Biblioteka Jutarnjeg lista XX.

STOLJEE 8 SRCE TAME Joseph Conrad Naslov originala: Heart of Darkness Prijevod: Vladimir Cvetkovi Sever Vladimir Cvetkovi Sever Mediasat Group, S.A / International Rights Organization (I.R.O.) KFT. za ovo izdanje Printed in Spain ISBN 953-7160-06-8 D.L. B. 20835-2004 Globus Media d.o.o. Odranska 1/1, Zagreb

Knjiga se prodaje iskljuivo uz primjerak Jutarnjeg lista. Sva prava pridrana.

JOSEPH CONRAD Srce tame

Prijevod Vladimir Cvetkovi Sever

Krstaka jola Nellie zanijela se za sidrom, ne zatreptavi jedrima, i primirila. Plima se nadigla, vjetar se gotovo smirio, pa kako je bila usmjerena niz rijeku, jedino se mogla strpjeti i priekati poetak oseke. Ue Temze steralo se pred nama poput poetka nekog beskonanog vodenog puta. Na puini su more i nebo bez ava bili zavareni jedno za drugo, a u sjajnom se prostranstvu inilo da obojana jedra plimom ponesenih barki nepomino stoje u crvenim nakupinama iljastog plama, s odbljescima lakiranog duha. Neka je maglica poivala na niskim obalama koje su hitale prema moru i iezavale u ravnici. Zrak je nad Gravesendom bio taman, a u daljini, straga, se jo uvijek inio zgusnut u aloban mrak, nadvijen nepomino nad najvei, i najvelianstveniji, grad na zemlji. Direktor Kompanija bio nam je kapetan i domain. Nas etvorica s naklonou smo mu promatrali lea dok je stajao na krmi i gledao prema moru. Na itavoj rijeci nije bilo nieg to bi izgledalo upola toliko mornarsko. Nalikovao je peljaru, to pomorcu predstavlja utjelovljenje povjerljivosti. Bilo je teko shvatiti da mu posao ne lei ondje u sjajnome estuariju, ve iza njega, unutar nadvijenoga mraka. Meu nama je postojala, kao to sam ve negdje rekao, spona mora. Uz to to nam je ono zadralo srca bliskima tijekom dugih razdoblja razdvojenosti, imalo je za posljedicu i to da smo imali strpljenja za prianja onog drugog ak i za stavove. Pravnik taj najbolji stari drug imao je, zbog svojih mnogih ljeta i mnogih vrlina, jedini jastui na palubi, i leao je na jedinoj prostirki. Raunovoa je ve bio izvadio kutiju domina, pa se graditeljski poigravao s ploicama. Marlow je sjedio prekrienih nogu straga desno, oslonjen na krmeni jarbol. Imao je upale obraze, utu put, uspravna lea, asketski izgled, te je, objeenih ruku, dlanova okrenutih van, nalikovao nekom idolu. Direktor je, uvjerivi se da se sidro dobro primilo, proetao do krme i sjeo meu nas. Lijeno smo razmijenili nekoliko rijei. Zatim se na jahti uutjelo. Iz ve nekog razloga nismo se poeli igrati tim dominama. Razmiljalo nam se, i nije nam bilo ni do ega osim mirnog zurenja. Dan je zavravao spokojem nepomine i iznimne blistavosti. Voda je miroljubivo sjala; nebo je, bez mrljice, bilo dobrohotna neizmjernost neokaljane svjetlosti; sama je maglica nad barutinama Essexa bila poput koprenaste i sjajne tkanine, ovjeene sa umovitih uzvisina u unutranjosti, i ovijene u providnim naborima oko obalnih nizina. Samo je mrak na zapadu, nadvijen nad gornji tok, postajao svake minute sve tmurniji, kao da ga ljuti nadolazak sunca. I napokon je, u zakrivljenom i nezamjetljivom padu, sunce nisko potonulo, te se iz arke bjeline premetnulo u mutno rumenilo bez zraka i bez vruine, kao da e iznenada utrnuti, pogubljeno tim mrakom koji se nadvio nad gomilu ljudi. Nato je promjena proela vode, pa je spokoj postao manje blistav, ali puno dublji. Stara je rijeka u svom irokom rasponu poivala bez ijednog vala na smiraju dana, ukazavi

vjekove dobre slube soju koji joj je nastavao obale, prostrijevi se u spokojnom ponosu vodenog puta koji vodi ka najudaljenijim krajevima zemlje. Promatrali smo taj asni tok ne kroz ivopisni ar kratkog dana koji doe i zanavijek ode, ve kroz uzvienu svjetlost trajnih uspomena. A odista nita nije lake ovjeku koji je, kako se kae, slijedio more sa strahopotovanjem i naklonou, do da prizove veliki duh prolosti na donjem toku Temze. Ta se plimna struja giba amo i tamo u svojoj neprekidnoj slubi, napuena uspomenama na ljude i brodove koje je odnijela k odmoru doma ili k pomorskim bitkama. Poznavala je i sluila sve one kojima se nacija ponosi, od sira Francisa Drakea do sira Johna Franklina, listom vitezove, proglaene i neproglaene velike vitezovelutalice mora. Ponijela je sve brodove ija imena poput dragulja blistaju iz noi vremena, od Golden Hinda koji se vraa zaobljenih bokova ispunjenih blagom, kako bi doivio posjet Kraljiinog Velianstva i tako izaao iz te divovske prie, do Erebusa i Tenora, usmjerenih prema drugim osvajanjima koji se nikad nisu vratili. Poznavala je te brodove i te ljude. Isplovljavali su iz Deptforda, iz Greenwicha, iz Eritha pustolovi i naseljenici, kraljevski brodovi i brodovi ljudi s Exchangea, kapetani, admirali, tamni nepozvani iz istone trgovine, te unovaeni generali istonoindijskih flota. Lovci na zlato ili tragai za slavom, svi su oni otili niz taj tok, nosei ma, a esto i baklju, glasnici moi unutar zemlje, nositelji iskre sa svete vatre. Koja veliajnost nije isplovila niz oseku te rijeke ka misteriju neke neznane zemlje!... Snovi ljudi, sjeme dravnih zajednica, spore carstava. Sunce je zalo; sumrak je pao na tok, a svjetlosti su se poele javljati du obale. Svjetionik Chapman, tronogo zdanje podignuto na isuenoj bari, snano je sjao. Svjetiljke brodova kretale su se plovnim putom veliko komeanje svjetala na ulasku i izlasku. A dalje ka zapadu, na viim potezima, mjesto udovinoga grada jo uvijek je bilo zloguko obiljeeno na nebu, kao nadvijeni mrak pod suncem, kao sablasni odbljesak pod zvijezdama. A i ovo je, rekao je odjednom Marlow, jedno od mranih mjesta na zemlji. Bio je jedini meu nama koji je jo uvijek slijedio more. Najgore to se za njega moglo rei bilo je to da nije predstavljao svoju klasu. Bio je pomorac, ali bio je i lutalica, dok veina pomoraca vodi, ako se tako smije kazati, sjedilaki ivot. Sklonosti im tee ostajanju kod kue, a njihova je kua uvijek uz njih brod; a tako je i s njihovom domovinom morem. Jedan je brod umnogome nalik drugome, a more je uvijek isto. U nepromjenjivosti njihovoga okolia strane protjeu obale, strana lica, promjenjiva neizmjernost ivota, a ne zastire ih osjeaj tajnovitosti ve pomalo prezrivo neznanje; jer pomorcu nita nije tajanstveno do samoga mora, koje je vladarica njegovog postojanja, neumoljivo poput Sudbine. to se odmora tie, nakon radnih sati, oputena etnja ili oputen izlazak na obalu dostajat e da mu razotkrije tajnu itavog kontinenta, te e on uglavnom procijeniti da tu tajnu nije vrijedilo saznavati. Prie pomoraca posjeduju izravnu jednostavnost, kojoj itav smisao lei unutar ljuske

napukla oraha. Ali Marlow nije bio tipian (ako se izuzme njegova sklonost ispredanju pria), i za njega smisao neke epizode nije bio iznutra poput jezgre, ve izvana, gdje je obavijao pripovijest koja ga je iznijela tek onako kao to sjaj istie maglicu, u obliku nekog od onih koprenastih haloa koje se ponekad moe vidjeti kad ih obasja utvarna mjeseina. Njegova primjedba nije uope djelovala iznenaujue. Bila je ba u Marlowljevom stilu. Prihvaena je u tiini. Nitko se nije potrudio ak ni progunati; a potom je rekao, vrlo polako Mislio sam na vrlo davna vremena, kad su Rimljani prvi put doli ovamo, prije devetnaest stoljea neki dan... Svjetlost izlazi iz ove rijeke jo od kae Vitezova? Da; ali ona je kao nalet poara u ravnici, kao bljesak munje u oblacima. Mi ivimo u treptaju potrajao on sve dok se stara Zemlja bude kotrljala! Ali tama je jo juer bila ovdje. Zamislite osjeaje nekog zapovjednika dobre kako se ono to zove? trireme na Mediteranu, koji odjednom dobije naredbu da ode na sjever; on uurbano pretri kopnom preko Gala; daju mu da vodi jedan od onih brodova koje su legionari a ba su bili krasna gomila vjetih ljudi, po svoj prilici tada pravili, izgleda na stotine, za mjesec ili dva, ako moemo vjerovati onom to itamo. Zamislite ga ovdje na samome kraju svijeta, more je boje olova, nebo boje dima, onakav brod je vrst otprilike kao harmonika kako plovi uz ovu rijeku s namirnicama, ili naredbama, ili im god hoete. Pjeani sprudovi, barutine, ume, divljaci teka oskudica hrane kakva dolii civiliziranome ovjeku, nieg za pie do vode iz Temze. Nema tu nikakvog falernijskog vina, nikakvih odlazaka na kopno. Tu i tamo tek neki vojni logor izgubljen u divljini, poput igle u plastu sijena hladnoa, magla, oluje, bolesti, izgnanstvo i smrtsmrt vreba u zraku, u vodi, u grmlju. Zacijelo su ovdje umirali kao muhe. O, da uspio je on. Uspio je vrlo dobro, bez sumnje, a i bez naroitog razmiljanja o tome, osim to se kasnije mogao hvastati onim to je napravio u svoje vrijeme, moda. Bili su to dovoljno vrsti ljudi da se suoe s tamom. A moda ga je veselilo to to je usput drao na oku mogunost promaknua u flotu iz Ravenne, ako je imao dobre prijatelje u Rimu i preivio groznu klimu. Ili zamislite kakvog pristojnog mladog graanina u togi moda previe kocke, znate kako dolazi ovamo kao pratnja nekom prefektu, ili skupljau poreza, ili ak trgovcu, da si popravi materijalno stanje. Pristane u movari, proe kroz ume, i u nekoj postaji u unutranjosti osjeti divljatvo, posvemanje divljatvo, svilo oko njegasav onaj tajanstveni ivot divljine koji se mie po umi, po dunglama, po srcima divljaka. Ne postoji inicijacija za takve misterije. On mora ivjeti usred nespoznatljivoga, koje je ujedno i odvratno. A ono ga i opinjava, takoer, te ga time sve vie proima. Opinjavanje grozotom znate, zamislite to sve vee aljenje, udnju za bijegom, tu bespomonu zgaenost, predaju, mrnju. Zastao je. Pazite, ponovno je poeo, podiui jednu ruku iz lakta, dlana okrenutog van, tako da je, nogu presavijenih pred sobom, imao stav Buddhe koji propovijeda u europskoj odjei i bez lotosova cvijeta pazite, nijedan

od nas ne bi osjeao ba tono to. Ono to nas spaava je djelotvornost predanost djelotvornosti. Ali ti momci nisu bili naroito bitni, zapravo. Oni nisu bili nikakvi naseljenici; njihova je uprava bila tek mikanje, i nita vie, po svoj prilici. Bili su osvajai, a za to vam treba samo gruba sila nita vrijedno hvalisanja, ako je imate, s obzirom da je vaa snaga tek sluajnost koja proizlazi iz slabosti drugih. Grabili su to su mogli tek zbog toga to su mogli. Bila je to samo pljaka s nasiljem, svirepo umorstvo velikih razmjera, a ljudi su ga inili slijepo kao to veoma i prilii onima koji se uhvate u kotac s tamom. Pokoravanje zemlje, to uglavnom znai oduzimanje nje od onih koji imaju drugaiju put ili neto plosnatije noseve od nas, nije ba lijepo kad ga se promatra iz prevelike blizine. Ono to ga iskupljuje iskljuivo je ideja. Ideja u njegovoj podlozi; ne sentimentalna izlika ve ideja; kao i nesebino vjerovanje u tu ideju neto to se dade uspostaviti, i emu se moe klanjati, i prinijeti rtvu... Prestao je. Plamenovi su klizili rijekom, mali zeleni plamenovi, crveni plamenovi, bijeli plamenovi, u meusobnoj potjeri, pretjecanju, zdruivanju, krianju te se razdvajali polako ili urno. Promet velianstvenoga grada nastavljao se u sve dubljoj noi na besanoj rijeci. Gledali smo ih i strpljivo ekali nita se drugo nije imalo napraviti sve dok plima ne splasne; ali tek smo nakon duge tiine, kad je rekao, s oklijevanjem u glasu: Valjda se sjeate, momci, da sam jednom nakratko postao slatkovodni mornar, znali da nam je sueno, prije nego to nastupi oseka, uti priu o jednom od Marlowljevih nezakljuenih doivljaja. Ne bih vas previe gnjavio onim to se meni osobno dogodilo, zapoeo je, iskazujui tom primjedbom slabost mnogih pripovjedaa koji se tako esto doimaju nesvjesnima onoga to bi njihova publika najradije htjela uti, no da biste mogli razumjeti uinak toga na mene trebali biste znati kako sam se zatekao ondje, to sam vidio, kako sam otiao uz tu rijeku do mjesta na kom sam upoznao tog nesretnika. To je bila najdalja toka do koje sam otplovio i toka vrhunca mojeg iskustva. inilo se da baca nekakvu svjetlost na sve oko mene i na moje misli. Bila je sasvim tmurna, takoer i jadna ni po emu iznimna a niti naroito jasna. Ne, ne naroito jasna. Pa ipak se inilo da baca nekakvu svjetlost. Tada sam se, kako se sjeate, netom bio vratio u London nakon puno Indijskog oceana, Pacifika, Kineskih mora potene doze Istoka od oko est godina, pa sam besposliario, remetio vama poslove, momci, i zaposjedao vam domove, ba kao da sam dobio nebesko poslanje da vas civiliziram. To je izvjesno vrijeme bilo ba krasno, ali ubrzo sam se umorio od odmaranja. Tada sam poeo traiti neki brod rekao bih da je to najtei posao na zemlji. Ali brodovi me nisu htjeli ni pogledati. A i umorio sam se od te igre. Eto, kad sam bio djearac strastveno sam volio zemljovide. Satima bih gledao Junu Ameriku, ili Afriku, ili Australiju, i sav se predavao divotama istraivanja. U to je vrijeme na Zemlji bilo mnotvo praznina, i kad bih ugledao neku koja je djelovala posebno primamljivo na karti (ali sve tako djeluju) stavio bih prst na nju i rekao: Kad odrastem otii u onamo.

Sjeverni pol je bio jedno od tih mjesta, sjeam se. Pa, jo uvijek nisam tamo bio, a sad neu ni pokuavati. ari je nestalo. Druga su mjesta bila razasuta oko ekvatora, i na svakojakim zemljopisnim irinama svud po obje polutke. Bio sam na nekima od njih, i... pa, neemo o tome. Ali preostala je jo jedna najvea, najpraznija, kako bi se reklo za kojom sam udio. Tono, do tog vremena to vie nije bila praznina. Ispunila se od mog djeatva rijekama i jezerima i imenima. Prestala je biti praznina oaravajue tajnovitosti bjelina za velianstvena snatrenja jednog djeaka. Postala je mjesto tame. Ali u njoj se naroito isticala jedna rijeka, mona i velika rijeka, koju se dalo vidjeti na karti, slinu pregolemoj razmotanoj zmiji, s glavom u moru, s tijelom koje poiva u dalekom krivudanju du golemog prostranstva, i s repom izgubljenim u dubinama kopna. A dok sam promatrao njezinu kartu u jednom izlogu, opinila me kao to bi zmija pticu neku glupu ptiicu. Onda sam se sjetio da postoji jedan veliki koncern, Kompanija za trgovanje na toj rijeci. K vragu i sve! pomislio sam, ne mogu oni trgovati, a da ne koriste nekakva plovila na tolikoj slatkoj vodi parobrode! Zato ne bih pokuao dobiti zapovjednitvo nad jednim od njih? Nastavio sam du Ulice Fleet, ali nisam se mogao rijeiti te pomisli. Zmija me oparala. Jasno vam je da se radilo o koncernu s Kontinenta, tom Trgovakom drutvu; ali imam mnotvo rodbine koja ivi na Kontinentu, zato to je jeftino i nije tako gadno kako izgleda, kau. Sa aljenjem priznajem da sam ih poeo zabrinjavati. Ve je ovo za mene bila novost u ophoenju. Nisam bio naviknut da na takav nain rjeavam stvari, znate. Uvijek sam iao vlastitom stazom i vlastitim nogama kamo mi se prohtjelo ii. Ne bih ni sam povjerovao u to; ali, opet shvaate nekako sam osjeao da moram onamo dospjeti milom ili silom. Pa sam ih zabrinjavao. Muki su rekli dragi moj mome i nita nisu napravili. Zatim sam vjerujete li vi meni? pokuao sa enama. Ja, Charlie Marlow, natjerao sam ene na rad kako bih dobio posao. Nebesa! Pa, shvaate, gonila me ta zamisao. Imao sam jednu ujnu, dragu duu punu elana. Pisala mi je: Bit e oaravajue. Spremna sam da sve, sve uinim za tebe. To je velianstvena ideja. Poznajem suprugu jedne osobe na vrlo visokom mjestu u Administraciji, te takoer ovjeka koji ima snaan utjecaj na, itd., itd. Sva se predala beskonanom upinjanju oko mog namjetenja za skipera rijenog parobroda, kad mi se ve tako prohtjelo. Dobio sam namjetenje naravno; i dobio sam ga vrlo brzo. ini se da je Kompanija dobila vijest kako je jedan od njihovih kapetana ubijen u arki s domorocima. Ovo je bila moja prilika, pa mi je tim vie bilo stalo da odem. Tek sam mjesecima i mjesecima kasnije, kad sam pokuao izvui ono to je od tijela preostalo, uo da je prvotna prepirka nastala oko nesporazuma vezanog uz neke kokoi. Da, dvije crne kokoi. Fresleven tako se taj momak zvao, Danac smatrao je da je nekako oteen u pogodbi, pa je otiao na kopno i stao lemati seoskog poglavicu tapom. O, nimalo me nije iznenadilo to to ujem, i to mi istodobno kau da je Fresleven bio najblae, najmirnije stvorenje koje je ikad hodalo na dvjema

nogama. Nema sumnje da je bio; ali ve je ondje proveo par godina u radu na plemenitom cilju, znate, pa je vjerojatno osjetio napokon potrebu da na neki nain istakne svoje samopotovanje. Stoga je nemilosrdno batinao tog starog crnju, dok ga je promatrala velika gomila njegovog naroda, zgranuta, sve dok neki ovjek rekli su mi poglaviin sin od oaja to uje krikove starca, nije oprezno kopljem ubo Bijelca pa se ono naravno sasvim lako zarilo meu dvije lopatice. Nato je itavo stanovnitvo izbjeglo u umu, oekujui da doe do svakojakih neprilika, dok je, s druge strane, parobrod kojim je zapovijedao Fresleven takoer utekao u tekoj panici, pod upravom strojara, mislim. Kasnije se oigledno nitko nije previe brinuo za Freslevenove ostatke, sve dok nisam stigao ja i uao u njegovu kou. Ipak, nisam mogao ostati na tome; ali kad mi se napokon pruila mogunost da upoznam svog prethodnika, trava koja mu je rasla kroz rebra bila je dovoljno visoka da mu sakrije kosti. Sve su bile na mjestu. Natprirodno bie nije bilo dotaknuto nakon to je palo. A selo je bilo naputeno, kolibe su zjapile crne, trule, sve naherene od uruenih prostorija. Snala ih je neprilika, nego to. Narod je nestao. Luda strava ih je ratrkala, mukarce, ene i djecu, svud po grmlju, i nikad se nisu vratili. to je bilo s kokoima ne znam ni ja. ini mi se da ih je dograbio cilj napretka, uostalom. Meutim, zbog itave te veliajne zgode ja sam dobio svoje namjetenje, prije nego to sam mu se poteno poeo nadati. Letio sam posvuda kao luak da se spremim, i za manje od etrdeset osam sati prelazio sam Kanal da se pokaem svojim poslodavcima i potpiem ugovor. Za vrlo malo sati stigao sam u grad koji me uvijek podsjea na obijeljeno svetilite. Nema sumnje iz predrasude. Bez potekoa sam naao urede Kompanije. Ona je bila najvea stvar u tom gradu, i svatko koga sam sreo sav je bio u njoj. Kanili su voditi prekomorsko carstvo, i zaraditi beskrajnu koliinu zlatnika trgovinom. Uska i pusta ulica u dubokoj sjeni, visoke kue, nebrojeni prozori s roletama, mrtva tiina, trava klija meu kamenovima, dojmljivi lukovi za koije slijeva i zdesna, goleme dvostruke vratnice stoje nezgrapno odkrinute. Provukao sam se kroz jednu od tih pukotina, uspeo uz pometeno i neukraeno stubite, suho poput pustinje, i otvorio prva vrata do kojih sam dospio. Dvije ene, jedna debela, a druga mrava, sjedile su na stolicama sa slamnatim dnom i plele crnu vunu. Mrava je ustala i krenula ravno prema meni jo uvijek pletui sputenog pogleda i tek kada sam poeo razmiljati kako da joj se maknem s puta, kao to se izmie mjesearu, stala u mjestu i podigla pogled. Haljina joj je bila priprosta poput omota za kiobran, i okrenula se bez rijei i pola preda mnom prema ekaonici. Dao sam svoje ime i obazro se. Kartaki stol u sredini, obine stolice uza sve zidove, na jednom kraju velika sjajna karta, obiljeena svim duginim bojama. Bilo je velikih koliina crvenog ugodnog pogledu bilo kada, jer ovjek zna da se ondje obavlja neki pravi posao, vraki puno modre, malo zelene, namaza naranaste, te, na Istonoj obali, mrlja purpurne, da pokae gdje veseli pioniri progresa piju veselo svijetlo pivo. Meutim,

nisam iao ni u jednu od tih. Iao sam u utu. U mrtvom sreditu. A rijeka je bila ondje opinjavajua smrtonosna poput zmije. Auh! Otvorila su se vrata, sjedokosa se tajnika glava, ali suosjeajnog izraza na licu pomolila, i koati me kaiprst pozvao u svetite. Svjetlost u njoj je bila priguena, a teak se pisai stol skutrio u sredini. Iza te strukture izala je predodba blijede demekastosti u kunom haljetku. Veliki ovjek glavom. Imao je metar i sedamdeset, rekao bih, i u aci drao tolike nebrojene milijune. Rukovao se, ini mi se, nejasno promrmljao, bio je zadovoljan mojim znanjem francuskoga. Bon voyage. ZA nekih etrdeset pet sekundi naao sam se opet u ekaonici sa suosjeajnim tajnikom, koji mi je, pun emera i razumijevanja, dao da potpiem nekakav dokument. Vjerujem da sam izmeu ostalog prisegnuo da neu otkriti nijednu trgovaku tajnu. Pa, i neu. Poeo sam osjeati blagu nelagodu. Znate da nisam naviknut na takve ceremonije, a u atmosferi je bilo neeg zlokobnog. Bilo je ba kao da sam primljen u neku zavjeru ne znam neto ne posve dolino; i bilo mi je drago kad sam izaao. U prednjoj su sobi one dvije ene grozniavo plele crnu vunu. Pristizali su ljudi, i ona mlada je hodala amo-tamo i upoznavala ih. Starija je sjedila u svojoj stolici. Plosnate su joj papue od tkanine bile podignute na grija za noge, a u krilu joj je poivala maka. Nosila je ukrobljenu bijelu stvaricu na glavi, imala bradavicu na jednom obrazu, a naoale sa srebrnim okvirima drale su joj se za vrh nosa. Bacila je pogled prema meni preko stakala. Zabrinuo me hitar i nehajan spokoj tih oiju. Dvojicu su mladia budalastog i vedrog izgleda dopremili onamo, pa je prema njima bacila isti takav hitri pogled nezainteresirane mudrosti. Kao da je znala sve o njima, a i o meni, takoer. Spopao me jezovit osjeaj. Djelovala je opako i sudbonosno. esto sam se u onoj ondje daljini sjetio njih dvije, gdje straare nad vratima Tame, pletu crnu vunu kao za topao pokrov, jedna neprekidno uvodi, uvodi u nepoznato, druga mjerka vedra i budalasta lica nezainteresiranim starakim oima. Ave! Stara pletiljo crne vune. Morituri te salutant. Nije ju puno onih koje je pogledala ikad vie ponovno vidjelo niti polovica, u najmanju ruku. Preostao je jo posjet lijeniku. Jednostavna formalnost, uvjeravao me tajnik, s ozrajem preuzimanja golemog dijela svih mojih patnji. Shodno tome jedan je mladi sa eirom namjetenim preko lijeve obrve, neki inovnik, pretpostavljam zacijelo je bilo inovnika u toj ustanovi, premda je kua bila mirna poput kue u nekom gradu mrtvih doao odnekud s kata, i poveo me sa sobom. Bio je ofucan i nemaran, s mrljama od tinte na rukavima sakoa, a kravata mu je bila velika i napuhana, pod lancem u obliku kapice stare izme. Bilo je malo prerano za lijenika, pa sam predloio pie, nato je on razvio crtu srdanosti. Dok smo sjedili s aama vermuta uzdizao je posao Kompanije u nebesa, pa sam usput nehajno izrazio svoje uenje to on i sam ne otie onamo. Smjesta je postao vrlo hladan i pribran. Nisam ja takva budala kakvom se inim, ree Platon svojim uenicima, rekao je nabusito, i s velikom odlunou iskapio au, pa smo ustali.

