Svijet to ga Kafka doivljava je svijet otuenja,sukoba,dvostrukog ovjeka,gdje se gubi svijest o vlastitoj podvojenosti te se preputa snu.

Kafkin unutarnji svijet ini osjedaj pripadnosti svijetu otuenja i strasne elje osvjedivanja glede istinskog ivota. Sva lica i zbivanja procesa egzistiraju u vakuumu unutar zagrade naoko posve prirodno i logino,ali otkrivanje negativnog predznaka stvara dojam da je izlaz za sva bududa tumaenja otkriven jer se saznaje da je sve zbiljsko zapravo irealno, no i ono se ubrzo pokae nepouzdanim u tumaenju situacije ili lika. ***Kafka u kontekstu tradicije i avangarde*** Praki idov Kafka uao je u knjievnost kada se socijalno orijentiran naturalizam poeo pretvarati u buntovniki i osporiteljski,prema tradiciji antagonistiki nastrojen ekspresionizam. itajudi Kafkina pisma i dnevnike uoava se njegovo zanimanje za knjievne pojave,ali sa stajalita promatraa a ne aktivnog sudionika;bududi je u knjievnost uao samostalno. Kafka je pjesnik sumraka jednog svijeta koji odlazi,koji ej izgubio smisao za idilu,koji je predosjedao posljedice metamorfoze(preobrazbe) poslije novih znanstvenih otkrida. Takav svijet se mijenja radikalno, te ga pisac nije kadar iskazati analizom socijalnih determinanti te psiholokom analizom. Takav svijet nije mogude imitirati,opisati ga; namede se imperativ izraavanja njegovog okrutnog besmisla. Tako cijeli svijet stoji kao metafora u kojem je ovjek sveden na orue , igraku u rukama sustava, kotaid mehanizma,ljudski stroj. ***Svijet 20. Stoljeda*** poveden otkridima prirodnih znanosti ovjekov duh poinje snanije i obuhvatnije prodirati u strukturu materije. Psihoanaliza mijenja ne samo sliku o ovjeku ved i njegov poloaj u svijetu konvencionalnih nazora. Umjesto idealne slike o ovjeku kao bidu sraslom s tim svijetom,koji je istovremeno najbolji od svih mogudih svjetova,ovjek se naao u zbilji na pragu svjetskog rata. Gotovo neprimjetno svijet je postao manje antropocentrian, ovjek je u sklopu tih konstelacija poeo gubiti povlateni poloaj koji su mu odredili drevni humanisti. Raspadanje tog svijeta najoiglednije je bilo u A-U Monarhiji , olienju minulih vremena, ustrojstvu unutranjih i vanjskih suprotnosti. Kafkino djelo je neprekidna slutnja,ali ni on sam ne daje odreeni odgovor,nego prua slike. U svjetlu toga Proces je vizija svijeta ispresijecanog nevidljivim apsurdnim zidovima izmeu kojih ovjek boravi,ivotari zatoen bez krivice,osuen bez suda,zato to je u svijetu otuenja i dehumanizacije ljudska odluka postala apsolutno nemoguda. ***Max Brod o Kafki***Najdragocjenije podatke o Kafki ostavio je njegov prijatelj Max Brod,knjievnik,sugraanin,kolega. Njegova knjiga Franz Kafka ne daje pravi odgovor analize njegovih romana i pripovijedaka,ali je njegovo djelo fundament za otkrivanje perspektive svijeta Kafkinog knjievnog djela. Dubina i osebujnost koju je Kafka iskazao svojom umjetnodu je u suprotnosti sa ivotnim pozivom inovnika,sina ugledne graanske idovske obitelji,prijatelja,zaljubljenika. Kafka je na svaki nain pokuavao sakriti svoj unutranji,metafiziki pakao. Njegova prosjena vanjtina krila je vidovitog i strastvenog analitiara ovjekova poloaja u svijetu,pritom razdvajajudi javni ivot od nagona strasti i potrebe pisanja. Zatvorenost i povuenost Kafka duguje svom odgoju,kompleksnom odnosu prema ocu. Intuitivno je shvadao to se dogaa s ovjekom,to je nastojao izraziti vizionarnom i simbolinom prozom.

