V

Djela W. Richarda Wagnera

IVJELI su geniji, koji personificirahu u jednoj te istoj osobi pjesnika i glazbenika (E. T. A. Hoffmann, 0. Ludwig), no nisu uspjeli da obje umjetnosti (pjesnitva i glazbe) sliju, stope i stale u jednu nedjeljivu jednotu i cjelinu. Hoffmann pie, da je u tom divna tajna glazbe, to ona istom ondje otvara neiscrpljivo vrelo izraajnih mogunosti, gdje siromani govor presui. Heinrich von Kleist pak veli, kako jezik i govor nisu kadri, da slikaju duu. T osjeamo, da su rijei upravljene na razum, stoga da nas neto sili, da traimo nadopunak za uvstvo, koji nam prua muzika. ovjeka, koji bi to ostvario, zovemo pjesnikom-glazbenikom (Wort-Ton-Dichter). Lustrirajui omane sveske opera opaamo, koliko sjajnih muzikih djela imade jadnih i mravih opernih tekstova. Odluujui je faktor ono arite, u kojem se stapljaju zrake teksta i glazbe. Ovaj je problem genijalno rijeio Richard Wagner. Prvi poeci i porivi u njegovu ivotu bijahu 1 it e r a r n e a ne m u z i k a l n e prirode. Po uzgojnoj periodi i po razvitku sude: W. bijae u prvom redu Pjesnik, to uostalom sam izrino priznaje. Gledom na svoje dramatske radnje bijah ponajprije pjesnikom, a istom iza potpune izradbe pjesmotvora postadoh opet muziarom. Nego ja sam pjesnik, koji si unaprijed bijae svijestan glazbeno-izraajnog smaganja kod izraivanja svojih pjevanja. tota, to je Wagner napisao i rekao o svojoj glazbenosti, orkestru i muzici, samo potvruje ono, to netom navedosmo. Pod ovim vizirom mogli bismo nai za reenu tezu puno podataka u svim periodama njegova ivota. ivo zanimanje za klasina pjesnika djela i njihovo duboko prouavanje i itanje omoguilo je Wagneru, da svoje darove i poetiku icu oplemeni, dotjera i usavri, bez ega sigurno ne bismo dobili od njega onako lijepih pjesmotvora. Usto svojom ivahnou n. pr. u Trilogiji upravo fascinira. Surovosti u jezinom pogledu nalo bi se u njegovih spisa na pretek, iz kojih bi se lako sastavio ein saftiges Schimpflexikon, kako zgodno istie jedan kritiar. Karakteristino je, kako rekosmo, da je W. bio ujedno i pjesnikom svojih libreta, ali ne onako kaoto drugi, gdje im tekst i note proimaju jednu osobu. U Wagnera su dvije osobe, dualizam (toan je simbol izraen u Tannhuser-u): pjeva sjetilne ljubavi i
* Sva tri lanka izraena su prema izvrsnim radnjama Th. Schmida, J. Kreitmaiera, M, Schol. Briel.

228

DJELA W. RICHARD A WAGNERA

zastupnik neke vrsti askeze; odatle tragina borba izmeu pohlepe za osjetnim i tenje za moralnim oienjem. Tu je ujedno i tajna, zato se W. tako izvanredno odlikovao: i kao pjesnik i kao pisac i kao kapelnik i kao kritiar i kao skladatelj. Kad se lati kojega posla, usredotoi sve sile svoje na jedan predmet, sve zrake u jedno arite, te ovako izvede izvrsna djela bez pogibeljne polovinosti i povrnosti. Njegove pjesnike radnje imaju prvorazredne kvalitete; on ih je smatrao kao d j e l o za se. Istom iza komponovanja nije volio vie tekstova bez nota: t prevladao je u njemu muziar; triumfira skladatelj, a pjesnik resignira. Sudovi o Wagnerovim libretima razilazili su se iza njegovog povratka iz Pariza, Jedan praki kritiar misli, da je W. ko stvoren za libretistu, i da je obmana, ako se bavi skladanjem. Iza prve pak izvedbe Tannhuser-a izjavi Laube, da je prava nesrea, to si W. nije dao od kojega dobrog pisca sastaviti tekst za svoju muziku. Prije koju treinu stoljea upravi neki berlinski asopis na itav niz pjesnika ozbiljan upit, da li priznavaju Richarda Wagnera pjesnikom. Svi odgovorie negativno osim Wildenbrucha, koji nazva W. najveim dramatiarom iza Schillera. S druge se pak strane u zvijezde kovala Wagnerova poezija, koju bi javno deklamovali (to se uostalom protivi najoitijoj nakani pjesnikovoj!). No ipak svaki mora priznati, da dandanas zauzimaju Wagnerove muzike drame posve izuzetni i privilegovani poloaj u cjelokupnoj muziko-dramskoj literaturi. A razlog nije u tom, to su vee i bolje od drugih opera, ve u tom, to su d r u g a i j e negoli sve iz prolosti. Ovo pak drugaije ne odnosi se na muziku nego na nain pjevanja (poetiziranja), na cjelokupnu dramatiku. Taj je p o j a v p o s v e n o v u svojim bitnostima, stoga mnogi otklanjaju obinu, efemernu terminologiju pjesnik-a (Dr. K. Storck), kad se radi o W. Bilo, kako bilo, tekst, to stoji pred nama, idejno i s formalne strane (ne uputajui se u pojedinosti) nosi bez sumnje biljege neobinih odlika. Nadalje moramo istaknuti, da nam je Wagner kao Pisac ostavio nekoliko svezaka pisama, a zatim dosta literarnih radnja, od kojih navodimo ove: Ueber deutsches Musikwesen (1841), Kunst und Revolution (1849), Das Kunstwerk der Zukunft (1850), Ueber Staat und Religion, Religion und Kunst, Das Judentum in der Musik (1850), Oper und Drama (1851), Zukunftsmusik (1860), Ueber das Dirigieren (1869), Beethoven (1870), Mein Leben (autobiografija). Ve kod samog nabrajanja udara nam u oi plodnost ovoga prominentnog ovjeka, koji je toliko sila i vremena naao jo i za pisanje, doim bi kojemu drugom geniju samo pjevanje njegovih

