RABINDRANATH TAGORE

SADHANA
Ostvarivanje ivota

Prema prijevodu s a m o g autora sa bengalskog izvornika

PARALELE Split 2 0 0 5 .

PREDGOVOR

AUTORA

M o d a bi bilo najbolje da o d m a h objasnim kako t e m a ove knjige u nije kojoj bila su tretirana filozofski, bivale niti joj se za pristupilo sa znanstvene toke gledita. Pisac je odrastao u porodici Upaniade koritene svakodnevna oboavanja; Bogom, mada nije pa je pred s o b o m imao primjer svoje dunosti prema

svojega oca, koji je proivio ivot u b l i s k o m k o n t a k t u sa zanemarivao s v i j e t u , ili d o p u t a o i e z a v a n j e s v o j e g i s k r e n o g z a n i m a n j a za ljudska zbivanja. S t o g a e zahvaljujui ovim biljekama, m o e m o se nadati, z a p a d n i m itateljima biti o m o g u e n o stii u k o n t a k t sa drevnim d u h o m Indije, onakvim kakav se razotkriva u naim svetim spisima i manifestira u ivotu kakvog danas vodimo. Velike ljudske izreke ne bi t r e b a l o suditi po slovu, ve prema duhu duhu Pravo koji se razotkriva kranstva u sadanjem kroz vlastiti povijesni razvoj. znaenje spoznajemo trenutku

promatrajui

njegovo

ponaanje

ma koliko razliito o n o bilo, ak i u vanijim odlikama, od kranstva ranijih razdoblja. Zapadnjaki indijskim znanstvenici po svemu sudei pridaju velikim jedino religioznim tekstovima

r e t r o s p e k t i v n i i a r h e o l o k i z n a a j ; ali s u n a m a d r a g o c j e n i , i ne m o e m o prestati pomiljati k a k o oni, klasificirajui ih, g u b e n j i h o v s m i s a o - izlau tek m u m i f i c i r a n e misli i tenje ovjeanstva, erudicije. Z n a e n j e ivuih rijei, k o j e p r o i z l a z e iz i s k u s t v a velikih srca, ne moe biti iscrpljeno nikakvim moraju postavkama biti produ5 logikih tumaenja. One neprestano s a u v a n e za sva v r e m e n a u c e l o f a n u

bljivane p r i m j e r i m a iz o s o b n o g ivota, dodajui t a k o novu zagonetku uenja prema svakom su otkrivenju. mi i uvijek u Stihovi bili izrazi iz Upaniada i ja sam su i po i te ih Buddhe tome u duhovnosti, jer

ispunjeni ivotu

neprestanim kako po

rastom; tako

koristio, osobnim

propovijedima, mene, kroz kako potvrdu dodati cjelinu,

proeti druge, doivljaj, biljeke tiskanje.

znaenjem,

istovremeno Moda utjelovljeni

oekujui trebao povezanu

intimni su ove za

vrijedan z b o g njegove osobitosti. bih u podesnu

O d a b r a o s a m ideje iz n e k o l i k o b e n g a l s k i h predavanja koje mi je bio obiaj ponuditi studentima kole u Bolpuru i Bengalu; m j e s t i m i n o koristei prijevode pasusa napisanih od strane m o j i h prijatelja, B a b u a S a t i s h a C h a n d r e R o y a i B a b u a Ajita niza: Kumara Chakravartia. u Posljednji tekst je toga iz "Ostvarivanje djelovanju", prebaen

bengalskog predavanja o "karmajogi" mojeg neaka, B a b u Surendra Nath Tagorea. Koristim H. ovaj je Woodsu, komplet priliku sa izraziti koje i zahvalnost me je veinu profesoru J a m e s u zbog njegovog njegovim te zbog da dovrim Harvardskog lekcija sveuilita,

dobrostivog potivanja,

ohrabrilo proitam

studentima. T a k o e r zahvaljujem g. Ernestu Rhysu jer mi ljubazno pomagao Treba dodati otvorena. primjedbama i revizijama, detaljnog pretresanja dokaza. pokoju rije o n a i n u izgovaranja izraza s d h a n - n a g l a s a k je na p r v o m , pri e m u su u s t a sasvim

SADRAJ I. II. Odnos osobnog prema svemiru Svjesnost due

III. Problem zla PV. Problem linosti V. VI. Ostvarivanje u ljubavi Ostvarivanje u djelovanju

VII. Ostvarivanje ljepote VIII. Ostvarivanje beskonanog

ODNOS OSOBNOG PREMA SVEMIRU

Civilizacija drevnih zidina. U stvari, sve Grka razvijala se unutar gradskih svoje

suvremene

civilizacije

imaju

kolijevke od cigli i b u k e . Ovi zidovi ostavljaju vlastiti p e a t d u b o k o u u m o v i m a ljudi. S t v a r a j u o d n o s " p o d i j e l i p a v l a d a j " n a e g m e n t a l n o g p o g l e d a n a svijet, t o p r o i z v o d i n a v i k u o s i g u r a v a n j a n a i h osvajanja kroz njihovo utvrivanje i meusobno odva janje. Mi odvajamo narod od naroda, znanje od znanja, ovjeka i prirodu. T i m e je u n u t a r nas o s n a e n a s u m n j a u o d n o s u n a sve t o j e i z v a n o g r a d a k o j e s m o s a g r a d i l i , p a s e s v a k a s t v a r m o r a e s t o k o b o r i t i eli l i b i t i p r i z n a t a . K a d a s u s e prvi a r i j s k i o s v a j a i p o j a v i l i u I n d i j i , n a l i s u se u o g r o m n o j zemlji prekrivenoj u m a m a . Pridolice su ih odmah zaklon poele pred iskoritavati. pretjeranom oluja, Ove su im ume i osigurale bijesnim stoci, vruinom nudei sunca

haranjem koliba. koja su

tropskih

ispau

njihovoj

gorivo rtvenim vatrama, i graevni materijal za podizanje R a z l i i t i a r i j s k i k l a n o v i s u se, p r e d v o e n i s v o j i m u razliitim u m s k i m podrujima, pogodnosti, bivajui prirodna nudila posebne starjeinama, smjestili

zatita, te sadravajui obilje h r a n e i vode. Z b o g t o g a j e u I n d i j i c i v i l i z a c i j a r o e n a u u m i , ali s e u m e u v r e m e n u j a k o udaljila od svojeg izvorita i p r v o t n o g okruenja. Bila je izmijeana sa raznolikim ivotom prirode, bivajui n j o m e odijevana i hranjena, posjedujui bliske i neprekinute o d n o s e sa njenim razliitim vidovima.

T a k a v ivot, m o g l o bi se p o m i s l i t i , p o k a z u j e t e n d e n c i j u otupljivanja ljudske inteligencije, smanjujui tenju p r e m a razvoju um, kroz sniavanje standarda ivota. Ali u drevnoj krenuo sa Indiji, k a k o u v i a m o , uvjeti i v o t a u u m i ne slabe ovjeji p r o t o k energija nije prekinut, ve j e j e d i n o smjerom. Bivajui u neprestanom posebnim dodiru

bujanjem prirode, um je bio osloboen udnje za irenjem d o m i n a c i j e p o d i z a n j e m o g r a d a o k o svojih stanita. Njegov cilj nije stei, ve r a z u m j e t i - p r o i r i t i svoju svijest r a s t u i sa, i r a s t u i u n u t a r v l a s t i t o g o k r u e n j a . O n o s j e a d a j e istina sveobuhvatna, naeg bila ne bia postoji u svim apsolutna stvarima. koji su odvojenost Upravo ivjeli je po postojanja, stoga se dosezanje istine ostvaruje j e d i n o kroz sagledavanje i duha razumijevanje ove velike h a r m o n i j e i z m e u ljudskog d u h a svijeta tenja mudraca u m a m a drevne Indije. Nakon to se toga je dolo vrijeme strane. ak i kada su ove prvobitne mona

u m e ustupile m j e s t o obradi polja, i b o g a t i m g r a d o v i m a u z d i z a h u n a sve koja svijeta. su Ali, Uspostavljana su sa svim na i vrhuncu kraljevstva, carstvima ideala stavnog komunicirala znaajnim

materijalnog jedno svoju

razvitka, srce Indije se uvijek sa divljenjem prisjealo r a n i h ustrajne ivota samorealizacije, umskog dostojanstva izvlaei pustinjatva,

najkvalitetniju inspiraciju iz t a m o spremljene mudrosti. Zapad se po svemu sudei ponosi mislei da je pokorio prirodu; tueg po njemu stvari. ivimo Ovaj u je neprijateljskom osjeaj proizvod svijetu u k o j e m m o r a m o o t i m a t i sve t o e l i m o o d n e s k l o n o g n a m i poretka gradskih z i d i n a na koje su bili naviknuti, i p o s l j e d i n o g t r e n i n g a u m a . ivei u gradu ovjek i n s t i n k t i v n o o k r e e p o s v e e n o

10

svjetlo v l a s t i t e m e n t a l n e vizije p r e m a o s o b n o m b i v a n j u i djelovanju, odakle Ali u Indiji je sa proizlazi umjetni toka gledita p r e k i d veze drugaija; veliku izmeu svijet n j e g a i U n i v e r z a l n e P r i r o d e , u n u t a r ijih g r u d i lei. bila zajedno ovjekom predstavlja jednu, istinu.

Teite Indije je na h a r m o n i j i i z m e u o s o b n o g i sveopeg. Ovdje se osjea k a k o ne m o e m o ostvariti k o m u n i k a c i j u sa okolinom ako nam je u potpunosti jer si nerazumljiva. mora vlastitim to jer ovjek je nisu nezadovoljan On prirodom

n a p o r i m a p r i s k r b i t i v e i n u p o t r e b a . D a , ali n j e g o v i n a p o r i uzaludni. na svakodnevno spoj izmeu postie njega i uspjehe, prirode, ukazuje razumski

n i k a d a n e e m o m o i napraviti n e t o svojim a k o t o nije uistinu povezano sa nama. Cestu gledita. nae moemo u promatrati kako koja namjere. putovanje nas tom sluaju sa dvije razliite toke

Prva t u m a i siline nae a kroz

o n a odvaja od svaki korak

objekata smatramo

udnje;

postignuem takva je dio

nadvladava Po sebi je

suprotstavljanje. poetak naeg to

D r u g a j e vidi k a o s t a z u k o j a n a s vodi n a e m cilju; i k a o postignua, dobivamo jedino ono

n a m o n a nudi. Upravo tako Indija p r o m a t r a prirodu. O n a smatra vanom injenicu da s m o harmonini sa njom; da ovjek uspijeva razmiljati j e r su mu misli u h a r m o n i j i sa stvarima; da m o e koristiti siline prirode u vlastite svrhe j e d i n o zato to su njegove m o i u h a r m o n i j i sa svime, i da se, n a d u g e s t a z e , n j e g o v a s v r h a n i k a d a n e m o e s u k o b i t i sa o n o m koja upravlja prirodom. Na Zapadu prevladava osjeaj skok tamo kako gdje priroda iskljuivo ljudska 11

pripada nepokretnim stvarima i ivotinjama, kako postoji nenadani nedokuiv nastupa

p r i r o d a . P r e m a t o m e , sve t o j e n i s k o n a l j e s t v i c i i v i h b i a je "samo" priroda, ili a sve to je i ima otisak u savrenstva, To je dvije sasvim dvama intelektualnog poput razliite moralnog, pupoljka Ijudska-priroda. cvijeta osobitosti

razdvajanja kategorije,

pridavanja njihove

sasvim razliitim i suprotstavljenim principima. Sa druge strane, u m I n d i j c a nije n i k a d a oklijevao r a s p o z n a t i vlastitu s r o d n o s t sa p r i r o d o m , j e r to je neraskidiva veza sa svime. Temeljno jedinstvo spekulacija; osjeajima kroz i po u njoj stvaranja Indiji razumijevanje predstavlja bivanja, nije tek filozofska u postojanja. joj sve velike harmonije

djelovanju naina

razlog pri

Razvijala je vlastitu svjesnost kroz m e d i t a c i j u i sluenje, te usklaivanje emu posjeduje d u h o v n o znaenje. Zemlja, v o d a i svjetlost, voe i c v i j e e , sve o v o n i s u o b i n i f i z i k i f e n o m e n i k o j e t r e b a iskoristiti i p o t o m odbaciti. N e o p h o d n i su j o j u dosezanju ideala savrenstva, kao to je svaki ton neophodan osjetila kako potpunosti nas; simfonije. se Indija je intuitivno njima,

s u t i n s k e i n j e n i c e o v o g a svijeta i m a j u v i t a l n o z n a e n j e p o moramo sasvim okrenuti uspostavivi svjesnu vezu; n e tek p o t a k n u t i z n a n s t v e n o m z n a t i e l j o m ili p o h l e p o m z a m a t e r i j a l n i m d o b r i m a , v e d o i v l j a v a j u i to u d u h u proeti osjeajem radosti i mira. Znanstvenik nije razumije kako, na odreeni nain, svijet

tek o n o t o izgleda n a i m osjetilima; on z n a da su kako, moemo tek djelomino oiju i on shvatiti. da Poput krajnja u tako

z e m l j a i v o d a igre silina koje se t a k v i m a m a n i f e s t i r a j u pred nama ovjeka volje duhovno djeluje otvorenih u uoava

istina o zemlji i vodi koja

lei u n a e m r a z u m i j e v a n j u v j e n e vremenu preuzima oblik

n a z v a n i m s i l i n a m a . O v o nije p u k o znanje, p o p u t n a u k e ,

12

ve percipiranje due p o m o u due. N e vodi n a s d o m o i , k a o t o t o radi znanje, n e g o n a m daje uitak, p r o i z v o d jedinstva znanosti, samo srodnih stvari. ovjek ije ga poznanstvo sa svijetom ne vodi dublje od o n o g postignutog sredstvima to ovjek sa d u h o v n o m
j

nikada nee shvatiti

vizijom pronalazi u p r i r o d n i m f e n o m e n i m a . V o d a nije tu k a k o bi mu oprala udove, o n a takoer proiava njegovo srce; j e r d o t i e njegovu duu. Z e m l j a nije tu s a m o k a k o bi nosila njegovo tijelo, o n a t a k o e r uznosi njegov u m ; j e r j e k o n t a k t s a n j o m vie o d f i z i k o g k o n t a k t a - t o j e ivo prisustvo. A k o ovjek n e r a z a z n a j e v l a s t i t u s r o d n o s t s a s v i j e t o m , o n ivi u z a t v o r u i j i s u m u z i d o v i n e p o z n a t i . \ I K a d a susretne vjenu duu u svim stvarima, tada je on osloboen, kojem Indiji sebe, je se jer razotkriva pronalazi kako Oni najdublje sebe bi u se znaenje savrenoj sasvim sa svijeta istini, u i U za roen; ljudi da i >

uspostavlja se njegova h a r m o n i j a sa svim t o postoji. udruuju su u i duom. probudili injenicu bliskom rodnu odnosu zemlju stvarima izraaje

uokolo sunce, one iste

tijelom

pozdravljaju jutarnje kao

protjecanje

vode

ivue istine k o j a ih dri u s v o j e m n a r u j u . S t o g a je t e k s t n a e s v a k o d n e v n e m e d i t a c i j e Gayathrt, s t i h k o j e g s e s m a t r a saetkom shvatiti svjesnom zvijezde, svjesnosti svih Veda. mi Uz njegovu pomo sa pokuavamo ovjekovom koje na sutinsko duom; jedinstvo uimo svijeta

uoavati jedinstvo nae umove u

o k u p u dri Vjeni D u h , ija m o stvara zemlju, n e b o i istovremeno koja se obasjavi i svjetlom mijenja postoji nerazdruivom

o d n o s u sa vanjskim svijetom. Nije t o n o da je Indija pokuavala ignorirati razliitu v r i j e d n o s t r a z l i i t i h stvari, j e r z n a k a k o b i t o ivot u i n i l o 13

nemoguim.

Osjeaj

ljudske iz uma.

superiornosti Ali o n a j e

na

ljestvici

stvaranja nije izbrisan

imala vlastitu

ideju o t o m e u e m u je odista ova n a d m o . Ne u snazi posjedovanja, ve u snazi sjedinjenja. S t o g a Indija o d a b i r e ' ^ ona mjesta hodoaa gdje je u prirodi neka posebna u v e l i i n a ili l j e p o t a , k a k o b i u m m o g a o izii iz vlastitog

svijeta s i t n i a v e n u n o s t i i d o a r a t i si i s t i n s k i p o l o a j ljudi odrekli jedenja prema ivotinja, to izgradivi je stav

b e s k o n a n o m . O v o je razlog zbog kojeg su se u Indiji neki sveopeg u j ~ kada se fizikim od a ne sve i mentalnim ivota suosjeanja ivotu, jedinstven dogaaj

povijesti ovjeanstva. Indija prirode; njihovog metoda, u zna da si,

preprekama

surovo

odijelimo samo ovjek,

neiscrpnog

kada smo rjeavanja, pri

ovjek-u-svemiru, vrste vlastitu jedino pa po umjetnih ljetinu uetu

stvaramo nerazmrsive probleme, te onemoguivi naine iskuavamo svaka on ples u emu donosi kroi ili

b e s k o n a n i h tekoa. K a d a ovjek napusti m j e s t o s p o k o j a sveukupnosti to prirode, znai ili socijalnosti, svakom pad, m o r a krajnje klonulosti, tajni

n a p r e g n u t i ivce i m i i e k a k o bi o d r a v a o r a v n o t e u pri koraku. Potom, se razdobljima eksplodira suprotstavivi Providnosti; osjeajui

p o n o s i zadovoljstvo pri p o m i s l i da je n e a s n o p o r a e n od i t a v o g n i z a stvari. Ali, o v o n e m o e v j e n o sveukupnost vlastitog nanosti; mora razumjeti trajati. da, ovjek m o r a shvatiti mjesto god se u besko estoko

postojanja,

svoje koliko

u p i r a o , n i k a d a n e m o e stvoriti m e d u n u t a r elija svoje konice; j e r se i v o t n a h r a n a nalazi izvan n j e n i h zidina. M o r a uvidjeti da se - k a d a se odvoji od vitalizirajueg i

14

p r o i a v a j u e g d o d i r a b e s k o n a n o g , i ovisi s a m o o sebi to se tie o p s t a n k a i zdravlja - d o v o d i do ludila, cijepa s a m o g sebe na k o m a d i e i prodire vlastito m e s o . Odvojen od cjeline posramljen. krajnje slue kao pozadine, njegovo siromatvo gubi svoju veliku kvalitetu, to jest j e d n o s t a v n o s t , te on biva zaprljan i Njegovo bogatstvo narastavi. prestaje biti velikoduno, Apetiti koje i m a vie ne neumjereno

n j e g o v o m ivotu, prevladavi g r a n i c e vlastite svrhe. svjetlom izbjei, ipak on poara. a ne U naem samoizraavanju stvari; u

N e s t a j u u sebi, bacivi svoj ivot u v a t r u i guslajui p o d sablasnim pokuavamo drevnu, velikog, a ve privui u odreene

u m j e t n o s t i t e i m o originalnosti i g u b i m o osjeaj za istinu, uvijek izgleda svjeu; nekakav intenzivne, knjievnosti sasvim ili i p r o p u t a m o sagledati ovjeka, jednostavnog, a ipak t a k o psiholoki jer je problem utjelovljenje strasti abnormalna

o d r a a v a n e p r i r o d n o , uasavajue e m p a t i n o svjetlo. K a d a j e o v j e k o v a svijest o g r a n i e n a n a n e p o s r e d n o l j u d s k o j a , dublje korijenje njegove p r i r o d e ne p r o n a l a z i svoje t r a j n o tlo, njegova je dua vjeno na r u b u izgladnjivanja, a mjesta prepuna zdrave snage su zamijenjena stimulacijama. T a k a v ovjek s v r e m e n o m gubi u n u t r a n j u perspektivu, i mjeri vlastitu veliinu v o l u m e n o m , a ne ivom vezom sa beskonanim; kroz odaziv u nebesima, stvaranja. Prva invazija na Indiju Amerike takoer estokom od strane suprotstavljali sukobu sa i m a svoju paralelu u osvajanju doseljenika. umama rasama. Oni i su bili Ali se u ova prvobitnim p r o s u u j e svoje p o s t u p k e k r e t a n j e m , a ne savrenstva za vjenost odgovora u zvjezdanim plesu lebdeem ritmikom

europskih

domorodakim

15

b o r b a m e u ljudima, te i z m e u ovjeka i prirode trajala je do samog kraja; su nikada se nisu usuglasili. U Indiji su ume, koje nastanjivali barbari, postale boravite

mudraca. bogatstvo

Meutim, i mo,

u A m e r i c i ove v e l i k e ive k a t e d r a l e ponudivi uitak u ljepoti, dosegle

prirode ovjeku n e m a j u dublje znaenje. Donijele su mu ponekad inspirirajui duhovnog usamljenog pjesnika. postavi Nikada mjesto nisu

svetu p o v e z a n o s t sa s r c i m a ljudi pomirenja, time o v j e k a s a d u o m svijeta. Ni na trenutak biti ne elim

u smislu n e k o g velikog susreta due

sugerirati bi bi se se ako

kako

je

sve

ovo

trebalo jednako ljudi iz trnicu poetku nacijom

drugaije. mogunosti

Desio

veliki povijest

gubitak svugdje kada na i

potencijalnih

ponavljala. razliitih ljudskosti, svojeg

Najvie pri

odgovara svaki sa

razvoju

due

krajeva

donose

razliite

proizvode

e m u je

komplementaran izuzetnom postoje.

n e o p h o d a n drugima. elim jedino kazati kako se Indija na postanka One susrela jo kombi okolnosti. uvijek Sukladno

svojim m o g u n o s t i m a , razmiljala je i vagala, n a s t o j a l a i patila, zaranjajui u dubine postojanja, i postiui neto to zasigurno nije bez vrijednosti po one ljude ija je Radi toga evolucija koji tvore povijesno krenula drugim pravcem. zbog

savrenog razvoja ovjeku kompleksnost

su potrebni njegovog

svi b i t n i e l e m e n t i ivota;

njegova h r a n a m o r a biti uzgajana na razliitim poljima i donesena sa razliitih podruja. Civilizacija je o n a vrsta k a l u p a kojeg svaka nacija stvara za sebe, o b l i k u j u i svoje m u k a r c e i ene p r e m a o s o b n o m najboljem idealu. Sve njene institucije, n j e n a z a k o n o d a v n a tijela, njeni s t a n d a r d i o d o b r a v a n j a i o s u d e , n j e n a svjesna i

16

nesvjesna civilizacija,

uenja svim

tee

tome

cilju.

Suvremena

zapadna

svojim fiziki,

organiziranim psihiki i moralno

naporima, savrenog

pokuava napraviti ovjeka. kako ljudi bi se Tamo su

beskrajne moi

energije

naroda iskoritene okruenje, a

ovjekove slue

nadvisile

njegovo svojih

kombinacijama

sposobnosti,

n a p r e u i i h k a k o b i o s t v a r i l i d o b i t a k i p r i s v a j a j u sve n a to uspiju poloiti ruke, nadvladavi svaku prepreku na

svojem o s v a j a k o m p u t u . O n i se uvijek vjebaju za b o r b u protiv prirode i drugih rasa; n j i h o v o n a o r u a n j e s v a k o g a dana postaje sve udesnije; njihove njihovi strojevi, njihovi se

kuanski

aparati,

organizacije,

nevjerojatno

brzo umnoavaju. Ovo je izvrsno postignue, bez sumnje, i prekrasna manifestacija ljudske n a d m o i koja ne priznaje p r e p r e k e , a iji je p r e d m e t d j e l o v a n j a u s p o s t a v l j a n j e s e b e i z n a d svega. D r e v n a indijska civilizacija je posjedovala vlastiti ideal savrenstva, Njeno prema kojem nije su usmjereni dosegnuti do vrhunca i njeni mo, napori. pa je

pregnue

bilo

zanemareno organiziranje suradnja

usavravanje ljudi u

mogunosti, svrhe, vojnog te i

obrambene

napadake kao i

zbog

postizanja

bogatstva,

politikog uzdizanja. Ideal kojeg Indija pokuava ostvariti uvodi njene najbolje ljude u izolaciju kontemplativnog

ivota, a riznice koje je ostvarila za ovjeanstvo prodirui u zagonetku stvarnosti, poprilino su tetile njenom

materijalnom uspjehu. Ipak, bilo je to takoer nevieno postignue to je bio vrhunski pokazatelj one ljudske

aspiracije k o j a ne p o z n a j e granica, i ija t e m a nije n i t a m a n j e doli postizanje B e s k o n a n o g .

17

Postojali dravnici, klasama One spoznaju jedinstvu jastvom; elja; a,

su

virtuozni, i vladari smatra riiji. u

mudri, Indije;

smjeli; ali i

postojali medu odabire

su tim za

kraljevi ona

koga

najznaajnima Tko su savrenoj u srcu, su su riiji?

predstavnike koji su oni

ovjeanstva? bijahu due duom, Oni koji postigoe u ispunjeni mudrou, ostvarivi ju, sa

vrhovne sa

harmoniji

unutarnjim od sebinih su svim uoe

su je iskusivi

dosegnuli je oni vjean u

postavi

slobodni svijeta,

svim koji mir;

aktivnostima

ostvarili na oni

smirenost.

Riiji

su

dosegoe ujedinivi

vrhovnoga se sa

Boga, svime,

razinama pronadoe u ivot Svemira.1

S t o g a je u

Indiji

stanje ostvarivanja o d n o s a sa svime,

u l a s k a u sve k r o z j e d i n s t v o s a B o g o m , s m a t r a m o i s t i n s k i m krajem i ispunjenjem ljudskosti. ovjek moe unititi i poharati, posjedovati i

a k u m u l i r a t i , o t k r i t i i i z u m i t i , ali je on velik z b o g t o g a to sve s h v a a . U a s n a j e d e s t r u k c i j a k a d a o m o t a v a s v o j u d u u u m r t v u ljuturu b e u t n i h navika, i k a d a se slijepa jarost djelanja kovitla u o k o l o njega zaklanjajui h o r i z o n t poput vrtloga pjeane oluje. O v o odista ubija s a m d u h njegovog bia, koji je duh i ispunjenje su u poimanja. ljubavi, o v j e k u stvari to je drugo nije rob ni s a m o g a sebe, n i t i svijeta; o n j e l j u b a v n i k . N j e g o v a s l o b o d a ime savrenog poimanja. P o m o u ove siline p o i m a n j a , ovakvog prodora svojeg bia, on se u j e d i n i o sa s v e p r o i m a j u i m D u h o m .

