HANS MORGENTHAU

REALISTIKA TEORIJA MEUNARODNE POLITIKE

Ova knjiga ima svrhu da prikae teoriju meunarodne politike. Kriterij po kojem se mora suditi takva teorija nije aprioran i apstraktan, ve empirian i pragmatian. Drugim rijeima, teoriju treba ocijeniti ne po nekim unaprijed smi-ljenim apstraktnim principima ili pojmovima nepovezanim sa stvamou, ve njenom svrhom: da unese reda i sadraja u mnoge pojave koje bi bez nje ostale nepovezane i neshva-tljive. Ona mora zadovoljiti dvojaki kriterij, empiriki i lo-giki. Da li se injenice onakve kakve stvarno jesu slau s tumaenjem koje im teorija daje i da li zakljuci do kojih dolazi teorija logiki slijedi iz njenih premisa? Ukratko, da li je teorija logiki povezana sa injenicama i dosljedna samoj sebi? Problem koji postavlja ova teorija odnosi se na prirou itave politike. Historija moderne politike misli jest prikaz borbe izraeu dviju kola koje se u osnovi razlikuju u svojim koncepcijama o prirodi ovjeka, drutva i politike. Jedna vjeruje da se moe postii racionalni i moralni politiki poreak koji proizlazi iz univerzalno vaeih apstraktnih principa. Ona pretpostavlja u biti dobrotu i beskrajnu savi-tljivost Ijudske prirode i svaljuje krivicu za neuspjehe dru-tvenog poretka, u procjeni racionalnih standarda, na odsu-tnost znanja i razumijevanja, zastarjelost drutvenih ustanova ili iskvarenost stanovltih izoliranih pojedinaca ili grupa. Ona vjeruje u obrazovanje, reforme i povremenu upotrebu sile da bi se ispravili ovi nedostaci. Druga kola vjeruje da je svijet, nesavren, kao to i jest sa racionalnog gledita, rezultat snaga svojstvenih. ljudskoj prirodi. Da bi se poboljalo svijet, treba suraivati s tim Izabrani tekstovi / H. Morgenthan 153

snagama, a ne raditi protiv njih. Budui da je ovo svijet kojemu su svojstveni suprotni interesi i sukobi meu njima, moralni se principi ne mogu nikada u cijelosti realizirati, ali im se mora to je bolje mogue pribliiti pomou povremenog (uvijek privremenog) uravnoteavanja interesa i stalno nesigurnog rjeavanja sukoba. Ova kola vidi stoga u sistemu provjeravanja i uravnoteavanja univerzalni princip za sva pluralistika drutva. Ona se poziva radije na historijske dogaaje koji su prethodili nego na apstraktne principe i radije tei realizaciji manjeg zla nego apsolutnog dobra. Ovo teoretsko interesiranje za ljudsku prirodu, onakvo kakvo u stvarnosti jest, i za historijske procese kako su se stvar-no odigrali, izborili su za teoriju koja je ovdje prikazana ime realizam. Koja su naela politikog realizma? Nikakvo sistematsko izlaganje filozofije politikog realizma ne moe se ovdje pokuati; bit e dovoljno da se izdvoji est osnovnih na-ela, koja su esto pogreno shvaana. est principa politikog realizma 1. Politiki realizam vjeruje da je politika, kao i drutvo uopte upravljana objektivnim zakonima koji proizlaze iz ovekove prirode. Da bi se drutvo uinilo boljim, u prvom redu je potrebno"razumjeti zakone po kojima drutvo ivi. Djelovanje ovih zakona, budui da je drutvo neosjetljivo na ono to vie volimo, ljudi e osporavati izlaui se opasnosti da grijee. Realizam, vjerujui u objektivnost zakona politike, mora takoer vjerovati u mogunost razvoja racionalne teorije koja odraava, iako nesavreno i jednostrano, ove objektivne
1

zakone. On takoer vjeruje u mogunost razlikovanja u politici izmeu istine i miljenja, izmeu onoga to je objektivno, istinito i racionalno, potkrijepljeno injenicama i objanjeno razumom, i onoga to je samo subjektivna ocjena, odvojeno od injenica onakvih kakve jesu i sagraeno na predrasudama i eljama. Ljudska se priroda, iz koje proizlaze zakoni politike, nije promijenila od vremena kada su klasine filozofije Kine, Indije i Grke teile da otkriju te zakone. Stoga, novina nije nuna vrlina politike teorije, niti je starost manjak. injenica da se o jednoj politikoj teoriji, ako takva teorija postoji, nikada ranije nije nita ulo, stvara vie pretpostavki nego 154 Metodologija prouavanja meunaronih odnosa