DJELA W. RICHARDA WAGNERA

libreta i komponovanje onako epohalnih opera ispunilo sve dane ivota. Ima sistema u Wagnerovim edicijama: P r v o : valja odstraniti zapreke i sondirati terrain. U tu svrhu slui Wagneru Kunst und Revolution. Najprije treba sruiti i unititi staro, a izatoga graditi novu velegradnju umjetnosti. D r u g o : gradi nacionalni hram nove Fortune: Das Kunstwerk der Zukunft. To je djelo prikazano filozofu L. Feuerbachu, grobaru pozitivne religije. Wagner se je poslije zagrijavao i za Schopenhauera. Prelaz nije muan, jer most je isti: neprijateljstvo spram kranstva. Prema Wagnerovim izvodima: umjetnost je gospodarica nad ovjekom. To je pak oito krivo i besmisleno; kultura umjetnine budunosti bila bi tiranstvo za umjetnike! T r e e : ureduje kult. Teatar s muzikom dramom budunosti bit e narodno kultiviranje novoga i lijepoga ovjeka. Ideja za Bayreuth! Oper und Drama je kvantitativno i kvalitativno najznamenitije literarno djelo Wagnerovo. Nije ovdje mjesto, da sve filozofski rainimo, ali neto moramo istaknuti, to neugodno dira kod lektire ove knjige unato svih sjajnih perspektiva, izvrsnih crtanja i briljantnih osvjetljenja (n. pr. o Mozartu). Sve operne skladatelje razvrstava W. u dvije kategorije, naime u ozbiljne i frivolne. italac i nehotice oekuje jo jednu kategoriju t. j. takove, kod kojih bi naao ono, to su ozbiljni pogrijeili, a frivolni postigli, ali toga niza sretnika nema, jer to je samo jedan: sm Richard Wagner... ! to W. pie o Meyerbeer-u, zaista je frivolno u pravom smislu rijei, naime, da je M. postao spasiteljem svijeta, modernim Spasom, Jaganjac Boji, to nosi grijehe ! ! Kraj ovakovih izljeva ne moe nam nitko zamjeriti, ako osumnjiimo i njegovog Parsifala sa sv. inima i s rijeima o spasu, Spasitelju. Da se moda i tu ne radi o nekom izrugivanju i vjerskim uvredama!? Ne emo to apodiktiki ustvrditi, ali napominjemo, da nam Wagnerovi spisi ne pruaju nikakve garancije, da to ne bi bilo tako. Ba u tom djelu su ovakovi ispadi to odvratniji, to nam ba ta knjiga dokumentira genija izvanrednih sposobnosti i umnih kvaliteta. Wagner vie, jer ima premnogo toga da kae; drugi viu, jer premalo znaju kazati; tko je pametniji, ne treba istaknuti. (Th. Schmid) W. je obdaren krasnim darom p r e d o i v a n j a , no zabaciti valja svakako maniru, to svoje refleksije obavija jako parfimiranim slikanjem, uslijed ega trpi i jasnoa misli i filozofijsko naziranje majstorovo. udna mjeavina slike i zbilje! Neki drugi spisi W. doi e na red u slijedeem lanku, kad bude govor o vjeri. Doklegod W. crta vanjske dogaaje i profile karaktera, dotle zamjeujemo njegovo otro oko i darovitost opisivanja. im

