UNIVERZITET U TUZLI EKONOMSKI FAKULTET STUDIJ I CIKLUSA K.

2012/2013

SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA INOVACIJE I PODUZETNITVO TEMA: NACIONALNI INOVACIONI SISTEM

Predmetni nastavnik: Dr.sci. Sabina onlagi, Docent

Grupa: Sanela Muharemovi, I-2836/11 Damir Muratovi, I-2827/11 Selma Jarevi, I-2835/11 Jasmin Fejzi, I-2935/11 Irfan Hasanovi, I-2952/11 Tuzla, April, 2013.

SADRAJ
UVOD.......................................................................................................................... 1 1.NASTANAK NACIONALNIH INOVACIONIH SISTEMA...................................................2 1.1.Teorijski izvori................................................................................................... 2 1.2.Nacionalna industrijska konkurentnost..............................................................3 1.3.Model nove proizvodnje znanja.........................................................................4 1.4.Inovacijski sistem kao drutveni proces............................................................4 2.POJAM I ZNAAJ NACIONALNIH INOVACIONIH SISTEMA...........................................6 2.1.to je nacionalni inovacijski sistem?..................................................................7 2.2.Osnovni elementi inovacionog sistema.............................................................9 2.3.Funkcije nacionalnog inovacijskog sistema.....................................................10 2.4.Karakteristike NIS............................................................................................ 14 LITERATURA........................................................................................................... 19

UVOD
Pojavljivanje nacionalnih inovacijskih sistema (NIS) potaknuto je injenicom da su neke zemlje, usprkos skromnim nauno - istraivakim potencijalima (npr., Japan i novoindustrijalizirane zemlje istone Azije), mnogo uspjenije u koritenju znanja i novih tehnologija u svojem ekonomskom razvoju, od nekih drugih zemalja (na primjer Njemake) koje usprkos visokim ulaganjima u istraivanje i razvoj, nisu sposobne iskoristiti svoje nauno - istraivake potencijale za stvaranje trino iskoristivih tehnologija, i prema tome gube korak na meunarodnim tritima. Efikasni nacionalni inovacijski sistem usko povezuje sve faktore u to jau meusobnu saradnju. Vlada i javna uprava, univerziteti i nauni instituti te tehnoloki parkovi, ali i dravne, javne i privatne kompanije samo kroz intenzivnu meusobnu saradnju mogu uspjeno realizirati sveukupni inovacijski potencijal neke zemlje. Znanje i potrebne ljudske resurse stvaraju univerzitete i naune institucije, dok tehnoloki parkovi omoguuju kompanijama da kroz interakciju sa istraivakim i naunim centrima stvaraju konkurentnije proizvode. Drava daje neophodni pravni okvir, potrebnu istraivaku i inovacijsku infrastrukturu te poticajni sistem kojim se sve relevantne institucije i pojedince povezuje sa zajednikim ciljem stvaranja konkurentnijeg proizvoda s veim trinim potencijalom. Dravne institucije pomau i u pronalaenju novih izvoznih trita i profiliranju uspjene nacionalne privrede na meunarodnoj sceni. Izostanak ili neefikasnost bilo kojeg od navedenih faktora ugrozila bi cjelokupan nacionalni inovacijski sistem. Rad se sastoji od 3 detaljno objanjene, i tematski povezane cijeline. U prvom dijelu rada govori se o nastanku nacionalnih ionovacionih sistema, njihovom historijskom razvoju te inovacionom sistemu kao drutvenom procesu. Drugi dio rada odnosi se na sam pojam inovvacionih sistema, te njihov znaaj. Ovaj dio obuhvata slijedea podpoglavlja: ta je nacionalni inovacioni sistem, osnovni elementi NIS-a, funkcije, te karakteristike NIS-a. I u treem dijelu obraena je studija sluaja: Hrvatski turizam i nacionalni inovacioni sistemi.

1. NASTANAK NACIONALNIH INOVACIONIH SISTEMA

Europske zemlje svjesne su tzv. europskog paradoksa, tj. injenice da visoka ulaganja u vodea nauna dostignua ne garantiraju automatski njihovo iskoritavanje. Europska komisija formulirala je godine 1995. taj problem u dokumentu pod nazivom Green paper on innovation u kojem je naglasila potrebu trine eksploatacije istraivanja i injenicu da je javni razvojno istraivaki sektor, ukljuujui i sveuilita, samo dio inovacijske politike koji je potrebno povezati s ostalim sektorima (npr., s industrijom, s malim poduzetnitvom i sl.) da bi ekonomski sistem kao cjelina bio uspjeniji. Pojam nacionalnog inovacijskog sistema stvorio je vedski ekonomist B. Lundval, prouavajui odnose proizvoaa i opskrbljivaa u nacionalnim ekonomijama. No, Lundvall, kao i ostali autori istiu da je pojam nacionalnog inovacijskog sistema praktino primijenio i razvio C. Freeman radi analize poslijeratne ekonomske politike i ekonomskog rasta Japana. Tako NIS zadobiva i konotaciju privrednog nacionalizma u sklopu kojeg jedna zemlja nastoji integrirati svoje vlastite nauno - istraivake potencijale s ostalim dijelovima sistema na takav nain da osigura ekonomsku neovisnost i drutveno blagostanje. Pionirski radovi Lundvala i Freemana, jednako kao i Nelsona (1988.), Roseneberga (1985.) i Mowerya (1992.), utrli su put velikom broju radova o nacionalnim inovacijskim sistemima. Koncept nacionalnih inovacijskih sistema koji je u geografskom i u politikom smislu tradicionalno limitiran nacionalnim granicama danas prerasta u regionalne inovacijske sisteme vie susjednih zemalja i tendira globalizaciji i internacionalizaciji u uvjetima saradnje nacionalnih R&D ustanova i stranih multinacionalnih kompanija.1 Posljednji napori OECD strunjaka usmjereni su prema nastojanju da se izradi metodologija za usporedbu inovacijskih sistema razliitih zemalja, da bi se utvrdili najuinkovitiji modeli kolanja znanja u svrhu privrednog razvoja.

1.1.