u korist njene valjanosti. Suprotno tome, injenica da je jedna teorija politike bila razvijena stotinama ili ak hiljadama godina ranije kao to je teorija ravnotee snaga ne stvara pretpostavku da je nemoderna i zastarjela. Svaka teorija politike mora se podvrgnuti dvojakom ispitivanju: razuma i iskustva. Naputanje ovakve teorije, jer je svoje doba cvata imala u proteklim stoljeima, nije racionalni argument ve modernistika predrasuda koja vjeruje u superiornost sadanjosti nad prolou. Smatrati oivljavanje takve teorije modom ili fantazijom svodi se na shvaanje da u politici mogu postojati uvjerenja ali ne i istine. Za realizam, teorija nastaje utvrivanjem injenica kojima se daje smisao pomou razuma. On pretpostavlja da se karakter jedne vanjske politike moe utvrditi jedino ispitivanjem izvrenih politikih akata i predvidivih posljedica ovih akata. Na taj nain mi moemo utvrditi to su dravnici stvarno uradili, a iz predvidivih posljedica njihovih djela mi raoemo nasluivati koji su mogli biti njihovi ciljevi. Ipak, ispitivanje injenica nije dovoljno. Da bismo dali smisao sirovom injeninom materijalu vanjske politike, mi moramo pristupiti politikoj realnosti sa stanovitim racionalnim nacrtom-planom koji nas upuuje na mogua znaenja vanjske politike. Drugim rijeima, postavimo se u poloaj dravnika koji se susree sa stanovitim problemom vanjske politike pod stanovitim okolnostima, i onda postavljamo pitanje: koje su racionalne alternative iz kojih bi dravnik mogao izabrati tko se mora suoiti s tim problemom pod takvim okolnostima (pretpostavljajui uvijek da on postupa racionalno), i koje e od ovih. racionalnih alternativa odreeni dravnik, koji dje-luje pod ovim okolnostima, vjerojatno izabrati. Ispitivanje ovih. racionalnih hipoteza prema stvarnim injenicama i nji-hovim posljedicama daje smisao injenicama raeunarodne politike i ini jednu teoriju politike moguom. 2. Glavni putokaz koji pomae politikom realizmu da nae svoj put kroz podruja meunarodne politike jest pojam interesa definiran terminima sile. Taj pojampovezuje razum koji pokuava da razumije meunarodnu politiku i injenice koje treba razumjeti. On postavlja politiku kao nezavisnu sferu akcije i razumijevanja odvojenu od ostalih sfera kao to su ekonomija, etika, estetika ili religija. Bez ovakvog pojma svaka teorija politike, meunarodne ili unutranje, bila bi u cijelosti nemogua, jer bez nje mi ne bismo mogli razlikovati Izabrani tekstovi / H. Morgenthau 155 izmeu politikih i nepolitikih injenica, niti bismo mogli unijeti imalo sistematskog reda u politiku sferu. Pretpostavljajui da dravnici misle i djeluju suglasno terminima interesa definiranim kao sila i historija, dokazuje ovu pretpostavku. Ova nam pretpostavka omoguuje da slijedimo i predvidimo, kao to je i bilo, korake dravnika bive, sadanje ili budue koje je poduzeo ili e poduzeti na po-litikoj sceni. Mi virimo preko njegovih ramena kada pie svoje proglase; mi ga sluamo kada vodi razgovore sa drugim dravnicima i mi itamo i predviamo njegove misli. Kada mislimo u terminima interesa definiranim kao sila, mi mislimo kao i on, i kao nezainteresirani promatrai razumijemo njegove misli i postupke moda bolje i od njega samog koji djeluje na politikoj sceni. Pojam interesa definiran kao sila namee intelektualnu disciplinu promatrau, unosi racionalni red u predmet politike i na taj nain ini moguim teoretsko razumijevanje po-litike. Na strani izvrioca, on osigurava racionalnu disciplinu u akciji i stvara taj iznenaujui kontinuitet vanjske politike koji ini ameriku, britansku i rusku vanjsku
2