S a m p r a p v a i n a m rishavo jfianatripatah

K r i t a t m a n o vitaragah pracantah Te sarvagam sarvatah prapva dhirah Yuktatmanah sarvamevavicanti.

18

koji je t a k o e r dah njegove due. K a d a se ovjek pokuava u z d i g n u t i d o z n a a j a , g u r a j u i i r a z b a c u j u i sve o s t a l e , n e bi li ostvario razmak p o m o u kojeg e uspjeti zamisliti da je vei od svih, opisuju on je
2

otuen koji i su

do

tog

Duha. cilj

Stoga

Upaniade ivota

one

dosegnuli

ljudskog

kao

"spokojne"

"u-jedinstvu-s-Bogom"tumaei

k a k o su u savrenoj h a r m o n i j i sa o v j e k o m i p r i r o d o m , te stoga u n e p o m u e n o m jedinstvu s Bogom. Odsjaj iste istine n a l a z i m o u u e n j i m a Isusa Krista k a d a on kae: "Lake ovjeku nai je devi ui posjedi u proi kroz uicu igle, negoli Ovo Osoba bogatom od drugih; Kraljevstvo postaju nae Nebesko." granice.

podrazumijeva da nas, to g o d s a k u p l j a m o za sebe, odvaja z a o k u p l j e n a a k u m u l i r a n j e m b o g a t s t v a nije u stanju, j e r j o j ego neprestano duhovnog zatvorena postignua. D u h u e n j a U p a n i a d a tvrdi: " e l i l i G a p r o n a i , m o r a p r i g r l i t i sve." U p o t r a z i z a b o g a t s t v o m s e u s t v a r i o d r i e svega ne bi li dobio nekoliko stvari, ali to nije nain dosezanja Njega, koji je p o t p u n o s t . Neki suvremeni duguju europski zahvalnost filozofi, koji izravno uope ili ne raste, prodrijeti k r o z vrata razumijevanja svijeta uskih savrene zidova harmonije; vlastitih ona je ogranienih svijeta, unutar

neizravno

Upaniadama,

uoavajui postojanje tog duga, nastavljaju misliti k a k o je indijski B r a h m a najobinija apstrakcija, negacija svega to p o s t o j i n a o v o m svijetu. J e d n o m rijeju, B e s k r a j n o B i e s e ne m o e pronai nigdje o s i m u metafizici. Vjerojatno je

' Pracantah.
1

Yuktatmanah. 19

takva d o k t r i n a postojala i jo uvijek se m o e pronai kod nekih mojih s u n a r o d n j a k a . Ali ovo z a s i g u r n o nije u skladu sa prevladavajuim d u h o m indijske misli. Umjesto toga, prakticira se razumijevanje i p o t v r d a prisustva Vjenog u svim stvarima, odakle stie inspiracija. Ushieni s m o k a d a u s t a n o v i m o - to god postoji na svijetu kao daje okrueno Bogom." Klanjamo se Bogu iznova i iznova, on je u vatri i u vodi, on ispunjava cijeli svijet, on je u godinjoj etvi kao i u vjenom drveu. 5 Je li to taj Bog odvojen od svijeta? Umjesto toga, ovo oznaava ne s a m o pronalaenje, ve tovanje Njega u svim stvarima svijeta. Stav prema svemiru ovjeka svjesnog Boga iz U p a n i a d a d u b o k je osjeaj oboavanja. Njegov je objekt oboavanja svugdje p r i s u t a n . To je j e d i n a postojea istina, koja ini sve stvarnosti istinitima. Ova istina ne spada s a m o p o d znanje, ve i p o d devociju. ' Namonamah' mi se posvuda klanjamo pred njim, iznova i iznova. Raspoznaje se u iskazima riija, koji se obraaju cijelom svijetu u n e n a d a n o j ekstazi uitka: Sluajte me, vi sinovi besmrtne due, vi koji ivite u nebeskim stanitima, spoznao sam Vrhovnu Osobu, ija svjetlost prosijava ponad tameS Ne n a l a z i m o li ovdje neodoljivi uitak izravnog i pozitivnog iskustva, t a m o gdje n e m a ni najmanjeg traga nejasnoe ili pasivnosti? ' Icavasvamidam sarvam yat kincha jagatvan jagat. s Yo devo'gnau y'6psu y'6 vicvambhuvanamaviveca ya oshadhishu yo vanaspatishu tasmai devava n a m o n a m a h . 4 (JIrinvantu vicve amritasya putra a ye divya d h a m a n i tasthuh vedahametam p u r u s h a m m a h a n t a m aditya varnam tamasah para tat. 20

Buddha,

koji

je

razvio

praktian

pristup

uenju

Upaniada, propovijedao je istu p o r u k u k a d a je kazao: Sa svime, bilo to gore ili dolje, daleko ili blisko, vidljivo ili nevidljivo, ti e ouvati odnos bezuvjetne ljubavi, bez ikakve odbojnosti i bez elje za ubijanjem. Postojati u takvom stanju svijesti, dok stojimo ili eemo, sjedimo ili leimo snivajui, je brahma-vihdra, ili, drugim rijeima, to je ivljenje i kretanje i radovanje u dubu Brahme. Sto je taj d u h ? U p a n i a d e kau: Bie koje je svojom sutinom sva svjetlost i ivot, koje je svijest svijeta, jest Brahma.' Osjetiti sve, biti svega svjestan, njegov je d u h . Mi s m o ostvareni u njegovom svjesnom tijelu i dui. Kroz njegovu svjesnost sunce privlai zemlju; kroz njegovu svjesnost zraci svjetlosti se prenose sa p l a n e t a na planet. Ne s a m o u svemiru, ve se ova svjetlost i ivot, ovo sveproimajue bie nalazi u naim duama." On je sveprisutna svijest svemira, ili svijet irenja; on je sveprisutna svijest u dui, ili svijet sakupljanja. Stoga, kako bi ostvarili svijest-svijeta, m o r a m o ujediniti vlastiti osjeaj sa sveprevladavajuim beskonanim osjeajem. U stvari, jedini istinski ljudski n a p r e d a k je s u k l a d a n o v o m irenju r a s p o n a osjeaja. Sva naa poezija, filozofija, z n a n o s t , umjetnost i religija slue irenju v i d o k r u g a svijesti p r e m a viim i prostranijim sferama. ovjek ne uveava svoja prava kroz osvajanje prostora, niti k r o z socijalne veze, ve se o n a ire o n o l i k o koliko je on stvaran, a njegova zbiljnost se mjeri d o s e z i m a svijesti.
7

Yacchayamasminnakace tej6mayo'mritamayah p u r u s h a h sarvanubhuh. 8 Yacchayamasminnatmani tejornay6'mritarnayah p u r u s h a h sarvanubhuh. 21

Mi

moramo,

ipak,

platiti

cijenu

ovog

postignua

slobode svijesti. Koja je cijena? T r e b a p o n u d i t i sebe. Neija se d u a moe istinski ostvariti jedino kroz negiranje sebe. U p a n i a d e kau: Ti e postii jedino odustajanjem,'' ti nee udjeti. U Giti sasvim autsajderi s m o savjetovani da djelujemo udnju uenja za iz ovog zakljuili bez uplitanja, Mnogi u su korijenu napustivi rezultatom. kako

takozvanog indijskog propovijedanja n e p r i s t r a n o s t i stoji koncepcija da je svijet nestvaran. Ali istina je upravo suprotna. ovjek koji tei vlastitoj veliini podcjenjuje sve drugo. U s p o r e e n sa njegovim egom ostatak svijeta je nestvaran. Stoga kako bi u p o t p u n o s t i postali svjesni stvarnosti svega, moramo se osloboditi okova vlastitih elja. Prolazimo kroz ovu disciplinu kako bi se pripremili za svoje socijalne d u n o s t i - preuzimanje dijela tereta naih blinjih. Svaki pokuaj postizanja irine ivota zahtijeva " d o b i t a k kroz liavanje, a ne p o h l e p u " . I tako, tenja je ovjeanstva svim. U Indiji beskrajno nije p u k o nitavilo, nepostojanje bilo kakvog sadraja. Riiji Indije bi empatiki dodali: " Z n a t i ga u ovom ivotu znai biti istinit; ne znati ga u ovom ivotu je opustoenje smrti."" Kako
2

postepeno

proiriti

svijest

o jedinstvu

sa

ga

onda

znati?

"Doivjevi ga u svemu i svaemu."' Ne s a m o u prirodi, ' Tvaktena bhunjithah. ,0 Ma gridhah. " Iha chet avedit atha satvamasti, nachet iha avedit mahati vinashtih. " Bhureshu bhureshu vichintva. 22

ve i u porodici, u d r u t v u i u dravi. to vie d o h v a a m o svijest Svijeta, t i m bolje po nas. Ako ne uspijemo to shvatiti, okreemo se destrukciji. Ispunjava me velikom radou i visokim n a d a m a u vezi sa b u d u n o u ljudskog r o d a to to shvaam k a k o je postojalo vrijeme u zaboravljenoj prolosti k a d a su nai pjesnici-proroci stajali p o d r a s i p n i m s u n c e m indijskog n e b a i pozdravljali svijet sa u g o d n i m osjeajem prisnosti. To nije bila a n t r o p o m o r f n a halucinacija. Nije znailo zamiljati ovjeka o d r a e n o g p o s v u d a u g r o t e s k n o preuvelianim slikama, svjedoei o ljudskoj d r a m i odigranoj na divovskoj vagi arene prirode, ispunjene lepravim svjetlom i sjenama. Upravo n a s u p r o t t o m e , znailo je nadvladati ograniavajue barijere o s o b n o g , postajui jo vie ovjekom, postavi j e d n o sa Svim. Nije to bila tek igra mate, ve oslobaanje svijesti od svih mistifikacija i preuveliavanja sebe. Ovi su drevni proroci uoili u velikim d u b i n a m a svojega u m a kako se ista energija koja vibrira i prelazi u beskrajne oblike svijeta t a k o e r manifestira u n a e m u n u t a r n j e m biu kao svijest; te da n e m a prekida jedinstva. Ti proroci nisu nalazili slabost u svojoj sjajnoj viziji savrenstva. Po njima ak ni s m r t ne stvara p o n o r u kraljevstvu stvarnosti. O n i rekoe: Njen je odraz smrt ba koliko i besmrtnost." N i s u vidjeli nikakvu s u t i n s k u razliku i z m e u ivota i smrti, pa su sa a p s o l u t n o m sigurnou kazali: "ivot je kao to je smrt". 1 " Pozdravljah su sa istom r a d o s n o m vedrinom: "ivot se oituje u svojem vidu pojavljivanja, ba kao i u svojem vidu nestajanja". Ono to je prolo skriveno je u ivotu, kao i " Yasya chhayamritam yasya mrityuh. " Prano mrityuh. 23

ono to dolazi.15 Znali su da je pojavljivanje i nestajanje tek povrina, p o p u t valova mora, ali ivot, koji je trajan, ne poznaje truljenje ili iezavanje. Sve je proizilo iz besmrtnog ivota i vibrira ivotom," budui je ivot beskrajan." Ovo je p l e m e n i t o nasljedstvo naih p r e d a k a koje eka ne bi li ga mi proglasili vlastitim, taj ideal vrhovne slobode svijesti. Nije iskljuivo i n t e l e k t u a l n o ili e m o c i o n a l n o , ve posjeduje etike korijene i m o r a biti predstavljeno kroz djelovanje. U U p a n i a d a m a je reeno: Vrhovno bie je sveproimajue, stoga je ono priroeno dobro u svemu." Biti T) odista ujedinjen sa svim biima u znanju, ljubavi i pomaganju, tako ostvarivi vlastito jastvo u sveproi- f majuem Bogu, s u t i n a je d o b r o t e . Sredinja ideja u e n j a j U p a n i a d a je: ivot je beskrajan!"

N a m astu yat n a m astu paryat. Prn ha b h t a m bhavyancha. Yadidan kincha prana ejati nihsritam. Prno virt. Sarvavyp sa bhagavn tasmt sarvagatah ivah. " Prno virt.
16 17 18

15

24

II. SVJESNOST DUE

Vidimo da je drevna Indija teila ivjeti i n a p r e d o v a t i i biti u radosti sa Brahmom, sveproimajuim i svenadvladavajuim d u h o m , tako to je irila polje vlastite svjesnosti diljem cijeloga svijeta. Ali to je ovjeku, m o e se pomiljati, n e m o g u zadatak. Ako je ovo irenje svijesti vanjski proces, on je beskrajan; to je p o p u t pokuaja jedrenja o c e a n o m n a k o n uklanjanja vode. Pokuavajui uvidjeti sve, ovjek m o r a zavriti uvianjem niega. Ali, u stvari, ovo nije toliko a p s u r d n o koliko zvui. ovjek posjeduje svo vrijeme kako bi rijeio problem irenja svojih vidika i prilagodavanja svojeg tereta. Njih je m n o g o , previe da bi ih nosio, ali on shvaa kako si, prilagodivi se m o e olakati. Kad god ih proglaava pretjerano z a m r e n i m i n e z g r a p n i m , takvima ih s m a t r a jer nije s p o s o b a n pronai sistem kojim e sve postaviti na svoje mjesto i pravilno razmjestiti teinu. Ova je p o t r a g a za s i s t e m o m u stvari p o t r a g a za jedinstvom, za sintezom; to je na pokuaj uravnoteenja raznolikih k o m p l e k s n o s t i okolnih Tijekom predmeta traganja pomou postepeno unutarnjeg postajemo prilagodavanja. svjesni kako

p r o n a i J e d n o znai posjedovati Sve; k a k o je to, odista, naa krajnja i najvea privilegija, zasnovana na z a k o n u o n o g jedinstva koje je, ako ga d o k u i m o , izvor nae snage. Njen je vitalni princip m o s a d r a n a u istini; istini o jedinstvu koje injenica, ali prihvaa umnoavanje. istina je jedna. Postoji mnotvo ivotinjska inteligencija

uoava injenice, ljudski um i m a m o poimanja istine. 25

J a b u k a p a d a sa stabla, kia iba zemlju - moe se preopteretiti ispunivi svijest takvim injenicama i nikad im nee nai kraja. Ali im se navikne na z a k o n gravitacije, u stanju si zaobii n e o p h o d n o s t sakupljanja injenica u beskraj. Usmjerit e se na o n u koja u sebi sadri bezbrojne injenice. Ovakvo otkrivanje istine postaje ista r a d o s t - to je oslobaanje u m a . Jer, sama injenica je p o p u t slijepe ulice, vodi s a m o do sebe - a ne preko. Ali istina otkriva cijeli novi h o r i z o n t , vodi nas u beskonanost. To je razlog zbog kojeg, k a d a ovjek p o p u t Darwina otkrije n e k u j e d n o s t a v n u o p e n i t u istinu o biologiji, o n a se tu ne zaustavlja, ve p o p u t svjetiljke svojim svjetlom dosee m n o g o dalje od p r e d m e t a kojeg bi trebala osvijetliti; o n a prosvjetljava cjelokupno podruje ljudskog ivota i misli, transcendirajui svoju izvornu svrhu. Istraujui sve injenice p r o n a l a z i m o kako ova istina nije tek njihovo sakupljanje - na sve ih naine nadilazi i ukazuje na beskrajnu stvarnost. Kao i na podruju znanja, tako i u o n o m svijesti, ovjek m o r a j a s n o razumjeti o d r e e n u sredinju istinu koja e mu omoguiti sagledavanje najireg m o g u e g podruja. A upravo je to pitanje koje Upaniade imaju na u m u kada kau: Spoznaj vlastitu Duu. Ili, d r u g i m rijeima, shvati onaj" veliki princip jedinstva koji se nalazi u svakom ovjeku. Svi nai egoistini impulsi, nae sebine elje, zatamnjuju n a u istinsku viziju due, jer oni jedino predstavljaju o s o b n o skueno ja. Bivajui svjesni svoje due mi z a p a a m o u n u t r a n j e bie koje t r a n s c e n d i r a na ego i u d u b i n i je povezano sa Svim. Kada djeca zapoinju uiti pojedina slova abecede, u t o m e ne pronalaze nikakvo zadovoljstvo, jer proputaju uvidjeti pravu svrhu lekcije; u stvari, dok slova okupiraju 26

n a u panju, usmjeravajui je s a m o na sebe, i izgledajui kao izolirane stvari, o n a nas umaraju. Izvor radosti postaju tek kada se kombiniraju u rijei i reenice, izraavajui nae ideje. Slino t o m e , naa dua, bivajui izdvojena i u t a m n i e n a u n u t a r skuenih granica linosti gubi svoje znaenje. To se deava jer je njen istinski smisao u jedinstvu. Slova uspijevaju predoiti istinu koja je u njima s a d r a n a kroz ujedinjenje sa d r u g i m slovima; t a d a i s a m o t a d a n u d e svoje radosti. ovjeku je bilo teko i ivio je u s t r a h u sve d o k nije shvatio kako su zakoni prirode u n i f o r m n i . P r e t h o d n o mu je svijet bio n e p o z n a t . Vrhovni z a k o n kojeg je razotkrio nije nita d r u g o do li uvianje harmonije koja vlada i z m e u r a z u m s k o g dijela ovjekove due i djelovanja svijeta. Ovo je veza jedinstva, p r e k o koje je ovjek povezan sa svijetom u kojem ivi. On doivljava krajnji u s h i t k a d a to uoi, jer t a d a razotkriva sebe u vlastitoj okolini. Razumjeti neto znai pronai to u neem to s m o uinili svojim; otkrivanje sebe izvan nas je o n o to nas izrazito veseli. Relacija razumijevanja je djelomina, d o k je relacija ljubavi sveobuhvatna. U ljubavi je osjeaj razlike poniten, a ljudska d u a ispunjava svoju svrhu kroz savrenstvo, transcendirajui vlastite granice i proavi kroz kapiju beskonanog. Stoga je ljubav najvei blagoslov kojeg ovjek m o e d o s e g n u t i , jer jedino kroz nju shvaa da je on vie od sebe samog, te da je j e d n o sa Svim. Ovaj princip jedinstva, koji je dio due ovjeka, uvijek je djelatan, uspostavlja o d n o s e kroz irine i d u b i n e knjievnosti, umjetnosti, kao i znanosti, drutva, zakonodavstva i religije. Veliki objavitelji bijahu oni koji su manifestirali istinsko znaenje due, predavi sebe radi ljubavi p r e m a ovjeanstvu. Sluei kroz ljubav oni se susreu sa kletvama i proganjanjem, negiranjem i smru. 27

ive ivotom due, a ne ivotom linosti, pa n a m tako dokazuju krajnju istinu ovjeanstva. Zovemo ih mahdmdma, "ljudima velike due". Reeno je u jednoj m e d u U p a n i a d a m a : Ti ne voli sina jer udi za njim, ve ga voli jer udi za. vlastitom duom.10 Ovo u p u n o m smislu te rijei znai da, koga god volimo, u n j e m u p r o n a l a z i m o vlastitu d u u . Tu n a l a z i m o krajnju i s t i n u naeg postojanja. Paramdtmd, v r h o v n a dua, je u m e n i , kao i u m o j e m sinu, a moje radovanje t o m sinu je realizacija ove istine. Z n a n a je injenica, pa ipak je prekrasno misliti o t o m e , da su radosti i alosti naih ljubljenih ujedno nae radosti i alosti - ne, m n o g o su vie. Zbog ega? Jer u njima mi rastemo, u njima mi dodirujemo tu veliku istinu koja dokuuje sav svemir. esto se deava da nas ljubav p r e m a djeci, prijateljima, ili d r u g i m voljenima spreava u daljnjem spoznavanju uspostavlja ogranienja, te nam nije omoguena nae due. O n a bez sumnje uveava vidik nae due, pa ipak krajnje s l o b o d n a ekspanzija. Ipak, ovo je prvi korak, i sva u d a lee u njemu. Pokazuje n a m istinsku p r i r o d u nae due. Odatle sa sigurnou z n a m o k a k o se naa najvea r a d o s t nalazi u g u b i t k u egoistikog ja i u ujedinjenju sa drugima. Ova n a m ljubav daje novu snagu, uvid i ljepotu u m a , irei mede koje s m o izgradili u o k o l o sebe, ali ne uspijeva u t o m e ako o n e izgube vlastitu gipkost, te ako se, openito uzevi, suprotstavljamo d u h u ljubavi - uslijed ega naa prijateljstva postaju iskljuiva, nae porodice sebine i nedrueljubive, nai narodi su o t u e n i i agresivni
2

" Na va are putrasva kamava putrah priyo bhavati, atmanastu kamaya putrah priyo bhavati. 28

p r e m a d r u g i m rasama. To je p o p u t ubacivanja gorue svjetlosti u zapeaenu kutiju, arko e sijati d o k se ne sakupe radou hladnoe. P r e m a U p a n i a d a m a , klju do kozmike svijesti, do Boanske svijesti, u svjesnosti je due. Z n a t i svoju d u u odvojeno od linosti je prvi korak prema sa realizaciji najuzvienijeg izbavljena. Moramo apsolutnom otrovni slobode plinovi istinu od i prije stiska ugase smrti, tame, plamen. i sljepila, Svejedno nas praznine je sa i dokazala svoju upoznala

sigurnou utvrditi da s m o u sutini d u h . To m o e m o u r a d i t i jedino ovladavi s o b o m , uzdizanjem p o n a d bilo kakvog ponosa, gramzivosti i straha, shvaajui kako svjetovni gubici i fizika s m r t ne m o g u nita o d u z e t i istinitosti i veliini nae due. N a k o n to se probilo kroz sebi usmjerenu odvojenost jajeta, pile z n a da vrsta ljuska koja gaje prekrivala nije stvaran dio njegovog ivota. T a j e ljuska mrtva, o n a ne raste, ne n u d i nikakav odbljesak svega beskrajnog to lei iza nje. i time zadobiti sloboda svjetlosti Koliko god u g o d n o i zraka, ime je savrena i okrugla bila, m o r a se kljucnuti, m o r a se probiti, d o s e g n u t a cjelokupna svrha raanja ptice. Na s a n s k r t u pticu nazivaju d v a p u t r o e n o m , ba kao i ovjeka koji je proao kroz ceremoniju discipline samouzdravanja srcu, i i d u b o k o g promiljanja tijekom koji je jednostavnih preuzeti sve potreba, odgovornosti m a k a r dvadeset godina; ist u sa spreman nepomuenom

ivota

veliinom d u h a . Njega se s m a t r a p o n o v n o r o e n i m iz slijepog okruenja sebe u s l o b o d u ivota due. On je' d o s e g n u o pravi o d n o s sa svojom o k o l i n o m , postavi jedno^ sa Svime.