Teorijski izvori

Ideja NIS proizlala je u osamdesetim godinama iz kritika neoklasinog shvatanja nastanka tehnoloke promjene kao eksternog i egzogenog procesa podreenog zakonitostima slobodnog trita u sklopu endogenih teorija tehnoloke promjene, a odvijale su se u nekoliko smjerova. Jedan smjer obuhvaa endogene ili nove teorije rasta, a drugi neoshumpeterske evolutivne teorije na mikroekonomskoj razini i na makroekonosmoj razini, a specifian smjer ine i strukturalistike ekonomske teorije. Endogene teorije rasta nastoje prodrijeti u nerazjanjenu crnu kutiju u kojoj se tehnoloka promjena dogaa i naglaavaju endogene faktore njezina formiranja, kao to su utjecaj okoline, ponaanje preduzea i uenje. Potovanje endogenog faktora drutveno ekonomskog konteksta nastanka tehnoloke promjene stvorilo je osnove za formiranje koncepta nacionalnih inovacijskih sistema. Taj se koncept zasniva na pretpostavci da ekonomski rast jedne nacije, kao rezultat tehnolokog napretka, ne ovisi o veliini razvojno istraivakih resursa, ve o nainu organiziranja i upravljanja tim
1

Lundvall, B. A., National system of innovations, towards theory of innovation and interactive learning , Pinter Publishers, London, (1992), str. 61.

resursima, kako na razini preduzea tako i na nacionalnoj razini. Takvo je stajalite posebno znaajno za male zemlje i za zemlje u razvoju, kao to je npr. BiH, koje oskudijevaju razvojnoistraivakim i naunim resursima. Za njih je bitno uoiti da su tehnoloki razvoj i ekonomski rast sloeni drutveni fenomeni koji manje ovise o veliini resursa, a vie o sposobnosti drutva da se organizira tako da omogui privredni rast. Drugim rijeima, tehnoloki napredak nije samo stvar irenja inovacija, nego i njihovog drutvenog prihvaanja.2 Nastanak koncepta NIS omoguila je pojava nove tehnoloko ekonomske paradigme, ekonomije znanja, koja se zasniva na upravljanju tehnolokom promjenom kao pokretaom ekonomskog razvoja, koje su osnovni resursi znanje, odnosno razvoj i istraivanje i obrazovanje, opredmeeni u novim tehnologijama (proizvodima, procesima i uslugama) i inovacijama. U kontekstu novih ekonomija znanje se pojavljuje kao glavna ekonomska kategorija, bilo kao trina roba po sebi, bilo kao opredmeeno u inovacije i u ljudske resurse, ili u ulaganje u nematerijalna dobra (intangible capital), ponajprije u istraivanje i razvoj i obrazovanje kao pokretae tehnoloke promjene postaje specifina karakteristika suvremenih drutava. Sposobnost upravljanja tehnolokom promjenom koja obuhvaa, s jedne strane, inoviranje, tj. stvaranje i prvu komercijalizaciju novih tehnologija, a sa druge strane, prijenos stranih tehnologija i adaptaciju za vlastite potrebe (difuziju tehnologija), kljuni je moment u razvoju zemalja. Ona je vana za odreivanje njezine razvijenosti, tj. za prijelaz iz tehnoloki zaostale u tehnoloki i ekonomski naprednu zemlju. Osnovna je razlika izmeu razvijenih i nerazvijenih zemalja, to prve znaju upravljati tehnolokom promjenom, a druge to ne znaju. Upravljanjem drutva tehnolokom promjenom ostvaruju strukturno prilagoivanje svoje privrede novim tehno ekonomskim paradigmama, zamjenjujui jednostavne proizvodne sposobnosti sposobnostima inoviranja i kreativnog kopiranja inovacija.3 Upravo stvarajui NIS-a, razvijene su zemlje posljednje desetljee 20. stoljea iskoristile za strukturno prilagoivanje svojih privreda novoj ekonomiji, a za zemlje u tranziciji, nastavljeno je primjenjivanje zastarjelog koncepta nauno istraivake i tehnoloke politike, koje razvoj nauke i razvoj industrije vide kao dva izolirana, a ne meusobno ovisna i integrirana sistema. Zemlje kao BiH pokazale su se posve nesposobnima da apsorbiraju globalne strukturne promjene, pa se stagnacija pretvorila u kolaps i napokon u propast.

1.2.

Nacionalna industrijska konkurentnost

Pojavi NIS prethodio je inovacijski pokret i fenomen nacionalne industrijske konkurentnosti u sedamdesetim godinama pod ijim se pritiskom linearni model inovacija kao zastarjeli i primitivan model zamjenjuje interaktivnim modelom prema kojem inovacija moe nastati u bilo kojem trenutku inovacijskog ciklusa i ne mora svakako ukljuivati R&D. R&D ini samo manji dio troka u nastanku ili i unapreenju tehnoloke inovacije (izmeu 30% i 50%, to znaajno varira od zemlje do zemlje) a veina trokova odlazi na marketing, dizajn proizvoda, pilot proizvodnju, difuziju inovacije i sl., dakle na djelatnosti koje se odvijaju izvan naunoga
2
3

Silobri, V., Strategija razvitka znanosti, MATE, Zagreb, (2001), str. 15 Ibidem, str. 16.

sektora - u industriji.4 Razvoj domaih nauno - istraivakih potencijala prijeko je potreban, ali ne i dovoljan uvjet za nastanak tehnoloke inovacije, a kapitalizacija znanja, odnosno njegovo pretvaranje u ekonomsku vrijednost, postaje kljuni proces koji dovodi do tehnoloke promjene kao pokretaa privrednog razvoja. Interaktivnim modelom nauka gubi svoj monopolni poloaj prvog pokretaa tehnoloke inovacije i dolazi u poziciju da mora obraniti svoju drutvenu i ekonomsku korisnost: ako tehnologija nije primijenjena nauku, emu onda nauka slui?

1.3.

Model nove proizvodnje znanja

Ekonomska recesija, strukturna nezaposlenost, negativnosti globalizacije i sline pojave dovode do sloma iluzija o mogunostima znanosti i tehnologije da rijee probleme drutva. Drutveni ugovor nauke i drutva iz ezdesetih godina, po kojem je nauka bila sama po sebi garancija i neupitan izvor sveopeg blagostanja, ozbiljno je naruen. Nauka ulazi u novu fazu, u fazu tranzicije, koju autori opisuju kao stagnantno stanje, a oznauje stalan pad ulaganja u znanost i u budetske restrikcije u odnosu na eksponencijalni rast nauke i obrazovanja od poetka ezdesetih godina do danas. Stagnantno stanje obiljeava konflikt znanosti i drutva koji e dovesti do tranzicije naunih sistema prema novom modelu proizvodnje znanja i koji podrazumijeva heterogenost, interdisciplinarnost i umreivanje s naglaskom na kooperativna istraivanja u saradnjai nauke i industrije. U razdoblju kraem od jedne generacije svjedoci smo radikalne, ireverzibilne, svjetske transformacije naina organiziranja, upravljanja i izvoenja nauke.5 Upravo model nove proizvodnje znanja, koji podrazumijeva partnerstvo javnog (istraivakog) i privatnog (industrijskog) sektora (PPP- Public-Private-Partnership) sredinja je kategorija NIS. Ono to je vano jest sposobnosti zemlje da eksploatira tehniki i komercijalno nauna unapreenja . U sredite naune i tehnoloke politike dolazi inovacija, a napori se usmjeruju prema izgradnji nacionalnih inovacijskih sistema, uinkovitost kojih se sastoji u uspjenoj kapitalizaciji, odnosno u eksploataciji i komercijalizaciji znanja i rezultata istraivanja u proizvodnom i u uslunom sektoru. Nauka i sveuilita zadobivaju svoj znaaj samo u meudjelovanju s privredom pa ne iznenauje da veza izmeu sveuilita i industrije postaje politiko pitanje. Pozornost industrije i dravne administracije seli se sa nauno - istraivake djelatnosti na razvoj proizvoda i procesa, a naunoj se izvrsnosti suprotstavljaju upravljake i menaderske sposobnosti koje istraivanje i razvoj znaju transformirati u inovacije. Inoviraj ili likvidiraj bit je poslovne politike preduzea u devedesetim godinama.