***ivotopis***Franz Kafka,sin Hermana i Julije rodio se u Pragu 3. Srpnja 1883. Ime kafka je ekog podrijetla i znai avka. Kafka je od djetinjstva osjedao snaan kompleks prema ocu,asnom i moralnom ovjeku koji ga je po njegovom uvjerenju u svemu nadmaivao,bio mu superioran. Od rasta pa do vrlina. U zapisima Maxa Broda vidimo dvije idovske obitelji koje su se stopile u jednu-s oeve strane sve sami jedri i jednostavni golijati jednostavne prirode,s majine strane zatvoreni i mudri,skloni bizarnostima i avanturama. U obitelji je bilo estero djece: tri sina (dva su umrla u djetinjstvu) i tri sestre: Elli,Valli i Ottla koje su ubijene u koncentracijskom logoru u II. Svjetskom ratu. Polazi osnovnu njemaku kolu,a zatim njemaki licej. 1901. Upisuje se na njemako sveuilite u Pragu. Poinje studirati kemiju,ali prelazi na njemaki jezik i knjievnost, da bi poslije est mjeseci preao na pravo koje de i zavriti. Studirao je preko volje i kovao planove da prijee u Mnchen na studij germanistike. Nezadovoljstvo iz roditeljskog doma u kojemu je oduvijek smetao oev autoritet,studij koji ga logikom svoje problematike mora dovesti u birokratske koloteine-sve su to elementi unutarnjeg nezadovoljstva kojim je proet njegov dnevnik i njegova knjievna djela. Na tredem semestru upoznaje Maxa Broda kojemu duguje svoju posmrtnu slavu i knjievni ugled u prvom redu zato to je sauvao njegova djela koja je ovaj namijenio vatri misledi da je to ''porod od tmine''. 1906.doktorira te ljetuje kod svog ujaka,ladanjskog lijenika. Taj boravak de ga motivirati na pisanje pripovijetke Seoski lijenik u kojoj se otkriva njegova sklonost fantastinom i bizarnom. 1907. Se zapoljava u osiguravajudem drutvu Assicurazioni Generali. 1908.naputa ovaj posao i zapoljava se u drutvu za osiguranje radnika. Prvi put objavljuje 1909. U asopisu Hyperion. U rujnu putuje u Italiju i posjeduje Rivu i Bresciu. Dnevnik poinje voditi 1910.,a on de ostati najdragocjenijim izvorom podataka o Kafkinom doivljaju stvarnosti i reakcijama na konkretne dogaaje. 1912. Poinje pisati roman Amerika koji de ostati nezavren,a za tisak de ga pripremiti Max Brod. U sijenju 1913. Tiska prvu knjigu Razmatranja. Radi na koncepciji romana Dvorac pie Proces i Kanjeniku koloniju. U listopadu 1915. Doivljava prvi knjievni uspjeh. Dobiva knjievnu nagradu Fontana. Godinu 1917. Obiljeavaju zaruke i njihovo razvrgnude i dijagnoza tuberkuloze 4. Rujna . 1918. Pie pripovijest kineski zid. 1920. Upoznaje milenu jesensku,njegovu fatalnost koja za njega postaje jedno naelo,jedno svjetlo u tmini.1922. pie roman Dvorac i odlazi sa sestrom Ottlom na ladanje. U srpnju naputa Prag,odalzi na odmor na baltiko more,gdje upoznaje Doru Dymant. 10. Travnja 1924. Otputovao je u sanatorij za pludne bolesti Wiener Wald. Poslije dijagnoze tuberkuloze Larinksa odlazi na kliniku profesora Hajeka u Be. Ne moe jesti ni piti,poinje duga agonija koja je zavrila 3. Lipnja 1924. Pokopan je u Pragu na idovskom groblju. Tema njegovih najznaajnijih djela jest traganje. Slike padenja ovjeka koji se ne moe,poput vjenog idova nigdje smiriti,kojemu ivotni smisao neprestano izmie,i to mu ovjek due ide u susret,on se sve vie udaljuje. Imaginarni sud,nedohvativa