Ve sam u p o z o r i o svoje sluaoce i m o r a m ih jo j e d n o m upozoriti na netonost ideje da uitelji Indije propovijedaju odricanje od svijeta i sebe, vodei nas j e d i n o t a m n o j p r a z n i n i negacije. Njihov je cilj ostvarivanje due, ili, d r u g i m rijeima, dohvaanje svijeta u savrenoj istini. Kada je Isus rekao: "Blaeni su krotki, jer e naslijediti zemlju.", to je i mislio. Proglasio je istinu da, k a d a se ovjek oslobodi svojeg ponosa, ulazi u vlastito istinsko nasljee. Ne m o r a se vie boriti za svoj poloaj u svijetu; on mu je osiguran besmrtnim pravom njegove due. P o n o s se sukobljava sa ispravnom funkcijom due, o n a razotkriva s a m u sebe kroz usavravanje vlastitog jedinstva sa svijetom i njegovim Bogom. U svojoj propovjedi S a d h u Simhi B u d d h a je kazao: Istina je, Simha, da ja negiram djelovanja, ali samo ona koja vode zlu u svijetu, kroz misli ili postupke. Istina je, Simha, da ja propovijedam ieznue, ali samo iskorjenjivanje ponosa, udnje, zlih misli i neznanja, a ne opratanja, ljubavi, milosra i istine. D o k t r i n a oslobaanja, koju je propovijedao B u d d h a , bila je sloboda od ropstva u avidji. Avidyd je neznanje koje pomrauje svijest, i pokuava je zadrati u n u t a r granica vlastite linosti. To je ta avidyd, to neznanje, ta ograniavajua svjesnost koja d o n o s i p o t p u n o razdvajanje ega, i time postaje izvor sveg ponosa, pohlepe i o k r u t n o s t i , svojstava neprimjerenih traiteljima jastva. spava, on je Kada ovjek fizikog ogranien s k u e n i m djelovanjem

ivota. On ivi, ali ne uoava razliite relacije svojega ivota sa svojom o k o l i n o m - stoga on ne shvaa sebe. Dakle, k a d a ovjek ivi ivot avidye, uvjeren je u nju u n u t a r svoje linosti. D u a mu sanja; njegova svijest nije sasvim p r o b u e n a do najvie stvarnosti koja ga okruuje, 30

stoga ne poznaje stvarnost vlastite due. Kada dosegne bodhi, to jest buenje iz sna linosti u savrenu svijest, on postaje B u d d h a . J e d n o m sam u n e k o m b e n g a l s k o m selu susreo dvojicu asketa iz o d r e e n e religiozne sekte. " M o e t e li mi kazati u , emu su posebnosti vae religije?" u p i t a o sam ih. Prvi je na \ t r e n u t a k oklijevao i p o t o m kazao: "Teko je to definirati." Drugi je rekao: " N e , to je sasvim j e d n o s t a v n o . S m a t r a m o d a najprije m o r a m o s p o z n a t i vlastitu d u u pod v o d s t v o m naeg d u h o v n o g uitelja, a k a d a to u r a d i m o sposobni s m o u n u t a r nas samih pronai o n o g a koji je Vrhovna D u a . " "Zato ne propovijedate svoje uenje svim ljudima svijeta?" u p i t a o sam. " T k o god je edan sam e otii do rijeke." glasio je njegov odgovor. "Ali, da li je to tako? Stiu li oni?" ovjek se ljubazno nasmijeio, i sa sigurnou koja nije posjedovala ni traak nestrpljenja ili brige, rekao je: " O n i moraju doi, prije ili kasnije." Da, u pravu je, taj jednostavni asket r u r a l n o g Bengala. ovjek je odista p r i n u e n zadovoljiti vee potrebe od h r a n e i odijevanja. On m o r a pronai s a m o g a sebe. Ljudska povijest je povijest njegovog putovanja kroz n e p o z n a t o u potrazi za ostvarivanjem b e s m r t n o g jastva - vlastite due. Kroz u s p o n e i padove carstava; kroz zgrtanje nezamislivih bogatstava i njihovog surovog rasipanja u praini; kroz stvaranje preraslog kroz golemih koliina kroz muke simbola kovanje godina koji su oblikovali kljueva u njegove snove i aspiracije, odbacujui ih p o p u t igraaka djetinjstva; ove arobnih zbog p o m o u kojih su se otkljuavale z a g o n e t k e stvaranja, te naputanje povratka radionicu i otpoinjanja neke nove zamisli; uistinu, kroz sve to ovjek s t u p a iz epohe u e p o h u p r e m a jo potpunijoj 31

! \

realizaciji vlastite due, due vee od stvari koje sakuplja ovjek, od djela koja ostvaruje, od teorija koje gradi; due ije n e p r e s t a n o napredovanje n i k a d a nee biti zaustavljeno smru ili raspadanjem. Ljudske greke i promaaji su o d i s t a bile beznaajne ili n e z n a t n e . Posipali su vlastiti p u t gigantskim ruevinama; njihove su patnje beskrajne, p o p u t bolova izazvanih raanjem divovskog djeteta; one su predigra ispunjenju vienja beskonanog. ovjek je proao, i jo uvijek prolazi kroz muenitvo na razliite naine, a njegove institucije su oltari koje je izgradio kako bi t a m o svakodnevno prinosio rtve, velianstvene po vrsti, ali budalaste po koliini. Sve bi ovo bilo a p s o l u t n o besmisleno i beznaajno, k a d a cijelo vrijeme ne bi osjeao najdublju r a d o s t due u n u t a r sebe, koja iskuava svoju b o a n s k u s n a g u kroz patnju i dokazuje vlastito neiscrpivo bogatstvo kroz odricanje. Da, oni stiu, ti hodoasnici, prije ili kasnije - stiu svojoj istinskoj ostavtini svijeta; oni vjeno proiruju svoju svijest, uvijek teei sve viem i viem jedinstvu, uvijek stiui sve blie sredinjoj, sveobuhvatnoj Istini. ovjekovo je siromatvo nesagledivo, njegove potrebe su beskrajne, sve dok ne p o s t a n e istinski svjestan svoje due. Do tada mu svijet n e p r e s t a n o protjee - matarija koja jest i nije. Kada ovjek doivi svoju duu, on pronalazi istinsko, sredite svemira, o k o kojeg se sve d r u g o smjeta na svoje pravo mjesto. J e d i n o odatle moe pobrati i uivati blagoslove h a r m o n i n o g ivota. N e k a d davno je zemlja bila tek neraspoznatljiva masa, ije su estice bile rasprene kroz ireu silu vruine; o n a t a d a jo uvijek nije dosegnula svoj k o n a n i oblik i nije posjedovala ni ljepotu ni svrhu, ve s a m o u a r e n o s t i 32

kretanje. Postepeno, kako su njene izmaglice bivale k o n d e n z i r a n e u ujedinjenu o k r u g l u cjelinu, zahvaljujui silini koja je uspjela dovesti svu sukobljenu materiju p o d k o n t r o l u sredita, zauzela je svoje pravo mjesto m e d u p l a n e t i m a s u n a n o g sistema, p o p u t s m a r a g d n o g privjeska na d i j a m a n t n o j ogrlici. Slino je i sa n a o m d u o m . Kada vruina i kretanje slijepih i m p u l s a i strasti o m e t a sve nae p o s t u p k e , ne uspijevamo istinski davati niti uzimati. Ali kada kroz s n a g u samootkrivanja p r o n a e m o vlastito sredite u dui, sluei se silinom koja uravnoteuje sve sukobljene elemente i ujedinjuje o n e koji su razdvojeni, t a d a se svi nai odvojeni utisci preobraavaju u m u d r o s t , i svi t r e n u t n i impulsi naeg srca pronalaze svoju p o t p u n o s t u ljubavi; tada svi sitniavi detalji naeg ivota razotkrivaju svoju beskrajnu svrhu, a sve nae misli i djela se neodvojivo ujedinjuju u u n u t r a n j o j harmoniji. U p a n i a d e podcrtavaju: Znaj da si Jedan, Dua.2' To je most koji vodi do besmrtnog bia.22 Ovo je istinski kraj ovjeka, p r o n a i o n o g Jednog koji je u njemu; koji je njegova istina, koji je njegova dua; klju p o m o u kojeg otvara vrata d u h o v n o g ivota, kraljevstvo nebesko. Njegovih je elja m n o g o , i poludjelo o n e proganjaju razliite stvari svijeta, jer u njima pronalaze vlastiti ivot i ispunjenje. Ali onaj koji je Jedan u njemu vjeno trai sjedinjenje - sjedinjenje kroz znanje, sjedinjenje u ljubavi, sjedinjenje kroz ciljeve volje; njegov najvei uitak je k a d a dosegne b e s k o n a n o j e d n o u n u t a r tog beskrajnog jedinstva. O d a t l e izreka iz Upaniada: Sama. oni spokojnog uma, i nitko drugi, u stanju su dosei vjeni uitak, " Tamevaikam j a n a t h a a t m a n a m . " Amritasvaisha setuh. 33

razotknvi u dui Bie koje mnogostrukosti oblika."

manifestira jedinstvenu sutinu u

Kroz sve razlike svijeta j e d n o u n a m a se usmjerava p r e m a j e d n o m u svemu; takva je njegova p r i r o d a i njegov uitak. Ali, ako ne posjeduje vlastitu svjetlost p o m o u koje uspijeva sagledati o n o to trai u mesu, t o m krivudavom s t a z o m n i k a d a ne m o e d o s e g n u t i vlastiti cilj. Vizija Vrhovnog u naoj dui stvorena je izravnom i' n e p o s r e d n o m intuicijom, nije zasnovana ni na kakvoj racionalizaciji ili prikazu. P r i r o d n o je da nae oi vide objekt kao cjelinu, ne razbijajui ga na komadie, ve dovodei sve dijelove u jedinstvo sa s o b o m . Isto je i sa intuicijom nae D u h o v n e svijesti, koja se p r i r o d n o i u p o t p u n o s t i otkriva u jedinstvu sa Vrhovnim Biem. Upaniade kau: Ovo boanstvo, koje je manifestiralo sebe u aktivnostima svemira, uvijek boravi u srcu ovjeka, bivajui vrhovna dua. Oni koji ga otkriju kroz neposredno sagledavanje srca postiu besmrtnost." On je Vishvakarma; to znai da umnoavanje oblika i silina lei u izvanjskim manifestacijama prirode; ali njegova u n u t a r n j a manifestacija u naoj dui je o n o to postoji u jedinstvu. Naa p o t r a g a za i s t i n o m kroz k o n t a k t sa p r i r o d o m se stoga ostvaruje preko analize i drugih p o s t u p n i h m e t o d a n a u k e , m e u t i m , nae poimanje istine u naoj dui je n e p o s r e d n o i intuitivno. Ne m o e m o " Ekam rupam b a h u d h a yah karSti * * tarn a t m a s t h a m ye anupacyanti dihrah, tesham sukham cacvatam netarsham. [Prepisivaeva biljeka: Gornja fusnota sadri oznaku * * u izvornoj tiskanoj verziji, koja je i ovdje ostavljena kao takva.] 24 Esha devo vishvakarma m a h a t m a sada jananam hridave sannivishtah. Hrida manisha manasabhiklripto ya etad viduram rita te bhavanti. 34

dosei vrhovnu d u u n e p r e s t a n i m dodavanjem znanja,' ostvarenim djeli po djeli, ak i n a k o n itave vjenosti, jer je o n a jedinstvena, nije sastavljena od dijelova; m o e m o je spoznati jedino kao srce naeg srca i d u u nae due; m o e m o je znati j e d i n o u ljubavi i radosti koju osjeamo kada se p r e p u s t i m o i s t a n e m o pred nju, licem u lice. Najdublja i najiskrenija molitva koja je ikada izila iz ljudskog srca bila je izreena n a i m drevnim jezikom: O ti samootkriveni, otkrij se u meni.25 Mi s m o nesretni jer s m o stvorenja linosti - linosti koja je svojeglava i skuena, ne reflektira svjetlost, slijepa je s obzirom na postojanje beskonanog. N a a se linost glasno izraava kroz vlastitu n e s k l a d n u galamu - o n a nije u g o d e n a harfa, iji tonovi vibriraju muzikom beskrajnog. Nezadovoljni uzdasi i svijest o greci, u z a l u d n o aljenje za prolou i nestrpljivo oekivanje b u d u n o s t i unesreuju naa p r a z n a srca, jer jo uvijek n i s m o pronali vlastite due, a samootkrivajui d u h nije bio otkriven u n u t a r nas. O d a t l e na krik: O ti strahoviti, spasi me svojim ljubaznim osmjehom, uvijek i zauvijek.2'' To je zaguljivi pokrov smrti, ovo samouzdizanje, ova neutaiva pohlepa, otuivanje ova potreba Rudra, za posjedovanjem, ovo surovo srca. ti strahoviti, pocijepaj ovaj mrani

pokrov na dvoje i dozvoli da spasonosne zrake tvojeg milosrdnog osmjeha prodru kroz ovu mranu no i razbude moju duu. Od nestvarnog vodi me ka stvarnom, iz tame u svjetlost.27 Ali kako se itko moe n a d a t i da e mu molitve biti usliane? Napokon,
2!

beskrajna

udaljenost

lei

izmeu

istine

Aviravirmavedhi. " Rudra yat te dakshinam m u k h a m tena raam pahi nitvam. 17 Asatoma sadgamava, tamasoma jyotirgamaya, mritvorma mritangamaya. 35

neistine, s m r t i i b e s m r t n o s t i . Pa ipak je ovaj beskrajni procjep t r e n u t n o p r e m o e n kada se samootkriveni otkrije u dui. T a d a se deava udo, jer se ovdje nalazi toka susreta k o n a n o g i beskonanog. Oe, sve moje grijehe u potpunosti raini!2" Jer kroz grijeh ovjek sudjeluje u borbi k o n a n o g protiv b e s k o n a n o g u sebi. Taj p o r a z due mu nanosi njegova linost. Ova je igra unaprijed izgubljena, u njoj ovjek ulae sve ne bi li d o b i o tek djeli. Grijeh zaklanja udimo istinu, za umanjivi istou ne svijesti. to U su grijehu stvarno zadovoljstvima, stoga

poeljna, ve stoga to ih crveno svjetlo naih strasti ini naizgled poeljnima; mi u d i m o za stvarima ne stoga to su velike same po sebi, ve stoga to naa pohlepa pretjeruje i ini ih naizgled velikima. Ova pretjerivanja, ova lana sagledavanja stvari, cijepaju h a r m o n i j u naeg ivota na svakom koraku; mi gubimo istinsko mjerilo vrijednosti, bivajui o m e t e n i lanim tvrdnjama razliitih ivotnih interesa to se natjeu jedni protiv d r u g i h . Ovdje je prikazan neuspjeh dovoenja svih elemenata vlastite prirode u jedinstvo sa i p o d k o n t r o l u Vrhovnog Bia, uslijed ega ovjek osjea bol odvojenosti od Boga i uzdie iskrenu molitvu: 0 Boe, O Oe, sve moje grijehe u potpunosti raini. '' Daj nam ono to je dobro,'" d o b r o koje je k r u h svagdanji nae due. U naim smo zadovoljstvima usmjereni p r e m a sebi, u d o b r u s m o slobodni i p r i p a d a m o svemu. Kao to dijete u majinoj u t r o b i opstaje kroz vezivanje svojeg ivota sa ivotom majke, t a k o je i naa dua
28 2 2

odravana

jedino

kroz

dobro,

pokazateljem

Vishvanideva savitar duratani parasuva. " Vishvani deva savitar duritani parasuva. "' Yad b h a d r a m tanna asuva. 36

unutarnje kae:

srodnosti

i su

kanalom oni koji su

komunikacije gladni i

sa

b e s k o n a n i m , kojim je o k r u e n a i hranjena. O t u d a se "Blagoslovljeni edni pravednosti, jer e se o n i nasititi." Jer je p r a v e d n o s t b o a n s k a snaga due; nita osim nje ju ne moe ispuniti, ne moe uiniti da ivi ivot beskrajnog, ne m o e joj p o m o i d o k raste p r e m a vjenom. Mi se klanjamo tebi, od kojeg stie radost naeg ivota.11 Takoer se klanjamo tebi, od kojeg stie dobrota nae due." Klanjamo se tebi koji si dobar, najvei Boe," u kojem s m o sjedinjeni sa svim, u m i r u i harmoniji, u d o b r o t i i ljubavi. ovjek k r i k o m pokuava d o s e g n u t i svoj najvii izraaj. To je ta udnja za samoizraavanjem koja nas navodi da t r a g a m o za b o g a t s t v o m i moi. Ali on e otkriti kako ta akumulacija ne znai ostvarenje. U n u t a r n j e je svjetlo o n o koje ga razotkriva, a ne vanjske stvari. Kada je ovo svjetlo upaljeno, t a d a z n a kako je ovjekovo najvee otkrivenje u stvari Boje otkrivenje sebe u njemu. T o m e slui i njegov krik - izraavanju njegove due, to jest izraavanju Boga u njegovoj dui. ovjek postaje savren ovjek, on dosee svoj p o t p u n i izraaj k a d a njegova d u a otkrije sebe u Vjenom biu koje je dvib, ija je krajna sutina izraavanje. Prava ovjekova patnja lei u injenici da nije sasvim dovren, da nije jasan s a m o m e sebi, izgubljen je m e d u vlastitim udnjama. Nije u stanju osjetiti sebe p o n a d vlastitog njegova
31

okruenja, istina nije

njegovo

je

vie jastvo Molitva

iskljueno, stie iz

ostvarena.

koja

12

N a m a h sambhavava. N a m a h cankaravacha. " Namah civavacha, civatarava eha. 37

cjelokupnosti izraavanjem bogatstvom tenja aviha i

njegovog bia je sebe je daleko

stoga:

Ti,

koji su ovjeku nije

duh od

manifestacije, pokai se kroz mene." Ova tenja za savrenim prirodenija molitva njegove gladi i edi za tjelesnim zadovoljstvima, udnje za isticanjem. u njemu, Njegova duha samo njegova; o n a je u d u b i n a m a svih stvari, to je n e p r e s t a n a beskrajne manifestacije. Razotkrivanje b e s k o n a n o g u k o n a n o m , to je motiv svekolikog stvaranja, nije u svojem savrenstvu vidljivo na zvjezdanim nebesima, u ljepoti cvijea, ve u ovjekovoj dui. Stoga e on teiti svojem izraavanju k r o z volju, a sloboda e zadobiti svoju zavrnu n a g r a d u u slobodi predaje. P r e m a t o m e , veliki Kralj svemira nije svojim prijestoljem zasjenio ovjekovu linost - ostavio ju je s l o b o d n o m . U fizikom i m e n t a l n o m o r g a n i z m u , gdje je ovjek o d r e e n p r i r o d o m , on m o r a priznati vladavinu svojega kralja, ali je u sebi s l o b o d a n razvlastiti ga. Tu, gdje m o r a stupiti na Bog, on stie kao gost, a ne kao kralj, te stoga m o r a ekati d o k ne b u d e pozvan. Bog je razvlastio sebe u n u t a r linosti, jer ovdje on dolazi s n u b i t i n a u ljubav. Zakoni prirode, njegova n a o r u a n a vojska, ostaju pred vratima, i s a m o ljepota, posjeda. S a m o je u t o m e p o d r u j u volje dozvoljena anarhija; s a m o u linosti vlada nesklad neistine i nepravde; a stvari m o g u stii do toke u kojoj patei uzvikujemo: "Takva krajnja zbrka n i k a d a ne bi prevladala da t a m o prebiva Bog!" Odista, Bog ostaje po strani, izvan nae linosti,
JJ

glasnica

ljubavi,

biva

putena

unutar

ovoga

Aviravirmavedhi.

38

t a m o gdje njegovo b u d n o strpljenje ne poznaje granica, i odakle n i k a d a ne zahtijeva da se otvore vrata koja su pred njim t r e s k o m zatvorena. N a p o k o n , ova naa linost m o r a dokuiti svoje krajnje znaenje, a to je dua, i to ne kroz nestrpljivost boanske moi, ve kroz ljubav, tako postavi u slobodi ujedinjena sa Bogom. Onaj iji je d u h z d r u e n sa B o g o m staje pred ovjeka predstavljajui vrhovni cvijet ljudskosti. Tamo ovjek pronalazi istinu koja jest on; jer je t a m o dvih razotkriven dui ovjekovoj kao vlastita savrena spoznaja Boga; jer mi t a m o vidimo sjedinjenje vrhovne volje sa n a o m voljom, nae ljubavi sa ljubavlju vjenog. Stoga onaj koji istinski voli Boga u Indiji p r i m a takve poasti od ljudi da bi se o n e na z a p a d u smatrale gotovo svetogrem. Mi u njemu vidimo Boju elju ispunjenom, najteu od svih prepreka njegovog razotkrivanja o d s t r a n j e n o m ; Boja se savrena radost sasvim rascvjetala u ljudskosti. prekrivenim plamtei Kroz njega n a l a z i m o cijeli ovjekov svijet boanskom jednostavnou. ljubavlju, Njegov sve ivot, nae osvjeava

boanskom

zemaljske ljubavi.

Sve i n t i m n e veze naega ivota, sva

iskustva zadovoljstava i patnje, okupljaju se u o k o l o ovog prikaza boanske ljubavi, i d r a m e posvjedoene u njoj. D o d i r beskrajnog misterija nadvladava povrno i prisno, ostvarivi svoj p r o d o r u neopisivu glazbu. Drvee i zvijezde^ i t m u r n a b r d a izgledaju p o p u t simbola p r e p u n i h znaenja koja se ne m o g u izraziti kroz rijei. Kada ovjekova d u a o d m a k n e svoj teki zastor linosti u s t r a n u , kada je veo p o d i g n u t , a o n a se nade licem u lice sa svojim b e s m r t n i m ljubavnikom, izgleda n a m kao da p r o m a t r a m o Majstora u s a m o m inu stvaranja novoga svijeta. 39

Ali, to je to stanje? O n o je p o p u t proljetnog jutra, odie ivotom i ljepotom, istovremeno jedinstveno i sveukupno. Kada vlastito ovjekov jedinstvo ivot, u osloboen dui, tada ometanja, mu svjesnost pronae vjenog

o d j e d n o m postaje p r i r o d n a i neposredna, p o p u t svjetlosti plamena. Izglaeni su svi konflikti i kontradikcije ivota; znanje, ljubav i p o s t u p c i su uravnoteeni; zadovoljstva i boli postaju j e d n o sa ljepotom, radosti i odricanja su jednaki u bogolikosti; pukotina izmeu konanog i b e s k o n a n o g je ispunjena ljubavlju i prelijeva se; svaki t r e n u t a k donosi vlastitu p o r u k u vjenog; bezoblino se pojavljuje u obliju cvijeta, ili ploda; bezgranino nas u z i m a u svoje naruje p o p u t oca i h o d a uz nas p o p u t prijatelja. S a m o dua, J e d n o u ovjeku, po svojoj prirodi m o e nadvladati sva ogranienja i pronai vlastitu vezu sa Vrhovnim Biem. Ali dok ne dosegnemo unutarnju harmoniju, i s v e u k u p n o s t svojega bia, na ivot je p u k a navika. Svijet n a m jo uvijek izgleda p o p u t stroja, kojim se treba zagospodariti t a m o gdje je to korisno, kojeg se t r e b a m o uvati t a m o gdje lee opasnosti, ali sa njim n i k a d a nije ostvareno p o t p u n o prijateljstvo, ni u fizikom obliju, ni u d u h o v n o m ivotu i ljepoti.

40

III. PROBLEM ZLA

Pitanje zato postoji zlo j e d n a k o je o n o m zato postoji nesavrenstvo, ili d r u g i m rijeima, zbog ega je u o p e dolo do stvaranja. M o r a m o uzeti zdravo za gotovo kako ne moe biti drugaije; stvaranje m o r a biti nesavreno, m o r a se deavati p o s t u p n o , i u z a l u d je postavljati pitanje: "Zato j e s m o ? " Ali, pravo je pitanje: " D a li je ovo nesavrenstvo krajnja istina, da li je zlo a p s o l u t n o i u l t i m a t i v n o ? " Rijeka i m a svoje granice, svoje obale, ali da li je rijeka sainjena s a m o od obala? Ili, da li su obale krajnje injenice o rijekama? Ne n u d e li te prepreke vodi n e p r e s t a n o kretanje? Svezani konopac dri brod, ali da li je njegovo znaenje u vezivanju? Ne vue li on istovremeno b r o d naprijed? Struja svijeta i m a svoje granice, ili ne bi postojala, ali joj svrha nije p r i k a z a n a u g r a n i c a m a koje ju vezuju, ve u kretanju, koje ide p r e m a savrenstvu. Nije pitanje bi li trebalo biti prepreka i patnje na svijetu, ve da li bi trebalo biti z a k o n i t o s t i i reda, ljepote i radosti, d o b r o t e i ljubavi. Ideja Boga koju ovjek gaji u svojem biu, u d o je svih uda. On u d u b i n i svojega ivota osjea kako je o n o to izgleda nesavreno manifestacija savrenstva; ba kao to ovjek sa s l u h o m stvari samo uoava savrenstvo pjesme, m a d a u slua niz tonova. ovjek je o t k r i o veliki

p a r a d o k s po kojem o n o to je o g r a n i e n o nije zatvoreno u n u t a r svojih granica; uvijek se kree, i time n e p r e s t a n o odbija zaustaviti se. U stvari, nesavrenstvo nije negacija savrenstva; svretak nije suprotstavljen vjenosti. To je 41

potpunost

manifestirana

dijelovima,

sasvim

razotkrivena u n u t a r svojih granica. Bol, koji proizlazi iz osjeaja s m r t n o s t i , nije trajna. O n a nije sama sebi svrha, p o p u t uitka. Susresti se sa njom znai shvatiti kako o n a n e m a udjela u istinskoj trajnosti stvaranja. intelekta. Moe se usporediti kroz povijest sa grekom u svijetu znai Krenuti razvoja nauke

p u t o v a t i kroz labirint greaka, pri e m u se svaka istie u svoje vrijeme. Ipak n i t k o ne vjeruje kako je n a u k a s a m o savren oblik sijanja greaka. N e p r e s t a n o pronalaenje istine je o n o vano, o n o to treba zapaziti u povijesti n a u k e , a ne nebrojene greke. Pogreka, po svojoj prirodi, ne moe biti statina; ne moe o p s t a t i uz istinu; kao to skitnica m o r a otii a k o nije u stanju platiti prenoite, greka p a d a u zaborav im se pokae bezvrijedna. Kako je kod intelektualne greke, tako je i k o d zla u bilo kojem d r u g o m obliku. O n o u sutini nije trajno, jer se ne m o e uskladiti sa cjelinom. Svakog je t r e n u t k a ispravljano s v e u k u p n o u stvari, i n e p r e s t a n o mijenja svoja svojstva. Mi preuveliavamo vanost zla zamiljajui ga statinim. Kada bi sakupili p o d a t k e broja umiranja i raspadanja to se svakoga t r e n u t k a deavaju na zemlji, rezultat bi nas zaprepastio. Ali zlo se n e p r e s t a n o mijenja; u s p r k o s svojoj neprebrojivoj o g r o m n o s t i o n o ne prijei efikasno struju naeg ivota; stoga su zemlja, voda i zrak blagotvorni i isti, sposobni odravati ivot. Sve se statistike sastoje od naeg pokuaja da d o k u m e n t i r a m o mijenu; i u tom procesu stvari dobivaju o n u teinu u n a e m u m u koju nemaju u stvarnosti. Iz toga razloga je ovjek, b u d u i je zbog posla kojim se bavi zaokupljen n e k i m o s o b i t i m a s p e k t o m ivota, prisiljen pretjerano ga naglaavati; inei 42

to on gubi iz vida istinu. Detektiv moe imati priliku prouiti zloine do posljednjeg detalja, ali on gubi osjeaj za njihovo pravo znaenje u okviru sveukupne socijalne ekonomije. ivota, ona Kada u nauka sakuplja injenice sliku kako bi predoila bitku za o p s t a n a k , koja se odvija u kraljevstvu naim umovima stvara "prirode p r e p u n e zakrvavljenih z u b a i p a n d i " . Ali, u biti, u t i m su m e n t a l n i m slikama materijalizirane nestvarne boje i oblici. Tako teak. moemo, Sa svakim mjerei teinu zraka po kvadratnom c e n t i m e t r u tijela, dokazati da je zasigurno unitavajue u t e g o m , m e u t i m , stie prilagodba, stoga mi lako p o d n o s i m o na teret. Bitka za o p s t a n a k u prirodi ima svoj reciprocitet: postoji ljubav p r e m a djeci i p r e m a prijateljima; postoji rtvovanje sebe, koje potjee iz ljubavi; a takva je ljubav pozitivan e l e m e n t ivota. Ako fiksiramo svjetiljku naih r a z m a t r a n j a na injenicu umiranja, postojanje e nam izgledati poput velike grobnice; ali u svijetu ivih p o m i s a o na s m r t ima, kako nalazimo, najmanji mogui utjecaj. Ne stoga to je o n a najmanje uoljiva, ve zato to je to negativan aspekt ivota; kao to je, usprkos injenici da neprestano z a k l a p a m o kapke, vano jedino otvaranje oiju. ivot u svojoj sveukupnosti n i k a d a ne u z i m a s m r t za ozbiljno. Smije se, plee i igra, gradi, zgre i voli u prisustvu smrti. Tek kada promotrimo sa smru odreenu njenu zasebnu tamu i injenicu ostajemo povezanu vidimo

zgroeni. T a d a g u b i m o svijest o s v e u k u p n o s t i ivota, ega je s m r t dio. Ovo je p o p u t p r o m a t r a n j a k o m a d i a odjee kroz m i k r o s k o p , jer o n a t a d a nalikuje mrei; zagledamo u velike rupe i d r h t i m o u mati. Ali istina je da s m r t nije vrhovna stvarnost. O n a izgleda crna, kao to nebo izgleda 43