1.4.

Inovacijski sistem kao drutveni proces

Endogeni pristup tehnolokoj promjeni otkrio je da je tehnoloka promjena fundamentalno drutveni proces koji je oblikovan odreenim historijskim, politikim i kulturnim faktorima. Tehnoloka promjena i inovacija ovise o drutvenim procesima kao to su oblici organizacije i upravljanja preduzeima, naini poslovne saradnje i ugovaranja, razvoj intelektualnog kapitala, kvaliteta javnog komuniciranja i sl.
4
5

Salamon, D., Poduzetnitvo i tehnologijski razvoj, MATE, Zagreb, (1999), str. 35 Lundvall, B. A., Op.cit., str. 65.

Ako je tehnoloku promjenu mogue ubrzati, stvarajui odgovarajui drutveno ekonomski okvir koji podrazumijeva niz organizacijskih, finansijskih, institucionalnih i ostalih mehanizama i mjera koji potiu komercijalizaciju znanja kroz inovacije i nove tehnologije. Endogenizacija je u osamdesetim i u devedesetim godinama potakla mnoge zemlje da klasine naune politike zamijene stvaranjem nacionalnih inovacijskih sistema, kao mehanizam restrukturiranja privrede i prilagoivanja novoj tehnoekonomskoj paradigmi zasnovanoj na komercijalizaciji znanja. Tipini su primjeri takvih zemalja Japan i novoindustrijalizirane zemlje dalekog Istoka, ali i Finska, Irska i Izrael. Na primjer, finsko je Nauno tehnoloko vijee pod utjecajem Freemana prihvatilo godine1990. termin nacionalni inovacijski sistem6 kao naziv za novu vladinu politiku koja oznauje prijelaz od industrije bez nauke na industriju zasnovanu na novim tehnologijama, kao nacionalni projekt. Za druge je zemlje tehnoloka politika nakon Drugog svjetskog rata i dalje imala sekundarnu vanost, podvedena je pod naunu politiku zbog linearnog shvaanja tehnolokog napretka, odnosno zbog uvjerenja da je tehnoloka promjena tek rezultat naunih istraivanja, a tehnologija je tek znanje o vjetinama. Te zemlje nisu mogle prepoznati znaaj interakcije nauka privreda radi kapitalizacije znanja tehnolokim razvojom i nisu mogle stvoriti takvo drutveno ekonomsko okruenje koje e tu interakciju pospjeiti. Radi se, zapravo, o drutvenoj nesposobnosti nacija da odgovore na tehnoloke izazove i da odre korak s najrazvijenijima. Usporedna analiza Amerike, Njemake i Japana kao trima zemljama koje su u posljednih 150 godina pokazale impresivan industrijski rast, s Engleskom, Francuskom i posebno sa Sovjetskim Savezom kao trima zemljama rast kojih je bio manje impresivan, nedvojbeno potvruje da je povezivanje naunih istraivanja i obrazovanja s industrijskim istraivanjem i razvojom kljuni razlog koji razlikuje uspjene od neuspjenih inovacijskih sistema, razvijene od manje razvijenih zemalja. Nesposobnost strukturnog prilagoivanja novoj tehnoekonomskoj paradigmi zavrila je za mnoge zemlje s negativnim ili katastrofalnim posljedicama. Na primjer, za Veliku Britaniju to je znailo gubljenje statusa prve industrijske sile, koji je imala u 19. st, a bivi je Sovjetski Savez ekstreman primjer kako kvalitetna i nadasve obimna znanost nepovratno propadaju ako nisu povezani s industrijom u kojoj e se materijalizirati. Zemlje u tranziciji pokazale su u osamdesetim godinama totalnu nesposobnost apsorbiranja globalnih strukturnih promjena i zakonitosti nove ekonomije, to je zavrilo njihovim kolapsom.7 Bitno je naglasiti da Britanija, kao i mnoge europske drave, a poslije Sovjetski Savez, nije pogrijeila u istraivanju, ve u razvoju i da dostignua pojedinih zemalja u fundamentalnoj znanosti nisu same po sebi vaan izvor razlika u tehnolokom razvoju. Vaan je nain povezivanja znanja i privrede, odnosno nain organiziranja kolanja znanja izmeu ljudi, preduzea i institucija, odnosno izmeu triju kljunih faktora, trostruke spirale privrednog razvoja: nauke, industrije i vlade. U nainu kolanja znanja, stjecanju tehnoloke sposobnosti, odnosno uenju i inoviranju razlikuju se preduzea, privredni sektori i cijele nacije.

Silobri, V., Op.cit., str. 17. Ruinski, N., varc. J., Utjecaj novih teorija rasta na inovacijski sustav, MATE, Zagreb, (1999), str. 130.

Privredni i tehnoloki napredak nije, dakle, sluajan ve se strukturira u odreenom drutvenom okruenju, a to objanjava razliitosti i specifinosti inovacijskog sistema svake nacije. Na primjer, ameriki NIS karakteriziraju tri osnovna elementa: antitrustovska politika, veliki udio dravnih ulaganja u R&D nakon Drugog svjetskog rata i znaajna uloga malih tehnoloki zasnovanih preduzea. Za Japan je karakteristian niz ostalih elementa kao to su jaka ulogu dravne administracije u voenju razvojne politike, koritenje tvornice kao laboratorija, uvoenje inovativnosti i uenja kao oslonca preduzea, grupna koordinacija (kolektivizam) kao organizacija rada, kopiranje stranih tehnologija, snani napori u svrhu obrazovanja na svim razinama, i institucija tehnolokog predvianja koje je omoguilo pravilno odreivanje smjera tehnoloke promjene i poticanje odabranih generikih tehnologija.8 Inovacijski sistem Japana i novoindustrijaliziranih zemalja (Tajvan, Singapur, Hong Kong, Malezija, Koreja) karakterizira snana integacija istraivakih i obrazovnih djelatnosti s industrijom, a NIS europskih zemalja (i djelomino Amerike) karakteriziraju razvoj dihotomnog, paralelnog R&D sistema: jednog u industriji, a drugoga u javnom, sveuilinom sektoru i napori da se uspostavi saradnja tih sistema na poslovima razvoja.