politiku ra-zumnim, racionalnim kontinuumom u velikoj mjeri dosljednim samom sebi, bez obzira na razliite motive, sklonosti, in-telektualne i moralne kvalitete dravnika koji se mijenjaju. Realistika teorija meunarodne politike stoga titi od dviju popularnih zabluda: koje se odnose na motive i koje se od- nose na ideoloke sklonosti. Traiti glavnu ideju vanjske politike iskljuivo u motivima dravnika oboje je: i uzaludno i pogreno. Ono je uzaludno jer su motivi najnestvarnije psiholoke injenice; iskrivljene kao to jesu, esto nisu priznate podjednako zbog interesa izvrioca i promatraa. Da li mi stvarno poznajemo nae vlastite motive? I to mi znamo o motivima drugih? ak kad bismo imali pristupa stvarnim motivima dravnika, ovo bi nam malo pomoglo da razumijemo vanjske politike i moglo bi nas odvesti s pravog puta. Istina je da nam pozna-vanje motiva dravnika moe dati jednu od mnogih ideja o pravcu kojim bi mogla da se prosljeuje njegova vanjska politika. Ipak nam ona ne moe dati klju pomou kojeg bismo mogli predskazati njegovu vanjsku politiku. Historija ne pokazuje tonu i nunu korelaciju izmeu kvaliteta motiva i kvaliteta vanjske politike. Ovo je istina za oboje, za moralne i politike kvalitete. 156 Metodologija prouavanja meunaronih onosa

Mi ne moemo zakljuivati iz dobrih namjera dravnika da e njegova vanjska politika biti ni moralna ni politiki uspjena. Ocjenjujui njegove motive, mi moemo tvrditi da on nee namjerno voditi politiku koja e biti nemoralna, ali mi nita ne moemo rei o vjerojatnosti njenog uspjeha. Ako elimo upoznati moralne i politike kvalitete njegovih akcija, mi moramo poznavati njih, a ne njegove motive. Koliko su esto dravnici bili motivirani eljom da poboljsaju svijet, a konano su ga uinili gorim? A koliko su esto teili jednom cilju, a zavrili tirae da su postigli neto to nisu ni oekivali ni eljeli. Politika smirivanja Nevilla Chamberlaina bila je, koliko mi moemo suditi, inspirirana dobrim motivima: on je, vjerojatno, bio manje motiviran eljom za linom vlasti od mnogih drugih britanskih premijera, i on je elio da ouva mir i osigura sreu svih zainteresiranih. Ipak je njegova politika pomogla da ne-izbjeno doe do II svjetskog rata i da donese neizrecivu bijedu milijunima Ijudi. Motivi Sir Winstona Churchilla, s druge strane, bili su mnogo manje univerzalni s obzirom na cilj i mnogo ue usmjereni prema linoj i nacionalnoj moi. Ipak, vanjska politika koja je proizala iz ovih motiva, bila je sigurno via u moralnim i politikim kvalitetama prema onoj koju je prosljeivao njegov prethodnik. Oejenjujui Robespierreove motive, on je bio jedan od najkreposnijih ljudi, koji su ikada avjeli. Ipak ga je utopijski radikalizam ove njegove vrline naveo da ubija one s manje vrline, to ga je dovelo na giljotinu i unitilo revoluciju kojoj je bio voa. Dobri motivi jesu osiguranje protiv namjerne loe politike, ali oni ne daju garanciju da e politika koju oni inspiriraju u stvari biti moralno dobra i politiki uspjena. Ako netko eli razumjeti vanjsku politiku, vano je upoznati ne prvenstveno motive dravnika, ve njegovu intelektualnu umjenost, da ahvati sutinu vanjske politike, kao i njegovu vjetinu da pre-nese to je shvatio u uspjenu politiku akciju. Iz toga slijedi da, dok etika apstraktno cijeni o moralnim kvalitama motiva, politika teorija mora ocjenjivati politike kvalitete intelekta, volje i akcije. Realistika teorija meunarone politike takoer e izbjegavati drugu popularnu zabludu: da izjednauje vanjsku poli-tiku dravnika s njegovim filozofskim ili politikim simpati-jama i da izvodi prednje iz posljednjega. Dravnici, naroito u suvremenim uvjetima, mogu prihvatiti obiaj da svoju vanjsku politiku izlau suglasno svojim filozofskim i politikim Izabrani tekstovi / H. Morgenthau 157
3