plavo; ali ne zatamnjuje postojanje, ba kao to nebo ne ostavlja svoje tragove na krilima ptica. D o k p r o m a t r a m o djecu koja pokuavaju hodati, vidimo njihove bezbrojne neuspjehe; uspjeha je jako malo. Ako m o r a m o ograniiti svoje razmatranje, u m e t n u v i ga u k r a t a k vremenski okvir, stiemo do o k r u t n o g zakljuka. Ali, mi z n a m o da u s p r k o s neprestanim grekama postoji silovita radost u djetetu, zbog koje ne odustaje od svojeg naizgled n e m o g u e g zadatka. Vidimo da ne razmilja o svojim padovima, koliko o sposobnosti, ma koliko sitna bila, odravanja ravnotee. P o p u t ovih nezgoda djetetovog pokuaja da p r o h o d a , i mi se susreemo sa raznovrsnim patnjama nae svakodnevice, pokazujui nesavrenstvo raspolaganja

znanjem i m o i m a , te nesposobnost koritenja vlastite volje. Ali, ako ovo razotkriva jedino nae slabosti, umrijet emo krajnje depresivni. Kada je razmatranje usmjereno na ogranieno podruje naih aktivnosti, osobni promaaji i p r o p u s t i n a m izgledaju o g r o m n i ; m e u t i m , ivot kojeg v o d i m o instinktivno namee iri vidokrug. N u d i n a m ideal savrenstva, koji nas uvijek vodi p o n a d naih t r e n u t n i h ogranienja. U sebi se uvijek n a d a m o , tako nadvisujui nae trenutno skueno iskustvo; proizvod je to neizbrisive vjere u beskrajno u n u t a r nas; n i k a d a nee biti p r i z n a t a nikakva naa ogranienja kao trajne injenice; mi ne postavljamo nikakve granice svojem vidokrugu; u s u u j e m o se tvrditi kako je ovjek sposoban za jedinstvo sa Bogom; te da se njegovi najnesputaniji snovi svakodnevno ostvaruju. Istinu uviamo kada se umom okrenemo prema b e s k o n a n o m . Ideal istine nam nije sasvim blizak, niti je 44

dio naih n e p o s r e d n i h doivljaja, ve je u svijesti o svemu, to n u d i o k u s o n o g a to bi trebali imati u o n o m e to odista i m a m o . Svjesno ili nesvjesno, kroz ivot p r o n a l a z i m o taj osjeaj za Istinu, koji je daleko vei nego li izgleda; jer na ivot susree beskonano, i mijenja se. Njegova je tenja stoga beskrajno vea od postignua, i d o k napreduje uoava kako nikakvo razumijevanje istine tu tenju ne ostavlja n a s u k a n u u pustinji k o n a n o g , ve je prebacuje na vie razine. Zlo nije u stanju presresti ivot na otvorenoj cesti i ukrasti mu sve to posjeduje. Jer zlo m o r a ieznuti, m o r a prerasti u d o b r o ; ne m o e o p s t a t i i poraziti Sve. Ako bi se i traak zla igdje beskrajno zadrao, p o t o n u o bi d u b o k o i posjekao s a m o korijenje postojanja. Ipak, ovjek ne vjeruje p o t p u n o u zlo, j e d n a k o kao to ne m o e povjerovati da su ice violine bile n a m j e r n o izraene ne bi li stvorile i z u z e t n u t o r t u r u n e u s k l a e n i h tonova, m a d a m o e m o statistiki dokazati kako je nepodnoljiv zvuk daleko vjerojatniji od h a r m o n i n o g , a na j e d n u o s o b u koja zna svirati violinu dolaze tisue koje ne umiju. Potencijal savrenstva nadvladava oitu kontradikciju. Bez sumnje i m a ljudi koji smatraju k a k o je postojanje bezgranino zlo, ali ih se ne moe uzeti za ozbiljno. Njihove su postavke p u k a poza, intelektualiziranje ili najobinija sentimen talnost; m e u t i m , ivot je sam po sebi o p t i m i s t i a n - on eli napredovati. Pesimizam je n e k a vrsta m e n t a l n o g pijanstva, ne cijeni m o g u n o s t zdravog hranjenja, uplee s n a n o pie navjetaja, stvarajui u m j e t n u potitenost, koja ea za jo eim gutljajem. Kada bi postojanje bilo zlo, ne bi ekalo filozofe da to dokau. Takve postavke nalikuju optuivanju za samoubojstvo nekoga tko je cijelo vrijeme tu, pokraj nas. Postojanje s a m o po sebi dokazuje da ne moe biti zlo. 45

Nesavrenstvo koje nije sasvim nesavreno, ve mu je savrenstvo neistine, a ideal, znanje prolazi nije kroz nita neprestanu drugo doli realizaciju. neprekidno Stoga, funkcija je naeg intelekta razluiti istinu kroz potpaljivanje greke kako bi se oslobodilo svjetlo istine. Naa volja i na karakter moraju dosei savrenstvo kroz n e p r e s t a n o nadvladavanje zla, ili u n a m a , ili izvan nas, ili istovremeno; na fiziki ivot n e p r e s t a n o izgara tjelesne tvari kako bi o d r a o ivotnu vatru; na moralni ivot takoer ima svoje gorivo. Ovaj je ivotni proces n e p r e k i d a n - mi to z n a m o , osjetili s m o to; i i m a m o vjeru koju niije o s o b n e tvrdnje u s u p r o t n o ne m o g u u z d r m a t i . ovjeanstvo se uvijek kree od zla p r e m a dobru. Mi osjeamo kako je d o b r o pozitivan element nae prirode, te je u svakom v r e m e n u i svakoj klimi o n o to ovjek najvie vrednuje upravo ideal d o b r o t e . Z n a m o d o b r o , volimo ga, i iskazujemo najdublje potovanje p r e m a o n i m a koji su vlastitim ivotom pokazali s t o j e d o b r o t a . Postavit e se pitanje: "Sto je d o b r o t a ; to znai naa m o r a l n a priroda?" Moj je odgovor da, k a d a ovjek poinje graditi proirenu viziju o s a m o m sebi, k a d a shvati da je m n o g o vie od o n o g to u sadanjosti izgleda da jest, poinje bivati svjestan vlastite m o r a l n e prirode. Postaje svjestan o n o g a to e tek biti, pa o n o to jo uvijek nije iskusio postaje stvarnije od o n o g a to mu se t r e n u t n o deava. N u n o , njegov se pogled na ivot mijenja, a volja ustupa mjesto eljama. Jer, volja je vrhovna elja uzvienijeg ivota, o n o g iji je znatniji dio izvan naeg sadanjeg dosega, iji se objekti uglavnom ne nalaze pred n a m a . P o t o m se r a a s u k o b naeg nieg ovjeka sa viim, elja sa voljom, udnje za stvarima koje utjeu na osjetila, 46

sa svrhom koja je u n a e m srcu. N a k o n toga poinjemo razlikovati o n o to elimo o d m a h od o n o g a to je d o b r o . Jer, d o b r o je o n o to je poeljno n a e m viem ja. Stoga osjeaj d o b r o t e proizlazi iz stvarnijeg sagledavanja svojeg ivota, povezanog sa sagledavanjem cjelokupnosti ivota kao takvog, pri emu se u z i m a u obzir ne s a m o o n o to se deava, ve i o n o to ne vidimo, i to kao ljudi ne m o e m o vidjeti. ovjek, ako je dalekovidan, osjea ivot koji jo uvijek nije prisutan, vie osjea taj ivot od o n o g kojeg upravo proivljava; stoga je s p r e m a n rtvovati sadanje interese zbog nasluene b u d u n o s t i . Kroz to on raste, shvaajui istinu. ak i ako je do kraja sebian, ovjek m o r a raspoznati ovu istinu, i m o r a o b u z d a t i vlastite n e p o s r e d n e impulse - d r u g i m rijeima, m o r a biti m o r a l a n . N a p o k o n , nae su m o r a l n e vrijednosti o n o po e m u z n a m o da ivot nije sastavljen od okrajaka, bivajui bez svrhe kroz i kontinuiteta. takoer Moralni kako osjeaj nije ne nudi tek razaznavanje n e p r e k i d n o s t i linosti u vremenu, ve ovjek njega shvaa istinit, ako je ogranien jedino u n u t a r s a m o g sebe. Stvarniji je ako je u istini, nego ako je u injenicama. P r i p a d a o n i m a koji nisu ukljueni u njegovu osobnost, te koje najvjerojatnije nije n i k a d a ni u p o z n a o . ovjek, kao to ima osjeaj vlastitog b u d u e g ja, koje nije dio njegove sadanje svjesnosti, i m a i osjeaj svojeg vieg jastva, koje je van granica njegove osobnosti. Ne postoji onaj koji n e m a taj osjeaj do n e k o g nivoa, koji nije n i k a d a rtvovao vlastitu sebinu elju zbog spasa neke druge osobe, koji nije nikada osjetio zadovoljstvo prolaska kroz o d r e e n i gubitak ili nevolju jer je to n e k o m e bilo p o t r e b n o . injenica je da ovjek nije odvojeno bie, on posjeduje univerzalna svojstva; i k a d a to 47

r a s p o z n a postaje velik. ak i zlu sklona sebinost, elei se izraziti, m o r a to uvidjeti; jer ne moe ignorirati istinu, a ipak biti snana. Stoga, kako bi osigurala p o m o istine, sebinost do neke granice m o r a biti nesebina. B a n d a pljakaa m o r a imati m o r a l kako bi opstala; oni m o g u opljakati cijeli svijet, ali ne i jedni druge. Kako bi se uspjeno izvrile n e m o r a l n e namjere, n e k a oruja moraju biti m o r a l n a . U stvari, esto je naa m o r a l n a snaga o n a koja n a m o m o g u a v a najefikasnije raditi zlo; iskoritavati druge osobe zbog vlastite koristi; otuivati prava d r u g i h ljudi. ivot zvijeri je ne-moralan, b u d u i je svjesna jedino sadanjosti; ivot ovjeka moe biti n e m o r a l a n , ali upravo to znai kako m o r a posjedovati m o r a l n u osnovu. O n o to je n e m o r a l n o u stvari je nesavreno m o r a l n o , ba kao to je lano p o m a l o t o n o , ili ne bi m o g l o biti ak ni lano. Nije uoavanje da s m o slijepi, ve pogreno vienje o n o u kojem sagledavamo poetak zahtijeva na nesavren nain. ovjekova je povezanosti, prilagoavanje sebinost odredbama uvianja odreene i

o d r e e n e svrhe ivota; a djelovanje s u k l a d n o sa njenim uzdravanje ponaanja. Sebian ovjek voljno prolazi kroz nedae zbog vlastitog spasa, on trpi tekoe i oskudicu bez prigovora, jer z n a da su bol i nevolja, kakvima ih vidimo u n u t a r kraeg vremenskog razdoblja, po efektu upravo s u p r o t n i , bivajui vieni iz ire perspektive. Stoga o n o to je gubitak niem ovjeku, d o b i t a k je viem i obrnuto. ovjeku koji ivi za n e k u ideju - za svoju d o m o v i n u , za d o b r o b i t ovjeanstva - ivot i m a vei znaaj, a ta d o d a t n a patnja mu ne znai m n o g o . ivjeti u d o b r o t i znai ivjeti ivotom svih. Zadovoljstva su namijenjena o s o b n o m ja, ali d o b r o t a je zaokupljena sreom ljudskog roda i bezvre48

m e n a je. Iz toke p r o m a t r a n j a dobrog, uitak i bol imaju razliita znaenja, do te mjere da uitak moe biti odbaen, a na njegovo mjesto je isproena patnja, pa se sama s m r t pozdravlja kao donosilac vie vrijednosti ivota. Iz tog vieg stanovita ovjekovog ivota, stanovita dobrote, uitak i bol gube svoje a p s o l u t n e vrijednosti. Muenici su to dokazali kroz povijest, a mi p o t v r u j e m o svakoga dana svojim malenim muenitvima. Kada uzmemo pehar s morskom vodom, on ima odreenu teinu, ali k a d a se z a r o n i m o u m o r e do d u b i n e od tisuu pehara, ne osjeamo nikakvu teinu. Mi m o r a m o nositi pehar linosti vlastitom s n a g o m ; i tako, d o k na razini sebinog uitka i boli osjeamo njegovu p u n u teinu, na m o r a l n o m p l a n u je toliko olakan da n a m ovjek koji je ovo dosegao izgleda gotovo p o p u t nadovjeka, strpljiv je pod tekim kriem, izdrljiv p r e d z l o b n i m p r o g o n o m . ivjeti kojeg u savrenoj dobroti znai ostvariti ivot u b e s k o n a n o m . Ovo je najsveobuhvatniji pogled na ivot moemo dosegnuti kroz svojstvenu nam mo m o r a l n e vizije s v e u k u p n o s t i ivota. Po B u d d h i tu m o r a l n u snagu m o r a m o kultivirati do najvieg stupnja, znati da nae polje djelovanja nije ogranieno razinom naeg skuenog ja. Ovo je vizija nebeskog kraljevstva Krista.

Kada p o s t i g n e m o taj univerzalni ivot, koji je m o r a l n i ivot, o s l o b a a m o se okova uitka i boli, a mjesto zauzeto n a o m linou ispunjeno je neiskazivom radou to proistjee iz beskrajne ljubavi. U o v o m je stanju aktivnost due jo vie oteana, jedino to joj motiv nije p o t a k n u t eljama, ve vlastitom radou. Ovo je karma joga iz Gite, nain da se p o s t a n e j e d n o sa beskrajnim a k t i v n o s t i m a p o m o u prakse vrenja nezainteresirane d o b r o t e . 49

Kada

je

Buddha

spomenuo

stazu

oslobaanja

ovjeanstva iz stiska patnje, razotkrio je sljedeu istinu: dosegne li ovjek svoje najvii potencijal kroz vezivanje individualnog u univerzalnom, on se oslobaa ropstva boli. P r o m o t r i m o potpunije ovu toku. J e d a n mi je moj uenik prepriao svoju pustolovinu u oluji, i poalio se kako je cijelo vrijeme bio uznemiravan osjeajem da se taj veliki kovitlac prirode p o n a a p r e m a njemu kao p r e m a najobinijoj aici praine. To to je on odvojena osobnost sa vlastitom voljom nije nimalo utjecalo na o n o to se deavalo. Rekao sam: "Ako bi obzir p r e m a naoj posebnosti uspio skrenuti prirodu sa njene putanje, tada bi upravo o s o b n o s t najvie patila." Ali on je u p o r n o nastavljao sa svojom n e d o u m i c o m , govorei kako postoji o d r e e n a injenica koju ne m o e m o zaobii - osjeaj da jesmo. "Ja" u n a m a traga za posebnim o d n o s o m , namijenjenim s a m o njemu. Odgovorio sam kako "ja" s t u p a u o d n o s sa neim to zovemo "ne-ja". Stoga m o r a m o pronai p o s r e d n i k a koji je obojici blizak, i m o r a m o biti a p s o l u t n o sigurni kako se o d n o s i j e d n a k o p r e m a n a e m "ja", kao i p r e m a o n o m to je "ne-ja". N u n o je to ovdje ponoviti. Mi m o r a m o imati na u m u ideju kako naa o s o b n o s t s u k l a d n o svojoj prirodi tei pronai univerzalno. Nae tijelo m o e umrijeti jedino ako p o k u a pojesti s u p s t a n c u od koje je sastavljeno, a nae oko gubi znaaj vlastite funkcije ako vidi jedino sebe. Ba kao to u v i a m o da, to je jai zamiljaj, u stvari se manje zamilja, a vie opaa istina, tako i svoju o s o b n o s t smatramo 50 vrednijom to je otvorenija prema univer-

zalnom. N a p o k o n , o s o b n o s t nije znaajna s a m a po sebi, ve po vlastitom sadraju, koji je univerzalan, ba kao to jezero ne mjerimo opsegom, ve d u b i n o m vode. Stoga, a k o je tono da naa p r i r o d a ezne za stvarnou, te da naa o s o b n o s t ne m o e biti zadovoljna i z m a t a n i m svemirom, p l o d o m vlastitih kreacija, o n d a je oito po nju najbolje ako volja djeluje na stvari slijedei njihov zakon, ne postupajui sa njima k a k o joj p a d n e na pamet. Ova tvrdoglava sigurnost realnosti p o n e k a d ljuti n a u volju, i esto nas vodi u katastrofu, ba kao to vrstoa zemlje nesumnjivo ozljeduje dijete koje se saplelo d o k je uilo hodati. Ipak, ista vrstoa koja ga pozljeuje, omoguava njegov hod. J e d n o m je, dok je moj b r o d prolazio ispod mosta, jarbol u d a r i o u njegovo podnoje. Da se jarbol samo na t r e n u t a k svinuo nekoliko centimetara, ili da je m o s t uzdigao svoja leda p o p u t istegnute make, ili da se rijeka spustila, bio bih im zahvalan. Ali oni nisu obratili panju na moju b e s p o m o n o s t . To je istinski razlog zbog kojeg m o g u koristiti rijeku, i ploviti njome sluei se jarbolom, ali je t a k o e r razlog zbog kojeg se, k a d a mi njezin tok smeta, m o g u p o u z d a t i u most. Stvari su onakve kakve jesu, a mi ih m o r a m o poznavati elimo li se koristiti njima, to je m o g u e upravo stoga jer naa elja nije njihov zakon. Ova spoznaja n a m d o n o s i uitak, b u d u i je o n a poveznica naeg o d n o s a sa stvarima izvan nas; ini ih naima, i t a k o iri granice linosti. Na svakom k o r a k u m o r a m o uzeti u obzir i druge, a ne samo sebe. N a p o k o n , j e d i n o s m o u s m r t i sami. ovjek odista postaje pjesnikom kada uspijeva ljudima predstaviti o s o b n u ideju na takav nain da oni u njoj uivaju, to nije u stanju uraditi ako n e m a p o d e s a n medij, 51

blizak svima u publici. Taj uobiajeni jezik ima vlastite zakone, koje pjesnik m o r a otkriti i slijediti, pri e m u postaje istinit i dosee pjesniku b e s m r t n o s t . Mi z n a m o kako ljudska o s o b n o s t nije najvia istina; ve o n o u n a m a to je univerzalno. Kada bi ivjeli u svijetu u kojem je linost jedini vaan faktor, bio bi to najgori zatvor kojeg m o e m o zamisliti, jer se ovjekova najdublja radost sastoji u t o m e da sve vie i vie raste kroz sve vee i vee jedinstvo sa svim. ako Jedino kroz veliki razotkrivanje i u i slijeenje zakona dok, postajemo ostvarujemo s u k o b u sa

univerzalno; praznima.

su osobine elje

sveopim z a k o n o m , proivljavamo patnju i osjeamo se Postojala su v r e m e n a kada s m o se molili za posebne povlastice, smatrali da zakone prirode treba drati u poslunosti, ne bi li olakali sebi. Ali sada z n a m o bolje. Shvaamo da se z a k o n ne m o e baciti u s t r a n u , i kroz takvo s m o znanje postali snani, jer on nije odvojen od nas, ve je na vlastiti. Univerzalna mo, koja se manifestira u sveopem z a k o n u , j e d n o je sa o s o b n o m moi. O n a e nas osujetiti t a m o gdje s m o maleni, gdje i d e m o protiv struje stvari; ali e n a m p o m o i t a m o gdje s m o veliki, gdje s m o sjedinjeni sa svime. Stoga, kako uz pomo nauke vie saznajemo o zakonima prirode, dobivamo na snazi, teei ostvariti univerzalno tijelo. N a organ vida, na organ kretanja, naa fizika snaga postaju cijeli svijet; para i elektricitet postaju nai ivci i miii. Uslijed toga nalazimo da, kao to nau tjelesnu organizaciju odravaju principi odnosa, ijom vrlinom

m o e m o cijelo tijelo proglasiti vlastitim, i m o e m o ga kao takvog koristiti, tako se kroz sav svemir protee princip 52

n e p r e k i d n i h odnosa, ijom vrlinom m o e m o proglasiti cijeli svijet naim produenim tijelom, i koristiti ga s u k l a d n o t o m e . U ovo d o b a z n a n o s t i teimo u p o t p u n o s t i ostvariti svoje pravo na svijet-sebe. Z n a m o k a k o su sva naa siromatva i patnje rezultat n e m o i da ostvarimo ovaj legitiman mi sveopi zahtjev. nismo zakon. Odista, izvan Mi nema na granica siline vlastitom naim koja putu moima, jer izraava univerzalne smo

prevladavanja bolesti i smrti, kroz n a u n o znanje s m o u stanju pobijediti bol i siromatvo; bivajui uvijek na stazi razumijevanja univerzalnog u njegovim fizikim aspektima. I kako n a p r e d u j e m o , tako nalazimo da moi patnje, bolesti i siromatva nisu a p s o l u t n e , ve ih oivljava potreba prilagodavanja naeg osobnog prema univer z a l n o m ja. Isto je sa n a i m d u h o v n i m ivotom. Kada individualist u n a m a ratuje protiv z a k o n i t e vladavine univerzalnog ovjeka postajemo m o r a l n o niski, i m o r a m o patiti. U takvim uvjetima nai su uspjesi nae najvee pogreke, a ispunjenje naih udnji nas ini jo siromanijima. Mi teimo osobitim dobicima, elimo uivati privilegije koje n i t k o drugi sa n a m a ne m o e dijeliti. Ali sve o n o to je drugaije m o r a n e p r e k i d n o ratovati sa uobiajenim. U takvom stanju graanskog rata ovjek uvijek ivi na barikadama, a u svakoj sebinoj civilizaciji nai domovi to u biti nisu, ve postaju umjetni zidovi, izgraeni u o k o l o nas. Svejedno se alimo k a k o n i s m o sretni, kao da postoji neto u n u t a r prirode stvari to nas ini n e s r e t n i m a . Univerzalni d u h eka, elei nas o k r u n i t i sreom, ali individualni d u h to ne prihvaa. ivot nae linosti je onaj koji vjeno izaziva sukobe i komplikacije, uznemirujui 53

p r i r o d n u ravnoteu drutva i stvarajui nedae svih vrsta. To dovodi stvari do takvog stanja da, k a k o b i s m o odrali red, m o r a m o uspostaviti u m j e t n u prisilu i organizirane oblike tiranije, tolerirajui paklene institucije, koje n e p r e s t a n o umanjuju ljudskost. Vidimo k a k o se, elei biti moni, m o r a m o p o d v r g n u t i z a k o n i m a univerzalnih sila, te razumjeti kroz praksu k a k o su one nae vlastite. Stoga, kako bismo bili sretni, m o r a m o p o d v r g n u t i i n d i v i d u a l n u volju vlasti univerzalne volje, i odista osjetiti kako je to n a a o s o b n a volja. Kada d o s e g n e m o stanje u kojem je prilagodavanje k o n a n o g b e s k o n a n o m u n a m a postalo savreno, t a d a i sama bol postaje vrijedan posjed. Ona se pretvara u tap za mjerenje, p o m o u kojeg procjenjujemo istinsku vrijednost naeg zadovoljstva. Najvanija lekcija koju ovjek m o e nauiti od ivota nije kako na svijetu postoji patnja, ve da o njemu ovisi hoe li je preobraziti u neto pozitivno, da ju je sposoban pretvoriti u uitak. Ova lekcija jo uvijek nije u p o t p u n o s t i zagubljena, i n e m a ivog ovjeka koji bi se voljno o d r e k a o prava na proivljavanje patnje, jer je to njegovo ljudsko pravo. J e d n o g mi se d a n a ena s i r o m a n o g r a d n i k a gorko alila kako e njen najstariji sin biti o t p o s l a n b o g a t o m r o a k u na n e k o vrijeme. Ovaj implicitni ljubazni pokuaj olakavanja problem ljubavi, ve i nevolje ju je jako njen, se nikada nee da se potresao, jer povui pred majin je pravu diktatima zbog jedino zahvaljujui neotuivom

p o g o d n o s t i . ovjekova sloboda ga ne oslobaa tekoa, predstavlja slobodu savladaju nevolje vlastitog dobra, inei nevolju dijelom vlastite radosti. To moe biti ostvareno tek kada shvatimo da nae o s o b n o ja 54

nije najznaajniji d o naega bia, da u n a m a postoji ovjek-svijet, koji je b e s m r t a n . Ne boji se s m r t i ili patnje, i bol p r o m a t r a tek kao d r u g u s t r a n u radosti. Ostvarivi to zna da je patnja istinsko bogatstvo nas kao nesavrenih bia. Postaje velik i vrijedan z a u z i m a n j a mjesta m e d u savrenima. Z n a da n i s m o prosjaci; te koliko je teak svaki novi kojim p l a a m o o n o vrijedno u ovome ivotu svoju snagu, svoju m u d r o s t , svoju ljubav; kako je u patnji simbolizirana beskrajna m o g u n o s t razotkrivanje radosti; ali ovjek savrenstva, koji izgubi vjeno svo

zadovoljstvo, prihvaajui patnju, t o n e sve nie i nie do najveih d u b i n a bijede i degradacije. Tek kada u g a a m o samozadovoljstvu uz p o m o boli slijedi zlo, patnja se sveti za n a n e s e n u joj slubi tamni besmrtnog veo i uvredu, jer s m o je natjerali savrenstva, svoje i lice kada da nas svoje slui unesrei. N a p o k o n , o n a je vestalska djevica posveena zauzme istinsko mjesto pred o l t a r o m b e s k o n a n o g , odbacivi svoj pokazavi promatrau, otkrivanju v r h u n s k e radosti.