pravda,nepostojedi,nerazumljiv zakon-sve su to prepreke pred Jozefom K. Poloaj Kafkinih junaka, traitelja smisla ivota jest apsurdan jer je on istovremeno inkarnacija posuenog,tuitelja,branitelja i krvnika. Tradicionalna uljuljanost u iluziju o graanskom prosperitetu, koja prerasta u iluziju ivljenja u najboljem od svih mogudih svjetova, nije pogodovala prihvadanju i razumijevanja Kafkina okusa. S druge strane,svijet apsurdnih zidova blokovske podjele u situaciji hladnog rata,dehumanizacija ovjeka,suoavanje s okrutnim svijetom strojeva iznenada su aktualizirali Kafkinu viziju,a njegov svijet simbola poeo se preobraavati u zbilju. Stoga ne udi da je Kafka knjievnu slavu stekao tek poslije II. Svjetskog rata.

****Metafiziki pakao***Iako izdvojen iz konkretne stvarnosti svoga vremena, Kafka na marginama toga vremena zapisuje ne samo svoj doivljaj nego to vrijeme i zbilju kreira simbolinim vizijama. Poput Dostojevskog pokuava restaurirati izgubljenu ovjekovu slobodu, a istovremeno zna kako je i imperativ prvo saznati koliko je ovjek uopde sputan da bi se stvorio poticaj za akciju. Kafka je svojim knjievnim primjerom usmjerio knjievnost,stavivi u sredite ovjekovo postojanje nezavisno od njegove socijalne,politike,nacionalne pripadnosti ime je otvorio vrata pakla metafizike. U traganju za smislom ivota kafka se rukovodi injenicom da je on stranac i da mu je potrebna dozvola boravka u bidu;metafiziki pristup ljudskom bitku. Njegov poloaj idova njemakog jezika koji ivi u ekoj zemlji pod A-U vladu,razvio je u njemu osjedaj osamljenosti i iskorijenjenosti. Teinu svoga poloaja osjedao je tijekom svoje mladosti proivljavajudi rasistiki rat nacionalista to je harao meu acima i u kom su idovsku manjinu nazivali ugavom bagrom. Njemaki ga je jezik odvajao od ekog puanstva,a ipak je on sebe smatrao gostom njemakog jezinog izraza. U svom rodnom gradu Pragu osjedao se strancem. Kao idov bio je izoliran od puanstva njemakog jezika,kao sin veletrgovca bio je izvan naroda. Drutveno neasimiliran,moralno usamljen, on se osjeda izvan svake povijesne zajednice. ***Pristup Procesu***Proces je pisan u vrijeme kada je James Joyce napisao roman Uliks,kada je Proust zavravao svoj ciklus romana U traganju za izgubljenim vremenom. U odnosu na umjetnost prethodnih epoha rije je od razdoblju dezintegracije u umjetnosti. Nove knjievne kole nude nove manifest i nove poglede na funkciju umjetnosti,predmetni svijet je sve nebitniji u nastojanjima obuhvadanja totaliteta zbiljskog. Knjievnost biva sve manje predstavljaka, ona vie ne bira sredstva i ne prestaje odbacivati konvencije koje su prije pomagale njezinoj superiornosti,mimetikoj funkciji; knjievnost trai nove putove i iskazivanje novih senzibiliteta. Ni sam Kafka nije vidio izlaz iz svijeta u kojem su zapeli njegovi junaci. Taj svijet karakterizira diskrepancija izmeu ekstremne nestvarnosti i ekstremne tonosti koja stvara ok koji opet stvara osjedaj najakutnije stvarnosti. Ova istodobnost irealnosti i preciznosti te ok realiteta koji proizlazi iz kolizije predstavlja okosnicu problematike. U konstrukciji Procesa znakovi i znaenja zbilje su se posve poremetili i prepleli. Stvarno se as predstavlja kao