vojno napadnutoj zemlji. Mnogo energije je utroeno na artikulaciju finih razlika izmeu prava na (samo)obranu i potrebe da se sprijei militarizacija hrvatskog drutva (Bili, 2011.). Ove interpretativne finese su vane za dinamiku najranijih antiratnih pothvata, ali za razliku od srbijanskih aktivistikih epizoda kojima u se baviti u nastavku teksta, nisu bile kljune za procese irenja aktivizma u Hrvatskoj. Aktivisti i aktivistice koji/e su napustili/e ARK zbog toga to su smatrali da Kampanja nije bila dovoljno domoljubna bili/e su rijetki/e i nisu se bavili osnivanjem novih politiki orijentiranih drutvenih skupina.
12 13

Intrevju s autorom, Zagreb, srpanj 2010. Intrevju s autorom, Zagreb, sijeanj 2010.

40

Bojan Bili: Izmeu multiplikacije i fragmentacije: irenje antiratnih inicijativa u Srbiji i Hrvatskoj...

Srbija
Beogradski Centar za antiratnu akciju je u prosincu 1991. osnovala grupa intelektualaca kao prvu, slubeno registriranu antiratnu inicijativu u Srbiji.14Centar je nudio pravnu pomo prigovarateljima savjesti i mladiima koji su odbili vojni poziv, organizirao antiratne demonstracije i koncerte za mir, biljeio sluajeve etniki motiviranih krivinih djela, skupljao informacije o ratnohukakim medijima, upozoravao na krenja normi meunarodnog prava. Stojan Cerovi, poznati novinar tjednikaVreme, bio je prvi predsjednik Centra. U jednom od najranijih obraanja javnosti, objavljenom u beogradskoj Republici, osnivai Centra kau: Polazei od prava na ivot i prava na graansku neposlunost neodgovornoj vlasti (a neodgovorna je jer brine samo o vlastitim pozicijama, ne potujui zakone i nau dobrobit) vodit emo energinu borbu protiv sramnoga rata i njegovog razbuktavanja, oslanjajui se na graane i organizacije koji se ratu suprotstavljaju. Ciljevi Centra su spreavanje rata, irenje antiratne propagande i ublaavanje posljedica tamo gdje se borbe ve vode, kao i poticanje tenji da se demilitarizira jugoslavenski prostor.15 S obzirom na ideoloku konfuziju koja je pratila proces raspada Jugoslavije, vaniji rascjepi unutar najranijih antiratnih zajednica u Srbiji koja u to vrijeme slubeno nije bila u ratu, niti imala ratna zbivanja na vlastitom teritoriju ticali su se razliitih vienja uzroka ovog kompleksnog fenomena. Ja sam bila jedna od osnivaica Centra [za antiratnu akciju], te grupe koja je bila vrlo raznolika. Ona je okupljala uglavnom ljude iz Beograda koji su bili jugoslavenske orijentacije. Mi smo se, meutim, razlikovali po svim sutinskim pitanjima... nije bilo suglasnosti oko toga tko je odgovoran za raspad Jugoslavije... veoma se malo ulazilo u same uzroke rata, ispostavljalo se da moramo biti neutralni, kao da su svi jednako krivi, Miloevi, Tuman, Izetbegovi... ak je i meunarodna zajednica istupala s tom priom, pa je na njoj i napravljen Daytonski sporazum.16 Centar za antiratnu akciju je, dakle, predstavljao amalgam, uglavnom beogradskih, aktivista i aktivistica koji/e se nisu mogli/e sloiti oko prirode raspada jugoslavenske federacije. Pokuaji nekih lanova/lanica Centra da podjednaki udio odgovornosti pripiu predstavnicima svih republikih politikih elita, naili su na otpor onih koji nisu eljeli relativizirati primarnu odgovornost srbijanskog reima. Zbog toga je i ova aktivistica napustila Centar i osnovala vlastitu organizaciju za ljudska prava 1993. godine.
14

Osnivai/ce Centra su bili/e: Vesna Pei, Zorica Trifunovi, Sonja Liht, Neboja Popov, Dejan Jana, Tanja Petovar, Nedeljka Radosavljevi, Sonja Biserko i Stojan Cerovi. Republika 25-26, 1991.: 11.