simpatijama da bi zadobili podrku naroda. Oni e ipak razlikovati, kao i Lincoln, izmeu svoje slubene dunosti, to znai misliti i djelovati prema nacionalnim interesima, i svoje line elje da vlastite moralne vrijednosti i politika naela vide ostvarene u itavom svijetu. Politiki realizam ne zahtijeva niti oprata nezainteresiranost za politike ideale i moralne principe, ali on zahtijeva ipak da se otro dijeli izmeu onoga to je poeljno i to je mogue, i izmeu onoga to je poeljno svagdje i u sva vremena i to je mogue u konkretnim okolnostima vremena i mjesta. Razumljivo je, da nije svaka vanjska politika slijedila uvijek racionalne, objektivne i neemocionalne putove. Neizvjesni elementi linosti, predrasuda i subjektivnih elja, i sve slabosti intelekta i volje koji su svojstveni ovjeku, mogu skrenuti vanjske politike od njihovog racionalnog puta. Naroito gdje se vanjska politika vodi u uvjetima demokratske kontrole, potreba da se zadovolji narodne osjeaje da bi odrali vanjsku politiku mora nakoditi racionalnosti same vanjske politike. Teorija vanjske politike koja tei racionalnosti mora i dalje, kao i dosada, apstrahirati od ovih iracionalnih elemenata i treba da stvori sliku vanjske politike koja daje racionalnu su- tinu koja proizlazi iz iskustva, bez onih. nepredvienih odstupanja od racionalnosti koja se takoer nalaze u iskustvu. Razlika izmeu meunarodne politike kakva ona jest u stvarnosti i racionalne teorije koja se iz nje izvodi, je kao i razlika izmeu fotografije i slikarskog portreta. Fotografija pokazuje to se moe vidjeti golim okom; slikani portret ne pokazuje sve to se moe vijeti golim okom, ali pokazuje, ili barem nastoji da pokae, ono to se golim okom ne moe vidjeti: ljudsku bit portretirane osobe. Politiki realizam sadri ne samo teoretski ve i normativni element. On zna da je politika realnost bremenita neizvjesno-stima i ukazuje na tipine utjecaje koje ona vri na vanjsku politiku. Ali on, jednako kao i sve socijalne teorije, radi teoretskog razuraijevanja, upuuje na nunost isticanja racionalnih elemenata politike realnosti; jer, ti racionalni elementi ine realnost shvatljivom teoriji. Politiki realizam predstavlja teo-retsku konstrukciju racionalne vanjske politike koju se isku-stvom nikada ne moe u cijelosti postii. Istovremeno politiki realizam smatra da je racionalna vanjska politika dobra vanjska politika, jer samo racionalna vanjska politika smanjuje rizik i poveava prednost i stoga se suobraava s oboje, i moralnim pravilima razuma i politikim 158 Metoologija prouavanja meunarodnih onosa

potrebama uspjeha. Politiki realizam eli da fotografska slika politikog svijeta slii, to je vie mogue, slikanom portretu. Svjestan neizbjene praznine unutar dobrog, tj. racionalne vanjske politike i vanjske politike koja aktuelno postoji, politiki realizam ne podrava samo to da teorija mora ukazivati na racionalne elemente politike realnosti, ve i na to da vanj-ska politika treba da bude racionalna s obzirom na njene vla-stite i moralne i praktine ciljeve. Zbog toga nema argumenta koji bi se mogao suprotstaviti teoriji koja je ovdje izloena, po kojoj aktuelna vanjska poli-tika ne djeluje ili ne moe djelovati suglasno njoj. Ovaj argument neispravno shvaa namjeru ove knjige, koja ne treba da izloi neiskrivljen opis politike realnosti, ve racionalnu teoriju meunarodne politike. Kao takva, ona ne moe a da ne bude selektivna. Daleko od toga da bude obesnaena injenicom, npr. da se savrena ravnotea politike sile rijetko moe nai u realnosti, oha polazi od pretpostavke da je realnost u odnosu na to nesavrena. 3. Realizam ne stvara kljunu koncepciju interesa definira-nog kao sila ije bi znaenje bilo utvreno jedanput i za svagda. Ideja interesa je u stvari bit politike i na nju ne utjecu okolnosti vremena i mjesta. Tukididovo izlaganje koje je na stalo iz iskustva stare Grke, da je identitet interesa najsigurnija veza jednako izmeu drava kao i pojedinaca, preuzeo je u devetnaestom stoljeu Lord Salisbury, koji tvrdi da je jedini savez koji se odrava meu nacijama onaj u kojemu nema interesa koji se
4