2 30

DJELA W. RICH ARD A WAGNERA

pak poinju refleksije, gubi se pomalo objektivan mir; sudovi su diktirani od naklonosti i odvraanja. Wagner hoe da ima svagdje odlunu rije; svoje ideje namee nekom naprasitou; literarni mu je rad postao sredstvom i nudom. Nije ni udo, to mu je lanak Das Judentum in der Musik pribavio estokih protivnika. Mendelssohn i Meyerbeer nisu proli kod toga bez primjetljivih modrica. O z b i l j n o s t i f i n i e s t e t s k i o s j e a j razvijao s e u Wagnera sve tamo od mladosti njegove. Nije ga privlaila plitka glazba talijanskih kompozitora niti literatura povrnih i slabih duhova ve Weber, Beethoven, Bach, Gluck, Spontini, Palestrina, zatim Schiller, Goethe, Shakespeare, Calderon i grki tragiari. Pun planova i ideja htio je W. nesamo umjetniki upotrijebiti nego i filozofski obrazloiti. Prvo mu je nadasve uspjelo. Drugo pak ne, jer W. ne bijae filozof; manjkao mu je dar analizovanja jasnih pojmova. Polet za neim v e l i k i m i i z v a n r e d n i m je daljna narkantna crta u Wagnerovu karakteru, koje se oituje kod svih zgoda, prilika i neprilika. Osrednjost je a limine iskljuena. ilavu napetost i konsekventnu nepopustl j i v o s t nalazimo kod svih njegovih umjetnikih tenji i kod svakoga posla pisanja ili skladanja. itajui n. pr. Wagnerove izvode, kojima navijeta svoju trilogiju, moramo se iskreno diviti toj utjelovljenoj samosvijesti i neslomljivoj energiji i izdrljivosti, a to ba u asovima, kada je nada u uspjenu izvedbu zamaitog plana jako slabo svjetlucala. Njegov sangvinizam i optimizam probijao si je neutrte staze svuda: unato Schopenhauerove filozofije, koja je na sreu ostala samo u razumu. Jednim odlunim aktom volje uini kraj milim strastvenim igrama za mladih dana. Ova se crta nije izbrisala ni u kasnija desetljea ivota. U muzici je volio neobuzdanu snagu i kolosalne dimenzije. Prigodom muzikog festivala u Magdeburgu obuze publiku neobina groza kod izvedbe Wagnerove Kolumbo-ouverture. Pri koncu izvedena je Beethovenova Bitka kod Vittorie, koju je Wagner aranirao svim moguim glazbenim luksusom tako, da je za vrijeme te bitke siromana publika formalno udarila u bijeg ispraznivi kazalite, doim je Wagner pobjedu Wellingtonovu slavio sam sa svojim orkestrom . . . U Dresdenu nakanie izvesti Rienzi-a, no dirigenat Fischer ugledavi i pregledavi golemu partituru iznese svoje sumnje i predloge, neka bi se skratile stanovite partije. Wagner ode s Fischerom u dvoranu za pokuse, sjedne za neki stari i istroeni glasovir te je oduevljeno svirao i gromkim glasom pjevao iz omane partiture s tako goropadnom energijom i to ba ona mjesta, koja bi navodno trebalo brisati , da je konano svladao i obratio dirigenta. Fischer bijae spreman rtvovati i klavir, samo da bi Wagneru kod te probe sauvao plua . . . To je pravi Wagner! Spontini je nastojao da spasi W. od nesree t. j. da ga potakne, neka ne napusti karijere dramskog komponovanja:

DJELA W. RICHARDA WAGNERA

2 31

kad eto malo iza toga vratie Wagneru operu Rienzi sva vanija kazalita, kojima je poslao autografovane primjerke; u Mnchenu pae i ne otvorie poiljke. Svi ga ovi i slini nebrojeni udarci ne potukoe nego jo i potakoe na intenzivniji rad, u kojemu je traio a i naao zatitu protiv raspoloenja napunjenih brigama. Makar i dobivao potpore raznim zgodama, koje je nezgodno troio, ipak se taj eljezni ovjek pomou svoje vlastite, izvanredne snage podigao i uzdrao na tako vrletnoj visini. Dodajmo neke ope glose u pogledu literarnih produkata Wagnerovih. 1. itanje W. spisa jako umara, Jedan je razlog u nainu prikazivanja. Poglaviti pak uzrok tie se slijeda misli, koji nije jasan ni dosljedan. Po gdjekoja genijalna misao bljesne sad lijevo sad desno od zamrenih staza; a tota, recimo baroknoga, moramo strpljivo progutati. 2. 0 vjerskim nazorima govorit emo poslije, jer i to valja i te kako staviti na tezulju kod vaganja W. spisa. Tko nije skroz filozofski uvren te nema jasnih i ispravnih vjerskih pojmova, mnogo toga ne e ni zamijetiti, ne e razluivati. Kraj slabijih filozofskih naziranja desilo se sasvim konzekventno, da je W. gnjevljivo replicirao, kada ga je jedan engleski prvak upozorio na Providnost, koja sve upravlja. 3. Logike dedukcije, koje igraju presudnu ulogu u treem dijelu ( Dichtkunst und Tonkunst im Drama der Zukunft) najboljeg Wagnerovog djela Oper und Drama, nisu ba najjaa odlika majstorova. Prva dva dijela ispituju i sreuju grau, a trei je dio zapravo konstrukcija. Unato mnogih genijalnih vidika i prospekata ini se, da je to najslabiji dio cijeloga djela upravo radi reenih logikih dedukcija (cf. VI. dio die Bnder des Zusammenhanges fr einigen Ausdruck des Dramas). 4. Sav logiki aparat trpi nesamo od formalnih slaboa i nepravilnosti, nego i od obiju temeljnih zabluda estetike gledom na umjetninu budunosti: a) jer estetski i logiki momenat zamjenjuje ili im daje nesuenu ravnopravnost; b) jer subjektivne utiske i subjektivna shvaanja objektivie. 5. Wagnerova je filozofija (barem u Oper und Drama) potpuno materijalistika. A od Feuerbachovog materijalizma do Schopenhauerovog pesimizma nije daleko. Wagneru je jako imponovala Feuerbachova reenica: Najbolja je filozofija: ne imati nikakve filozofije, i Samo ono je zbiljsko, to sjetilima zamjeujemo, to se tono poklapa s Wagnerovom praksom.

