Dante Aligijeri -Pakao PRVO PJEVANJE Napola naeg ivotnoga puta U mracnoj mi se umi noga stvori, jer s ravne

staze skrenuvi zaluta. Ah, kakva bjee, mucno li se zbori, ta divlja uma, gdje drac staze krije! Kad je se sjetim, jo me strava mori. Cemernija ni samrt mnogo nije; al' da bih kazo, to tu dobro naoh, ispricat mi je druge zgode prije. Ja ne znam pravo, kako tamo zaoh tako sam bio snom omamljen, kadno, zalutavi, sa prave staze saoh. Al' kad sam stigo jednom brijegu na dno, tamo, gdje kraj je onoj bio drazi, to nagna stravu u srce mi jadno, pogledah uvis te mu lea spazih vec odjevena zrakama planeta, to pravo vodi svijet po svakoj stazi. Tada presta malo strava da mi smeta to svu noc nije srcu mira dala, noc provedenu u toliko sjeta. I kao covjek, koji je iz vala bez daha na kraj isplivo, pa gleda natrag na vodu opasnu sa ala, tako i duh moj, jote sklon da preda, na ono se je osvrtao drijelo, to ivu proci nikome jo ne da. Odmoriv malo utrueno tijelo, uz obronak se pusti dadoh, gdjeno na donjoj nozi teite je cijelo. Al' istom da cu uzbrdo, kad eno odnekud panter brz i gibak pao, s krznom, to bjee od pjega areno;

i nije mi se vie s oka dao, vec me u hodu prijecio sve jace, pa sam se vracat vie puta stao. Bijae jutrom, te se sunce zace da die s istim zvjezdama ko tada, Kad boja ljubav po prvi put mace te stvari divne; pa mi tako sada to njeno doba i taj cas o zori probude nadu, da je dobru rada i ona zvjerka u svijetloj odori, al' tol'ko ne, da ne bih premro cio, kad vidjeh gdje se lav preda mnom stvori. Taj kao da je na me doci htio od gladi bijesan, podigavi iju, reko bi: i zrak uplaen je bio; i vucica, to izgledae sviju pouda sita u svojoj suhoci, i zbog koje vec mnogi suze liju. Strah s njena lika s toliko mi moci na duu pade, te mi nadu ubi, da cu vrhunca ikad se domaci. Ko to su onom, to dobitak ljubi, na misli samo plac i jadi ljuti, kad doe vrijeme gdje mora da gubi, tako i mene zvijer nemirna smuti, to prilazeci stade da me ganja polako tamo, gdjeno sunce uti. Za vrijeme ovog nizbrdnog lutanja iskrsne netko ispred ociju mojih, na oko slab od preduga cutanja. U pustoi kad vidjeh kako stoji: Smiluj se viknuh na nevolje moje, tko bio, sjena il iv covjek koji! _________________ -------------------------------------------------------------------------------Vec nisam covjek; bjeh u dane svoje, a roditelji, lombardajsko pleme,

iz Mantove mi bjehu obadvoje. Sub Julio, al' kasno, rodie me; Rim me za dobrog Augusta znade, kad bogova je lanih bilo vrijeme. Bio sam pjesnik; stih moj slavu dade Eneji, to iz trojskog doe grada, Ilion gordi poto spaljen pade. Al' kud ce natrag ti do onih jada? I zato me ce uz brijeg ljupki smjelo, to svih je izvor i uzrok naslada? Ta ti li si Vergilij; ono vrelo, gdje rjecitosti kljuca rijeka prava? odvratih prignuv zastieno celo. Ti, to si svjetlost pjesnika i glava, nagradi ljubav, koju za te gojih, i koja tvoj mi spjev u ruke dava! Ja poklonik sam remek-djela tvojih, i lijep stil, to na me panju svrnu, samo iz djela tvojega usvojih. Pogledaj skota, to me natrag vrnu! Mudrace slavni, ne daj mi podleci; sve ile mi i bila pred njim trnu! Vidjev gdje placem, on ce nato reci: Stazama drugim poci ti je sada, s tog divljeg mjesta eli li uteci; jer zvijer, to daje toliko ti jada, tim putem ne da da se krecu ljudi, vec dotle smeta, dok im smrt ne zada; a tako zle i divljacne je cudi, da uvijek udnjom nezasitnom die i jelo u njoj glad jo veci budi. S mnogo se zvijeri pari, i s jo vie njih ce se parit, dok Hrt ne pohiti i dok joj bolnom smrcu ne kidie. Taj ne ce zemljom, novcem da se siti, ve mudrost, ljubav, krepost su mu hrana;