2. POJAM I ZNAAJ NACIONALNIH INOVACIONIH SISTEMA

Inovacioni sistem (IS) je skup organizacija, institucija i njihovih veza za generiranje, difuziju i primjenu naunih i tehnolokih znanja u odreenoj zemlji. Inovacioni sistem predstavlja organizacijsku infrastrukturu koja ostvaruje uvjete za razvoj inovativnog drutva u kome
8

Ruinski, N., varc. J., Op.cit., str. 132.

globalne konkuretne i kompetentne naune, istraivake i razvojne aktivnosti kroz produkciju svjetski priznatih rezultata postiu vidljive pozitivne rezultate u lokalnom razvoju svake regije a tako i cijele drave. U isto vrijeme, inovacijski sistem osigurava i uinkovit difuziju rezultata ovih aktivnosti u ekonomiji, tako da se vrijeme trajanja ciklusa od nastajanja do komercijalizacije inovacijeminimizira do razine koja se zahtijeva na svjetskom tritu. Cilj djelovanja inovacijskog sistema je generiranje i pretvaranje ideje ili izuma (invencije) u konkurentan proizvod ili uslugu na tritu. Inovativan proizvod (inovacija) je proizvod koji ima originalna i specifina svojstva koja ga razlikuje od drugih slinih proizvoda. Originalnost se moe postii:9 originalnom konfiguracijom poznatih tehnologija ime proizvod ima nova, specifina i unikatna svojstva, ili koritenjem novih tehnologija koje proizvodu daju unikatna svojstva.

Slika broj 1: Nastajanje proizvoda saradnjom veeg broja preduzea kooperanata 10

2.1.

to je nacionalni inovacijski sistem?

Iako definicija nacionalnih inovacijskih sistema ima gotovo koliko i autora, C. Freeman, njegov glavni pobornik, definira to kao kao mreu institucija privatnog i javnog sektora koje meusobnom interakcijom iniciraju, uvoze, modificiraju i rasprostiru inovacije. Slino misle i Mowery i Oxley prema kojima se NIS pojedinih zemalja sastoji od mree javnih i privatnih
9

Cooke, P., Regionalni inovacioni sistemi: institucionalne i organizacione dimenzije, Research Policy, New York, (1997), str. 475 10 Ibidem., str. 477.

institucija koje finansiraju ili izrauju i prevode nauno - istraivake rezultate u komercijalne inovacije i utjeu na irenje novih tehnologija.11 Strukturalisti razvijaju svoju teoriju inovacijskog sistema u snanom kontrastu s neoklasinim pristupom, pa neoklasinoj proizvodnoj funkciji suprotstavljaju pojam strukture, koja se sastoji od niza elemenata materijalne i nematerijalne prirode, ukljuujui i nae tehnoloko znanje, organizaciju proizvodnih sredstva, upravljanje finansijskim poslovanjem preduzea i sl., a koje zajednikim djelovanjem dovode do tehnoloke promjene. Promjena u bilo kojem dijelu struktura utjee na tehnoloku promjenu, a neslaganje struktura i tehnologija dovodi do institucionalne inercije i zaostajanja u tehnolokom razvoju. Specifinu teoriju NIS kao trostruke spirale (triple helix) uveli su Leydesdorff i Etzkowitz, pod tim pojmom oni podrazumijevaju meudjelovanje triju, po njima kljunih faktora, koji ine NIS, a to su unutarnja dinamika razvoja znanja (ukljuujui sveuilita), unutarnja dinamika razvoja trita (industrije) i politiku vlada. Meudjelovanje trostruke spirale nauka-industrija-vlada specifina je karakteristika inovacijskih politika koja je razlikuje od svih ostalih meusobno izoliranih politika nauke, tehnologije ili industrije. Strukturu NIS ine etiri glavna dijela:12 1) Javni razvojno istraivaki sektor koji se sastoje od sveuilita i dravnih instituta koje finansira uglavnom vlada, a moe ukljuivati i neprofitne organizacije. 2) Razvojnoistraivake komponente u preduzeima koje obuhvaaju formalne R&D resurse, tj. organizirana istraivanja u industrijskim laboratorijima i neformalne R&D resurse, kao to je nekodificirano (tacit) znanje inenjera i tehnikog osoblja. 3) Obrazovne institucije koje obuavaju naunike i inenjere, ali isto tako kvalificiraju radnike i obuavaju tehniare. 4) Vladine institucije koje stvaraju inovacijsku politiku koja ukljuuje sve vrste javnih programa i zakonsku regulativu i administrativne mjere kojima je cilj poduprijeti tehnoloki razvoj i inovacije, a posebno saradnju nauke i industrije. Bit je inovacijske politike to da ona objedinjuje naunoistraivaku i tehnoloku politiku s ostalim dijelovima sistema na privrednom razvoju. Dok se naunoistraivaka politika bavi iskljuivo naunim istraivanjima, dakle, po definiciji osnovnim, primijenjenim i razvojnima istraivanjima, tehnolokoj je politici svrha poticati preduzea da razvijaju, komercijaliziraju ili usvoje nove tehnologije, i ukljuuje niz makroekonomskih, regulatornih i ostalih instrumenata. U klasinim su sistemima te politike meusobno izolirane i neovisne, a inovacijska ih politika integrira uz pomo dvaju osnovih procesa kojima nastaje tehnoloka promjena: procesom poticanja novih invencija, otkria i inovacija, s jedne strane, i procesom njihove difuzije, odnosno difuzije tehnologija, znanja i vjetina za njihovu upotrebu, sa druge strane. Inovacijska je politika meufunkcionalna a svrha joj je stvaranje inovacijskog sistema kao strateke integracije naune, tehnoloke i obrazovne politike s politikama ukupnog privrednog i industrijskog razvoja.

11 12

Cooke, P., Op.cit., str. 479. Ibidem., str. 480.

2.2. Osnovni elementi inovacionog sistema

Pored originalnih svojstava, koje su rezultat kreativnosti njegovih projektanata, da bi proizvod bio konkurentanom na tritu, on mora imati prihvatljivu cijenu. Inovativni proizvodi, po pravilu, ne zasnivaju svoju konkurentnosti na povoljnoj cijeni (cjenovna konkurentnost), ve na originalnim i specifinim svojstvima proizvoda koji privlae kupca, bez obzira na cijenu.