55

IV PROBLEM LINOSTI

Na j e d n o m kraju svojega bia ja sam j e d n o sa s t a b l i m a i kamenjem. zakona. Tu Tamo su raspoznajem postavljene vladavinu univerzalnog postojanja, osnove mojeg

d u b o k o dolje. M o im lei u p u n i n i njihovog sjedinjenja sa svim stvarima. Ali, na d r u g o m kraju mojega bia sam odvojen od svega. T a m o se probijam kroz k o r d o n j e d n a k o s t i i stojim sam, kao pojedinac. Sasvim sam jedinstven, ja sam ja, neusporediv sam. Sva teina svemira ne m o e slomiti ovu moju osobnost. D r i m je u s p r k o s golemoj gravitaciji svih stvari. Naizgled sam malen, ali sam u stvarnosti velik. Jer ja opstojim n a s u p r o t svim silinama koje bi da mi o d u z m u sve moje posebnosti, i uine me j e d n i m sa p r a i n o m . Takva je struktura osobnosti, koja se uzdie iz nepojmljivih d u b i n a i t a m e svojeg temelja na otvoreno, p o n o s n a na svoju odvojenost, p o n o s n a to je oblikovala jedinstvenu individualnu zamisao u graevinu kojoj n e m a sline diljem svemira. Kada bi ova o s o b n o s t bila unitena, t a d a bi, m a d a nita materijalno nije izgubljeno, niti je bilo koji a t o m dezintegriran, nestala stvaralaka r a d o s t koja se t a m o iskristalizirala. Do kraja emo b a n k r o t i r a t i ako se liimo ove osobitosti, ove osobnosti, jedine stvari koju m o e m o nazivati vlastitom; a koja je, ako je izgubljena, gubitak i za cijeli svijet. O n a je najvrednija upravo stoga jer nije univerzalna. I s a m o z a t o kroz nju m o e m o m n o g o dublje shvatiti svemir nego ako mu leimo u krilu, tei 57 nesvjesni vlastite razliitosti. Univerzalno uvijek

svojem izraaju u jedinstvenom. N a a elja da o d r i m o svoju jedinstvenost n e t a k n u t o m je o d i s t a udnja univerzuma, koja djeluje u n u t a r nas. Radost b e s k o n a n o g u n a m a n u d i n a m radost bivanja s o b o m . Da ovu odvojenost linosti ovjek s m a t r a svojim najdragocjenijim posjedom d o k a z a n o je p a t n j a m a kroz koje prolazi i grijesima koje vri za njezin spas. Ali svijest o odvojenosti dolazi od jedenja plodova znanja. To je vodilo ovjeka u s r a m o t u , zloin i smrt; to mu je ipak drae od bilo kakvog raja u kojem lei jastvo, sigurno drijemajui u savrenoj nevinosti u n u t a r u t r o b e majke prirode. Odravanje odvojenosti ovoga ja je n e p r e k i d n a tenja i patnja. I, u stvari, te su patnje one koje odreuju njegovu vrijednost. S jedne strane te vrijednosti je rtva, o n a govori koliko je trebalo platiti. D r u g a strana je postignue, predstavlja koliko je dobiveno. Ako n a m o s o b n o s t ne znai nita osim boli i rtve, o n d a n e m a nikakve vrijednosti po nas, i ni u kojem sluaju se ne b i s m o voljno t o m e izloili. T a d a ne bi bilo nikakve sumnje kako je najvie stremljenje ovjeanstva ponitavanje linosti. Ali ako postoji odgovarajui dobitak, ako se on ne zavrava u praznini ve u p u n i n i , o n d a je j a s n o kako negativne kvalitete - patnje i rtve - ine postignue jo dragocjenijim. Ovo su dokazali oni koji su uoili pozitivno znaenje sebe, i gorljivo prihvatili svoje odgovornosti, podnosei rtve i ne odustajui. Sa p r e t h o d n i m u v o d o m e mi biti lako odgovoriti na pitanje koje je j e d n o m postavio n e t k o m e d u mojim sluateljstvom: "Nije li ponitavanje u Indiji s m a t r a n o v r h o v n i m ciljem ovjeanstva?" N a prvom mjestu m o r a m o imati n a u m u injenicu d a ovjek nije n i k a d a doslovan u iskazivanju svojih ideja, 58

osim po sasvim trivijalnim pitanjima. Vrlo esto njegove rijei uope nisu jezik, ve tek vokalna i s p o m o gluhog. M o g u upuivati na, ali ne i odraavati njegove misli. Sto je vanija znaenje njegova uz misao tim rjenika prije rijei moraju biti objanjene u i v o t n o m k o n t e k s t u . O n i koji tee razumjeti pomo samo naizgled doseu utoite, jer su zaustavljeni vanjskim z i d o m i ne uspijevaju pronai ulaz u dvorite. Ovo je razlog zbog kojeg uenja naih najveih p r o r o k a vode beskrajnim raspravama im ih pokuavamo ih razumjeti u slijedei njihove rijei, a ne Ljudi prokleti razotkrivajui zaokupljeni ribarenje. Ideal dobroinstva nije propovjedan s gorljivou s a m o u b u d i z m u i u indijskim religijama, ve i u kranstvu. Radi toga je simbolizam smrti koriten za izraavanje zamisli ovjekovog oslobaanja od lanog ivota. J e d n a k o je sa nirvanom, s i m b o l o m gaenja svjetiljke. Tipina misao Indije kae da je istinsko oslobaanje ovjeka oslobaanje od avidye, od neznanja. Ne radi se o unitavanju neega to je pozitivno i stvarno, jer to ni ne moe biti mogue, ve o n o g a to je negativno, to kvari n a u viziju istine. Kada se u k l o n i ova opstrukcija, koja je neznanje, t a d a je kapak p o d i g n u t , a u t o m e n e m a g u b i t k a po oko. Mi zbog neznanja m i s l i m o da je nae ja, kao takvo, stvarno, da je njegovo znaenje u p o t p u n o s t i s a d r a n o unutar sebe. Kada ivjeti pogreno vidimo sebe, tada pokuavamo bivajui najvaniji objekt vlastitog vlastitim mreama, ivotima. zbog

d a r o m doslovnog u m a su o n i nesretnici koji su uvijek svojim ega zanemaruju

ivota. O s u e n i s m o na razoarenje, p o p u t ovjeka koji 59

pokuava d o s e g n u t i svoje odredite o d l u n i m razgrtanjem praine po cesti. Nae ja n e m a naina da nas zadri, jer je njegova priroda koja prolazna; prolazi sa kroz vezivanjem tkalaki svrsi za stan odjee ovu ivota, nit ne sebi osobnosti, utkana.

m o e m o je navesti

da poslui

u koju je

Kada ovjek,

promiljenom

panjom,

osigura t r e n u t a k uivanja, on pali vatru, m a d a n e m a tijesta kojim bi napravio k r u h ; vatra se rasplamsava i izjeda s a m u sebe do ieznua, p o p u t n e p r i r o d n e zvijeri, koja jede vlastite p o t o m k e i izumire. Na n e p o z n a t o m su jeziku rijei tiranski n a p a d n e . O n e nas zaustavljaju, ali ne govore nita. Kako bi se spasili ovih / okova rijei m o r a m o se osloboditi avidye, naeg neznanja, li pa e na um pronai osloboenje u u n u t r a n j o j ideji. Ali, bilo bi b u d a l a s t o kazati kako nae nepoznavanje jezika moe biti rainjeno jedino destrukcijom rijei. Ne, kada^) naie savreno znanje, svaka rije ostaje na svojem mjestu, J meutim one nas vie ne vezuju uz sebe, ve n a m i dozvoljavaju da p r o e m o kroz njih i vode nas do ideje-^ koja oslobaa. Stoga je jedino avidyd o n a koja nas okiva, navodei nas da mislimo kako je kraj u njoj, i onemoguavajui uvid da sadri ideju koja nadilazi njene granice. Ovo je razlog zbog kojeg mudrac kae: "Oslobodite se avidye\ spoznajte vlastitu istinsku d u u i spasite se stiska linosti koja vas zatvara u t a m n i c u . " Mi ostvarujemo slobodu kada dosegnemo istinsku prirodu. Umjetnik pronalazi umjetniku s l o b o d u kada p r o n a e umjetniki ideal. Time je o s l o b o e n m u n i h pokuaja imitiranja, naginjanja opem odobravanju. Funkcija religije nije unititi nau prirodu, ve je ispuniti. 60

S a n s k r t s k a rije dhartna, koja je najee prevoena na engleski kao religija, posjeduje dublje znaenje u n a e m jeziku. Dharma je najunutarnjija priroda, sutina, implicitna istina svih stvari. O n a je krajnja svrha koja djeluje u n u t a r naeg ja. Kada je u r a e n o bilo kakvo zlo, mi k a e m o kako je o s k v r n u t a dharma, to znai da je naoj istinskoj prirodi p o n u e n a la. Ali ova dharma, koja je istina u n a m a , nije oita, jer je priroena. Ovo je toliko t o n o da se s m a t r a l o k a k o je ovjek po prirodi grean, stoga o d r e e n a osoba m o e biti spaena s a m o p o m o u p o s e b n e milosti boje. To nalikuje tvrdnji kako je sjemenki p r i r o d n o ostati u n u t a r ljuske, te e samo p o m o u nekakvog p o s e b n o g u d a narasti u drvo. Ali kako mi z n a m o da se izgled sjemenke suprotstavlja njenoj istinskoj prirodi? Kada je podvrgnete kemijskoj analizi, pronai ete u njoj ugljikohidrate i bjelanevine i m n o t v o drugih stvari, nigdje n e m a ideje r a z g r a n a n o g drveta. Tek kada se stablo o t p o n e oblikovati u o a v a m o njegovu dharmu, i tada m o e m o bez sumnje potvrditi kako je o n a sjemenka, koja je u n i t e n a i istrulila u zemlji, bila onemoguena u vlastitoj dharmi, u ispunjavanju svoje istinske prirode. Kroz povijest ovjeanstva spoznajemo nicanje ivueg sjemena u n a m a . Vidjeli s m o n a u veliku svrhu oblikovanu u ivotima najveih ljudi, i z a s i g u r n o osjetili izgledaju kako, mada postoje bezbrojne dharma individue nije koje ostati nesposobne, njihova

n e p l o d a n ; ali na njima je da probiju svoj o k l o p i pretvore sebe u vrlu d u h o v n u m u n j u ; uzdiui se p r e m a zraku i svjetlosti, i granajui u svim pravcima. Sloboda sjemenke je u postizanju vlastite dharme, svoje prirode i sudbine nastajanja drvetom; ne-ostvarivanje bi 61

bilo njen zatvor. rtva p o m o u koje stvari doseu vlastito ispunjenje nije rtva koja zavrava u smrti; ve odbacivanje veza, ime se ostvaruje sloboda. Kada posjeduje, znamo mi najvii ideal slobode kojeg ovjek njegove znamo njegovu dharmu, sutinu

prirode, istinsko znaenje njegove linosti. Na prvi pogled izgleda da ovjek ovo s m a t r a s l o b o d o m uz iju p o m o dobiva n e o g r a n i e n u streme naprijed su m o g u n o s t uzdizanja i velianja uvijek oni koji ive ivotom sebe. Ali, povijest z a s i g u r n o nije ovo potvrdila. Ljudi koji samortvovanja. Via ovjekova p r i r o d a je uvijek teila neem to nadilazi sebe, a svejedno je to njegova najdublja istina; o n a potvruje uradivi vlastitim sve svoje rtve, Ovo je istovremeno ljudska ih dobitkom. dharma,

ovjekova vjera, a ovjekova linost je o r u e koje ovu rtvu prinosi na oltar. Mi sebe moemo p r o m a t r a t i iz dva razliita ugla. Prikazujui svojeg Postoji o n o ja koje predstavlja sebe, i ja koje transcendira sebe, time razotkrivajui vlastito znaenje. sebe pokuava biti veliko, stoji na pijedestalu

zgrtanja, i zadrava sve za sebe. Otkrivajui sebe daje sve to ima; t a k o postajui savreno p o p u t cvijeta koji je procvjetao iz pupoljka, sipajui iz svojeg kalea ljepote svu svoju milinu. Svjetiljka sadri ulje, koje je sigurno u njenoj n u t r i n i , o n a ga uva od najmanjeg gubitka. Stoga je odvojena od svih d r u g i h p r e d m e t a u o k o l o sebe i o t u d a nesretna. Ali, kada voljno je upaljena, time ispunjava ulja svoje bi znaenje; nahranila uspostavljen je o d n o s sa svim stvarima, bliskim i dalekim, rtvuje vlastitu zalihu kako plamen. 62

Takva je i svjetiljka u n a m a . D o k god gomila svoje posjede ostaje istinskoj svrsi. tamna, ponaanje joj je suprotstavljeno prosvjetljenje, u trenutku Kada ostvari

zaboravlja sebe, visoko uzdie svjetlost, i slui je svime to ima; jer je u njoj njeno otkrivenje. Upravo je to otkrivenje sloboda o kojoj je propovijedao B u d d h a . On je zahtijevao od svjetiljke da se odrekne vlastitog ulja. Meutim, besmisleno odricanje vodi jo mranijem siromatvu, to n i k a k o nije m o g l a biti njegova namjera. Svjetiljka se m o r a s a m a odrei ulja i t a k o sprovesti svrhu zbog koje ga gomila. To je emancipacija. Staza na koju je B u d d h a u k a z a o ne sastoji se s a m o od praksi samoodricanja, ve t a k o e r i od irenja ljubavi. U t o m e lei istinsko znaenje B u d d h i n i h propovijedi. Kada pronaemo Buddha, kako se stanje kroz nirvane, ljubav, koje tada je sa propovijedao postie

sigurnou z n a m o da je o n a s a m a po sebi v r h u n a c ljubavi. N a p o k o n , ljubav je s a m a sebi svrha. Sve ostalo u n a e m u m u uskrsava pitanje: "Zato?", trebajui razloge svojeg postojanja. Ali mjesta pitanju: odgovor. Bez sumnje, ak i sebinost navodi ovjeka na odricanje. Ali sebian se ovjek odrie nagonski. Ovo je p o p u t branja nezrelih voki; m o r a tresti g r a n u i trgati ih sa drveta. M e u t i m , k a d a ovjek voli, davanje izaziva radost, kao to drvo samo predaje u b r a n i plod. Svi nai posjedi p o p r i m a j u teinu nepopustljive gravitacije naih sebinih elja; mi ih ne m o e m o tako lako otpisati. Izgledaju kao da pripadaju naoj najunutarnjijoj prirodi, pripijeni su uz nas p o p u t druge koe, pa mi krvarimo k a d a ih se odriemo. Ali, k a d a 63 kada kaemo: "Zato"; "Ja ljubim", t a d a n e m a s a m a po sebi krajnji o n a je

s m o opsjednuti ljubavlju, ova silina djeluje u s u p r o t n o m pravcu. Stvari koje su n a m bliske gube svoju pnjemljivost i teinu, uslijed toga shvaamo da n a m nisu namijenjene. Odricanje je daleko od gubitka, u t o m e p r o n a l a z i m o ispunjenje svojega bia. T a k o u savrenoj ljubavi p r o n a l a z i m o s l o b o d u nae linosti. S a m o o n o to je u r a e n o zbog ljubavi je s l o b o d n o u r a e n o , ma koliko patnji uzrokovalo. Stoga, raditi za ljubav predstavlja slobodu u akciji. Ovo je znaenje uenja o n e z a i n t e r e s i r a n o m djelovanja u Giti. Gita tvrdi k a k o m o r a postojati djelovanje, jer s a m o u njemu iskazujemo vlastitu p r i r o d u . Ali ova manifestacija nije savrena d o k god nae djelovanje nije s l o b o d n o . U stvari, naa p r i r o d a je zasjenjena i n o m izvrenim zbog elje ili p r i n u d e . Majka razotkriva sebe kroz pomaganje djeci, odatle naa istinska sloboda nije s l o b o d a od akcije, ve sloboda u akciji, a moe biti p o s t i g n u t a j e d i n o kroz in ljubavi. Boja manifestacija se nalazi u njegovom inu stvaranja, a u U p a n i a d a m a je reeno: Znanje, snaga i akcija su dio njegove prirode:" nisu mu n a m e t n u t i izvana. Njegovo je djelo njegova sloboda, a on se ostvaruje u svojem stvaralatvu. Ista je stvar na d r u g o m mjestu reena ovim rijeima: Iz radosti proizlazi svo ovo stvaranje, uz pomo radosti je ostvareno, prema radosti stremi, i u radost ulazi* To znai da Boje stvaranje n e m a svoj izvor ni u kakvoj n u n o s t i ; o n o dolazi iz p u n i n e njegove radosti; njegova je ljubav o n a koja stvara, pa je u stvaranju njegovo o s o b n o otkrivenje. " Svabhaviki jnana bala krivacha. " Anandadhveva khalvimani bhutani javante, jatani jivanti, anandamprayantyabhisamvicanti. 64

anandena

Umjetnik koji uiva u p u n i n i vlastite umjetnike ideje, objektivizira je i potpunije ostvaruje drei je podalje. Radost se odvaja od nas, oblikujui se inovima ljubavi, kako bi je jo savrenije uinila n a o m . Stoga i m o r a postojati ova odvojenost, odvojenost ljubavi. ne o d b o j n a odvojenost, ve posjeduje samo jedan Odbojnost

element, element o t u e n o s t i . Ali ljubav i m a dva, e l e m e n t o t u e n o s t i , koji je tek privid, i e l e m e n t sjedinjenja, koji je krajnja istina. J e d n a k o , k a d a otac baca dijete u zrak, s a m o naizgled drugaije. Stoga m o r a m o shvatiti kako se znaenje naeg jastva ne moe pronai u odvojenosti od boga i drugih, ve u n e p r e k i d n o m ostvarivanju joge, u jedinstvu; ne na praznoj strani platna, ve t a m o gdje je naslikana slika. Ovo je razlog zbog kojeg nai filozofi opisuju izdvojenost nae o s o b n o s t i izrazom maja, to jest iluzija jer n e m a vlastitu u n u t a r n j u stvarnost. Izgleda isprazno; uzdie vlastitu izoliranost do vrtoglave visine i protee tamnu sjenku preko asnog lica postojanja; izvana uoavamo svojstva p o p u t n e n a d a n o g raskola, p o b u n e i razaranja; p o n o s n a je, d o m i n a n t n a i svojeglava; s p r e m n a je pokrasti sva bogatstva svijeta k a k o bi namirila t r e n u t n e elje; ubrati bezobzirnom, o k r u t n o m r u k o m svo perje boanskoj ptici ljepote k a k o bi m a k a r na tren ukrasila vlastitu runou; zaista, legenda o ovjeku tvrdi kako e on zauvijek nositi crni peat n e p o s l u h a na elu; no to je jo uvijek maya, o n o ime je u m o t a n a avidy; to je magla, a ne sunce; to je crni d i m koji prekriva vatru ljubavi. Zamislite nekog divljaka koji, u svojem neznanju, misli da novanica sadri magiju p o m o u ijih svojstava vlasnik 65 postoji odbacivanje, pravo stanje stvari je

dobiva sve to eli. On skuplja papire, skriva ih, p o n a a se p r e m a njima na bezbroj a p s u r d n i h naina, a p o t o m n a p o k o n , iscrpljen vlastitim n a p o r i m a , dolazi do t u n o g zakljuka k a k o su sasvim beskorisni, j e d i n o ih se u vatru m o e baciti. Ali m u d r a c zna da su p a p i r n a t e novanice ista mdyd, beskorisne su dok ih se ne odnese u b a n k u . S a m o zahvaljujui avidji, n a e m neznanju, mi vjerujemo kako je odvojenost naeg ja p o p u t novanice, vrijedna s a m a po sebi; t a k o djelujui linost gubi svoju vrijednost. Tek kada je avidjd uklonjena, dolazi n a m jastvo, sa svojim neprocjenjivim bogatstvom. Jer: On se prikazuje u oblicima koje Njegova radost preuzima." Ovi su oblici odvojeni od njega, a vrijednost koju imaju je s a m o o n o to im je njegova radost pridodala. Kada vraamo ove oblike u tu izvornu radost, koja je ljubav, t a d a ih unovavamo u banci, pronalazei njihovu istinu. Kada krajnja n u d a p r i n u d i ovjeka da djeluje, njegova akcija postaje nepromiljena i sluajna, o n a je kratko trajna; n a p u t e n a je i nalik ruevini im n e o p h o d n o s t promijeni svoj smjer. Ali kada je njegovo djelo odraz ljubavi, oblici koje p r e u z i m a dobivaju elemente nemorala, jer o n a u ovjeku p o s t u p a po svome. Nae je jastvo, bivajui oblik Bojeg uitka, b e s m r t n o . N a p o k o n , ova je radost amritham, vjena. To je o n o u n a m a to nas ini s k e p t i n i m a p r e m a postojanju smrti, ak i kada se u tu injenicu ne moe posumnjati. Kroz izmirenje ove kontradikcije u n a m a stiemo do istine da se harmonija nalazi u d u a l i z m u ivota i smrti. Z n a m o da ivot due, koji je k o n a a n u svojem izraaju i beskonaan po svojem principu, m o r a proi kroz kapije smrti na Anandarupamamritam vadvibhati. 66

svojem putovanju do ostvarenja b e s k o n a n o g . S m r t je monistika, o n a u sebi n e m a ivota. Ali je zato ivot dvojan; i m a pojavnost, a isto t a k o i istinu; s m r t je ta pojavnost, ta mdyd, koja je neodvojivi s u d r u g ivota. N a a linost, kako bi preivjela, m o r a prolaziti kroz u z a s t o p n e promjene i rast, koji m o g u biti s m a t r a n i i s t o v r e m e n o m n e p r e s t a n o m s m r u i n e p r e s t a n i m ivotom. U stvari se smrti u d v a r a m o k a d a je odbijamo prihvatiti; k a d a elimo dati vlastiti oblik nekoj n e p o m i n o j nepromjenjivosti; kada linost ne osjea nikakav i m p u l s koji je tjera da raste izvan sebe; kada vlastite granice s m a t r a krajem i p o n a a se s u k l a d n o tome. P o t o m stie poziv naeg uitelja, on trai da u m r e m o u ovoj smrti; to nije uvod u u t r n u e , ve u vjeni ivot. To je gaenje l a m p e pri jutarnjoj svjetlosti, a ne nestanak sunca. T i m e se zahtijeva da svjesno ostvarimo najunutarnjiju elju iz d u b i n a svoje prirode. Mi i m a m o dvostruki niz udnji u n a e m biu, i njih bi trebali pokuati uravnoteiti. U okviru nae fizike prirode i m a m o jedan niz kojeg s m o vjeno svjesni. elimo uivati u hrani i piu, u d i m o za tjelesnim zadovoljstvima i utjehom. Ovakve su elje usmjerene p r e m a sebi; o n e su iskljuivo zaokupljene vlastitim i m p u l s i m a . elje proizale iz naeg a p e t i t a esto su s u p r o t n e o n o m e to s t o m a k doputa. Ali mi posjedujemo drugi niz, koji je udnja naeg fizikog sistema kao cjeline, ega s m o esto nesvjesni. To je elja za zdravljem. O n a vjeno djeluje, krpi i popravlja, vrei prilagodbe u sluaju nesree, i vjeto vraa ravnoteu kad god je poremeena. Ne b r i n u je nae neposredne tjelesne elje, ve se kree iznad sadanjeg vremena. Ovdje djeluje princip fizike cjelovitosti, o n a vezuje na ivot sa prolou i b u d u n o u , odraavajui 67

jedinstvo dijelova. M u d a r zna za ovo, pa osigurava da se ostale njegove fizike elje usklade s tim. Mi s m o povezani sa j e d n i m jo veim tijelom, kojeg zovemo d r u t v e n i m tijelom. D r u t v o je organizam, mi kao njegovi dijelovi imamo osobne elje. elimo vlastita zadovoljstva i k o n t r o l u . elimo platiti manje i dobiti vie od bilo koga drugog. Ovo uzrokuje j a g m u i borbe. Ali t a k o e r postoji jo j e d n a elja u n a m a , koja djeluje u dubinama drutvenog bia. Ovdje se nalazi briga za d o b r o b i t drutva. O n a nadilazi ogranienja sadanjeg i osobnog. Postoji u okviru vjenog. Mudar ovjek pokuava uravnoteiti elje koje tee s a m o u z d i z a n j u sa b r i g o m za ope d o b r o , i na taj nain otkriva svoje vie ja. U svojem k o n a n o m obliku o s o b n o s t je svjesna vlastite odvojenosti, kao i koliko je sirova u pokuajima da se istie vie od svih drugih. Ali u b e s k o n a n o m aspektu elja joj je ostvariti onu ravnoteu koja vodi vlastitom savrenstvu, a ne velianju sebe. Emancipacija vae fizike p r i r o d e se m o e oitati u ostvarivanju zdravlja, emancipacija naeg d r u t v e n o g bia u ostvarivanju d o b r o t e , a emancipacija nae osobnosti u ostvarivanju ljubavi. Ovo posljednje je o n o to B u d d h a opisuje kao iezavanje - iezavanje sebinosti - to je funkcija ljubavi, i ne vodi u t a m u , ve ka prosvjetljenju. Ovakvo je postignue bodhija, ili istinskog buenja; takvo je razotkrivanje vjene radosti u n a m a p o m o u svjetla ljubavi. Staza nae linosti putuje kroz nas same, koji s m o neovisni, do p o s t i g n u a due, to je harmonija. Ova h a r m o n i j a n i k a d a ne moe biti d o s e g n u t a kroz p r i n u d u . 68

Stoga naa volja, tijekom vlastitog rasta, m o r a proi kroz neovisnost i p o b u n u , stigavi do krajnjeg upotpunjenja. Mora nam se pruiti kroz mogunost negativnog prije oblika to slobode, Ova izraena negativna rasputenost, sloboda nego

ostvarimo pozitivnu slobodu, izraenu kroz ljubav. sloboda, samovolje, moe okrenuti leda najviim ostvarenjima, ali ne m o e se u p o t p u n o s t i odvojiti od njih, jer bi u t o m sluaju izgubila vlastiti znaaj. N a a samovolja je s l o b o d n a do o d r e e n o g stupnja; o n a moe shvatiti to znai udaljiti se sa staze, ali ne moe ii s t r a n p u t i c o m u beskraj. Drugaije ni ne moe biti, b u d u i s m o na naoj negativnoj strani k o n a n i . M o r a m o stii do kraja svojih zlih djela, karijere naih sukobljavanja. N a p o k o n , zlo nije vjeno, a s u k o b ne moe s a m o m sebi biti svrha. N a a je volja s l o b o d n a ne b i s m o li shvatili kakva je istinska p u t a n j a p r e m a d o b r o t i i ljubavi. D o b r o t a i ljubav su vjeni, a s a m o u vjenom je m o g u e savreno ostvarenje slobode. Stoga se naa volja ne oslobaa kroz ograniavanje sebe, nije u mdyi i negaciji, ve u bezgraninom, gdje n a l a z i m o istinu i ljubav. Naa sloboda ne moe ii protiv vlastitog p r i n c i p a slobode, a ipak biti slobodna; ne m o e izvriti samoubojstvo, a ipak ivjeti. Ne moemo kazati kako bismo trebali imati beskrajnu slobodu da se okujemo, jer to d o k i d a s l o b o d u . Stoga i u slobodi nae volje postoji isti onaj d u a l i z a m pojavnosti i pojavnost, istinitosti dok je naa samovolja je istinska tek njena Kada ljubav sloboda.