nestvarno,a nestvarno kao stvarno,on eli na stvaralaki nain posredovati u novom, dubljem vienju zbilje. Kafkina se metoda sastoji u tome da,zamjenjujudi oznake, uklanja predrasude vezane uz oznake i omoguduje formiranje premisa bez predrasuda. Svijest o apsurdnim zidovima dostie vrhunac u zavrnoj sekvenci Procesa,ali to je ujedno i toka u kojoj junak i Kafka otkrivaju kako je teak put do spoznaje sudbine i da na kraju nije siguran jeli to njegova sudbina ili sudbina itavog ovjeanstva. ***Sadraj-izdvojeni dijelovi*** Kod Kafke ne uzbuuju predmeti i dogaaji kao takvi,ved injenica da njegova bida na njih reagiraju kao na normalne i svakodnevne-bez uzbuenja. Princip koji bi se mogao nazvati negativnom eksplozijom sastoji se u tome da tamo gdje bi se mogao oekivati fortissimo ne dolazi ak ni pianissimo,ved svijet nepromijenjen zadrava jainu u zvuku. Ne zapanjuje nita toliko koliko ne zapanjenost i naivnost kojom lik reagira. Jozef K. ne trai prave uzroke nesporazuma,nego pokuava sitnim lukavtinama od raznih osoba saznati neto o sluaju u kojem se naao ni sam ne znajudi zato. Pri tom mu nadglednik i uvari objanjavaju da su oni posve sporedne osobe,da su u tom sudskom mehanizmu posve nevani kotaidi. Zato je dolo do uhidenja, utoliko je tajnovitije isticanjem neporonosti i graanske pribranosti ovog bezlinog heroja utjelovljenog u licu modernog birokrata. Iako se prividno u ivotu K.-a nita nije promijenilo, on se neumitno zaplede u nevidljivu mreu,osjeda snaan poriv o svom sluaju informirati poznanike. K.-ov poloaj nakon prvog suenja ostaje neizvjesno groteskan,on odbacuje krivnju,ali poduzima sve kako bi stupio u vezu s

istraiteljima i sudom. Situaciju u kojoj se nalazi k. mogli smo nazvat eufemistikom. Apsurdni,nevidljivi,ali ipak nepremostivi jazovi sve vie okruuju junaka,njegov ivotno manevarski prostor je sve manji,on trai utoite svojoj duboko egzistencijalnoj tjeskobi i nespokojnosti koja postaje snanije i emocionalno dublja. Razvojem sluaja pojavljuju se sve brojniji i edi,neobjanjivi detalji koje on paradoksalno prihvada bez iznenaenja i uzbuenja kao da su prirodni. K. iz razgovora sa svedenikom saznaje da za svakog ovjeka postoje samo jedna vrata kroz koja moe udi na to on dolazi do uvjerenja da je takav sustav zasnovan na lai no svedenik pokuava korigirati njegov stav rijeima: ''Ne mora se sve smatrati istinitim,ved samo nunim''. ***Klju razumijevanja***Jozef K.- uredan bankovni inovnik, neambiciozan, povuen, gotovo poltronski raspoloen prema svojim nadreenima, malograanski bezbojan, utopljen u sitne navike i rutinu birokracije, nenametljiv no sve ove kvalitete prema slubenoj slici svijeta nisu nikakva garancija njegove nevinosti'' iako nikome nije nita skrivio''.Kafka je iskompleksirana linost; strepi pod oevim autoritetom, strahuje od odgovornosti, neodluan je u izboru zvanja. Te su karakteristike bile dijelom osnovica koncepcije lika K. u Procesu, a dijelom predstavljaju polaznu toku interpretacije.Za Kafku je svijet predstavljao sablazan, otjelovljenje iracionalnog, ije postojanje moe jedino iskazati fantastina pria u kojoj su uklonjene granice ovostranog, loginog i zdravorazumskog te transcendentalnog, paradoksalnog, nespoznatljivog. ***Svijet