sukobljavaju. Ono je preuzeto i proireno u naem stoljeu primjedbom Maxa Webera: Interesi (materijalni i idealni), ne ideje, vladaju direktno akcijama ljudi. 'Slika svijeta' koja je stvorena pomou ovih ideja esto je sluila kao skretnica za odreivanje kolosijeka dinamizama interesa, koji je odravao akciju u pokretu. 1 Ipak, vrsta interesa koja odreuje politiku akciju u odreenom periodu historije ovisna je o politikom i kulturnom kontekstu unutar kojega je formulirana vanjska politika. Svrhe koje mogu nacije prosljeivati u svojoj vanjskoj politici mogu prolaziti itavu ljestvicu ciljeva koje je bilo koja nacija ikada slijedila ili mogla vjerojatno prosljedivati. Iste se primjebe mogu primijeniti na koncepciju sile. Njen sadraj i nain na koji se upotrebljava odreen je politikim
1

Mariame Weber: Max Weber, J. C. B. Mohor, 1926, str. 347348.

Izabrani tekstovi / H. Morgenthau

159

i kulturnim okolnostima. Sila moe sadravati sve to ustanovljava i odrava kontrolu ovjeka nad ovjekom. Time sila pokriva sve socijalne odnose koji slue ovoj svrsi, od fizikog nasilja do najsuptilnijih psiholokih veza kojima jedan um kontrolira drugi. Sila se odnosi na vladanje ovjeka nad o vjekom, u oba sluaja, kad je stavljena pod disciplinu s pomou moralnih ciljeva i kontrolirana ustavnim zatitama kao u za-padnim demokracijama, kao i kada je to nepripitomljena barbarska sila koja brani svoje pravo samo pomou vlastite snage i nalazi jedino opravdanje u njenom proirenju. Politiki realizam ne pretpostavlja da se suvremeni uvjeti, u kojima djeluje vanjska politika, s njihovom krajnjom nestal-nou i stalno prisutnom prijetnjom od velikog nasilja, ne mogu promijeniti. Ravnotea snaga, npr. jest zaista vjekovni element svih pluralistikih drutava, kao to su to autori lista The Federalist dobro znali; ona moe operirati, kao to to ini u Sjedinjenim Dravama, uz uvjete relativne stabilnosti i miroljubivog sukoba. Ako se faktori koje su stvorili ove uvjete mogu prenijeti na meunarodnu scenu, slini uvjeti stabilnosti i mira prevagnut e, kao to je to bilo kroz dugi period historije meu nekim dravama. to je istina u opem karakteru meunarodnih odnosa, takoer je istinito i za nacionalne drave kao konane toke na koju se odnosi vanjska politika u sadanje vrijeme. Jer, dok realist stvarno vjeruje da je interes vjeiti standard po kojem se mora suditi i upravljati politika akcija, suvremena veza izmeu interesa i nacionalne drave proizvod je historije i stoga je odreena da nestane u toku historije. Nita se u stavu realista ne protivi pretpostavci da e sadanja podjela politikog svijeta u nacionalne drave biti zamijenjena irim jedinicama sasvim drugaijeg karaktera, to bi vie odgovaralo tehnikim uvjetima i moralnim potrebama suvremenog svijeta. Realist sudjeluje s ostalim znanstvenim kolama u postavljanju pitanja od ope vanosti, kako da se promijeni suvre-meni svijet. Realist je uvjeren da se ova promjena moe po-stii jedino na nain radnikog upravljanja vjekovnim snaga-ma koje su oblikovale prolost kao to e i budunost. Realista se ne moe uvjeriti da mi moemo izvriti preobraaj tako da suprotstavimo politiku realnost, koja ima svoje vlastite za-kone, apstraktnom idealu koji nee da vodi rauna o tim zakonima. 4. Politiki je realizam svjestan moralnog znaenja politike akcije. On je takoer svjestan neizbjene zategnutosti koja 160 Metodologija pronavanja meanaronih onosa postoji izmeu moralnog zahtjeva i potreba uspjene politike akcije. On ne eli da zataji i smiri ovu zategnutost i time zamagljuje oboje, i moralne i politike posljedice, on ne eli da izgleda kao da vrste injenice politike moralno vie zadovoljavaju nego to je to stvarno, i da je moralni zakon manje strog nego to stvarno jest.
5

