RM1 - 5

5. Beini mreni sustavi

U prostoru beinih mrenih sustava postoji mnotvo standarda i sustava koji su meusobno prilino razliiti, to oteava oblikovanje opih objanjenja o nainima rada takvih mrenih sustava. Povrh toga, opisi beinih mrea (standarda i sustava) su obino manje precizni i manje potpuni od opisa "klasinih" mrenih sustava poput Interneta i Etherneta. To posebno vrijedi za opise koji se mogu nai na Internetu. Vei dio ovog poglavlja napisan je prema takvim izvorima, tako da su neki prikazi u ovom poglavlju manje precizni i potpuni nego to bi trebali biti. Preostaje nadati se da e govor u prostoru beinih mrea s vremenom postati kvalitetniji. U prvom odjeljku iznosimo temeljne metode zapisivanja i prijenosa informacijskih sadraja u beinim mrenim sustavima. U preostalim odjeljcima iznijeti su prikazi nekoliko istaknutih beinih mrenih sustava. Sustav Bluetooth uspostavlja beine mree vrlo lokalnih razmjera; te mree nazivaju se mreama osobnog prostora ili piko mreama. Sustav Wi-Fi naziva se beinom lokalnom mreom (WLAN), dok se sustav WiMAX naziva beinom MAN mreom. U zadnjem odjeljku govorimo o sustavima mobilne telefonije. Mobiteli sve manje slue telefoniranju i postaju sve sliniji raunalima u podruju komunikacijskih usluga; stoga govor o mobilnoj telefoniji spada u prostor raunalnih mrea. International Telecommunication Union (ITU) usvojila je grupu standarda (tehnike specifikacije) tree generacije (3G) mobilne telefonije. U tu grupu standarda, koja se naziva IMT-2000, ukljuene su i neke beine raunalne mree (poput WiMAXa) to isto ukazuje na nestajanje razlike izmeu mobitela i raunala u podruju komunikacijskih usluga. ITU se bavi i razvojem etvrte generacije mobilne telefonije (4G); projekt razvoja standarda i sustava 4G nazvan je IMT-Advanced.

5.1 Nositelji i sadraji

U beinim mrenim sustavima, veze se uspostavljaju pomou elektromagnetskih signala. Ti signali slue kao nositelji na koje sustav poiljatelja zapisuje svoje signale, a time i sadraje koje prenosi; to zapisivanje izvodi se postupkom moduliranja (mijenjanja) signala-nositelja, na nain kako je to objanjeno u drugom poglavlju. Spektar elektromagnetskih signala je vrlo irok, kako je to prikazano na slici 2.2; taj spektar dijeli se na vie dijelova, pri emu signali iz razliitih dijelova spektra imaju razliite frekvencije i svojstva, i nazivaju se specifinim imenima. Tako govorimo o radijskim signalima (valovima), mikrovalovima, infracrvenim signalima (valovima), X zrakama, i drugima, kako je to navedeno na slici 2.2. Vidljiva svjetlost je isto tako elektromagnetski signal. Elektromagnetski signali iz razliitih dijelova spektra frekvencija (pojaseva) imaju razliita svojstva. Zbog toga su signali neke vrste pogodniji kao nosioci podataka u nekim uvjetima, a signali druge vrste u drugim uvjetima. Neke vrste signala imaju pogodnija svojstva za to da budu nosioci informacijskih sadraja, dok su druge vrste signala manje pogodne za to. Naprimjer, neke vrste elektromagnetskih signala prolaze kroz zidove zgrada, dok druge vrste ne prolaze. Signali iz infracrvenog podruja, kao ni oni iz podruja vidljive svjetlosti, ne prolaze kroz zidove. Zato se infracrveni signali koriste kod raznih vrsta daljinskih upravljaa; signalima takve vrste moe se promijeniti kanal (stanicu) na televiziji u svojoj sobi, ali ne i na televiziji u susjednom stanu. Infracrveni signali koriste se i za prijenos podataka na vrlo malim udaljenostima, unutar iste prostorije. Primjenom infracrvenih signala ili signala vidljivog svjetla, moe se vriti prijenos podataka izmeu dviju udaljenijih fiksnih toaka, ako izmeu njih nema zapreka. Kao primjer gdje bi se moglo koristiti takav prijenosni sustav navodi se prijenos podataka izmeu dviju zgrada iste tvrtke, koje razdvaja velika prometnica. Meutim, nije reeno koliko je takav prijenos pouzdan i siguran (zatien). Ispod prometnica obino prolazi mnogo kablova, tako da postoje i druge mogunosti prijenosa podataka. Beini prijenos podataka koristio se mnogo ranije nego to su razvijeni raunalni komunikacijski sustavi i mobilna telefonija, i to za prijenos radijskih i televizijskih programa. Bitna razlika izmeu prijenosa radijskih ili televizijskih programa, i prijenosa podataka je u tome to se u prvom sluaju obino eli prenijeti sadraje im veem broju primatelja, dok se u drugom sluaju sadraji obino trebaju prenijeti jednom primatelju, i pritom onemoguiti da ti sadraji budu dostupni drugima. Nadalje, kod prijenosa podataka elektromagnetskim signalima u prostoru, ometanje prijenosa (sa strane) je mnogo lake izvedivo nego to je to sluaj kod prijenosa sadraja vrstim vezama (kablovima). Zato je za uspostavu beinih komunikacijskih sustava potrebno rijeiti ta dva osnovna problema. Prvo, treba definirati nain rada prijenosnog sustava na takav nain da sadraje koji su namijenjeni odreenom primatelju prima taj primatelj, a da pritom budu nedostupni (nerazumljivi) za sve druge do kojih ti sadraji (signali) mogu stii. Drugo, prijenosni sustav treba biti otporan na (zlo)namjerna ometanja prijenosa podataka. U nastavku emo iznijeti neke metode rada koje omoguuju postizanje tih dvaju osnovnih ciljeva. Aktivnosti na uspostavljanju reda u prostoru beine komunikacije zapoele su podjelom frekvencija (na danim geografskim podrujima) i ograniavanjem snage signala (odailjaa). Elektromagnetski signali koji su dovoljno razliitih frekvencija ne utjeu jedni na druge u relevantnoj mjeri, tako da je mogue odravati vie prijenosa podataka (komunikacija) u istom prostoru ali na razliitim frekvencijama. Elektromagnetski signali slabe sa porastom udaljenosti od njihovog izvora, tako da meusobno udaljene komunikacije koje se izvode na istoj frekvenciji, ne ometaju jedna drugu. Lokalne radio stanice mogu raditi na istoj frekvenciji bez da ometaju jedna drugu, ako su meusobno dovoljno udaljene. Problematikom podjela frekvencija (i snaga odailjaa) bave se odreene meunarodne
2