15 16

Intervju s autorom, Beograd, srpanj, 2010. 41

Polemos 15 (2012.) 2: 33-52, ISSN 1331-5595

tovie, ve sam spomenuo da jugoslavenski feminizam, koji se poeo intenzivnije razvijati krajem 1970-ih, predstavlja jednu od glavnih prethodnica antiratnih inicijativa. Dok je Antiratna kampanja, ustvari, okupila nekoliko niti enskog aktivizma u Hrvatskoj,17 grupa srbijanskih aktivistica bila je nezadovoljna nainom na koji se pitanje rodne ravnopravnosti tretiralo u Centru. Po rijeima jedne aktivistice: Aktivnost u Centru za antiratnu akciju bila je logian nastavak mog antimilitaristikog opredjeljenja. U Centru su uglavnom radile ene, pa mi se uinilo kao da se zalaganje za mir tie samo jednog spola, kao da je to dio nae tradicionalne enske uloge brige o drugima, tjeenje, skrivanje, pruanje podrke. To je nevidljiv, skriveni, nepriznati enski rad. Kao feministkinja znam da je to samo produetak kunog rada, da ima terapeutsko djelovanje, ali ne transformativni karakter. U meni se poelo kuhati neko nezadovoljstvo, a inae sam sa svim mukarcima iz Centra imala jako dobar odnos (Zajovi i sur., 2007.: 16-17). Cilj beogradskih antiratno orijentiranih feministkinja bio je da svoj stav artikuliraju kao svjesni politiki izbor i kao namjernu radikalnu kritiku patrijarhalnog poretka koji je, za njih, bio u samom korijenu ratobornog nacionalizma. Centar za antiratnu akciju nije predstavljao odgovarajue mjesto za takvu politiku agendu. Bilo mi je stalo da pokrenem ensku mirovnu grupu kako enski rad ne bi bio nevidljiv i nepriznat, jer je to nepravino. Na angaman za mir nije naa prirodna uloga, nije naa majinska dunost, nego politiki izbor i kulturno opredjeljenje da budemo protiv rata, militarista, nacionalista, da im ne dozvolimo da govore u nae ime. Bilo mi je stalo da se u mirovnom pokretu ne ponavljaju, ne reproduciraju neke patrijarhalne uloge podreenosti i nevidljivosti, neravnotee moi (Zajovi i sur., 2007.: 16-17). Po izlasku iz Centra, feministike aktivistice su osnovale antipatrijarhalnu, antinacionalistiku i antiklerikalnu organizaciju ene u crnom (UC). Inspirirala ih je prva grupa ena u crnom koja je nastala u Izraelu 1988. godine. Beogradski UC je svoje prvo stajanje u tiini odrao 9. listopada 1991. godine i poslije toga nastavio s redovnim akcijama sve do Daytonskog sporazuma 1995. UC je jedina grupa, nastala iz najranijih antiratnih inicijativa, koja je sauvala svoj aktivistiki karakter, pa i dalje organizira proteste i performanse, obiljeava vanije datume i godinjice i podsjea javnost u Srbiji na neophodnost suoavanja s kriminalnom prolou. Jedan od glavnih lanova Centra tvrdi, pak, da toke razdora meu aktivistima i aktivisticama nisu bile interpretativne ili ideoloke, ve profesionalne prirode. On kae:
17

Kako kae jedna aktivistica iz Hrvatske: Dola sam u aktivizam kroz feminizam i prijateljice kad je rat poeo, sve su se pridruile ARK-u ule smo u ARK kao ve formirana grupa koja je ranije radila na SOS telefonu za ene i djecu rtve nasilja. (Intervju s autorom, Zagreb, srpanj 2010.). Oberschall (Oberschall, 1973.: 125) je pokazao da se mobilizacija (aktivista) ne odvija kroz regrutaciju velikog broja izoliranih individua. Mobilizacija je rezultat regrutacije blokova ljudi koji su ve organizirani i angairani.

42

Bojan Bili: Izmeu multiplikacije i fragmentacije: irenje antiratnih inicijativa u Srbiji i Hrvatskoj...