Stari mi je lijenik opipao bilo, oigledno cijelo vrijeme mislei o neem drugom. Dobro, dobro za tamo, promrmljao je, a zatim me s izvjesnom harnou upitao bih li mu dozvolio da mi premjeri glavu. Prilino iznenaen, rekao sam Da, kad je izvadio stvaricu nalik na estar, uzeo mi dimenzije straga i sprijeda i svakojako, pomno vodei biljeke. Bio je neobrijan ovjeuljak u otrcanom kaputu poput gabardena, s papuama na nogama, i inio mi se kao bezopasna budala. Uvijek zatraim doputenje, u interesu znanosti, da premjerim kranije onih koji onamo odlaze, rekao je. A kad se vrate, takoer? upitao sam ga. Ma, nikad ih ne vidim, primijetio je; a, tovie, promjene se zbivaju unutra, znate. Osmjehnuo se, kao na neku blagu alu. Znai, vi idete onamo. Slavno. Zanimljivo, takoer. Premjerio me pogledom i pribiljeio jo neto. Ima kakvog ludila u vaoj obitelji? upitao je, nepristranim tonom. Jako me uzrujao. Je li to pitanje takoer u interesu znanosti? Bilo bi, rekao je, ne zamijetivi moju razdraenost, zanimljivo za znanost da promatra mentalne promjene u osobama, na licu mjesta, ali... Jeste li vi psihijatar? prekinuo sam ga. Svaki bi lijenik trebao biti pomalo, odgovorio je taj jedinstveni primjerak, ne dajui se smesti. Imam jednu teorijicu koju mi vi gospoda koja odlazite onamo morate pomoi dokazati. To je moj udio u prednostima koje e moja zemlja ubrati od posjedovanja jedne tako velianstvene depadanse. Puko bogatstvo preputam drugima. Ispriajte moja pitanja, ali vi ste prvi Englez koji mi je doao na promatranje... urno sam ga uvjerio da nisam ni najmanje tipian. Kad bih bio, rekao sam, ne bih ovako razgovarao s vama. To to kaete je prilino duboko, i vjerojatno pogreno, rekao je, nasmijavi se. Izbjegavajte uzrujavanje vie od izlaganja suncu. Adieu. Kako vi Englezi ono kaete, a? Do vienja. Ah! Do vienja. Adieu. U tropima se mora prije svega ostati smiren.... Podigao je kaiprst u znak upozorenja... Du calme, du calme. Adieu. Preostalo je obaviti jo jednu stvar oprostiti se s mojom izvrsnom ujnom. Zatekao sam je u slavljenikom raspoloenju. Popio sam alicu aja posljednju pristojnu alicu aja za mnogo dana a u sobi koja je irila takav spokoj, i izgledala ba onako kako biste oekivali da izgleda salon jedne dame, dugo smo i potiho avrljali uz kamin. Iz tih mi je povjerljivih pria postalo jasno da sam bio predstavljen supruzi tog visokog uglednika, te nebo zna kolikim drugim ljudima uz nju, kao iznimno i nadareno stvorenje prava sretna sluajnost za Kompaniju ovjek kakvog se ne dobiva svaki dan. Nebesa mi! a ja sam kanio dobiti upravu nad rijenim parobrodom od dva i pol piljiva groa s tronom pitaljkom na sebi! inilo se, meutim, da takoer spadam u Radnike, s velikim slovom znate. Otprilike neki poslanik svjetlosti, otprilike neka nia vrsta apostola. Puno se takvih bljezgarija proirilo tiskom i priom ba negdje u to vrijeme, pa se izvrsna ena, koja je ivjela tono u aritu svih tih budalatina, pomalo zanijela. Priala je o odvajanju tih milijuna neznalica od njihovih uasnih obiaja, sve dok mi zbog nje, asti mi, nije postalo prilino nelagodno. Usudio sam se zamijetiti da se Kompanija vodi s ciljem ostvarivanja zarade. Zaboravlja, dragi Charlie, da je trudbenik vrijedan svoje nadnice,

rekla je, vedro. udno je koliko su ene u raskoraku s istinom. One ive u nekom vlastitom svijetu, i nikad nije postojalo nita nalik njemu, a nikad i nee. Sveukupno je odvie prekrasan, i kad bi ga netko uspostavio raspao bi se u djelie prije zalaska sunca. Neka prokleta stvar uz koju mi muki spokojno ivimo jo od dana stvaranja podigla bi se i razvalila itavu stvar. Nakon toga sam dobio zagrljaj, savjet da nosim flanel, svakako joj esto piem, i sve tako pa sam otiao. Na ulici me ne znam zato spopao udan osjeaj da sam uljez. Neobino je da sam ja, koji sam nekad isplovljavao za bilo koji dio svijeta u roku od dvadeset i etiri sata, s manje razmiljanja nego to veina uloi u prelazak ulice, na tren neu rei oklijevao, ali zapanjeno zastao, pred ovim uobiajenim poslom. Najbolji nain na koji vam to mogu razjasniti jest da vam kaem da sam se, na sekundu-dvije, osjeao kao da se, umjesto da idem u sredite jednog kontinenta, spremam isploviti ka sreditu Zemlje. Otiao sam na nekom francuskom parobrodu, a on je pristajao u svakoj kletoj luci koju ondje imaju, iz, koliko sam ja vidio, iskljuivog razloga da iskrcava vojnike i carinike. Promatrao sam obalu. Promatranje obale dok klizi kraj broda je poput razmiljanja o nekoj enigmi. Tamo je pred vama nasmijeena, namrtena, prijazna, veliajna, opaka, dosadna ili divlja, i uvijek nijema s natruhom aptanja, doi i saznaj. Ova je bila gotovo bezoblina, kao da se jo stvara, s ozrajem monotonog sivila. Rub kolosalne dungle, toliko tamnozelene da je bila gotovo crna, obrubljene bijelim alovima, sezao je ravno, kao da je iscrtan ravnalom, daleko, daleko du plavog mora nad koje se nadvijala maglica i zastirala mu svjetlucanje. Sunce je bilo estoko, zemlja kao da je blistala i cijedila se od sparine. Tu i tamo ukazale bi se sivo-bijele mrljice zgomilane unutar bijelog ala, s moda zastavom izvjeenom iznad njih. Naseobine mjestimice i stoljeima stare, a jo uvijek ne vee od glava pribadaa na netaknutom prostranstvu iza njih. Brektali smo dalje, zastajali, iskrcavali vojnike; odlazili, iskrcavali carinske inovnike da ubiru namete u toj divljini koju je izgleda i Bog zaboravio, s limenom kabinom i jarbolom izgubljenima u njoj; iskrcavali nove vojnike da se brinu za carinske inovnike, valjda. Neki su se, uo sam, utopili pred alom; ali bilo tako ili ne, nikoga izgleda nije naroito bilo briga. Samo bi ih izbacili onamo, pa bismo nastavili. Svakog je dana obala izgledala jednako, kao da se nismo ni pomaknuli; ali prolazili smo kraj razliitih mjesta trgovakih mjesta s imenima kao to su Gran Bassam, Little Popo; imenima koja kao da su pripadala nekoj podloj lakrdiji uprizorenoj pred zlokobnom zavjesom. Dokolica putnika, moja izdvojenost meu svim tim ljudima s kojima nisam imao nikakve dodirne toke, uljasto i spokojno more, te jednolina tmurnost obale, kao da su me drale po strani od istine u svemu tome, unutar muenja nekom turobnom i besmislenom tlapnjom. Glasanje ala tu i tamo je bilo odista ugodno, kao da to govori brat. Bilo je to neto prirodno, to ima svog razuma, to ima svog znaenja. Tu i tamo bi kakva barka s obale naas dovela ovjeka u dodir sa stvarnou. U njoj bi veslali crni momci. Izdaleka bi im se vidjelo svjetlucanje bjeloonica. Vikali su, pjevali; s tijela im se slijevao znoj; lica su im bila poput grotesknih

maski tim dekima; ali imali su kosti, miie, divlju ivotnost, intenzivnu energiju pokreta, koja je bila jednako prirodna i istinita kao i valovi na alu. Nije im trebala nikakva isprika to su tamo. Bilo ih je jako utjeno promatrati. Na neko vrijeme bih osjeao da jo uvijek pripadam u svijet jasno shvatljivih injenica; ali osjeaj ne bi potrajao. Neto bi nailo da ga otjera. Jednom smo, sjeam se, naili na ratni brod usidren uz obalu. Na njoj nije bilo niti kolibe, a on je granatirao grmlje. Izgleda da su Francuzi tu negdje vodili neki od svojih ratova. Stijeg mu se mlohavo objesio poput krpe; cijevi dugih estpalanih topova bile su mu naikane po cijelom niskom trupu; masna, sluzava struja lijeno ga je uzdizala i sputala, ljuljajui mu tanke jarbole. U praznoj neizmjernosti zemlje, neba i vode, stajao je ondje, neshvatljiv, i pucao u kontinent. Bum, oglasio bi se jedan od estpalanih topova; plamiak bi suknuo i nestao, neto bijelog dima bi se rasprilo, siuni bi projektil ispustio slabaan pisaki nita se ne bi dogodilo. Nita se nije ni moglo dogoditi. Nekakva se nijansa bezumlja nalazila u svemu tome, osjeaj otune komike pred oima; a njega nije rasprio netko s mog broda tko me gorljivo uvjeravao da se logor domorodaca zvao ih je neprijateljima! nalazi tamo negdje, skriven od pogleda. Predali smo mu potu (uo sam da ljudi na tom samotnom brodu umiru od groznice ritmom od trojice dnevno) i nastavili. Pristali smo u jo nekim mjestima lakrdijakih imena, gdje se veseli ples smrti i trgovanja odvija u nepominoj i zemljanoj atmosferi nalik na pregrijane katakombe du itave bezobline obale omeene opasnim alom, kao da je sama Priroda pokuavala odbiti uljeze; ulazili smo i izlazili iz rijeka, tokova smrti u ivotu, kojima su obale trulile u blato, kojima su vode, zgusnute u sluz, zadirale u izobliene mangrove, koje kao da su se izvijale prema nama u krajnjoj mjeri nemonog oaja. Nigdje se nismo zadrali dovoljno dugo da steknemo konkretnu predodbu, ali openiti dojam nejasnog i zaudnog titanja rastao je u meni. Bilo mi je kao da sam na umornom hodoau meu natruhama nonih mora. Vie je od trideset dana prolo prije nego to sam ugledao ue velike rijeke. Usidrili smo se kraj sjedita drave. Ali moj je posao poinjao tek dvjestotinjak milja dalje. Tako da sam, im sam mogao, krenuo prema jednom mjestu trideset milja uzvodno. Putovao sam na malom pomorskom parobrodu. Kapetan mu je bio jedan ved, a kako je doznao da sam pomorac, pozvao me na most. Bio je mlad ovjek, vitak, svijetao i mrzovoljan, ravne kose i tekog koraka. Kad smo napustili malo bijedno pristanite, zabacio je glavu prezrivo prema obali. ivjeli ste ondje? upitao me. Rekao sam: Da. Ba su krasni ti deki iz dravne uprave zar ne? nastavio je, govorei engleski izrazito precizno i prilino ogoreno. Smijeno to sve neki nisu u stanju napraviti za nekoliko franaka mjeseno. Pitam se to postane od takvih kad odu u unutranjost? Rekao sam mu da oekujem to uskoro vidjeti. Ta-a-ako! uskliknuo je. Odvukao se poprijeko, drei jedno oko pozorno pred nama. Ne budite tako sigurni, nastavio je. Neki dan sam povezao jednog koji se objesio na putu. I

on je bio ved. Objesio se! Zato, za ime Boje? viknuo sam. Nastavio je pomno osmatrati. Tko zna? Sunce mu je preteko palo, ili moda ova zemlja. Napokon nam se prostro pogled. Pojavila se stjenovita litica, humci prekopane zemlje uz obalu, kue na brijegu, druge sa eljeznim krovovima, sred pustoi od iskopina, ili pribijene uz strminu. Neprekidna buka brzaca pred nama lebdjela je nad tim prizorom nastanjenog razaranja. Mnotvo ljudi, mahom crnih i golih, kretalo se unaokolo poput mrava. Mol se protezao u rijeku. Zasljepljujue je sunce sve ovo povremeno utapalo u iznenadnim povratima sjaja. Eno postaje vae Kompanije, rekao je ved, pokazavi prema tri zdanja nalik drvenim barakama na kamenitoj kosini. Poslat u vae stvari gore. etiri sanduka, rekli ste? Tako. Zbogom. Naiao sam na kotao zavaljen u travu, a zatim naao put uzbrdo. Skretao je u stranu zbog kamenja, a takoer i zbog jednog omanjeg vagona koji je ondje leao izvrnut s kotaima u zraku. Jedan mu je otpao. Stvar je izgledala mrtvo poput leine neke ivotinje. Slijeva je nakupina stabala tvorila sjenovito mjesto, na kom kao da su se slabano gibali tamni stvorovi. Trepnuo sam, staza je bila strma. Sirena je zatrubila zdesna, pa sam vidio kako su Crnci potrali. Teka i tupa detonacija zatresla je tlo, oblaak dima izaao je iz litice, i to je bilo sve. Nikakva se promjena nije pojavila na licu stijene. Gradili su eljezniku prugu. Stijena im nije uope smetala; ali ove eksplozije bez ikakve svrhe bile su sav posao koji se ondje odvijao. Slabo zveckanje iza mene natjeralo me da okrenem glavu. est Crnaca prilazilo je u vrsti, teko se uspinjui stazom. Hodali su uspravno i sporo, drei pune koarice zemlje u ravnotei na glavama, a zveckanje je dralo ritam s njihovim koracima. Crne krpe bile su im omotane oko stegana, a kratki krajevi su straga mahali amo-tamo kao repii. Mogao sam vidjeti svako rebro, zglobovi njihovih udova bili su poput vorova na uetu; svaki je imao elini ovratnik na vratu, i svi su zajedno bili spojeni lancem kojemu su se karike njihale meu njima, zveckajui u ritmu. Novi prasak s litice podsjetio me odjednom na onaj ratni brod koji sam vidio kako puca u kontinent. Bio je to isti takav zlokoban glas; ali ovi se ljudi ni uz najvei napor ne bi mogli nazvati neprijateljima. Zvali su ih kriminalcima, pa je uvrijeeni zakon, poput rasprskavajuih granata, doao po njih, kao nepronina tajna s mora. Sva su njihova skromna prsa zajedniki dahtala, mahnito rairene nosnice su podrhtavale, oi su skamenjeno zurile uzbrdo. Proli su na pedalj od mene, bez ijednog pogleda, s onom potpunom nezainteresiranou nesretnih divljaka, slinom smrti. Iza ove sirove tvari jedan je od povraenih, proizvod novih sila na djelu, maloduno koraao, drei puku po sredini. Nosio je bluzu uniforme bez jednog puceta, a kad je vidio Bijelca na putu, ilo je podigao oruje na rame. Ovo je bila puka razboritost, s obzirom da su Bijelci izdaleka bili toliko slini da nije mogao odrediti koji bih ja mogao biti. Brzo se uvjerio, pa kao da me s velikim, bijelim, mangupskim osmijehom, i uz brzi pogled na svoju pastvu, primio u ortaki odnos svog uzvienog povjerenja. Napokon, ja sam takoer bio dio velikog cilja ovih uzvienih i pravinih zbivanja.

Umjesto da nastavim uzbrdo, okrenuo sam se i spustio nalijevo. Nakana mi je bila pustiti da se ta uznika druba izgubi s vidika prije nego to se popnem na brdo. Znate da nisam posebno osjetljiv; morao sam ve udarati i braniti se. Morao sam se odupirati i povremeno napadati jedino se tako odupire a da ne raunam tonu cijenu, u skladu sa zahtjevima onakve vrste ivota u kakvu bih se ve uvalio. Vidio sam avola nasilja, i avola pohlepe, i avola vrele poude; ali, tako mi svih zvijezda! ovo su bili snani, pohotni, crvenooki avli, koji su zanosili i tjerali ljude ljude, kaem vam. Ali dok sam stajao na tom obronku, predvidio sam da u se na zasljepljujuem suncu te zemlje upoznati s mlohavim, prijetvornim, slabookim avolom razbojnike i nemilosrdne ludosti. Koliko podmukao on, pritom, moe biti, saznat u tek nekoliko mjeseci kasnije i tisuu milja dalje. Trenutano sam zapanjeno stajao, kao zbog upozorenja. Napokon sam se spustio s brda, zaobilazno, prema stablima koja sam vidio. Izbjegao sam golemu umjetnu rupu koju je netko bio kopao na kosini, svrha koje mi je bila nedokuiva. Nije, uglavnom, bila ni kamenolom ni pjeara. Bila je naprosto rupa. Mogla je biti vezana uz filantropsku elju da se kriminalcima dade nekakav posao. Ne znam. Onda sam gotovo pao u jedan vrlo uski procjep, skoro ne vie od oiljka u obronku. Otkrio sam da je mnotvo uvoznih cijevi za odvod u naseobini svaljeno u nju. Nije bilo nijedne koja ne bi bila slomljena. Radilo se o obijesnom razbijatvu. Napokon sam dospio pod stabla. Nakana mi je bila da odetam u sjenu na trenutak; ali im sam uao uinilo mi se da sam zakoraio u mrani krug nekog pakla. Brzaci su bili blizu, i neprekidna je, jednolina, prodorna, nasrtljiva buka ispunjavala turobnu nepominost umarka, u kom se ni dah nije maknuo, ni list se nije zanjihao, tajanstvenim zvukom kao da je razdirui korak porinute zemlje napokon postao ujan. Crna oblija su uala, leala, sjedila meu stablima oslonjena na debla, drei se zemlje, napola se pomaljajui, napola iezavajui u slaboj svjetlosti, u svim pozama boli, naputenosti i beznaa. Prasnula je jo jedna mina na litici, nakon ega se tlo pod mojim stopalima blago zatreslo. Rad se nastavljao. Rad! A ovo je bilo mjesto na koje su se neki pomagai povukli da umru. Umirali su polako to je bilo vrlo jasno. Nisu bili neprijatelji, nisu bili kriminalci, nisu vie bili nita zemaljsko nita do crnih sjenki boletina i izgladnjelosti, zbunjeno poleglih u zelenkastu tminu. Dovedeni iz svih zakutaka obale uza svu zakonitost ugovora na rok, izgubljeni u nesklonim okrujima, hranjeni nepoznatom hranom, razbolijevali su se, postajali neuinkoviti, pa im je zatim dozvoljeno da otpuu i otpoinu. Ova su umirua oblija bila slobodna poput zraka i gotovo jednako providna. Poeo sam razaznavati sjaj oiju pod stablima. Zatim sam, spustivi pogled, uoio lice kraj svoje ruke. Crne su se kosti ispruile punom duinom s jednim ramenom uz drvo, pa su se kapci polako podigli i upale oi me pogledale, goleme i prazne, uz nekakav slijepi, bijeli treptaj u dubinama duplji, koji je polako odumro. ovjek je bio mladolik gotovo djeak ali znate da je kod njih to teko procijeniti. Nije mi nita drugo palo na pamet

nego da mu ponudim keks, s broda mog dobrog prijatelja veda, koji sam imao u depu. Prsti su ga polako obuhvatili i primili nije bilo nikakvog drugog pokreta i nikakvog drugog pogleda. Bio si je zavezao komad bijele eljane vune oko vrata Zato? Odakle mu? Je li to bilo znamenje ukras hamajlija in izmirenja? Je li ikakav poriv uope bio povezan uz njega? Djelovao je zapanjujue oko njegovog crnog vrata, taj komad bijelog vlakna s dalekih mora. Kraj istog drveta jo su dva svenja iljastih kutova sjedila privuenih nogu. Jedan je, brade oslonjene na koljena, zurio u nita, na nepodnoljiv i odbojan nain: njegov je brat avet odmarao elo, kao da ga je snaao veliki zamor; a svuda unaokolo drugi su bili ratrkani u svakoj pozi izvijene svaljenosti, kao u nekoj slici masakra ili poasti. Dok sam stajao u oku od uasa, jedan od tih stvorova podigao se na ruke i koljena, te otiao etvoronoke prema rijeci piti. Laptao je iz dlana, zatim uspravno sjeo na sunce, prekriivi cjevanice pred sobom, te nakon nekog vremena pustio da mu vunasta glava padne na kljune kosti. Nije mi se dalo vie motati po sjeni, pa sam pourio prema postaji. Kad sam se pribliio graevinama susreo sam jednog Bijelca, u tako neoekivano elegantnoj odjei da sam ga u prvi as smatrao nekakvim privienjem. Ugledao sam visoki ukrobljeni ovratnik, bijele orukvice, laki sako od alpake, snjene hlae, istu kravatu i ulatene izme. Bez eira. Kosa razdijeljena, poeljana, nauljena, pod suncobranom od zelene tkanine pridravanim velikom bijelom rukom. Bio je udesan, a za uhom je imao dralo za olovku. Rukovao sam se s tim udom, i saznao da je on Kompanijin glavni raunovoa, i da se sve knjigovodstvo obavlja u ovoj postaji. Izaao je na kratko, rekao je, da udahne svjeeg zraka. Ovaj mi je izraz zazvuao udesno neobino, s obzirom da je podrazumijevao sjedilaki ivot za stolom. Ne bih vam uope ni spomenuo tog momka, da nisam s njegovih usana prvi put uo ime ovjeka koji je tako nerazluivo povezan s uspomenama na to vrijeme. Nadalje, potovao sam tog momka. Da; potovao sam njegove ovratnike, njegove goleme orukvice, njegovu poeljanu kosu. Izgledom je svakako odgovarao frizerskoj lutki; ali u velikom obeshrabrenju te zemlje on je ouvao svoj izgled. To znai imati lea. Njegovi ukrobljeni ovratnici i gizdavi prsnici bili su postignue karaktera. Bio je ovdje gotovo tri godine; a kasnije, nisam se mogao sprijeiti da ga ne upitam kako mu uspijeva nositi takve tkanine. Jedva je uoljivo porumenio i skromno rekao: Poduio sam jednu domorotkinju iz okolice postaje. Bilo je teko. Rad joj je bio odbojan. Tako je ovaj ovjek istinski neto postigao. I bio je predan svojim knjigama, koje su bile sreene cakum-pakum. Sve ostalo u postaji bilo je u zbrci glave, stvari, graevine. Nizovi pranih crnja patkastih stopala dolazili su i odlazili; niz industrijskih dobara, groznog tekstila, perli i mjedene ice slao se u dubine tame, a zauzvrat je curio dragocjeni mlaz slonovae. Morao sam deset dana ekati u postaji itavu vjenost. ivio sam u

jednoj kolibi u dvoritu, ali da izbjegnem onaj kaos ponekad bih otiao u ured raunovoe. Bio je izgraen od vodoravnih letvi i tako loe sazdan da je on, kad se saginjao nad svoj stol, bio od vrata do peta iscrtan uskim prugama suneve svjetlosti. Nije bilo potrebe da otvara velike grilje kako bi vidio. Ondje je bilo vrue, takoer; velike su muhe nemilo zujale, i nisu ubadale, ve su klale. Openito sam sjedio na podu, dok je on, besprijekorna izgleda (i ak blago parfimiran), posaen na visoki stolac, pisao. Ponekad bi ustajao da se razgiba. Kad je krevet na kotaiima s jednim bolesnikom (nekim nemonim agentom iz unutranjosti) bio smjeten onamo, iskazao je blagu razdraenost. Stenjanje ove bolesne osobe, rekao je, odvraa mi pozornost. A i bez nje je iznimno teko zatititi se od raunskih pogreaka u ovoj klimi. Jednog dana je primijetio, ne podigavi glavu: U unutranjosti ete bez sumnje upoznati g. Kurtza. Kad sam ga upitao tko je g. Kurtz, rekao je da je on prvoklasni agent; a kad je vidio kako sam razoaran ovom obavijesti, dodao je polako odloivi olovku: On je vrlo izuzetna osoba. Daljnja su pitanja iz njega izvukla to da g. Kurtz trenutano upravlja jednom trgovakom ispostavom, vrlo znaajnom, u pravom kraju za slonovau, na samome dnu onoga. alje onoliko slonovae koliko svi ostali zajedno... Poeo je opet pisati. Bolesniku je bilo toliko loe da nije ni stenjao. Muhe su zujale u velikom miru. Odjednom je nastao sve glasniji amor glasova i veliki topot. Stigla je karavana. estoko brbljanje neotesanih glasova provalilo je s druge strane dasaka. Svi su nosai meusobno razgovarali, a usred halabuke alobni se glas glavnog agenta uo kako die ruke u suzama, po dvadeseti put toga dana... Polako je ustao. Kakva strahovita dernjava, rekao je. Preao je blago sobu da pogleda bolesnika, i u povratku mi rekao: Ne uje. to! Mrtav? upitao sam ga, preneraen. Ne, nije jo, odgovorio je, iznimno sabrano. Zatim, zamahom glave ukazavi na guvu u dvoritu postaje: Kad ovjek mora uvoditi tone zapise, postupno zamrzi ove divljake zamrzi ih nasmrt. Naas je ostao zamiljen. Kad vidite g. Kurtza, nastavio je, poruite mu od mene da je sve ovdje pogledao je prema stolu vrlo zadovoljavajue. Nerado mu piem s ovim naim glasnicima nikad ne znate tko se moe doepati vaeg pisma u tu Sredinju postaju. Zurio je na trenutak u mene krotkim, buljavim oima. O, dospjet e on daleko, vrlo daleko, opet je poeo. Bit e on netko u Administraciji prilino skoro. Oni, gore Vijee u Europi, znate ele da bude. Okrenuo se svom poslu. Buka je vani prestala, a kad sam uskoro poao izai zastao sam na vratima. U postojanom zujanju muha agent upuen kui leao je rumen i obeznanjen; ovaj drugi, nagnut nad svoje knjige, upisivao je ispravne biljeke o savreno ispravnim transakcijama; a dvadeset metara ispod praga mogao sam vidjeti nepomine kronje umarka smrti. Narednog sam dana napokon napustio postaju, s karavanom od ezdeset ljudi, na pohod od dvjesto milja. Nema svrhe da vam puno priam o tome. Staze, staze, posvuda;

utabana mrea staza sterala se praznom zemljom, visokom travom, spaljenom travom, gustiima, niz studene usjeke i uz njih, uz kamene bregove sprene egom i niz njih; te samoa, samoa, nikoga, niti kolibe. Stanovnitvo je odavno izbjeglo. Pa, kad bi se hrpa tajanstvenih crnja oboruanih svakojakim stranim orujem odjednom odala putovanju cestom izmeu Deala i Gravesenda, te hvatanju seljaka slijeva i zdesna da im nose teke terete, sve mi se ini da bi se svaka farma i klijet u tom kraju vrlo skoro ispraznile. Samo to su ondje nastambe takoer nestale. Ipak sam proao kroz nekoliko naputenih sela. Ima neeg posebno djetinjastog u ruevinama zidova od trave. Dan za danom, s topotom i struganjem ezdeset pari bosih nogu za sobom, a svaki par pod teretom od 25 kg. Taborenje, kuhanje, spavanje, dizanje tabora, mar. Tu i tamo neki nosa mrtav u ormi, poiva u visokoj travi kraj staze, s praznom tikvicom za vodu i dugim tapom polegnutim uza se. Velika tiina oko nas i nad nama. Moda u nekoj mirnoj noi drhtanje dalekih bubnjeva, ponire, nadima se, golemo, jedva ujno drhtanje; zvuk udan, primamljiv, sugestivan i divlji i moda jednako dubokog znaenja poput zvuka zvona u nekoj kranskoj zemlji. Jednom jedan Bijelac u raskopanoj uniformi, utaboren na stazi s oruanom pratnjom tankih Zanzibaraca, vrlo gostoljubiv i svearski da ne kaem pijan. Brine se za odravanje ceste, izjavio je. Ne mogu rei da sam vidio ikakvu cestu ni ikakvo odravanje, osim ako se tijelo sredovjena Crnca s rupom od metka u elu, o koje sam se ba spotakao tri milje dalje, ne bi moglo smatrati trajnim poboljanjem. Imao sam bijelog suputnika, takoer, nije bio lo, ali pomalo pregojazan i s iscrpljujuom navikom padanja u nesvijest po vrelim obroncima, miljama daleko od najmanje sjene i vode. ivcira, znate, kad morate vlastiti sako drati kao suncobran ovjeku nad glavom dok on dolazi sebi. Nisam se uspio suzdrati da ga jednom ne upitam to je mislio kad je uope onamo doao. Da zaradim novca, naravno. A to vi mislite? rekao je, prezrivo. Zatim je dobio groznicu i morali su ga nositi u mrei objeenoj o pritku. S obzirom da je teio preko sto kilograma nisam se prestajao svaati s nosaima. Opirali su se, bjeali, iskradali se nou sa svojim teretima prilina pobuna. Pa sam, jedne veeri, odrao govor na engleskom s gestama, od kojih ezdeset pari oiju preda mnom nije propustilo niti jednu, pa sam narednog jutra postavio nosiljku na elo, nego to. Sat vremena kasnije naiao sam na itavu skalameriju sruenu u grmlje ovjeka, nosiljku, stenjanje, pokrivae, uase. Teka pritka je ogulila njegov siroti nos. Bilo mu je iznimno stalo da ja nekoga ubijem, ali u blizini nije bilo ni sjene od nosaa. Sjetio sam se starog lijenika Bilo bi zanimljivo za znanost da promatra mentalne promjene u osobama, na licu mjesta. inilo mi se da postajem znanstveno zanimljiv. Meutim, sve ovo nema nikakve svrhe. Petnaestoga dana mi je velika rijeka opet izala na vidik, pa sam uglavinjao u Sredinju postaju. Bila je na rukavcu okruenom raslinjem i umom, s ljupkom granicom od smrdljivoga blata s jedne strane, a s tri druge okruena ludom ogradom od rogoine. Jedan zanemareni procijep predstavljao joj je itava ulazna vrata, i ve je prvi pogled na to mjesto bio dovoljan da vam pokae kako mlohavi

avo vodi dotinu predstavu. Bijelci s dugim tapovima u rukama leerno su se pomolili izmeu graevina, doetali da me osmotre, te se zatim povukli nekamo izvan vidika. Jedan od njih, zbijen, ustar momak s crnim brkovima, obavijestio me izrazito blagoglagoljivo i uz puno digresija, im sam mu rekao tko sam, da me parobrod eka na dnu rijeke. Bio sam zgromljen. to, kako, zato? Ma, bilo je sve u redu. Upravitelj osobno je bio ondje. Sve posve ispravno. Svi su se ponaali velianstveno! velianstveno! Smjesta, rekao je uzbueno, morate otii da se vidite s generalnim upraviteljem. eka vas! Nisam smjesta uvidio stvarno znaenje te olupine. Zamiljam da ga sad uviam, ali nisam siguran uope nisam. Dogaaj je svakako bio odvie blesav kad ga se prisjetim da bi bio u cijelosti prirodan. Ipak... Ali u tom trenutku se prikazao naprosto kao prokleta neugodnost. Parobrod je potonuo. Bili su krenuli dva dana ranije u iznenadnoj urbi uzvodno s upraviteljem na brodu, pod upravom nekakvog skipera-dragovoljca, i prije no to su istekla tri sata odrapali su mu dno o stijene, pa je potonuo uz junu obalu. Upitao sam se to da ondje radim, sad kad mi je brod izgubljen. Zapravo, imao sam puno posla oko pecanja svog namjesnitva iz rijeke. Morao sam se pozabaviti time ve narednoga dana. To je, uz popravke nakon to sam dopremio dijelove u postaju, potrajalo nekoliko mjeseci. Moj prvi razgovor s upraviteljem bio je zanimljiv. Nije mi ponudio da sjednem nakon to sam toga jutra prepjeaio dvadeset milja. Bio je prosjean izgledom, crtama lica, ponaanjem i glasom. Srednje visine i obine grae. Njegove su oi, uobiajeno plave, bile moda jedinstveno hladne, a svakako je znao pogledom sasjei ovjeka britko i teko kao sjekirom. Ali ak i tada ostatak njegove osobe kao da je poricao takvu nakanu. Inae je postojao tek neki neodredivi, blijedi izraz njegovih usana, neto prepredeno osmijeh ne osmijeh sjeam ga se, ali ne mogu objasniti. Bio je nesvjestan, mislim taj osmijeh, premda, netom nakon to bi on neto rekao, to bi se naas pojaalo. Doao bi na kraju njegovih govora poput peata stavljenog na rijei kako bi smisao i najobinijeg izraza djelovao apsolutno nedokuivo. Bio je obian trgovac, jo od mladosti je bio zaposlen u ovim krajevima nita vie. Slualo ga se, no nije poticao ni ljubav ni strah, ak ni potovanje. Poticao je nelagodu. To je to! Nelagodu. Ne potpuno nepovjerenje samo nelagodu nita vie. Nemate pojma koliko moe biti djelotvorna takva jedna... jedna... osobina. Nije imao nikakva dara za organizaciju, za inicijativu, pa ak ni za red. To je bilo razvidno iz stvari poput alosnog stanja postaje. Nije bio uen, a nije bio ni inteligentan. Njegov ga je poloaj dopao zato? Moda zato to se nikad nije razbolijevao... Odsluio je ondje tri staa od po tri godine... Zato to je pobjedniko zdravlje u openitoj gomili konstitucija samo po sebi svojevrsna snaga. Kad je odlazio kui na dopust banio je u velikim razmjerima pompozno. Jack na obali ali drugaije samo izvana. Ovo se dalo doznati iz usputnog razgovora. Nita nije poticao, mogao je odravati rutinu to je sve. Ali bio je sjajan. Bio je sjajan zbog te sitnice da je bilo nemogue