institucije, i dravne institucije za lokalne prostore unutar drava. Odreeni rasponi (pojasevi) frekvencija elektromagnetskih signala dodjeljuju se odreenim vrstama prijenosa (aktivnosti). Prijenos radijskih programa vri se u odreenim frekventnim pojasevima (AM, FM); zemni prijenos televizijskih programa izvodi se u odreenom frekventnom pojasu; satelitski prijenosni sustavi i sustavi mobilne telefonije isto tako rade u odreenim frekventnim pojasevima. Izmeu dviju frekvencija koje se koriste na istom podruju, treba postojati neka odreena razlika (razmak, praznina), tako da se komunikacije (signali) na tim frekvencijama meusobno ne ometaju. Frekventni pojasevi su relativno iroki rasponi frekvencija; pojedinane frekvencije iz odreenog pojasa se onda dodjeljuju (iznajmljuju) pojedinim korisnicima, i to obino za prijenos podataka ili za emitiranje na nekom geografskom (i administrativnom) podruju. Naprimjer, nadlena dravna institucija moe dodijeliti nekoj radio stanici jednu frekvenciju za prijenos programa na podruju Hrvatske. U nekoj dugoj (dovoljno udaljenoj) dravi, do koje ne doseu zemni radijski signali iz Hrvatske, na istoj frekvenciji moe emitirati neka druga radio stanica. Slino vrijedi za frekvencije lokalnih radio stanica unutar Hrvatske; ako su dovoljno meusobno udaljene (u odnosu na snage njihovih odailjaa), onda mogu raditi na istoj frekvenciji bez da se meusobno ometaju. Raireni spektar frekvencija Kod beine komunikacije izmeu dvaju entiteta (mobitela ili raunala) potrebno je onemoguiti da netko sa strane prislukuje (kopira) sadraje te komunikacije, kao i da ometa (iskrivljuje) tu komunikaciju. Koriste se razne tehnike (metode) zapisivanja i prijenosa signala (sadraja), pomou kojih se istodobno sprjeavaju prislukivanje i ometanje dane komunikacije. Najpoznatije metode te vrste i namjene nazivaju se metodama (ili tehnikama) rairenog spektra frekvencija (spread spectrum techniques). Te metode zasnivaju se na slijedeem osnovnom naelu: za zapis i prijenos sadraja koristi se znatno iri frekventni pojas nego to je to neophodno za zapis i prijenos toga sadraja (tom brzinom). Takav nain zapisivanja (kodiranja) i prijenosa sadraja (pomou ireg spektra frekvencija nego to je to neophodno) omoguava da se zatiti tajnost sadraja, te da se prijenos uini bitno manje osjetljivim na vanjske smetnje. Postoji vie metoda rairenog spektra frekvencija, prema kojima se zapisuju i prenose podaci. Najpoznatije meu njima su metoda skakutanja frekvencija (frequency hopping) i metoda izravne sekvencije (direct sequence). Kod metode skakutanja frekvencija, umjesto da se komunikacija (prijenos podataka) izmeu vorova odvija na jednoj frekvenciji (koju je lako prislukivati i ometati), komunikacija se odvija na vie frekvencija. Uzmimo da vorovi (komunikatori) u nekom sustavu beine komunikacije imaju na raspolaganju deset uih frekventnih pojaseva (raspona) unutar nekog ireg frekventnog pojasa (raspona). Ui frekventni pojasevi koji su dijelovi nekog ireg frekventnog pojasa, nazivaju se kanalima; spomenimo da se pojam "kanal" koristi mnogo i u razliitim znaenjima; ovdje uzimamo da taj pojam znai ono to je reeno iznad. Kod uspostave veze, vor koji inicira uspostavu izraunava jedan sluajan broj Bs i pokree odgovarajui algoritam As koji izraunava brojeve od 1 do 10 (nekom odreenom brzinom); raunanje tog algoritama odreeno je sa sluajnim brojem Bs sa kojim je As pokrenut. voru s kojim se uspostavlja komunikacija alje se polazni sluajni broj Bs; taj vor pokree isti algoritam As sa istim polaznim brojem Bs. Na taj nain na oba vora koji stupaju u komunikaciju, generiraju se (istom brzinom) sluajni brojevi od 1 do 10; ti brojevi odreuju na kojoj frekvenciji (ili kanalu, od raspoloivih deset) e se ta komunikacija odvijati slijedeeg trenutka. S obzirom da se skokovi sa jedne frekvencije na drugu odvijaju na oba dva komunikatora jednako i istovremeno (prema istom algoritmu), ti komunikatori uvijek rade na jednakoj frekvenciji, tako da se njihova komunikacija odvija normalno. Kod svake komunikacije, isti algoritam biva pokrenut sa novim (drukijim) sluajnim brojem, tako da generira drukije nizove brojeva (frekvencija, kanala); to znai da nitko sa strane ne moe znati (ni pratiti)
3