Treba naglasiti da smo mi u rat uli bez ijedne nevladine organizacije i prva koja se pojavila upravo na toj platformi otpora ratu bio je Centar za antiratnu akciju. Mi smo svi izali iz tog Centra. Kada bi se neke tekoe i problemi pojavili meu nama, nije bilo nikakve strukture, niti tradicije koja bi nas potakla da se oko neega sloimo, kako to ine, na primjer, politike partije u parlamentu. Nije bilo mnogo animoziteta, bilo je vie neega to bih nazvao prirodnom podjelom rada, razliite organizacije su poele da rade razliite stvari. Ne mogu rei da je bilo naglog raspada, iako je, naravno, bilo tenzija...18 Po rijeima ovog aktivista, Centar je bio prva antiratna nevladina organizacija u srbijanskom politikom kontekstu koji, sve do njegovog pojavljivanja, nije bio dovoljno upoznat s timoblikom politike aktivnosti. Mada on priznaje da su postojale tenzije meu aktivistima i aktivisticama, relativno brza fragmentacija Centra pripisuje se prirodnoj podjeli rada vie nego nepomirljivim ideolokim preferencijama. Ovakva interpretacija, pored toga to donekle zamagljuje razliite ideoloke orijentacije aktivista/aktivistica, ukazuje na injenicu da je Centar osnovala starija generacija politikih protagonista koji su ve posjedovali zavidne koliine drutvenog i simbolikog kapitala. Zato su i mogli vrlo rano dijeliti aktivistiku scenu, na kojoj razliite organizacije rade razliite stvari, po linijama profesionalne strunosti, pa tako navodno surauju umjesto da se takmie. Ovo se bitno razlikuje od prirode aktivistikog angamana u Hrvatskoj, gdje su aktivisti/aktivistice bili mlai, pa je sam antiratni angaman postao polje proizvodnje simbolikog kapitala. I gorespomenuti aktivist je, na osnovu svoje profesionalne reputacije, pokrenuo nevladinu organizaciju za zatitu i promociju ljudskih prava u Srbiji. Konano, zajedno s interpretativnim, ideolokim i profesionalnim razlikama unutar Centra, moj empirijski korpus ukazuje i na vanost liderstva, osobnosti i osobnih tenzija meu aktivistima/aktivisticama. Jedan od lanova Centra kae: Treba imati u vidu da nevladine organizacije obino vode jake linosti, a s tim jakim linostima nije ba uvijek lako suraivati. Ima i dosta ljubomore, dosta intelektualnog individualizma. To su, takoer, uglavnom ljudi koji se teko mogu podvri disciplini, svi su oni morali da podnesu veliki rizik. Kada postoji jedna mala grupa ljudi kojoj se stalno prijeti i koja je stalno napadana, onda ti ljudi poinju da grizu jedni druge. Tako neto se poelo pojavljivati na individualnoj razini, a onda se neto dobro poelo dogaati. Naime, sve se vie i vie nevladinih organizacija poelo pojavljivati izvan Beograda, naroito s veim priljevom novca iz stranih fondacija...19 Ovaj odlomak pokazuje da su aktivistiku jezgru beogradskog Centra inile jake osobnosti koje su se teko navikavale na nehijerarhijske aktivistike strukture. Najraniji protagonisti su bili stalno napadani, pa ih je napor da djeluju u tekim
18 19

Intervju s autorom, Beograd, srpanj 2010. Intervju s autorom, Beograd, srpanj 2010. 43

Polemos 15 (2012.) 2: 33-52, ISSN 1331-5595

uvjetima ponekad okretao jedne protiv drugih. Ovo je u bliskoj vezi s dubljim matricama srbijanskog (van)institucionalnog politikog ivota koje prednost daju snanim liderskim figurama nautrb horizontalnog politikog organiziranja. Po rijeima jednog aktivista: Najvaniji aspekt naeg rada bile su veze i odnosi koje smo uspostavljali s pojedincima i grupama s neprijateljske strane. Odbijajui da prihvatimo podjele, govor mrnje i propagandu, kao i izolaciju koja dolazi kroz neznanje, borili smo se da uvijek budemo otvoreni za prie i miljenja drugog [...] Miloeviev reim je konano pao zbog raspada njegove strukture, zajednikog napora opozicije i meunarodnog pritiska. Za nas, nenasilne civilne aktiviste, ova je promjena otvorila mnogo novih perspektiva za drutveni angaman. Ali je, takoer, donijela nove izazove i pokrenula stare sumnje. Glavni fokus naeg djelovanja, Miloevi, nestao je, ostavljajui za sobom manje vidljive, ali skoro nepromijenjene, strukture i mentalne sklopove koji su ga tako dugo odravali na vlasti. Postavlja se, zato, pitanje, koliko smo promijenili postojee drutvene matrice i odnose. Da li smo bili sposobni da iskoristimo mo koju smo pronali u sebi i u svojim grupama kako bismo osnaili druge i utjecali na vane politike odluke i na to je jo vanije na svakodnevni ivot? Ili smo, pak, potroili svoju novopronaenu mo samo na sebe? (Aleksov, 2001., online) Imajui ovo u vidu, antiratne organizacije koje su poetkom 1990-ih godina poele djelovati u Beogradu ne bi trebalo obavezno vidjeti kao bogatstvo beogradske aktivistike scene. One, ustvari, upuuju na ideoloke i osobne razdore koji su blisko povezani s pitanjima transformacijskog potencijala i smisla antiratnog angamana. uak tvrdi da itav niz inicijativa u kojima su se pojavljivale razliite beogradske aktivistike grupe maskira njihovu lou komunikaciju. Ova autorica pokazuje da su aktivisti i aktivistice ponekad slabili vlastitu politiku mo udvostruavanjem grupa i akcija. Tako je, primjerice, GAMA Graanska akcija za mir, koju je vodio filozof Miladin ivoti, postojala paralelno s Centrom za antiratnu akciju, iako su obje organizacije imale potpuno isti cilj. ak su i svoje prezentacije za vrijeme Beogradskog antiratnog maratona seriji antiratnih okupljanja u kazalitu Duko Radovi organizirale u isto vrijeme.