ocijeniti to bi takvog ovjeka moglo kontrolirati. Nikad nije odao tu tajnu. Moda niega nije bilo u njemu. Takva sumnja bi natjerala ovjeka da zastane jer ondje nije bilo nikakvih izvanjskih provjera. Jednom kad su razliite tropske boletine prikovale gotovo svakog agenta u postaji za krevet, ulo ga se kako kae: Ljudi koji ovamo dou ne bi smjeli imati utrobu. Zapeatio je tu izjavu onim svojim osmijehom, kao da se radilo o vratima koja su se otvarala u tamu koju je uvao. inilo bi vam se da ste uoili stvari ali bile su zapeaene. Kad su mu poele ii na ivce stalne prepirke Bijelaca oko prvenstva u vrijeme obroka, naredio je da se napravi golem okrugao stol, za koji se morala sagraditi posebna kua. Ovo je bila kantina u postaji. Ondje gdje bi on sjeo bilo je prvo mjesto ostala nisu bila nigdje. Osjealo se da je to njegovo nepromjenjivo uvjerenje. Nije bio ni pristojan ni nepristojan. Bio je miran. Dozvoljavao je svom deku jednom pretilom mladom Crncu s obale da se njemu naoigled ponaa prema Bijelcima s provokativnom drskou. Progovorio je im me uoio. Puno sam vremena bio proveo na putu. Nije mogao ekati. Morao je poeti bez mene. Valjalo je odmijeniti ljude na uzvodnim postajama. Ve je bilo toliko odgoda da nije znao tko je mrtav, a tko iv, i kako se snalaze i tako dalje, i tako dalje. Nije uope obraao pozornost na moja objanjenja, te je, poigravajui se tapiem peatnog voska, nekoliko puta ponovio da je situacija vrlo teka, vrlo teka. Bilo je glasina da je jedna izuzetno bitna postaja u opasnosti, i da je njezin ef, g. Kurtz, bolestan. Nadao se da to nije tono. G. Kurtz je... Osjeao sam se umorno i razdraljivo. K vragu i Kurtz, pomislio sam. Prekinuo sam ga rekavi da sam uo za g. Kurtza na obali. Ah! Znai da priaju o njemu tamo dolje, promrmljao je za sebe. Zatim je opet poeo, uvjeravao me da je g. Kurtz najbolji agent kojeg ima, izniman ovjek, od najveeg znaaja za Kompaniju; stoga u moi razumjeti njegovu tjeskobu. Bio je, rekao je, vrlo, vrlo onespokojen. Svakako se itekako vrpoljio na svojoj stolici, uzviknuo: Ah, g. Kurtz!, slomio tapi peatnog voska i doimao se zgranut nezgodom. Nakon toga ga je zanimalo koliko e potrajati da... Opet sam ga prekinuo. S obzirom da sam bio gladan, znate, a i da me zadrao na nogama, takoer, pretvarao sam se u divljaka. Kako da ja znam? rekao sam. Nisam jo ni vidio olupinu nekoliko mjeseci, bez sumnje. Sve to prianje mi je djelovalo tako besciljno. Nekoliko mjeseci, rekao je. Pa, recimo tri mjeseca prije nego to moemo krenuti. Da. To bi trebalo dostajati za rabotu. Iskoio sam iz njegove kolibe (ivio je posve sam u kolibi od gline sa svojevrsnom verandom) mrmljajui si u bradu to mislim o njemu. Bio je blebetavi idiot. Kasnije sam to povukao kad mi je na zapanjujui nain svanulo s kojom je iznimnom preciznou procijenio vrijeme potrebno za rabotu. Otiao sam na posao narednoga dana, okrenuvi, da tako kaem, lea toj postaji. inilo mi se da samo na taj nain mogu zadrati u sebi one injenice koje iskupljuju ivot. Ipak, ovjek se na koncu mora osvrnuti; a tada bih ugledao tu postaju, te ljude koji besciljno etaju po dvoritu na suncu. Ponekad bih se upitao to sve to znai. Lutali bi amo i tamo sa svojim besmislenim dugim tapovima u rukama, nalik na gomilu bezvjernih

hodoasnika zaaranih unutar trule ograde. Rije slonovaa odjekivala je u zraku, aptala se, uzdisala se. Pomislili biste da su joj se molili. Trag imbecilne lakomosti strujao je kroza sve to, poput vonja s nekakve leine. Jupitra mi! Nikad u ivotu nisam vidio nita do te mjere nestvarno. A izvana, tiha divljina koja je okruivala tu iskrenu mrljicu na zemlji dojmila me se kao neto veliko i nepobjedivo, poput zla ili istine, to strpljivo eka da ova fantastina invazija proe. O, ti mjeseci! Pa, nema veze. Razliite stvari su se dogodile. Jedne veeri jedna je travnata upa, puna tekstila, pamuka s uzorkom, perli i ne znam ega sve drugog, tako iznenadno buknula u poar da biste pomislili da se zemlja otvorila da propusti osvetniki plamen koji e prodrijeti sve to smee. Ja sam tiho puio lulu kod svog rastavljenog parobroda, i gledao sve njih kako lome vratove na tom svjetlu, visoko podignutih ruku, kad je zbijeni ovjek s brkovima dojurio dolje do rijeke, s limenkom u ruci, uvjerio me da se svi ponaaju velianstveno, velianstveno, zagrabio otprilike litru vode i opet odjurio natrag. Primijetio sam da mu posuda ima rupu na dnu. Proetao sam do njih. Nije bilo urbe. Znate, zdanje je planulo kao kutija ibica. Od samog poetka nije bilo nade. Plamen je visoko poskoio, sve ih otjerao unatrag, sve obasjao i uruio se. upa je ve bila gomila eravice koja se jarko arila. U blizini su tukli nekog crnju. Rekli su da je na neki nain on izazvao poar; kako god da je bilo, uasno je vritao. Viao sam ga tijekom nekoliko dana, kako sjedi u nekoj uskoj sjenci, izgleda vrlo bolesno i pokuava se oporaviti: kasnije je ustao i otiao a divljina ga je bez glasa ponovno primila u svoja njedra. Kad sam priao aru iz tame zatekao sam se iza lea dvojice koja su razgovarala. uo sam da se izgovara Kurtzovo ime, zatim rijei, iskoristiti ovaj nesretni dogaaj. Jedan od njih bio je upravitelj. Poelio sam mu dobru veer. Jeste li ikad vidjeli ita takvo a? nevjerojatno je, rekao je i otiao. Preostao je onaj drugi. Bio je prvoklasni agent, mlad, uljuen, pomalo povuen, razdijeljene bradice i kukastoga nosa. Drao je gard prema drugim agentima, a oni su sa svoje strane govorili da je on upraviteljeva uhoda meu njima. to se mene tie, jedva da sam ranije progovorio i rije s njim. Stali smo priati, pa smo mic po mic odetali od piteih ruevina. Zatim me pozvao u svoju sobu, koja je bila u glavnoj zgradi postaje. Kresnuo je ibicu, a ja sam uoio da ovaj mladi aristokrat ne samo da ima toaletnu kutiju na srebrnom stalku ve takoer i itavu svijeu za sebe. Ba tada je upravitelj bio jedini koji je trebao imati ikakva prava na svijee. Domorodake prostirke prekrivale su glinene zidove; zbirka kopalja, asegaja, titova, bodea, bila je trofejno izvjeena. Posao koji je bio povjeren ovom momku bila je izrada cigala tako sam obavijeten; ali nije bilo ni djelia cigle nigdje u postaji, a on je bio ondje dulje od godinu dana i ekao. Izgleda da nije mogao praviti cigle bez neega. Ne znam ega moda slame. Uglavnom, toga se tu nije moglo nai, a poto nije bilo vjerojatno da e mu je poslati iz Europe, nije mi bilo jasno na to on to eka. Moda na in posebnog stvaranja. Meutim, svi su oni ekali svih njih esnaest ili dvadeset hodoasnika na neto; a dajem vam rije da se to nije doimalo kao neprilino zanimanje, s obzirom

na nain na koji su ga obavljali, premda je jedino to ih je ikada dopalo bila boletina koliko sam ja mogao vidjeti. Kratili su vrijeme kleveui i spletkarei jedni protiv drugih, onako budalasto. Tom je postajom kolalo ozraje zavjera, ali nita se od toga nije ostvarilo, naravno. Bile su nestvarne kao i sve ostalo kao i filantropska himba itavog pothvata, kao i njihov govor, kao i njihova vlada, kao i njihovo pretvaranje da rade. Jedini stvarni osjeaj bila je elja da ih postave na neku trgovaku ispostavu gdje bi se moglo doi do slonovae, tako da mogu zaraditi postotke. Kovali su intrige i olajavali i mrzili jedni druge samo zbog toga ali da bi podigli mali prst zbog neeg korisnogma, ne. Nebesa mi! ima na posljetku neega u svijetu koji doputa jednome da ukrade konja dok drugi ne smije ni pogledati uzdu. Naprosto ukrade konja. Vrlo dobro. Uspio je. Moda znade jahati. Ali postoji nain gledanja u povodac koji bi natjerao i najdobrotvornijeg sveca da onoga utne. Nisam pojma imao zato bi on htio biti drueljubiv, ali dok smo ondje avrljali odjednom mi je sinulo da momak pokuava neto doznati zapravo, da me navodi. Stalno je spominjao Europu, ljude koje sam tamo navodno znao postavljajui kljuna pitanja u vezi mojih poznanika u svetilinome gradu, i tako dalje. Oice su mu svjetlucale poput ploica od tinjca radoznalo premda je nastojao zadrati neto oholosti. Isprva sam bio preneraen, ali vrlo skoro sam postao uasno znatieljan da saznam to bi on to htio znati od mene. Nije mi uope padalo na pamet to bih ja to mogao imati u sebi da bi mu se ovo isplatilo. Bilo je vrlo zgodno gledati kako je samog sebe zbunio, jer je zapravo moje tijelo bilo jedino ispunjeno studeni, a u glavi mi nije bilo niega do nesretnog posla s parobrodom. Bilo je oigledno da me smatra savreno bestidnim lacem. Na koncu se razljutio, pa da prikrije gestu ljutite srdbe zijevnuo je. Ustao sam. Zatim sam primijetio malu skicu u ulju, na ploi, s likom ene, ogrnute, zavezanih oiju, koja nosi upaljenu baklju. Pozadina je bila tmurna gotovo crna. enin pokret bio je dostojanstven, a uinak svjetlosti baklje na lice zlokoban. Zanijela me, a on je uljudno stajao po strani, drei praznu ampanjsku bocu od etvrt litre (medicinske utjehe) sa zataknutom svijeom. Na moje pitanje je rekao da je to naslikao g. Kurtz ba u ovoj postaji pred vie od godinu danadok je traio nain da dopre do svoje trgovake ispostave. Recite mi, lijepo vas molim, rekao sam, tko je taj g. Kurtz? ef Unutarnje postaje, odgovorio je odsjeno, odvrativi pogled. Puno hvala, rekao sam, smijui se. A vi ste ciglar Sredinje postaje. Svi to znaju. Neko vrijeme je utio. On je jedinstven, napokon je rekao. On je poslanik milosra, i znanosti, i napretka, i vrag zna ega jo. Mi elimo, odjednom je poeo deklamirati, imati vodstvo prema cilju koji nam je povjerila Europa, da tako kaem, viu inteligenciju, ira razumijevanja, usredotoenost poriva. Tko to kae? upitao sam ga. Puno njih, odvratio je. Neki to ak i piu; pa tako on doe ovamo, kao iznimno bie, to biste trebali znati. Zato bih trebao znati? prekinuo sam ga, zaista iznenaen. Nije se osvrtao.

Da. Danas je ef najbolje postaje, naredne godine e biti pomoni upravitelj, jo dvije godine i... ali vi svakako znadete to e on biti za dvije godine. Vi ste iz nove klape klape vrline. Isti oni koji su njega posebno poslali, preporuili su i vas. Ma, nemojte nijekati. Vjerujem ja vlastitim oima. Tad mi je svanulo. Ugledni poznanici moje drage ujne imali su neoekivan uinak na tog mladia. Gotovo san prasnuo u smijeh. Vi itate povjerljivu prepisku Kompanije? upitao sam ga. Nije imao to za rei. Bilo je ba zabavno. Kad g. Kurtz, nastavio sam strogo, bude glavni upravitelj, neete dobiti priliku za to. Naglo je puhnuo u svijeu, pa smo izali. Mjesec je izaao. Crne prilike mlitavo su etale uokolo i vodom polijevale ar, iz kog je dopirao zvuk pitanja; para se podizala na mjeseini, prebijen crnjo je odnekud stenjao. Kakvu larmu die ta betija! rekao je neumorni ovjek s brkovima, koji se pojavio kraj nas. Tako mu i treba. Prijestup kazna paf! Nemilice, nemilice. Samo se tako moe. Ovo e sprijeiti sve palee ubudue. Ba sam govorio upravitelju... Zamijetio je s kim sam pa se smjesta pokunjio. Nisam jo u krevetu, rekao je, s nekakvom servilnom srdanou; to je tako prirodno. Ha! Opasnost uzbuenje. Iezao je. Otiao sam do rijeke, a ovaj je poao za mnom. uo sam prezrivi apat kraj svog uha: Gomila eprtlji idemo. Dalo se vidjeti hodoasnike kako u grupicama gestikuliraju, diskutiraju. Nekolicina je jo uvijek imala tapove u rukama. Doista vjerujem da su te tapove nosili sa sobom u krevet. Iza ograde uma se utvarno koila na mjeseini, a kroz mrku vrevu, kroz slabe zvukove tog alosnog dvorita, tiina zemlje prodirala je ravno u sr ovjekova srca njezina tajna, njezina velebnost, udesna stvarnost njezina prikrivenog ivota. Ranjeni je crnjo slabano stenjao negdje u blizini, i zatim ispustio duboki uzdah koji me natjerao da ubrzam korak u odlasku odande. Osjetio sam kako mi se neija ruka zavlai pod lakat. Dragi moj gospodine, rekao je momak, ne bih htio da me nitko pogreno shvati, a pogotovo ne vi, koji ete vidjeti g. Kurtza znatno prije no to u ja dobiti to zadovoljstvo. Ne bih htio da on stekne pogrean dojam o mojoj naklonosti... Pustio sam ga da pria, tog Mefistofelesa od papirne kae, i imao sam dojam da bih, kad bih pokuao, mogao zariti prst kroz njega, te ne bih naiao ni na to do malo rasute praine, moda. On je, zar ne shvaate, planirao da mic po mic postane pomoni upravitelj pod tadanjim ovjekom, pa sam mogao vidjeti da je dolazak tog Kurtza obojicu nemalo uzrujao. Bjesomuno je priao, a ja ga nisam pokuavao zaustaviti. Ramena sam oslonio na olupinu svog parobroda, izvuenu na kosinu poput trupla nekakve velike rijene ivotinje. Smrad blata, praiskonskog blata, Jupitra mi! bio mi je u nosnicama, visoka nepominost praiskonske ume bila mi je pred oima; u crnom je rukavcu bilo sjajnih mrlja. Mjesec je preko svega prostro tanak sloj srebra preko bujne trave, preko blata, preko zida isprepletena raslinja izdignutijeg od zida nekog hrama, preko velike rijeke koju sam mogao vidjeti kroz tmurni procijep kako svjetluca, svjetluca, dok iroka prolazi kraj nas bez i apta. Sve je to bilo veliko, iekujue, nijemo, dok je onaj blebetao o sebi.

Pitao sam se je li mirnoa na licu neizmjernosti koja gleda nas dvojicu sroena kao poziv ili kao prijetnja. to smo bili mi koji smo zabasali amo? Hoemo li moi izai na kraj s tim nijemim stvorom, ili e on izai na kraj s nama? Osjeao sam koliko je velik, koliko prokleto velik, bio taj stvor koji nije mogao govoriti, a moda je takoer bio i gluh. to je bilo ondje? Mogao sam vidjeti da neto slonovae izlazi odatle, i uo sam da je unutra g. Kurtz. Dovoljno sam bio uo o tome, takoer Bog zna! No na neki nain mi to sa sobom nije donijelo nikakvu predodbu nita vie nego da su mi rekli da je tamo neki aneo ili zloduh. Vjerovao sam u to na isti nain na koji netko od vas moe vjerovati da postoje stanovnici na planetu Marsu. Jednom sam poznavao kotskog jedraa koji je bio uvjeren, namrtvo uvjeren, da postoje ljudi na Marsu. Ako biste ga zamolili da vam malo doara kako izgledaju i kako se ponaaju, postao bi stidljiv i promrmljao neto kako hodaju etveronoke. Ako biste se i najmanje nasmijeili, on bi vas makar je bio ovjek od ezdeset godina izazvao na tuu. Ne bih otiao toliko daleko da se potuem za Kurtza, ali otiao sam za njega dovoljno blizu laganju. Znate da mrzim, prezirem i ne mogu podnijeti la, ne zato to sam ispravniji od nas ostalih, nego naprosto zato to mi je to odurno. Ima traka smrti, okusa smrtnosti u laima to je upravo ono to mrzim i prezirem u svijetu to elim zaboraviti. Od toga mi je tuno i muno, kao to bi mi bilo da zagrizem neto trulo. Narav, valjda. Pa, dovoljno sam blizu do toga dopro kad sam dozvolio da ta mlada budala tamo vjeruje u sve to mu je volja zamisliti to se mog utjecaja u Europi tie. U trenu sam postao jednako himben koliko i ostatak zaaranih hodoasnika. A to naprosto zato to sam imao dojam da bi to nekako bilo od pomoi tome Kurtzu kojeg tada jo nisam vidio razumijete. Za mene je on bio samo rije. Nisam vidio ovjeka u tom imenu nita vie nego vi. Vidite li ga? Vidite li priu? Vidite li bilo to? ini mi se da vam pokuavam ispriati san da se zaludu trudim, jer nikakvo prepriavanje sna ne moe predoiti snovienje, ono mijeanje apsurda, iznenaenja i zauenosti u drhtaju napornog odbijanja, taj dojam zatoenosti onim nevjerojatnim koji je sama bit snova... Na neko vrijeme je uutio. ... Ne, to je nemogue; nemogue je predoiti dojam ivljenja iz bilo kog razdoblja neijeg postojanja ono to tvori njegovu istinu, njegovo znaenje njegovu suptilnu i prodornu bit. Nemogue je. ivimo, kao to i sanjamo sami... Opet je zastao kao da promilja, te dodao Naravno da vi u ovome, momci, vidite vie nego to sam ja tada mogao. Vidite mene, za kog znate... Bilo je postalo toliko mrklo mrano da smo se mi sluatelji jedva mogli vidjeti. Ve dugo vremena on, koji je sjedio po strani, za nas nije bio nita vie od glasa. Nitko nije kazao ni rijei. Drugi su moda pozaspali, ali ja sam bio budan. Sluao sam, sluao sam straarski da ujem reenicu, da ujem rije, koja bi mi dala pojanjenje slabe nelagode potaknute ovom pripovijesti koja kao da se uobliavala bez ljudskih usana u tekom nonom zraku rijeke. ... Da pustio sam ga da pria, ponovno je zapoeo Marlow, i da

misli to mu je volja o silama koje su bile iza mene. Jesam! A niega nije bilo iza mene! Nije bilo nieg do tog bijednog, starog, izubijanog parobroda na koji sam bio oslonjen, dok je on rjeito govorio o potrebi svakog ovjeka da nastavi. A kad se doe ovamo, uoavate, to nije zato da bi se promatralo mjesec. G. Kurtz je bio univerzalni genij, ali ak bi i geniju bilo lake da radi s prikladnim oruem inteligentnim ljudima. On nije izraivao cigle eto, isprijeila se materijalna nemogunost kao to sam itekako bio svjestan; a ako i jest obavljao tajnike poslove za upravitelja, to je bilo zato to nijedan razborit ovjek ne odbija olako povjerenje nadreenih. Jesam li shvaao? Shvaao sam. to sam jo htio? Ono to sam stvarno htio bile su zakovice, nebesa mi! Zakovice sam htio. Bilo ih je na sanduke dolje na obalisanduci naslagani prepuni pucaju! utnuli biste zagubljenu zakovicu svakim drugim korakom u onom postajnom dvoritu na obronku. Zakovice su se nakupile u procjepu smrti. Mogli ste si napuniti depove da vam se dalo sagnuti a nijedna se zakovica nije mogla nai tamo gdje je bila potrebna. Imali smo ploe koje bi posluile, ali nieg ime bismo ih privrstili. A svakog je tjedna glasnik, jedan jedini Crnac, s potanskom vreom na ramenu i tapom u ruci, odlazio iz nae postaje prema obali. I nekoliko puta tjedno obalni karavan dolazi s dobrima za trgovanje stravinim sjajnim tekstilom od kog biste se na prvi pogled stresli, staklenim perlama vrijednim otprilike peni za litru, prokletim pamunim rupiima s tokicama. A bez zakovica. Tri nosaa mogla su donijeti sve to je trebalo da taj parobrod zaplovi. On je sad postajao povjerljiv, ali izgleda da ga je moje ravnoduno dranje na koncu zacijelo iznurilo, jer je prosudio da me nuno mora izvijestiti kako se ne plai ni Boga ni vraga, a kamoli nekog obinog ovjeka. Rekao sam da to vrlo dobro mogu vidjeti, ali da je ono to ja elim izvjesna koliina zakovica a zakovice su bile ono to je zapravo g. Kurtz htio, da je samo to znao. Sad su pisma svakog tjedna odlazila na obalu... Dragi moj gospodine, kumio je, piem to mi se diktira. Zahtijevao sam zakovice. Postojao je nain za inteligentnog ovjeka. Promijenio je svoj nastup; postao vrlo hladan, i odjednom poeo priati o jednom nilskom konju; zanimalo ga je imam li smetnji dok spavam na parobrodu (drao sam se svoje olupine danju i nou). Postojao je jedan nilski konj s runom navikom da izlazi na obalu i nou harai podrujem postaje. Hodoasnici su se znali skupno pojaviti i u njega isprazniti svaku puku koje su se mogli doepati. Neki su ak ostajali budni zbog njega. Ipak, sva ta energija je baena uludo. Ta ivotinja ima zaaran ivot, rekao je, ali to u ovoj zemlji moete rei samo za betije. Nijedan ovjekrazabirete me? nijedan ovjek ovdje ne nosi zaaran ivot. Stajao je ondje naas na mjeseini malo nakosivi svoj suptilni kukasti nos, dok su mu oi od tinjca bez treptaja svjetlucale, a zatim je, uz odsjeno laku no, otkoraao. Mogao sam vidjeti da je uznemiren i prilino zbunjen, to mi je unijelo vie nade nego to sam je danima imao. Bila je velika utjeha okrenuti se od tog momka mome utjecajnom prijatelju, toj slupanoj, izvijenoj, upropatenoj limenci od parobroda. Uzverao sam se na brod. Odjekivao mi je pod stopalima poput

prazne limenke keksa Huntley & Palmers utnute niz jarak; izrada mu nije bila ni izbliza tako solidna, a oblik prilino manje lijep, ali dovoljno sam tekog rada dotad uloio u njega da ga zavolim. Nikakav utjecajan prijatelj ne bi mi bolje posluio. Dao mi je priliku da se malo protegnem da otkrijem to mogu. Ne, rad mi nije drag. Radije ljenarim i razmiljam o svim tim lijepim stvarima koje se mogu napraviti. Rad mi nije drag nikome nije ali drago mi je ono to je u radu prilika da pronae sebe. Svoju vlastitu stvarnost za sebe, ne za druge ono to nitko drugi nikad ne moe znati. Ostali mogu samo vidjeti puku predstavu, i nikad ne znaju to ona zaista znai. Nije me iznenadilo to vidim da netko sjedi pri krmi, na palubi, ispruivi noge nad blato. Znate, pomalo sam se zbliio s onih nekoliko strojara koji su bili u toj postaji, koje su ostali hodoasnici, naravno, prezirali zbog njihovih nesavrenih manira, valjda. Ovo je bio poslovoa kotlar po zanatu dobar radnik. Bio je tanak, koat ovjek, uta lica, s velikim izraajnim oima. Izraz mu je bio zabrinut, a glava elava poput dlana moje ruke; ali kao da mu se kosa pri padu privrstila za eljust, i na tom novom stanitu uznapredovala jer mu je brada visjela do struka. Bio je udovac sa estoro male djece (ostavio ih je svojoj sestri na brizi kako bi doao ovamo), a ivotna strast mu je bila golubarenje. Bio je entuzijast i znalac. Zaneseno bi priao o golubovima. Nakon radnog vremena je ponekad svraao iz svoje kolibe na razgovor o svojoj djeci i svojim golubovima; na poslu, kad bi se morao zavui po blatu pod parobrod, vezivao je tu svoju bradu nekakvim bijelim ubrusom koji je ponio u tu svrhu. Imao je ome koje su mu se kvaile oko uiju. Naveer ga se moglo vidjeti kako ui na obali i vrlo brino ispire taj omota u rukavcu te ga zatim sveano prostire na grm da se osui. Pljesnuo sam ga po leima i viknuo: Imat emo zakovice! On se osovio na noge i uskliknuo: Ne! Zakovice! kao da ne moe vjerovati svojim uima. Zatim tiim glasom: Vi... a? Ne znam zato smo se ponaali kao luaci. Prstom sam sa strane dodirnuo nos i tajanstveno kimnuo. Ba mi je drago! kliknuo je, pucnuo prstima nad glavom, podigao jednu nogu. Pokuao sam zaplesati. Cupkali smo po elinoj palubi. Strahovito je tandrkanje dopiralo iz te trupine, a djevianska uma na drugoj obali rukavca vraala ga je gromkom tutnjavom k usnuloj postaji. Zacijelo je prenula neke hodoasnike u njihovim kolibama. Jedna je tamna prilika zaklonila osvijetljena vrata upraviteljeve kolibe, nestala, zatim, koju sekundu kasnije, nestalo je i samih vrata, takoer. Zastali smo, a tiina koju je otjerao topot naih stopala opet je dotekla iz zakutaka zemlje. Veliki zid raslinja; raskona i isprepletena masa debala, mladica, listova, grana, brljana, nepominih na mjeseini; bio je poput razularenog praska beumnog ivota, plimnog vala biljaka, navaljenog, s krijestom, spremnog da se prevali preko rukavca, da sve nas siune pomete iz naih siunih ivota. A nije se pokrenuo. Umrtvljen prasak monog pljuskanja i frktanja dopro je izdaleka do nas, kao da se neki ihtiosaur svjetlucavo kupao u velikoj rijeci. Napokon, rekao je kotlar razboritim glasom, zato ne bismo dobili zakovice? Zato da ne,

odista. Nisam znao nijedan razlog zato ne bismo. Doi e za tri tjedna, rekao sam, pun pouzdanja. Ali nisu. Umjesto zakovica dola je invazija, posjet, nedaa. Dola je u dijelovima tijekom naredna tri tjedna, a svakom je dijelu prethodio magarac s Bijelcem u novoj odjei i smekastim cipelama, koji se s tog uzvienog mjesta nalijevo i nadesno klanjao zadivljenim hodoasnicima. Svadljiva druba nadurenih crnja s bolnim stopalima gazila je za petama magarcu; mnotvo atora, poljskih stolaca, kutija s limenkama, bijelih kovega, smeih bala, odbacilo bi se u dvorite, pa bi ozraje misterija postalo malo dublje ponad metea postaje. Stiglo je pet takvih rata, sa svojim apsurdnim dahom bjeanja naglavce s plijenom iz nebrojenih trgovina s opremom i duana s provijantom, koji su, ovjek bi pomislio, vukli, nakon pljake, u divljinu, da ga pravino raspodijele. Radilo se o i nerazmrsivom neredu stvari pristojnih po sebi kojima je ljudska ludost, pak, dala izgled pokradene robe. Ova predana druba nazivala je sebe Istraivakom ekspedicijom Eldorado, i vjerujem da su se zavjetovali na tajnost. Priali su, meutim, to to priaju podli bukaniri; obijesno bez prekaljenosti, pohlepno bez odvanosti, i okrutno bez hrabrosti; nije bilo ni atoma promiljenosti ili ozbiljne nakane u itavoj toj gomili, a nisu djelovali svjesni da se te stvari trae kad radi na svijetu. Iupati blago iz utrobe zemlje bila je njihova elja, bez ikakve vee moralne tenje u svojoj podlozi od one koju imaju provalnici koji obijaju trezor. Tko je plaao izdatke tog plemenitog poduhvata ne znam; ali stric naeg upravitelja bio je predvodnik te bratije. Vanjtinom je nalikovao nekom mesaru iz siromane etvrti, a oi su mu imale pospano lukav pogled. Kooperno je nosio trbuinu na kratkim nogama, a u razdobljima kad mu je druba zaposjedala postaju nije priao ni sa kim do svog neaka. Mogli ste vidjeti tu dvojicu kako itavog dana lutaju unaokolo prignutih glava u vjenom avrljanju. Vie mi se nije dalo zabrinjavati oko zakovica. ovjek moe podnositi takve gluposti u manjoj mjeri nego to biste pretpostavljali. Rekao sam K vragu! i pustio stvari da klize. Imao sam na pretek vremena za promiljanje, pa bih tu i tamo posvetio neto misli Kurtzu. Nisam se previe zaokupljao njime. Ne. Ipak, zanimalo me hoe li taj ovjek, koji je imao nekovrsne moralne pojmove kad je doao, na koncu dospjeti na vrh, i kako e se ponijeti prema svom poslu kad ondje bude.