skakutanje sa jedne frekvencije na drugu u nekoj komunikaciji. Na taj nain onemogueno je prislukivanje i ometanje te komunikacije. Primjena metode skakutanja frekvencija omoguava i to, da se u istom pojasu od deset frekvencija (kanala) odvija vie od deset komunikacija (razgovora) istodobno. Naime, kod svake od tih komunikacija, frekvencija se stalno mijenja i to velikom brzinom, tako da su sudari signala dviju komunikacija (na istoj frekvenciji) vrlo kratkotrajni i ne ometaju te komunikacije u znatnijoj mjeri. To posebno vrijedi za telefonske razgovore, kod kojih manja iskrivljenja tona (glasa) nisu bitna. Uzgred, ovdje bi bilo zanimljivo znati niz podataka koji se obino ne iznose. Naprimjer, koliko traje komunikacija na svakoj od frekvencija i da li je to vrijeme stalno (fiksno); koliki broj komunikacija moe se odvijati na deset (ili sto) frekvencija, prije nego sudaranja tih komunikacija (na istim frekvencijama) postanu previe esta i ponu znatnije umanjivati kvalitetu komunikacije; kakav je pritom odnos izmeu govorne (telefonske) komunikacije i prijenosa alfanumerikih sadraja koji su vie osjetljivi na iskrivljenja. Raunalni komunikacijski sustavi su vrlo opsena i sloena tema, tako da uvijek ostaje neodgovorenih pitanja. Pogledajmo drugu metodu kojom se beinu komunikaciju ini manje osjetljivom na smetnje i ujedno titi tajnost njena sadraja. Ta metoda isto spada u klasu tehnika rairenog spektra frekvencija, jer koristi iri frekventni pojas nego to je to potrebno za sam prijenos podatkovnih sadraja. Ta metoda naziva se metodom izravne sekvencije (direct sequence); nije oito odakle dolazi taj naziv, ali metoda je zanimljiva. Naelo rada te metode ilustrira slika 5.1.

Slika 5.1 Kodiranje metodom izravne sekvencije Kod te metode, svaki bit sadraja kodira (zapisuje) se sa vie bitova, koji se onda prenose primatelju. Kodiranje izvodi izvor sadraja; primatelj poznaje elemente toga procesa: algoritam kodiranja i "sluajni niz" bitova (kodu) prema kojem se izvodi dano kodiranje; na temelju toga primatelj iz primljenog kodiranog sadraja, rekonstruira izvorni (poslani) sadraj. U primjeru sa slike 5.1, prvi redak prikazuje niz od etiri bita (1010) kojeg se kodira. U drugom retku dan je jedan "sluajni niz"od 16 bitova: po 4 bita za svaki bit izvornog sadraja kojeg se kodira za prijenos. Taj niz bitova generira algoritam za generiranje "sluajnih" nizova bitova; prema tom nizu izvodi se kodiranje izvornog sadraja; prema istom nizu izvodi se dekodiranje primljenih kodiranih zapisa na strani primatelja. Trei red na slici 5.1 sadri rezultat neke logike operacije izmeu prvog bita sadraja (iz prvog reda) sa svakim od prva etiri bita iz sluajnog niza (iz drugog reda); tome slijedi rezultat iste logike operacije izmeu drugog bita sadraja i svakog od slijedea etiri bita iz sluajnog niza, i tako redom dalje. Na slici 5.1 se to pokualo ilustrirati na taj nain to su bitovi izvornog sadraja nacrtani etiri puta iri nego bitovi iz sluajnog niza; time se htjelo grafiki pokazati iz ega (i
4