., Realizam smatra da se univerzalni moralni principi ne mogu primijeniti u akcijama drava u njihovoj apstraktnoj univerzalnoj formulaciji, ve da se moraju oprobati u konkretnim okolnostima u vremenu i prostoru. Pojedinac moe rei: Fiat iustitia, pereat mundus (Neka se vri pravda iako svijet pro-pada), ali drava nema prava da tako govori u ime onih koji . su njoj povjereni. Oboje, i pojedinac i drava, moraju suditi o politikim akcijama na osnovi univerzalnih moralnih principa, kao to je sloboda. I dok pojedinac ima moralno pravo da rtvuje samoga sebe da bi obranio takav moralni princip, drava nema pravo da dopusti da njena moralna osuda gaenja slobode ometa uspjenu politiku akciju inspiriranu moral-nim principom nacionalnog opstanka. Nema politikog morala bez razboritosti, to znai bez razmatranja politikih poslje-dica prividno moralriih akcija. Realizam stoga smatra razbo-ritost odmjeravanje posljedica alternativnih politikih akcija vrhovnom vrlinom u politici. Etika apstraktno sudi akciju s obzirom na njenu suglasnost s moralnim zakonom; politika etika sudi akciju po njenim politikim posljedicama. Klasina i srednjovjekovna filozofija znale su to, a takoer i Lincoln kada je rekao: Ja inim najbolje to znam i najbolje to mogu i mislim tako postupati do kraja. Ako se sve zavri dobro, togod se govorilo protiv mene, bit e bez znaaja. Ako se na kraju sve upropasti, deset anela koji e se zakleti da sam u pravu, nee moi nita promijeniti. 5. Politiki realizam nee identificirati moralne zahtjeve pojedinog naroda s moralnim zakonima koji vladaju svijetom. Kao to razlikuje izmeu istine i miljenja, tako ini razliku izmeu istine i idolatrije. Sve nacije padaju pod iskuenje, a malo ih je uspjelo suprotstaviti se ovom iskuenju za dulje vrijeme, da svoje posebne tenje i akcije zaodjenu u moralne ciljeve svijeta. Znati da su nacije podlone moralnom zakonu jedna je stvar, dok je zahtjev a se sa sigumou zna to je dobro a to loe u odnosima meu narodima, sasma neto drugo. Postoji razlika izmeu vjerovanja da su svi narodi podloni Izabrani tekstovl / H. Morgenthau 161

sudu bojem, nedokuivom ljudskom umu, i bogohulnom uvjerenju da je Bog uvijek na jednoj strani i da ono to se eli za sebe ne moe a da ne bude i u volji bojoj. Lakomisleno izjednaavanje izmeu pojedinog nacionalizma i mudrosti Provienja ne moe se moralno obraniti, jer je to istinski grijeh gordosti protiv koje su grki tragedi i biblijski proroci upozoravali one koji vladaju i one kojima se vlada. Ovo izjednaavanje je takoer politiki opasno, jer moe proizvesti lane sudove koji u sljepilu bezumnih kriarskih pohoda unitavaju narode i civilizacije u itne moralnih principa, ideala ili Boga samog. S druge strane, upravo koncepcija interesa definirana u terminima sile, spaava nas od obojeg: i moralnih ispada i politi-kog ludila. Jer ako promatramo sve nacije, ukljuujui nau vlastitu, kao politike zajednice koje prosljeuju svoje vlastite interese definirane u terminima sile, mi moemo suditi po pravdi svima. I mi moemo suditi po pravdi svima u dvojakom smislu: moemo suditi druge narode kao to sudimo i na vlastiti, i sudei o njima na taj nain, mi moemo prosljeivati politiku koja potuje interese drugih nareda, zatiujui i pro-miui i nae vlastite. Umjerenost u politici ne moe a da se ne odrazi i na umjerenost moralnih sudova . 6. Razlika, stoga, izmeu politikog realizma i drugih znan-stvenih kola jest realna i duboka. Ipak, iako je teorija politikog realizma moda krivo shvaena i krivo tumaena, nita nije dobiveno takvim tumaenjem njenih razliitih intelektualnih i moralnih stavova s obzirom na predmet politike. Intelektualno, politiki realisti zadravaju autonomiju politike sfere, kao to ekonomisti, pravnici, moralisti zadravaju njihovu. On rasuuje u terminima interesa definiranih kao sila, kao to ekonomisti misle u terminima korisnosti, pravnici o suglasnosti akcije s pravnim pravilima, moralisti o suglasnosti akcije s moralnim principima. Ekonomisti pitaju: kako se ova politika odraava na blagostanje drutva ili na njen dio? Pravnlk pita: je li ova politika u suglasnosti s pravnim pravilima? Moralist pita: je li ova politika u suglasnosti s moralnim
6