Dok sam jedne veeri ispruen leao na palubi svog parobroda, zauo sam kako mi se pribliavaju glasovi i eto neaka i strica u etnji du obale. Polegao sam opet glavu na svoju ruku, i gotovo sasvim zapao u drijeme, kad mi je netko rekao u uho, kako mi se inilo: Ja sam bezopasan poput malog djeteta, ali ne volim da mi se diktira. Jesam li upravitelj ili nisam? Nareeno mi je da ga onamo poaljem. To je nevjerojatno.... Postao sam svjestan da njih dvojica stoje na obali uz prednji dio parobroda, tik pod mojom glavom. Nisam se pokrenuo; nije mi palo na pamet pokrenuti se: bio sam pospan. Zbilja je neugodno, progunao je stric. Traio je od Administracije da ga ovamo poalju, rekao je ovaj drugi, s nakanom da pokae to moe; a ja sam dobio naputke u skladu s time. Gledaj kakav utjecaj taj ovjek zacijelo ima. Nije li to zastraujue? Obojica su se sloila da je to zastraujue, a zatim iznijela nekoliko bizarnih opaski: Pravi kiu i lijepo vrijeme jedan ovjek Vijee za nos djelie apsurdnih reenica koje su nadvladale moju snenost, tako da sam se gotovo u potpunosti bio sabrao kad je stric kazao: Klima bi te mogla rijeiti te potekoe. Je li on ondje sam? Jest, odgovorio je upravitelj, poslao je svog pomonika niz rijeku s ovakvom porukom za mene: Otjeraj ovog nesretnika iz zemlje, i ne trudi se da mi vie alje takve. Radije bih bio sam nego da uz sebe imam takve kojih se ti moe rijeiti. To je bilo pred vie od godinu dana. Moe li zamisliti takvu drskost! Iega od tada? upitao je ovaj drugi promuklo. Slonovae, prasnuo je neak; puno nje prvoklasne puno krajnje iritantno, od njega. A uz to? upitala je mukla glasina. Predraun, glasio je ispaljeni odgovor, da tako kaem. Zatim tiina. Priali su o Kurtzu. Tad sam ve bio sasvim budan, ali sam, leei posve oputeno, ostao nepomian, nemajui nikakve potrebe da promijenim svoj poloaj. Kako je ta slonovaa prela sav ovaj put? rekao je oporo stariji, koji se doimao vrlo uzrujan. Ovaj drugi mu je objasnio da je stigla s flotom kanua pod zapovjednitvom jednog engleskog inovnika mulata kojeg je Kurtz drao kod sebe; da se Kurtz izgleda kanio sam vratiti, s obzirom da je u postaji do tog vremena ponestalo dobara i zaliha, ali nakon to je preao tristo milja, odjednom se odluio vratiti natrag, pa je poao sam u malom izdubljenom trupcu s etiri veslaa, ostavljajui mulata da nastavi niz rijeku sa slonovaom. Ona dva momka djelovala su zaprepateno to se itko moe odvaiti na takvo to. Nisu nikako mogli pronai primjeren motiv. to se mene tie, kao da sam po prvi put vidio Kurtza. Bio je to jasan pogled: trupac, etiri divljaka koji veslaju, te usamljeni Bijelac koji odjednom okree lea sjeditu uprave, ispomoi, pomisli na dom moda; usmjerava lice prema dubinama divljine, prema svojoj praznoj i opustjeloj postaji. Nisam znao motiv. Moda je naprosto bio vrijedan momak koji se drao svog posla jer tako treba. Njegovo ime, razumijete, nije ni ti jednom bilo izgovoreno. Bio

je onaj. Mulat, koji je, koliko sam uviao, vrlo razborito i odvano predvodio jedno teko putovanje, bez iznimke je bio spominjan kao ona propalica. Ta je propalica izvijestila da je onaj bio vrlo bolestan te da se nepotpuno oporavio. Dvojica poda mnom zatim su se nekoliko koraka udaljila, i stala etati tamo-amo na nekoj manjoj razdaljini. uo sam: Vojna ispostava lijenik dvjesto milj a sad j e posve sam neizbjene odgode devet mjeseci nema novosti udne glasine. Opet su prili, taman dok je upravitelj govorio: Nitko koliko ja znam, osim ako nije neka vrsta trgovca nomada neki poasnik, koji otima slonovau, od domorodaca. O kome su to sad priali? Razabrao sam iz odsjeaka da je to neki ovjek koji je trebao biti u Kurtzovom podruju, a koji upravitelju nije bio po volji. Neemo se rijeiti nepotene konkurencije sve dok se jednog od takvih ne objesi za primjer, rekao je. Svakako, progunao je ovaj drugi; objesimo ga! Zato ne? Sve sve se moe napraviti u ovoj zemlji. To ja kaem; nitko ti ovdje, razumije, ovdje, ne moe ugroziti poloaj. A zato? Ti podnosi klimu ti ih sve nadivi. Opasnost je u Europi; ali ondje sam prije odlaska pobrinuo da Odmaknuli su se i doaptavali, a zatim su im se glasovi opet povisili. Taj izniman niz odgoda nije moja krivnja. Radio sam to sam bolje mogao. Debeli je uzdahnuo Vrlo tuno. A ta kuna apsurdnost njegovog govora, nastavio je drugi; dovoljno mi je smetao dok je bio ovdje. Svaka bi postaja morala biti poput svjetionika na putu prema boljitku, sredite trgovine, jasno, ali takoer i humaniziranja, poboljavanja, poduke. Moe li to shvatiti koji magarac! A htio bi biti upravitelj! Ne, to je Ovdje se zagrcnuo od prekomjernog gnuanja, pa sam za mrvicu odigao glavu. Iznenadio sam se vidjevi koliko su blizu bili odmah poda mnom. Mogao sam im pljunuti na eire. Gledali su u tlo, zaokupljeni mislima. Upravitelj se lupkao granicom po nozi: njegov otroumni roak je podigao glavu. Dobro si otkako si ovog puta doao? upitao je. Ovaj se prenuo. Tko? Ja? Ma! Kao urica kao urica. Ali ostali o, zaboga! Svi bolesni. Tako brzo umiru, pritom, da nisam imao vremena poslati ih iz zemlje to je nevjerojatno! Hm. Ba tako, progunao je stric. Ah! deko moj, uzdaj se u ovo kaem ti, uzdaj se u ovo. Vidio sam ga kako prua tu svoju zdepastu peraju od ruke u gesti koja je obuhvatila umu, rukavac, blato, rijeku kao da je uz beasnu gizdavost pred sunanim licem zemlje upuivao prijetvoran poziv smrti koja je vrebala, skrivenome zlu, dubokoj tami njezina srca. To me toliko zaprepastilo da sam skoio na noge i osvrnuo se prema rubu ume, kao da sam oekivao nekakav odgovor tom crnom iskazu samopouzdanja. Znate kakve glupave pomisli ovjeka katkad obuzmu. Visoka je nepominost stala pred te dvije prilike s prijeteim strpljenjem, iekujui prolazak udesne invazije. Zajedno su na glas opsovali iz istog straha, vjerujem pa su se, pravei se da nita ne znaju o mom postojanju, okrenuli natrag ka postaji. Sunce je bilo nisko; a nagnuti naprijed jedan kraj drugog, izgledali su kao da tekom mukom uzbrdo vuku svoje dvije smijene sjene nejednake duljine, koje su ih polako pratile preko visoke trave ne savivi nijednu vlat. Za nekoliko je dana Ekspedicija Eldorado otila u strpljivu divljinu,

koja se zatvorila oko nje kao to se more zatvara nad roniocem. Puno kasnije stigla je vijest da su svi magarci uginuli. Ne znam nita o sudbini manje vrijednih ivotinja. Oni su, bez sumnje, poput nas ostalih, nali to su zasluili. Nisam se raspitivao. Bio sam tada prilino uzbuen zbog izgleda da u vrlo skoro upoznati Kurtza. Kad kaem vrlo skoro, to mislim uvjetno. Prola su samo dva mjeseca od dana kad smo isplovili iz rukavca do dolaska na obalu podno Kurtzove postaje. Plovidba uz tu rijeku bila je poput putovanja unatrag ka najranijim poecima svijeta, kad je raslinje divljalo zemljom, a velika stabla su kraljevala. Prazan tok, velika tiina, nepronina uma. Zrak je bio topao, gust, teak, umrtvljen. Nikakve radosti nije bilo u blistavome sjaju sunca. Dugi potezi vodenog puta tekli su, naputeni, prema mraku zasjenjenih daljina. Na srebrnkastim sprudovima nilski konji i aligatori sunali su se jedni do drugih. Sve ire vode protjecale su kroz gomilu umom obraslih otoka; na toj ste se rijeci gubili kao i u pustinji, i po itav dan strugali po pliinama, nastojei pronai korito, sve dok ne biste pomislili da ste ukleti i zanavijek odsjeeni od svega to ste nekad poznavali negdje vrlo daleko moda u nekom drugom ivotu. Bilo je trenutaka kad bi se ovjeku vratila vlastita prolost, kao to to ponekad biva kad ne moete ni trena odvojiti za sebe; ali dola bi u obliju nespokojnog i bunog sna, upamena u udu posred sveproimajuih stvarnosti tog udnog svijeta biljaka, i vode, i tiine. A ta nepominost ivota nije ni u najmanjoj mjeri nalikovala nekom miru. To je bila tiina neumoljive sile nadvijene nad nedokuivu nakanu. Gledala vas je s osvetoljubivim izrazom. Kasnije sam se naviknuo na nju; nisam je vie vidio; nisam imao vremena. Morao sam stalno pogaati gdje je korito; morao sam razabirati, uglavnom instinktivno, znakove skrivenih obala; uio sam mudro kucnuti zubima prije no to mi srce izleti, kad bih za dlaku izbjegao neki pakleni podli stari trupac na dnu koji bi mi namrtvo bio razderao limenku od parobroda i podavio sve hodoasnike; morao sam pozorno paziti na znake mrtvog drveta koje bismo mogli nou nacijepati za paljenje kotla narednog dana. Kad se morate brinuti za stvari takve vrste, za puka izvanjska zbivanja, stvarnost stvarnost, kaem vam izblijedi. Unutarnja istina je zakrivena nasreu, nasreu. Ali svejedno sam je osjeao; esto sam osjeao njezinu tajanstvenu nepominost kako me gleda dok izvodim svoje majmunske trikove, ba kao to vas, momci, gleda dok svaki na svom razapetom uetu izvodite predstave za koliko ono? pola krune po skoku Nastoj biti pristojan, Marlowe, progunao je neki glas, pa sam znao da je jo barem jedan sluatelj budan uz mene. Ispriavam se. Zaboravljam na emer koji dopunjava preostalu cijenu. A doista, kakve veze cijena ima, ako se trik dobro izvede? Vi svoje trikove vrlo dobro izvodite. A ni meni nije loe ilo s obzirom da mi je polo za rukom da ne potopim taj parobrod na svom prvom putovanju. Jo uvijek se tome udim. Zamislite ovjeka zavezanih oiju kome su dali da vozi kamion po looj cesti. Poprilino sam se znojio i tresao oko svega toga mogu vam rei. Napokon, za jednog pomorca je neoprostiv grijeh da zguli dno onoga

to bi trebalo cijelo vrijeme ploviti pod njegovom paskom. Nitko moda nee za to saznati, ali vi nikad neete zaboraviti tu kripu a? Udarac u samo srce. Pamtite ga, sanjate ga, probudite se nou i mislite o njemu godinama kasnije pa vas cijelog promu vreli i studeni marci. Ne pokuavam rei da je parobrod neprestano plovio. Ne jednom se morao malo probijati, dok je dvadeset kanibala posvuda pljaskalo i guralo. Unovaili smo usput neke od tih deki da nam budu posada. Dobri momci kanibali na svom mjestu. Bili su ljudi s kojima se dalo raditi, i zahvalan sam im. A, napokon, nisu jeli jedni druge preda mnom: ponijeli su sa sobom provijant, meso nilskog konja koje se pokvarilo, pa mi je misterij divljine smrdio u nosnicama. Fuu! Jo ga mogu nanjuiti. Sa mnom su plovili i upravitelj i tri ili etiri hodoasnika sa svojim tapovima svi zajedno. Ponekad bismo naili na neku postaju u blizini obale, priljubljenu za rubove nepoznatoga, a Bijelci koji su istravali iz neke trone kolibe, s velikim gestama radosti i iznenaenja i dobrodolice, djelovali su vrlo udno izgledali su kao da ih ondje neke ini dre u zatoenitvu. Rije slonovaa odzvanjala bi neko vrijeme zrakom pa bismo opet otili dalje u tiinu, du praznih poteza, oko nepominih zavoja, izmeu visokih zidova naeg vijugavog puta, koji su upljim klepetanjem odbijali jeku tekog ritma krmenih lopatica. Stabla, stabla, milijuni stabala, masivnih, pregolemih, protegnutih uvis; a u njihovom je podnoju, drei se obale nasuprot struji, gmizao mali aavi parobrod, poput tromog hruta koji pue po podu neke velebne arkade. Od toga ste se osjeali vrlo maleni, vrlo izgubljeni, pa ipak vas nije posve titao, taj osjeaj. Napokon, ako ste bili mali, aavi hrut koji je puzao dalje to je bilo upravo ono to ste i htjeli da ini. Kamo su hodoasnici zamiljali da on puzi ne znam. Ka nekom mjestu gdje su oekivali neto dobiti, kladim se! Za mene je on puzio prema Kurtzu iskljuivo; ali kad su parne cijevi poele curiti puzili smo vrlo polako. Razdaljine su se otvarale ispred nas i zatvarale iza, kao da je uma oputeno prekoraila vodu da nam zaprijei put povratka. Prodirali smo sve dublje i dublje u srce tame. Ondje je bilo vrlo tiho. Nou bi ponekad bubnjanje iza zavjese stabala doprlo uz rijeku i ostalo jedva ujno, kao da lebdi u zraku nad naim glavama, sve do praskozorja. Je li ono oznaavalo rat, mir ili molitvu nismo mogli znati. Zore je oglaavalo nalijeganje studene mirnoe; drvosjee su spavale, vatre su im slabo gorjele; trgnuli biste se od pucanja granice. Bili smo lutalice po prethistorijskoj zemlji, nekoj zemlji koja je nosila oblije neznanog planeta. Mogli smo se zamisliti kao prve ljude koji prisvajaju neko ukleto nasljedstvo, koje e se upokojiti po cijenu duboke patnje i pretjeranog odricanja. Ali odjednom, dok smo se muili oko nekog zavoja, naas bi se ukazali zidovi od rogoine, iljati krovovi od trave, prasnula bi vika, zakovitlali se crni udovi, mnotvo dlanova bi pljeskalo, stopala bi toptala, tijela bi se njihala, oi bi kolutale, pod strijehom tekih i nepominih kronji. Parobrod se polako muio dalje na rubu crne i nespoznatljive mahnitosti. Prethistorijski ovjek nas je proklinjao, molio nam se, pozdravljao nas tko bi znao? Bili smo odsjeeni od razumijevanja svog okolia; klizili smo kraj njega poput aveti, u udu i potajnoj

odvratnosti, kao to bi razumni ljudi bili pred provalom oduevljenja u ludnici. Nismo mogli razumjeti zato to smo bili predaleko i nismo se mogli prisjetiti, zato to smo putovali kroz no prvih doba, onih doba koja su prola, jedva ostavivi pokoji trag i nijednu uspomenu. Zemlja je djelovala nezemaljski. Navikli smo promatrati okovano oblije pokorena udovita, ali ondje ondje se moglo promatrati udovinog i slobodnog stvora. Bilo je nezemaljski, a ljudi su bili ne, nisu bili neljudski. Pa, znate, to je bilo najgore u tome to podozrijevanje da oni nisu neljudi. ovjeku bi polako svanulo. Urlali su i skakali, i vrtjeli se, i isputali uasne zvukove; ali ono to bi vas ushitilo bila je sama pomisao na njihovu ljudskost poput vae pomisao na vae udaljeno srodstvo s tom divljom i strastvenom halabukom. Runom. Da, bila je prilino runa; ali ako ste bili dovoljno velik ovjek, priznali biste sebi da se u vama nalazi onaj najslabiji traak odgovora na stravinu iskrenost te buke, nejasna sumnja da u njoj postoji neko znaenje koje biste vi vi tako udaljeni od noi prvih doba mogli razumjeti. A zato ne? ovjekov um je sposoban za sve zato to je sve u njemu, sva prolost ba kao i sva budunost. ega je ondje na posljetku bilo? Radosti, straha, tuge, odanosti, odvanosti, gnjeva tko bi znao?ali istine istine s koje je skinut plat vremena. Neka budala zjapi i drhti ovjek znade, i moe promatrati, a da ne trepne. Ali mora u najmanju ruku biti ovjek ravan onima na obali. Njihovu istinu mora doekati vlastitom stvarnom vrijednou vlastitom uroenom snagom. Naela nee biti dovoljna. Steevine, odjea, dopadljive krpe krpe koje e odletjeti kad ih se prvi put dobro protrese. Ne; treba vam odluno vjerovanje. Poziv meni u toj vrajoj dernjavi ima li ga? Vrlo dobro; ujem; priznajem, ali imam i ja glas, takoer, a za dobro ili zlo moj glas je takav da ga se ne moe uutkati. Naravno, budala je, u svom istom strahu i krasnim osjeajima, uvijek na sigurnom. Tko to guna? udite se to nisam otiao na obalu da malo urlam i pleem? Pa, ne nisam. Krasne pobude, kaete? Krasne pobude, k vragu s njima! Nisam imao vremena. Morao sam se petljati s olovnim bjelilom i pramenovima kudjelje dok sam pomagao da se omotaju te uplje parne cjevi kaem vam. Morao sam paziti na kurs, i zaobilaziti one trupce, i povui limenku milom ili silom. Bilo je dovoljno povrinske istine u tim stvarima da spasi i mudrijeg od mene. A svako toliko morao sam provjeriti divljaka koji je bio loa. Radilo se o poboljanom primjerku; znao je potpaliti okomiti kotao. Bio je ondje poda mnom, i, dajem vam rije, vidjeti njega bilo je pouno kao i gledati psa u nakaradnim hlaicama i eiru s perukom kako hoda na stranjim nogama. Nekoliko mjeseci obuke dostajalo je tom zaista krasnom deku. kiljio je prema mjerau pare i mjerau vode s oiglednim naporom da bude neustraiv a imao je zailjene zube, takoer, siroti avo, i vuna s tjemena bila mu je izbrijana u udne uzorke, a na oba obraza su mu bila po tri ukrasna oiljka. Trebao je biti na obali i pljeskati rukama i toptati nogama, a umjesto toga je naporno radio, kao suanj neznanih vradbina, pun sve boljeg znanja. Bio je koristan jer je bio pouen; a ono to je znao bilo je ovo i ako vode u onome prozirnome nestane, zloduh u kodu e se razbjesniti

od siline svoje ei, i strahovito se osvetiti. Pa se tako preznojavao i loio i ustraeno promatrao staklo (sa sklepanom hamajlijom, izraenom od krpa, privezanom za ruku, i komadom ulatene kosti, velikim poput sata, plono umetnutim u donju usnu), dok su umovite obale polako klizile kraj nas, kratka buka je ostala otraga, beskonane milje tiine i puzali smo dalje, prema Kurtzu. Ali trupaca je bilo svuda, voda je bila varljiva i plitka, u kodu kao da je doista obitavao nadureni demon, pa tako ni loa ni ja nismo uope imali vremena zaviriti u svoje jezovite misli. Pedesetak milja prije Unutarnje postaje naili smo na kolibu od prua, jedan nagnut i tugaljiv jarbol, s kog su vijorili neprepoznatljivi dronjci neega to je bio nekakav stijeg, te uredno poloenu hrpu drveta. To se nije oekivalo. Izali smo na obalu, i na naslaganim cjepanicama nali komad drvene ploe s nekakvim izblijedjelim tekstom napisanim olovkom. Kad smo ga odgonetnuli glasio je: Drvo za vas. Pourite. Priite oprezno. Postojao je i potpis, ali bio je neitak ne Kurtz neka puno dulja rije. Pourite. Kamo? Uzvodno? Priite oprezno. Nismo to inili. Ali upozorenje se nije moglo odnositi na mjesto gdje bismo ga mogli nai tek nakon to priemo. Gore neto nije bilo u redu. Ali to i u kojoj mjeri? To je bilo pitanje. Ozlojeeno smo komentirali imbecilnost takvog telegrafskog stila. Grmlje oko nas nije nita kazalo, a nije nam dalo niti da ba daleko vidimo. Razderana zavjesa od crvenog kepera visjela je na vratima kolibe, i tuno nam klepetala u lice. Boravite je bilo naputeno; ali mogli smo vidjeti da je ondje nedugo ranije ivio neki Bijelac. Ostao je grub stol ploa na dva stupia; gomila otpada poivala je u mranom zakutku, a kraj vrata sam podigao jednu knjigu. Izgubila je korice, a stranice su joj od listanja dole u stanje iznimno prljave mekoe; ali hrbat je bio s ljubavlju svjee proiven bijelim pamunim koncem, koji je jo djelovao isto. Radilo se o iznimnom nalazu. Naslov joj je bio Razmatranje odreenih pitanja pomorstva, od nekog ovjeka, Towera, Towsona tako se nekako zvao mornarikog majstora Njegovog Velianstva. tivo je djelovalo posve suhoparno, s ilustracijama nacrta i odbojnim tablicama s brojkama, a primjerak je bio star ezdeset godina. Postupao sam s tim udesnim antikvitetom s najveom moguom njenou, da mi se ne raspadne u rukama. U njoj je Towson ili Towser predano razmatrao silu kidanja brodskih lanaca i konopa, te ostale sline stvari. Ne naroito oaravajua knjiga; ali na prvi pogled se dalo u njoj vidjeti usredotoenost pristupa, iskrenu obuzetost pravilnim nainom obavljanja posla, zbog ega su te stranice, domiljene pred toliko godina, sjale svjetlou koja nije bila samo struna. Taj me prostoduni stari mornar svojim priama o lancima i vitlima natjerao da zaboravim dunglu i hodoasnike uz slastan osjeaj da sam naiao na neto nedvojbeno stvarno. To to je takva knjiga bila ondje samo je po sebi bilo udesno; ali jo su me vie zaprepastile olovkom unesene zabiljeke na margini, koje su se oigledno odnosile na tekst. Nisam mogao vjerovati svojim oima! Bile su ifrirane! Da, djelovale su ifrirano. Zamislite si ovjeka koji sa sobom vue knjigu takve vrste u ovu zabit pa je prouava i unosi zabiljeke i to ifrirane! Radilo se o zaudnom misteriju.

Ve sam neko vrijeme bio nejasno svjestan neke zabrinjavajue buke, pa sam, kad sam otvorio oi vidio da je naslaganih drva nestalo, a da upravitelj, uz potporu svih hodoasnika, vie prema meni s obale. Spremio sam knjigu u dep. Uvjeravam vas da mi je prekinuti itanje bilo kao da bivam otrgnut iz pribjeita nekog starog i vrstog prijateljstva. Potjerao sam kljasti stroj unaprijed. To je zacijelo taj bijedni trgovac taj uljez, uskliknuo je upravitelj, osvrui se zlehudo ka mjestu koje smo napustili. Zacijelo je Englez, rekao sam. To mu nee pomoi da izbjegne nevolje ako ne bude pazio, mrano je promrmljao upravitelj. Zamijetio sam s prividnom nevinou da nijedan ovjek nije siguran od nevolja na ovome svijetu. Struja je sad bila snanija, inilo se da je parobrod na izdisaju, lopatice na krmi mlohavo su bukale, a ja sam se zatekao kako na iglama oslukujem svaki naredni takt broda, jer sam trijezno bio svjestan da bi nesretnik svakoga asa mogao izdahnuti. Bilo mi je kao da promatram zadnje treptaje ivota. Ali jo smo puzali. Ponekad bih odabrao neko drvo malo pred nama kako bih izmjerio nae napredovanje prema Kurtzu, ali bez iznimke bih ga zamijenio prije nego to bismo ga dosegli. Drati pogled tako dugo na jednoj stvari nadilazilo je ljudsko strpljenje. Upravitelj je iskazivao prekrasnu klonulost duha. Ja sam se sekirao i trudio i poeo se prepirati sam sa sobom oko toga hou li otvoreno popriati s Kurtzom; ali prije nego to sam mogao donijeti bilo kakav zakljuak palo mi je na pamet da bi i moje prianje i moja utnja, zapravo i bilo koji drugi moj postupak, bili naprosto jalovi. Kakve je veze imalo to bilo tko znade ili zanemaruje? Kakve je veze imalo tko je upravitelj? ovjek ponekad dobije takav bljesak spoznaje. Najhitnije u svemu ovome lealo je duboko pod povrinom, izvan mog dosega, i izvan moje mogunosti uplitanja. Podveer drugoga dana prosudili smo da smo na oko osam milja od Kurtzove postaje. Ja sam htio tjerati dalje; ali upravitelj je djelovao ozbiljno, i kazao mi da je ondje gore plovidba tako opasna da bi bilo preporuljivo, s obzirom da je sunce ve vrlo nisko, priekati tu gdje jesmo do narednog jutra. Nadalje, istaknuo je da ako emo slijediti upozorenje da priemo oprezno, moramo prii po danu ne u sumrak, niti po mraku. To je u potpunosti imalo smisla. Osam milja za nas je predstavljalo gotovo tri sata vonje, a pritom sam jo uoio i sumnjivo mrekanje na gornjem kraju poteza rijeke. Svejedno, neizrecivo sam se uzrujao zbog ove odgode, i to vrlo nerazumno, s obzirom da jedna no vie nije mogla biti naroito bitna nakon toliko mjeseci. S obzirom da smo drva imali napretek, a oprez je bio kljuan, usidrio sam brod na sredini toka. Potez je bio uzak, ravan, s visokim stranicama poput usjeka za eljeznicu. Sumrak je uklizio u njega dugo prije no to je sunce zalo. Struja je tekla glatko i ustro, ali nijema je nepominost zasjela na obale. iva su stabla, svezana penjaicama i svakim ivim grmom u raslinju, mogla ba biti i okamenjena, sve do najtanje granice, do najlakeg listia. Nije se radilo o spavanju djelovalo je neprirodno, poput stanja transa. Nije se moglo uti ni najslabiji zvuk bilo koje vrste. Gledali biste u udu, dok ne ponete sumnjati da ste gluhi

zatim je odjednom pala no, pa vas takoer i oslijepila. Oko tri ujutro skoila je nekakva ribetina, a od glasnog pljuska sam poskoio kao na pucanj iz puke. Kad je sunce izalo, okruivala nas je bijela magla, vrlo topla i ljepljiva, koja je zasljepljivala i vie od noi. Nije se mijenjala ili kretala; naprosto je postojala i stajala svuda oko vas poput neeg vrstog. Oko osam ili devet, moda, podigla se kao to se odie zasun. Ugledali smo mnotvo divovskih stabala, golemu isprepletenu dunglu, nad kojom je visjela arka kuglica sunca sve savreno nepomino a zatim se bijeli zasun opet spustio, glatko, kao da klie po podmazanim utorima. Naredio sam da se lanac, koji smo poeli uvlaiti, opet otpusti. Prije nego to se prestao odmotavati uz priguen zveket, jedan je povik, vrlo glasan povik, kao od beskonanog oaja, polako projezdio neprozirnim zrakom. Prestao je. amor negodovanja, uoblien u divljake disonance, ispunio nam je ui. Od njegove iste neoekivanosti kosa mi se najeila pod kapom. Ne znam kako se dojmio drugih: meni je djelovalo kao da je sama maglica vrisnula, tako se iznenadno, i prividno odasvud u isti mah, nadigla ta estoka i alobna vreva. Vrhunac je dosegla uurbanim praskom gotovo nepodnoljivo pretjeranih krikova, koji su uminuli i ostavili nas ukoene u raznim smijenim poloajima, kako tvrdoglavo sluamo gotovo u jednakoj mjeri stravinu i pretjeranu tiinu. Boe dragi! to bi to trebalo promucao je kraj mog lakta jedan od hodoasnika sitan debeljko, s pepeljastom kosom i crvenim zaliscima, koji je nosio izme s kopanjem sa strane i ruiastu pidamu zaguranu u arape. Druga dvojica ostala su razjapljenih usta itavu minutu, zatim mugnula u kabinu, te neobuzdano istrala i poela sijevati ustraenim pogledima, drei Winchesterke u stavu spremno. Ono to smo mogli vidjeti bio je samo parobrod na kom smo bili, obrisa zamuenih kao da se poinje rastapati, te magleni pojas vode, irok moda pola metra oko njega i to je bilo sve. Ostatka svijeta nije bilo nigdje, to se ticalo naih oiju i uiju. Ba nigdje. Nestao je, iezao; pometen je ne ostavivi za sobom ni apat ni sjenku. Otiao sam naprijed i naredio da se lanac prikrati, tako da budemo spremni podii sidro i smjesta pokrenuti parobrod, bude li nuno. Hoe li napasti? proaptao je neki zadivljeni glas. Sve e nas poklati u ovoj magli, promrmljao je drugi. Lica su se trzala od te napetosti, ruke su blago podrhtavale, oi su zaboravljale trepnuti. Bilo je vrlo zanimljivo vidjeti kontrast izraza Bijelaca i crnih momaka u naoj posadi, koji su na tom dijelu rijeke bili jednaki stranci kao i mi, premda su im domovi bili samo osamsto milja dalje. Bijelci, naravno iznimno rastrojeni, k tome su imali i zanimljiv izgled bolne okiranosti tako strahovitom vikom. Ovi drugi su imali pripravan, prirodno radoznao izraz; ali lica su im u biti bila mirna, ak i onom jednom ili dvojici koji su se iscerili uvlaei lanac. Nekolicina je razmijenila kratke, grlene reenice, koje su izgleda rijeile stvar na njihovo zadovoljstvo. Njihov predvodnik, mladi crnac irokih prsa, strogo odjeven u tamnoplave tkanine s resama, stao je kraj mene. Aha! rekao sam, naprosto iz drueljubivosti. Ulovi njega, presjekao me, dok su mu se oi podliveno irile, a iljasti zubi bljesnuli ulovi njega. Daj njega nama. Vama, a?