kako) nastaje trei niz. Kod realizacije opisane metode, bitovi sadraja su isto tako n puta iri (traju n puta due) nego bitovi iz niza s kojim se vri kodiranje. Logika operacija koju se ovdje koristi je ekskluzivna disjunkcija (XOR). Trei niz, koji je rezultat kodiranja, alje se primatelju. Oito, kodirani zapis ima etiri puta vie bitova nego to ima sam zapis podatkovnog sadraja; to ovdje ujedno znai da zauzima (troi) etiri puta iri frekventni pojas nego to je to potrebno samo za prijenos sadraja. Kako je to reeno iznad, na voru primatelja radi isti algoritam za kodiranje i dekodiranje; na temelju danog sluajnog niza, taj algoritam iz primljenog kodiranog zapisa izraunava ("filtrira") one podatkovne sadraje koje je isti algoritam kodirao na sustavu poiljatelja. Primjenom te metode ifrira se izvorni sadraj, tako da ovdje nije neophodno skakutati sa jedne frekvencije na drugu da bi se izbjeglo prislukivanje; eventualni sluatelj sa strane ne moe "izvui" izvorni sadraj iz kodiranog zapisa kojeg prima. Isto tako, upotreba veeg broja (n) bitova za kodiranje svakog bita sadraja ini da prijenos bude manje osjetljiv na sluajne (ili namjerne) smetnje sa strane. Meutim, kod primjene te metode, prenosi se n puta vie bitova (kodiranog zapisa sadraja) nego to se time prenese stvarnog podatkovnog sadraja. Kod prethodne metode (sa skokovitim promjenama frekvencija) nije se prenosilo vie bitova od stvarnog sadraja. Tamo se mijenjala frekvencija, ali nije bilo prijenosa redundantnih bitova. Opisane dvije metode zapisivanja i prijenosa sadraja koriste se kod beinih komunikacijskih sustava o kojima govorimo u nastavku ovog poglavlja. FDMA, TDMA, CDMA U beinim komunikacijskim sustavima postoji puno metoda (ili tehnologija, kako se esto nazivaju) zapisivanja i prijenosa sadraja. U nastavku iznosimo kratke opise triju takvih temeljnih metoda: FDMA, TDMA i CDMA. Te metode nazivaju se metodama fizikog prijenosa podataka u beinim sustavima, ali mogu se koristiti i u ianim sustavima. Naziv FDMA (Frequency Division Multiple Access) znai viestruki pristup s podjelom frekvencija. FDMA je metoda prijenosa podataka kod koje se frekvencije iz nekog ireg pojasa frekvencija dijele na vie uih pojaseva frekvencija, koji se nazivaju kanalima. Pritom se svakoj komunikaciji (prijenosu podataka) dodjeljuje jedan kanal iz danog ireg frekventnog pojasa, tako da se u svakom od tih kanala izvodi jedan prijenos. Dakle, u jednom irem frekventnom pojasu odvija se vie komunikacija istodobno, svaka u jednom dijelu toga frekventnog pojasa, odnosno u jednom kanalu. To ovdje znai da vie komunikacija (ili komunikatora) ima istodobno pristup istom frekventnom pojasu, pri emu valovi iz toga pojasa imaju ulogu nosioca podataka. Pritom svaka od tih komunikacija koristi jedan dio tog frekventnog pojasa. Od tuda dolazi naziv "viestruki pristup" (jednom frekventnom pojasu). Metoda FDMA je posebno pogodna za prijenos kod analognih komunikacijskih sustava; takvi su bili sustavi prve generacije mobilne telefonije (1G), tako da je FDMA bila glavna metoda zapisivanja i prijenosa sadraja u mobilnoj telefoniji prve generacije. Ali FDMA se koristi i za prijenos digitalnih signala. Naziv TDMA (Time Division Multiple Access) znai viestruki pristup s podjelom vremena. TDMA je metoda prijenosa podataka kod koje se jedan frekventni pojas (kanal) dijeli na vremenske intervale koji se obino nazivaju otvorima (slots). U svakom od tih intervala (otvora) prenosi se sadraj jedne komunikacije; svakoj od komunikacija koje dijele jedan kanal dodjeljuje se svaki n-ti vremenski interval, i tako u krug; na taj nain ostvaruje se "viestruki pristup" tom kanalu kao nosiocu podataka. Dakle, "viestruki pristup" (kanalu) ovdje znai da ta metoda rada omoguava da se na istom kanalu odvija vie komunikacija istodobno (ili paralelno), odnosno da vie komunikatora ima istodobno "pristup" tom kanalu. Sadraji svake od tih komunikacija prenose se jedan kratak vremenski interval, i tako cikliki (u krug) za sve komunikacije koje trenutno koriste taj kanal. Ti vremenski intervali su kratki (mjere se u mikrosekundama), tako da se sve
5