Najgenijalniji skladatelj opera.

Znameniti arhitekt G. Semper (1803 - 1879) prigovori Wagneru preveliku ozbiljnost njegove umjetnosti. W. nije zanijekao to-

232

DJELA W. RICH ARD A WAGNERA

ga ve je istaknuo, kako bi mu ugodnije bilo, da je ivot shvatio ozbiljnije, a umjetnost neto lake, nur wrde es bei mir jetzt wohl bei dem umgekehrten Verhltnis verbleiben. Za mladih ve dana mono ga je osvajala ozbiljnija i idealnija muzika Weberova; Beethoven ga cijeloga prome iskrenim divljenjem. Posebice se zagrijavao za Devetu Simfoniju Beethovenovu, to remek-djelo impozantnog simfoniara, koje ni Weber ni Spohr ne shvatie, a koju u ono doba igosahu kao opus napola ludog ovjeka, kao non plus ultra fantastike i nerazumljivosti. Jedva 16 godina star sastavi W. klavirski izvadak reene velebne simfonije: dokumentirajui svoj duboki estetski smisao i otro oko za ovaj produkat vanrednog duha Beethovenovoga. I Wagner je proao neku udnu estetsku demoralizaciju (kako sam napominje) bavei se n. pr. kao dirigenat neprekidno lakim djelima osobito talijanskih libretista i kompozitora. Iz te se je obmane polako budio: uvi u Berlinu ozbiljno djelo Spontinijevo Ferdinand Cortez, prouavajui Mhulovu operu Egipatski Josip, prisustvujui pokusima Kralja Leara, pribivajui u Parizu izvedbi IX. simfonije Beethovenove, sluajui djela Berlioz-ova i Liszt-ova. Ba intenzivni studij IX. simf. Beeth. napuni Wagnera oduravanjem za sve, to je plitko i povrno kod muziciranja i skladanja. Osobito znaajna crta W, karaktera lei u rezolutnom zamahu za neim izvanrednim: sa svim svojim dobrim i loim stranama (n. pr. potencirana samovolja i tvrdoglavost, jaanje miica kod sukoba s autohtonim narodom djeaka, nemar na sveuilitu i konflikti itd.). Neobuzdana snaga i tenja za kolosalnim oitovala se iza procesa ienja i sreivanja: i u pjesnitvu i u muzici. W. se zaleti kod svojih koncepcija odmah u podruje najteeg i najkompliciranijega stvaranja, u iroke dimenzije praktinih izvaanja (Rienzi: golema partitura! Tristan: neobian pothvat! Ring: kimera!). Iza ovih izvanrednih perspektiva prikazuje nam se razumljivijom pojava Wagnerova lika s onom kao iz vrstoga granita istesanom glavom, s otrim i osebujnim crtama lica, s onim blagim oima, koje kao da su zalutale u strano im polje: odavaju blagu duu i meko srce veliajnog reformatora i kompozitora moderne muzike drame i opere.
Wagner dotjera njemaku operu do kulminacije svojom reformom velike opere ostavivi nam jedanaest epohalnih muzikih drama, koje emo ovdje nabrojiti. I. PERIODA: M l a d e n a k e o p e r e (3). Pod utjecajem talijanske i francuske opere. Kod Rienzi-a se oito zapaa utjecaj Meyerbeerov. 1. Die Hochzeit (1832). 2. Die Feen (1833), romantina opera u tri ina; traje 3y sata. 3. Das Liebesverbot oder die Novize von Palermo (1836), i Rienzi. Slijede g l a v n a d j e l a , j e d a n a e s t m u z i k i h drama.