upitao sam ga; to biste vi uinili s njim? Pojesti ga! rekao je, britko, pa se laktom oslonio na rukohvat i pogledao u maglu s dostojanstvenim i duboko zamiljenim dranjem. Bez sumnje bih se bio dolino uasnuo, da mi nije palo na pamet da su on i njegovi deki zacijelo vrlo gladni: da su zacijelo postajali sve gladniji barem u posljednjih mjesec dana. Bili su angairani na est mjeseci (ne bih rekao da je ijedan od njih imao neki jasan pojam vremena, kao to ga mi na isteku beskonanih era imamo. Jo uvijek su pripadali poecima vremena nisu imali naslijeenog iskustva da ih poui, oigledno), i razumije se, sve dok je postojao komad papira s tekstom sukladnim ovom ili onom apsurdnom zakonu sroenom nizvodno, nikome nije na pamet padalo da se brine oko toga kako e oni ivjeti. Svakako su sa sobom ponijeli neto trulog mesa nilskog konja, koje nije moglo dugo potrajati, ionako, ak i da hodoasnici nisu, usred jedne okantne halabuke, bacili prilinu koliinu toga preko palube. To je djelovalo kao bahat postupak; ali zapravo se radilo o legitimnoj samoobrani. Ne moete udisati mrtvu nilsku konjetinu dok ste budni, dok spavate i dok jedete, a da istovremeno zadrite svoj skliski batak u rukama. Pored toga, svakog tjedna su im davali tri komada mjedene ice, dugaka po oko etvrt metra; u teoriji su si trebali tom valutom kupovati provijant u selima uz rijeku. Jasno vam je kako je to uspijevalo. Ili nije bilo sela, ili su im itelji bili neprijateljski raspoloeni, ili upravitelj koji se poput nas ostalih hranio iz limenki, s povremenim dodatkom kakvog jarca, nije htio zaustaviti parobrod iz nekakvog vie-manje neshvatljivog razloga. Tako da, osim ako nisu gutali sami icu, ili od nje pravili ome za hvatanje ribe, nije mi jasno kakve su koristi mogli imati od svoje ekstravagantne plae. Moram rei da su isplate stizale s pravodobnou kakva i dolikuje jednoj velikoj i asnoj trgovakoj kompaniji. Inae, jedino to sam vidio da imaju za jelo premda nije djelovalo ni najmanje jestivo bilo je nekoliko gruda neke tvari nalik na napola skuhano tijesto, boje prljave lavande, koje su im bile zamotane u listove, pa su tu i tamo progutali komadi, ali tako malen da se inilo da to rade vie zbog dojma nego iz neke ozbiljne nakane da se prehrane. Zato u ime svih prodrljivih avola gladi nisu nasrnuli na nas bila su ih tridesetorica naspram nas petorice pa da se bar jednom nasite, udi me danas kad se toga sjetim. Bili su veliki i moni ljudi bez naroite sposobnosti da odvagnu posljedice, hrabri, snani, jo uvijek, premda im koa vie nije bila sjajna, a ni miii vie vrsti. A vidio sam da je neka suzdranost, jedna od onih ljudskih tajni koje mrse raune vjerojatnosti, ondje stupila na scenu. Gledao sam ih s naglo poveanim zanimanjem ne zato to mi je palo na pamet da bi me oni prilino skoro mogli pojesti, premda vam moram rei da sam ba tada uvidio u novom svjetlu, s obzirom na stanje koliko nejestivo hodoasnici izgledaju, te sam se ponadao, da, izriito sam se ponadao, da moj izgled nije toliko kako da to kaem? toliko neukusan; to je trunka fantastine tatine koja se dobro uklapala u snatrenje koje mi je u to vrijeme proimalo itave dane. Moda sam imao neku malu groznicu, takoer. ovjek ne moe dovijeka ivjeti s prstom na svome bilu. esto sam imao neku malu groznicu, ili

neto malo drugih stvari zaigranih dodira apama divljine, uvodnih triarija prije ozbiljnijeg napada koji je stizao kad bi dolo vrijeme. Da; promatrao sam ih kao to biste svako ljudsko bie, s radoznalou prema njihovim nagonima, porivima, sposobnostima, slabostima, kad se suoe s iskuenjem neke neumoljive fizike nude. Suzdranost! Koja mogua suzdranost? Je li to bilo praznovjerje, odvratnost, strpljivost, strah ili nekakva primitivna poast? Nikakav strah se ne moe suprotstaviti gladi, nikakvo strpljenje je ne moe izmoriti, odvratnost naprosto ne postoji ondje gdje je glad; a to se tie praznovjerja, vjerovanja, te onoga to biste mogli nazvati naelima, ona vrijede manje od daha na vjetru. Zar ne poznajete avole trajnoga gladovanja, njihovo muenje do beznaa, njihove crne misli, njihovu tmurnu i nadvijenu svirepost? Eto, ja ih poznajem. ovjeku je potrebna sva uroena snaga da se poteno odupre gladi. Stvarno je lake suoiti se sa smru voljenih, gubitkom asti, te prokletstvom vlastite due nego s ovakvom produljenom gladi. Tuno, ali istinito. A ti deki, takoer, nisu imali nikakvog zemaljskog razloga za bilo kakve skrupule. Suzdranost! Jednako bih tako oekivao suzdranost od hijene koja se unja meu leevima na bojnom polju. Ali ta mi je injenica bila pred nosom zasljepljujua injenica, kad se ugleda poput pjene nad morskim dubinama, poput mrekanja na nekoj nedokuivoj enigmi, misterij vei kad sam razmislio od onog zaudnog, neobjanjivog tona beznadne tuge u tom divljakom amoru koji je prohujao kraj nas s rijene obale, iza slijepe bjeline magle. Dva hodoasnika su se prepirala ustrim aptom oko tone obale. S lijeve. Ne, ne; kako moe? S desne, desne, naravno. Ovo je vrlo ozbiljno, rekao je upraviteljev glas iza mene; satrlo bi me da se ita dogodi g. Kurtzu prije no to dospijemo onamo. Pogledao sam ga, i nisam imao ni najmanje dvojbe da je iskren. Bio je ba onakav ovjek koji bi elio zadrati formu. To je bila njegova suzdranost. Ali kad je promrmljao neto o tome da smjesta nastavimo, nisam si dao truda ak ni da mu odgovorim. Znao sam, a i on je znao, da je to nemogue. Da smo otpustili svoju sponu s koritom, ostali bismo potpuno u zraku u prostoru. Ne bismo bili u stanju znali kamo idemo uzvodno ili nizvodno, ili poprijeko sve dok ne dosegnemo jednu ili drugu obalu a tad ne bismo isprva znali o kojoj se radi. Naravno da se nisam ni pomaknuo. Nije mi se dalo sudarati. Ne biste mogli ni zamisliti smrtonosnije mjesto za nasukavanje. Sve i da se smjesta ne podavimo, svakako bismo brzo izginuli na ovaj ili onaj nain. Dajem vam doputenje da se izloite svakom riziku, rekao je, nakon kratke utnje. Odbijam se izloiti bilo kojem, rekao sam, kratko; to je bio upravo onaj odgovor koji je oekivao, premda ga je njegov ton moda iznenadio. Pa, moram se ravnati prema vaoj prosudbi. Vi ste kapetan, rekao je, izraeno uljudno. Okrenuo sam mu svoje rame u znak zahvalnosti, i pogledao u maglu. Koliko e potrajati? Radilo se o najbeznadnijem bdijenju. Prilazak tom Kurtzu koji kami slonovau iz tog nesretnog grmlja bio je proet s toliko opasnosti kao da je on neka zaarana kraljevna koja spava u udesnom dvorcu. Hoe li napasti, to kaete? upitao je upravitelj, povjerljivim tonom.

Nisam mislio da e napasti, iz nekoliko oiglednih razloga. Gusta magla je predstavljala jedan. Kad bi se otisnuli s obale u kanuima izgubili bi se u njoj, kao to bismo se i mi da se pokuam pokrenuti. Ipak, jednako sam tako prosudio da je dungla na obje obale posve neprobojna pa ipak je u njoj bilo oiju, oiju koje su nas vidjele. Meutim, za kratkog razvedravanja nisam vidio nijedan kanu nigdje na ovom potezu svakako ne ispred parobroda. Ali ono to mi je uinilo pojam napada nepojmljivim bila je priroda buke povika koje smo uli. Nisu sadravali razjarenost koja bi slutila na to da smjesta kane napasti. Koliko god da su bili neoekivani, divlji i siloviti, ostavili su na mene neodoljiv dojam alosti. Pogled na parobrod je iz nekog razloga ispunio te divljake neobuzdanim tugovanjem. Opasnost, ako je i postojala, razjasnio sam si, nalazila se u tome to se nalazimo blizu velike i nesputane ljudske strasti. ak i krajnja tuga moe si na koncu dati oduka u nasilju ali daleko ee poprima oblik apatije... Trebali ste vidjeti kako hodoasnici zure! Nisu imali srca da se iscere, ili ak da me psuju; ali vjerujem da su mislili kako sam poludio od straha, moda. Odrao sam im pravu lekciju. Dragi moji djeaci, nema svrhe da se trudimo. Da bdijemo? Pa, valjda pretpostavljate da sam pogledom u magli traio znakove odizanja kao to maka gleda mia; ali za bilo to drugo oi nam nisu bile od iole vee koristi nego da smo bili zakopani u naslagu vate duboku nekoliko milja. Takav je to i bio osjeaj zaguljiv, topao, sparan. Uostalom, sve to sam rekao, premda je zvualo ekstravagantno, apsolutno je odgovaralo injenicama. Ono to smo nakon toga nazvali napadom prije je bio pokuaj odbijanja. Postupak je bio vrlo daleko od neke agresivnosti nije bio ak ni obramben, u uobiajenome smislu: bio je poduzet pod stresom oajavanja, i u svojoj je biti bio posve zatitniki. Do toga je dolo, trebao bih rei, dva sata nakon to se magla digla, a zapoelo je na mjestu, grubo govorei, oko milju i pol ispod Kurtzove postaje. Upravo smo se prokoprcali i proklepetali oko jednog zavoja, kad sam ugledao otoi, siuan jarkozelen travnat breuljak, posred toka. Nije bilo drugih nalik njemu; ali kad smo dalje zamakli, uoio sam da se radi o poetku dugakoga spruda, ili prije lanca pliina protegnutih du sredine rijeke. Bile su bezbojne, sasvim isprane, a sve su se dale vidjeti tik pod vodom, ba kao to se ovjekova kraljenica vidi gdje se protee sredinom lea tik pod koom. Sad sam, koliko sam vidio, mogao proi slijeva ili zdesna tome. Nisam poznavao niti jedno korito, naravno. Obale su izgledale prilino podjednako, dubina se inila ista; ali kako sam bio obavijeten da je postaja na zapadnoj strani, prirodno sam se uputio ka zapadnome prolazu. Tek to smo ozbiljno zali u njega postalo mi je jasno da je puno ui nego to sam pretpostavljao. Nama slijeva leala je dugaka neprekinuta pliina, a zdesna visoka, strma obala posve obrasla grmljem. Stabla su u zbijenim redovima stajala nad grmljem. Granice su se gusto nadvijale nad struju, a svako toliko bi se velika grana nekog drveta kruto ispruila iznad toka. Tad je poslijepodne bilo ve prilino odmaklo, lice ume se smrailo, a

iroka pruga sjene ve je pala na vodu. U toj smo sjeni plovili uzvodno vrlo polako, kao to moete i zamisliti. Drao sam brod prilino blizu obale ondje je voda bila najdublja, kao to sam doznao od mjerne motke. Jedan od mojih gladnih i strpljivih prijatelja mjerio je dubinu na pramcu odmah poda mnom. Ovaj parobrod je bio prava natrpana skela. Na palubi su stajale dvije kuice od tikova drveta, s vratima i prozorima. Kotao je bio sprijeda, a strojevi odmah do krme. Nad svim tim se nalazio lagani krov, osovljen na stupie. Dimnjak se uzdizao kroz taj krov, a pred dimnjakom je kolibica od tankih dasaka sluila kao pilotska kabina. U njoj su bili kau, dva poljska stolca, napunjena puka MartiniHenry naslonjena u jednom kutu, siuan stoli, te kormilo. Imala je iroka vrata sprijeda i iroke grilje s obje strane. Sve je to uvijek bilo irom otvoreno, razumije se. Dane sam provodio ondje gore na samom prednjem kraju toga krova, pred vratima. Nou sam spavao, ili barem pokuavao, na kauu. Jedan pleati crnac, pripadnik nekog priobalnog plemena, kojeg je obuio moj nesretni prethodnik, bio je kormilar. Nosio je par mjedenih naunica i plavu tkaninu omotanu od struka do glenjeva, a sebe je smatrao najpametnijim na svijetu. Bio je najnestabilnija budala koju sam ikad vidio. Beskonano je gizdavo kormilario dok si bio uz njega; ali ako bi mu se maknuo s vidika, istog asa bi ga obuzela najbjednija kukavnost, pa bi dozvolio da ga taj bogalj od parobroda za tili as nadvlada. Gledao sam dolje u mjernu motku, i prilino se uzrujavao to vidim da pri svakom pokuaju ona jo malo vie stri iz te rijeke, kad sam uoio da moj mjera odjednom odustaje od tog posla, te se prostire nauznak po palubi, ne potrudivi se ak ni uvui svoju motku. Ipak ju je nastavio drati, pa se vukla po vodi. Istovremeno je loa, kojeg sam takoer mogao vidjeti poda mnom, naglo sjeo pred svoju pe i prignuo glavu. Zaudio sam se. Zatim sam morao itekako brzo pogledati u rijeku, jer nam se na putu preprijeio trupac. tapii, siuni tapii, letjeli su oko nas gusto: ibali su mi pred nosom, padali pod mene, udarali iza mene u pilotsku kabinu. Cijelo su ovo vrijeme rijeka, obala, uma, bile vrlo tihe savreno tihe. Mogao sam samo uti teki pljuskavi klopot krmenih lopatica i to bubnjanje. Nespretno smo zaobili trupac. Strelice, Jupitra mi! Gaali su nas! Brzo sam uao unutra da zatvorim grilju s obalne strane. Onaj budala od kormilara, s rukama na palcima kormila, podizao je visoko koljena, toptao stopalima, krgutao zubima, poput zauzdana konja. Proklet bio! A mi smo se zanijeli na tri metra do obale. Morao sam se sasvim ispruiti van da dohvatim teku grilju, pa sam ugledao lice meu liem u ravnini s mojim kako me netremice vrlo svirepo gleda, te sam odjednom, kao da mi je veo smaknut s oiju, razabrao, duboko u isprepletenome mraku, naga prsa, ruke, noge, prodorne oi svud po grmlju rojili su se ljudski udovi u pokretu, svjetlucavi, bronane boje. Granice su se tresle, njihale i utale, strelice su letjele iz njih, a zatim se grilja zatvorila. Usmjeri ga ravno, rekao sam kormilaru. Kruto je drao glavu, licem prema naprijed; ali oi su mu se kolutale, nije prestajao, blago je podizao i sputao noge, a usta su mu se malo pjenila. Smiri se! rekao sam mu bijesno.

Jednako sam tako mogao narediti drvetu da se ne njie na vjetru. Skoio sam van. Poda mnom su mnoga stopala hitala po elinoj palubi; zbunjeno se vikalo; neki je glas vrisnuo: Moete li okrenuti? Primijetio sam mrekanje u obliku slova V na vodi pred nama. to? Jo jedan trupac! Pod stopalima mi je odjeknuo prasak puaka. Hodoasnici su zapucali iz svojih Winchesterki, te su naprosto prskali to grmlje olovom. Stvorilo se vraki puno dima koji je polako odlebdio prema naprijed. Opsovao sam ga. Sad nisam mogao vidjeti niti mrekanje niti trupac. Stao sam na vrata i upirao pogled, a strelice su dolijetale u rojevima. Moda su bile otrovne, ali izgledale su kao da ne bi mogle ubiti ni maku. Grmlje je poelo klokotati. Nai cjepai nadigli su ratniki pokli; pucanj puke tik iza mojih lea zagluio me. Brzo sam se osvrnuo, a pilotska je kabina jo bila puna buke i dima kad sam skoio prema kormilu. Budala crnjo je sve pustio da bi otvorio tu grilju i opalio iz te Martini-Henryjevke. Stajao je kraj irokog otvora i blistao, a ja sam mu doviknuo da se vrati, dok sam ispravljao nagli zaokret parobroda. Nije bilo prostora da ga okrenem sve i da sam htio, trupac je bio negdje vrlo blizu pred nama u tom prokletom dimu, nije se smjelo asiti ni asa, tako da sam ga samo stjerao u obalu ravno u obalu, gdje sam znao da je voda duboka. Polako smo se probijali kroz nadvijeno grmlje u kovitlacu slomljenih granica i razletjelog lia. Pukaranje odozdo se prekinulo, kao to sam i predvidio da e biti kad se prskalice isprazne. Zabacio sam glavu zbog nekog bljeska koji je proutao itavom pilotskom kabinom, uavi kroz jedno okno i izaavi na drugo. Pogledao sam iza ludog kormilara, koji je tresao praznu puku i urlao prema obali, te uoio nejasna oblija ljudi koji su prignuto trali, skakali, klizili, daleki, nepotpuni, nestalni. Neto se veliko pojavilo u zraku pred griljom, puka je pala preko palube, a ovjek je brzo ustuknuo, pogledao me preko ramena na izniman, dubok, prisan nain, te mi pao pod noge. Sljepoonicom je dvaput udario u kormilo, a vrh nekakvog velikog tapa zaklepetao je i prevalio mali poljski stolac. Izgledalo je kao da je oteo taj predmet nekome s kopna te zbog toga izgubio ravnoteu. Rijetki dim se rasprio, trupac smo zaobili, a kad sam pogledao pred nas vidio sam da u za nekih stotinjak metara slobodno moi odlijepiti brod od obale; ali stopala su mi postala tako topla i vlana da sam morao spustiti pogled. ovjek se bio prevrnuo na lea i zurio je ravno u mene; objema rukama je grevito drao taj tap. Radilo se o drci koplja koje ga je, ili baeno ili ubodeno kroz okno, pogodilo u bok tik pod rebra; otrica se zarila i nestala, ostavivi zastraujui rasjek; cipele su mi bile pune; lokva krvi leala je vrlo mirno, svjetlucajui se tamnocrveno pod kormilom; oi su mu blistale zauujuim sjajem. Pukaranje je opet provalilo. Gledao me tjeskobno, drei se koplja kao neega dragocjenog, kao da se boji da u mu ga pokuati oduzeti. Morao sam uloiti napor da odvojim svoje oi od njegovoga pogleda i posvetim se kormilarenju. Jednom sam rukom napipao nad glavom ue parne zvidaljke, te urno potegnuo pisak za piskom. Graja ljutitih i ratobornih povika istog je trena prestala, a zatim se iz dubine ume nadigao tako drhtav i rastegnut lelek alobnog straha i posvemanjeg

beznaa kakav se moe zamisliti da prati bijeg posljednje nade sa zemlje. Veliko je komeanje zavladalo grmljem; pljusak strelica je prestao, nekoliko je naciljanih pucnjeva otro odjeknulo zatim tiina, u kojoj je lijeni ritam krmenih lopatica jasno dopro do mojih uiju. Okrenuo sam kormilo snano udesno u trenutku kad se hodoasnik u ruiastoj pidami, vrlo zajapuren i uzbuen, pojavio na vratima. Upravitelj me alje poeo je slubenim tonom, te se prekinuo. Boe mili! rekao je, zabuljivi se u ranjenika. Nas dva Bijelca stajali smo nad njim, a njegov nas je blistavi i propitljivi pogled obojicu obuhvatio. Tvrdim da se inilo kao da e nam svakog asa postaviti pitanje na nekom razumljivom jeziku; ali umro je ne ispustivi ni glasa, ne pomaknuvi ni prsta, ne trznuvi ni miiem. Tek se u posljednjemu trenutku, kao da odgovara na neki znak koji nismo mogli vidjeti, na neki apat koji nismo mogli uti, teko namrtio, i to je mrtenje dalo njegovoj crnoj posmrtnoj maski nepojmljivo tmuran, sumoran i prijetei izraz. Blistavilo propitljivog pogleda brzo je izblijedjelo u ispraznu zastakljenost. Moete li kormilariti? upitao sam odsjeno agenta. Nije djelovao nimalo sigurno; ali ja sam mu epao ruku, pa je smjesta shvatio da ga kanim staviti za kormilo htio on to ili ne. Da vam kaem istinu, bilo mi je morbidno stalo da si promijenim cipele i arape. Mrtav je, mrmljao je momak, pod strahovitim dojmom. U to nema sumnje, rekao sam ja, mahnito poteui svoje vezice. A usput, pretpostavljam da je i g. Kurtz dosad ve stradao. Na trenutak je to bila glavna misao. Zavladao je osjeaj krajnjeg razoaranja, kao da sam otkrio da sam teio neemu to je bilo posve nestvarno. Nije mi moglo biti odvratnije sve i da sam itav ovaj put prevalio s iskljuivim ciljem razgovaranja s g. Kurtzom. Razgovaranja s... Bacio sam jednu cipelu preko palube, i postao svjestan da je upravo to ono emu sam se nadao razgovor s Kurtzom. Doao sam do udnog otkria da ga nikad nisam zamiljao kako djeluje, znate, ve kako pria. Nisam sebi rekao, Znai da ga nikad neu vidjeti, ili Znai da se nikad neu rukovati s njime, ve, znai da ga nikad neu uti. ovjek se prikazivao kao glas. Jasna stvar, nije da ga nisam povezivao s nekakvim djelovanjem. Zar mi nije bilo kazano u svim tonovima zavisti i udivljenja da je on sakupljanjem, razmjenom, prijevarom ili kraom doao do vie slonovae nego svi ostali agenti zajedno? Nije bila stvar u tome. Stvar je bila u tome to je on bio nadareno stvorenje, a od svih njegovih darova onaj koji se najvie isticao, koji je sa sobom nosio osjeaj stvarnog prisustva, bila je njegova sposobnost govora, njegove rijei dar izraavanja, taj zbunjujui, taj prosvjetljujui, taj najuzvieniji i najogavniji, ta nabujala struja svjetlosti, ili prijetvorni tok iz srca neke nepronine tame. Druga je cipela odletjela prema avlu-bogu rijeke. Pomislio sam, Jupitra mi! sve je gotovo. Zakasnili smo; on je iezao dar je iezao, putem nekog koplja, strelice ili toljage. Na koncu nikada neu uti tog momka kako pria a moja je alost posjedovala zapanjujuu neumjerenost osjeaja, ak onoliku koliku sam zamijetio kad su oni divljaci u grmlju tuno zatulili. Nisam se, nekako, mogao osjetiti usamljenije i

oajnije sve da mi je oteto neko vjerovanje ili da sam propustio ono to mi je u ivotu sueno... emu taj ruan uzdah, iji god da je? Besmislice? Dobro, besmislice. Boe mili! zar ovjek nikada ne smije ujte, dajte mi duhana... Nastupila je stanka puna duboke tiine, zatim je planula ibica, te se pojavilo Marlowljevo suhonjavo lice, ispijeno, uplje, ovjeenih bora i sputenih kapaka, s izrazom usredotoene pozornosti; a dok je ustro pukao lulu, inilo se da se utapa i izvire iz noi u ravnomjernim proplamsajima plamika. ibica se ugasila. Besmislice! viknuo je. To je najgore kad pokuava priati.... Evo vas ovdje, svaki je privezan uz dvije dobre adrese, poput brodine s dva sidra, s mesarom iza jednog ugla, policajcem iza drugog, s izvrsnim apetitima, i normalnom temperaturom ujete li normalnom od kraja do kraja godine. A vi kaete, Besmislice! Besmislice nek se gone! Besmislice! Dragi moji djeaci, to moete oekivati od ovjeka koji je od iste uzrujanosti upravo bacio preko palube par novih cipela! Kad sad mislim o tome, pravo je udo da nisam proplakao. Ja se, u cjelini, ponosim svojom odvanou. Probolo me do sri kad sam pomislio da sam izgubio neprocjenjivu ast uti nadarenoga Kurtza. Naravno da sam se prevario. Ta me ast oekivala. O, da, uo sam i vie no dovoljno. A imao sam pravo, takoer. Glas. Bio je tek vrlo malo vie od glasa. A ja sam uo njega neto taj glas druge glasove svi su bili toliko malo vie od glasova a uspomena na samo to vrijeme opstaje oko mene, neopipljiva, poput smrtne vibracije jednog golemog blebetanja, glupog, okrutnog, podlog, zvjerskog, ili naprosto bijednog, bez ikakvog smisla. Glasovi, glasovi ak i sama djevojka sada Dugo je utio. Konano sam upokojio duha njegovih darova jednom lai, zapoeo je, iznenada. Djevojka! to? Jesam li spomenuo djevojku? Ma, ona je izvan toga sasvim. One su ene, dakle izvan toga trebale bi biti izvan toga. Moramo im pomoi da ostanu u tom njihovom prekrasnom svijetu, da na ne bi postao gori. Ma, ona je morala biti izvan toga. Trebali ste uti iskopano tijelo g. Kurtza kako kae Moja Namjeravana. Izravno biste tad bili uvidjeli do koje mjere je ona bila izvan toga. A uzviena eona kost g. Kurtza! Kau da neki put kosa nastavi rasti, ali ovaj ah primjerak, bio je dojmljivo elav. Divljina ga je potapala po glavi, i, poujte, bila je poput kugle kugle od slonovae; pomilovala ga je, i ujte! sparuio se; ona ga je uzela, voljela ga, grlila ga, zala mu u ile, prodrla meso, i zapeatila mu duu uz vlastitu nespoznatljivim ceremonijama neke avolske inicijacije. On je bio njezin iskvareni i razmaeni ljubimac. Slonovaa? Tako mi se ini. Hrpe nje, redovi nje. Stara izba od blata pucala je od nje. Pomislili biste da nijedna kljova nije preostala ni na zemlji ni pod njom u itavoj pokrajini. Uglavnom fosilna, bio je zamijetio upravitelj, omalovaavajui je. Nije bila nita fosilnija od mene; ali zovu je fosilnom ako se iskopa. Izgleda da ti crnje zbilja ponekad zakapaju kljove ali oigledno ovu koliinu nisu mogli zakopati dovoljno duboko da spase nadarenoga g.