komunikacije u jednom kanalu (naprimjer, telefonski razgovori) odvijaju kao da dani kanal kontinuirano prenosi njihove sadraje. Dakle, kod TDMA, na jednom kanalu (frekventnom pojasu nosivog signala) odvija se prijenos sadraja veeg broja komunikacija koje meusobno dijele kapacitet tog kanala. Osnovna metoda rada TDMA moe se mijenjati i upotpunjavati. Varijanta te metode, koja se naziva dinamika TDMA, dodjeljuje razliitim komunikacijama razliit broj vremenskih intervala (otvora), u zavisnosti od njihovih prioriteta i zahtjeva. Metoda TDMA pogodna je za prijenos digitalnih sadraja (okvira), tako da je TDMA bila dominantna metoda zapisivanja i prijenosa sadraja u mobilnoj telefoniji druge generacije (2G). Naziv CDMA (Code Division Multiple Access) znai viestruki pristup sa podjelom koda (ili kodova). Metoda CDMA spada u klasu metoda koje koriste raireni spektar frekvencija, ije smo dvije osnovne metode rada (skakutanje frekvencija i izravna sekvencija) opisali iznad. Metoda CDMA je jedan oblik metode izravne sekvencije. Kod metode izravne sekvencije, svaki bit sadraja (podataka) zapisuje (kodira) se sa n bitova; pritom se to kodiranje izvodi prema jednom sluajnom nizu bitova, kojeg se ovdje naziva kodom. Kod metode CDMA, prijenos sadraja vie komunikacija na jednom kanalu - to jest, "viestruki pristup" kanalu kao nosiocu podataka - ostvaruje se na taj nain da svaka komunikacija koristi poseban (razliit) sluajni niz bitova (kodu) pomou kojeg kodira svoje sadraje. Sadraji svih komunikacija zapisuju se na isti kanal (na nosivi val iste frekvencije), jedan iza drugog, ali bez da se pojedinim komunikacijama dodjeljuju unaprijed zadani vremenski intervali; kodirani zapisi razliitih komunikacija meusobno se razlikuju po tome to su kodirani pomou razliitih nizova bitova (koda). Na temelju toga, primatelj - koji poznaje kodove onih komunikacija ije sadraje prima - razlikuje i razdvaja sadraje tih komunikacija, koji se prenose pomou nosivih signala iz istog kanala. Dakle, CDMA koristi jedan frekventni pojas koji je viestruko iri od onog koji bi bio dovoljan za prijenos podatkovnih sadraja danom brzinom (propusnou). Kod te metode, svaki bit sadraja kodira se (za prijenos) sa vie bitova. U svakoj komunikaciji (prijenosu), izvor kodira svoje sadraje sa posebnom kodom (nizom bitova); na temelju toga primatelj (koji poznaje tu kodu) prepoznaje kodirane sadraje odreene komunikacije i dekodira ("izvlai") te sadraje iz kodiranih zapisa koje prima. Prijemni sustav primatelja prima "um" koji nastaje zbrajanjem svih signala koji stiu na taj prijemni sustav. Razdvajanje (filtriranje) signala pojedinanih komunikacija je zahtjevan proces koji ukljuuje postupke i metode kojima se ovdje ne trebamo baviti. U svakom sluaju, sadraji razliitih komunikacija kodirani su razliitim kodama, to daje osnovu za razdvajanje tih sadraja, kao i za njihovo dekodiranje. Dakle, na istom kanalu (frekventnom pojasu) odvija se vie komunikacija; sadraji tih komunikacija kodiraju se metodom izravne sekvencije, pri emu svaka komunikacija koristi razliitu kodu za kodiranje svojih sadraja. Sustavi tree generacije mobilne telefonije (3G) veinom koriste CDMA metodu zapisivanja i prijenosa sadraja na fizikoj razini (uz neke dopune); pritom se u 3G govori o irokopojasnoj (wideband) CDMA, koja se oznaava sa W-CDMA. irokopojasna CDMA dosee propusnost veza od oko 2 Mbps kod mobitela koji miruju ili se kreu brzinom koraka; kod mobitela u vonji (autom) predviena je propusnost od 384 Kbps (ili vie). To je ogromno poveanje u odnosu na tehnologiju 2G, kod koje se propusnost obino kree do 9,6 Kbps. Postoje poboljanja sustava 2G, koja mogu dosei vee propusnosti, kao to su 28 Kbps, ili preko 100 Kbps; za takve tehnologije kae se da su 2,5G ili vie, ali su ipak manje od 3G.

5.2 Vrste beinih mrea

Kod beinog prijenosa podataka postoji niz specifinih elemenata koje treba definirati, kao i specifinih problema koje treba rijeiti. Ti elementi i naini rjeavanja tih problema odreuju
6