Slika broj 2: Osnovni elementi inovacionog sistema13

Meutim, kako je vijek trajanja originalnosti proizvoda kratak (jer konkurencija brzo poinje nudi proizvode s istim ili boljim svojstvima), vano je i da proizvod ima i prihvatljivu cijenu. Da bi to postigao, on mora biti proizveden na visoko produkativan i ekonomian nain. Zato, da bi se postigla meunarodna konkurentnost proizvoda potrebno je da se ispune bar dva sljedea uvjeta:14 1. Proizvod mora imati originalna svojstva 2. Proizvod mora biti proizveden u visokoproduktivnom i ekonominom proizvodnom sistemu. Prvi uvjet se ostvaruje istraivanjem i razvojem novog proizvoda u odreenom kreativnom ambijentu. Drugi uvjet se ostvaruje proizvodnjom proizvoda u saradnji veeg broja preduzea kooperanata koje primjenjuju savremene i produktivne tehnologije, ali i primjenom njihove to
13

Boievi, J., Svjetska razvojna politika za ekonomiju znanja, Akademija tehnikih znanosti Hrvatske, Zagreb, 2000., str. 102. 14 Boievi, J., Op.cit., str. 102.

bolje meusobne koordinacije u okviru reproduktivnog lanca (slika 1). Kako inovativni proizvodi najee sadre dosta specifinog znanja i razulteta istraivanja i razvoja, to se oni stalno usavravaju da bi odravali konkurentnost. Zato, dolazi do stalne interakcijuje svih aktivnosti u lancu razvoja i proizvodnje inovacije. U svim ovim aktivnostima mogue je ukljuenje novih, originalnih ideja, kao i visok stupanj njihove meusobne interaktivnosti (slika 2). Inovacijski sistem ine sljedei elementi sistema:15 1. Obrazovne institucije: sveuilita, visoke kole, kole za permanentno obrazovanje. 2. Nauno - istraivake organizacije: sveuilita, samostalni nauni instituti i centri. 3. Razvojne organizacije: istraivako razvojni instituti i centri, inovacijski centri, inovativna preduzea. 4. Organizacije za transfer znanja i tehnologija: centri za transfer tehnologija, inovacijski centri, informacioni centri. 5. Organizacije za povezivanje: inovacijski centri, tehnoloki inkubatori, nauno tehnoloki parkovi, centri za razmjenu informacija. 6. Proizvodne organizacije: proizvodnja komponenti, montaa. 7. Prodaja i marketing: predstavnitva, marketing sluba. 8. Logistika: transport, skladita. Veze izmeu ovih elemenata inovacijskog sistema nisu samo sekvencijalne, ve i paralelne i sa povratnim vezama. Zato je inovacijski sistem jedan sloen sistem povezanih elemenata koji realiziraju pojedine aktivnosti vezane za stjecanje znanja, stvaranje novog znanjai otkria, razvoj tehnologija i proizvoda, proizvodnju dijelova, sklopova i proizvoda, transport i skladitenje proizvodnju komponenata, prodaju proizvoda, podrku kupcu, istraivanje trita i dr. Da bi ciklus pretvaranja ideje o proizvodu u proizvod na tritu bio to krai, neophodno je formirati dobro postavljen inovacijski sistem. Ovisno o toga da li se on razvija za odreen proizvod ili za sve inovativne proizvode na nacionalnoj razini, on moe biti vezan za jedan proizvod ili za cijelu privredu, pri emu on postaje nacionalni inovacijski sistem.

2.3. Funkcije nacionalnog inovacijskog sistema

Djelovanje inovacijskog sistema uvjetovano je postojanjem niza funkcija koje osiguravaju dravni organi, javne ustanove, organizacije koje sudjeluju u Inovacionom sistemu i dr.. Ovdje se navode najvanije funkcije:16 1. Inovacijska politika Vlade koja predstavlja osnovu za kreiranje zakonske infrastrukture i programa podrke djelovanju inovacijskog sistema. 2. Zakonska infrastruktura koja obuhvaa sve zakone i propise koji mogu utjecati na uinkovitost nacionalnog inovacijskog sistema. 3. Programi potpore i poticaja razvoju inovativenog ambijenta Vlade ili specijaliziranih agencija, kao to su:
15 16

http://www.kombeg.org.rs/Slike/CeTranIRazvojTehnologija/Statika/ID.pdf, (06.04.2013.) Lundvall, B. A., Op.cit., str. 82.

10

a) Program za poticaj razvoja inovativnih proizvoda (inovacijski projekti namijenjeni

industrijskim preduzeima, investicijski fondovi, krediti za investicije, garancijski fondovi, inovacijski centri) b) Program za poticaj formiranja inovativnih preduzea (razvoj inkubatora, fondovi rizinog kapitalai ostali investicijski fondovi, garancijski fondovi). c) Program za podrku transfera tehnologija (kursevi, obuke, investicijski krediti) d) Program za razvoj kadrova za inovativno drutvo (stipendije, teajevi obuke i permanentnog obrazovanja, doktorske i magistarske studije, programi usavravanja u zemlji i inozemstvu, kolarine za doktoratske i magistarske studije). 4. Zatita intelektualnog vlasnitva (zakoni o autorskom dijelu, o patentima i dr., zavod za patentiranje, pomo u zatiti patentnih prava). 5. Institucije za akreditaciju i atestiranje (akreditacijuja laboratorija, dobivanje potrebnih atesta, pristup standadima) 6. Obrazovni sistem (raspoloivost kadrova sa popotrebnim obrazovanjem, usavravanje zaposlenika). Nacionalni inovacijski sistem je jedan dinamiki sistem koji je po prirodi stvari u stalnoj promjeni zbog velikog broja elemenata, veza i faktora koji su promenljivog karaktera. Nacionalni inovacijski sistem uvijek postoji makar i u prikrivenoj i rudimentarnoj formi. Meutim, tek razvojem svih njegovih institucija i funkcija moe se oekivati da on bude uspjean. Uspjean je onaj inovacijski sistem koji uspijeva stalno proizvodi uspjene inovativene proizvode koji su konkurentni na meunarodnim tritima. Oigledno, danas u BiH djeluje nerazvijeni nepot- pun inovacijski sistem, jer danas privreda BiH nema inovativne proizvode koji imaju meunarodnu konkurentnost. Postojeem inovacionom sistemu nedostaju kako pojedine institucije (npr. institucije povezivanja univerziteta i industrije), tako i pojedine bitne funkcije (npr. programi podrke razvoju inovacija u industriji, formiranju i razvoju novih inovativnih preduzea), odgovarajua zakonska infrastruktura (zakon o investicijskim fondovima, fondovima rizinog kapitala) i dr.

11

Slika broj 3: Opti referentni model nacionalnog inovacionog centra 17

Na slici 3. je prikazan uproeno opi referentni model nacionalnog inovacijskog sistema. Kljuno je da on povezuje obrazovanje, istraivanje i razvoj, i privredu. Vlada preko posebnih programa prua podrku i objezbeuje poticaje njihovoj suradnji, a preko posebnih agencija prua razliite vrste usluga. Vana je aktivnost investicijskih fondova i banaka, jer razvoj inovacija trai investicijski kapital. Zakonska infrastruktura prua neophodni zakonski okvir za uspjeno poslovanje i pravnu zatitu svih sudionika. Politikom realizacije javnih nabava mogue je stvoriti vee trite za domau industriju, koja je esto u neravnopravnom poloaju u odnosu na strane ponuivae. Na slici 4 dat je detaljniji referentni model nacionalnog inovacijskog sistema u kome se posebno istiu institucije koje povezuju obrazovanje i naunoistraivaku djelatnost, s jedne strane, i ekonomiju s druge, a to su:18 Centri za transfer tehnologija, koji vre difuziju suvremenih tehnologija u privredu i vre neophodnu obuku njenih kadrova. Inovacioni centri, koji razvijaju prototipove inovativnih proizvoda vre profesionalnu pripremu diplomiranih studenata za potrebe razvojnog rada u privredi. Poslovno-tehnoloki inkubatori, koji osiguravaju poslovni prostor i ostale usluge (pravne, raunovodstvone, tajnike i dr.) novoosnovanim inovativnim preduzeima.