Kurtza od njegove sudbine. Ispunili smo parobrod njome, i puno jo morali naslagati na palubu. Tako je mogao gledati i uivati dokle je god mogao gledati, jer je uivanje u ovoj usluzi ostalo uz njega do samog kraja. Trebali ste ga uti kako kae Moja slonovaa. O da, uo sam ga. Moja Namjeravana, moja slonovaa, moja postaja, moja rijeka, moja - sve je njemu pripadalo. To me natjeralo da zadrim dah u oekivanju da u uti kako divljina praska u golem grohotan smijeh koji e zatresti zvijezde stajaice na svojim mjestima. Sve je njemu pripadalo ali to je bila sitnica. Bitno je bilo saznati emu on pripada, kolike sile tame polau pravo na njega. To je bila spoznaja od koje biste se itavi najeili. Bilo je nemogue a nije bilo ni zdravo da to pokuate zamisliti. On je zasjeo na visoko mjesto meu avolima te zemlje mislim doslovno. Ne moete razumjeti. Kako biste i mogli? s vrstim kolnikom pod nogama, okrueni ljubaznim susjedima spremnim da vas razvesele ili da vas spopadnu, dok oprezno koraate izmeu mesara i policajca, u svetoj stravi od skandala i galgi i sanatorija za luake kako biste vi mogli zamisliti u koje to tono podruje prvih doba ovjeka mogu odvesti njegove nesputane noge putem samoe potpune samoe bez policajca putem tiine potpune tiine, gdje se ne moe uti glas upozorenja nekog ljubaznog susjeda kako ape o miljenju javnosti? Ove sitnice tvore itavu tu veliku razliku. Kad njih nestane valja vam se osloniti na vlastitu uroenu snagu, na vlastitu sposobnost da ostanete vjerni. Naravno da ete moda biti prevelika budala da pogrijeite pretupi da uope spoznate kako na vas nasru sile tame. Siguran sam, nijedna budala nikad nije napravila pogodbu s avlom oko svoje due: budala je odvie budalasta, ili je avao odvie avolski neznam tono. Ili biste mogli biti jedno tako gromovito uzvieno stvorenje da ste u potpunosti gluhi i slijepi za sve osim nebeskih prizora i zvukova. Tada vam je zemlja tek mjesto na kom stojite a je li biti takvim gubitak ili dobitak za vas neu se ni praviti da znam. Ali veina nas nije ni jedno ni drugo. Zemlja je za nas mjesto na kom ivimo, gdje se moramo nositi s prizorima, sa zvukovima, s mirisima, takoer, Jupitra mi! njuiti mrtvu nilsku konjetinu, da tako kaem, a da se ne oneistimo. A ondje, zar ne vidite? postaje bitna vaa snaga, vjera u vau sposobnost kopanja nimalo razmetljivih rupa u koje ete sahraniti sve to u vau snagu predanosti, ne sebi samima, ve nekom prikrivenom poslu koji vas satire. A to je dovoljno teko. Pazite, ja ne nastojim ispriati, a ak niti objasniti ja nastojim odgovarati u svoje ime zbog zbog g. Kurtza zbog sjenke g. Kurtza. Ova inicirana utvara iz tog zabitog Nigdje poastila me svojim udesnim povjerenjem prije nego to je posve iezla. To je bilo zato to mi je mogla govoriti na engleskom. Izvorni je Kurtz bio dijelom obrazovan u Engleskoj, a kao to mi je ljubazno sam rekao naklonost mu je leala na pravoj strani. Majka mu je bila napola Engleskinja, otac napola Francuz. itava je Europa pridonijela stvaranju Kurtza; i mic po mic saznao sam da mu je, posve prikladno, Meunarodna udruga za potiskivanje divljakih obiaja bila povjerila izradu izvjea, prema kojem e se ubudue ravnati. A on ga je i napisao. Vidio sam ga. Proitao sam ga. Bio je rjeit, odzvanjao je rjeitou, ali odvie

napet, ini mi se. Sedamnaest stranica gustog teksta za koje je naao vremena! Ali to je moralo biti prije nego to su mu se pokvarili recimo tako ivci, te ga nagnali da predsjedava izvjesnim pononim plesovima koji su zavravali neizrecivim obredima, koji su koliko sam nevoljko uspio razabrati od onog to sam uo u razliitim prigodama bili slueni u njegovo ime razumijete li? g. Kurtzu osobno. Ali bio je to prekrasno sroen tekst. Poetni mi se odlomak, meutim, u svjetlu kasnijih podataka, sada ini zlokobnim. Zapoeo je tvrdnjom kako mi Bijelci, s toke razvoja do koje smo doprli, nuno moramo njima (divljacima) djelovati kao nadnaravna bia po svojoj prirodi mi im pristupamo uz mo koja kao da je boanska, i tako dalje, i tako dalje. Jednostavnim naporom svoje volje moemo uporabiti praktiki neogranienu silu u dobre svrhe, itd, itd. Od te toke je uzletio i ponio me sa sobom. Izlaganje je bilo velianstveno, premda se teko pamtilo, znate. Ostavilo mi je pojam jedne egzotine Neizmjernosti kojom vlada uzviena Dobrohotnost. Proelo me marcima oduevljenja. Ovo je bila neograniena sila elokventnosti rijei plamteih plemenitih rijei. Nije bilo nikakvih praktinih naznaka koje bi prekinule arobnu struju fraza, osim ako se svojevrsna biljeka pri dnu posljednje stranice, oigledno navrljana puno kasnije, nesigurnom rukom, ne bi mogla smatrati izlaganjem neke metode. Bila je vrlo jednostavna, a na zavretku tog potresnog poziva na svaki ovjekoljubni pokuaj plamtjela je prema vama, blistava i zastraujua, poput bljeska munje na spokojnom nebu: Istrijebiti sve betije! Zanimljivo je bilo to to je izgleda posve zaboravio taj vrijedni post scriptum, jer me, kasnije, kad je u neku ruku doao sebi, uzastopno preklinjao da se dobro pobrinem za moj pamflet (kako ga je zvao), s obzirom da e on zacijelo u budunost imati dobar utjecaj na njegovu karijeru. Bio sam potpuno obavijeten o svim tim stvarima, a, uostalom, kako se ispostavilo, na koncu sam dobio skrb o uspomeni na njega. Za nju sam dovoljno toga uinio da dobijem neporecivo pravo da je, ako tako odluim, poloim na vjeni poinak u kantu za smee napretka, meu sve otpatke i, figurativno reeno, sve mrtve make civilizacije. Ali s druge strane, shvaate, ja ne mogu odluiti. Njega se nee zaboraviti. to god da je bio, nije bio obian. Imao je snagu oarati ili zastraiti nerazvijene due do te mjere da njemu u ast zapleu ogoreni poganski ples; takoer je mogao ispuniti sitne due hodoasnika gorkim bojaznima; imao je barem jednog odanog prijatelja, te je bio pokorio jednu duu na svijetu koja nije bila ni nerazvijena ni okaljana traenjem sebe. Ne; nisam ga u stanju zaboraviti, premda nisam pripravan potvrditi da je taj momak bio ba vrijedan svih ivota koje smo izgubili u dolasku do njega. Grozno mi je nedostajao moj pokojni kormilar nedostajao mi je ak i dok mu je tijelo jo lealo u pilotskoj kabini. Moda e vam se uiniti udnovatim to aljenje za jednim divljakom koji nije bio bitniji od zrnca pijeska u crnoj Sahari. Pa, zar ne shvaate, on je neto radio, on je kormilario; mjesecima mi je bio iza lea kao pomo kao sredstvo. Radilo se o svojevrsnom partnerstvu. On je kormilario za mene ja sam morao skrbiti za njega, brinuo sam se za njegove nedostatke, pa je tako stvorena istanana spona, koje sam postao

svjestan tek kad se naglo prekinula. A intimna dubina onog pogleda koji mi je uputio kad je primio svoju ranu ostaje do dananjega dana u mom pamenju poput poloenog prava na daleko srodstvo, potvrenog u krajnjem trenutku. Jadna budala! Da bar nije dirao onu grilju. Nimalo se nije suzdravao, nije se suzdravao ba kao i Kurtz drvo koje se njie na vjetru. im sam obuo par suhih papua, izvukao sam ga, nakon to sam mu prvo iupao koplje iz boka, a priznajem da sam taj postupak obavio vrsto zatvorenih oiju. Pete su mu zajedniki preskoile mali prag; ramena su mu bila pritisnuta o moja prsa; oajniki sam ga grlio straga. Ma! bio je teak, teak; tei od bilo kojeg ovjeka na Zemlji, sve mi se ini. Zatim sam ga bez puno ustruavanja prevalio preko palube. Struja ga je dohvatila kao da je sveanj trave, te sam vidio kako se tijelo dvaput prevrnulo prije no to sam ga zauvijek izgubio iz vida. Svi hodoasnici i upravitelj tad su se bili okupili na palubi sa strijehom oko pilotske kabine, grakui jedni na druge poput jata uzbuenih svraka, i bilo je zgroenog mrmorenja oko moje beutne odrjeitosti. Zato su htjeli da im se taj le onuda mota ne mogu ni pretpostaviti. Moda da ga balzamiraju. Ali takoer sam uo jo jedan, i to vrlo zlokoban, mrmor s nie palube. Moji prijatelji drvosjee jednako su se toliko zgraali, imajui pritom vie razloga premda priznajem da je sam razlog bio posve neprihvadjiv. Ma, posve! Bio sam odluio da, ako e mog pokojnog kormilara netko pojesti, to imaju biti iskljuivo ribe. Bio je prilino drugorazredan kormilar dok je ivio, ali sad kad je bio mrtav mogao je postati prvoklasno iskuenje, a moda i izazvati nekakvu zapanjujuu nevolju. Uostalom, bilo mi je stalo da preuzmem kormilo, s obzirom da se ovjek u ruiastoj pidami iskazao kao beznadna eprtlja u tom poslu. To sam uinio smjesta nakon to je proao jednostavni pogreb. Ili smo s pola brzine, drali se tono posred struje, a ja sam sluao razgovor oko sebe. Digli su ruke od Kurtza, digli su ruke od postaje; Kurtz je bio mrtav, a postaja je bila spaljena i tako dalje i tako dalje. Crvenokosi hodoasnik bio je izvan sebe od pomisli da je barem taj nesretni Kurtz bio osveen kako treba. Recite! Zacijelo smo napravili velianstveni pokolj u grmlju. A? to mislite? Recite? Doslovce je plesao, taj krvoedni mali kukuruzni bijednik. A bio se skoro onesvijestio kad je ugledao ranjenika! Nisam se mogao sprijeiti da ne kaem: Napravili ste velianstvenu koliinu dima, u svakom sluaju. Bio sam vidio, prema nainu na koji vrhovi grmlja ukali i praskali, da su gotovo i pucnji otili previsoko. Ne moete nita pogoditi ako ne naciljate i opalite s ramena; ali ovi momci su pucali s boka zatvorenih oiju. Povlaenje je, i dalje sam tvrdio a imao sam pravo izazvalo pitanje parne zvidaljke. Na ovo su zaboravili Kurtza, i poeli urlati na mene puni ogorenih prosvjeda. Upravitelj je stao pokraj kormila i povjerljivo promrmljao kako je nuno da prilino odmaknemo niz rijeku prije mraka kako god uzmognemo, kad sam u daljini ugledao istinu pokraj rijeke i obrise nekakve graevine. to je to? upitao sam. On je pljesnuo rukama u udu. Postaja! kliknuo je. Odmah sam skrenuo, i dalje vozei s pola brzine.

Kroz dalekozor sam vidio obronak brijega prekrivenog rijetkim stablima i posve lienog raslinja. Jedna dugaka oronula graevina na vrhu bila je napola uronjena u visoku travu; velike rupe u iljatome krovu crno su zjapile izdaleka; dungla i uma tvorile su pozadinu. Nije bilo nikakvog odvojenog prostora ili bilo kakve ograde; ali nekad je izgleda toga bilo, jer je blizu kue pola tuceta tankih stupova ostalo u redu, grubo okresanih, a gornji su im krajevi bili ukraeni okruglim izrezbarenim kuglama. Preke, ili to god da se prualo izmeu njih, nestale su. Naravno da je uma okruivala sve to. Obala rijeke je bila ista, a kraj vode sam ugledao jednog Bijelca pod eirom poput kotaa kako nas ustrajno poziva irokim zamasima ruke. Pregledavajui rub ume iznad i ispod, bio sam gotovo siguran da mogu uoiti pokrete klizanje ljudskih oblija tu i tamo. Razborito sam nas provezao pokraj njega, te iskljuio strojeve i pustio da struja vrati brod. ovjek na obali je poeo vikati, pourujui nas da pristanemo. Bili smo napadnuti, vrisnuo je upravitelj. Znam znam. U redu je, doviknuo je ovaj drugi, nevjerojatno veseo. Priite. Sve je u redu. Drago mi je. Njegov me izgled podsjetio na neto to sam ve vidio neto smijeno to sam negdje vidio. Dok sam manevrirao da mu priem, pitao sam se: Na to me taj momak podsjea? Odjednom sam se sjetio. Izgledao je poput harlekina. Odjea mu je bila napravljena od nekog materijala koji je vjerojatno bio neizbijeljeno platno, ali je bila posvud prekrivena zakrpama, svijetlim zakrpama, plavim, crvenim i utim zakrpe na leima, zakrpe sprijeda, zakrpe na laktovima, na koljenima; areni povez oko bluze, skrletni porub na dnu nogavica; a na suncu je djelovao iznimno ivahno i k tome udesno uredno, jer se dalo vidjeti kako su sve te zakrpe prekrasno uivene. Golobrado, djeako lice, vrlo svijetlo, bez crta vrijednih spomena, zguljena nosa, malih plavih oiju, a osmijesi i mrgoenja natjeravaju se po tom otvorenom obrazu poput sunca i sjene na nekoj vjetrometini. Pazite, kapetane! viknuo je. Tu se dolje sino uglavio jedan trupac. to! Jo jedan trupac? Priznajem da sam sramotno opsovao. Gotovo sam dokrajio svog bogalja, za zavretak tog draesnog putovanja. Harlekin na obali podigao je svoj zatupasti nosi prema meni. Vi ste Englez? upitao me, sav nasmijan. A vi? doviknuo sam od kormila. Osmijesi su nestali, te je odmahnuo glavom kao da mu je ao to me razoarao. Zatim se razvedrio. Nema veze! viknuo je, bodrei me. Stiemo li na vrijeme? upitao sam ga. Gore je, odvratio je, mahnuvi glavom ka vrhu brda, pa se iznenada smraio. Lice mu je bilo poput jesenjeg neba, u jednom trenutku oblano, a u narednom vedro. Kad je upravitelj u pratnji hodoasnika otiao do kue, a svi su zajedno bili naoruani do zuba, ovaj deko je doao na brod. ujte, meni se ovo ne svia. U grmlju ima domorodaca, rekao sam. Svesrdno me uvjerio da je sve u redu. To su priprosti ljudi, dodao je, pa, meni je drago to ste doli. Cijelo sam vrijeme potroio da ih zadravam. Ali rekli ste da je sve u redu, viknuo sam. Ma, nisu oni bili nasilni, rekao je; a kad sam se zabuljio u njega ispravio se: Ne ba. Zatim ivahno, Vjere mi, vau pilotsku kabinu

treba poistiti! Odmah zatim me posavjetovao da zadrim dovoljno pare u kotlu kako bih mogao ukljuiti zvidaljku ako bude bilo ikakvih problema. Jedan dobar pisak e vam koristiti vie od svih vaih puaka. To su priprosti ljudi, ponovio je. Blebetao je takvom brzinom da sam ostao posve bez rijei. inilo se da nastoji nadoknaditi puno utnje, a zapravo je i dao do znanja, kroz smijeh, da se o tome i radi. Zar ne razgovarate s g. Kurtzom? rekao sam. S tim ovjekom se ne razgovara njega se slua, uskliknuo je krajnje ushieno. Ali sada Mahnuo je rukom, te za tili as pao u najmranije dubine beznaa. Zaas je opet poskoivi doao sebi, ovladao objema svojim rukama i neprekidno ih tresao dok je trtljao: Brate mornaru... ast... zadovoljstvo... oduevljenje... da se predstavim... Rus... sin arhiepiskopa... iz Tamjebovske uprave... to? Duhan! Engleski duhan; izvrsni engleski duhan! E pa to je bratski. Puim li? Gdje je mornar koji ne pui? Lula ga je smirila, pa sam postupno doznao da je pobjegao iz kole, otiao na more s nekim ruskim brodom; opet pobjegao; sluio neko vrijeme na engleskim brodovima; a sad je bio izmiren s arhiepiskopom. To je istaknuo. Ali kad je ovjek mlad mora svata vidjeti, prikupiti iskustvo, ideje; proiriti svoj um. Ovdje! prekinuo sam ga. Nikad se ne zna! Ovdje sam upoznao g. Kurtza, rekao je, mladenaki sveano i prijekorno. Nakon toga sam drao jezik za zubima. ini se da je bio nagovorio jednu nizozemsku trgovaku kuu na obali da ga opremi zalihama i robom, te se zaputio laka srca k unutranjosti, ne razumijevajui ita bolje od djeteta to e ga zadesiti. Gotovo dvije godine lutao je sam oko te rijeke, odsjeen od svih i svega. Nisam tako mlad kako izgledam. Imam dvadeset pet godina, rekao je. Isprva mi je stari Van Shuyten govorio da se nosim k vragu, pripovijedao je s iskrenim uivanjem; ali prilijepio sam se za njega, i priao i priao, sve dok se na koncu nije prepao da u prianjem otkinuti stranje noge njegovom najdraem psu, tako da mi je dao neto jeftinih stvari i nekoliko puaka, te mi rekao kako se nada da mi vie nikad nee vidjeti lice. Dobri stari Nizozemac, taj Van Shuyten. Poslao sam mu prije godinu dana malu poiljku slonovae, tako da mi ne moe rei da sam sitan lopov kad se vratim. Nadam se da ju je dobio. A to se ostalih tie, ba me briga. Ostavio sam vam neto naslaganih drva. Ono je bila moja stara kua. Jeste li vidjeli? Dao sam mu Towsonovu knjigu. Krenuo je kao da e me poljubiti, ali se suzdrao. Jedina knjiga koja mi je preostala, a mislio sam da sam je izgubio, rekao je, gledajui je ushieno. Toliko nevolja zadesi ovjeka koji se sam kree, znate. Kanui se ponekad prevrnu a ponekad se morate brzo pokupiti kad se ljudi naljute. Listao je stranice. Zapisivali ste biljeke na ruskom? upitao sam ga. Kimnuo je. Mislio sam da su ifrirane, rekao sam. On se nasmijao, a zatim uozbiljio. Imao sam puno problema dok sam zadravao ove ovdje, rekao je. Jesu li vas htjeli ubiti? upitao sam ga. Ma, ne! viknuo je, pa se obuzdao. Zato su napali nas? tjerao sam ga. On je oklijevao, a zatim postieno rekao: Ne ele da on ode. Ne ele? rekao sam, znatieljno. Kimnuo je glavom, pun tajnovitosti i mudrosti. Kaem vam, viknuo je, taj ovjek mi je

proirio um. irom je rastvorio ruke, zurei u mene svojim malim plavim oima koje su bile savreno okrugle.

Gledao sam ga, izgubljen u udu. Stajao je ondje predamnom, sav aren, kao da je utekao iz pantomimiarske trupe, oduevljen, udesan. Samo njegovo postojanje bilo je nevjerojatno, neobjanjivo i posve zbunjujue. Bio je nerjeivi problem. Nije se moglo ni zamisliti kako je postojao, kako je uspio dospjeti tako daleko, kako je mogao opstati zato nije smjesta iezao. Otiao sam malo dalje, rekao je, pa onda jo malo dalje sve dok nisam otiao toliko daleko da ne znam kako u se ikad vratiti. Nema veze. Ima vremena. Snai u se. Vi Kurtza odvedite brzo brzo kaem vam. ar mladosti obavijao je njegove raznobojne krpe, njegovu neimatinu, njegovu usamljenost, temeljni oaj njegovih uzaludnih lutanja. Mjesecima godinama njegov ivot nije bio vrijedan ni cijene dnevnih namirnica; a tu je stajao gizdavo, lakomisleno iv, po svoj prilici neunitiv iskljuivo temeljem svojih malobrojnih godina i svoje nepromiljene odvanosti. Zaveo me da ga u neku ruku cijenim da mu u neku ruku zavidim. ar ga je tjerala dalje, ar ga je spasila od svih povreda. Svakako od divljine nije traio nita do prostora da die i da prodire. Postojanje je bilo ono to je njemu trebalo, te nastavljanje kretanja uz najvei mogui rizik, i uz maksimalna odricanja. Ako je apsolutno ist, neproraunat, nepraktian pustolovni duh ikad vladao nekim ljudskim biem, vladao je ovim iskrpanim mladiem. Gotovo da sam mu zavidio to posjeduje taj skromni i jasni plamen. inilo se da mu je on toliko temeljito prodro svaku pomisao na samoga sebe, da biste, ak i kad je priao s vama, zaboravljali da je on ovjek pred vaim oima bio taj koji je proao sve to. Nisam mu zavidio na oduevljenju Kurtzom, ipak. On nije promislio o tome. Ono mu je dolo, prihvatio ga je sa svojevrsnim harnim fatalizmom. Moram rei da se meni to inilo otprilike u svakom pogledu najopasnijom stvari na koju je dosad naiao. Neizbjeno su se zbliili, poput dva broda koja su se zatekla blizu na bonaci, te napokon smirila struui bokovima. Pretpostavljam da je Kurtz elio publiku, jer su u odreenoj prigodi, dok su logorovali u umi, priali itavu no, ili je vjerojatnije Kurtz priao. Priali smo o svemu, rekao je, posve zanesen uspomenom. Zaboravio sam da postoji nekakvo spavanje. No kao da nije trajala ni sat vremena. O svemu! O svemu!... O ljubavi, takoer. Ah, priao vam je o ljubavi! rekao sam, prilino se zabavljajui. Nije ono to vi mislite, povikao je, gotovo strastveno. Bilo je openito. Zbog njega sam uvidio svata svata. Izbacio je ruke uvis. Bili smo tada na palubi, pa je predvodnik mojih drvosjea, koji se odmarao u blizini, uperio svoje teke, svjetlucave oi u njega. Obazro sam se, i ne znam zato, ali uvjeravam vas da mi nikad, nikad ranije nisu zemlja, ta rijeka, ta dungla, sami svod tog plamteeg neba, djelovali tako beznadno i tako tamno, tako nepronino ljudskoj misli, tako beutno prema ljudskoj slabosti. I vi ste, sve otad, uz njega,

naravno? rekao sam. Naprotiv. ini se da je njihovo openje iz razliitih razloga bilo prilino isprekidano. Kao to mi je s ponosom dao do znanja, dvaput mu je uspjelo odnjegovati Kurtza kad se razbolio (o tome je govorio kao to biste vi o nekom opasnom pothvatu), ali u pravilu je Kurtz lutao sam, daleko u dubine ume. Vrlo esto sam ga po dolasku u ovu postaju morao ekati danima i danima da se pojavi, rekao je. Ah, bilo je vrijedno ekanja! ponekad. to je radio? istraivao ili to? upitao sam ga. O, da, naravno; otkrio je mnotvo sela, i jezero, takoer on nije znao tono u kom pravcu; bilo je opasno previe se raspitivati ali ekspedicije su mu se uglavnom bavile slonovaom. Ali u to vrijeme vie nije imao dobara za trgovanje, prigovorio sam mu. Jo i sad mu je preostalo podosta naboja, odgovorio je, odvrativi pogled. Jednostavnije reeno, opljakao je ovaj kraj, rekao sam. Kimnuo je. Ne sam, svakako! Promrmljao je neto o selima oko tog jezera. Kurtz je naveo pleme da ga slijedi, je li? pretpostavio sam. On se malo provrpoljio. Oboavali su ga, rekao je. Ton tih rijei bio je toliko izniman da sam ga propitljivo pogledao. Bilo je udno vidjeti koliko se u njemu mijeaju revnost i nevoljkost da govori o Kurtzu. Taj mu je ovjek ispunjavao ivot, obuzimao misli, zanosio osjeaje. to moete oekivati? prasnuo je; doao im je s gromovima i munjama, znate a nikad prije nisu nita takvo vidjeli i vrlo uasan. Znao je biti vrlo uasan. Ne moete suditi o g. Kurtzu kao o nekom obinom ovjeku. Ne, ne, ne! Eto samo da steknete pojam ne stidim vam se rei, htio je pucati i u mene, jednog dana ali ja o njemu ne sudim. Pucati u vas! viknuo sam. Zbog ega? Pa, imao sam neto malo slonovae koju mi je dao poglavica onog sela kraj moje kue. Znate, ponekad sam za njih pukom lovio divlja. Pa, on ju je htio, i nije ga se dalo urazumiti. Izjavio je da e pucati u mene ukoliko mu ne dam slonovau i zatim se ne pokupim iz ovog kraja, jer je to mogao, i to mu se svialo, i nije bilo niega na svijetu to bi ga sprijeilo da ubije koga god mu drago. A tako je i bilo. Dao sam mu slonovau. Ba me bilo briga! Ali nisam se pokupio. Ne, ne. Nisam ga mogao napustiti. Morao sam biti na oprezu, naravno, sve dok se nismo opet sprijateljili na neko vrijeme. Tada se drugi put razbolio. Kasnije sam ga se morao kloniti; ali nisam se bunio. Najveim dijelom je ivio u onim selima na jezeru. Kad bi se s pustio do rijeke, ponekad bih mu bio po volji, a ponekad mi je bilo bolje da se pazim. Taj je ojek previe propatio. Mrzio je sve ovo, a nekako se nije mogao izvui. Kad bih dobio priliku kumio sam ga da pokua otii dok jo ima vremena; ponudio sam mu da se vratim s njim. I on bi pristao, a zatim bi ostao; otiao u jo jedan lov na slonovau; tjednima bi nestao; zaboravio bi se meu ovim ljudima zaboravio bi se znate. Ba! lud je, rekao sam. Ogoreno se usprotivio. G. Kurtz nije mogao biti lud. Da sam ga, prije samo dva dana, uo kako pria, ne bih se ni usudio spomenuti takvo to... Podigao sam dvogled dok smo priali, te sam pregledavao obalu, prelazei rubom ume s obje strane i u pozadini kue. Od saznanja da ima ljudi u onom grmlju, tako tihih, tako mirnih tihih i mirnih poput propale kue na brijegu bilo mi je nelagodno. Nije bilo nijednog znaka na licu prirode ove udesne prie koji

mi nije bio toliko isprian koliko dan do znanja u oajnikim usklicima, dopunjenim slijeganjem ramenima, u prekinutim izrazima, u naznakama dovrenim dubokim uzdasima. uma je bila nepomina, poput maske teka, poput zatvorenih vrata tamnice promatrali su u svom ozraju skrivenoga znanja, strpljivog iekivanja, nepristupane tiine. Rus mi je objanjavao kako se tek u zadnje vrijeme g. Kurtz spustio niz rijeku, dovevi sa sobom sve ratnike iz onog jezerskog plemena. Izbivao je nekoliko mjeseci jer je dao da ga se oboava, pretpostavljam te se neoekivano spustio, s namjerom da po svoj prilici krene u prepad ili preko rijeke ili nizvodno. Oigledno je apetit za novom slonovaom nadvladao one kako da ih nazovem? manje materijalne tenje. Meutim, naglo mu je pozlilo. uo sam da bespomono lei, pa sam se popeo izloio se riziku, rekao je Rus. O, loe mu je, jako loe. Usmjerio sam dalekozor prema kui. Nije bilo znakova ivota, ali se vidio propali krov, dugaki zid od blata kako viri iznad trave, s tri etvrtaste prozorske rupice, svake razliite veliine; sve mi se ovo nalo nadohvat ruke, naizgled. A zatim sam uinio nagli pokret, pa je jedan od preostalih stupova one iezle ograde skoio u vidokrug mog dalekozora. Sjeate se da sam vam rekao da su me se izdaleka dojmili izvjesni pokuaji ukraavanja, prilino dojmljivi sred propalog izgleda tog mjesta. Sad sam ih odjednom pogledao iz vee blizine, to je kao prvu posljedicu imalo to da sam zabacio glavu kao da izbjegavam udarac. Zatim sam pomno preao dalekozorom od stupa do stupa, pa sam uvidio koliko sam u krivu. Te okrugle kvrge nisu bile ukrasne ve simboline; bile su izraajne i zbunjujue, frapantne i uznemirujue hrana za razmiljanje, a takoer i za leinare, da ih je ijedan promatrao s neba; ali u svakom sluaju za one mrave koji su bili dovoljno poduzetni da se uspnu uza stup. Ostavljale bi jo snaniji dojam, te glave na kolcima, da im lica nisu bila okrenuta prema kui. Samo je jedna, prva koju sam razabrao, gledala u mom smjeru. Nisam bio toliko okiran koliko moda mislite. Uzmak koji sam nainio nije zapravo bio nita vie od izraza iznenaenja. Oekivao sam ondje vidjeti drvenu kvrgu, znate. Oprezno sam se vratio na prvu koju sam uoio ondje je bila, crna, sparuena, upala, zatvorenih kapaka glava koja kao da je spavala na vrhu tog stupa, a kako su joj suhe skvrene usnice otkrivale usku bijelu prugu zuba, smijeila se, takoer, smijeila bez prestanka u nekom beskonanom i aljivom snu toga vjenog drijemea. Ne otkrivam nikakve trgovake tajne. Zapravo, upravitelj je kasnije rekao da su metode g. Kurtza upropastile to podruje. Nemam nikakvog stava prema tome, ali htio bih da jasno razumijete kako nije bilo nieg naroito profitabilnog u tome to su te glave ondje bile. Pokazivale su samo da se g. Kurtz nije u stanju suzdrati pri zadovoljavanju svojih raznovrsnih pouda, da u njemu neega nedostaje nekakve sitnice koje se, kad bi dolo do prijeke potrebe, ne bi moglo nai pod njegovom velianstvenom elokventnou. Je li on sam znao za taj nedostatak, ne mogu rei. Mislim da je to saznanje doprlo do njega na koncu tek na samom koncu. Ali divljina ga je izrana otkrila, te mu se stravino osvetila za tu fantastinu invaziju. Mislim da mu je doapnula neke stvari o njemu samome koje nije znao,

stvari o kojima nije imao nikakve predodbe sve dok se nije posavjetovao s tom velikom osamljenou a taj se apat pokazao neodoljivo zanosnim. Odjeknuo je glasno u njemu zato to je u svojoj sri on bio upalj... Spustio sam dalekozor, a glava koja se priinila dovoljno bliskom da joj se obratim kao da je smjesta odskoila od mene u nedostinu udaljenost. Oboavatelj g. Kurtza bio je pomalo potiten. urnim me, neodreenim glasom stao uvjeravati kako se nije usudio skinuti te recimo, simbole sa stupova. Nije se bojao domorodaca; oni se ne bi ni pomaknuli sve dok g. Kurtz ne kae. Njegova je uzvienost bila iznimna. Logori tih ljudi bili su svud unaokolo, a poglavice su mu svakoga dana dolazili u posjet. Puzali bi... Ne elim nita znati o ceremonijama koje se primjenjuju u prilaenju g. Kurtzu, uzviknuo sam. udno, obuzeo me osjeaj da bi takve pojedinosti bile nepodnoljivije od onih glava koje se sue na kolcima pod prozorima g. Kurtza. Napokon, to je bio tek divljaki prizor, dok ja kao da sam u jednom skoku bio prenesen u neko nesvijetlo podruje prikrivenih uasa, gdje je isto, jednostavno divljatvo bilo pravo olakanje, kao neto to je imalo pravo postojati oigledno na suncu. Mladi me iznenaeno pogledao. Valjda mu nije palo na pamet da g. Kurtz meni nije bio idol. Zaboravio je da ja nisam uo nijedan od tih velianstvenih monologa o, o emu ono? o ljubavi, pravdi, voenju ivota ili emu god. Ako je dolo do puzanja pred g. Kurtzom, on je puzao koliko i najvei divljak meu svima njima. Rekao je da nemam pojma o okolnostima; te glave su bile glave pobunjenika. Priredio sam mu temeljit ok nasmijavi se. Pobunjenici! Kakva e biti naredna definicija koju u uti? Postojali su neprijatelji, zloinci, radnici a ovo su bili pobunjenici. One buntovne glave djelovale su mi vrlo prigueno na svojim tapovima. Vi ne znate koliko takav ivot iscrpljuje ovjeka poput Kurtza, viknuo je Kurtzov posljednji sljedbenik. Eto, a vi? rekao sam. Ja! Ja! Ja sam priprost ovjek. Ja nemam velikih misli. Ja nita ni od koga ne elim. Kako me moete usporediti s njim?... Osjeaji su mu nadvladali govor, pa se odjednom slomio. Nije mi jasno, prostenjao je. inim sve to mogu da ga odrim na ivotu, i to je dovoljno. Nisam imao nikakve veze sa svim ovim. Nemam nikakvih sposobnosti. Ovdje ve mjesecima nema ni kapi lijeka ni zalogaja bolesnike hrane. Njega su sramotno napustili. Ovakvog ovjeka, s takvim zamislima. Sramotno! Sramotno! Ja ja nisam spavao zadnjih deset noi... Glas mu se izgubio u spokoju veeri. Duge sjenke ume spuznule su niz brijeg dok smo priali, otile puno dalje od propale izbe, dalje od simbolinog reda kolaca. Sve to je bilo u mraku, dok smo mi ondje dolje jo bili na suncu, a potez rijeke pred istinom svjetlucao je u nepominom i zasljepljujuem blistanju, uz mrki i zasjenjeni zavoj iznad i ispod sebe. Ni ive due se nije vidjelo na obali. Grmlje nije ukalo. Odjednom se iza ugla kue pojavila skupina ljudi, koji kao da su iznikli iz zemlje. Zagazili su u travu do struka, drei se skupa, nosei u sredini improvizirana nosila. Istog asa, u praznini tog krajolika, nadigao se povik i svojom reskou proparao nepomini zrak poput otre strelice uperene ravno u samo srce te zemlje; i, kao arolijom, struje ljudskih bia