me Feltrom ce mu dom i Feltrom biti. Italiju ce spasti od zlih dana, za koju pade djevica Kamila, Evrijal, Niz i Turn od smrtnih rana. Tu zvijer ce svuda gonit njegva sila, dokle je opet ne vrati u pako, otkle je zavist prvi vo joj bila. Stog drim, da je dobro za te, ako za mnome poe, a ja voom cu ti biti, i pro ce vjecnim mjestom tako, gdje uzvike ce ocajanja cuti duhova drevnih, to se bolom gue, klicuci drugoj smrti, da ih sputi. Vidjet ce: neki u ognju se skrue zadovoljni, jer nadaju se stici, ma kada bilo, me blaene due; a k potonjima htjedne li se dici dostojnija ce dua doci tada, s njom cu te pustit, kad mi bude ici, jer onaj car, to tamo gore vlada, zato, to njegove nisam znao vjere, ne puta sa mnom do svojega grada. Njegvo se carstvo na sve strane stere, al' ondje su mu prijesto, vlast i dvori; o sretan li je, koga odabere! Pjesnice, rekoh, cuj, to glas moj zbori: tako ti boga, kojeg nisi znao, da bi me jad taj minuo, i gori, vodi me, kud si malocas me zvao, pa da pred vrata svetog Petra dodjem i gdje je, veli, jad na due pao. I on se krene, a za njim podjem. _________________

--------------------------------------------------------------------------------

DRUGO PJEVANJE Vece umirae dan, i mrak je sinji vece svemu ivom trude ublaivo, to god se gdje na naoj zemlji kinji, a ja sam sam tegobe icekivo putovanja i uceca u jadu, to sve ce pricat pamcenje mi ivo. Nek muze mi i genij pomoc dadu! Pamet, to pisa, kud mi noga gazi, nek ovdje vrijednost pokae na radu! Pjesnice!, rekoh, to me vodi, pazi, da li je snaga dosta jaka moja, prije no strmoj povjeri me stazi Silvijev otac, prica knjiga tvoja, u besmrtni je svijet za ivucega jo tijela poo i uz cula svoja, pa ako mu je protivnik zla svega sklon bio, slavno misleci na djelo i tko ce izic i kakav od njega, to bjee pravo, kad se sudi zrelo, jer od njeg je, po vinjoj zapovijedi, poteko Rim i rimsko carstvo cijelo, koji i koje, pravo reci vrijedi, za sveto mjesto bjehu odabrati, velikog Petra nasljednik gdje sjedi. Na putu, kad ga tvoja hvala prati, on o svom slavlju tota doznat smjede, to ce i temelj papskom platu dati.

-------------------

Kasnije tamo Sud Izbrani grede, da jaca vjeru, koja cilj imade, da na put spasa svakoga dovede.

Al' ja da idem? Tko da vlast mi dade? Eneja nisam, nisam ni Pavao; da nisam vrijedan, znam, i svak to znade. Jer strah me, kad bih na taj put se dao, da ludo poem; mudar si i bolje shvaca no to bih ja to reci znao. Ko kad tko ne ce, cemu se privolje, pa s novih misli stari naum mijenja i pocinjati nema vie volje, i meni tako, dok razmiljah, jenja na onom mranom visu snaga iva onoga prvog odlunoga htjenja. Ako li shvatih, to u tebi biva, veledunoga cuh gdje progovara, to ti se plahost sad u dui skriva, to cesto takve zapreke nam stvara, da stajemo pred casnim djelom kao plaljiva zvjerka, kad je oko vara. Da bi tog straha rijeiti se znao, cuj zato dooh i to sluah tamo u prvi cas, kad bi mi tebe ao. S onima bijah, to im nema kamo, kad blaene cuh glas i lijepe ene, takve, da eljah sluiti joj samo. Od zvijezde jace sjale su joj zjene; anelskim glasom, njena sva i draga, u svom govoru prozbori spram mene: O mantovanska duo svakom blaga, to glas ti svuda traje jo i ne ce potamniti, dok svijetu bude traga, moj prijatelj, al' ne prijatelj srece, do zapreka u pustu stie kraju, tako da natrag od straha vec krece, i, strah me, tako luta u ocaju, da kasno stie moja pomoc spora, po onome, to o njem cuh u raju.