kao mogudnost*** Proces ne pripada realizmu, iako autentino ilustrira zbilju suvremenog ovjeka u otuenom svijetu u kojem je iezla prisnost meu ljudima, narodima i prirodom. Autor konstruira uvjetno dogovoreni svijet, otvara mogudnosti koje su ostvarive, ukazuje na nepostojanje granice postojedeg i zamiljenog. Kafka ne moe izraziti bit svoga vremena i svog doivljaja zbilje na nain pisaca realizma koji su svoje junake poistovjedivali s jednom idejom o ivotu i postojanju koja je ukorijenjena u drutvenu strukturu. S druge strane, Kafka strahuje da bi ga drutvene konvencije odvele na stranputicu onemogudivi mu iznoenje svoje unutarnje intime. Za njega je svijet zanimljiv samo ako razvija unutranji ivot, koji je za njega vjena muka umiranja. Cilj njegovih pisanja nije izraavanje povrinskih dojmova o malograanskom ivotu u AU, on je pokuao osobnim dojmovima iskazati pesimizam koji se osjedao pred svjetski rat na pomolu novog doba. Senzualnost, privatnost i tjelesnost su u svojoj biti suprotstavljeni razumu smislu i duhu, oni su negacija racionalnog-nita. Bududi se identitet gradi od svijeta osjetila, intime,bududi egzistira u tijelu, proizlazi da je to identitet niega. Prema tome, ono to spaja ove dvije polutke, usprkos njihovom antagonizmu, jest nita- besmisao ili apsurd, to opravdava nepostojanje identiteta, dehumanizaciju i depersonalizaciju u vidu problematike. Kafkin junak je u odreenom smislu rtva nasljednog grijeha (ne u doslovnom smislu- Iskonski grijeh)ivedi od poetka izvan rajskog vrta (svijeta)kriv je: svaka je kazna posljedica prethodne situacije. Posljedice se pojavljuju prije djela, tovie, one prisiljavaju dotinog na in. ***Socrealistiki pristup***Socrealistiki pristup u Procesu otkriva poetski transformiranu sliku svijeta temeljenog na mrtvim sistemima birokratskog miljenja i doivljavanja, odn. neposredna otra kritika austrougarske drutvene stvarnosti ili uopdeno, svakog klasnog drutva. Tragedija lika nije sluajna jer je konflikt pojedinca i drutva, odn. ovjeka i ivota paradoksalno nerazrjeiv. Drutvena sredina u kojoj djeluje K. jest deformirana i uvjetna. K. se imanentno nalazi pred izborom putova nade i oaja i odabire put koji vodi u propast. Udaljavanje od analitikog pristupa drutvenoj sredini dovodi do shematizacije, poopdavanja odnosa u kojima opisani konflikti prelaze u dimenzije svevremenosti, fatalnosti i univerzalnosti. Nemogude je ne primijetiti da je Kafka predvidio uase

faizma, predosjetio jaanje reakcionarnih snaga srednje Europe i oprimjerio ih junakom, rtvom neumoljive tiranije alijeniranog sustava. Fenomen alijenacije ili otuenja prvi spominje Jean Jacques Rousseau u djelu Drutveni ugovor, a razrauju ga Hegel i Marx. Prema njima, kako ovjek postaje sve sposobniji vladati prirodom, mijenjati je, kao i cijeli svijet oko sebe, tako on pred vlastitim radom stoji sve vie kao stranac i vidi sebe okruenog predmetima, proizvodima svoga rada koji sve vie izmiu kontroli i postaju sve samostalniji. Svijet i ovjek vie nisu jedno- postoji svijet predmeta i svijet ljudske svijest pri emu ovjek sve vie postaje vlasnitvom predmeta koje je stvorio. Individua takvog svijeta biva suoena s ogromnim, nerazumljivim, bezlinim