DJELA W. RICHARDA WAGNERA

II. PERIODA: prelazno doba, gdje uz starije forme opaamo ve i nastojanje, da se sve proiri do dramatskog prikaza, i da se produbi orkestar. 1. Rienzi, der letzte der Tribunen (1842), velika tragina opera u 5 ina; traje bez pauze 4 - 5 sati. 2. Der fliegende Hollnder, Ukleti Holandez (1843), romant. op. u 3 .; traje 2^ sata. 3. Tannhuser und der Sngerkrieg auf der Wartburg (1845, 1861), romant. op. u 3 ,; traje 3 sata. 4. Lohengrin (1850), roman. op. u 3 .; traje s. III. PERIODA: maestro, usavrivi romantiku operu, u potpunoj snazi svoga individualnog stvaranja provodi konzekventno principe svojih reformi. Provodni motivi (Leitmotive) vode nas kroz radnju kao tumai svemone muzike. 5. Tristan und Isolde (1859), 3 ina; traje 3% s. 6. Die Meistersinger von Nrnberg, Majstori pjevai (1868) u 3 ina; traje 4)4 s. Der Ring des Nibelungen, Nibelungov prsten (trilogija W,, S. i G. predigrom Rheingold): 7. Rheingold (1869), 4 scene, traje 2]/, sata. 8. Walkre u 3 ina; traje preko 3'A s. 9. Siegfried u 3 .; traje preko 3>i s. 10. Gtterdmmerung, Suton bogova (1876), u 3 ina s predigrom; traje sata. 11. Parsifal Bhnenweihfestspiel, (1882), Posvetni dramatski prikaz u 3 .; traje 4 % sata. Nije ovdje naa zadaa, da dademo iscrpljiv sadraj pojedinih ovih djela niti da pruimo poeljnu analizu, nego emo se osvrnuti s nekoliko opaski na one opere, koje pristaju u taj na omedaeni okvir. Kad govorimo o Wagneru kao istaknutom skladatelju, ne smijemo s uma smetnuti injenicu, da je njega cijeloga obuzela forma budue muzike drame, kod ega mu je svaka druga umjetnost bila samo utoliko razumljiva, ukoliko joj jezgra sazrijeva u opsegu drame (Cf. Das Kunstwerk der Zukunft iz god. 1850!).

I. T r i s t a n u n d I s o l d e ima s muzike strane veliku vanost, jer u t i r e p u t m o d e r n o j h a r m o n i j i . Bez Tristana nema Debussy-a, nema Schnberg-a i dr. To djelo oznauje sam Wagner kao plod der vollkommensten Unbedenklichkeit beim Produzieren. Vjerujemo vlastitom priznanju, jer i najjai Bedenken, koji moraju vezati i najveeg umjetnika, ini se, nisu smetali Wagnera. Slijepi entuzijasti i oboavatelji nalaze stotinu raznobojnih pokrivaa, da ispriaju i pokriju frivolnost l i b r e t a ; branu nevjeru, grijeh, sramotu. Isprike o arobnom napitku obmana su samog sebe. esta zapovijed Boja izrie osudu smrtnoga grijeha nad Tristanom. Kantova autonomija razuma potpisuje motto: umjetnost je sama sebi svrhom; a Schopenhauerov cinizam objanjuje ovu umjetninu budunosti.

234

DJELA W. RICHARDA

WAGNERA

M u z i k a se odlikuje nenatkriljivom jedinstvenou. Premda se radnja ograniuje najnunijim, a graa temata je prilino odmjerena, to su motivi ipak tako raznolikog izraaja, da u svojim preinakama uvijek neto novo kazuju. itava muzika ove opere nosi neko izvanredno obiljeje, kojeg nema nijedno drugo djelo W. Kako divna plastika muzike, osobita karakteristika osoba, izvanredni dramatski momenti! No kraj svega toga moramo se uvati, da prednosti p o j e d i n i h dijelova ne protegnemo na i t a v u cjelinu. Potpuna sloboda glazbene arolikosti, neprekidno talasanje i uzbuivanje zaglunih zvukova glazbala, arobna spajanja i strastvena ispreplitanja preraznolikih suzvuja u 2. inu hoe da svojom neumjerenou prikriju oiti grijeh i odvratnu pohotu. Da sramota drame ne odbije g l e d a o c e , privlai muzika s l u a o c e ! ! Tvrde, da je Tristan: n a j osobnije djelo Wagnerovo .. . II. S dva se razloga poimence osvremo na Mister-singer-e von Nrnberg, na tu velepjesmu njemakoga gradskog ivota: 1. jer je najbolja komedija, 2, jer je izlazite moderne komine opere. U radnji, koja se odigrava u Nrnbergu u XVI. stoljeu, ispoljuju se opreke izmeu filistarstva i genijalnosti, povjesniki se pruaju suprotnosti izmeu Minnesang-a i Meistersang-a; gledamo tipino rvanje prave, slobodne umjetnosti te zanatlijskog poetiziranja, genija i tradicije, pjesnitva i pedanterije, umjetnosti i kritike, irokih pogleda i tjesnogrudnosti. Majstori pjevai odraz su k u l t u r n o g niveau-a iz prolosti; nose ig pravoga p u k o g ivota, p u k e due. Operu uvrujemo meu n a j b o l j e v e s e l e i g r e , k o m e d i j e njemake knjievnosti, najizvrsnije glazbeno-dramske komedije. Rado potpisujemo, to se kae: da W. nije nita drugo ispjevao, ve bi mu samo ovo djelo osiguralo poasno mjesto u kolu njemakih pjesnika. Ovdje nalazimo sve postulate, koje Schiller stavlja na pravu komediju. (ber naive und sentimentalistische Dichtung): udorednu grau, koja je prosta od tuge; aljivo prikazivamje; oboje pak oplemenjeno znaajem pjesnikovim. Uz viteza Waltera Stolzinga i Eve stoje kao komine uloge David i Lena; nastupa burleskna pojava jadnog pisara Beckmessera, koji si smijeno puno toga utvara, zatim njegov nimalo umjetniki nain, konano njegovo osramoenje. Temeljni ugoaj prvog ina je umjetnost, drugog ina ljubav, u treem se inu oboje sljubljuje. Gradivo djela je pravi pravcati Meistergesang. I kod W., kao roenog pjesnika, u uskoj su vezi d o i v l j a j i pjesmotvor. Ve ta okolnost, to su Majstori pjevai nastali i z a Tristana, od veeg je zamaaja. Prohujale su 3 godine zriSkog azila: nakon oprotaja s Matildom Wesendonck. Strast se postepeno prelila u tihu sjetu. Napokon doe do odlunog abstine. Udubivi se u uloge ove opere gledamo umjetniko-