osobine beinog prijenosa, a time i mree koja koristi tu vrstu prijenosa. Spomenimo neke od tih elemenata i problema. Treba odrediti frekvenciju, odnosno raspon frekvencija (frekventni pojas) elektromagnetskog spektra koji se koristi za prijenos podataka u nekoj mrei. Za uporabu mnogih frekventnih pojaseva potrebna je licenca (dozvola) nadlene institucije, dok za upotrebu nekih pojaseva nije potrebna licenca. Potrebno je odrediti snagu signala koji se koristi, ime je obino odreena i maksimalna udaljenost na kojoj se vorovi beine mree mogu meusobno uti. Snaga signala je obino odreena (ograniena) sa vie imbenika. Kod mobilnih komunikacijskih ureaja, bitnu ulogu ima i potronja energije tih ureaja, jer mobilni ureaji obino koriste baterijsko napajanje. Meu specifine elemente beinog prijenosa, u odnosu na iani (i optiki) prijenos, spadaju pitanje interferencije (meusobnog utjecaja) signala i ometanja komunikacije, kao i pitanje zatite sadraja koji se prenosi beinim putem. Sa tim elementima susresti emo se u okviru opisa konkretnih vrsta tehnologija beinih mrea. U ovom poglavlju opisujemo etiri istaknuta sustava ("tehnologije") beinog prijenosa, odnosno etiri vrste beinih mrea. Te mree su Bluetooth (standard 802.15.1), Wi-Fi (standard 802.11), WiMAX (standard 802.16), i trea generacija (3G) mobilne telefonije. Mrea Bluetooth omoguava beino povezivanje perifernih jedinica raunalnog sustava, kao i prijenos podataka izmeu raznih drugih naprava i sustava. Mree takve vrste nazivaju se mreama osobnog prostora, jer vre prijenos na vrlo ogranienom prostoru, do nekoliko desetaka metara udaljenosti. Mrea Bluetooth radi u frekventnom pojasu od 2,45 GHz, za ije koritenje nije potrebna licenca. Ta mrea ostvaruje propusnost od 2,1 Mbps, to je obino dovoljno za one poslove kojima je namijenjena, ali postoje najave o mogunosti znatnog poveanja propusnosti. Za beinu mreu Bluetooth kae se da nadomjeta USB (iane) veze meu jedinicama raunalnog sustava; ali ta tehnologija beinog prijenosa ima vrlo irok spektar primjena u raznim sustavima i napravama. Naziv Wi-Fi je zatitni (trgovaki) znak za obitelj beinih lokalnih mrea (wireless LAN - WLAN) koje su definirane sa vie varijanti IEEE standarda 802.11. Ukratko, WLAN se sastoji od (1) veeg broja toaka pristupa na koje se vezuju raunala beinim putem, i od (2) ianog distribucijskog sustava koji povezuje te toke pristupa u jednu mreu. Svaka toka pristupa (ili "vrua toka"; hot spot) omoguava da preko nje meusobno komuniciraju (beinim putem) one naprave koje su vezane na tu toku pristupa. Nadalje, toke pristupa su meusobno povezane preko ianog distribucijskog sustava, koji omoguava prijenos podataka izmeu naprava koje su vezane na razliite toke pristupa (istog distribucijskog sustava). Distribucijski sustav je obino lokalnih razmjera; to moe biti jedna mrea tipa Ethernet, tako da se mree iz obitelji Wi-Fi ponekad nazivaju beinim Ethernetom. Ali distribucijski sustav moe openito biti opseniji; naprimjer, to moe biti neki od prstenastih LANova ili neki oblik proirenog LANa. Distribucijski sustav je obino vezan na mreu Internet, tako da spajanjem na neku toku pristupa nekog WLANa, raunalo (korisnik) dobiva mogunost komunikacije u globalnoj mrei Internet. Wi-Fi obitelj okuplja vie vrsta mrea, pri emu svaka od tih vrsta ima neke svoje specifine osobine. Priblino reeno, mree iz Wi-Fi obitelji omoguuju beini prijenos podataka (izmeu klijentskog vora i toke pristupa) na udaljenosti do sto metara, ili znatno manje, zavisno od lokalnog okruenja (zidovi u zgradi, zapreke). Te mree ostvaruju propusnost do 54 Mbps. Da bi se moglo vezati na beinu mreu, raunalo treba imati odgovarajui adapter za Wi-Fi mreu, odnosno za vezivanje na beine mree iz obitelji 802.11. Prijenosna raunala mogu imati ugraen adapter za Wi-Fi mree; onim raunalima koja nemaju ugraen taj adapter, moe se taj adapter dodati; obino se to ini tako, da se adapter prikljui na neki USB port raunala. Beini mreni sustav WiMAX je slian beinom mrenom sustavu Wi-Fi, ali omoguava veu mobilnost raunala i dosee vee propusnosti. Kod mree Wi-Fi, raunala se beino vezuju na mreu u tokama pristupa, ali za takvo vezivanje potrebno je da raunalo bude relativno blizu
7