Diskusija
Ovaj lanak se temelji na dubinskim intervjuima s antiratnim aktivistima/aktivisticama u Srbiji i Hrvatskoj i zapoinje ispitivanje sloenih procesa odgovornih za irenje antiratnih inicijativa u toku posljednje decenije prolog stoljea. Mada su ovi fenomeni ostali u velikoj mjeri zapostavljeni u regionalnoj sociologiji, McAdam i suradnici su nedavno posvetili posebnu panju nainima na koje se mijenja opseg politike mobilizacije.20 Oni koriste pojam difuzija (diffusion) kako bi oznaili jedan
20

Nezadovoljni postojeim teorijskim postavkama posveenim nainima kolektivnog vanin-

44

Bojan Bili: Izmeu multiplikacije i fragmentacije: irenje antiratnih inicijativa u Srbiji i Hrvatskoj...

od najvanijih mehanizama irenja drutvenih inicijativa koji je praktino istoznaan s pojmom protestnog ciklusa i predstavlja transfer informacija du postojeih linija komunikacije u okviru jedne aktivistike grupe (McAdam et al., 2004.: 68). Pored difuzije, autori uvode i pojam posrednitva (brokerage) koji definiraju kao mehanizam odgovoran za povezivanje protestnih aktera, odnosno aktivistikih grupa. Do ovog povezivanja dolazi na osnovu spoznaje o slinosti (attribution of similarity), odnosno na osnovu identifikacije istovjetnosti politikih ciljeva koja omoguava (barem privremenu) zajedniku akciju veeg broja autonomnih aktivistikih aktera. Spoznaja o slinosti je bra i efikasnija u onim sluajevima u kojima najraniji akteri ulau napor da svoje zahtjeve i identitete artikuliraju tako da se s njima moe identificirati iri sloj grupa i pojedinaca. Aktivistike epizode se obino javljaju ispod praga drutvene vidljivostii osjetljivosti dravnog aparata prije nego to poprime oblik javnog suprotstavljanja politikoj moi. (Post)jugoslavenski antiratni protestni ciklus (protest cycle) 1990-ih treba smjestiti u iru drutveno-politiku ravan posebno obiljeenu uvoenjem stranakog pluralizma i prvim viestranakim izborima koji su se u Jugoslaviji odrali poetkom 1990-ih godina. Mapiranje mehanizama difuzije, odnosno irenja antiratnih pothvata, nemogue je bez napora da se razumije drutveno-politika klima koju je karakterizirala neujednaena trans-republika distribucija politike i vojne moi. Empirijski korpus koji je ovdje analiziran upuuje na zakljuak da su se mehanizmi odgovorni za unutarnju dinamiku inicijalnih aktivistikih grupa kombinirali na razliite naine, pa su i rezultirali drugaijim razvojnim putanjama antiratnih pothvata. S jedne
stitucionalnog organiziranja, McAdam, Tarrow i Tilly (McAdam et al., 2004.) predlau novu istraivaku agendu u svojoj knjizi Dinamika suprotstavljanja. Ovaj ambiciozni teorijski pothvat redefinira dosadanje studije aktivizma tako to uoava slinosti aktivistikih strategija u kako geografski tako i historijski udaljenim epizodama politikog sukobljavanja (Johnston, 2006.). Autori polaze od teze da tradicionalna podjela drutvenih znanosti na izolirana podruja sa specifinim vokabularima kakva su sociologija drutvenih pokreta, politologija, studije nacionalizma, regionalne studije rata ili revolucija zamagljuje itav niz strukturnih afiniteta koji postoje izmeu ovih naizgled razliitih fenomena. Autori, meutim, inzistiraju na tvrdnji da sve epizode politikog organiziranja nisu identine i da se ne mogu podvesti pod jedan univerzalni teorijski model koji bi objasnio njihovo funkcioniranje. Kljuni argument nije da postoje zakonitosti vaninstitucionalnih kolektivnih pothvata koje bi bile validne u razliitim kulturama i istorijskim periodima. Njihov teorijski model poiva na stavu da ispitivanje razliitih formi opozicijskog politikog angamana vodi identifikaciji rasprostranjenih mehanizama koji, iako vrlo slini, proizvode bitno drugaije politike efekte u razliitim kulturnim, historijskim i geografskim kontekstima. Mada zasnovano na ogranienom broju ponavljajuih drutvenih mehanizama, politiko se delovanje razvija u smjerovima odreenim kulturolokim specifinostima svakog politikog okruenja. U skladu s ovom postavkom, McAdam i suradnici prave gorespomenuti terminoloki otklon od pojma drutveni pokreti ka konotativno irem pojmu politikog suprotstavljanja [contention]. Drutveni pokreti su, dakle, samo jedno polje na kojemu se kombiniraju ponavljajui mehanizmi koji dovode do drutvenih fenomena okrenutih protiv oficijelnih struktura politike moi. Takoer, politiko suprotstavljanje moe biti pogodniji pojam za prouavanje (post)jugoslavenskog antiratnog aktivizma i zato to uporaba sintagme drutveni pokret asocira na masovno sudjelovanje koje, pak, nije karakteriziralo veinu (post)jugoslavenskih antiratnih pothvata. 45