principima? A politiki realist pita: kako ova politika utjee na mo nacije? (Ili, federalne vlade, kongresa, partije, poljo-privrede prema pojedinom sluaju.) Politikom realistu nije nepoznato da postoje i vani misaoni standardi koji su drugaiji od politikih. Kao politiki realist, 162 Metoologija prouavanja meunaronib onosa

on ne moe a da ne podvrgne ove druge standarde politikima, on se razilazi s drugim kolama kada one nameu misaone standarde, koji odgovaraju drugim podrujima, na politike. Ovdje se politiki realizam spori s pravno-moralnim prist-pom meunarodnoj politici. Da takav spor nije, kao to se tvrdi, samo puki proizvod mate, ve da zadire u bit polemike, moe se vidjeti u mnogim historijskini primjerima. Dva e biti dovoljna da prikau ovakav sluaj.* 1939. Sovjetski je Savez napao Finsku. Ova akcija postavila je pred Francusku i Veliku Britaniju dva problema: jedan pravni i drugi politiki. Da li je ova akcija prekrila Pakt Lige naroda, a ako jest, koje protumjere je trebala da poduzme Francuska i Velika Britanija? Na pravno pitanje mogao se lako dati potvrujui odgovor, jer je Sovjetski Savez oigledno postupio na nain zabranjen Paktom. Odgovor na politiko pi-tanje bio je ovisan: prvo, o tome kakav je utjecaj imala akcija Rusije na intere Francuske i Velike Britanije, drugo, o po-stojeoj raspodjeli sila izmeu Francuske i Velike Britanije s jedne strane i Sovjetskog Saveza i drugih potencijalnih nepri-jateljskih nacija, naroito Njemake, s druge strane; tree, o utjecaju koji e protumjere vjerojatno proizvesti na interese Francuske i Velike Britanije i buduu diobu vlasti. Francuska i Velika Britanija, kao vodei lanovi Lige naroda, uvidjeli su injenicu da je Sovjetski Savez bio izbaen iz Ldge naroda, i bile su sprijeene da se pridrue Finskoj u ratu protiv So-vjetskog Saveza jedino zbog toga to Svedska nije dopustila njihovoj vojsci prolaz kroz vedski teritorij na putu za Finsku. Da ih ovo odbijanje vedske nije spasilo, Francuska i Velika Britanija brzo bi se nale u ratu istovremeno i protiv Sovjet-skog Saveza i Njemake. Politika Francuske i Velike Britanije bila je klasian primjer legalnosti, u tome to su dopustile da odgovor na pravno pitanje, legitiman unutar avoje sfere, odredi njihove politike akcije. Umjesto da trae odgovor na oba pitanja, i pravno i pitanje sile, one su postavile satno pravno pitanje i odgovor koji su primile mogao je biti od presudnog znaaja za njihov opstanak. Vidi druge primjere raspravljene u Hans J. Morgenthau: Ano- ther Great Debate: The National Interest of the Vnited States u The American Political Science Review, XLVI, (December 1952), str. 979. i slijedee. Izabrani tekstovi / H. Morgenthau 163 Drugi primjer pokazuje na moralni pristup meunarodnoj politici. On se odnosi na meunarodni status komunistike vlade u Kini. Ustanovljavanje ove vlade postavilo je zapadni svijet pred dva problema: jedan moralni i drugi politiki. Da li je priroda i politika ove vlade u suglasnosti s moralnim principima zapadnog svijeta? Da li zapadni svijet treba da uspo-stavi veze s takvom vladom? Odgovor na prvo pitanje mora biti negativan. Iz toga ne slijedi nuno da odgovor na drugo pitanje treba takoer da bude negativan. Standard miljenja primijenjen na prvo, moralno pitanje, bio je jednostavno u tome da se ispita priroda i politika komunistike vlade Kine u odnosu na principe zapadnoga morala. S druge strane, drugo, politiko pitanje mora se podvri kompliciranom ispitivanju interesa koji su u pitanju i sile koja postoji na objema stranama, i posljedica jednog ili drugog toka akcija na ove inte- rese i sile. Primjena ovih ispitivanja mogla bi dovesti do za-kljuka da bi bilo mudrije ne uspostavljati veze s komuni-stikom vladom Kine. Klasian primjer moralistikog pristu-pa meunarodnoj politici bio je dolazak do tog zakljuka bez djelog tog ispitivanja i rjeavanja politikog pitanja u okvirima moralnog problema.
7

