povijest baca glavnu krivicu za akt ujedinjenja na dalmatinske Hrvate, koje naziva tipovima i rasicama, jer da su to oni bili

koji su terorizirali rodoljubno zagrebako puanstvo i naterali ga da primi ujedinjenje. (Hrvatski List od 18. VII. 1939.). Ovaj zvanini organ Hrvatske Seljake Stranke i njegova vodstva, napisao je o predradnjama za ujedinjenje o dalmatinskim Hrvatima: Dok je Narodno vijee pozivalo srpsku vojsku, Talijani su okupirali Rijeku, Suak, Trst i druga mjesta suake okolice. Istodobno su se u Zagrebu slegli razni tipovi, takozvane rasice (ovo je podrugljivi izraz za Dalmatince), koji su uz pomo policije terorizirali rodoljubno zagrebako puanstvo. Na ulicama su demonstrirali istarski i dalmatinski emigranti, traei po nagovoru Svetozara Pribievia bezodvlano sjedinjenje sa Srbijom. (Hrvatski List od 18. VII. 1939.) Tako je na oigled ogluvelog srpskog politikog vodstva za vreme pravne i stvarne Jugoslavije pisala zvanina hrvatska tampa, optuujui Dalmatince da su u obliku tipova i rasica skrivili tobonjoj hrvatskoj utopiji. Ta nam optuba daje razloga da se jo malo pozabavimo Dalmatincima i da vidimo, da li je to bio dalmatinski stav samo u momentu odluivanja o ujedinjenju, ili je to bio glas srca kroz vekove sve od onda, od kako su jo od srednjeg veka otrgnuti od matinih srpskih zemalja. Dalmatinci, Srbi rimokatolike vere, jasno su odredili svoje smernice i prvi politiki ispit poloili pred bekim parlamentom druge polovice godine 1861. Tada je beki sabor raspravljao o hrvatskom zahtevu da im se pripoji Brajakovi 1700.-te godine u popisu stanovnitva odvojio Srbe pravoslavne i Srbe katolike od Hrvata, niti je ikako udo, to su ti isti Srbi katolici (po Hrvatskom Listu tipovi i rasice) 1918. godine traili da se posle tolikih vekova vrate srpskoj zajednici. Dalmacija. Dalmatinski predstavnik izjavio je tom prilikom pred bekim parlamentom, da se Dalmacija ne eli pripojiti Hrvatskoj, pa je najzad povienim glasom rekao: Dalmatinci vie priznaju i vole Carigrad i Petrograd, nego li Zagreb!" Drugi dalmatinski poslanik ublaio je govor prvoga u korist Hrvatske. To je dalo povoda hrvatskom saboru da se na 84. sednici od 14. septembra 1861. godine pozabavi ovom diskusijom bekog parlamenta. Hrvatski saborski poslanik Polit, veliajui zauzimanje onog drugog dalmatinskog predstavnika (Ljubie) za hrvatsku stvar, predloio je da mu hrvatski sabor izrazi javnu zahvalnost. Ali, kada je predsednik sabora stavio Politov predlog na glasanje ustajanjem, ceo hrvatski sabor je sedeo. Znai, da jo 1861. godine nije bilo nekih naroitih duhovnih veza izmeu Hrvatske i Dalmacije. Nije prema tome nikakvo udo, to je katoliki biskup Martin