17

Lundvall, B. A., Op.cit., str. 83. Foray, D., Lundvall, B. A., The knowledge-based economy: from the economics of knowledge to the learning economy, OECD Documents: Employment and Growth in the knowledge-based economy, Paris, (1996), str. 11.
18

12

Slika broj 4: Detaljni referentni model inovacionog sistema 19

Razvoj nacionalnog inovacijskog sistema je sloen i dugotrajan proces. On se moe realizirati kako faznim uvoenjem pojedinih funkcija inovacijskog sistema, tako i njegovim segmentirano razvojem, tj. razvojem za pojedine industrijske sektore. Faznim uvoenjem pojedinih funkcija inovacijskog sistema moe se postupno razviti neophodna zakonska infrastruktura i razviti neophodne institucije od opteg karaktera (npr. zavodi za intelktualno svojinu, za akreditaciju i sl.). Segmentirano razvojem nacionalnog inovacijskog sistema mogu se razvijati oni njegovi segmenti koji odgovaraju pojedinim industrijskim sektorima ili razvojno proizvodnim klasterima koji povezuju sve sudionike u razvoju i proizvodnji jednog proizvoda. Faznim i segmentirano razvojem nacionalnog inovacionog sistema ostvaruju se sljedee prednosti:20 Dolazi se do breg ciljnog stanja inovacijskog sistema, jer je on jednostavniji i prilagoen postavljenim razvojnim prioritetima. Manji su rizici i ulaganja do dobivanja prvih rezultata. zbog usko usmjerenih mjera koje trae manja ulaganja i za krae vrijeme daju efekte. omoguuje paralelno odvijanje priprema za razvoj vie razliitih segmenata nacionalnog inovacijskog sistema, zavisno od nacionalnog prioriteta, zainteresovanosti ekonomskih subjekata i okolnosti na svjetskom tritu.

19 20

Lundvall, B. A., Op.cit., str. 85. Salamon, D., Op.cit., str. 102.

13

2.4.

Karakteristike NIS

Uspjenost inovacijskih sistema ovisi o meusobnoj razmjeni i o kolanju znanja izmeu pojedinca, preduzea i sektora, odnosno o takvom proizvoenju i difuziji znanja koji omoguuju njegovu kapitalizaciju proizvodnom eksploatacijom i trinom komercijalizacijom. Iako su naini proizvodnje, transfera i iskoritavanja znanja specifini za svaki inovacijski sistem, mogue je u modernim i tehnolokim naprednim drutvima identificirati neke zajednike osobine kao faktore njihove uspjenosti, i to:21 1. Poveana ulaganja industrije u nematerijalni kapital, ponajprije R&D i u obrazovanje, koja su prema nekim procjenama nadvisila investicije u fiziki kapital u pojedinim zemljama, kao to su Njemaka, vedska i Velika Britanija; 2. Deindustrijalizacija i brzi rast tercijarnog, tj. uslunog sektora koji je zasluan za 50% ukupnog rasta zaposlenosti u OECD zemljama u razdoblju od godine 1981. do 1993.; 3. Scijentifikacija industrije zbog primjene tehnologija intenzivnih nauenih istraivanja, pa se procjenjuje da je u OECD zemljama vie od 50% BDP zasnovano na industrijama znanja, kao to je elektronika, farmacija, informacijske tehnologije, a u uslunom sektoru i obrazovanje i komunikacija; 4. Strukturne promjene u nauenim sistemima koje se iskazuju u dominaciji poslovnog sektora, u finansiranju i izvoenju R&D. U razvijenim zemljama Zapada poslovni sektor finansira gotovo 60% R&D (na poetku osamdesetih finansirao je oko 50%), a obavlja blizu 67% svih nauenoistraivakih i razvojnih djelatnosti; 5. Transformacija R&D sistema (Cozzens at al.) prema modelu nove proizvodnje znanja s naglaskom na kooperativna i zajednika istraivanja sveuilita i industrije, odnosno partnerstvo javnog i privatnog sektora; 6. Prerastanje obrazovanja i intelektualnog kapitala u strateki razvojni resurs, ime se uspostavlja institucija cjeloivotnog obrazovanja i koncept preduzea, odnosno drutva koje ui; 7. Razvoj mrenih organizacija i umreene ekonomije zasnovane na uenju u sklopu koje mogunost i sposobnost pristupa znanju i mreama intenzivnim uenjem odreuje relativan uspjeh i pojedinaca i preduzea; 8. Nastanak sektora malih i srednjih na znanju (novim tehnologijama) zasnovanih preduzea, ukljuujui spin-offs sveuilinih istraivanja, uz usporedan zavretak poduzetnikog rizinog kapitala. kolski primjeri akademskog poduzetnitva jesu, primjerice, u biotehnologiji preduzee Genentech, a u informatici Microsoft, DEC, Compaq i Apple.

21

OECD: National innovation systems, Paris, (1997), str. 13.

14

3. PRIMJER IZ PRAKSE: HRVATSKI TURIZAM IDEALAN ZA RAZVOJ INOVACIJSKIH POTENCIJALA

Od sredine 1990-ih godina lanice OECD-a postupno uvode nacionalne inovacijske sisteme traei rjeenje strukturalnog problema zadravanja konkurentnosti vlastite industrije pod pritiskom globalizacije i snane meunarodne konkurencije. Nacionalni inovacijski sistem posljednjih godina se nametnuo kao temeljni okvir za definiranje privredne strategije zemlje. U njega su ukljueni svi prepoznati realni potencijali neke zemlje kao i mehanizmi, postupci i procedure pretvaranja tih potencijala u to vei i kvalitetniji ukupni nacionalni proizvod. Takvi sistemi pomau tvrtkama da prepoznaju i bolje apsorbiraju te primjene inovacije i nova tehnoloka rjeenja kako bi njihovi proizvodi bili konkurentniji.22 Nacionalni inovacijski sistem ine sve relevantne institucije i organizacije koje kroz sloene meusobne interakcije zajedniki strukturiraju razvoj, irenje i primjenu tehnolokih i socijalnih inovativnih rjeenja, novih procesa, postupaka ili proizvoda koji podiu sveukupnu uinkovitost, nain funkcioniranja, kompetitivnost i konkurentnost privrede neke zemlje. Zato je vano da se u svakom nacionalnom inovacijskom sistemu precizno definira uloga svih koji su neophodni za njegovo uspjeno realiziranje.

3.1.