DJELA W. RICHARDA WAGNERA

vanje Wagnerovo u ulozi Walterovoj (mladenako uvstvovanje!), Sachs predstavlja reformatorske planove umjetnosti (zrelost majstorova!), * Beckmesser je Hanslick (nepomirljiv i otar kritiar Wagnerov!), Pogner zastupa Wagnerovog mecenu Otona Wesen doncka, a u Evi prepoznajemo crte Matildine.
Jezik se je posve lijepo prilagodio vremenu Hansa Sachsa: malograanski no ipak estit, grubo-komian a ipak njeno-dostojanstven, nehotino samosvijestan pa ipak udno naivan, posvema naravan i prostoduan. Gdjekoji staromodni izrazi i forme kao i puki t. zv. Knittelverse imaju potpuno pravo na opstanak. Muzika r.asvim odgovara znaaju djela. Sam je W. upozorio svoga nakladnika, da se u M. nalazi vie odlomaka, koji ine zasebnu cjelinu, ts da e laka i shvatljiva melodika privui naklonost publike.

Majstori pjevai kao i s h o d i t e m o d e r n e k o m i ne o p e r e usvajaju si vrijednost izvanrednoga glazbeno-historijskog produkta. Muzika ne nosi onog obinog tekog Wagnerovog patosa; ona je lako razumljiva, u harmoniji jasna, ritmiki jedra i krepka, u melodijama zdrava i privlaljiva. Kod orkestralnog ensemblea istie se ekonomija i tednja; gudalaki part je vrlo zaposlen. Kod uloga utimo i vidimo, kako nastupaju zastupnici krutog konzervatizma (n. pr. Reissiger) kao protivnici umjetnikog individualizma (H. Sachs, Walter Stolzing). Wagneru je teko drati pravu mjeru i ovdje (Beckmesserov nastup! Rasputena tunjava i buna glazba pod kraj 2. ina!). Wagnerova muzika po svojoj biti ide u krug vieg stila; on si je stvorio forme, u koje se ne da ukalupiti komika i lakrdija. P r v o k o m i k a je bitno neto objektivno, a W. glazba je vrlo subjektivna (provodni motivi ili leitmotiv). K tomu: neprekidna melodija po svojoj prirodi nije prikladna za komiku, koja iziskuje kratkou i jezgrovitost. ala je neto subjektivno, te zato najbolje uspijevaju Wagneru prikazivanja subjektivnog karaktera, (n. pr. majstorska pjesma postolara Sachsa). III. Nibelungenring, XIX. stoljee karakteriziraju moda najbolje dva umotvora, kojima kroz vjekove treba traiti premce: Goetheov Faust i Wagnerov Ring.
Kod ove grandiozne opere nameu nam se dva pitanja: 1. kako se to najvee djelo W. pjesnika-skladatelja odnosi prema naelima \V. umjetnikafilozofa (dakako na podlozi njegovih literarnih edicija!); 2. ukoliko je odgovaralo zahtjevima i principima estetike, to vie, to se taj opus predouje kao umjetnina per eminentiam, ein Kunstwerk der Zukunft. Prvo. Sasvim je u skladu s W. idejama; a) izbor teme ili grae. Dublje od pjevanja stare Edde nije prodro u germanski mit. Kranska mitologija, iz koje je posudio Tannhusera, Lohengrina i Parsifala, bjee mu premalo drevna, zato posegne u zimsko carstvo poganskog basnoslovlja. Je li porasla time vrijednost umjetnini budunosti? Nipoto! Ne daju se pretpostaviti simpatije, kojih nema, a koje su bezuvjetno potrebite, hoemo li postii bitni uinak umjetnike tvorevine. Zbrka je