Polemos 15 (2012.) 2: 33-52, ISSN 1331-5595

strane, Antiratna kampanja Hrvatske je djelovala kao uspjean posrednik, potiui i podravajui antiratne inicijative irom zemlje. Posrednitvo je, dakle, predstavljalo primarni mehanizam poveanja opsega antiratnog organiziranja i vodilo je relativno brzoj multiplikaciji civilnih organizacija. Na drugoj strani, srbijanski antiratni aktivizam, koji se odvijao u sasvim drugaijem drutveno-politikom kontekstu, bio je karakteriziran ideolokim, profesionalnim i osobnim podjelama (od kojih su neke, naravno, postojale i u hrvatskom sluaju), pa je vodio stalnoj fragmentaciji aktivistikih grupa. Nije postojala nijedna organizacija koja bi mogla uspostaviti vre veze izmeu antiratnih aktera i na taj nain podrati njihov rad i razvoj. Moji nalazi su u suglasnosti s tvrdnjom McAdama i suradnika da, iako difuzija i posrednitvo djeluju u istom drutvenom pokretu, ovi mehanizmi proizvode bitno razliite efekte irenja aktivizma. Kada je difuzija dominantni mehanizam poveanja opsega aktivistikog djelovanja, kakav je sluaj s Centrom za antiratnu akciju, irenje inicijativa moe biti brzo, ali ostaje u geografskom smislu ogranieno i, na duge staze, slabi aktivistiki angaman. Ovo stoga to putanje difuzije ostaju unutar postojeih lokalnih, institucionalnih i grupnih granica koje uokviruju, manje ili vie jaku, mreu drutvenih aktera vjerojatno formiranu i prije poetka protestnog ciklusa. Nasuprot tome, posrednitvo presijeca ranije uspostavljene drutvene linije i povezuje razliite forme kolektivnog organiziranja u zajedniku akciju. Zato je geografski opseg ovog mehanizma iri, a i vea je vjerojatnost da e generirati nove oblike aktivistikog identiteta. Razlike u analiziranim mehanizmima irenja antiratnih inicijativa u Srbiji i Hrvatskoj mogu se objasniti nizom meusobno povezanih inilaca. Aktivistice i aktivisti Centra za antiratnu akciju su bile/i, u principu, starije/i od njihovih zagrebakih kolegica i kolega. Takoer, pozivali su se na disidentsku tradiciju koja se u federalnoj prijestolnici razvijala jo od 1950-ih godina prolog stoljea (Dragovi-Soso, 2002.). Kroz hrabar politiki angaman u jednopartijskoj dravi, ovi su aktivisti i aktivistice uspjeli akumulirati znaajnu koliinu drutvenog i simbolikog kapitala koja im je osigurala ponekad statistiki marginalne ali politiki ipak relevantne drutvene pozicije. Tenzija koja postoji izmeu Zagreba i Beograda u kontekstu studentskih protesta 1968. Godine kritika je generacijska razvodnica (bifurkacija) iji e se znaaj za prirodu antiratnog aktivistikog organiziranja pokazati poetkom 1990-ih godina. Mnogi beogradski antiratni aktivisti/aktivistice uli su u politiki angaman u toku protesta 1968. godine kojima se pokuala legitimirati jugoslavenska socijalistika ideologija kroz kritiku s lijeva (Kulji, 2009.; Popov, 1989.). S druge strane, zagrebaki antiratni aktivisti/aktivistice predstavljaju post-68-aku generaciju koja je odrasla u klimi poputajuih politikih pritisaka reima i bila orijentirana k sasvim drugaijem nizu (post-materijalnih i post-nacionalnih) drutvenih vrijednosti. Slina logika se moe primijeniti i na unutar-hrvatsku dinamiku civilnog organiziranja obiljeenu nacionalistiki obojenim studentskim protestom 1971. godine, poznatim pod nazivom Hrvatsko proljee. Jedan dio istaknutih sudionika u ovom dogaaju, predvoen Ivanom Zvonimirom ikom, okupio se u Hrvatskom helsinkom odboru koji, iako je radio na obrani i zatiti ljudskih prava tijekom jugoslavenskih ratova, nije bio ni ideoloki ni generacijski blizak Antiratnoj kampanji Hrvatske. U
46

Bojan Bili: Izmeu multiplikacije i fragmentacije: irenje antiratnih inicijativa u Srbiji i Hrvatskoj...