-------------------

Sad poi, pa mu snagom svoga zbora i svim pomozi, da ne trpi tete, da utjehe i meni doe hora. Ja sam Beatrice, to ti dajem svjete; sa mjesta dooh, kud teim ponovo; iz mene zbori ljubav, to me krete. Pred lice kad se vratim gospodovo, hvalit cu cesto pred njim cine tvoje. I tad zauti, a ja rekoh ovo: Kreposna eno, jedina zbog koje od svih stvorenja ljudski rod je veci, pod najmanjim to krugom neba stoje, za nalog tvoj sam tako haran sreci, da najbri bi posluh doo kasno, i to god eli, dosta ti je reci. Al' kai, kako bez straha i lasno, sie u ovo sredite s visina rajskih, kud opet natrag eli strasno? Kad eli, rece, znati do tancina, kazat cu kratko, zato se ja amo ne bojim zaci, sve do tih dubina. Bojati se je one stvari samo, to ima moc, da zlom nas kakvim mori, od drugih zato da se plait damo? A mene takvom bog milostiv stvori, da nit sam vaoj na dohvatu bijedi, nit za me plamen toga ognja gori. U nebu ena plemenita sjedi, to ali smetnju, koju ti spomenuh, i blai stroge boje zapovijedi. Do Lucije sa molbom ova krenu i rece: Vjernog spomeni se svoga, koji te treba ba u ovom trenu.

Ko protivnica svega okrutnoga doavi k mjestu, sjedjeti gdje svikoh s Rahelom drevnom, Lucija ce stoga: O Beatrice, prava boja diko, pomozi onom, koji se istace nad mnotvom, jer te ljubljae toliko! Ne cuje li ga, gdje u jadu place? Zar ne vidi, gdje sa smrcu se bori na rijeci, od koje more nije jace? Nema ga, tko se tako brzim stvori, da stece srecu il' da zlu utece, ko ja to sioh, kada cuh to zbori, sa mjesta, koje svatko blaen stece, u skladne rijeci uzdajuc se tvoje, za tebe dicne i svijet gdje ih rece.

Kad svri ovo objanjenje svoje, na stranu placuc sjajne oci svede i tim ubrza dolaenje moje. I dooh, evo, kako ona htjede: zvijeri te oteh, to ti na put pade, kojim se pravce uz brijeg divni grede. Al' to je? Zato, zato sada stade? to srce misli kukavne ti plijene? Kud muevnost i smjelost ti se dade, kad tri se za te preblaene ene u nebu brinu, a rijec moja gleda k buducem dobru da ti pogled skrene? Kao to cvijece klone s nocnog leda i zatvori se, a kad sunce grane, otvoriv cake cvjetanju se preda, tako se meni snaga vracat stane, a srce smjelost osjeti sve jacu, pa cu ko covjek, kada duom dane: O milosna, to pomoe mom placu,

a i ti, dobri, to se odmah tre, kad njene rijeci istinite zacu, toliku elju u srce mi vre rijecima svojim, da mi poci godi i naumu se prvom vratih bre. Sad hajd, jer sad nas isto htjenje vodi: ti ucitelj si, vo i moj gospodar! Tako mu rekoh; i kad sta da hodi, strmim i divljim putem pooh bodar. _________________

-------------------------------------------------------------------------------TRECE PJEVANJE Kroz nas se ide u grad sviju muka, kroz nas se ide, gdje se vjecno place, kroz nas se ide do propala puka. Pravda nam tvorca vinjega potace; boanska svemoc, mudrost, to sve znade, i prva ljubav graditi nas zace. to god stvorenja prije nas imade, vjecno je, pa smo i mi vjecna vijeka; tko ue, nek se kani svake nade. Ovakva vidjeh mrka slova prijeka vrh jednih vrata, pa cu tad ovako: Tvrd mi je, voo, smiso tih izreka. A on, to svemu domilja se lako, ree: Sad ne daj, da te sumnja svlada, maloduje nek ovdje umre svako. Sad stigosmo do mjesta tekih jada, ko to ti rekoh, gdje se svijet jati, to blagodati uma lien strada. I nato rukom moju ruku hvati i vedrim licem, to me osokoli, u tajno carstvo poe da me prati.