236

DJELA W. RICHARDA

WAGNERA

pojmova (kod W. nita novo!), ako se u divu Siegfriedu trai ideal des Reinmenschlichen. Zatim, bogove Ringa najradije bismo preutjeli (n. pr. Fricka. Wotan u 2. inu Walkre), jer nazivati ih nadovjenim idealnim likovima des Zukunfts-Kunstwerkes jedne kranske nacije, to je strano, to vrijea vjersko-moralno uvstvo, to je kulturno-povjesniko nasilje (Schmid). b) raspored grae. Oituje se zagrijavanje za jaim erotskim motivima: upliui Walkru te smetajui ovako prirodni tok Ringa. Cijelu Walkru mogao je W. ili mimoii ili je (kao genealogiju) uzeti u 3. dio (Siegfried); pritedio bi se naime nepotrebni skandal: a tako stoji kao enfant terrible trilogije (Cf. Stuttgarter Deutsches Volksblatt). Kao da je sm W. to utio, pa je njegov Wotan u prianju svojih d j e l a upleo i prsten, koji ostaje jo uvijek ondje, gdje je i na kraju Rheingolda. S umjetnikog stajalita promaeno! Time nije reeno, da Walkre s a m a za se nema umjetnike izgradnje. Naprotiv! Izrazito dramatske scene (n. pr. boj Siegmunda i Hundinga), kolosalno djelovanje pozorinih efekata (n. pr. ukazanje Brnnhildino, Wotanovo na koncu 2. .), uporedo postavljanje divnih kontrasta, sve je genijalno zamiljeno i provedeno, ali odve razvueno; wabernde Lohe sjetilnosti Wotanove baca otrb i odvratno svijetlo (kao da je maestro upao u svoj elemenat!), te naprosto vrijea. U Siegfriedu pa do kraja Gtterdmmerunga lei kulminacija svega stvaranja Wagnerova. Gledom na glumu odgovara sve najsavrenije: principima djela Oper und Drama . . . U pogledu scenskog momenta natkrilio je W. samoga sebe (n. pr. Norma na Walkre peini s predigrom Gtterdm.). Teorija provodnih motiva provedena je upravo bravurno, impozantno, sjajno: u njima se ispoljila sva finoa i punina instrumentalnih boja W. smaganja. Sjetimo se samo n. pr. prizora u Sutonu bogova (2. in, 4. scena), gdje Brnnhilda in furchtbarstem Schmerze aufschreiend navijeta prevaru i izdajstvo, iza ega nabuja orkestar do kolosalnih dimenzija i intenzivnosti. Medu izvanredno velebne dijelove ide bez sumnje mrtvaka koranica pod kraj opere. D r u g o . Sudovi o arhikturi i slikarstvu u Ringu odnosno u teatru glase vrlo povoljno. Nego da slikarije u Bayreuthu predstavljaju neto non plus ultra, vele, to je uistinu pretjerano. Nil perfectum sub sole! Vie negoli jedamput dolaze teorije umjetnika-filozofa u sukob s principima zdrave nauke o umjetnosti i o filozofiji lijepoga. No i kod takovih zgoda izbija svuda vrlo nadareni veleum. To dokazuje openiti estetski utisak opsene i divne trilogije, koja se moe nazvati umjetninom budunosti utoliko, ukoliko neosporivo pokazuje opernom genre-u n o v e puteve. Epohalnim pak imperativom govori glazba Wagnerova buduim muziarima, neka bi glazbeni izraaj najue i najkrepe prilagodili pjesnikoj ideji. Dvije toke prilino udaraju u oi: duljina i razvuenost (stoga neka dosada i umornost!), a onda, osobito u trilogiji, previe vanjtine i stanovitih neukusnosti (ivotinje govore; mar bogova na duginom mostu: gdje sitnica moe sve izvrnuti u smijeno; surovosti bogova; Siegfried je glasom i tijelom mu, a gdjegdje radi i govori kao djeak itd.). To su u vidu objektivne kritike neoprostivi skokovi. I umjetnik se mora svladati, Koliko puta susreemo k v a l i t e t e mjesto kvantitete, mjesto i d e j e tehniku!