p o k u a v a m o uiniti ovu pojavnost neovisnom od istine, tada n a m na pokuaj d o n o s i jad, na kraju dokazujui vlastitu ispraznost. Sve posjeduje ovaj dualizam maye i satyama, pojavnosti i istine. Rijei su maya ako su zvune i 69

konane, konana,

i i

nita vie; nita

one

su satyam dri

ako svoju

su

ideje

beskonane. N a a o s o b n o s t je mdyd ako je individualna i vie, ako odvojenost a p s o l u t n o m ; o n a je satyam ako raspoznaje vlastitu s u t i n u u univerzalnom i b e s k o n a n o m , u v r h o v n o m jastvu, u paramdtmanu. Ovo je o n o na to Krist misli kada kae: "Prije Abrahama, ja jesam." Ovo je vjeno ja jesam koje progovara kroz ja jesam koje je u meni. O s o b n o ja jesam postie savreni u kraj kada ja ostvari jesam. vlastitu je slobodu to mukti, harmonije vjenom Tada

oslobaanje iz ropstva maye, pojavnosti, koja proistjee iz avidye, iz neznanja; to je emancipacija u cdntam civam advaitam, ljubav. Ne s a m o u naoj osobnosti, ve i u prirodi postoji to odvajanje od Boga, koje nai filozofi objanjavaju p o j m o m maya. Budui odvajanje ne postoji s a m o Boga. On po je sebi, ne ograniava ograniavaju svakom izvana beskrajnost volju vlastitom kretanja vlastite u savrenom spokoju istine, u savrenom djelovanju u d o b r o t i , kao i u savrenom jedinstvu kroz

voljom sebi n a m e t n u o ogranienja, ba kao to igrai aha vlastitu sukladno shvaajui nainu radosti ahovskih figura. Igra voljno stvara o d r e e n e o d n o s e sa figurom ponaosob, moi kroz ista ta ogranienja. Nije stvar u t o m e da on ne moe pokretati figure kako hoe, ali ako to uradi on prekida igru. Ako Bog iskoristi vlastitu svemo, t a d a je s njegovim stvaralatvom gotovo, a njegova m o gubi sav svoj znaaj. M o da se b u d e m o a n m o r a djelovati u n u t a r o d r e e n i h ogranienja. Boja voda m o r a biti voda, njegova zemlja ne moe biti n i t a osim zemlje. Z a k o n koji ih je uinio v o d o m i zemljom je njegov vlastiti zakon, p o m o u 70

kojeg on odvaja igru od igraa, jer se u t o m e sastoji radost igre. Ba kao to je ogranienjima z a k o n a p r i r o d a odvojena od Boga, tako je ogranienjima egoizma od Njega odvojena linost. Voljno je postavio ogranienja vlastitoj volji, i time n a m daje vlast n a d n a i m m a l e n i m svijetom. To je kao k a d a otac odredi svojem sinu deparac, u ijim granicama je ovaj s l o b o d a n troiti ga kako poeli. M a d a ostaje dijelom oevog vlasnitva, taj ga novac ipak oslobaa d i r e k t n o g nadzora. Z b o g toga volja, bivajui

volja ljubavi i stoga slobodna, m o e uivati j e d i n o u sjedinjenju s t u o m s l o b o d n o m voljom. T i r a n i n koji m o r a posjedovati robove vidi u njima sredstva vlastite namjere. Svijest o o s o b n i m p o t r e b a m a ini da on lomi t u d e volje, ne bi li do kraja osigurao sebini interes. Taj sebini interes ne moe sasvim unititi s l o b o d u u n a m a , jer ni sam nije slobodan. T i r a n i n je u stvari ovisan o vlastitim robovima, stoga ih i pokuava uiniti krajnje korisnima, inei ih p o d a n i c i m a vlastite volje. Ali, ljubavnik m o r a imati dvije volje eli li materijalizirati svoju ljubav, b u d u i se ljubav deava u harmoniji, harmoniji i z m e u slobode i slobode. T a k o je Boja ljubav p o m o u koje je nae ja dobilo oblik odvojila to ja od Boga; ali je Boja ljubav takoer o n a koja nakon odvajanja iznova izmiruje i ujedinjava Boga sa n a m a samima. To je razlog zbog kojeg ja m o r a proi kroz bezbrojne promjene. Ali ova odvojenost ne moe trajati zauvijek. Odvojenost je k o n a n o s t im uoi svoja ogranienja, zbog ega se iznova i iznova vraa beskrajnom odbacivati izvoru. svoju Naa dob, linost neprestano skrivati mora vlastita neprestano

ogranienja kroz zaborav i smrt, kako bi otkrila svoju 71

b e s m r t n u mladost. Njena se o s o b n o s t m o r a bez p r e s t a n k a spajati u univerzalnom, u stvari o n a to doivljava svakoga t r e n u t k a , stalno osvjeavajui osobni ivot. M o r a slijediti r i t a m vjenog i dodirivati temeljno jedinstvo pri svakom koraku, t a k o odravajui vlastitu odvojenost zasnovanu na ljepoti i snazi. Na sve strane vidimo igru ivota i smrti - ovo je pretvaranje starog u novo. D a n stie svakoga jutra, nag i ist, svje p o p u t cvijeta. Ali mi z n a m o da je star. On je sr o n o g a to predstavlja. On je onaj drevni d a n , koji je preuzeo n o v o r o e n u zemlju u svoje ruke, prekrivi je bijelim platem svjetlosti, i poslavi da h o d o a s t i m e d u zvijezdama. Ipak, njegove su noge n e u m o r n e , a oi mu se ne sklapaju. Nosi zlatan a m u l e t bezvremene vjenosti, pri ijem d o d i r u sve bore nestaju sa ela stvaranja. U samoj sri srca svijeta lei b e s m r t n a m l a d o s t . S m r t i truljene bacaju preko njenog lica trenutnu sjenku, i potom prolaze; ne ostavljaju tragove svojih k o r a k a - a istina ostaje, svjea i mlada. Ovaj prastari d a n nae zemlje se n e p r e s t a n o rada, svakoga jutra. Vraa se izvornom refrenu svoje glazbe. Kada bi njegov m a r bio nalik beskrajnoj ravnoj liniji, k a d a ne bi bilo uasavajue pauze njegovog skoka u d u b o k u t a m u p o n o v n o g roenja n e p r e s t a n i h poetaka postojanja, t a d a bi p o s t e p e n o okaljao i prekrio istinu svojom p r a i n o m , proirivi beskrajnu patnju preko cijele zemlje p o d svojim tekim teretom. T a d a bi svaki t r e n u t a k ostavio vladala vlastiti na teret zebnje, a o r o n u l o s t bi prekrivenom suvereno vjenom svojem prijestolju

prljavtinom. 72

Ali d a n se svakoga j u t r a iznova r a d a m e d u svjeim, propupalim cvijeem, prepriavi istu poruku i> obnavljajui ista uvjerenja, govorei da s m r t vjeno u m i r e >, - mete je valova na povrini, ali je s p o k o j n o m o r e nedokuivo. Z a s t o r noi je p o t e g n u t u s t r a n u , a istina iskrsava bez zrnca praine na svojoj odori, bez brazde godina na svojem obrazu. Vidimo da je onaj koji je ispred svega d r u g o g i d a n a s isti. Svaki je t o n pjesme stvaranja mladolik zbog njegovog glasa. Svemir nije tek eho, koji putuje od nebesa do nebesa, p o p u t lutalice bez d o m a - eho drevne p o e m e j e d n o m svima ispjevane u m u t n o m p o e t k u stvari i p o t o m naputene poput siroeta. Svakog trenutka stie iz majstorovog srca, diui u njegovom d a h u . Ovo je razlog zbog kojeg se n e b o prevlaci kao to se misao uobliuje u pjesmi, n i k a d a se ne lomei u k o m a d i e pod t e i n o m vlastitog nagomilavajueg tereta. Otuda iznenaenja bezbrojnih varijacija, prispijee neprebrojivog, beskrajna povorka individua, pri e m u je svaka drugaiji izdanak nov. Naa o s o b n o s t bi trebala znati da se m o r a obnavljati cijelog ivota. M o r a proi kroz sve iluzije koje je zatvaraju u vlastitu ljuturu, inei da izgleda drevno, o t e a n a smru. ivot je b e s m r t n a mladost, stoga mrzi d o b a koje mu pokuava ograniiti kretanje - d o b a koje ne p r i p a d a ivotu u istini, ve ga slijedi kao to sjena slijedi svjetiljku. Na ivot, p o p u t rijeke, u d a r a o svoje obale, ne k a k o bi bio zatvoren u njima, ve kako bi uvijek iznova shvatio da 73 stvaranja. Od prvog, pa sve do posljednjeg, poetak n i k a d a ne prestaje - svijet je uvijek star i uvijek

se vjeno kree p r e m a m o r u . P o e m a potvruje svoj m e t a r pri svakom stihu, ne da bi bila u u t k a n a rigoroznim mjerama, ve kako bi svakog trenutka prikazivala u n u t a r n j u s l o b o d u vlastite harmonije. Visoki zidovi, koji ograniavaju n a u osobnost, s jedne strane nas vraaju n a t r a g u nae okvire, t a k o nas vodei, s druge strane, do neogranienog. S a m o ako p o k u a m o ove granice uiniti b e s k o n a n i m , postajemo dio nevjerojatnih kontradikcija i u d v a r a m o se alosnim grekama. U tome se nalazi uzrok velikih Kad god dio, revolucija prezirui tijekom cjelinu, povijesti ovjeanstva.

pokuava k r e n u t i vlastitim odvojenim t o k o m , veliko polje svega estoko p o t e g n e uzde, i z n e n a d a ga zaustavivi i bacivi u prainu. Kad god o s o b n o pokuava zaprijeiti vjeni protok struje siline svijeta, zarobivi je unutar vlastite osobite koristi, n a s t u p a propast. Koliko god kralj bio moan, on ne moe u z d i g n u t i vlastiti nivo iznad ili se p o b u n i t i protiv vjenog izvora snage, koji je jedinstvo, a ipak ostati neprikosnoven. Reeno je: Ljudi se bogate kroz nepravdu, dobivajui to ele, i pobjeujui svoje neprijatelje, ali na kraju su odvojeni od svojeg korijenja i propadaju. Nae korijenje m o r a zaci d u b o k o dolje, u univerzalno, eli li izraziti velianstvenu osobnost. Traiti to jedinstvo oznaava na kraj. T r e b a d u b o k o j p o g n u t i glavu u ljubavi i blagosti, stupiti t a m o gdje se > susreu veliki i maleni. Dobitak dolazi kroz vlastiti j gubitak, a uzdizanje kroz predaju. Djetetu e njegove igre biti uasne ako se nije u stanju vratiti majci, a na p o n o s Adharmenaidhate tavat tato bahdrani sapatnan javati samulastu vinacvati. 74
18

pacvati

tatah

zbog o s o b n o s t i e biti nae prokletstvo ako ne z n a m o odustati, osjeajui ljubav. Mi m o r a m o shvatiti kako se radi o oslobaanju Vjenog, koje je n e p r e s t a n o novo, beskrajna ljepota u nama, koja daje jedino istinsko znaenje osobnosti.

75

V OSTVARIVANJE U LJUBAVI

Sada

stiemo

do

vjenog

problema

koegzistencije'

b e s k o n a n o g i k o n a n o g , v r h o v n o g bia i nae due. To je uzvieni paradoks, koji lei u korijenu postojanja. NikadaT ga n e e m o moi zaobii, jer n i k a d a n e e m o moi izii izvan p r o b l e m a i izvagati ga n a s u p r o t bilo kakvoj drugoj moguoj alternativi. Ali p r o b l e m postoji s a m o u o k v i r i m a ' logike, u stvarnosti n a m ne predstavlja nikakve tekoe. Logiki govorei, udaljenost i z m e u dvije toke, koliko god bila bliska, moe se smatrati vjenom jer je b e s k o n a n o djeljiva. Ali mi odista prelazimo b e s k o n a n o u svakom t r e n u t k u , i susreemo vjeno u svakoj sekundi. Stoga neki nai filozofi tvrde kako, m a d a postoji neto to se zove konanost, i samo uistinu istini; je to maya, maye, ova iluzija. Stvarno je beskonano, tek izjava da zbog nestvarnog, pojavnost, nain izgleda koja je njihovog

k o n a n o . Ali rije mdy je tek ime, a ne objanjenje. To je postoji suprotstavljena meutim,

istovremenog postojanja je p o t p u n o neshvatljiv. Kod nas egzistira n e t o to na s a n s k r t s k o m zovemo dvandva, niz s u p r o t n o s t i nastalih tijekom stvaranja; p o p u t pozitivnog i negativnog pola, centripetalne i centrifugalne sile, prihvaanja i odbijanja. To su tek razliiti naini potvrivanja injenice da je svijet po svojoj sutini mirenje parova s u p r o t n i h silina. Ove siline, p o p u t lijeve i desne stvarateljeve ruke, djeluju u a p s o l u t n o j harmoniji, a ipak dolaze iz razliitih smjerova. 77

Postoji h a r m o n i j a naa dva oka, koja ini da zajedniki djeluju. T a k o e r postoji neunitivo jedinstvo o d n o s a u fizikom svijetu, izmeu vruine i hladnoe, svjetlosti i tame, kretanja i mirovanja, kao i izmeu basa i visokih t o n o v a glasovira. To je razlog zbog kojeg ove s u p r o t n o s t i ne u n o s e konfuziju u svemir, ve h a r m o n i j u . Kada bi stvaranje bilo p u k i kaos, zamiljali bi dva suprotstavljena principa kako se bore j e d a n protiv drugog. Ali svemir nije p o d r a t n i m z a k o n o m , sustavno ili nehotice. Ovdje ne n a l a z i m o ni j e d n u silinu koja djeluje ubilaki, ili bez p r e s t a n k a n e o b u z d a n o napreduje, nalik bjeguncu pred zakonom, unitivi skladne odnose sa vlastitom o k o l i n o m ; svaka silina, dapae, m o r a se vijugavom linijom vratiti vlastitoj ravnotei. Valovi se uzdiu, svaki do svoje individualne natjeu, ali visine, samo izgledajui do kao da toke; se neumoljivo nakon ega )
i

odreene

p r o n a l a z i m o veliki spokoj, m o r e s kojima su svi povezani, j i kojem se vraaju u velianstveno p r e k r a s n o m r i t m u . U stvari, ovi prekidi i vibracije, ovi u s p o n i i padovi, nemaju nita sa e k s t r e m n i m krivljenjem razliitih tijela, ovo je ritmian ples. Ritam se n i k a d a ne m o e sluajem roditi u s u k o b u bitke. Njegov temeljni princip m o r a biti jedinstvo, a ne s u p r o t n o s t . Ovaj je Postojanje umovima, princip jedinstva dualnosti pa mi time traimo zagonetka svih uskrsava rjeenje pitanje zagonetki. u naim Kada

u Jednom.

n a p o k o n p r o n a e m o o d n o s izmeu ovo dvoje, i time ih sagledamo kao sutinski jednake, osjeamo da s m o stigli do istine. P o t o m odraavamo o n o to najvie udi u svim p a r a d o k s i m a - J e d n o se pojavljuje kao m n o t v o , pojavnost je s u p r o t n a istini, a ipak je neodvojivo povezana sa njom. 78

Jako i n t e r e s a n t n o , ali postoje ljudi koji, k a d a otkriju j e d n o o b r a z n o s t z a k o n a u razliitosti prirode, gube ovaj osjeaj za z a g o n e t n o to obitava u korijenu svih naih uitaka. manje Kao da gravitacija nije misterioznija od p a d a objanjena ak i od neprekidnosti kraj potrage, stvaranja. a potom jabuke, kao da evolucija jedne vrste bia iz druge nije Nevolja je u t o m e to mi esto z a s t a n e m o kraj n e k o g takvog z a k o n a kao da je on p r o n a l a z i m o da nije ni zapoeo oslobaati na d u h . T a d a zadovoljstvo nastaje jedino u n a e m intelektu, i ne o d n o s i se na cjelokupno bie, tako unitavajui u n a m a osjeaj beskonanog. Velika poema, kada se analizira, sastavljena je od nepovezanih zvukova. itatelj koji otkrije njeno znaenje, to jest u n u t a r n j i medij koji povezuje te vanjske zvukove, razotkriva oblika. Ali ovaj zakon je sam po sebi ogranien. On jedino pokazuje da, to g o d jest, ne m o e biti drugaije. Kada je ovjek u potpunosti njegov zaokupljen um, bjeei potragom iz tiranije za vezama injenica, uzronosti, savreni zakon svekolike misli, nikada ni najmanje oskvrnute; z a k o n evolucije ideja, z a k o n glazbe i

podlijee tiraniji zakona. Uei jezik, preko obinih izraza dosegnuvi zakone rijei, ostvarujemo znaajnu stvar. Ali ako se zaustavimo svih njegovih se oitih uhvatimo da na toj toki ne i z a o k u p i m o jedino kraj - jer kako, ipak velianstvenou n a s t a n k a jezika, traei skrivene razloge kaprica, doseemo g r a m a t i k a nije knjievnost, a r i t a m nije pjesma. Kada mada knjievnosti po pronalazimo gramatike, bivajui mislimo potvruje radost, pravila svemu

pokuava izazivati

sloboda. 79

Ljepota pjesme je vezana strogim z a k o n i m a , a ipak ih nadilazi. Z a k o n i su njena krila, ne v u k u je p u t dolje, ve je nose u slobodu. Njen oblik je dio zakona, ali joj je d u h u ljepoti. Z a k o n je prva stepenica p r e m a slobodi, a ljepota je savreno oslobaanje, koje stoji na postolju zakona. Ljepota u sebi uravnoteuje ogranienja i o n o to je iznad njih, z a k o n i slobodu. U pjesmi-svijetu irenja i su razotkrivanje zakona i ritmova, te mjerenje kontrakcija, kretanja stanki,

pretraivanje razvoja oblika i karaktera istinske oznake p o s t i g n u a u m a ; ali se tu ne m o e m o zaustaviti. O n a je nalik eljeznikoj stanici; ali ekaonica nije na d o m . Krajnju istinu je dosegao s a m o onaj koji znade kako je cijeli svijet stvaranje radosti. Stoga poinjem razmiljati o t o m e koliko m o r a da je zagonetan odnos izmeu ljudskog srca i prirode. U vanjskom svijetu aktivnosti priroda i m a odreeni aspekt, ali u naim srcima, u u n u t a r n j e m svijetu, o n a pokazuje sasvim d r u g o lice. U z m i m o , na primjer, cvijet neke biljke. Koliko god izvrsno i t a n k o u t n o izgledao, stvoren je k a k o bi sluio velikoj svrsi, a njegove boje i oblici su t o m e podesni. On m o r a u r o d i t i vokom, ili e k o n t i n u i t e t biljnog ivota biti uniten, pa e n e d u g o p o t o m zemlja biti pretvorena u pustinju. Boja i miris cvijeta postoje zbog odreene svrhe; inae ga pela ne bi mogla opraiti. M e u t i m , kada n a s t u p i vrijeme rasta ploda, odbacuje svoje prekrasne latice, a o k r u t n o svoenje na b i t n o ga tjera na odricanje od slatkog mirisa. N e m a vremena za hvastanje n a k i t o m , jer je zaposlen preko mjere. P r o m a t r a n o sa strane, n u n o s t je po svemu sudei jedini faktor prirode zbog kojeg sve 80

djeluje i kree se. Odatle se pupoljak pretvara u cvijet, cvijet u voku, voka u sjemenku, sjemenka iznova u novu biljku, i t a k o dalje, lanac dogaaja se n e p r e k i d n o nastavlja. Ako iskrsnu bilo kakve zapreke ili uznemiravanja, nikakve isprike nee biti uvaene, te e n e s r e t n a stvar, tako uguena u zaetku, biti o d m a h odbaena, o s u e n a na propast, ubrzo nestavi. U velikoj radionici prirode postoje bezbrojni odjeljci, sa bezbrojnim zadacima, a prekrasni cvijet, kojeg t a m o spazite, i koji tako zavodljivo mirie, bez sumnje jest ono to izgleda, ali ipak, on je poput t r u d b e n i k a to tegli na s u n c u i kii, bivajui prisiljen izloiti jasan dokaz svojega rada i nemajui k a d a uivati u svojoj razigranoj ludosti. Ali kada isti taj cvijet u n i e u ljudsko srce, njegova marljivost je praktiki nestala, te on postaje sutinski a m b l e m o d m o r a i spokoja. Isti p r e d m e t koji je, izvana, utjelovljenje beskrajne aktivnosti, iznutra je savreni izraaj ljepote i mira. Ovdje nas n a u k a u p o z o r a v a da grijeimo, svrha cvijeta nije nita d r u g o do li o n o to je oito, svojstvo ljepote i miline za koju mislimo da n a m nosi, na je proizvod, besplatan i imaginaran. Ali, naa srca misle drugaije. Ako ih p i t a m o , o n a n a m odgovaraju kako uope ne grijeimo. U okruju prirode cvijet posjeduje potvrdu, cijenjen je zbog vrlo k o r i s n o g djelovanja, ali on sa s o b o m nosi skroz drugaiju p o r u k u kada kuca na vrata naih srca. T a d a je ljepota njegova jedina kvaliteta. T a m o je sluga, ovdje je slobodnjak. Zato bismo, stoga, prihvatili prvi izraaj, prestavi vjerovati u taj drugi? Da cvijet svoje postojanje duguje neslomljivom lancu uzronosti p o n a d je svake sumnje; ali to je izvanjska 81

istina. U n u t a r n j a istina kae: Odista se iz vjene radosti raaju sve stvari." Cvijet, stoga, n e m a funkciju iskljuivo u prirodi, ve jo j e d n u veliku funkciju u ljudskom u m u . Kakva je to funkcija? U prirodi o b n a a posao sluge, i m o r a se pojaviti u d o g o v o r e n o vrijeme, ali u ljudsko srce stie kao glasnik Kralja. U Rdmaydni, k a d a Sita, na silu odvojena od svojega mua, oplakuje svoju zlu s u d b i n u u Ravaninoj zlatnoj palai, o n a se susree sa glasnikom koji sa s o b o m nosi prsten njenog voljenog Rdmacbandre. Ve prvi pogled na njega uvjerava Situ u istinitost vijesti koje ovaj nosi. T r e n u t n o je uvjerena kako je odista stigao od njenog ljubljenog, koji je nije zaboravio i koji ju je n a u m i o spasiti. Cvijet je takav glasnik, poslan od strane naeg velian stvenog ljubavnika. Okrueni pompom i raskonom sveanou svjetovnog, koje m o e m o s m a t r a t i Ravaninim z l a t n i m g r a d o m , mi jo uvijek ivimo u egzilu, dok nas drski duh svjetovnog p r o s p e r i t e t a zavodljivo mami i pretvara u svoju nevjestu. Za to vrijeme cvijet d o n o s i p o r u k u sa s u p r o t n e obale, i apue n a m u u h o : "Stigao sam. On me je poslao. Ja sam glasnik ljepote, onaj ija je d u a blistavilo ljubavi. Ovaj o t o k izolacije je p r e m o t e n p o m o u njega, on te nije zaboravio, sada e te spasiti. Privui e te k sebi, i uiniti svojim. Ova te iluzija nee zauvijek drati u svojem ropstvu." Ako s m o sluajno b u d n i , mi ga p i t a m o : "Kako emo znati da si odista stigao od njega?" Glasnik kae: "Pogledaj! N o s i m njegov prsten sa s o b o m . Kako li su prekrasne njegove boje i arolije!" " Anandadhveva khalvimani bhutani javante. 82

Ah, bez sumnje je njegov - odista, to je na vjenani prsten. Sada sve d r u g o p a d a u zaborav, s a m o nas taj mili simbol dodira vjene ljubavi ispunjava dubokom udnjom. Mi shvaamo kako z l a t n a palaa u kojoj se nalazimo n e m a nita sa n a m a - na spas je izvan nje - i t a m o naa ljubav p o r a a svoje plodove, a ivot dobiva svoje ispunjenje. O n o to je peli tek boja i miris, dakle o z n a k e ili mrlje koje pokazuju p u t p r e m a m e d u , to je l j u d s k o m srcu ljepota i radost n e s p u t a n a p o t r e b o m . T a k o srcu stie ljubavno pismo ispisano r a z n o b o j n o m t i n t o m . Stoga vam uposlena naa kaem da, koliko priroda, god ona izvana izgledala tajni aktivna posjeduje

pretinac u n u t a r srca. T a m o ulazi, s l o b o d n o lutajui, bez ikakve namjere. Tu je vatra njene radionice pretvorena u svearske svjetiljke, a b u k a njene tvornice nalikuje glazbi. eljezni lanac u z r o k a i posljedica u prirodi zvui teko, ali u ljudskom srcu njegov n e p o m u e n uitak odzvanja, po svemu sudei, p o p u t zlatnih ica harfe. Odista je u d e s n o to p r i r o d a istovremeno posjeduje ova dva aspekta, a tako su s u p r o t n a - j e d n o je od ropstva, dok je d r u g o od slobode. U i s t o m obliku, zvuku, boji i o k u s u se uju dva suprotstavljena t o n a : prvi n u n o s t i , a drugi uitka. Izvana je p r i r o d a zaposlena, n e m a poinka. I z n u t r a je tiina i mir. S j e d n e strane m o r a raditi, a s druge dokoliiti. Vidi njenu vezanost tek k a d a je gleda sa strane, ali u n u t a r srca joj je beskrajna ljepota. Prorok kae: "Iz radosti su r o e n a sva stvorenja, kroz radost opstaju, preko radosti napreduju, i u r a d o s t ulaze." On ne ignorira radosti zakon, nije njegovo promiljanje ove beskrajne posljedica zatrovanosti uslijed 83

podavanja a p s t r a k t n o j misli. On u p o t p u n o s t i prihvaa n e m i l o s r d n e z a k o n e prirode i kae: "Vatra g o n strahujui pred njim (to jest, njegovim zakonom); sunce sjaji strahujui pred njim; i strahujui pred njim vjetar, oblaci i s m r t vre svoju d u n o s t . " Ovo je vladavina eljezne ruke, s p r e m n a kazniti najmanji prijestup. Ipak, pjesnik uzdie zanosni glas: "Iz radosti su r o e n a sva stvorenja, kroz radost traju, preko radosti napreduju, i u radost ulaze." Vjeno bie se pojavljuje u radosnom obliku.'" Njegovo manifestiranje u stvaranju je posljedica njegove p u n i n e radosti. Priroda je te ispunjavajue radosti da se razotkrije u liku koji je zakon. Radost, b u d u i je bez oblika, m o r a stvarati, m o r a se pretvoriti u oblike. Pjevaeva radost sebe izraava u glazbi, o n a pjesnika u p o e m i . ovjek u svojoj ulozi kreatora uvijek stvara oblike, a ovi stiu iz njegove obilne radosti. Ta radost, ije je d r u g o ime ljubav, m o r a po svojoj sutinskoj prirodi posjedovati dvojnost kako bi se ostvarila. Kada pjeva dobije inspiraciju on se dijeli na dvoje; u n u t a r sebe i m a svoje d r u g o ja kao sluatelja, a vanjska ovu publika je ne tek bi produetak li se tog drugog ja. Ljubavnik trai vlastito d r u g o ja u voljenom. Radost stvara razdvojenost ostvarila kroz prepreke jedinstva. Amrita, b e s m r t n o blistavilo, podijelila se na dvoje. Naa je dua voljeni, o n a je vlastito d r u g o ja. Mi s m o razdvojeni; ali kada bi ova odvojenost bila a p s o l u t n a , t a d a bi postojao a p s o l u t n i jad i krajnje zlo na ovom svijetu. T a d a nikada ne bismo mogli d o s e g n u t i istinu preko neistine, a iz grijeha *' Anandarupamamritam yad vibhati. 84

nikada

ne

bismo

mogli

dosei

istou

srca;

sve

bi

s u p r o t n o s t i zauvijek ostale s u p r o t n o s t i , a mi n i k a d a ne bismo mogli pronai medij p r e k o kojeg bi se nae razlike ikada poeljele susresti. T a d a ne b i s m o imali nikakav jezik, nikakvo razumijevanje, kako je nikakvo stapanje srca, nikakvu kooperaciju. M e u t i m , upravo n a s u p r o t ovome, pronalazimo odijeljenost predmeta fluidna. Njihove osobnosti se mijenjaju, o n e se susreu i spajaju jedne sa drugima, n a u k a se esto pretvara u metafiziku, materija gubi granice, a definicija ivota je sve nerazumljivija. Da, naa o s o b n a d u a je bila odvojena od vrhovne due, ali to nije bilo zbog otuenja, ve zbog p u n i n e ljubavi. Ovo je posljedica toga to neistine, patnje i zlo nisu kraj; ljudska ih d u a moe pobijediti, m o e ih prevladati, tovie, moe ih preobraziti u novu m o i ljepotu. Pjeva pretvara svoje stihove u pjevanje, svoju r a d o s t u oblike, a sluatelj m o r a prevesti zvuke n a t r a g u izvornu radost; time je ostvarena p o t p u n a povezanost i z m e u pjevaa i sluatelja. Beskrajna r a d o s t se predstavlja u bezbrojnim oblicima, prikazavi se kroz obveze zakona, a mi ispunjavamo svoju s u d b i n u vraajui se iz oblika u radost, iz zakona u ljubav, kada odvezujemo vor k o n a n o g i vraamo se u vjeno. Ljudska d u a putuje od z a k o n a do ljubavi, od discipline do oslobaanja, od m o r a l n e razine do d u h o v n e . B u d d h a je poduavao disciplinu samouzdravanja i m o r a l n o g ivota; to je potpuno prihvaanje zakona. Ali ova vezanost z a k o n o m ne moe s a m a po sebi biti kraj; sasvim ga savladavi ostvarujemo sredstva kojima se izdiemo p o n a d toga. To je povratak Brahmi, beskrajnoj ljubavi, koja se 85

manifestira

kroz

konane

oblike

zakona.