Tu uzdisanje, plac i jauk boli sa sviju strana zrak bez zvijezda para, te sprve suza obraze mi poli. Raznolik govor, rijeci boli, kara, uzvici gnjeva, otra mukla glasa, uz pljesak ruku sve to buku stvara, to svuda krui ne stajuci casa u zraku, gdje je bezvremena sjena, ko pijesak, kad ga vjetar ustalasa. A ja, kom glava bijae smetena, rekoh: Moj metre, to cujem otale? Tko je ta celjad bolom utucena? A on ce: Na taj bijedni nacin ale alosne due svih, to svoje dane proivjee bez pogrde i hvale. S anela zlim su zborom pomijeane, to nit su bogu vjerni ostat htjeli nit bunit se, vec stajahu sa strane. Progna ih raj, jer lijep ostat eli, al' niti dublje ne prima ih pako, da ne bi grene na obijest zaveli. A ja cu: Voo, to ih titi tako, da takvim placem nadimlje im grudi? Odgovori mi: Kazat cu ti lako.

Bez nade u smrt svi su ovi ljudi; slijepa im ica svak se tako stidi, da svac'ji udes u njih zavist budi. Svijet ne ce da se spomen na njih vidi; Milost i Pravda od njih lice krije. O njima dosta: pogledaj i idi. I motrec vidjeh barjak gdje se vije i juri krugom tako brza leta, kao da nikad sklon pocinku nije. A za njim tol'ko natislo se ceta,

da ne bih nikad vjerovo ni znao, da smrt toliko pokosi vec svijeta. I kad sam neke prepoznavat stao, sjen onog vidjeh, to ko slabic znani iz svojih ruku visok cin je dao. Razabrah odmah, da se u toj strani rod onih sinjih kukavica krio, to bog ih mrzi i njegvi dumani. Taj jad, to nikad ni iv nije bio, sav gol od mnotva osa, to tu vrvi, i obada je ljute suze lio. Ovi im lice arahu do krvi, a krv i suze kaplju im do nogu, gdje sve to beru neki gadni crvi. I motrec dalje, vidjeh celjad mnogu gdje se na brijegu silne rijeke sliva, pa rekoh: Voo, daj da znati mogu, tko su i po kom obicaju biva, da svi su tako eljni prijeci vodu, koliko vidim kraj tog svijetla siva. Razumjet rece, tu ce cijelu zgodu, kad Aherontu vrh obala pustih u naemu se ustavimo hodu. Tad, poto oci zastiene spustih, da dodijo mu ne bih besjedama, do rijeke vie rijeci ne izustih. Kad eno gdje ce laom prema nama zbog stare kose bijel starac poci, vicuci: Jao, grene due, vama! Nikad se u raj ne nadajte doci! Na drugi brijeg ce svatko sa mnom sade, u oganj i led i do vjecne noci. A ti, to amo, iva duo, pade, dalje od ovih pokojnih se smjesti! A kada ostah, dalje zborit stade: Kroz druge luke i po drugoj cesti prijeko ce ti, tu nisu za te puti;

laganija te ima splav prenesti! A vo ce: Ti se, Haronte, ne ljuti, jer tako hoce ondje, gdje se moe to god se hoce; zato odsad uti! Obrasla tad se lica mirno sloe brodaru sive bare, cije zjene u obrucima plamnim jo su stroe. A one gole, izmorene sjene, kad osjetie krutih rijeci breme, poblijede zubma cvokocuc strvene, i proklinjahu boga, ljudsko pleme, i kraj i cas i roditelje svoje, i roda svog i svog zaceca sjeme. _________________

-Tad jurnu sve, u hrpi kako stoje, u ljutom placu prema kobnom brijegu, kuda ce svi, to boga se ne boje. A Haron, demon s ocima to egu, skuplja ih, mig im dajuci, i tuce veslom, kad tko zaostane u bijegu. Ko to od stabla u jesen se luce listovi jedan za drugim, dok grane svoj citav nakit zemlji ne izruce, tako se zli rod Adamov na dane znakove baca redom s onog ala, ba kao ptice, kad su na vab zvane. Prelaze tako preko tamna vala, i prije no to tamo prijeko sau, vec ih se ovdje nova ceta zbrala. Svi, sinko, koje smrtni casi snau u bojem gnjevu, iz svih se hatara, mili ce vo, pred ovu skupe lau, i prijeci prijeko svi su puni ara, jer boja pravda potice ih tako, da strah se njihov ivom eljom stvara.