DJELA W. R1CHARDA WAGNERA

237

Kau, da je W. u trilogiji izrazio propast poganskoga svijeta. Vrlo dobro! Ali to bijae spasiteljsko djelo m i l o s r d n o g a B o g a (sv. Pavao ad Romanos!), a ne s l i j e p a v o l j a . Nibelungov prsten nema arita, u koje bi se usredotoile sve zrake; nema istaknute temeljne ideje, kojoj bi se bezuvjetno podvrgle sve pojedinosti; nema kljua, po kojem bi se odgonetnule sve sakrivene tajne. To priznaje i sam W. velei, da se uvao odve velike jasnoe; da pred svojim djelima stoji kao pred kakovom zagonetkom, gdje se istotako moe da vara on, kao i drugi,, ., Sa s u b j e k t i v n e strane promatraju moramo W. dati pravo, to je s predilekcijom birao gradu iz mitologije, jer je dobro dola i za tekst (ne dre se historijskih injenica) i za glazbu, koja nas svojim tajanstvenim tonom i divnom bojom uarava u sanjarsko carstvo pria. S o b j e k t i v n o g gledita promatran Ring (odvojeno od autora i vremena postanka!) predouje nam krasnu apologiju kranske etike (u pozitivnom smislu), te posvemanji nedostatak nekranskih ivotnih principa (u negat. pravcu). Pohlepa za posjedom, mo sjetilne ljubavi, pouda oiju, pohota tijela i oholost, sve je to nuno rodilo jadnim spletkama i gadnim intrigama, kojima obiluje tragedija. Glavna je ideja: fiasko nemorala; ostalo je pjesniko ruho. U ovoj slici manjka svijetla protivnost. Kod projekcije dviju tabora i zastava vidimo nesamo Babilon nego i ljupke, milovidne nizine Jerusolimske . . . Manjka potpunoma i d e a l k r a n s k o g u d o r e a . Pod konac ivota pokazao se W. koncilijantnijim prema kr. idejama i ne bi se opirao kranskom tumaenju Ringa. Ma bilo Wagnerovo kranstvo u neskladu s dogmatskom religijom, te proeto schopenhauerizmima, ipak je dirljivo, to pie o Kristu siromanom (u opreci s monom poudom za novcem, s mou nibelunkih bogova!), o boanskom Isusu, o carstvu Bojem (u opreci sa svjetskim carstvom!) itd. (Kunst und Religion). 3. Uoivi pak h i s t o r i j s k o stajalite (vrijeme, kad je sastavljeno, jer samo tako gledamo pravu vrijednost) opaamo one nutarnje njegove muke izvan kranstva, u kojima ne mogae nai ni eljene odgonetke ni ueno i z b a v l j e n j e . To izbavljenje postane centralnom skretnicom gotovo svih W. opera. ovjeja bijeda ispunjuje sadanjost, spasenje lei u budunosti, a korijeni svih bolova nalazi se W. u prolosti: u o t p a d u o d t i p a i s t e o v j e n o s t i : u konvencijama i obzirima i ovisnostima, koje metnue okove Drang-u za ivljenje po prirodi. U tom tuizmu nalazi W. stanje blaenstva za sve. To je emerna utopija njegova ivota. Borei se za taj neostvarljivi ideal ode u revolucionarce. S time evo ga ve kod Feuerbacha. Svijetu tui, materijalistiki optimizam! Iz ovog milieu-a nikne 2. 1.

238

DJELA W. RICHARDA

WAGNERA

Ring, no obratnim redom, dovren, kada se je g. 1854. upoznao s Schopenhauerovim monizmom. Meutim se u W. zbi vani preokret: zapada u Sch. pesimizam. Sasvim razumljivo, jer onkrajgrobni ivot nije priznavao, a u bitnu, dobru stranu ovozemnog ia nije vjerovao. Taj apsolutni pesimizam modificirao je W. u kasnijim godinama pomou kranske nade u spasenje, ali ne rastaju se sa Sch. idejama. R e g e n e r a c i j u o v j e j e g r o d a (po Kristu) zasnovao si je u fizinom pogledu: vegetarijanstvom, eugenetikom, antialkoholizmom i si. Iz ovakovoga materijala i kvalitete sazdana je Trilogija. Wagnerov Credo izrie Brnnhilda pri kraju Sutona bogova: Nicht Gut, nicht Gold . . . Na zlatu lei prokletstvo. Wagnerov isti ovjek ne treba Boga; on je sam svoj gospodar. U Ringu je valjalo predoiti pobjedu iste ovjenosti, koje pravi tip predstavlja Siegfried. Ali Siegfried umire, a preostala lica ne svraaju na se nae pozornosti i naega interesa. Gdje je eljno oekivani raj, u kojem pobjeuje optimizam? Ta je potekoa i W. neprestano muila. Jedini izlaz nade tako, da Brnnhilda na slabo pouljiv nain i z j a v l j u j e ono, to nije uspjelo, da p r e d o i u drami. Tako je ideal iste ovjenosti doivio svoj neuspjeh. Nego, da u djelo ipak uvede manjkavu n u t a r n j u j e d i n s t v e n o s t , izmijenio je W. prvotni tekst Brnnhildin u duhu Schopenhauerovom: Fhr ich nun nicht mehr nach Walhalls Feste .. . Skladajui pak g. 1870. svoj Suton bogova izostavi i ove jo uvijek tendenciozne rijei, budui da je smisao njihov najveom sigurnou izraen u djelovanju muzikalnog dijela drame. Jer kod detaljnije filozofske analize ima i proizvoljnosti (n. pr. A. Drews), najsigurnije emo proi, ako velimo, da ovo divsko djelo, kraj svih diferencijalnih ostataka, n e m a o k v i r a p o t p u n o g i n e d v o u m n o g nazora o svijetu. To je sigurno, da je sam W. komentirao svoje djelo u Schopenhauerovom smjeru. Njemu je stalo: do pesimizma kao glavnog ugoaja i do nijekanja volje. Wotan je reprezentanat Schopenhauerove volje, a Brnnhilda je personifikacija Wotanove volje! Ergo! Time je razjanjena uzrona veza obiju momenata, ime u si mnogi razbijali glave. Gutruma i Alberich su kao nuzgrednie uloge ispunili svoju zadau ve prije, pa ne trebaju vie daljnjeg psiholokog interesa. O genijalnoj muzikoj dikciji, o nevidljivom orkestru, o studiju provodnih motiva, o analizi pisano je bezbroj djela. Wagnerova djela svakako iziskuju ozbiljan studij. Tko trai samo zabavu, neka se kani Wagnerovih opera! _ Vl. Lrtfnccvf' (Musicusj