Buddha

to

naziva brahma-vihdra, radost ivota u Brahmi. Onaj koji eli dosei taj stadij, p r e m a B u d d h i : "Nee n i k o g prevariti, nee nikoga mrziti, i n i k a d a nee eljeti povrijediti kroz mrnju. On e gajiti bezgraninu ljubav prema svim stvorenjima, bivajui p o p u t majke p r e m a svojem j e d i n o m djetetu, kojeg titi vlastitim ivotom. Gore, dolje i svuda u o k o l o sebe e proiriti svoju ljubav, koja je bez granica i prepreka, i koja je o s l o b o e n a o k r u t n o s t i i netrpeljivosti. D o k stoji, sjedi, h o d a , lei, spava, on e odravati svoj um aktivnim, prakticirajui univerzalnu d o b r o t u . " Zelja za ljubavlju je unekoliko beutna; jer ljubav je savrena svijest. Mi ne volimo, jer ne shvaamo, ili jo bolje, mi ne shvaamo, jer ne volimo. N a p o k o n , ljubav je krajnji smisao svega u o k o l o nas. To nije s a m o osjeaj; to je istina; to je To radost je koja je u korijenu iste cjelokupnog koja stvaranja. bijela svjetlost svjesnosti

e m a n i r a iz Brahme. Stoga, u d i m o li biti j e d n o sa ovom sarvdnubhuh, ovim biem iz beskrajnih osjea, ba kao i u naoj dui, nebesa koje sve postii tu moramo

s v e u k u p n u svijest, koja je ljubav: Tko bi se mogao kretati ili disati ako nebo nije ispunjeno radou, ispunjeno ljubavlju?" Upravo kroz uranjanje nae svijesti u ljubav, i kroz njeno irenje diljem svijeta, moemo postii brabma-viharu, zajednitvo sa t o m beskrajnom radou. Ljubav se s p o n t a n o predaje kroz beskrajno darivanje. Ali ovi darovi gube svoje p u n o znaenje ako kroz njih ne doseemo ljubav, koja je davalac. Kako b i s m o to uradili m o r a m o imati ljubav u vlastitom srcu. Onaj koji u sebi
41

Ko hvevanvat kah pranvat vadsha akaca anando na svat.

86

n e m a ljubavi vrednuje darove svojeg voljenog s a m o kroz njihovu iskoristivost. Nikada Meutim, nee o n a je privremena i djelomina. uspjeti zaokupiti nae

cjelokupno bie; o n o to je k o r i s n o dodiruje jedino toku koja neto eli. Ako jo uvijek postoji, kada je p o t r e b a zadovoljena, korist postaje teret. Sa druge strane, obina gesta je od trajnog znaenja ako u n a e m srcu postoji ljubav. Ipak, to nije ni od kakve posebne koristi. Z a o k r u e n o je u sebi; slui cijelom n a e m biu, pa nas stoga nikada ne moe u m o r i t i . Pitanje je: " N a koji nain prihvaate svijet, koji je savreni d a r radosti?" Da li s m o ga u stanju primiti u srce, t a m o gdje u v a m o posveene stvari, koje su n a m od besmrtne vrijednosti? Mi smo opsjednuti koritenjem silina svemira k a k o bismo pridobili to vie moi; h r a n i m o se i odijevamo iz njegovih zaliha, o t i m a m o se za njegova bogatstva, i on n a m postaje polje estokog nadmetanja. Ali, jesmo li mi zbog toga roeni - k a k o bismo proirili nae posjede diljem svijeta i uinili ih p o t r o n o m r o b o m ? Kada nam je svijeta, cjelokupni on gubi um svoju zaokupljen istinsku jedino koritenjem vrijednost.

Uinili s m o ga jeftinim kroz n a u prljavu p o u d u ; te se stoga do kraja svojih d a n a s a m o p o k u a v a m o h r a n i t i njime, ne sagledavajui njegovu istinu, ba poput knjige, ovjeku moe vrste p o h l e p n o g djeteta koje pokuavajui ih p r o g u t a t i . Tamo gdje prevladava U takvoj ovjek obian. kanibalizam ovjek izgleda h r a n o m . opstati, jer postavi tamo uistinu zemlji civilizacija ne Ali postoje i druge trga listove dragocjene

gubi vlastitu viu vrijednost,

kanibalizma, m o d a ne toliko odvratne, ali ne manje 87

odbojne,

zbog

kojih

se

ne

treba

otii

daleko. se

civilizacijski

razvijenim

zemljama,

ovjeka

ponekad

s m a t r a p u k i m tijelom, pa ga k u p u j u i prodaju na trnici po cijeni njegova mesa. P o n e k a d dobiva na vrijednosti zato to je koristan; pretvoren je u stroj, bogatai njime trguju kako bi se jo vie obogatili. T a k o naa strast, ili naa pohlepa, naa ljubav p r e m a u d o b n o s t i rezultira u degradaciji ovjeka do njegove najnie vrijednosti. To je najvee mogue samozavaravanje. Nae nas elje osljepljuju za istinu kako je pred n a m a ovjek i to je najvea pogreka na tetu vlastite due. Ovo unitava n a u svijest, nije n i t a d r u g o do li m e t o d a p o s t u p n o g d u h o v n o g samoubojstva. Stvara rune rane po tijelu civilizacije, podie potleuice i kupleraje, izmilja kazneni zakonik, o k r u t n e zatvorske sisteme, organizira naine iskorita vanja t u i n s k i h rasa do nivoa trajnog o d u z i m a n j a prava na vlastitu dravu i naine obrane. Naravno, ovjek je koristan ovjeku jer je njegovo tijelo velianstvena maina, a um mu je izvanredno efikasan organ. Ali on je t a k o e r d u h , i taj se d u h istinski spoznaje jedino kroz ljubav. Kada definiramo ovjeka preko trine vrijednosti usluga koje od njega m o e m o oekivati, mi ga ne poznajemo. Sa t i m ogranienim znanjem lako n a m je biti nepravedan p r e m a njemu i osjeati p o t r e b u da si trijumfalno estitamo kada, zbog nekakve surove prednosti, od njega m o e m o dobiti daleko vie nego li s m o platili. Ali kada ga poznajemo u d u u , on n a m postaje blizak. Odjednom osjeamo okrutnost prema njemu kao o k r u t n o s t p r e m a sebi, uniziti ga k r a a je nae osobne ljudskosti, jer pokuaj iskoritavanja zbog osobne zarade, m a d a d o n o s i novac ili u d o b n o s t , p l a a m o istinom. 88

J e d n o g s a m d a n a plovio b r o d o m po Gangesu. Bila je to prekrasna jesenja veer. Sunce je upravo zalo; tiina neba je do ruba bila ispunjena neopisivim m i r o m i ljepotom. Beskrajna voda nije ocrtavala ni najsitniji nabor, zrcalila je sve promjenjive poput nijanse ogromnih ije rumenila amfibijskih ljuske bljete suneva gmizavaca sjajnim zalaska. nekog bojama. Kilometri i kilometri n a p u t e n i h pjeanih obala su leali uokolo p r e t p o t o p n o g doba,

D o k je na b r o d tiho klizio kraj s t r m i h obala rijeke, izreetanih gnijezdima ptijih jata, velika je riba n e n a d a n o iskoila p o n a d povrine vode, i p o t o m nestala, sakupivi na svojem iezavajuem tijelu sve boje veernjeg neba. Na t r e n u t a k je odvukla panju sa r a z n o b o j n o g platna, iza kojeg se nalazio u t i h n u l i svijet, p r e p u n radosti ivota. Stigla je iz d u b i n a z a g o n e t n i h boravita, sa prekrasnim, rasplesanim pokretima, i d o d a l a vlastitu glazbu bezvunoj simfoniji u m i r u e g dana. Osjeao sam se kao da mi je upuen prijateljski Tada pozdrav je, iz nepoznatog ovjek za svijeta, na njegovom jeziku, koji je d o d i r n u o prijatnosti. iznenada, moje srce bljeskom kormilom

uzviknuo, sa p r i g u e n o m nijansom aljenja: "Ah, velike li ribe!" Slika je u njemu t r e n u t n o p o t a k n u l a viziju njenog hvatanja, i pripremanja za veeru. cijelu istinu njenog postojanja. On je ribu m o g a o Ali, ovjek nije u p r o m a t r a t i jedino kroz vlastitu udnju, time preskoivi p o t p u n o s t i ivotinja. On tei d u h o v n o j viziji, koja sadri cjelokupnu istinu. To mu n u d i najvii uitak, jer mu razotkriva najdublju harmoniju, onu izmeu nae je njega i i njegovog okruenja. Nae elje ograniavaju r a s p o n naeg samoostvarivanja, omoguavaju ometajui grijeha, irenje to svijesti, pojavu najunutarnjija 89

prepreka

koja

nas

odvaja

od

Boga,

uspostavljajui

vladavinu podvojenosti i aroganciju posebnosti. Jer, grijeh nije tek osamljeni in, to je stav p r e m a ivotu, koji sam po sebi podrazumijeva da je na cilj konaan, i da u sutini n i s m o svi j e d n o , ve svatko postoji u svojoj odvojenoj stvarnosti. Stoga ponavljam kako n i k a d a neemo imati istinski uvid u ovjeka ako ga ne volimo. Civilizacija m o r a biti p r o s u i v a n a i priznavana, ali ne kroz koliinu moi koju je dosegla, ve kroz to koliko se razvila i izrazila, kroz svoje zakone i institucije, kroz ljubav p r e m a ovjeanstvu. Prvo i posljednje pitanje na koje m o r a odgovoriti je: "Kada i koliko d u b o k o doivljava ovjeka vie kao duu, nego kao stroj?" Kad g o d bi drevne civilizacije poele nestajati, p o t o m se ugasivi, to se deavalo zahvaljujui u z r o c i m a koji stvaraju b e u t n a srca i vode obezvreivanju ovjeka; kada, ili drava ili nekakva m o n a grupacija, pone p r o m a t r a t i ljude kao obine i n s t r u m e n t e njihove moi; kada, primoravajui nie rase na ropstvo i pokuavajui ih zadravati temelje slobodi i u njemu svim sredstvima, vlastitu nikada ovjek ljubav nee unitava prema podrati vlastite velianstvenosti, Civilizacija

potenju.

ljudoderstvo ni u k o m obliku. N a p o k o n , s a m o tako ovjek moe biti hranjen jedino ljubavlju i pravednou. Kako je sa ovjekom, t a k o je i sa n a i m svemirom. Kada p r o m a t r a m o svijet kroz veo naih elja i n i m o ga m a l e n i m i skuenim, proputajui uvidjeti cjelokupnu njegovu istinu. N a r a v n o , oito je da nas svijet slui i ispunjava nae potrebe, ali na o d n o s sa njim se tu ne zavrava. Vezani s m o uz njega dubljom i istinskijom vezom od potrebe. N a a je d u a njemu privuena; naa ljubav p r e m a ivotu je 90

u stvari elja da nastavimo na o d n o s sa ovim velikim svijetom. To je ljubavni o d n o s . D r a g o n a m je to bivamo u njemu; vezani s m o njime bezbrojnim nitima, koje se zvijezda. od ovjek u svojoj to proziva ludosti svoju svojim nadmo, onoga ga zamiljajui uzdiu sa zemlje do priroenu sasvim odvojenost

pokuava dokazati vlastitu

fizikim svijetom, kojeg, u slijepom fanatizmu, p o n e k a d zanemaruje, smatrajui svojim najstranijim neprijateljem. Ipak, to vie njegovo znanje napreduje, to tee je ovjeku odrati ovu odvojenost, a svi zamiljeni okovi, kojima se okruio, nestaju j e d a n za d r u g i m . Kad god izgubimo poneto od naeg dajemo tereta, svojoj apsolutnog ovjenosti razlikovanja pomou kojeg

pravo da se dri odvojeno od vlastite okoline, izloeni s m o oku poniznosti. Ali mi se t o m e m o r a m o podvrgnuti. Ako i s t u r i m o na p o n o s na stazi vlastitog samoostvarenja kako bi stvorili razdvojenost i nejedinstvo, t a d a e on prije ili kasnije biti pregaen k o t a i m a istine, i smrvljen u prah. Ne, mi n i s m o optereeni n e k o m u d o v i n o m superiornou, besmislenom u svojoj jedinstvenoj odsjeenosti. Bilo bi krajnje poniavajue ivjeti u svijetu beskrajno manjem po kvaliteti due od n a s samih, ba kao to bi bilo o d v r a t n o i poniavajue danju i nou biti o k r u e n i posluivan od vojski mi s m o j e d n o sa njim. Kroz razvoj n a u k e cjelovitost svijeta i nae jedinstvo s njim postaje n a m jasnije u umu. Kada ovo vienje savrenstva jedinstva nije s a m o intelektualno, kada otvara cjelokupno nae bie u prosvjetljavajuoj svijesti svega, tada postaje obasjavajua radost, ljubav to sve prekriva. 91 robova, od roenja do trenutka smrti. Upravo s u p r o t n o , ovaj je svijet na drugar, tovie,

Na d u h pronalazi svoje vie ja u cjelokupnosti svijeta, i ispunjen je a p s o l u t n o m sigurnou k a k o je b e s m r t a n . On u m i r e s t o t i n a m a p u t a u svojim ograivanjima sebe; jer je odvojenost o s u e n a na smrt; ne moe postati vjena. Ali ne moe umrijeti ako je p o s t a o j e d n o sa svime, jer je to njegova istina, njegova radost. Kada ovjek osjea ritam bila due-ivota cijeloga svijeta u vlastitoj dui, t a d a je slobodan. P o t o m on otpoinje tajno udvaranje koje se odigrava i z m e u ove prekrasne nevjeste-svijeta, prekrivene velom raznobojnih zavretaka, i paramatmana, mladoenje, u svojoj savrenoj istoi. T a k o on shvaa da je dio ove predivne ljubavne svetkovine, poasni je gost svetkovine b e s m r t n o s t i . Razumije rijei pjesnika-proroka: "Iz ljubavi je svijet roen, ljubav ga odrava, p r e m a ljubavi se kree, u ljubav ulazi." U ljubavi se sve s u p r o t n o s t i svijeta povezuju i bivaju izgubljene. S a m o se u ljubavi jedinstvo i dvojnost slau. Ljubav m o r a biti j e d n o i dvoje istovremeno. S a m o je ljubav kretanje i o d m o r u istom t r e n u t k u . Nae srce vjeno mijenja smjer, sve dok ne p r o n a e ljubav, i tek t a d a moe o t p o i n u t i . Ali ovaj je o d m o r sam po sebi intenzivan oblik djelovanja, u kojem se krajnje mirovanje i neiscrpna energija n u n o susreu na istoj toci, to jest u ljubavi. U ljubavi su gubitak i dobitak uravnoteeni. To je izbalansirani saldo, s u m a r a u n a p o n u d e i potranje je jednaka, a darovi su p r i d o d a n i dobicima. U ovoj predivnoj svetkovini stvaranja, ovoj velikoj ceremoniji samortvovanja Boga, ljubavnik se n e p r e s t a n o daje kako bi se ostvario u ljubavi. Odista, ljubav je o n o to zdruuje i neodvojivo povezuje in odbacivanja sa o n i m primanja. 92

U ljubavi, na j e d n o m n j e n o m kraju nalazite o s o b n o , a na d r u g o m n e o s o b n o . S j e d n e strane imate pozitivnu tvrdnju: "Ovdje sam"; na drugoj j e d n a k o s n a n o negiranje: "Ja nisam". Bez t o g ega, to je ljubav? A opet, s a m o sa egom, kako ljubav moe biti m o g u a ? Vezivanje i oslobaanje nisu netrpeljivi u ljubavi. Jer ljubav je najslobodnija, a istovremeno najvie ograniava. Kada bi Bog bio a p s o l u t n o s l o b o d a n ne bi bilo stvaranja. Beskrajno bie je preuzelo na sebe z a g o n e t k u k o n a n o s t i . A u njemu, koji je ljubav, k o n a n o i b e s k o n a n o su j e d n o . Slino t o m e , k a d a govorimo o relativnim vrijednostima slobode i neslobode, to postaje najobinija igra rijei. Nije stvar u t o m e da u d i m o s a m o slobodu, mi t a k o e r elimo ropstvo. To je vrhovna funkcija ljubavi, prihvatiti sva ogranienja i nadii ih. N a p o k o n , n i t a nije neovisnije od ljubavi. Gdje emo drugdje, ponavljam, pronai toliku ovisnost? U ljubavi, ropstvo je uzvieno koliko i sloboda. Vaishnava religija smjelo proglaava da se Bog vezao za ovjeka, i u t o m e je s a d r a n a najvea slava ljudskog postojanja. U aroliji p r e k r a s n o g r i t m a k o n a n o g on se okiva svakim k o r a k o m i t a k o n u d i svoju ljubav kao glazbu najsavrenije lirske ljepote. Ljepota je njegovo snubljenje naeg srca; ne moe imati d r u g u svrhu. Posvuda n a m priopava kako pokazivanje moi nije krajnje znaenje stvaranja; gdje god postoji t r u n k a boje, tonovi pjesme, gracioznost oblika, to je poziv naoj ljubavi. Glad nas prisiljava p o d v r g n u t i se njezinim n a r e d b a m a , ali o n a nije posljednja namjerno rije upuena ovjeku. Bijae netko kako bi t k o je nam prkosio njenim naredbama

pokazao da ljudska d u a ne bi

trebala p o p u s t i t i p o d

pritiscima zahtjeva i prijetnjama p a t n j o m . U stvari, svakog 93

se d a n a m o r a m o oduprijeti njenim zahtjevima elimo li ivjeti ivotom ovjeka - kako najmanji m e d u n a m a , tako i najvei. Ali, sa druge strane, postoji ljepota svijeta koja n i k a d a ne vrijea n a u slobodu, n i k a d a ne podie ni najmanji ovisnosti. prst kako bi je nas sasvim uinila svjesnima i svoje Moemo zanemariti neemo

pretrpjeti nikakvu k a z n u . O n a je poziv, ali ne i naredba. Tei ljubavi u n a m a , a ljubav se ne m o e n i k a d a dosegnuti kroz prisilu, koja o d i s t a nije najbolja p o r u k a u p u e n a ovjeku, ali radost jest. zemljinom zelenom Radost je posvuda; o n a je u pokrivau; u plavom travnatom

spokoju neba; u n e m i r n o m izobilju proljea; u mrkoj suzdranosti sivila zime; u ivuem m e s u to pokree na tjelesni okvir; u savrenoj ravnotei ljudske figure, plemenite i uspravne; u postojanju; u koritenju svih naih sposobnosti; u sakupljanju znanja; u borbi protiv zla; u udnji za p r o b i c i m a koje n i k a d a neemo moi podijeliti. Radost je posvuda; o n a je u s p u t n a , bespotrebna; tovie, najee je suprotstavljena Postoji odlunim odredbama neophodnosti. kako bi pokazala da se okovi

z a k o n a m o g u objasniti jedino ljubavlju; oni su p o p u t tijela i due. Radost je ostvarenje istine jedinstva, jedinstva due sa svijetom i due-svijeta sa vrhovnim ljubavnikom.

94

VI. OSTVARIVANJE U DJELOVANJU

S a m o oni koji znaju da se radost izraava kroz z a k o n su ga nauili transcendirati. Njima okovi z a k o n a nisu prestali postojati postali su oblikom utjelovljenja njihove slobode. O s l o b o e n a d u a uiva u prihvaanju okova, ne tei ih izbjei, jer u njima osjea manifestiranje beskrajne energije, ija je radost u stvaralatvu. injenica je da t a m o gdje n e m a okova, gdje postoji ludilo slobodnjatva, d u a prestaje biti slobodna. Odavde proizlazi patnja; odavde proizlazi odvajanje od beskonanog, njegova agonija grijeha. Kad god se, na zov iskuenja, d u a otrese okova zakona, tada, p o p u t djeteta kojem je uskraena p o d r k a majinih ruku, o n o povikne: Nemojte me tui!42 "Veite m e " moli o n o "oh, veite me okovima ljubavi; veite me i z n u t r a i izvana; drite me vrsto; n e k a u lance tvoje ljubavi b u d e m vezan tvojom radou; zatite me vrstim zagrljajem od s m r t o n o s n e rasputenosti grijeha." Ba kao to neki, vjerujui kako je z a k o n s u p r o t a n radosti, mijeaju opijanje sa radou, tako postoje m n o g i u naoj zemlji koji zamiljaju Oni misle kako je djelovanje djelovanje, suprotstavljeno slobodi. kako je

b u d u i se deava na materijalnom planu, ograniavanje s l o b o d n o g d u h a due. Ali mi m o r a m o z a p a m t i t i da, kao to se radost izraava u z a k o n u , tako d u a pronalazi svoju s l o b o d u u akciji. Budui radost ne moe pronai svoj Ma ma himsih. 95

izraaj iskljuivo u sebi, o n a udi za z a k o n o m , koji postoji izvana. Isto tako, d u a ne moe pronai unutarnju slobodu, pa tei izvanjskom djelovanju. ovjekova d u a se uvijek oslobaa vlastitih greaka svojim djelovanjem; kada bi bilo drugaije ne bi m o g l a voljno izvriti posao. to vie ovjek djeluje, aktualizirajui ono to je l a t e n t n o u njemu, to blie dovodi udaljeno Tek-trebampostati. U toj aktualizaciji ovjek n e p r e s t a n o ini sebe veim, a ipak udaljenijim, vidjevi se j a s n o zahvaljujui sve novijim i novijim sredstvima kroz svoje raznolike aktivnosti, kako u dravi, tako i u drutvu. Ova vizija d o n o s i slobodu. Sloboda nije u tami, niti u nejasnoama. Nema strahotnijeg vezivanja od o n o g u o p s k u r n o s t i . Sjemenka se bori izniknuti, pupoljak tei procvjetati bjeei od te opskurnosti. Pokuavajui se osloboditi ovog oklopa nejasnoa ideje u n a e m u m u se n e p r e s t a n o t r u d e zadobiti vanjski oblik. Na isti nain naa dua, kako bismo se oslobodili m a g l u t i n e i stigli na istinu, n e p r e s t a n o otvara svjea polja izraavanja, bivajui u p o s l e n a izmiljanjem novih oblika djelovanja, ak i o n i h koji nisu n u n i za potrebe vlastitog zemaljskog ivota. Z b o g ega? Jer eli slobodu. eli se vidjeti, shvatiti sebe. Kada ovjek iskri barutinu prepunu boletina i napravi si vrt, ljepota koju tako oslobaa iz ovog zatvora runoe ljepota je njegove due: bez davanja ove slobode o n a ne moe p o s t a t i s l o b o d n a iznutra. Kada posije zakon i red posred nereda drutva, d o b r o t a koju oslobaa od opstrukcije loeg, d o b r o t a je njegove vlastite due: bez da se o s l o b o d i m o izvana, ne m o e m o pronai u n u t r a n j u slobodu. Stoga je ovjek n e p r e s t a n o zauzet koritenjem 96

svojih sposobnosti, svoje ljepote, svoje d o b r o t e , same due. I to vie uspijeva u tome, tim vei postaje, ire je podruje njegovog poznavanja sebe. U p a m a d e kau: Posred djelovanja e udjeti ivjeti stotinu godina." Ovo su rijei o n o g a koji je do kraja iskuao radosti due. O n i koji su u p o t p u n o s t i razumjeli d u u nisu 7 nikada progovarali alostivim t o n o v i m a o ivotu ili o S vezanosti za djelovanje. O n i nisu p o p u t slabanog cvijeta, toliko k r h k o g da p r o p a d a prije dosezanja zrelosti. Dre se J ivota svim svojim s p o s o b n o s t i m a i kazuju: "Neemo nikada popustiti, sve d o k plod ne b u d e zreo." U svojoj radosti n e u m o r n o u d e predstaviti sebe kroz vlastiti ivot i svoje djelo. Patnja i alost ih ne obeshrabruju, oni ne puze po praini savladani t e i n o m svojih srca. Glave u z d i g n u t e p o p u t pobjednikog heroja stupaju kroz ivot, gledajui se i pokazujui, sjaj njihove d u e raste i kroz radosti i kroz patnje. Radost njihovog ivota odrava korak sa radou o n e energije koja se igra gradei i ruei diljem svemira. R a d o s t suneve svjetlosti, radost otvorenih prostranstva, su ti Ova koji pomijeana sa radou njihovih ivota, stvara vladavinu u m i l n e harmonije i z n u t r a i izvana. O n i kau: Posred djelovanja e udjeti ivjeti stotinu ivota, ova radost djelovanja, posve je godina. radost istinita u n u t a r ovjeka. N e m a koristi govoriti kako se radi o naoj zabludi; da, osim ako je ne o d b a c i m o , ne m o e m o dosei stazu samoostvarenja. N e m a nikakve koristi ~"u~t7 ' pokuaju ostvarivanja b e s k o n a n o g ako s m o odvojeni od / svijeta djelovanja. " Kurvanneveha karmani jijlvishet catam samah. 97