Tud dobra dua ne proe dojako, pa htjede l' Haron da zbog tebe plane, njegov ce govor sad razumjet lako. Kad svri, sav se mracni predjel gane od takve trenje, da me s ljuta straha, kad ga se sjetim, pot oblijevat stane. Iz zemlje suza dune bura plaha, i rujna svjetlost bljesne kroz taj lom, zaslijepivi mi cula s prvog maha, te padoh kao covjek svladan snom

CETVRTO PJEVANJE Gromovit tutanj teki san mi prebi u glavi tako, da se naglo prenuh, ko covjek, koji silom doe k sebi; i digavi se, uprem cvrsto zjenu bacivi oci odmorene krugom, da spoznam mjesto, gdje sam u tom trenu. Ne bjee sumnje, da sam stigo s drugom na rub doline, gdje je bezdno placno, to vjecnim vriskom odzvanja i tugom. Duboko bjee, puno magle, mracno; ma kako gled'o okom dno doseci, razabrat nisam nita mogo tacno. "Sad cemo dolje k slijepom svijetu prijeci", rece mi vo i blijed ko samrt doe; "ja idem prvi, ti se za mnom kreci." A ja cu, vadec tu bljedocu vode: "Kako da idem, kad strah tebi kini, koji me tjei, kad me sumnja gloe." No on ce: "Jadi onih u dubini ovakvu sliku mojem licu dae; to samilost je, misli strah da cini. Al' hajdmo, jer su duge staze nae." I tako poe i mene uvede u prvi krug, to onaj bezdan pae. Koliko cuh, tu nema druge bijede do uzdaha, to prodiru iz grudi, a drhtaji ih vjecnog zraka slijede. Te uzdisaje bol bez muka budi

u mnotvu, to se bez broja tu stece, i male djece, i ena, i ljudi. Ne pita, dobri ucitelj mi rece, tko su ti dusi, pred tobom to stoje? Prije no poe, znaj, da njih ne pece nikakav grijeh; al' premalo to je, da bi se spasli, i uz djela cista, jer su bez krsta, vrata vjere tvoje. A ivljahu li jote prije Hrista, ti bogu casti ne dae valjane; i meni samom sudbina je ista. Bez druge krivnje s te stradamo mane, pateci samo od tog, to bez nade a puni cenje boravimo dane. Meni se jako to na na ao dade, jer spoznah, da u limbu s cenje pati i svijet, to mnogo zasluga imade. O gospodaru, voo, mogu l' znati, rekoh, da cvrce vjera mi se slije, to svakoj sumnji moe na put stati, zar nitko otud iziao nije, svojom il' tuom zaslugom do raja? Shvativi, to se pod tom rijecju krije, rece: Nov bijah stanovnik tog kraja, kad vidjeh: k nama neki Silni grede, ovjencan vijencem pobjednickog sjaja. On otud prvog oca sjen izvede, Abela, Noja i Mojsije sjenu, zakonodavca poslunog, kog slijede patrijarh Abram i kralj David; krenu i Izrael s ocem, s mlaim naratajem, s Rahelom, stekav uz silnu je cijenu, i mnogi drugi; sve nadari rajem, a znaj, da prije od ljudskih plemena jo nitko ne bi tim nagraen sjajem." Govor nas taj ne ustavi ni trena, vec kroz umu samo dalje prolazili, kroz umu, mislim, nebrojenih sjena. Od mog jo sna daleko nismo bili, kad vatru neku spazie mi oci, to polukrugom mrak na uzmak sili. Jo bjee dosta da se do nje kroci, al' vec iz ove razabrah daljine, da astan svijet se na tom mjestu roci.