Ova realistika obrana autonomije politike sfere protiv sub-verzije drugih naina miljenja ne znai da se ne priznaje postojanje i vaenje drugih naina miljenja. Ona u stvari svakom daje vlastitu sferu i funkciju. Politiki realizam osniva se na pluralistikoj koncepciji ljudske prirode. Stvaran ovjek je sastavljen od privrednog ovjeka, politikog ovjeka, moralnog ovjeka, religioznog ovjeka, itd. ovjek koji ne bi bio nita drugo nego politiki ovjek, bio bi zvijer jer bi mu nedostajalo svako moralno sputavanje. ovjek koji ne bi bio nita drugo nego moralni ovjek, bio bi luak jer bi u cijelosti bio bez razuma. ovjek koji ne bi bio nita drugo nego religiozni ovjek bio bi svetac jer ne bi imao nikakve svjetovne elje. Priznajui da postoje ove razliite strane ljudske prirode, politiki realizam takoer priznaje da bi se razumjela jedna od njih da treba postupiti s njom prema njenim vlastitim normama. To znai, ako elim da razumijem religioznog ovjeka, ja se moram neko vrijeme odaleiti od drugih aspekata ljudske prirode i postupati s njom kao da je religiozni aspekt jedini njezin dio. Dalje, ja moram primijeniti na religioznu sferu norme miljenja koje njoj odgovaraju, uvijek 164 Metodologija prouavanja meunarodnlh onosa

svjestan toga da postoje i druge norme i njihov stvarni utjecaj na religiozne kvalitete ovjeka. to vrijedi za ovu stranu ljudske prirode, vrijedi i za sve ostale. Nijedan moderan ekonomist nee, npr. zamiljati svoju znanost i njenu vezu s drugim znanostima o ovjeku na drugi nain. Upravo je kroz takav proces emancipacije od drugih normi miljenja i razvoja koji odgovara njegovom predmetu, privreda razvila svoju auto-nomnu teoriju privredne aktivnosti ovjeka. Pridonijeti slinom razvoju u oblasti politike jest svrha politikog realizma. Po prirodi same stvari teorija politike koja se osniva na takvim principima nee nailaziti na jednoduno priznanje niti e iz istih razloga takvo priznanje imati i takva vanjska politika. Jer se teorija i politika jednako suprotstavljaju dvojakim tendencijama u naoj kulturi, koje se ne mogu pomiriti s pretpostavkom i rezultatima racionalne, objektivne teorije politike. Jedna od ovih tendencija potcjenjuje ulogu sile u drutvu na filozofskim osnovama koje se izvode iz iskustva i filozofije devetnaestoga stoljea; mi emo se kasnije osvrnuti na tu tendenciju detaljnije.* Druga tendencija koja se suprotstavlja realistikoj teoriji i politikoj praksi proizlazi iz odnosa koji postoji, i mora postojati, izmeu ljudskog uma i politike sfere. Iz razloga. koje emo kasnije razloiti,4 ljudski um u svom svakodnevnom djelovanju ne moe podiujeti da gleda politikoj istini ravno u lice. On mora prikrivati, iskrivljavati, potcjenjivati i uijepavati istinu, i to tim vie to je vie pojedinac aktivno umijean u proces politike, a posebno u meunarodnu politiku. Jer samo obmanjujui sebe o prirodi politike i uloge koju on igra na politikoj sceni, ovjek je sposoban da ivi, zadovoljan kao politika ivotinja sam sa sobom i s ostalim ljudima. Zbog toga je neizbjeno da teorija koja eli da shvati meunarodnu politiku onako kakva ona jest i kao to bi morala da bude s obzirom na njenu istinsku prirodu vie nego kako bi je ljudi eljeli, mora proizvesti psiholoki otpor koji se u mnogim drugitn granama znanosti ne mora susresti. Zbog toga je knjizi koja je posveena teoretskom razumijevanju meunarodne politike potrebno specijalno tumaenje i opravdanje. f * Vidi u istom djelu str. 29 i slijed. \
4

Vidi u istom djelu str. 80 i slijed.