strojevima koji evociraju u ovjeku osjedaj vlastite nemodi i beznaajnosti. Birokracija je bitan element alijenacije. Birokrat ne poznaje ljude, njihove sudbine i potrebe, on radi sa sluajevima, brojevima, mapama, tj. predmetima. ovjek predmet dolazi u kontakt samo s niim predstavnicima sistema; oni vii su daleko i obavijeni misterijom. Evocirani osjedaj nemodi individue suoene s aparatom sile, koja je od samog poetka optuenik, krivac, ne znajudi zato je optuena ,je tako karakteristina za obinog ovjeka austrougarske drave ija je jedina spona koja spreava njezin raspad upravo neumoljiva i nemilosrdna birokracija. Drava je otuena od prosjenog graanina koji o vlastodrcima misli kao o ''onima gore'', a ne onima izabranima ''od nas''. Tome u prilog id e i njegovo slabo poznavanje politike i protokola. ***Svijet koji izmie analizi*** Kako sebi predstaviti taj svijet koji izmie, ne zato to je neuhvatljiv, nego ba naprotiv to u njemu ima moda toga i previe to se razumije. Ova interpretacija dijeli interpretatore u dvije struje. Za jedne je Kafka vjerski mislilac koji vjeruje u apsolutno, kojemu se ak nada te se uporno bori da ga ostvari. Za druge je humanist koji ivi u svijetu bez konstanti, te, kako ne bi stvorio jo vedi kaos, ostaje miran i indikativan. Ipak, obje struje ove interpretacije se slau da je ljudsko ivljenje stanje imanencije u kojemu vrijedi postulat o nerazrjeivosti zagonetke o smislu ljuske egzistencije. U tom svjetlu Kafkino djelo traga za smislom, potvrivanjem koje bi postalo negacija istog i tako omogudilo beskonano traganje i poliperspektivnost. Transcendencija je upravo potvrivanje koje se moe potvrditi samo negacijom. Saminm time to je poricana, ona postoji; samim tim to se tu ne nalazi, ona je prisutna. ***Roman metamorfoze*** Kafka ne objanjava ivot, nego ga daje u nizu simultanih slika ije znaenje ni njemu samom nije posve jasno. Postoje neke mistine snage koje pokredu sudski mehanizam, te zato on nije doslovan u svom kazivanju. Obavijeten da je optuen, jedan se ovjek neprestano otima, a da nikada ne sazna tko ga optuuje i zato. I nitko mu ne objanjava radi li se o zabludi, ali ili osveti, dok samom ne pada na um podnijeti tubu zbog klevete, proizvoljne optube. U liku inovnika je stoga lako uoiti simbol ovjeka odvojenog od Boga i boje milosti i kome je onemogudeno saznati njegovu volju. tovie, junak Procesa kao da osjeda breme Iskonskog grijeha te sebe oduvijek smatra optuenim i krivim. U tom bi smislu K. predstavljao rtvu koja de osloboditi ovjeanstvo bremena grijeha i zaeti metamorfozu ovjeka u bolje bide. Metamorfoza se oituje i na psihoanalitikoj razini- psiholoka situacija samog Kafke- odvojenog od idovske zajednice, sputanog od oca tiranina, pod pritiskom inferiornosti i nesigurnosti, neodlunog i boleljivog. ***Simboli*** Literarni su simboli nemodni izraziti apsurd ljudskog ivota. Prema tome, Kafka nije htio izraziti odreenu filozofiju, ni sliku osobnog svijeta. Ne tei simbolima spoznaje, alegorinosti grijeha, milosti, naprotiv, hotimino stvara nerazumljivu priu koja ne podlijee nikakvom dosljednom tumaenju. On se jednostavno odrekao intimnosti, svojih kompleksa i senzibilnosti kako bi realizirao djelo koje u cjelini predstavlja simbol koji se opire spoznaji i analizi. Umjetnik stvara neobjanjiv svijet