tom smislu, Odbor je i ostao prilino hermetina institucija koja nije bitnosudjelovala u generiranju i osnaivanju danas postojee hrvatske civilne scene. Aktivisti/aktivistice koji su osnovali Antiratnu kampanju Hrvatske bili su inspirirani novim drutvenim pokretima, pitanjima zatite okolia i slovenskom alternativnom kulturom. S obzirom na njihovo zanimanje za horizontalne (nehijerarhijske) oblike politikog organiziranja, najraniji sudionici u antiratnim inicijativama ostali su, u principu, udaljeni od centara politike moi za razliku od njihovih beogradskih kolega/kolegica od kojih su mnogi zauzeli pozicije bliske srbijanskoj vladi poslije promjena 5. listopada 2000. godine (Tabela 1). Meutim, bez obzira na posebnosti inter- odnosno intra-grupne dinamike inicijalnih antiratnih pothvata u Srbiji i Hrvatskoj, obje su organizacije kojima se ovdje bavim proizvele jedan oblik privremene meta-platforme, omoguivi pribliavanje veeg broja razliitih identiteta koji su se vremenom izotravali i poprimali ili gubili politiku relevantnost. Mnotvo takvih dinaminih identitetskih artikulacija na jednom mjestu bilo je mogue zbog kolektivne/aktivistike svijesti o ugroenosti razliitosti kao politike vrijednosti. Zajedno s tradicionalno marginalnim grupama (feministkinje, anarhisti, homoseksualci, aktivisti za zatitu okolia), antiratni pokreti u Srbiji i Hrvatskoj, ukljuivali su mnogo predstavnika nacionalnih manjina kojima je bilo sasvim neprihvatljivo rasprostranjeno i od strane drave poticano inzistiranje na jednodimenzionalnom nacionalnom identitetu. Tabela 1. Idealtipske karakteristike antiratnog angamana u Srbiji i Hrvatskoj
Srbija Struktura Udaljenost od slubenih politikih centara Jugoslavenska orijentacija Uzroci raspada jugoslavenske federacije Dominantni mehanizam irenja aktivizma Aktivistika tradicija Starost Lokacija Vie hijerarhijska (liderska) Manja Hrvatska Vie horizontalna Vea

Vie pro-jugoslavenski Bitne interpretativne razlike Difuzija Fragmentacija Disidenti 1968. Stariji aktivisti Beograd

Vie anti/a-nacionalni Vie interpretativne suglasnosti Posrednitvo Multiplikacija Novi drutveni pokreti Mlai aktivisti Zagreb (blizina slovenske alternativne scene) Proizvodnja drutvenog i simbolikog kapitala

Reputacija

Ve postojei drutveni i simboliki kapital

47

Polemos 15 (2012.) 2: 33-52, ISSN 1331-5595

Iako je iroko zasnovan kolektivni identitet, kao skup zajednikih politikih vrijednosti koje su od posebne vanosti za aktivistice i aktiviste, element koji razlikuje drutveni pokret od drugih drutvenih aktera, to svakako ne bi trebaloznaiti da su lanice/ lanovi neke kolektivne inicijative ideoloki homogeni. Kolektivna aktivistika platforma najee se pojavljuje kao jedna vrsta najmanjeg zajednikog nazivnika koji je rezultat privremene i labilne ravnotee meu razliitim intra-grupnim orijentacijama. Meutim, kada se kolektivni pothvati s politikim ciljevima odvijaju u drutveno nestabilnim sredinama u kojima aktivisti/aktivistice preuzimaju ozbiljan rizik, odreene ideoloke interpretacije unutar grupe mogu postati nekompatibilne. U tom smislu, sluaj najranijih antiratnih inicijativa u Srbiji 1990-ih pokazuje da su McAdam i suradnici donekle prenaglasili vanost spoznaje o slinosti meu kolektivnim akterima. Koncentrirajui se uglavnom na aktivistike epizode koje su zaista uspjele mobilizirati znaajniji dio populacije, autori su pretpostavili da mehanizmima odgovornim za poveanje opsega aktivistikog angamana prethodi spoznaja o slinosti tj. da su aktivisti/aktivistice svjesni dovoljno visokog nivoa ideoloke istovjetnosti koja im omoguava zajedniku politiku akciju. Moj empirijski materijal pokazuje da je spoznaja o slinosti postojala meu hrvatskim aktivisticama/aktivistima koji su prepoznali agresivno-ekspanzionistiki karakter ratova za jugoslavensko naslijee kako u smislu odgovornosti Srbije, tako i u smislu sudjelovanja Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini. Potrebno je, meutim, uvesti i pojam spoznaje o razliitosti koji bi bio relevantan za multiplikacije i fragmentacije na srbijanskoj aktivistikoj sceni. Spoznajom o razliitosti nazivam drutveni mehanizam koji onemoguava civilne aktere da artikuliraju ideoloke i profesionalne ciljeve i identitete na nain koji bi nadiao unutarnje tenzije. Kada interpretativni narativi postanu nepomirljivi, akteri shvaaju da cilj njihovog aktivistikog djelovanja ne moe biti ostvaren u okviru postojee strukture, ve da se ono mora nastaviti u novim organizacijskim oblicima (kakav je ovdje npr. sluaj s beogradskom aktivistikom grupom ene u crnom). Konano, u ovom lanku sam se bavio samo primarnim procesom irenja antiratnih inicijativa, odnosno fragmentacijama i multiplikacijama najranijih antiratnih pothvata. Meutim, difuzija i posrednitvo ne zavravaju u ovoj fazi, ve se nastavljaju u novim politikim okolnostima i socijalno-ekonomskim uvjetima. Bilo bi, zato, relevantno ispitati mehanizme aktivistikog pregrupiranja (sekundarni procesi irenja) i polarizacije u poslijeratnom razdoblju koje karakteriziraju kako manji financijski utjecaj iz inozemstva, tako i sve izraeniji pritisci profesionalizacije. Takoer, bilo bi znaajno ispitati da li inicijatori protestnog ciklusa i njihovi direktni sljedbenici ostaju akteri s najveom moi cijelom duinom njegovog trajanja, bez obzira na to to ne moraju obavezno zadrati isti organizacijski oblik. Smisleno je pretpostaviti da grupe koje se javljaju u kasnijim fazama protestnog ciklusa (kao posljedica jedne ili druge vrste ovdje analiziranih procesa irenja) imaju manji politiki utjecaj, kako u samom aktivistikom polju, tako i u odnosu na dravni aparat. Najranije inicijative (early risers) akumuliraju vie iskustva, mobiliziraju vei broj ljudi i stvaraju druge oblike simbolikog i financijskog kapitala koji im osigurava veu legitimnost u vrenju pritiska na dravu, ali i na iru drutvenu zajednicu (Vetta,
48

