385 21 685 000, 685 028, 685 031

Cetina

Rijeka Cetina dala je ime i zivot podrucju Sinja - Cetinska krajina. Cetinskom krajinom se naziva prostor Sinja, koji se izmedu Dinare i Svilaje spusta Cetini. Juznom Poljskom tece rijeka "Cetynia". Dosavsi odatle u novi kraj Hrvati su sobom donijeli sjecanja i staro ime dali novoj rijeci. Odatle naziv Cetina. Neki medutim misle ovako: Delmati su rijeku zvali "Kentona". Hrvati su to prihvatili i prilagodili svom jeziku te Kentona izgovarali - Cetina. Okvir Krajini cine Dinara, Kamesnica i Svilaja. Na sirokim plecima ovih gora prostrani pasnjaci i kamenjari nude obilje trava, cvijeca i plodova. U vlazna proljeca okite se doci jaglacem i zelenkadom. A kad zamirisu majcina dusica i kadulja, kad medi vrijesak, zrak ispuni zuj pcele medarice. U topla ljeta pod Orlovom gredom zamirise sumska jagoda. Suncana jesen obdari rudine plodinama - bijele se glavice sampinjona, crvene dren, sipak i grozdovi mukinje, raspukne lijeska od zreline plodova. I ptica i covjek se sretnu tada u iskonskom pozivu sakupljanja. Kad napustimo planinu onda smo se primakli rijeci. Ovdje grgolji vrelo, tu potok, tamo je rijeka. Obilje vode u vjecno zednoj Dalmaciji. A ta je voda jos bistra i pitka. Morfoloski Cetinska je krajina slozena, a nalici kotlini. Dno kotline cine polja: Cetinsko, Vrlicko, Hrvatacko i Sinjsko, dok su Koljansko i Ribaricko pokrile vode Peruckog jezera. Iz polja zemljite se dize padinama Dinare i Svilaje, gdje je teren ublazen vapnenim terasama - pod ima. Slozena dolina Cetine je nastala u slozenim geomorfolokim procesima. I Cetina i Dinara i Svilaja zadrzavaju dinarski smjer pruzanja (sjeverozapad jugoistok). Reljef je nastao alpskim nabiranjem u tercijaru, a nagib slojeva Svilaje i Dinare upucuje na to da su planine nekoc tvorile jedinstveni antiklinalni blok, koji je rasjecen paralelnim rasjedima. [natrag] Duz rasjeda je teren utonuo i stvorio predispoziciju dolini Cetine. Za ovu predispoziciju ima dovoljno potvrda na terenu, kao i jos ziva seizmicka djelatnost u regiji. Petrografski sastav Krajine je slozen: skoljku u kojoj lezi Cetina grade vapnenci (cestica), koji su na njenom dnu debelo oblozeni jezerskim sedimentima - laporima (muljika). Rasprostranjenost neogenih lapora je najveca u poljima, sto upucuje na postojanje neogenog jezera. Klimatske prilike u Krajini rezultat su polozaja izmedu primorja i planinskog zaleda te je mijesanje klimatskih utjecaja vidljivo i u rasporedu vegetacije. Razlike u nadmorskoj visini pojedinih dijelova regije, takoder su od utjecaja. Ni rasirenost smokve u prisojima, ni prevlast bukve na Svilaji, ni prkos sedam krzljavih maslina ne daju sliku jedinstvenog karaktera klime. Srednjaci sijecnja od + 3,3C, a srpnja od + 23,2C te kolicina padalina od 1400 mm godisnje, govore o znatnim razlikama prema susjednom splitskom, ali i livanjskom prostoru. Zbog toga bi ovu klimu mogli definirati submediteranskom. Hidrografija Krajine se razvila uplivom spomenute klime, ali i razlicitih petrografskih prilika. Na Svilaji, Dinari i podima nema nadzemnih voda, jer tu vladaju zakoni krsa: vode poniru i krecu se podzemljem. U poljima su, medutim, vapnenci dobro izolirani laporima, pa su to oaze normalne hidrografije u krsu. Cetina veze sva polja i ujedinjuje sve nadzemne i podzemne vode, koje njoj penetriraju. Slivno je podrucje Cetine daleko vece od okvira regije. Propusni vapnenacki okvir ne svrce vode viseg bosanskog prostora. Zbog toga se Cetina napaja vodama iz Livanjskog i Duvanjskog, pa cak Kupreskog i Glamockog polja, tako da hidrografsko porjecje Cetine zahvaca 3700 km2 povrsine. I kao to Cetina obilno prima vode s visih horizonata u Bosni, tako ih obilno i dariva. Boja bacena u Cetinu, pojavila se u vrelima Studenci, Jadro, Zrnovnicanatrag] Kako vidimo, Cetina je vrio slozen sustav hidroloskih odnosa i zakona. Cetina je zapravo cudo! Iz duboka kratera kulja voda i odmah postane rijekom. Ovo je glava Cetine. Poslije 105 km puta ona ce sici za 385 metara i uliti se u Jadransko more. Izvor Cetine je u istoimenom selu, 7 km sjeverno od Vrlike. Iznad izvora, svega stotinjak metara, nalazi se otvor Gospodske pecine. Sluzila je kao staniste