kojeg je nemogude svesti na racionalan komentar, odn. svaki pokuaj racionalizacije bi doveo do jo dubljeg apsurda i kontradikcije. Jedno od shvadanja odreuje Proces kao moderni mit. Poput grkih drama baziranih na mitovima- apsurdnim, nerazumljivim- koje djeluju na recipijente iako nikada ne objanjavaju radnju, nego sadravaju poruku koja je u isti mah zastraujuda i prijemljiva, zahvaljujudi kojoj su recipijenti lake prihvadali svakodnevne banalnosti, tako i Proces ima istu zadadu. Kafkin je ovjek osuen ivjeti u svijetu u kome je jedino ljudsko dostojanstvo interpretacija svijeta, jer o njegovoj promjeni odluuju druge sile, neovisno od pojedinca. ***Puerilni doivljaj svijeta*** Tumaenje Procesa to ga je dao francuski kritiar Jean Paul Weber poiva na tezi da je Proces roman o kolskom, puerilnom, djeakom doivljaju svijeta, pria o svijetu djece i odraslih koji stoje u neprekidnoj opreci. Prema ovome bi tumaenju osnovna problematika bila puerilni doivljaj autoriteta odraslih koji svoju kulminaciju doivljava u odnosu autoriteta kolske katedre i obespravljene uenike klupe. Jozef K. se nalazi u uenikoj situaciji. Okrivljen je, poduzete su mjere protiv njega, ali one na prvi pogled ne izgledaju djelotvorne. Uhidenje je simbol nesvjesnog i potisnutog koje biva evocirano i postaje dijelom svijesti. Banka predstavlja kolu. Veza izmeu ispitivanja u koli i na suenju ostvarena je i slinosti odijevanja profesora i djelatnika suda. U sudnici jedna osoba pria, dok ostali avrljaju (profesor-uenici). Prigovaranje zbog kanjenja, biljenica predsjedavajudega i reakcija suda samo dopunjuju ovu sliku. Sudski hodnici nalikuju kolskima, sudska istaica kolskoj, itd. Groteskna scena s bievanjem podsjeda na nekadanje pedagoke metode. Nadalje, autor perzistentno inzistira na nedostatku komunikacije na relaciji sud- optueni poput veze izmeu profesora i stvarnosti. Stari odvjetnik Huld predstavlja instruktora, a Bloch njegovog starog uenika. Uenje talijanskog jezika korelira pripremi za ispit iz stranog jezika, a katedrala zbornici. Zatvorski kapelan je jedan od rijetkih njemu naklonjenih profesora koji ga pokuava savjetovati. Dva krvnika predstavljaju kolske inspektore koji otkrivaju uenikovo neznanje i za to ga kanjavaju. U domeni puerilnoga, mnogi psiholozi i psihijatri vide dokaz blagog shizoidnog poremedaja osobnosti od kojega je Kafka navodno bolovao, a karakterizira ga djetinja percepcija svijeta. ***Slojevi vieznanosti*** Kafkino djelo bitno izraava zbilju, ovjekov poloaj definiran neizvjesnodu njegove krhke sudbine. Kafka ne objanjava ivot ni sebi ni drugima, on ga putem pisanja eli ponovno proivjeti, apstrahirajudi sluajnosti. Pripovijedanje vie nije objanjenje ivota, ved njegov duboki egzistencijalni doivljaj u mistinoj sveukupnosti vidljivog i nevidljivog, prisutnog i mistinog, iskustvenog i mitskog. U Procesu neki interpretatori vide apsolutnu odsutnost boje milosti i traganja za tajnim putovima koji neprestano bjee spoznaji . K. je tako predstavljen kao individua usred spoznavanja onog to bi ga odredilo kao ovjeka. Tako taj problem