O diko svakog znanja i vjetine, tko su ti, rekoh, to su mogli spasti toliku cast, da skup napose cine? Jer im imena zvuce s puno casti u tvojem svijetu, milosti su blie, i sklone, rece, vinje su im vlasti. Tad zacuh kako netko glas svoj die: Cast dajte sjeni velikog pjesnika, to bjee pola, a sad eno stie! Poto se stia jeka toga klika, gle, cetiri ce k nama silne sjene, ni radosna ni rastuena lika, Nato ce dobri ucitelj spram mene: Gle onoga, to mac u ruci ima i ispred svih je, ko kad vladar krene: ono je Homer, kralj nad pjesnicima, satirik Horac drugi je za njime, Ovid je treci, Lukan zadnji s njima. Zato to sve nas jedno vee ime, kojeg te prije onaj poklik sjeti, daju mi cast, i pravo cine time. Svu lijepu kolu vidjeh u toj ceti onog, to dici najviim se pojem, i iznad sviju kao oro leti. Izmijeniv rijec-dvije u krugu svojem, na pozdrav kimnu svi spram moje strane, te smijeak prijee licem voi mojem. Jo vece casti tu mi bjehu dane, jer njihov krug i za me mjesta stvori, te bijah esti sred drube valjane. Tad poosmo, gdje ona svijetlost gori, zboreci, o cem red je da se muci, kao to bjee ondje da se zbori. S njima se zamku otmjenom prikucih, to sedmere visoke ima mire, a potok lijep oko njeg straec huci. Ko suhom zemljom preav njegve vire, kroz sedam vrata stigoh s mudrom svitom, gdje socne plohe livade se ire. Tu oka spora, ozbiljna, a pritom pun dostojanstva bjee svijet u liku, na rijeci krt, u glasu blag i pitom.

Povukosmo se s kraja pram zreniku visoku, svijetlu, gdje na pogled ivi mogae sve da ima na vidiku. Nasuprot ba, na zelenoj kadivi, pokazae mi zbor velikih sjena, to im se duh u sebi i sad divi. Elektru vidjeh, a od drutva njena Eneja, Hektor bijahu mi znani, oruan Cezar sokolovih zjena. Kamilu vidjeh, a na drugoj strani Pentesileju; uz kralja Latina kcer Laviniju sjedec. Tu su zbrani i Brut, to nekoc izagna Tarkvina, Lukrecija, Kornelija i ine, dok sama vidjeh uskraj Saladina. Kad malo digoh vjee vrh mnoine, ugledah metra onih, koji znaju, gdje sjedi usred mudre drube njine. Svi mu se dive, svi mu casti daju; Sokrata vidjeh do njeg i Platona. Demokrita, kom svijet je po slucaju, Diogena tu vidjeh, Cicerona, Talesov lik do Anaksagorina, Empedokla, Heraklita, Zenona, Dioskorida, znalca svih bilina; a vidjeh tu i Orfeja pjevaca, i Seneku moralista i Lina, Ptolomeja, Euklida mjeraca, Hipokrita, Galena, Avicennu, i Averrhoesa, velikog tumaca. Spomenut svaku ja ne mogu sjenu, jer moram hrlit zbog mnoine grae, te pored stvari rijeci cesto venu. estina za dva smanjena se nae, jer vo se stane drugamo da sprema, iz mirna zraka da u buran sae; i ja se naoh, gdjeno svijetla nema. _________________ PETO PJEVANJE Tako se spustih i prvoga kruga u drugi, manji prostorom, al' koji tim vie jeci od placa i tuga. Tu Minos straan, zubma reec stoji,

na pragu ondje grijehe ispitiva, sudi i alje, repom pravdu kroji. To jest, kad dua, na nesrecu iva, tu stigne, sva se ispovijeda tada, a ovaj znalac svakog djela kriva. da joj u paklu mjesto, to joj spada: toliko, puta svije rep na tijelu, koliko treba stepena da pada. Pred sobom ima uvijek hrpu cijelu; po redu idu, da mu sud saznadu: kau i cuju, i vec su u drijelu. O ti, to ide k ovom bolnom gradu, zaviknu Minos, kad me okom srete, u slubenom se prekinuvi radu, pazi kud ide i na cije svjete; ne gledaj, to su tu iroki puti! to vice tako? moj se vo uplete; ti njegva puta usudnoga ne muti, jer tako hoce ondje, gdje se moe to god se hoce; zato odsad uti! Sad stanu bolni zvuci da se mnoe u mojem sluhu; sad stigoh na pute, gdje mnogi jauk svu mi duu proe. Do mjesta dooh, gdje sva svijetla ute, to umi kao more u oluji, kada ga vjetri s raznih strana mute. Pakleni vihar, to bez stanke huji, tu nosi due u zamahu punu: muci ih, bije, vrtec ih u struji. Kad bure s njima na rub grotla grunu, stane ih vika uz kuku i lele, i onda boje velicanstvo kunu. Cuh, da su kazna takve suze vrele za one, to im grijeh puta gove i kojima su strasti razum splele. Ko cvorci kril'ma noeni to plove zimi u jatu rastegnutu irom, tako i vjetar zle duhove ove vrti i nosi amo tamo virom; nema im nade, da ce ikad bijedu smanjiti, kamo l' pocinuti s mirom. I ko to drali u dugome redu plove, dok bolno glasovi im zvuce, tako i sjene placuci u jedu