ljudima u raznim epohama. U vrijeme ratova s Turcima tu se skrivao strasni hajduk Socivica. Pecina je duboka ali nedovoljno proucena. Koncem XVIII. stoljeca istrazivao ju je i opisao Ivan Lovric. On tvrdi da je u drutvu s nekoliko "Morlaka" poslije mucnog sputanja i provlacenja dosao u prostranu dvoranu ukrasenu sigama. Pazljivo osluskujuci prepoznao je sum podzemnih voda. Iduci dalje za sumom dospio je do obale "kraljevske podzemne rijeke". Neki tvrde da se ovdje vode dijele: pola Krki, a Cetini pola. No tko bi znao tajne podzemnih voda? Pet stotina metara nizvodno rijeka je jos mlada, ali se ipak ne moze pregaziti. Na tom je mjestu izgraden most. Sluzio je stoljecima. Cudan je taj most slozen od megalita. Nema ni imena, ni graditelja, ni godine gradnje. Oko mosta ledine, svjezina i poljsko cvijece. Mudro je nekad pobjeci i od ljudi i od ljetne zege i u hladu vrba slusati samo pricu rijeke. Slobodna i tiha je Cetina u polju. Okovali je garjacki tjesnaci. Mirna cud se preobrati huci, prijeti i kamen valja, pjeni, prska, pa svoju ljutnju na mlinske tockove baca. Upravo tu, ispod Baleckog mosta, najlakse se lovi klen. Na Garjackoj kosi iznad rijeke, crvene se vinogradi zasadeni na verfenskoj podlozi. Tu rodi takvo grozde kakvog drugdje u Krajini nema. Od njega vino pecka i diskretno sladi, pije se lako, pa i apstinenti rado probaju, a onda... prestaju biti apstinenti. Kad je pocetkom stoljeca car Franjo Josip pohodio Krajinu, tu je u blizini blagovao. No, kad je kusao garjacko vino, izgubio je mjeru i dostojanstvo, a kucu u kojoj je prespavao i danas zovu "Schonbrunn". natrag] Cetina ulazi u Sinjsko polje. Sezdeset prostornih kilometara plodne zemlje lezi podno Sinja, u najsirem polju zagorske Dalmacije. Tu oazu zelenila u carstvu dinarskog kamenjara okruzuje niz naselja. S istocne strane leze redom Gala, Otok, Udovicici, Ruda i Grab. Na zapadu su Sinj, Brnaze, Turjaci i Kosute. Na sjeveru su Glavice, a na jugu polje zavrsava s Jabukom i Triljem. Nekad je polje zimi plavilo, a kad bi se povukle vode u polju su pasle krda goveda i nebrojena stada drugog blaga. Danas pase nema, kukuruz i psenica gospodare poljem. Napustajuci Sinjsko polje Cetina ulazi u kanjon. Obale su blize i vise, a rijeka duboka i spora. Nekad je voda brzo tekla i okretala brojne mlinove. A onda brana uspori, podize vodu i potopi ih. Uspor rijeke cini brana, koja kod ala pregraduje Cetinu i usmjeruje vodu na turbine hidrocentrale. To je treca hidrocentrala na podrucju Cetinske krajine. Nad kanjonom bdije utvrda Nutjak, uti i izaziva arheologe i povjesnicare.
Arheoloka istraivanja
Rimski vojni logor - Tilurij nalazi se na mjestu dananjega sela Gardun, udaljenoga nekoliko kilometara od grada Trilja. Rimljani su bili podigli logor na mjestu nekadanje ilirske gradine, na sjeveroistonom dijelu visoravni koja se uzdie iznad desne obale rijeke Cetine ( Hyppus ). Kod dananje crkve sv. Petra, dominantne i strateke toke istono od logora, gdje apsolutna visina dosee 429 m, prua se pogled na rijeku Cetinu i prijelaze preko nje kao i na sva okolna

polja i visoravni. Naravno da se s toga mjesta dalo nadgledati i prometnice, to je bilo vano jer je preko Cetine vodila cesta Salona - Argentaria, da bi se upravo tu, na Cetini, na mjestu dananjega grada Trilja, koji se u antikim itinererima spominje kao Pons Tiluri, ravala u dva pravca. Jedan je pravac iao preko Delminija, na sjeveroistok prema Argentariji, a drugi preko Narone prema Skadru i Dirahiju, na jugoistoku. Prostor logora se prema sjeveru, na mjestu gdje se nalazi lokalitet Meine, stepenasto penje do visine od 440 m, dok se na jugu prema lokalitetu Podvornice teren sputa na 377 m. Prema zapadu podruje dananjeg sela Gardun granii s teritorijem sela Vojni. Na ulazu u samu vojniku dolinu nalaze se i danas ostaci ilirskog bedema zvanog Prizida. Taj je bedem, ija je irina iznosila oko 2 m a visina oko 4 m, sagraen tehnikom suhozida. Veliki kameni