Bojan Bili: Izmeu multiplikacije i fragmentacije: irenje antiratnih inicijativa u Srbiji i Hrvatskoj...

2009.). Na taj nain inicijatori esto monopoliziraju odreene sfere aktivistikoprofesionalne djelatnosti i uspostavljaju se kao neupitni lideri koje je teko kritizirati iznutra, odnosno iz samog aktivistikog jezgra. Jedan pripadnik mlae generacije zatitnika ljudskih prava u Srbiji je nedavno napisao (Popovi, 2011.): Uz iskreno potovanje i priznanje ranama iz prolosti i hrabrosti kakvu je malo tko pokazao, vjerujem da je dolo vrijeme da razbijemo zavjet utnje. [...] Nema sumnje da i mi, mlai borci za ljudska prava, snosimo ogroman dio odgovornosti. Prihvatili smo pravila igre bez otpora i nismo uspeli mnogo toga da promijenimo. [...] Danas su na sceni moni klanovi koji kontroliraju pojedine oblasti ljudskih prava. Uspostavljeni su monopoli, stavljene ape na donatore, svuda se pronalaze teorije zavjera i nekakvi tabori. Postoje projekti koju su nedodirljivi, o kojima mediji bliski sektoru nikada nee kritiki pisati iz najboljih namjera. [...] A u kuloarima emo o mobingu, diktatorskom ponaanju, vrijeanju ljudi, neprofesionalnom ponaanju, crnim listama neprijateljskih organizacija koje se dostavljaju donatorima? Ne pomae tu otvaranje pitanja unutar sektora ili tabora nakon svakog ukazivanja na gorue probleme slijedi unutarnja inkvizicija koja e vas sasjei bez milosti i uguiti svaku konstruktivnu kritiku. Iako nije lako empirijski uhvatiti unutargrupne tenzije na regionalnoj civilnoj sceni koje su esto samo refleksija matrica moi protiv kojih je uperen aktivistiki angaman, mogue je veu panju posvetiti inicijativama koje se artikuliraju u kritikom odnosu prema vrsto postavljenim predstavnicima civilnog drutva.

Literatura:
Aleksov, Bojan (2001.). Resisting the War in Yugoslavia: Thoughts on Empowerment and Disillusionment. Dostupno na wri-irg.org/nonviolence/ nvse09-en.htm (26.12.2012). Bili, Bojan (2011a). Opiranje zlu: jedno socioloko promiljanje (post) jugoslovenskog antiratnog angamana. Republika 520-521:13-22. Bili, Bojan (2011b). Hod po tankoj ici: Artikuliranje antiratnog angamana u Hrvatskoj ranih 1990-ih godina. U V. Jankovi and N. Mokrovi (ur.), Antiratna kampanja Hrvatske 1991-2011: Neispriana povijest. Zagreb: Documenta, 212-228. Bili, Bojan (2012.). We Were Gasping for Air: (Post-)Yugoslav Anti-War Activism and Its Legacy. Baden-Baden: Nomos. Blagojevi, Marina (1998.) Ka vidljivoj enskoj istoriji: enski pokret u Beogradu 90-ih Belgrade: Centar za enske studije. Bonfiglioli, Chiara (2008.) Belgrade 1978: Remembering the conference Drug-ca ena ensko pitanje novi pristup? Dostupno na igitur-archive.library.uu.nl/.../ UUindex.html (20. 12. 2009.).
49