Uloga vlade u nacionalnom inovacijskom sistemu

Uloga vlade kljuna je u procesu definiranja stratekih prioriteta, zakonske regulative, poticajnih mjera, smjernica te stvaranja inovacijske infrastrukture. Vlada svojom vlastitom inovativnou predstavlja i kljuni nacionalni model. Ukoliko neka vlada nema sluha za ulogu i znaaj inovacija, teko e cjelokupni inovacijski sistem dostii eljenu razinu. Dinaminost vlade kao jedne od kljunih karika inovacijskog sistema utjecati e direktno na sveukupnu dinamiku, otvorenost i tehnoloku ambicioznost cjelokupnog nacionalne privrede. Primjena novih inovacijskih rjeenja esto zapinje zbog nedostatnih finansijskih sredstava koja bi poticala i pratila njihov razvoj i primjenu u proizvodnji. U inicijalnoj fazi primjene novih tehnolokih rjeenja ili novih proizvoda vrlo je teko procijeniti koliko e trite to uistinu prepoznati i hoe li inovacija naii na interes kupaca. Upravo taj poslovni i finansijski rizik koji redovito prati nove proizvode teko moe nositi neka mala tvrtka koja je najee sva sredstva uloila u razvoj tog proizvoda. Upravo zato efikasni nacionalni inovacijski sistem predvia i adekvatnu finansijsku infrastrukturu te institucije koje bi spremnije preuzimale poslovne rizike koji u pravilu prate razvoj novih proizvoda. Nordijske zemlje, a osobito vedska imaju vrlo razvijen model dravnih, javnih i privatnih finansijskih institucija koje sistemno ulau u razvoj novih inovativnih rjeenja i proizvoda te spremno dijele i poslovni rizik. Razliite vladine agencije za finansiranje tehnolokog razvoja i inovacija godinje ulau stotine milijuna eura kako bi pomogle razviti sve inovacijske i kreativne potencijale zemlje.
22

http://www.seebiz.eu/nacionalni-inovacijski-sustav-hrvatski-turizam-idealan-za-razvoj-inovacijskihpotencijala/ar-20849/, (06.04.2013.)

15

3.2. Europska unija, meunarodna suradnja i nacionalni inovacijski sistemi

Danas je sve tee govoriti o nacionalnoj privredi jer je meunarodna povezanost i isprepletenost investicija, vlasnike strukture veine mega-kompanija, kao i bankarskog i finansijskog sistema u pravilu iznad okvira nacionalne ekonomije. To naravno cjelokupni globalni ekonomski sistem dovodi u sve veu meuovisnost, to se odraava i na inovacijski sistem neke zemlje. Utoliko je sve snaniji trend formiranja nadnacionalnih ili meunarodnih inovacijskih sistema koji e ujedinjavanjem svih kompatibilnih nacionalnih komponenti jaati i iri regionalni inovacijski okvir. Europska unija kree se upravo u tom smjeru jer je to jedini nain jaanja privredne konkurentnosti i osiguranja odrivog rasta industrijske proizvodnje. Zato su i sredstva iz europskih fondova namijenjenih jaanju inovacijskog potencijala i konkurentnosti u posljednje vrijeme sve vea. No, kao i u brojnim drugim parametrima, razlike izmeu sjeverozapadnog dijela europskog kontinenta s jedne strane te juga i jugoistoka s druge iu podruju inovativnosti izrazito su velike. Pritom je indikativno da ekonomski posrnule EU lanice ujedno kasne is formuliranjem i kreiranjem vlastitog nacionalnog inovacijskog sistema. Iako to sigurno nije jedini, niti kljuni razlog njihovog ekonomskog i finansijskog posrtanja, to ipak sugerira da te zemlje nisu na adekvatan i sisteman nain integrirale vlastite inovacijske potencijale, niti definirale strateke ekonomske prioritete, kao niti tim prioritetima usmjerile sistem kvalitetnog kolovanja i investiranja u potrebnu inovacijsku infrastrukturu te istraivanje i razvoj. U svim tim parametrima taj dio Europe takoer znaajno zaostaje. I upravo u tome lei i kronini dugoroni problem njihovog budueg privrednog razvoja. To je, naravno i vana pouka Hrvatskoj.

3.3.

to povezuje zemlje visoke inovativnosti?

World Economic Forum svake godine objavljuje svjetsku rang listu vodeih zemalja u podruju inovacija, a 2010/2011. godine listu su kao i godinama prije predvodile SAD, a slijedile su vicarska, Finska, Japan, vedska, Izrael, Taiwan, Njemaka, Singapur, Danska, Kanada i Koreja. Indeks inovativnosti zbirna je ocjena kvalitete istraivakih institucija, ulaganja u istraivanje i razvoj, razina suradnje sveuilita i industrije, snaga ljudskih resursa u podruju znanosti i inenjeringa, te zatita patenata i intelektualnog vlasnitva. elimo li ukratko analizirati koje su osnovne karakteristike nacionalnih inovacijskih sistema navedenih zemalja, na prvom mjestu istie se visina ulaganja u istraivanje i razvoj. Sve one u to ulau preko 2,5 posto BNP-a, s time da npr.. Finska ulae ak 3,9 posto, vedska 3,6 posto, a Njemaka 2,8 posto. Znaaj ulaganja u razvoj novih konkurentnih proizvoda prepoznala je naravno i Europska unija te s preporukom koja proizlazi iz Lisabonske strategije sugerira minimalno investiranje od barem 3 posto BNP. No, osim Finske, vedske i Danske, niti jedna druga lanica EU nije jo dostigla tu razinu, a veina ih je jo uvijek na samo 1-2 posto BNP-a uloenog u istraivanje i razvoj, odnosno u inovacije.
16

Investiranje u istraivanje i razvoj nezaobilazna je stavka svakog uspjenog inovacijskog sistema, a zemlje koje najvie ulau u razvoj inovacija vode i po globalnim indeksima industrijske konkurentnosti. Naravno da im visoka kompetitivnost proizvoda omoguuje pokrivanje irokog segmenta globalnog trita, to pridonosi jaanju industrijske proizvodnje i privrednog rasta, ali i povratna sredstva u jo vee investicije u istraivanje i razvoj novih i jo boljih proizvoda. Sve navedene zemlje koje vode rang ljestvicu inovativnosti iznimno puno ulau u kvalitetu sveuilinih programa neposredno vezanih uz definirane ekonomske prioritete. Jednako tako, znanstveni centri izvrsnosti upravo u tim podrujima imaju kritinu ulogu iu meunarodnom profiliranju. Dobro osmiljeni sistemi za transfer novih tehnologija osiguravaju adekvatnu sponu izmeu istraivakih institucija i privrede. Konano, sve te zemlje imaju po nekoliko kljunih tvrtki koje slue kao matini sistemi za poticanje irokog spektra inovacija, ali ujedno i kao glavni sponzori novih istraivakih projekata. Iz analiza pojedinih nacionalnih inovacijskih sistema, uz neke zajednike elemente koji u pravilu definiraju njihovu uinkovitost, proizlazi i specifinost svakog od njih. Svaki od tih sistema ima svoje prednosti, ali i svoje oteavajue elemente.

3.4.