neke toke pristupa (udaljeno do sto metara ili znatno manje). Kod beine mree WiMAX spominju se udaljenosti od jedne zgrade, jedne milje, 10 kilometara, pa do 50 kilometara; ali govor o tim udaljenostima je neprecizan. Dosezi nosivih signala obino zavise od fizikog okruenja u kojem se raunalo nalazi: o tome da li ima zapreka (zgrada) ili je to otvoren prostor, kao i od koliine elektromagnetskih smetnji u danom prostoru. Nadalje, doseg nosivog signala zavisi i od njegove frekvencije; signali nekih frekvencija su manje osjetljivi na zapreke, dok su drugi vie osjetljivi na zapreke. Neki signali prolaze kroz zapreke, a drugi se viestruko odbijaju od zapreka i na taj nain "obilaze" zapreke. Sustav WiMAX koristi nosive signale irokog spektra frekvencija, od 2 do 66 GHz; signali iz razliitih dijelova ponaaju se razliito i mogu vriti prijenos na razliite udaljenosti. U beinoj mrei WiMAX postoje dvije vrste udaljenosti, to se obino proputa spomenuti u govoru o udaljenostima. Infrastrukturu beine mree WiMAX ine velike fiksne antene koje imaju velik doseg (do 50 kilometara); te antene nazivaju se WiMAX tornjevima (WiMAX towers). Nadalje, postoje lokalne WiMAX antene koje se nazivaju pretplatnikim stanicama (subscriber stations). Pretplatnike stanice postavljaju se na zgrade, poput televizijskih antena i vezane su beinim putem na udaljene tornjeve. Raunala iz zgrade (ili iz vie okolnih zgrada) vezuju se beinim putem na pretplatnike stanice. Dakle, postoji udaljenost od raunala do pretplatnike stanice (manja) i udaljenost od pretplatnike stanice do WiMAX tornja (vea). Kada se u govoru o WiMAX mreama spominju udaljenosti, proputa se rei na koje se od tih dviju udaljenosti misli. Kod WiMAX mrea postoji i mogunost izravnog vezivanja raunala na toranj, ime se uvodi trea vrsta udaljenosti. U svakom sluaju, beina mrea WiMAX otklanja potrebu da se po zgradama (i izmeu njih) postavljaju koaksijalni kablovi za vezivanje raunala na Internet. U kontestu iznad reenog, Wi-Fi mree smatraju se lokalnim beinim mreama, dok se WiMAX mree smatraju gradskim (MAN) beinim mreama. Prostor mobilne telefonije obuhvaa iri spektar standarda i sustava. Prije svega, tehnologije mobilne telefonije dijele se u generacije; obino se govori o tri generacije (1G, 2G, 3G), ali razvija se i etvrta generacija (4G). ITU (International Telecommunication Union) usvojila je 2000. godine tehniku specifikaciju tree generacije (3G) mobilne telefonije. Ta specifikacija poznata je pod nazivom IMT-2000 (International Mobile Communications). IMT-2000 sadri pet osnovnih standarda koji definiraju pet sustava beinog prijenosa podataka. ITU je tome kasnije dodala i druge standarde (sustave) kao to su WiMAX i UMTS, ime su i ti sustavi (standardi) uvrteni u obitelj standarda koji definiraju mobilne telekomunikacijske sustave tree generacije. IMT-2000 je odredio planirane (oekivane) propusnosti mobilnih komunikacijskih sustava i naprava 3G. Te propusnosti iznose 2Mbps ili vie za mobilnu napravu u mirovanju ili u kretanju brzinom hodanja, a 384 Kbps ili vie kod kretanja brzinom automobila. Te veliine spomenuli smo kod opisa CDMA metode kodiranja sadraja; ta metoda kodiranja koristi se kod 3G mobilne telefonije. Propusnost kod 3G je bitno poveana u odnosu na propusnosti kod 2G (i 2,5G), to je omoguilo razvoj raznih vrsta komunikacijskih usluga za mobitele, odnosno upotrebu postojeih komunikacijskih usluga pomou mobitela. Meu te usluge spadaju pristup Internetu i upotreba irokog spektra usluga koje Internet nudi, prijem televizijskog i radijskog programa, i druge usluge. Kae se da propusnost od 2Mbps omoguava i odravanje video-konferencija pomou mobitela. U tom kontekstu, najavljuje se da e mobilni telekomunikacijski sustavi 4G dosei propusnost od 1Gbps u mirovanju i 100 Mbps u kretanju. Uzgred, jo kod izuma telefona, netko je upitao imaju li ljudi to rei jedni drugima. to emo tek "govoriti" kad mobiteli budu imali propusnost od 1Gbps (milijardu bitova u sekundi)? Ali o tome ne treba brinuti; s porastom kapaciteta komunikacijskih sustava raste i proizvodnja raznih vrsta buke, tako da se uvijek nae neto ime se moe ispuniti te kapacitete. Prije nego iznesemo podrobnije opise spomenutih etiriju vrsta mrea, u ovom odjeljku
8

iznosimo jo neke ope osobine beinih komunikacijskih sustava. Veina takvih sustava sadri dvije vrste vorova: bazine i klijentske. Bazini vorovi, ili bazine stanice (base stations) kako se esto nazivaju, su obino statiki i izravno su vezani na iru (globalnu) mreu; ta mrea moe biti Internet ili globalna telefonska mrea. Bazine stanice beinih mrea obino su vezane na vanjsku mreu ianim putem, ali mogu biti vezane i beinim putem. Te bazine stanice su antene, koje se vide po brdima i na krovovima nekih zgrada. Klijentski vorovi su obino mobilni; to su naprimjer mobiteli, ili prijenosna raunala (to postaje otprilike isto). Klijentski (mobilni) vorovi komuniciraju (meusobno, kao i sa vanjskom mreom) preko bazinih stanica na koje su vezani. Na slici 5.2 prikazana je struktura jednog takvog beinog mrenog podsustava; valovite crte predstavljaju beine (elektromagnetske) veze izmeu klijentskih vorova i bazine stanice; s druge strane, bazina stanica vezana je na vanjsku mreu ianim putem.

Slika 5.2 Struktura beine mree Slika 5.2 pokazuje kako se komunikacija izmeu klijentskih vorova u istoj beinoj mrei izvodi preko bazine stanice. Elektromagnetski signali mogu se iriti u svim smjerovima jednako, ali u modelu beine mree kojeg prikazuje slika 5.2, ne postoji (nije uspostavljena) mogunost izravne meusobne komunikacije izmeu mobilnih klijentskih vorova. Govori se o tri razine mobilnosti vorova u beinim komunikacijskim sustavima. O prvoj razini mobilnosti govorimo kad su vorovi pomini (prijenosni), ali u toku njihovog rada vorovi trebaju mirovati. Mirovanje vorova potrebno je onda kad se prijenos podataka izvodi pomou usmjerenih signala (valova i antena) izmeu vorova i bazine stanice. Da bi vor primao takav usmjereni signal, potrebno je da bude na onom mjestu (ili na onom pravcu) prema kojem je upuen usmjereni signal. O drugoj razini mobilnosti govorimo onda kad se vorovi smiju pomicati u toku prijenosa podataka, ali samo u prostoru dosega signala svoje bazine stanice. Primjer takve razine mobilnosti nalazimo u mrei Bluetooth. O treoj razini mobilnosti govorimo onda kad se klijentski vorovi smiju kretati unutar dosega signala svoje bazine stanice, ali isto tako i prelaziti u podruja drugih bazinih stanica, bez da se time omete tok komunikacije. Takva vrsta mobilnosti postoji u mobilnoj telefoniji; nije jasno reeno u kojoj mjeri je ta vrsta mobilnosti prisutna u
9