 nagih ljudskih bia s kopljima u rukama, s lukovima, sa titovima, s mahnitim pogledima i divljakim kretnjama, pokuljale su na istinu iz smrknute i zamiljene ume. Grmlje se zatreslo, trava se nakratko zanjihala, a zatim je sve mirno zastalo u pozornoj nepominosti. 'E sad, ako im ne kae pravu stvar, svi smo gotovi, rekao je Rus kraj mene. vor ljudi s nosilima takoer je zastao, na pola puta do parobroda, kao skamenjen. Vidio sam kako se ovjek na nosilima uspravlja, tanak i podignute ruke, nad ramena nosaa. Nadajmo se da e ovjek koji moe tako dobro priati o ljubavi openito, nai neki konkretan razlog da nas ovog puta potedi, rekao sam. Gorko sam prezirao apsurdnu pogibelj nae situacije, kao da je biti na milosti toj odvratnoj utvari bila sramotna nunost. Nisam mogao uti nikakav zvuk, ali kroz dalekozor sam vidio istanjenu ruku kako isprueno nareuje, donju eljust kako se mie, oi te aveti gdje tamno sjaju daleko u njegovoj koatoj glavi koja je kimala grotesknim trzajima. Kurtz Kurtz to na njemakom znai kratak zar ne? Pa, ime je bilo jednako istinito kao i sve ostalo u njegovom ivotu i smrti. Djelovao je dugaak bar dva metra i etvrt. Prekriva mu je spao, pa se njegovo jadno i odvratno tijelo ukazalo kao iz ovojnice. Mogao sam vidjeti kako mu se ko rebara sav komea, kosti ruke kako mau. Bilo je kao da je neki oivljeni lik smrti izrezbaren od stare slonovae ondje pun prijetnji mahao akom prema nepominoj gomili ljudi izraenih od tamne i svjetlucave bronce. Vidio sam kako irom otvara usta to mu je dalo udnovato halapljiv izgled, kao da eli progutati sav zrak, svu zemlju, sve ljude pred sobom. Dubok je glas jedva ujno dopro do mene. Zacijelo je vikao. Odjednom je naglo legao. Nosila su se zatresla kad su nosai opet zateturali naprijed, a gotovo istodobno sam zamijetio da gomila divljaka iezava bez ijedne zamjetne kretnje povlaenja, kao da uma koja je ta bia onako naglo izbacila sad njih iznova uvlai onako kao to se udie pri dubokom disanju. Nekolicina hodoasnika iza nosila prenosila je njegovo oruje dvije samarice, jednu teku puku, te lagani revolver-karabin munje tog jadnog Jupitra. Upravitelj se nagnuo nad njega i mrmljao dok mu je hodao kraj uzglavlja. Spustili su ga u jednu kabinu s tek dovoljno mjesta za leaj i poljski stolac ili dva, znate. Sa sobom smo ponijeli njegovu zakanjelu potu, pa mu je mnotvo razderanih omotnica i otvorenih pisama prekrilo krevet. Ruka mu je slabano rovala po tim papirima. Zapanjile su me vatra njegovih oiju i sabrana leernost izraza. Nije se toliko radilo o iscrpljenosti bolesnika. Nije se inilo da ga neto boli. Ova je sjenka djelovala sito i smireno, kao da se zasad namirila svim osjeajima. Zautao je jednim pismom, i pogledavi me ravno u lice rekao: Zadovoljan sam. Netko mu je pisao o meni. One posebne preporuke su opet iznicale. Zaprepastila me punoa glasa koju je bez napora ispustio, gotovo se ni ne potrudivi pomaknuti usne. Taj glas! taj glas! Bio je svean, dubok, rezak, dok se inilo da ovjek nije u stanju ni aptati. Meutim, imao je dovoljno snage u sebi bez sumnje patvorene da nas sasvim skoro dokraji, kao to ete odmah uti.

Upravitelj se utke pojavio na vratima; ja sam smjesta izaao, a on je za mnom navukao zastor. Rus je, pod radoznalim pogledima hodoasnika, zurio prema obali. Pogledao sam u tom smjeru. U daljini se moglo razabrati tamna ljudska oblija kako nejasno prolijeu pred mranom granicom ume, a kraj rijeke su dva bronana lika, oslonjena na visoka koplja, stajala na suncu pod fantastinim pokrivalima za glave od pjegavih koa, ratniki i nepomini, spokojni poput kipova. A zdesna nalijevo du obasjane obale kretalo se divlje i predivno privienje jedne ene. Hodala je odmjerenim koracima, odjevena u tkanine s prugama i resicama, ponosno kroei zemljom, uz blagi tropot i zveket barbarskih ukrasa. Visoko je drala glavu; kosa joj je bila oiana u obliku kacige; imala je mjedene nazuvke do koljena, rukavice od mjedene ice do lakata, grimiznu toku na obrazu boje gline, nebrojene ogrlice od staklenih perli oko vrata; bizarne stvarice, hamajlije, pokloni vraeva, koji su visjeli po njoj, svjetlucale su i podrhtavale pri svakom koraku. Na sebi je zacijelo imala vrijednost nekoliko slonovskih kljova. Bila je divlja i izvanredna, pomamnog pogleda i velianstvena; bilo je neeg zlokobnog i otmjenog u njezinom odlunom primicanju. A kako je odjednom utihnula ta itava pretuna zemlja, ta beskonana divljina, to divovsko tijelo plodnog i tajanstvenog ivota, inilo se da gleda u nju, zamiljeno, kao da promatra prizor vlastite sjenovite i strasne due. Dola je do razine parobroda, stala u mjestu, okrenuta prema nama. Duga sjena pala joj je do ruba vode. Njezino je lice imalo tragian i okrutan izraz divlje tuge i tupe boli pomijeanih sa strahom od neke neiskazane, napola uobliene odluke. Stajala je i gledala nas nepomino, i poput same divljine, uz dojam promiljanja o nekoj nedokuivoj nakani. itava je minuta prola, a zatim je zakoraila prema naprijed. Zauo se tihi zveket, bljesnula je uta kovina, zanjihale su se resaste tkanine, a ona je stala kao da ju je srce izdalo. Mladi momak kraj mene je progunao. Hodoasnici su se saaptavali iza mojih lea. Gledala je u sve nas kao da joj ivot ovisi o postojanoj netreminosti tog pogleda. Odjednom je rairila svoje obnaene ruke i kruto ih izbacila iznad glave, kao iz neke neukrotive elje da dotakne nebo, a u isti mah su hitre sjenke mugnule sa zemlje, zamakle preko rijeke, i obavile parobrod sjenovitim zagrljajem. Silna se tiina nadvila nad itav prizor. Polako se okrenula, nastavila hodati, slijedei obalu, te zala u grmlje slijeva. Tek su jednom njezine oi zasjale prema nama iz sumraka u gustiu prije nego to je nestala. Da je ponudila da se popne na brod stvarno mislim da bih pokuao pucati u nju, rekao je zakrpani ovjek, uzrujano. Svakoga dana u zadnja dva tjedna ja sam stavljao glavu na panj samo da ona ne bi ula u kuu. Jednom je ula i nadigla dreku oko ovih bijednih krpa koje sam uzeo iz skladita da si pokrpam odjeu. Nisam bio pristojan. Barem se zacijelo radilo o tome, jer je priala poput furije sat vremena s Kurtzom, tu i tamo pokazujui u mene. Ne razumijem narjeje ovog plemena. Na sreu po

mene, ini mi se da je Kurtz bio toga dana bio previe bolestan da bi ga bilo briga, ili bi bilo nevolje. Nije mi jasno... Ne to je previe za mene. A, dobro, sad je sve to gotovo. U tom trenutku sam zauo Kurtzov duboki glas iza zastora: Spasiti mene! spasiti slonovau, hoete rei. Nemojte mi to govoriti. Spasiti mene! Ma, ja sam morao spasiti vas. Vi sad remetite moje planove. Bolestan! Bolestan! Ne toliko bolestan koliko biste vi voljeli vjerovati. Nema veze. Jo u ja ostvariti svoje zamisli vratit u se. Pokazat u vam to se dade napraviti. Vi sa svojim malim sitniavim nazorima vi meni stajete na put. Vratit u se. Ja u... Upravitelj je izaao. Ukazao mi je ast da me primi pod ruku i odvede u stranu. Vrlo mu je slabo, vrlo slabo, rekao je. Smatrao je nunim da uzdahne, ali je propustio biti dosljedno rastuen. Uinili smo za njega sve to smo mogli nismo li? Ali ne da se zaobii injenicu da je g. Kurtz Kompaniji donio vie tete nego koristi. Nije uvidio da jo nije dozrelo vrijeme za odlunu akciju. Oprezno, oprezno to je moje naelo. Jo uvijek nam valja biti na oprezu. Ovo podruje je na neko vrijeme za nas zatvoreno. alosno! Ukupno uzevi, trgovina e biti na gubitku. Ne poriem da postoji znaajna koliina slonovae uglavnom fosilne. Moramo je sauvati, ako je ikako mogue ali pogledajte koliko je situacija neizvjesna a zato? Zato to je metoda neprimjerena. Zar vi to, rekao sam, gledajui prema obali, zovete neprimjerenom metodom? Bez sumnje, uskliknuo je, estoko. Zar vi ne?... Tu uope nema metode, promrmljao sam nakon nekog vremena. Upravo tako, oduevio se. Ovo sam i predvidio. Dokazuje potpuni nedostatak prosudbe. Moja je dunost da to istaknem na nadlenome mjestu. O, rekao sam, onaj momak kako se ono zove? onaj ciglar, on e vam sroiti itljivo izvjee. Naas je djelovao zbunjeno. inilo mi se da nikad nisam udisao neko toliko pogano ozraje, pa sam se u sebi obratio Kurtzu za olakanje ba za olakanje. Svejedno smatram da je g. Kurtz izniman ovjek, naglaeno sam rekao. Zapanjio se, uperio u mene hladan i teak pogled, te vrlo tiho rekao: 'Bio je, te mi okrenuo lea. Trenutak moje milosti je proao; zatekao sam se svrstan zajedno s Kurtzom meu pobornike metoda za koje vrijeme jo nije dozrelo: bio sam neprimjeren! Ah! ali bilo je neeg barem u tome da se smije odabrati svoju moru. Bio sam se zapravo obratio divljini, ne g. Kurtzu, koji je, bio sam spreman priznati, vrijedio koliko i da je sahranjen. A naas mi se inilo kao da sam i ja sahranjen u golemom grobu punom neizrecivih tajni. Osjeao sam kako mi grudi tite nepodnoljiva teina, vonj vlane zemlje, prisutnost pobjedonosne iskvarenosti sakrivene pogledu, tama nepronine noi... Rus me potapao po ramenu. uo sam ga kako mrmlja i muca neto kao brate pomorce nije se moglo prikriti saznanje o stvarima koje bi utjecale na ugled g. Kurtza. Priekao sam. Za njega oigledno g. Kurtz nije bio u grobu; sve mi se ini da je za njega g. Kurtz pripadao besmrtnicima. Dobro! na posljetku sam rekao, priaj. Ja sam, sluajno, prijatelj g. Kurtza na neki nain.

Izjavio je uz podosta formalnosti da kad ne bismo bili od iste profesije, on bi zadrao stvar za sebe bez obzira na posljedice. Sumnjao je da postoji izravna zla namjera prema njemu od strane ovih Bijelaca koji Imate pravo, rekao sam, prisjetivi se izvjesnog razgovora koji sam nauo. Upravitelj smatra da bi vas trebalo objesiti. Pokazao je zabrinutost ovom dojavom koja me isprva zabavila. Bolje da se potiho maknem, rekao je, iskreno. Vie nita ne mogu napraviti za Kurtza, a oni e uskoro nai neki izgovor. to ih spreava? Ima jedna vojna ispostava na tristo milja odavde. Pa, dajem vam rije, rekao sam, moda bi vam bilo bolje da odete ako imate ikakvih prijatelja meu oblinjim divljacima. Mnotvo, rekao je. To su jednostavni ljudi a meni nita ne treba, znate. Stajao je i grizao si usnu, zatim: Ne bih htio da se ita runo dogodi ovim ovdje Bijelcima, ali naravno da sam mislio na ugled g. Kurtza ali vi ste brat pomorac i U redu, rekao sam, nakon nekog vremena. Ja neu nakoditi ugledu g. Kurtza. Nisam ni znao koliku istinu sam rekao. Obavijestio me, spustivi glas, da je Kurtz bio raj koji je naredio da se povede napad na parobrod. Mrzio je katkad pomisao da bi ga mogli odvesti a s druge strane... Ali ja ne shvaam takve stvari. Ja sam jednostavan ovjek. On je mislio da bi vas to moglo zastraiti da ete odustati, pomislivi da je mrtav. Nisam ga mogao sprijeiti. Ma, sve mi je to bilo grozno u posljednjih mjesec dana. Pa dobro, rekao sam. Sad je na sigurnom. Da-a -a, promrmljao je, ne djelujui naroito uvjereno. Hvala, rekao sam; bit u na oprezu. Ali potiho a? kumio me, zabrinuto. Bilo bi uasno za njegov ugled da itko ovdje Vrlo sveano sam mu obeao potpunu diskretnost. Nedaleko me eka kanu s tri crna momka. Idem ja. Biste li mi mogli dati nekoliko naboja za Martini-Henryjevku? Mogao sam, i jesam, uz primjerenu tajnovitost. Posluio se, namignuvi mi, akom mog duhana. Meu mornarima znate dobar engleski duhan. Na vratima pilotske kabine okrenuo se ujte, da nemate moda par cipela vika? Podigao je jednu nogu. Pogledajte. Potplati su mu bili povezani ispletenim uzicama poput sandala pod golim stopalima. Iskopao sam neki stari par, koji je s divljenjem pogledao prije nego to si ga je zataknuo pod lijevu miku. Jedan dep (kriavocrven) bubrio mu je od naboja, iz drugog (tamnomodrog) virilo je Towsonovo razmatranje, itd, itd. inilo se da smatra sebe izvanredno dobro opremljenim za ponovno suoenje s divljinom. Ah! Nikad, nikad vie neu susresti takvog ovjeka. Trebali ste ga uti kako recitira poeziju bila je to, k tome, njegova vlastita, rekao mi je. Poezija! Zakolutao je oima prisjetivi se tih divota. O, proirio mi je um! Do vienja, rekao sam. Rukovao se i iezao u noi. Ponekad se pitam jesam li ga ikada zaista vidio je li bilo mogue susresti jednu takvu pojavu!... Kad sam se probudio netom iza ponoi njegovo mi je upozorenje palo na pamet uz onu naznaku opasnosti koja se inila, u zvjezdanoj tami, dovoljno stvarnom da me natjera ustati ne bih li pogledao kako stvari stoje. Na brijegu je gorjela velika vatra, obasjavajui na mahove izoblien ugao doma postaje. Jedan od agenata je sa straom od nekolicine naih Crnaca,

naoruanih za tu potrebu, nadgledao slonovau; ali duboko unutar ume, crveni odbljesci koji su lelujali, koji kao da su ponirali i uzdizali se s da meu ispletenim stupastim oblijima izrazite crnine, odavali su toan poloaj logora u kom su oboavatelji g. Kurtza nelagodno bdjeli. Jednolian ritam velikih bubnjeva ispunjavao je zrak priguenim udarcima i zaostalim treperenjem. Jednolino brujanje mnogih mukih glasova koji su svaki za sebe pojali neki udan napjev dopiralo je iz crnog, plonog zida ume kao to zujanje pela dopire iz konice, i imalo neobino opojan uinak na moja napola probuena osjetila. Vjerujem da sam zadrijemao oslonjen preko rukohvata, sve dok me nagli prasak krikova, silna provala nagomilane i tajanstvene mahnitosti, nije probudila u zatravljenom udu. Prekinula se sva u isti mah, pa se duboko brujanje nastavilo, ostavljajui dojam ujne i umirujue tiine. Nehajno sam bacio pogled u malu kabinu. Unutra je gorjela svjetiljka, ali g. Kurtza nije bilo. Mislim da bih bio nadigao viku da sam povjerovao svojim oima. Ali nisam im isprva vjerovao to je djelovalo toliko nemogue. injenica je da sam bio posve izvan sebe od istog tupog straha, posve apstraktne strave, nevezane uz bilo kakav odreeni oblik ili tjelesnu opasnost. Taj je osjeaj bio toliko nadmoan zbog kako da to opiem? moralnog oka koji sam doivio, kao da je neto posve udovino, nepodnoljivo mislima i odurno dui, neoekivano bilo baeno na mene. Ovo je naravno potrajalo najkrai djeli sekunde, a potom mi je uobiajeni osjeaj svakidanje, smrtne opasnosti, mogunosti da doe do iznenadnog napada i pokolja, ili neeg takvog, to sam vidio da se sprema, itekako dobro doao kao smirenje. Zapravo, umirio me do te mjere da nisam dignuo uzbunu. Na metar od mene na palubi jedan je agent spavao u stolici, sav zakukuljen u kaput. Krici ga nisu probudili; hrkao je vrlo blago; ostavio sam ga da kunja i skoio na obalu. Nisam izdao g. Kurtza bilo je naloeno da ga nikad ne smijem izdati bilo je zapisano da u biti odan mori koju sam odabrao. Bilo mi je veoma stalo da se nasamo suoim s tom sjenkom a do dananjega dana ne znam zato toliko ljubomorno nisam htio ni s kim podijeliti osebujno crnilo tog doivljaja. im sam dospio na obalu ugledao sam trag iroki usjek u travi. Sjeam se ushita s kojim sam si rekao: Ne moe hodati pue etveronoke imam ga. Trava je bila mokra od rose. Hitro sam kroio stisnutih aka. ini mi se da sam nejasno kanio zaskoiti ga i premlatiti. Ne znam. Imao sam neke imbecilne pomisli. Stara pletilja s makom nametnula mi se u sjeanju kao najnedolinija osoba koja bi mogla sjediti na suprotnom kraju ovakve rabote. Vidio sam red hodoasnika kako prska zrak olovom iz Winchesterki koje su drali na boku. Mislio sam da se nikada neu vratiti na parobrod, pa sam sebe zamislio kako ivim sam i nenaoruan u umama do poodmakle dobi. Takve gluposti znate. A sjeam se da sam potisnuo ritam bubnja udarcima svoga srca, te da mi je bilo drago zbog njegove spokojne ravnomjernosti. Ipak, drao sam se staze i zatim stao da oslunem. No je bila vrlo vedra; tamnomodri prostor, svjetlucav od rose i zvijezda, u kome su crni

stvorovi stajali posve nepomino. Pomislio sam da razabirem nekakvo kretanje pred sobom. Bio sam neobino samouvjeren u svemu te noi. Dapae, skrenuo sam s traga i otrao u irokom polukrugu (doista mislim da sam se pritom kikotao sebi u bradu) kako bih dospio ispred toga gibanja, toga kretanja koje sam vidio ako sam zapravo ita vidio. Zaobilazio sam Kurtza kao da se radilo o djeakoj igri. Naletio sam na njega, i, da me nije uo, bio bih se ba spotaknuo o njega, ali ustao je na vrijeme. Podigao se, nesiguran, dugaak, blijedo nejasan, poput pare koju je zemlja izdahnula, i blago njihao, magliast i utljiv preda mnom; dok su se iza mojih lea vatre dizale meu stablima, a mrmorenje mnogih glasova istjecalo je iz ume. Pametno sam mu presjekao put; ali kad sam se doista suoio s njim kao da sam doao sebi, uvidjevi opasnost u njezinim pravim razmjerima. Jo nita nipoto nije bilo gotovo. Recimo da je poeo vikati? Premda je jedva stajao na nogama, jo uvijek je bilo podosta snage u njegovom glasu. Odlazi sakrij se, rekao je, onim dubokim tonom. Bilo je zastraujue. Osvrnuo sam se. Doprli smo na tridesetak metara od najblie vatre. Jedan se crni lik uspravio, zakoraao na dugim crnim nogama, zamahao dugim crnim rukama, naspram plamena. Imao je rogove rogove antilope, mislim na glavi. Nekakav arobnjak, nekakav vra, bez sumnje: dovoljno je demonski djelovao. Znate li to radite? proaptao sam. Savreno, odvratio je, podigavi glas za tu jednu rije: zazvuala mi je udaljeno pa ipak glasno, poput poziva kroz trublju. Ako se sad pone svaati propali smo, pomislio sam u sebi. Ovo oigledno nije bila prigoda za ake, ak i po strani od vrlo prirodne odbojnosti koju sam imao prema mlaenju te Sjenke tog zabludjelog i izmuenog stvora. Izgubit ete se, rekao sam posve izgubiti. ovjek ponekad dobije takav bljesak nadahnua, znate. Uspio sam rei pravu stvar, premda on zaista nije mogao biti nepovratnije izgubljen nego to je bio upravo u tom trenutku, kad su se postavljali temelji nae prisnosti koji e istrajati istrajati do samoga kraja pa i dalje. Imao sam goleme planove, promrmljao je neodluno. Da, rekao sam; ali ako pokuate viknuti razbit u vam glavu ovim U blizini nije bilo ni tapa ni kamena. Zadavit u vas namrtvo, ispravio sam se. Bio sam na pragu velikih stvari, preklinjao je, enjivim glasom, zvuei tako sjetno da mi se krv sledila u ilama. A sad zbog ovog glupog probisvijeta Va uspjeh u Europi u svakom je sluaju zajamen, potvrdio sam mu, polako. Nisam htio da ga moram daviti, razumijete a to bi ionako bilo od vrlo male koristi za ikakvu konkretnu svrhu. Pokuao sam rastjerati ini teke, nijeme ini divljine koje kao da su ga privijale uz svoje beutne grudi buenjem zaboravljenih i okrutnih nagona, uspomenama na ispunjene i udovine strasti. Samo ga je ovo, bio sam siguran, otjeralo do ruba ume, do grmlja, prema odbljesku vatri, udaranju bubnjeva, brujanju udnih napjeva; samo je ovo namamilo njegovu odmetniku duu da prijee okvire doputenih tenji. A, zar ne shvaate, strava ovog poloaja nije bila u tome da u dobiti po glavi premda sam bio vrlo ivopisno svjestan i te opasnosti, takoer ve u ovome, da sam morao imati posla s biem kod

kojeg se nisam mogao pozvati ni na uzvieno ni na nisko. Morao sam ga, ba poput crnja, zazvati njega njegovu vlastitu uzvienu i nevjerojatnu pokvarenost. Niega nije bilo ni iznad ni ispod njega, i to sam znao. Samog je sebe odbio od zemlje. Proklet bio! razbio je samu zemlju u komadie. Bio je sam, a ja pred njime nisam znao stojim li na zemlji ili lebdim u zraku. Priao sam vam to smo rekli ponavljao reenice koje smo izgovorili ali koja je korist? To su bile obine svakodnevne rijei poznati, slabi zvuci koji se razmjenjuju svakog ivog dana. Ali to s time? Imale su iza sebe, u mom shvaanju, strahovitu izraajnost rijei koje se uju u snovima, reenica koje se izgovore u morama. Dua! Ako se itko ikada borio s nekom duom, ja sam taj. A nisam niti raspravljao s luakom. Vjerujte mi ili ne, njegova je inteligencija bila savreno bistra okrenuta, istina je, stravinom estinom prema sebi, no bistra; a u tom je bila jedina prilika koju sam imao izuzev, naravno, toga da ga na licu mjesta ubijem, to ne bi bilo tako dobro, s obzirom na neizbjenu buku. Ali dua mu je bila luda. Dok je samovala u divljini, bila je pogledala u sebe, i, nebesa mi! kaem vam, poludjela je. Morao sam zbog svojih grijeha, valjda proi kroz iskuenje gledanja u nju vlastitim oima. Nikakva rjeitost nije vam mogla do te mjere usahnuti vjeru u ovjeanstvo kao njegov konani izljev iskrenosti. Muio se i on sa sobom, takoer. To sam vidio, to sam uo. Vidio sam nepojmljiv misterij due koja nije poznavala ni ograde, ni vjere, a ni straha, a ipak se slijepo muila sama sa sobom. Ostao sam prilino pribran; ali kad sam ga na koncu uspio prostrijeti po kauu, obrisao sam si elo, dok su mi se noge poda mnom tresle kao da sam na leima prenio pola tone niz onaj brijeg. Pa ipak sam ga samo bio pridravao, obavivi njegovu koatu ruku oko svoga vrata a nije bio puno tei od djeteta. Kad smo narednoga dana krenuli u podne, gomila, ijeg sam prisustva iza zavjese od drvea cijelo vrijeme bio ivo svjestan, opet je istekla iz ume, ispunila istinu, prekrila obronak masom nagih, diuih, drhtavih, bronanih tijela. Malo sam pojaao paru, te zamaknuo nizvodno, a dvije tisue oiju pratile su obrtanja pljuteeg, tutnjeeg, okrutnog rijenog demona koji je tukao vodu svojim stravinim repom i izdisao crni dim u zrak. Sprijeda u prvome redu, du rijeke, tri mukarca, premazana svijetlocrvenom zemljom od glave do pete, nemirno su koraala amo-tamo. Kad smo opet doli u razinu s njima, okrenuli su se k rijeci, stali toptati nogama, kimati rogatim glavama, njihati skrletnim tijelima; zatresli su prema okrutnome rijenom demonu hrpu crnih cvjetova, neku otrcanu kou s objeenim repom neto to je izgledalo poput osuene tikve; povremeno su zajedniki izvikivali nizove udesnih rijei koje nisu nalikovale nikakvom zvuku ljudskog jezika; a duboko amorenje gomile, koje se na mahove prekidalo, bilo je poput odgovora u nekoj sotonistikoj litaniji. Bili smo prenijeli Kurtza u pilotsku kabinu: ondje je bilo vie zraka. Leao je na kauu i zurio kroz otvorenu grilju. U masi ljudskih tjelesa nastao je vrtlog, te je ena s kosom poput kacige i obrazima boje gline istrala do samoga ruba toka. Ispruila je ruke, neto viknula, i itava je ta

divlja svjetina prihvatila taj povik, zagluno progovorii uglas, izraajno, brzo, bez daha. Razumijete li ovo? upitao sam ga. Nastavio je gledati pokraj mene estokim, eljnim oima, uz pomijean izraz sjete i mrnje. Nije dao odgovora, ali uoio sam osmijeh, osmijeh neodrediva znaenja, kako mu se javlja na bezbojnim usnama koje su se trenutak potom grevito trgnule. Ne razumijem li? rekao je polako, hvatajui dah, kao da su rijei nekom nadnaravnom silom istrgnute iz njega. Povukao sam uzicu zvidaljke, a to sam uinio zato to sam vidio kako hodoasnici na palubi vade svoje puke, ostavljajui dojam da oekuju veseli provod. Na iznenadan pisak gibanje sutog straha prolo je tom klinastom masom tijela. Nemojte! nemojte ih preplaiti da pobjegnu, viknuo je razoarano netko s palube. Povlaio sam uzicu opet i opet. Rasprili su se i otrali, skakali su, uali su, krivudali su, izmicali su leteoj stravi tog zvuka. Ona tri crvena deka pala su niice, licem uz obalu, kao da su poginuli od pogotka. Samo se barbarska i izvanredna ena nije niti trgnula, tragino pruajui nage ruke za nama preko tmurne i svjetlucave rijeke. A zatim je ona imbecilna gomila dolje na palubi otpoela svoju malu zabavu, pa nita vie nisam mogao vidjeti od dima. Smea struja je hitro istjecala iz srca tame, sputajui nas prema moru dvostruko bre nego to smo bili napredovali uz nju; i Kurtzov ivot je brzo istjecao, takoer, povlaei se, povlaei iz njegova srca ka moru neumoljivog vremena. Upravitelj je bio vrlo spokojan, vie nije imao nikakvih ivotnih tjeskoba, obojicu nas je obujmio sveobuhvatnim i zadovoljnim pogledom: ova rabota se rijeila onoliko dobro koliko se i dalo oekivati. Vidio sam da se blii vrijeme kad u preostati jedini iz skupine s neprimjerenim metodama. Hodoasnici su me gledali s negodovanjem. Bio sam, da tako kaem, ubrojen meu mrtve. udno je kako sam prihvatio ovo nepredvieno partnerstvo, ovaj odabir more koji mi je nametnula sjenovita zemlja, pod invazijom ovih ljudi i pohlepnih aveti. Kurtz je govorio. Taj glas! taj glas! Gromko je jeao do samoga kraja. Nadivio je njegovu snagu kako bi sakrio u velianstvenim naborima rjeitosti jalovu tamu njegovoga srca. O, muio se! muio se! Pustoi njegovog umornog mozga sad su salijetali sjenoviti prizori prizori bogatstva i slave priljeno su se vrtjeli oko njegovog neiscrpnog dara za plemenito i uznosito izraavanje. Moja Namjeravana, moja postaja, moja karijera, moje ideje to su bili predmeti povremenog izricanja uzvienih uvstava. Sjenka izvornoga Kurtza obilazila je uzglavlje uplje patvorine, ija je sudbina bila skoro ukapanje u plijesan pretpotopne zemlje. Ali i dijabolina ljubav i nezemaljska mrnja misterija u koje je pronikla borile su se za vlast nad tom duom, zasienom primitivnim osjeajima, poudnom za laljivom slavom, za patvorenim isticanjem, za svim formama uspjeha i moi. Ponekad je bio odbojno djetinjast. Zahtijevao je da ga kraljevi doekuju