Mogue smjernice razvoja nacionalnog inovacijskog sistema

Nitko naravno ne oekuje od malih zemalja da se profiliraju u veem broju podruja, no kljuno je prepoznati i konsenzusom odrediti glavna podruja u kojima povezanost znanstvenih istraivanja i razvoja tehnolokih inovacija moe najvie pridonijeti nacionalnoj industrijskoj proizvodnji. Svaka zemlja ima ograniene resurse i upravo kroz tu spoznaju i kree odreivanje nacionalnih prioriteta, a time i definiranje sveukupnog nacionalnog inovacijskog sistema koji bi te potencijale trebao uinkovito usmjeriti ka nacionalnom blagostanju. Koncipiranje nacionalnog inovacijskog sistema nikako nije kreiranje liste elja i snova bez realnih osnova. Ukoliko znamo da e proraunska ogranienja dugoronije koiti poveanje investiranja u istraivanje i razvoj, mogue je snanije animiranje stranih investicija i privlaenje multinacionalnih tvrtki, istraivakih instituta ili barem nekih sveuilinih programa da dio svojih istraivakih projekata realiziraju u Hrvatskoj. Ono to je, meutim, neophodno, jest pokuati osnaiti obrazovni sistem, promovirati cijeloivotno uenje i kvalitetnije struno usavravanje, ojaati osnovnu inovacijsku infrastrukturu, poveati uinkovitost tehnolokih i znanstvenih parkova te osigurati laki transfer novih tehnologija u hrvatsku ekonomiju. Konano, za razliku od skupe infrastrukture potrebne za razvoj tehnolokih inovacija, otvara se veliki prostor jaanja inovativnosti u podruju socijalnih inovacija, podizanja efikasnosti funkcioniranja dravne i javne uprave te svih uslunih djelatnosti. Hrvatska ima velike pretenzije ka svom profiliranju kao jedne od vodeih europskih turistikih destinacija i upravo u tom podruju moe pokazati sav svoj inovacijski potencijal. No to se sigurno ne radi amaterskim osmiljavanjem slogana i zatvaranjem hotela izvan tek neto produene ljetne sezone.
17

Tom iznimno sloenom poslu definiranja nacionalnog inovacijskog sistema, po uzoru na one koje su to uspjele uinkovito razviti, treba pristupiti multidisciplinarno, ukljuujui sve aktere i resore relevantne za njegovu uspjenu provedbu. Informacije i kvalitetne analize o drugim nacionalnim inovacijskim sistemima svima dostupne i pouke drugih sigurno su korisne u formuliranju vlastitog sistema. Naravno da je pri tome nuno imati dobar uvid u realne vlastite potencijale, strateke razvojne prioritete te razumijevanje cjelokupne problematike kao i svih relevantnih globalnih trendova. Kljuan je pri tome realan, ali ipak vizionarski pogled u budunost. Na alost, praksa nas ui kako je pogled u prolost esto laka opcija, iako ona najee sugerira upravo nedovoljno razumijevanje budunosti.23

ZAKLJUAK
Razvoj nacionalnog inovacijskog sistema je vr1o znaajan za postizanje meunarodne konkurentnosti. U radu je iznesen jedan opti referentni model inovacijskog sistema koji moe posluiti kao osnova pri razvoju inovacijskih sistema za pojedine industrijske sektore ili skupine proizvoda. Pri razvoju i primjeni ovih posebnih inovacijskih sistema mogu javiti mnoge
23

http://www.seebiz.eu/nacionalni-inovacijski-sustav-hrvatski-turizam-idealan-za-razvoj-inovacijskihpotencijala/ar-20849/, (06.04.2013.)

18

specifinosti (nove institucije, programi, mjere). Faznom i segmentiranom primjenom referentnog modela inovacionog sistema mogue je postupno razvijati nacionalni inovacijski sistem u onim podrujima industrije za koji se ocjenjuje da imaju najbolje uvjete za brzo dostizanje meunarodne konkurentnosti. Vano je prihvatiti shvaanje da se razvoj industrije ne moe prepustiti stihiji, jer za to jo ne postoje kod nas uvjeti (slabo trite, slaba zainteresovanost stranih investitora, neizgraenost institucija i dr..), te je neophodna proaktivna uloga Vlade i drugih javnih institucija u kreiranju inovativnog ambijenta u BiH. Stvaranje NIS kao strateke integracija naune, tehnoloke i industrijske politike javlja se kao mehanizam kojim se mogu apsorbirati globalne strukturne promjene i provesti prilagodbe struktura novoj tehnoekonomskoj paradigmi zasnovanoj na tehnolokoj promjeni i inovacijama. Stvaranje NIS javlja se tako ne samo kao mehanizam transformacije socijalistike nauke u suvremene naine proizvodnje znanja, ve i kao mehanizam uspostavljanja novog ugovora nauke i drutva, ugovora koji pretpostavlja kapitalizaciju znanja stvorenog u javnom nauno istraivakom sektoru. No, kapitalizacija znanja ne dogaa se spontano, a privredni i tehnoloki napredak nije sluajan, ve se strukturira u odreenom drutvenom okruenju, inovacijskom sistemu. Takvo je okruenje mogue tek u modernim drutvima koja oznauju one zemlje koje su se uspjele prilagoditi zahtjevima tehnolokog progresa koji favorizira znanje, inovacije i obrazovanje. Stoga je i prelaz BiH, kao male zemlje s nedostatnim resursima, u moderno drutvo, bitno odreen njezinom sposobnou upravljanja tehnolokom promjenom, odnosno sposobnou inoviranja (proizvoenje novih tehnologija) ili kreativnog transfera stranih tehnologija (catch up).

LITERATURA
Knjige: 1. Boievi, J., Svjetska razvojna politika za ekonomiju znanja, Akademija tehnikih znanosti Hrvatske, Zagreb, (2000) 2. Cooke, P., Regionalni inovacioni sistemi: institucionalne i organizacione dimenzije, Research Policy, New York, (1997)
19

3. Foray, D., Lundvall, B. A., The knowledge-based economy: from the economics of knowledge to the learning economy, OECD Documents: Employment and Growth in the knowledge-based economy, Paris, (1996) 4. Lundvall, B. A., National system of innovations, towards theory of innovation and interactive learning, Pinter Publishers, London, (1992) 5. OECD: National innovation systems, Paris, (1997) 6. Ruinski, N., varc. J., Utjecaj novih teorija rasta na inovacijski sustav, MATE, Zagreb, (1999) 7. Salamon, D., Poduzetnitvo i tehnologijski razvoj, MATE, Zagreb, (1999) 8. Silobri, V., Strategija razvitka znanosti, MATE, Zagreb, (2001) Internet stranice: 9. http://www.seebiz.eu/nacionalni-inovacijski-sustav-hrvatski-turizam-idealan-za-razvojinovacijskih-potencijala/ar-20849/ 10. http://www.kombeg.org.rs/Slike/CeTranIRazvojTehnologija/Statika/ID.pdf

20