nikada nije jasno definiran, ali je prisutan poput more kojoj uzrok nije poznat. O vieznanosti Kafkina djela pie Albert Camus: Sva Kafkina umjetnost sastoji se u tome da se itatelj primora iznova na itanje. Njegovi raspleti ili odsutnost raspleta potiu na objanjenja, koja pak nisu jasno iznesena i koja zahtijevaju da pria bude proitan japod novim kutom, iz nove perspektive. Kafkin simbol je uvijek u opdem i njime se analiza moe samo usmjeriti, ne moe se dosljedno determinirati. Vieznanost i prividne kontradikcije koje se ne mogu rijeiti isto kao to ni K. ne uspijeva rijeiti proces u svoju korist- sve su to prepreke na putu do autentinog doivljaja ovjeka. Jozef K. eli postidi svijest o svojoj sudbini, on do te spoznaje eli dodi zdravorazumskim, empirijskim putem. Pokuava se raspitivati kod onih za koje pretpostavlja da znaju o njemu vie nego on sam. On niim ne pokazuje znanje (blizinu spoznaje), a s druge strane pokuava lukavstvom dodi do nepotpune spoznaje moe li dalje odluivati

o sebi. Takav ivot postaje neprestana borba sa svijetom i drutvom kako bi stekao mogudnost odluivanja o sebi. Buni se protiv statusa quo. ***Hladni izraz*** Kafka je pisac neutralnog, hladnog, gotovo objektivnog jezika. Voli paradokse i bizarnosti, ali do njih dolazi nehotice, zbog prirode same prie. On posjeduje vlastiti sustav logikih vrijednosti utemeljen na metodi reductio od absurdum, gdje je upravo apsurd uzet za osnovni postulat. Stvari se javljaju as u afirmativnom, as u negativnom znaenju . Sustav vrijednosti i konvencionalne komunikacije je izokrenut. Osjeda apstraktnu krivnju, ak je i priznaje, ali istovremeno mehanizam uspostavljanja pravde predstavlja travestijom, a zadovoljenje pravde prikazuje apsurdnim zloinom. Kafka nije mimetiar, ne poziva se na reprodukciju i oponaanje. ***Sinteza*** Kao u snovima, detalji su realistini, a cjelina fantastina. Kao i u snu, i ovdje su vanjska zbivanja ona koja predstavljaju misli i osjedaje razvijene u nutrini. K.-ov ivot (a dijelom baziran i na Kafkinom) je rutiniziran, sterilan, lien ljubavi i produktivnosti, to je ovjek koji je cijeli ivot ovisio o drugima, nikada se nije htio rijeiti povlastica djetinjstva, vjerovao je u izbor svekolikog dobra izvan njega, i da je sutina ivotnoga problema izbjegavanje opasnosti. On je poznavao samo jednu vrstu moralnog zakona: strogi autoritet ija je osnovna zapovijed glasila: ''Ti mora sluati!''Posljedino, on je poznavao samo autoritativno savjest za koju je poslunost najveda vrlina, a neposlunost najvedi zloin. Nije bio svjestan druge, humanistike savjesti, koja je osobni glas iznutra koji poziva na samopromatranje. Ta je savjest utjelovljena u likovima inspektora i svedenika., a autoritativna u sudu, njegovim inovnicima, odvjetnicima. K.-OVA SE TRAGINA GREKA SASTOJALA U TOME TO JE ON, IAKO JE UO GLAS SVOJE HUMANISTIKE SAVJESTI, TAJ GLAS PROTUMAIO KAO GLAS AUTORITATIVNE SAVJESTI I BRANIO SE PROTIV OPTUBI VALSTI DJELOMINO PODVRGAVANJEM, A DJELOMINO POBUNOM, UMJESTO BORBE ZA SEBE- U IME SVOJE HUMANISTIKE SAVJESTI.(K. nije sluao svoj glastragao za svojim bitkomi smislom; sud ga osuuje jer se ne odaziva imperativu prodiranja u sebe i svoj poloaj u beskraju univerzuma)