na kolodvorima pri njegovom povratku iz nekog odurnog Nigdje, gdje je kanio postii velike stvari. Pokaete im da u sebi imate neto to je zaista unosno, i zatim nee biti granica priznavanju vae sposobnosti, govorio bi. Naravno da uvijek morate paziti na pobude prave pobude uvijek. Dugi potezi koji kao da su bili jedan te isti potez, monotoni zavoji koji su bili navlas jednaki, klizili su kraj parobroda dok su svojim mnotvom svjetovnih stabala strpljivo uvali ovaj aavi fragment drugog svijeta, prethodnicu promjene, osvajanja, trgovine, masakra, blagoslova. Gledao sam preda se pilotirao. Zatvorite grilju, rekao je Kurtz iznenada jednog dana; ne mogu podnijeti pogled na to. Posluao sam ga. Nastupila je tiina. Ma, jo u ti ja itekako iscijediti srce! viknuo je prema nevidljivoj divljini. Doivjeli smo kvar kao to sam i oekivao pa smo se zbog popravki morali izvui na elo jednog otoka. Ova odgoda bila je prva stvar koja je potresla Kurtzovo samopouzdanje. Jednog jutra mi je dao paket s papirima i fotografiju sve skupa povezano vezicom za cipele. uvajte mi ovo, rekao je. Ova pogubna budala (mislio je na upravitelja) je u stanju kopati po mojim kutijama kad ja ne gledam. Poslijepodne sam ga vidio. Leao je na leima sklopljenih oiju, pa sam se potiho povukao, ali uo sam ga kako mrmlja: ivi pravino, umri, umri... Oslukivao sam. Nije bilo nieg vie. Je li on to u snu uvjebavao neki govor, ili se radilo o odlomku reenice iz nekog novinskog lanka? Nekad je pisao za novine i kanio je to iznova raditi, zbog promicanja mojih ideja. To mi je dunost. Njegova je tama bila nepronina. Gledao sam ga kao to se naviruje prema ovjeku koji lei na dnu neke klisure kamo sunce nikada ne sja. Ali nisam mu mogao posvetiti puno vremena, jer sam pomagao strojaru da rastavi uplje cilindre, da izravna izvitoperenu osovinu, i u drugim slinim stvarima. ivio sam u paklenskom neredu hre, turpija, vijaka, matica, izvijaa, ekia, zapornih builica stvari kojih se gnuam, jer se s njima ne snalazim. Opsluivao sam malu kovanicu koju smo na svu sreu imali na brodu; iscrpljeno sam se patio u bijednoj gomili otpada osim kad sam se previe tresao da bih mogao stajati. Kad sam jedne veeri ulazio sa svijeom zapanjio sam se uvi ga kako pomalo drhtavo kae: Leim ovdje u tami i ekam smrt. Svjetlost mu je bila na koji pedalj od oiju. Natjerao sam se da promrmljam: Ma, besmislice! i stao nad njim kao ukopan. Bilo to iole slino mijeni koja je proela crte njegovog lica nikad ranije nisam vidio, a nadam se da nikada vie ni neu. O, nisam bio dirnut. Bio sam opinjen. Bilo je kao da se neki veo razderao. Vidio sam na tom licu od slonovae izraz tmurnog ponosa, beutne sile, kukavike strave napetog i beznadnog oaja. Je li iznova proivljavao svoj ivot u svakoj pojedinosti poude, iskuenja i predavanja tijekom tog krajnjeg trenutka potpune spoznaje? aptom je viknuo k nekom prizoru, k nekoj viziji viknuo je dvaput, povikom koji nije bio vie od daha Uas! Uas! Puhnuo sam u svijeu i izaao iz kabine. Hodoasnici su veerali u

kantini, pa sam sjeo na svoje mjesto preko puta upravitelja, koji je podigao oi i uputio mi upitan pogled, koji sam uspjeno izbjegao. Zavalio se, spokojno, onim svojim osobitim smijekom zapeativi neiskazanu dubinu svoje opakosti. Neprekidan pljusak muica strujao je k svjetiljci, k tkanini, k naim rukama i licima. Odjednom je upraviteljev deko pomolio svoju bezobraznu crnu glavu kroz vrata, i rekao nemilosrdno prezrivim tonom Gospon Kurtz on mrtav. Svi su hodoasnici pojurili da vide. Ja sam ostao, i nastavio veerati. Vjerujem da su me smatrali okrutno beutnim. Meutim, nisam puno pojeo. Ondje je bila svjetiljka svjetlost, zar ne znate a vani je bilo tako vraki, vraki tamno. Nisam vie prilazio izuzetnome ovjeku koji je izrekao presudu pustolovinama svoje due na ovoj zemlji. Glasa je nestalo. ega je drugog ondje bilo? Ali ja sam naravno svjestan da su narednoga dana hodoasnici sahranili neto u neku blatnu jamu. A zatim su vrlo skoro sahranili i mene. Meutim, kao to vidite, nisam se otiao pridruiti Kurtzu tad i ondje. Nisam. Ostao sam odsanjati moru sve do kraja, i jo jednom iskazati svoju odanost Kurtzu. Sudbina. Moja Sudbina! aljiva je stvar taj ivot taj tajanstveni ustroj nemilosrdne logike s nekim jalovim ciljem. Najvie to se od njega moete nadati je neko saznanje o samima sebi koje prekasno doe kao etva neugasivih aljenja. Hrvao sam se sa smru. To je najmanje uzbudljivo nadmetanje koje moete zamisliti. Odvija se u neopipljivom sivilu, bez ieg pod nogama, bez ieg oko vas, bez gledatelja, bez amora, bez slave, bez velike udnje za pobjedom, bez velikog straha od poraza, u boleljivoj atmosferi mlake nevjerice, bez naroite vjere u vlastitu pravinost, i jo manje u onu vaeg suparnika. Ako je takvo oblije konane mudrosti, onda je ivot vea zagonetka nego to to neki od nas smatraju. Bio sam na treptaj do posljednje prilike za izricanje suda, i ponizno sam otkrio da vjerojatno ne bih imao to rei. To je razlog zbog kojeg potvrujem da je Kurtz bio izuzetan ovjek. On je imao neto za rei. On je to rekao. Otkako sam i sam zavirio preko ruba, bolje razumijem smisao njegovog pogleda, koji nije mogao vidjeti plamen svijee, ali je bio dovoljno opsean da obuhvati itav svemir, dovoljno prodoran da zadre u sva srca koja kucaju u tami. On je zakljuio on je presudio. Uas! Bio je izniman ovjek. Napokon, to je bio izraz nekakvog vjerovanja; posjedovao je iskrenost, posjedovao je uvjerenje, posjedovao je treperavu notu otpora u svom aptu, posjedovao je odbojno lice ugledane istine udnu isprepletenost poude i mrnje. A nije moja vlastita krajnost ono to najbolje pamtim vizija bezoblinog sivila ispunjenog tjelesnom boli, te nehajan prezir prema prolaznosti svega ak i ove same boli. Ne! Kao da sam proivio njegovu krajnost. Tono, on je napravio taj posljednji korak, on je zakoraio preko ruba, dok je meni bilo omogueno da povuem svoju neodlunu nogu. A moda u ovome i jest itava razlika; moda su sva mudrost, i sva istina, i sva iskrenost, naprosto sabijene u taj neprocjenjivi trenutak vremena u kojem prekoraimo prag nevidljivoga. Moda! Volio bih vjerovati da moja zavrna rije ne bi bila izraz nehajnog prezira. Bolji je

njegov povik puno bolji. On je bio potvrda, moralna pobjeda, plaena nebrojenim porazima, odvratnim stravama, odvratnim zadovoljenjima. Ali bio je pobjeda! Zbog toga sam ostao odan Kurtzu do samoga kraja, pa ak i kasnije, kad sam nakon dugo vremena jo jednom uo, ne njegov vlastiti glas, ve jeku njegove velianstvene rjeitosti odbijenu prema meni od jedne due toliko prozirno iste kao da je kristalna litica. Ne, nisu me sahranili, premda postoji jedno razdoblje kojeg se sjeam kroz maglu, kroz uzdrhtalo uenje, poput prolaza kroz neki nepredoivi svijet koji nije u sebi imao ni nade ni udnje. Zatekao sam se opet u svetilinome gradu s mrskim pogledom na ljude koji ure ulicama kako bi jedni drugima ugrabili neto novca, prodirali svoju zloglasnu kuhinju, ispijali svoje pogubno pivo, sanjali svoje nebitne i aave snove. Grijeili su se o moje misli. Bili su uljezi ije me znanje o ivotu drailo svojom prijetvornou, jer sam bio toliko siguran da nikako ne mogu znati stvari koje ja znadem. Njihovo dranje, koje je naprosto bilo dranje obinih osoba koje obavljaju svoje poslove u uvjerenju da su posve sigurni, bilo mi je uvredljivo poput razuzdanih razmetanja obijesti suoene s opasnou koju nije sposobna shvatiti. Nisam imao naroite elje da ih prosvijetlim, ali bilo mi je pomalo teko suzdravati se da im se ne smijem u lica, tako puna glupe umiljenosti. Usudio bih se rei da mi u to vrijeme nije ba bilo dobro. Tumarao sam ulicama trebalo je dovriti razliite poslove ogoreno se cerei savreno pristojnim ljudima. Priznajem da je moje ponaanje bilo neoprostivo, ali s druge strane moja temperatura je tih dana rijetko kad bila normalna. Nastojanja moje drage ujne da mi povrati snagu inila su se posve promaenima. Nije moja snaga bila ta koju je valjalo povratiti, moja je mata bila ta koju je valjalo umiriti. uvao sam sveanj papira koji mi je Kurtz dao, ne znajui tono to da s njim napravim. Njegova je majka nedavno umrla, pod paskom, kako su mi rekli, njegove Namjeravane. Jedan izbrijani ovjek, slubenog dranja, s naoalama zlatnih okvira, posjetio me jednog dana i raspitivao se, isprva izokola, kasnije s udvornom izravnou, o onome to je sa zadovoljstvom nazvao izvjesnim dokumentima. Nisam se iznenadio, jer sam se dvaput bio posvaao s upraviteljem o toj temi jo ondje. Bio sam odbio predati i najmanji djeli tog paketa, pa sam zauzeo jednaki stav i prema ovjeku s naoalama. Naposljetku se ispunio tamnim prijetnjama, i stao izrazito uljivo tvrditi kako Kompanija ima pravo na svaki djeli podataka o svojim teritorijima. Te je rekao: G. Kurtz je zacijelo morao posjedovati iroka i podrobna saznanja o neistraenim podrujima s obzirom na njegove velike sposobnosti i alosne okolnosti u koje je bio postavljen: stoga Uvjeravao sam ga da saznanja g. Kurtza, ma koliko iroka, nisu imala dodirnih toaka s problemima gospodarstva ili uprave. Zatim je prizvao ime znanosti. Bio bi nemjerljivi gubitak da, itd, itd. Ponudio sam mu izvjee o Potiskivanju divljakih obiaja, ali s otrgnutim post scriptumom. Gorljivo ga je uzeo, ali na koncu je prezrivo mrknuo na njega. Ovo nije ono to smo s pravom oekivali, primijetio je. Ne oekujte nita drugo, rekao sam. Ima jo samo privatnih pisama. Povukao se uz neku prijetnju sudskim postupcima, i vie ga nisam vidio; ali jedan drugi

momak, koji je sebe nazvao Kurtzovim bratiem, pojavio se dva dana kasnije, pun elje da sazna sve potankosti o posljednjim trenucima svog dragog srodnika. Usput mi je dao do znanja kako je Kurtz u biti bio veliki glazbenik. Bilo je ondje materijala za velik uspjeh, rekao je ovjek, koji je bio orgulja, vjerujem, ravne sijede kose koja mu je padala preko masnog ovratnika kaputa. Nisam imao razloga sumnjati u njegovu izjavu; i do dananjega dana nisam u stanju rei to je bilo Kurtzovo zanimanje, ako je ikada ijedno i imao koji je bio njegov najvei dar. Smatrao sam ga slikarom koji je pisao za novine, ili pak novinarem koji je znao slikati ali ak ni brati (koji je mrkao burmut tijekom razgovora) nije mi mogao rei to je on bio tono. Bio je univerzalni genij u tome sam se sloio sa starim, koji je nato buno ispuhao nos u veliki pamuni rupi i povukao se u senilnu uzbuenost, odnijevi neka beznaajna obiteljska pisma i spise. Konano se pojavio jedan novinar eljan poneto doznati o sudbini svog dragog kolege. Ovaj me posjetitelj obavijestio kako je pravo podruje Kurtzovog djelovanja trebala biti politika populistikog tipa. Imao je upave ravne obrve, kratko podianu ekinjastu kosu, monokl na irokoj vrpci, te mi je, postavi rjeit, priznao kako smatra da Kurtz zapravo uope nije znao pisati ali nebesa mi! kako je taj ovjek mogao priati. Znao je naelektrizirati velike skupove. Imao je vjeru zar ne shvaate? imao je tu vjeru. Mogao je sebe natjerati da povjeruje u sve u sve. Bio bi velianstven voa neke ekstremistike stranke. Koje stranke? upitao sam ga. Bilo koje, odgovorio je ovaj. Bio je jedan jedan ekstremist. Ne mislim li i ja tako? Sloio sam se. Znam li ja, upitao me, uz nagli bljesak znatielje, to ga je to nagnalo da otie onamo? Da, rekao sam, i smjesta mu pruio slavno Izvjee da ga objavi, ako ga bude smatrao prikladnim. urno ga je pregledao, mrmljajui sve vrijeme, prosudio posluit e, te se udaljio s tim plijenom. Tako mi je na koncu preostao tanak paketi s pismima i portretom te djevojke. Doimala mi se prekrasnom hou rei da je imala prekrasan izraz lica. Znam da se i sunevu svjetlost dade natjerati da lae, takoer, no inilo se da nikakva manipulacija svjetlosti i poze ne bi mogla doarati istananu nijansu istinitosti na tim crtama. Djelovala je spremnom sasluati bez mentalnih ograda, bez sumnjiavosti, bez i jedne pomisli na sebe. Odluio sam da u sam otii i vratiti joj njezin portret i ta pisma. Radoznalost? Da; a takoer moda i neki drugi osjeaj. Sve ono to je bilo Kurtzovo izmaklo mi je iz ruku: njegova dua, njegovo tijelo, njegova postaja, njegovi planovi, njegova slonovaa, njegova karijera. Preostala je samo uspomena na njega te njegova Namjeravana a htio sam i to, takoer, prepustiti prolosti, na neki nain osobno predati sve to mi je preostalo od njega onom zaboravu koji je posljednja rije nae zajednike sudbine. Ne branim sebe. Nisam imao nikakvu jasnu predodbu o tome to zapravo hou. Moda se radilo o porivu nesvjesne odanosti, ili o ispunjenju jedne od onih ironinih nunosti koje vrebaju u injenicama ljudskog postojanja. Ne znam. Ne mogu procijeniti. Ali otiao sam.

Mislio sam da je uspomena na njega poput ostalih uspomena na mrtve koje se skupe u ivotu svakog ovjeka blagi otisak na mozgu sjenki koje su na njega pale u svom hitrom i konanom prolazu; ali pred visokim i tekim vratima, meu visokim kuama ulice koja je bila nepomina i dostojanstvena poput neke dobro odravane aleje na groblju, ukazala mi se predodba njega na nosilima, kako halapljivo otvara usta, kao da e prodrijeti cijelu zemlju s itavim njezinim ovjeanstvom. ivio je tada preda mnom; ivio je onoliko koliko je uvijek ivio kao sjenka koja se ne moe nasititi uzvienih izgleda, zastraujuih stvarnosti; sjenka mranija od sjenke noi, a plemenito obavijena naborima predivne rjeitosti. Ta predodba kao da je ula u kuu sa mnom nosila, aveti nosaa, divlja gomila poslunih oboavatelja, mrak ume, svjetlucanje rijeke izmeu sumranih zavoja, udarci bubnja, ravnomjerni i prigueni poput otkucaja srca srca osvajake tame. To je bio trenutak trijumfa divljine, nasrtljivi i osvetniki nalet koji u, inilo mi se, morati sam zadrati kako bih spasio drugu duu. A uspomena na ono to sam uo da on kae ondje daleko, dok su se rogata oblija gibala iza mene, u odsjaju vatri, unutar strpljive ume, te su mi se rastrgane reenice vratile, opet su se zaule u svojoj zlokobnoj i stravinoj jednostavnosti. Prisjetio sam se njegovog bijednog preklinjanja, bijednih prijetnji, kolosalnih razmjera njegovih ogavnih pouda, opakosti, muenja, olujne tjeskobe njegove due. A kasnije mi se inilo da vidim njegov sabran i leeran nastup, kad je jednog dana rekao: Ova koliina slonovaa je sad zapravo moja. Kompanija je nije platila. Ja sam je sam prikupio uz veliki osobni rizik. Bojim se, ipak, da e je pokuati prisvojiti. Hm. To je sloena stvar. to vi mislite da bih trebao napraviti da se oduprem? A? Ne elim nita vie od pravde.... Nije elio nita vie od pravde nita vie od pravde. Pozvonio sam pred vratima od mahagonija na prvom katu, i dok sam ekao inilo mi se da on zuri u mene iz ostakljenog panela zuri onim irokim i golemim pogledom koji obuhvaa, osuuje, prezire itavi svemir. Uinilo mi se da ujem onaj proaptani povik: Uas! uas! Padao je sumrak. Morao sam ekati u otmjenom salonu s tri dugaka prozora od poda do stropa koji su bili poput tri svijetlea i zastrta stupa. Izvijene pozlaene noge i poleine pokustva sjale su nejasnim krivuljama. Visoki mramorni kamin imao je hladnu i monumentalnu bjelinu. U jednom je uglu masivno stajao koncertni glasovir; s tamnim odbljescima na ravnim povrinama poput tmurnog i ulatenog sarkofaga. Jedna su se visoka vrata otvorila zatvorila. Ustao sam. Prila mi je, sva u crnini, blijede glave, lebdei prema meni u sumraku. Bila je u koroti. Prolo je vie od godinu dana od njegove smrti, vie od godinu otkako su stigle vijesti; djelovala je kao da e se spominjati i alovati zauvijek. Primila je obje moje ruke svojima i promrmljala: ula sam ve da stiete. Zamijetio sam da nije bila vrlo mlada mislim, nije djelovala kao djevojka. Imala je zrelu sposobnost da bude odana, da vjeruje, da pati. Soba kao da je potamnila, kao da je sva tuna svjetlost oblane veeri pribjegla njezinom elu. Ta svijetla kosa, to bijelo lice, to isto elo, kao da su bili okrueni pepeljastom aureolom iz koje su me promatrale tamne oi. Njihov

pogled nije imao nieg prijetvornog u sebi, dubok, pouzdan i pun povjerenja. Drala je svoju tunu glavu kao da se ponosi tom tugom, kao da e rei, ja jedino ja znam alovati za njime onako kako on zasluuje. Ali jo dok smo se rukovali, izraz tako groznog oaja proeo joj je lice da sam uvidio da je ona jedno od onih stvorenja koja nisu igrake Vremena. Za nju je on umro tek juer. A, Jupitra mi! dojam je bio toliko moan da se i meni, takoer, uinilo da je on umro tek juer ne, ba ovog trena. Vidio sam nju i njega u istom odsjeku vremena njegovu smrt i njezinu tugu vidio sam njezinu tugu u samom trenutku njegove smrti. Razumijete li? Vidio sam ih zajedno uo sam ih zajedno. Bila je rekla, duboko uzevi zraka: Preivjela sam, dok mi se inilo da mi napete ui razgovjetno uju, pomijeano s njezinim tonom beznadnog aljenja, zakljuni apat njegove vjene osude. Upitao sam se to ondje radim, uz osjeaj panike u svom srcu kao da sam banuo na poprite okrutnih i apsurdnih misterija kakve ljudsko bie nije u stanju spoznati. Pokazala mi je stolicu. Sjeli smo. Njeno sam poloio paketi na maleni stol, a ona je stavila ruku na njega... Dobro ste ga poznavali, promrmljala je, nakon trenutka alobne utnje. Intima se ondje brzo razvije, rekao sam. Poznavao sam ga onoliko koliko je mogue da jedan ovjek poznaje drugoga. I divili ste mu se, rekla je. Bilo je nemogue poznavati ga, a ne diviti mu se. Zar ne? Bio je izniman ovjek, rekao sam, nesigurno. Zatim sam, pred moleivom postojanou njezinog pogleda, koji kao da je iekivao nove rijei s mojih usana, nastavio. Bilo je nemogue ne - Voljeti ga, gorljivo je dovrila, uutkavi me do zgroene nijemosti. Kako tono! kako tono! Ali kad pomislite da ga nitko nije poznavao tako dobro kao ja! Meni je ukazao sve svoje plemenito povjerenje. Najbolje sam ga poznavala. Najbolje ste ga poznavali, ponovio sam. A moda i jest. Ali sa svakom izgovorenom rijei soba je postajala sve tamnija, te je samo njezino elo, glatko i bijelo, ostalo obasjano neugasivom svjetlou vjerovanja i ljubavi. Bili ste njegov prijatelj, nastavila je. Njegov prijatelj, ponovila je, malo glasnije. Zacijelo ste bili, ako vam je predao ovo, i poslao vas meni. Osjeam da s vama mogu govoriti ah! moram govoriti. Htjela bih da vi vi koji ste uli njegove posljednje rijei da znate da sam ga bila vrijedna... Nije to ponos... Da! Ponosna sam to znadem da sam ga razumjela bolje od ikoga na zemlji to mi je sam rekao. A otkako je umrla njegova majka nisam imala nikoga nikoga da-da Sluao sam. Tama se produbljivala. Nisam ak bio ni siguran da mi je bio dao pravi sveanj. Pomalo sumnjam da je htio da se pobrinem za jednu drugu hrpu njegovih papira koju sam, nakon to je umro, vidio, kad ju je upravitelj pregledavao pod svjetiljkom. A djevojka je priala, olakavajui svoju bol u sigurnosti mog suosjeanja; priala je kao to edni piju. Bio sam uo da njezini nisu odobravali njene zaruke s Kurtzom. Nije bio dovoljno bogat ili tako neto. A odista ni ne znam nije li moda itavog ivota bio prosjak. Bio mi je dao nekih naznaka da zakljuim kako ga je ba

nestrpljenje prema razmjernom siromatvu nagnalo onamo. ...Tko mu nije bio prijatelj ako ga je jednom uo kako govori? kazivala je. Privlaio je ljude onime to je u njima bilo najbolje. Pogledala me intenzivno. To je dar velikih, nastavila je, a zvuk njezinog dubokog glasa kao da je imao pratnju svih drugih zvukova, punih tajne, oaja i tuge, koje sam ikada uo mrekanja rijeke, huanja stabala koja se njiu na vjetru, mrmorenja mnotva, slabih odjeka nerazumljivih rijei doviknutih izdaleka, aptanja glasa koji govori s one strane praga vjene tame. Ali vi ste ga uli! Vi znate! viknula je. Da, znadem, rekao sam s nekakvim oajanjem u srcu, ali klanjajui glavu pred vjerom koja je bila u njoj, pred tom velikom i spasonosnom obmanom koja je sjala nezemaljski blistavo u tami, u slavodobitnoj tami od koje je nisam mogao obraniti od koje nisam mogao obraniti ak ni sebe. Kakav gubitak za mene za nas! ispravila se s predivnom velikodunou; te promrmljavi dodala: Za svijet. Pri posljednjim odsjajima sumraka mogao sam vidjeti kako joj oi svjetlucaju, pune suza suza koje nee kapnuti. Bila sam vrlo sretna vrlo radosna vrlo ponosna, nastavila je. Previe radosna. Previe sretna nakratko. A sad sam nesretna za za itav ivot. Ustala je; njezina svijetla kosa kao da je ulovila svu preostalu svjetlost u zlatnom odbljesku. Ustao sam i ja. A od svega toga, nastavila je, alobno, od svega to je obeavao, i od sve njegove veliine, od njegovog velikodunog duha, od njegovog plemenitog srca, nije preostalo nita nita do uspomene. Vi i ja Mi emo ga se uvijek sjeati, rekao sam, urno. Ne! viknula je. Nemogue je da bi se sve ovo moglo izgubiti da bi se takav ivot mogao rtvovati, a da ne preostane nita do tuge. Znate koliko je goleme planove imao. I ja sam znala za njih moda ih nisam mogla shvatiti ali drugi su znali za njih. Neto mora preostati. Njegove rijei, barem, nisu umrle. Njegove rijei e preostati, rekao sam. I njegov primjer, proaptala je za sebe. Ljudi su se ugledali u njega njegova je dobrota sjala u svakom djelu. Njegov primjer - Tono, rekao sam; njegov primjer, takoer. Da, njegov primjer. To sam zaboravio. Ali ja ne zaboravljam. Ne mogu ne mogu vjerovati ne jo. Ne mogu vjerovati da ga nikad vie neu vidjeti, da ga nitko vie nikad nee vidjeti, nikad, nikad, nikad. Ispruila je ruke kao za nekim likom koji odlazi, isteui ih crne, sklopljenih blijedih dlanova, preko sve slabijeg i uskog sjaja prozora. Nikad ga vie vidjeti! Ja sam ga tad sasvim jasno vidio. Vidjet u tu rjeitu avet dok god budem ivio, a vidjet u i nju, takoer, kao traginu i poznatu Sjenu, koja ovom gestom podsjea na jednu drugu, takoer traginu, i nakienu nemonim amajlijama, dok prua nage smee ruke nad svjetlucanje paklenskog toka, toka tame. Odjednom je vrlo duboko rekla,

Umro je kao to je i ivio. Njegov je kraj, rekao sam, dok se u meni budio tupi bijes, bio u svakom smislu dostojan njegovog ivota. A ja nisam bila uz njega, promrmljala je. Bijes mi se povukao pred osjeajem bezgraninog suosjeanja. Sve to se dalo uiniti - promucao sam. Ah, ali ja sam u njega vjerovala vie od ikoga na zemlji vie od njegove vlastite majke, vie od njega samog. Bila sam mu potrebna! Ja! Bila bih sauvala svaki uzdah, svaku rije, svaki znak, svaki pogled. Osjetio sam kao da mi je studen epala prsa. Nemojte, rekao sam, priguenim glasom. Oprostite mi. Ja ja sam toliko dugo utke alovala utke... Vi ste bili s njim do kraja? Razmiljam o njegovoj usamljenosti. Nitko kraj njega da ga razumije kako bih ga ja razumjela. Moda nitko da uje... Do samoga kraja, rekao sam, drhtavo. uo sam njegove posljednje rijei... Zastao sam u strahu. Ponovite ih, promrmljala je emernim tonom. elim elim neto neto da da s tim ivim. Doao sam dotle da viknem na nju: Zar ih ne ujete? Sumrak ih je ponavljao upornim aptom posvud oko nas, aptom koji kao da se prijetei nadimao poput prvoga apta nadirueg vjetra. Uas! Uas! Njegovu posljednju rije da s njom ivim, zahtijevala je. Zar ne razumijete da sam ga voljela voljela sam ga voljela sam ga! Sabrao sam se i polako progovorio. Posljednja rije koju je izgovorio bilo je vae ime. uo sam lagani uzdah i zatim mi se srce smrzlo, zamrlo od ushienog i stravinog uzvika, uzvika nepojmljivog trijumfa i neizrecive boli. Znala sam, bila sam sigurna!... Znala je. Bila je sigurna. uo sam je kako jeca; rukama je sakrila lice. inilo mi se da e se kua uruiti prije nego to stignem pobjei, da e mi se nebesa sruiti na glavu. Ali nita se nije zbilo. Nebesa se ne svaljuju zbog takve trice. Bi li ona pala, pitam se, da sam pruio Kurtzu onu pravdu koja ga je slijedila? Nije li on rekao da eli samo pravdu? Ali nisam mogao. Nisam joj mogao rei. Bilo bi to pretamno sasvim pretamno... Marlow je prestao, i sjedio po strani, nejasan i utljiv, u pozi Buddhe koji meditira. Nitko se neko vrijeme nije pomaknuo. Izgubili smo poetak oseke, rekao je Direktor, odjednom. Podignuo sam glavu. Puinu je pregradio crni zid oblaka, a spokojni vodeni put koji je vodio ka najudaljenijim krajevima zemlje tekao je tmurno pod zastrtim nebom inilo se da vodi u srce neke pregoleme tame.