blokovi slagali su se bez upotrebe buke s vanjske i unutranje strane, a meuprostor se ispunjavao usitnjenim kamenjem. Danas je od nekadanjeg bedema sauvana ta unutranja ispuna koja se, zbog toga to su vanjski kameni oblozi odneseni, rairila i spustila. Bedem je zatvarao prilaz s visoravni Poda, a pruao se od krajnjega juga emernice, tj. brda Braice do lokaliteta "Kusia gomile" koji se nalazi istono od sela Buani. Ti su bedemi, iako jo uvijek ne znamo vrijeme njihove izgradnje, igrali sigurno veliku ulogu u zatiti prilaza ilirskoj gradini koja se neko nalazila na podruju Tilurija. Na mjestu te strateki izvanredno dobro smjetene gradine podigli su Rimljani vojni logor, koji je zajedno s onim u Burnumu, kao i kastelom na Grainama (Bigeste ) te s nekoliko manjih kastela inio obrambenu crtu, neku vrstu limesa prema, u tom vremenu, jo nesigurnoj unutranjosti provincije, ime je bilo presjeeno podruje ratobornih Delmata. Iako je u znanstvenoj literaturi znaaj ovog legionarskog logora odavno uoen, nakon njegove ubikacije koju je uspjeno rijeio S. Gunjaa, znanost se samo jednom temeljito pozabavila pitanjem Tilurija. Radi se o lanku M. Zaninovia koji vrlo iscrpno analizira vojni znaaj tog logora u antici. Osim to iznosi miljenje da je nekadanja ilirska utvrda Tilurium za vrijeme Oktavijanove vojne ekspedicije 34 - 33. pr. Kr. zasluila Plinijev atribut, izreen u

reenici: Burnum, Andetrium, Tribulium, nobilitata proeliis castella (N.H. III, 142), Zaninovi podrava ope miljenje da je do gradnje logora dolo nakon guenja Batonova ustanka 9. godine, ne polemizirajui s miljenjem O. Cuntzea o dolasku rimskih trupa na Gardun najkasnije 15. pr. Kr. Rasprave o vremenu gradnje logora Burnum i Tilurij, te o stalnom stacioniranju rimskih legionarskih trupa u Iliriku koji iz toga proizlaze, potiu prije svega dvije injenice. Prva koja govori da je do konane okupacije Ilirika dolo nakon dugogodinjeg rimskog truda obiljeenog brojnim pohodima i krvavim bitkama, pobjedama ali i porazima. I druga, to to je od 226. pr. Kr. kada je zabiljeeno da je rimska vojska prvi put intervenirala u Iliriku, pa do guenja Batonova ustanka 9. godine, dakle u vie od dvjestotrideset godina, tom provincijom prola brojna rimska vojska. Vojska koja ni u kojem sluaju nije mogla djelovati bez stalne i dobro organizirane logistike podrke. Svoj je sud o tom problemu najjasnije iznio Wilkes. On naime, vrsto zastupa stajalite da rimske trupe prije stacioniranja u Burnumu i Tiluriju, a to se dogodilo, po njemu, nakon 9. g. nisu imale svoja stalna i planirana boravita u Iliriku, te da je njihov boravak u toj provinciji bio uvjetovan ad hoc operacijama nakon ega bi ga trupe naputale. Sve su se ove rekonstrukcije nekadanjih dogaanja u svezi s rimskim logorom Tilurij i s boravkom rimskih trupa u Iliriku bazirali samo na jednoj znanstvenoj disciplini, naime na Staroj povijesti i pisanim izvorima iz rimskog vremena. Stoga arheoloka istraivanja zapoeta 1997. godine na podruju toga nekadanjeg legionarskog logora mogu donijeti rezultate koji bi u kombinaciji s dosadanjim spoznajama mogli pruiti temelje za stvaranje novih zakljuaka ali naravno i za potvrdu dosadanjih teza.. I upravo je ta, prethodno opisana situacija, bila jedan od najvanijih razloga koji su me potakli na arheoloka istraivanja u Gardunu. Pred istraivaa se postavilo vie ciljeva, od kojih su mi se najznaajnijima i najbitnijima inili:

konano utvrivanje poloaja i parametara nekadanjeg rimskog legijskog logora utvrivanje kronologije gradnje kao i njene stratigrafije. od izvanredne vanosti je bilo i jest: konano prekinuti odljev arheolokog materijala s tog lokaliteta, te buduim nalazima utvrditi kontekst koji nema ni jedan gardunski spomenik koji se uva u muzejima.

Na podruju koje zauzima oko 12 hektara na kojem se nekada nalazio rimski vojni logor ostalo je malo toga sauvanoga. Jedini arhitektonski ostaci, djelomino prepoznatljivi, su vrlo kratke dionice nekadanjeg bedema na sjevernom i zapadnom dijelu logora. U samom su se selu Gardun mnoge kue gradile od kamena koji je u antici sluio drugim objektima. Osim toga u zidovima kua ugraeni su dijelovi razliitih spomenika od kojih se poneki uvaju i po