Polemos 15 (2012.) 2: 33-52, ISSN 1331-5595

Devi, Ana (1997.) Anti-War Initiatives and the Un-Making of Civic Identities in the Former Yugoslav Republics. Journal of Historical Sociology 10: 127-156. Dragovi-Soso, Jasna (2002.) Saviours of the Nation: Serbias Intellectual Opposition and the Revival of Nationalism. London: Hurst & Company. Dvornik, Sran (2009.) Akteri bez drutva. Zagreb: Fraktura i Heinrich Boell Stiftung. Fridman, Orli (2011.) It was like fighting our own people: anti-war activism in Serbia during the 1990s. Nationalities Papers 39: 507-522. Gagnon, Valre P. Jr. (2004.) The Myth of Ethnic War: Serbia and Croatia in the 1990s. Ithaca i London: Cornell University Press. Haraway, Donna (1988.) Situated Knowledges. Feminist Studies 14, 3: 575-599. Jankovi, Vesna and Nikola Mokrovi (ur.) (2011.) Antiratna kampanja 1991-2011 Neispriana povijest. Zagreb: Documenta. Kulji, Todor (2009.) Sociologija generacija. Beograd: igoja tampa. Malavrazi, ore (2008.) ezdeset osma line istorije. 80 svedoenja. Beograd: RDU RTS. McAdam, Doug, Sid Tarrow, & Charles Tilly (2004.) Dynamics of Contention. Cambridge: Cambridge Universtiy Press. McAdam, Doug (1995.) Initiator and Spin-Off Movements: Diffusion Processes in Protest Cycle. U: Mark Traugott (ur.):Repertoires and Cycles of Collective Action. Durham and London: Duke UP. Melucci, Alberto (1992.) Frontier land: Collective action between actors and systems. U: Mario Diani i Ron Eyerman Studying Collective Action. London: Sage, str. 238-258. Oberschall, Anthony (1973.) Social Conflict and Social Movements. Englewood Cliffs: Prentice-Hall. Otri, Zoran (1992.) Ekoloki pokreti u Jugoslaviji: Graa za prouavanje razdoblja 1971-1991. Socijalna ekologija 1: 83-104. Pei, Vesna (1992.) Jugoslovenska ratna kriza i mirovni pokret. Socioloki pregled 26:57-67. Popov, Neboja (1989.) Contra fatum: Sluaj profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1968-1988. Beograd: Mladost. Popovi, Dragan (2011.) Filozofija NVO palanke, Danas,6 jul. Dostupno na www.danas.rs/danasrs/dijalog/filozofija_nvo_palanke46html?news_id= 218877 (18. 04. 2012.). Stubbs, Paul. (2010.) Grassroots peacebuilding in the post-Yugoslav space: trajectories, limits and lessons. U: Goran Boievi (ur.): U dosluhu i neposluhu. Gronjan: Miramida centar, str. 16-17. ipak, Natali (2001.) Civilne incijative tko smo? U: Biljana Kai et al. (ur.): Aktivistkinje: kako opismeniti teoriju. Zagreb: Centar za enske studije, 184 uak, Bojana (1996.) An alternative to war. U: Neboja Popov (ur.): The Road to War in Serbia: Trauma and Catharsis. Budimpeta: Central European University Press, str. 479-508.
50

Bojan Bili: Izmeu multiplikacije i fragmentacije: irenje antiratnih inicijativa u Srbiji i Hrvatskoj...

Tarrow, Sid (1998.) Power in Movement. Cambridge: Cambridge University Press. Tomi, ore Petar Atanackovi (ur.) (2009.) Drutvo u pokretu: novi drutveni pokreti u Jugoslaviji od 1968 do danas.Novi Sad: Cenzura. Vetta, Theodora (2009.) Democracy building in Serbia: The NGO Effect. Southeastern Europe 33: 26-47. Zajovi, Staa i sur. (1993.) ene za mir. Beograd: ene u crnom. Zajovi, Staa i sur. (2007.) ene za mir. Beograd: ene u crnom.

51

Polemos 15 (2012.) 2: 33-52, ISSN 1331-5595

BETWEEN FRAGMENTING AND MULTIPLYING: EXPANSION OF SERBIAN AND CROATIAN ANTI-WAR INITIATIVES
Bojan Bili
Summary This paper follows the almost contemporaneous emergence of the two primary anti-war initiatives in Belgrade and Zagreb to explore how they acted as hotbeds from which permanent human rights organisations appeared in the newly created nation-states. Drawing mostly upon in-depth interviews with the anti-war activists from Serbia and Croatia, I argue that the dominant patterns of protest expansion in these two countries were different. While cooperations and tensions existed among the anti-war groups in both cases, the Anti-War Campaign of Croatia acted as a broker leading towards a multiplication of civic initiatives. On the other hand, the Belgrade Centre for Anti-War Action was characterised by ideological, professional and personal divisions which caused a rapid fragmentation of anti-war undertakings. This paper outlines the main reasons for such expansion patterns (scale shift) and discusses them in the light of recent theoretical advances in political contention studies. Keywords: anti-war initiatives, Croatia, Serbia, fragmentation, multiplication

52