stiu, a ono zlo ih sobom vuce; pa rekoh: Metre, kakvi su to ljudi, koje toliko crni uzduh tuce? U skupu, to radoznalost ti budi, prva je, rece caricom se zvala nad mnotvom raznih jezika i cudi. Take se oda bludu, da je dala uzakoniti, strast to gadna eli, ne bi li tako svoju ljagu sprala. Semiramis je; ona, povijest veli, naslijedi Nina, komu bjee ljubi; sultani su u njenu zemlju sjeli. Druga se, Dido, zbog ljubavi ubi, nevjerna rijeci, to je muu dade; i Kleopatra bludom duu zgubi. Jelenu vidjeh, to tolike jade prouzroci, i Ahila junaka, koji na kraju zbog ljubavi pade. Tu bjee Paris, Tristan i jo jaka ceta, i sve mi redom kaza sjene, zbog ljubavi to dopadoe mraka. Kada mi voa sve te drevne ene i vitezove imenova tako, svlada me alost, mrak padne na mene. Da mi je, rekoh, rijec prozborit kako sa onima u zagrljaju, koje, kako se cini, vjetar nosi lako. A on ce: Kad se priblii to dvoje, ljubavlju njinom kumi ih i brati, i dozvat ce ih zaklinjanje tvoje. Tada viknuh, cim ih vjetar k nama svrati: O doite nam, due pune sjete, zborite s nama, nema l' tko da krati! Ko golubovi, koje elja krete, to k slatkom gnijezdu s poudama svima dreci irom mirna krila lete, tako iz cete, gdje je Dido s njima, krenue k nama po zraku opakom; toliku snagu zov milostan ima. O dobri, mili stvore, to tim mrakom dolazi k nama, kojih krv se proli omastivi i zemlju svojim znakom, mi bismo, da nas kralj svemira voli,

molili za te, jer zbog zla nam jada srce te, vidim, samilosno boli. Je l' sluat vam il' zborit dua rada: mi cemo sluat ili zborit znati, dok vjetar uti, kao evo sada. U primorskom me gradu rodi mati, gdje slazi Pad i poinku se nada s pritoka drubom, to ga putem prati. Ljubav, to brzo njena srca svlada, zanese ovog, da im drai eli, otete tako, da jo srce strada. Ljubav, to ljubit ljubljenome veli, zanese mene svim, to njega krasi, i jo joj, eto, cari nisu sveli. Ljubav nam ice istom smrcu zgasi; na ce ubica pasti u Kainu. Takvi su do nas dopirali glasi. Kad cuh te due i svu muku njinu, ponikoh nikom, sve dok pjesnik cuta i ne rece mi: Kud se milju vinu? Odvratih na to: O alosti ljuta! Kolike slatke misli ih i snovi dovedoe do ovog bolnog puta! Obratih im se tad uz uprt novi: Franceska, placem s tvoje muke vajne i alost mi se oko srca ovi. Al' reci mi: za vrijeme cenje bajne, kako i gdje vam ljubav zgode dade, da svoje elje upoznate tajne? A ona: Vece boli ne imade, ve sjecati se svojih sretnih dana u nevolji; i tvoj to voa znade. Al' ako li ti prva klica znana ljubavi nae panju tako mami, ispricat cu ti oka rasplakana. Citasmo jednom, da s' otmemo cami, o Lancelotu, kog je ljubav splela; bez svakog straha bijasmo i sami. Cesto se naa dva pogleda srela, i bljedilo nas uvijek posu ivo, al' nas je samo jedna strana svela. Kad citasmo ba, kako je cjelivo ljubavnik onaj usta eljkovana, ovaj, to zavijek sa mnom se vezivo,

drcuci mi dade cjelov sred usana. Svodnik je knjiga i njen pisac bio: vec ne citasmo dalje toga dana. Dok jedan prica, drugi duh je lio toliko suze, da se od tog jada ko da cu umrijet obeznanih cio; i padoh ko to mrtvo tijelo pada. _________________