beinim raunalnim mreama. Postoji mogunost uspostave beine mree sa mobilnim vorovima, koja ne sadri bazine stanice. Kod mree takve vrste, vorovi (mobilni ili statiki) koji se nalaze u meusobnom dosegu signala s nekim drugim vorovima, mogu izravno komunicirati sa tim vorovima. Nadalje, vorovi Di i Dj koji nisu jedan drugome u dosegu signala mogu meusobno komunicirati preko drugih vorova, ako postoji lanac vorova koji jesu u meusobnom dosegu signala, pri emu taj lanac vodi od vora Di do vora Dj. Mree takve vrste nazivaju se mesh ili ad hoc mreama. Pojam "mesh" ima razna znaenja; izmeu ostalog, taj pojam znai mrea; to bi ovdje bila ona (pletena) mrea kod koje niti (ice) zahvaaju jedna drugu ali nisu vrsto spojene; nadalje, "in mesh" znai u "u doticaju", pa emo tu vrstu mree ovdje nazvati doticajnom mreom. Na slici 5.3 dana je struktura beine mree toga tipa.

Slika 5.3 Doticajna mrea Doticajne beine mree su zanimljive iz vie razloga; izmeu ostalog, takve mree mogu se iriti neogranieno (barem u naelu), sve dok je raspored vorova takav da omoguava uspostavu lanaca od svakog vora do svakog vora; ako to nije sluaj, onda to znai da je na nekim mjestima prekinut doticaj i da se mrea raspala na dva ili vie dijelova. Doticajne mree su predmetom istraivanja, tako da se s njima neemo podrobnije baviti; u nastavku iznosimo samo neke elemente koji su specifini za uspostavu takve vrste mrea. Kod mrea doticajnog tipa, svi vorovi su istovrsni (peer); dakle, ta vrsta mrea ne sadri bazine stanice (vorove). vor A sa slike 5.3 moe izravno komunicirati sa vorom B koji je u dosegu njegovog signala; isto tako, B moe komunicirati sa vorom A ako je A u dosegu njegovog signala. Ako vorovi doticajne mree koriste signale iste snage, onda bi openito trebalo vrijediti slijedee naelo: ako je B u dosegu signala od A, onda je i A u dosegu signala od B, i obrnuto. U nastavku uzimamo da vorovi koriste signale iste snage i da vrijedi spomenuto naelo. Ako vor C nije u dosegu signala od vora A, onda vor A moe komunicirati sa vorom C preko drugih vorova. Prema slici 5.3, vor A to moe initi preko vora B, pod uvjetom da je B u dosegu signala od A, i da je C u dosegu signala od B. vor A moe uspostaviti komunikaciju sa C i preko drugih vorova, ali prema slici 5.3, lanac (put) od A do C preko B je najkrai. Na taj nain,
10

komunikacija izmeu proizvoljnih vorova Di i Dj u doticajnoj mrei moe se odvijati preko drugih vorova te mree sve dok postoji takav neprekinut lanac (niz) vorova koji jesu u meusobnom dosegu signala, pri emu taj lanac vodi od vora Di do vora Dj. Doticajna mrea omoguava da se pomou signala relativno male snage (dosega) ostvaruje komunikacije na velike udaljenosti. Nadalje, kod doticajnih mrea moe postojati vie lanaca (putova) izmeu dvaju udaljenih vorova Di i Dj; u sluaju prekida jednog lanca izmeu tih dvaju vorova, komunikacija izmeu Di i Dj moe se nastaviti preko nekog drugog lanca vorova (sve dok postoji neki takav lanac). Za ostvarenje navedenih povoljnih svojstava doticajne mree potrebni su odgovarajui hardverski i softverski elementi koji trebaju postojati (i raditi) na svakom voru takve mree. Ti elementi su znatno sloeniji od elemenata koji rade na klijentskim vorovima onih beinih mrea koje sadre bazinu stanicu. Klijentski vorovi su relativno jednostavni, dok bazina stanica dane mree sadri sve one elemente koji su potrebni za uspostavljanje veza izmeu njenih klijenata, kao i za uspostavljanje veza njenih klijenata prema vorovima koji se nalaze izvan te beine mree. U doticajnim mreama, svaki vor treba sadravati (implicitno ili eksplicitno) elemente za usmjeravanje i prosljeivanje jedinica podataka u beinoj mrei; bez toga ne bi bilo mogue uspostavljati lance izmeu udaljenih vorova, niti vriti prijenos podataka meu njima. Porast sloenosti hardvera i softvera obino znai i veu potronju energije, to je kod prijenosnih (mobilnih) naprava bitan ograniavajui imbenik, jer takve naprave koriste baterijsko napajanje. Kako je to reeno na poetku, mree doticajnog tipa su u fazi istraivanja i razvoja. Za razliku od njih, mree iji se rad zasniva na bazinim stanicama nalaze se u irokoj primjeni i o njima govorimo u nastavku ovog poglavlja.

5.3 Bluetooth (802.15.1)

(* ne izvodi se na predavanju *)

5.4 Wi-Fi (802.11)

(* ne izvodi se na predavanju *)

5.5 WiMAX (802.16)

(* ne izvodi se na predavanju *)

5.6 Mobilna telefonija

+

(* ne izvodi se na predavanju *)

11