Nije t o n o da ovjek djeluje zbog p r i n u d e . Ako je s jedne strane p r i n u d a , sa d r u g e je zadovoljstvo; s jedne je strane djelovanje p o t a k n u t o eljom, sa druge uri svojem p r i r o d n o m ispunjenju. Ovo je razlog zbog kojeg, kako ljudska civilizacija napreduje, ovjek uveava vlastite obveze i broj poslova koje voljno sebi izmilja. M o d a mislite kako vam je p r i r o d a osigurala vie nego dovoljno posla da biste n e p r e s t a n o bili u p o k r e t u , da vas iscrpljuje r a d o m do smrti, biuje vas glau i edanjem - ali to nije t o n o . ovjek ovo ne s m a t r a d o s t a t n i m ; ne moe se smiriti radei s a m o o n o to mu je p r i r o d a propisala, a zajedniko je sa p t i c a m a i zvijerima. Njegove potrebe moraju bio prevladati sve, ak i u aktivnosti. koliinu hrpe bitke; Ni j e d n o drutvenih piui i i stvorenje ne m o r a raditi toliko n a p o r n o kao ovjek; on je prinuen i smisliti t a m o je zakone, ogromnu gradio i gomilajui najvee aktivnosti; razgraivao,

ponitavajui podruju

materijala,

n e p r e s t a n o razmiljajui, traei i patei. Na ovom je izborio svoje neprestano osiguravajui novi ivot, uinivi s m r t velianstvenom, i ne bjeei od neprilika, voljno je i bez p r e s t a n k a p r e u z i m a o teret svjeih problema. Uoio je istinu da nije p o t p u n u kavezu vlastite n e p o s r e d n e okoline, vei je od t r e n u t n o g ja, i kako, m a d a stajati na j e d n o m mjestu moe biti utjeno, utamnienje ivota unitava njegovu pravu svrhu i stvarnu n a m j e n u postojanja. Ovaj mahati vinashtih - ovo veliko unitavanje on ne moe podnijeti, i s u k l a d n o t o m e radi i pati kako bi d o b i o na veliini ono to prerastanjem vlastite sadanjosti, elei postati jo uvijek nije. U ovoj je poroajnoj muci

ovjekova slava; stoga to je on zna, ne tei ograniiti 98

podruje svojega djelovanja, ve je n e p r e s t a n o zaokupljen irenjem granica. Ponekad odluta toliko daleko da njegovo djelo gubi svako znaenje, a bacanje naprijednatrag stvara s t r a h o t n e kovitlace sa razliitim sreditima kovitlace s o b o m o k u p i r a n i h interesa, p o n o s a zbog moi. Ipak, dok god silina struje ne o p a d n e , ne postoji strah; zapreke i besmisleno nagomilavanje djelovanja se rasplinjuju i odneseni su; ustri ispravljaju vlastite greke. Jedino k a d a dua spava, zbog stagnacije njeni neprijatelji dobivaju nesavladivu snagu, i ova razaranja postaju suvie k o n k r e t n a da bi se porazila. Budui su nas nai uitelji upozorili da, kako bismo radili m o r a m o ivjeti, a k a k o bismo ivjeli moramo raditi; ivot i djelovanje su neodvojivo povezani. Sasvim je karakteristino za ivot da nije z a o k r u e n u n u t a r sebe; m o r a izii vani. On je u i s t i n u u razmjeni vanjskog i unutarnjeg. Kako b i s m o ivjeli, tijelo m o r a odravati razliite o d n o s e sa svjetlom i z r a k o m - ne s a m o kako bi se dosegla ivotna snaga, ve, takoer, kako bi se izrazila. Razmotri koliko je tijelo u p o s l e n o vlastitim u n u t r a n j i m aktivnostima; udarci njegovog srca ne smiju se ni na t r e n u t a k zaustaviti, njegov s t o m a k i m o z a k moraju n e p r e s t a n o raditi. Ipak, ni ovo nije dovoljno; tijelo je i izvana n e p r e s t a n o u p o k r e t u . Njegov ivot ga vodi beskrajnom plesu djelovanja i izvanjske igre; ne moe se zadovoljiti ispunjenje izletima. Isto je sa duom. Ne moe ivjeti u unutarnjim osjeajima i matanjima. Uvijek treba vanjske objekte; ne samo kako bi n a h r a n i l a u n u t r a n j u svijest, ve se t a k o e r 99 kruenjem radosti tvari unutar u tijela, svojim tovie, vanjskim nalazi jedino

ukljuuje u djelovanje, ne s a m o kako bi primila, ve i kako bi dala. injenica je da ne m o e m o ivjeti ako ne podijelimo o n o g a koji je sutinska istina u dva dijela. M o r a m o boraviti u njemu u n a m a , kao i izvana. U kojem god aspektu ga n e g i r a m o zavaravamo se i t r p i m o gubitak. Brahma me nije napustio, ne dozvoli da napustim Brabmur Ako k a e m o kako emo ga ostvariti s a m o kroz introspekciju i ostavimo ga bez naih djelovanja p r e m a vani, kako emo uivati u njemu kroz ljubav u naim srcima, ne oboavajui ga kroz izvanjsko sluenje; ili ako k a e m o upravo s u p r o t n o , i p r e t e g n e m o na bilo koju s t r a n u tijekom nae ivotne potrage, u oba sluaja emo se zateturati, uzrokujui vlastiti pad. Vidimo da je na velikom z a p a d n o m k o n t i n e n t u ljudska d u a uglavnom zaokupljena vlastitim irenjem; z a n i m a se golemim poljem prakticiranja moi. Njezina djelominost je p o d e s n a svijetu irenja, i o n a e zanemariti - ni ne vjeruje u njega - ovo podruje u n u t r a n j e svijesti koje je podruje ispunjenja. To ide toliko daleko da joj savrenstvo ispunjenja naizgled nigdje ne postoji. N a u k a takvih ljudi uvijek govori o beskonanoj evoluciji svijeta. Njihova metafizika sada poinje priati o evoluciji s a m o g a Boga. O n i nee priznati kako on jest, oni e s m a t r a t i kako je on istovremeno nastajanje. O n i p r o p u t a j u shvatiti da je, osim to je vjeno uvijek vee od bilo kakvog objanjivog ogranienja, o n o takoer k o m p l e t n o ; sa jedne strane B r a h m a se razvija, sa druge je strane on savrenstvo; u j e d n o m je a s p e k t u sutina, u d r u g o m manifestacija - oboje istovremeno izraeno, ba " Maham b r a h m a nirakuryyam ma ma b r a h m a nirakarot. 100

p o p u t pjesme i ina pjevanja. Ovo je p o p u t ignoriranja svjesnosti pjevaa i tvrdnje k a k o se j e d i n o deava pjevanje, ali pjesma ne postoji. Bez sumnje s m o izravno svjesni jedino pjevanja, ali n i k a d a kao cjeline; n i s m o li svo vrijeme znali kako je cjelokupna pjesma u dui pjevaa? Upravo zbog takvog inzistiranja na djelovanju i nastajanju mi k o d Z a p a d a u o a v a m o opijenost idejom moi. Ovi su ljudi izgleda odluili pljakati i sve prigrabiti silom. O n i e uvijek raditi s p r k o s o m i n i k a d a zavriti nee priznati smrti njeno p r i r o d n o mjesto u okviru stvari - oni ne poznaju ljepotu dovravanja. U naoj zemlji o p a s n o s t stie sa s u p r o t n e strane. N a a je podijeljenost kao stvorena za u n u t a r n j i svijet. Sa p o r u g o m emo odbaciti podruje moi i irenja. Ostvarit emo Brahmu kroz meditaciju j e d i n o u njegovom svojstvu p o t p u n o s t i . N i s m o ga odluili doivjeti u trgovini svemira kroz njegov evolutivni aspekt. To je razlog zbog kojeg u naim tragaocima tako esto pronalazimo opijenost d u h o m i degradaciju koja je posljedica toga. Njihova vjera ne priznaje nikakvo vezivanje z a k o n o m , njihova matanja ne poznaju granice, njihovi zakljuci ne n u d e nikakvo objanjenje r a z u m u . Njihov intelekt, u svojem u z a l u d n o m n a p o r u da sagleda B r a h m u neodvojivo od stvaralatva, sam sebe iscrpljuje do kraja, a njihovo srce, traei naine da ga potvrdi u n u t a r svojih procesa, t o n e u pijanu ekstazu osjeaja. O n i nisu ak ni zadrali bilo kakvo mjerilo kojim bi mogli procijeniti gubitak snage i karaktera muevnosti, time ignorirajui okove z a k o n a i zahtjeve djelovanja u vanjskom svemiru. Ali, istinska d u h o v n o s t , k a k o to poduava na sveti zakon, s m i r e n o s t je u r a v n o t e e n a s n a g o m - u okvirima 101

o d n o s a izvanjskog i u n u t a r n j e g . Istina posjeduje vlastiti zakon, bhutdm vlastitu jdyante* radost. a sa Slobodu Sa je jedne je strane pjevano: khalvimdni bez Bhayddasydgnistapati," druge Anandddhyeva nemogue

postii

prihvaanja zakona, jer je

B r a h m a istovremeno vezan

vlastitom istinom, ali je i u svojoj radosti. Sto se nas s a m i h tie, jedino kada se u p o t p u n o s t i podvrgnemo okovima istine postiemo krajnju radost slobode. Kako? P o p u t ice koja je vezana uz harfu. Kada je harfa istinski z a t e g n u t a , kada ne postoji mlohavost, samo transcendirala sebe u vlastitoj melodiji ni najmanja pronalazi u t a d a nastaje muzika; a ica koja je

svakom svojem a k o r d u istinsku slobodu. To je t a k o jer je vezana tekim i nepopustljivim z a k o n o m upravo kako bi uspjela pronai ovu s l o b o d u kroz m u z i k u . D o k ica nije istinita, o d i s t a je s a m o okov; ali prekidanje vezivanja nije p u t u slobodu, nju m o e u p o t p u n o s t i postii tek kada je vezana toliko vrsto da dosee svoj pravi ton. ice naih d u n o s t i su vezane za basove i visoke tonove o n o l i k o d u g o dok ih sasvim ne u s k l a d i m o p r e m a z a k o n u istine; mi ne m o e m o s l o b o d o m zvati njihov n e s t a n a k u nitavilu nedjelovanja. Z b o g toga kaem kako se istinska tenja u potrazi za istinom, dharmom, ne sastoji od zanemarivanja djelovanja, ve n a p o r a da ga se to vie uskladi sa vjenom h a r m o n i j o m . trebao
7

Prikaz ove tenje bi ih

glasiti:

Kakvim god djelima se bavili, posvetimo

Brahmi.' T i m e se tvrdi k a k o je d u a sebe posvetila Brahmi kroz sve svoje aktivnosti. Ova posveta je pjesma due, u
4i

"Zbog straha pred njim vatra ne gori", itd. "Iz radosti se rodie sve stvorene stvari", itd. 47 Yadyat karma prakurvita tadbrahmani samarpavet.
46

102

t o m e je njezina sloboda. Kada sav rad p o s t a n e staza do jedinstva sa B r a h m o m , prevlada radost; t a d a se d u a neprestano tei vratiti vlastitim eljama; t a d a sve vie i vie narasta nae samortvovanje. T a d a nastaje upotpunjenje, tada stie sloboda, tada, u takav svijet, silazi kraljevstvo Boje. T k o je onaj koji se, sjedei u svojem uglu, izruguje o v o m velikom jedinstvo izraavanju Boga i ovjenosti u djelovanju, pronai u ovom nekom n e p r e k i d n o m samoposveivanju? T k o je taj koji misli d a j e ovjeka mogue odvojenom u i t k u vlastitih matarija, daleko od h r a m a to probija n e b o velianstvene ljudskosti, koju cjelokupno ovjeanstvo, na suncu i kii, mukotrpno pokuava u z d i g n u t i eonima? T k o je onaj koji misli kako je ova odvojena priest najvii oblik vjere? O ti, izluena lutalice, ti sannyasine, opijen vinom samoopijenosti, nisi li ve zapazio napredovanje ljudske due d u ceste to se protee irokim s t a z a m a ljudskosti grmljavinu razvoja u koiji postignua, ija je s u d b i n a nadii vezanosti koje onemoguavaju njen prodor u svemir? ak se i planine sklanjaju u s t r a n u , proputajui napredovanje njenih zastava, koje trijumfalno lepraju na nebesima; p o p u t izmaglice pred izlaskom sunca, z b r k a n a opskurnost materijalnih predmeta nestaje pred tim nepobjedivim d o l a s k o m . Patnja, bolest i nered se pri svakom k o r a k u povlae pred njenim j u r i o m ; opstrukcija neznanja je baena u stranu; t a m a slijepila je p r o b o d e n a ; stoga pogledaj, obeana zemlja bogatstva i zdravlja, poezije i umjetnosti, znanja i pravednosti se p o s t e p e n o razotkriva pogledu. Hoe li u svojoj letargiji tvrditi k a k o ova koija ovjeanstva, koja potresa i s a m u zemlju svojim 103

trijumfalnim

napretkom

kroz

mone

vidike

povijesti,

n e m a koijaa koji bi je vodio njenom ispunjenju? T k o odbija odgovoriti na njegov poziv da se pridrui t o m p o b j e d n i k o m napredovanju? T k o je toliko b u d a l a s t da bjei iz r a d o s n e guve i trai ga u nitavilu nedjelovanja? T k o je toliko zagazio u neistinu da se usuuje prozivati sve ovo n e i s t i n o m - ovaj veliki svijet ljudi, ovu civilizaciju ireeg ovjeanstva, ovaj vjeni ovjekov n a p o r , gonjen preko d u b i n a alosti, kroz v r h u n c e veselja, kroz bezbrojne zapreke, i z n u t r a i vlastitim snagama? izvana, ne bi li osigurao Onaj koji moe pobjedu ova smatrati

nesaglediva p o s t i g n u a o g r o m n o m prijevarom, moe li on istinski vjerovati u Boga, koji je istina? Onaj koji misli d o s e g n u t i Boga bjeei od svijeta, k a d a i gdje ga oekuje susresti? Koliko daleko moe bjeati - moe li bjeati i bjeati, dok ne uleti u s a m o nitavilo? Ne, kukavica ga bjeei ne moe nigdje pronai. M o r a m o biti dovoljno hrabri kako bismo mogli kazati: " M i ga doseemo ovdje, upravo na ovom mjestu, sada, u ovom t r e n u t k u . " M o r a m o biti s p o s o b n i uvjeriti sebe da, kao to svojom akcijom ostvarujemo sebe, tako u nama s a m i m a ostvarujemo njega, koji je jastvo jastva. M o r a m o stei pravo o d l u n o to kazati, odbacivi vlastitim n a p o r i m a sve prepreke, sav nered, sve sukobe sa svoje staze aktivnosti; m o r a m o biti sposobni kazati: "U mojem djelovanju je moja radost, i u toj radosti obitava r a d o s t moje radosti." Koga U p a n i a d e zovu: Poglavar medu znalcima Brahme?** On je kao: Onaj ija je radost Brahma, djelatni." Radost bez
48 49

Brahmavidamvaristhah. Atmakrirha atmaratih krivavan.

104

plesa radosti uope nije r a d o s t - ples bez djelanja nije ples. Djelanje je ples radosti. Onaj ija je r a d o s t u Brahmi, kako moe ivjeti bez djelanja? Ne m o r a li svojim djelanjem omoguiti Brahmi, o n o u emu se r a d o s t B r a h m e oblikuje i u izraava? Stoga onaj koji poznaje B r a h m u , koji se raduje u t a k o e r m o r a svo svoje djelovanje iskazati Brahmi - jedui i pijui, kroz tenju za uzdravanjem i d o b r o h o t n o u . Ba p o p u t radosti pjesnika u njegovoj poemi, ili u m j e t n i k a kroz njegovu umjetnost, s m i o n o g ovjeka pri pokazivanju hrabrosti, te m u d r a c a tijekom razotkrivanja aktivnostima, istine, uvijek trai izraaj u svojim kako bi r a d o s t poznavatelja Brahme, u

sveukupnosti svakodnevnog posla, velikog i malenog, u istini, u ljepoti, u z a k o n i t o s t i i d o b r o h o t n o s t i , gledala izraziti vjeno. Sam B r a h m a izraava vlastitu elju zajedniku r a d o s t na isti njegovim nain. Pomou raznovrsnih aktivnosti, to zrae u svim pravcima, mi ostvarujemo svim razliitim stvorenjima. Ta zajednika elja je on sam, stoga na tako m n o g o naina, u toliko m n o g o oblika, daje sebe. On djela, jer kako bi bez djelanja m o g a o dati sebe. Njegova se radost uvijek predaje u posveenosti koja je njegovo stvaralatvo. Nae istinsko znaenje lei u istoj ovoj stvari, u t o m e je naa slinost sa n a i m ocem. T a k o e r m o r a m o sebe dati u m n o g o s t r u k i m r a z n o r a z n i m i z a b r a n i m djelatnostima. U Vedama je nazvan: Davatelj sebe, davatelj snage.5' On nije zadovoljan s a m o davanjem sebe, ve n a m daje m o da i mi m o e m o p o p u t njega davati sebe. Z b o g toga mu se p r o r o k Bahudha cakti vogat varnananekan nihitartho dadhati. " Atmada balada. 105

iz U p a n i a d a moli kao o n o m e koji ispunjava nae elje: On nam moe podariti dobrostiv um," kako bi n a m ispunio tu n a u najveu elju. Ovim se hoe rei kako nije dovoljno da on sam radi na uklanjanju naih elja, ve bi morali posjedovati elju i imati snage da r a d i m o sa njim u njegovoj aktivnosti i u prakticiranju d o b r o t e . T a d a e, odista, nae jedinstvo sa njim biti ostvareno. Dobrostiv je um onaj koji n a m pokazuje volju (swdrtha) d r u g o g ja s u k l a d n u volji (nihitdrtha) naeg ja; to pokazuje kako n a m se r a d o s t sastoji od razliitih tenji naih raznovrsnih silina pri zalaganju za ovjenost. Kada djelujemo p o d v o d s t v o m ovog dobrostivog u m a , tada je naa aktivnost sreena, ali ne postaje m e h a n i z i r a n a ; ovo djelovanje nije tjerano p o t r e b o m , ve p o t a k n u t o zadovoljstvom due. Takve aktivnosti se pokazuju slijepim imitiranjem gomile, kukavikim praenjem d i k t a t a m o d e . U t o m e poinjemo uviati kako: On je u poetku i na kraju svemira," te tako p r o n a l a z i m o kako je on v o d o s k o k i inspiracija naem djelu, kako je on na kraju svega, pa su stoga sva naa djela p r o t k a n a m i r o m i d o b r o t o m i radou. U p a n i a d e kau: Znanje, mo i djelanje su njegova priroda:' Budui ova p r i r o d n o s t jo nije i z n i k n u l a u n a m a , mi naginjemo odijeliti r a d o s t od posla. Radni d a n nije dan radosti - za to mi t r e b a m o o d m o r ; jer, jadni kakvi jesmo, ne m o e m o pronai svoj o d m o r u svojem radu. Rijeka pronalazi svoj odmor u kretanju plamena, niz brdo, vatra u u neprestanom uzdizanju miris cvijeta

n a t a p a n j u zraka; ali
52

u naem

svakidanjem

djelovanju

Sa no buddhva cubhava samvunaktu. " Vichaiti chante vicvamadau. 54 Svabhavikijnana bala kriva eha. 106

n e m a takvog o d m o r a . Ovo je tako jer si ne dozvoljavamo da se O opustimo, davaoe budui se ne dajemo radosno due i u p o t p u n o s t i , ve nas savladava na posao. sebe! Dozvoli radosne nae neka vatreno liznu p r e m a tebi im te u g l e d a m o , neka doplove do tebe p o p u t rijeke, ispunivi tvoje bie p o p u t mirisa cvjetnog. Daj n a m snagu za ljubav, volimo potpunije na ivot u svojim r a d o s t i m a i alostima, d o b i c i m a i gubicima, u s p o n i m a i padovima. Daj n a m dovoljno snage da vidimo i ujemo svemir, i da djelamo p u n o m s n a g o m u n u t a r njega. N e k a u p o t p u n o s t i ivimo ivot kojeg si n a m p o n u d i o , neka hrabro u z i m a m o i h r a b r o dajemo. Ovo je naa molitva u p u e n a tebi. O d b a c i m o j e d n o m zauvijek iz misli nae varljive matarije, koje odvajaju tvoju radost od djelanja - prozirne, bezline i niim podrane. Kad god seljak ore tvrdu zemlju, tada tvoja radost iznikne u zelenilu ita, kad god ovjek posijee g u s t u u m u , izravna k a m e n o tlo i iskri sebi p r o s t o r za d o m , t a d a se tvoja r a d o s t razotkriva u redu i miru. O radnice svijeta! M o l i m o ti se, dozvoli neodoljivoj struji tvoje univerzalne energije da stigne p o p u t silovitog proljetnog j u n o g vjetra, pusto polje ivota neka stigne spustivi neka donese se n a d miris ljudskog,

raznovrsnog m n o t v a cvijea, m r m o r e n j e m n o g i h uma, neka uini slatkom i z v u n o m beivotnost nae isuene due-ivota. Neka nae tek p r o b u e n e moi kliku teei b e z g r a n i n o m ispunjenju u listu i cvijetu i plodu.

107

VII. OSTVARIVANJE LJEPOTE

Stvari zbog kojih ne osjeamo radost su ili teret n a e m u m u , kojih se treba osloboditi p o d svaku cijenu; ili su korisne, i stoga u p r i v r e m e n o m i djelominom o d n o s u sa nama, postajui optereenje kada se izgube njihove prednosti; ili su p o p u t lutajuih vagabunda; m o m e n t a l n o zastanu na r u b u priznanja, a zatim nestaju. Stvar je u p o t p u n o s t i naa jedino k a d a n a m d o n o s i radost. Svijet nam uglavnom izgleda nitavno. Ali mi ne m o e m o dozvoliti da t a k o ostane, jer nas to omalovaava. Cijeli je svijet na, i sve nae s p o s o b n o s t i dobivaju svoje krajnje znaenje ako vjerujemo da emo uz njihovu p o m o ovladati naim nasljeem. Ali to je svrha naeg osjeaja ljepote u ovom procesu irenja svijesti? Treba li razdvojiti istinu na izrazitu svjetlost i sjenku, predstavivi n a m ih u b e s k o m p r o m i s n o j podjeli na ljepotu i r u n o u ? Kada bi to bilo tako, t a d a bismo morali priznati kako osjeaj ljepote stvara r a z d o r u naem svemiru i podie zid smetnji preko autoputa komunikacije to vodi od svega do svih stvari. M e u t i m , to ne moe biti istina. O n o l i k o d u g o dok je naa realizacija n e k o m p l e t n a , n u n o opstaje podjela m e u stvarima, z n a n i m i n e z n a n i m , u g o d n i m i n e u g o d n i m . Ali, usprkos prihvatiti u tvrdnjama nekih filozofa, ovjek ne moe nikakva proizvoljna i n e d o s t i n a ogranienja koja su na njegovoj mapi oznaena kao

z n a n o m mu svijetu. Njegova n a u k a svakoga d a n a prodire podruja neistraena ili neistraiva. Na osjeaj za ljepotu je na 109

slian nain ukljuen u svaki n a p o r tih osvajakih p o h o d a . Istina je posvuda, stoga je sve p r e d m e t nae spoznaje. Ljepota je sveprisutna, stoga nam je sve sposobno p o n u d i t i radost. U r a n i m d a n i m a svoje povijesti ovjek je sve s m a t r a o f e n o m e n o m ivota. Njegova n a u k a o ivotu je otpoela stvaranjem otre granice i z m e u ivog i neivog. Ali to je dalje napredovao, takvo razgraniavane je sve vie i vie nestajalo. Na p o e t k u naeg poimanja te otre k o n t r a s t n e linije su nam od pomoi, ali kako napreduje nae razumijevanje, o n e p o s t e p e n o iezavaju. Upaniade kau k a k o su sve stvari stvorene i bivaju odravane beskrajnom radou. elimo li shvatiti ovaj princip stvaranja m o r a m o otpoeti od razdvajanja - s podjelom na lijepo i na o n o to nije lijepo. P o t o m n a m mora stii sa odlunim udarcem poimanje ljepote, razbudivi n a u svijest iz primitivne letargije, dosegavi vlastiti cilj kroz n u d u k o n t r a s t a . Stoga tijekom naeg prvog sastanaka sa ljepotom o n a nosi o d o r u raznolikih nijansi, koja nas uzbuuje p r u g a m a i cvjetiima, tovie, svojim izoblienjima. Ali, kako nae p o z n a n s t v o sazrijeva, oiti se nesklad razrjeava p r i l a g o d b o m ritma. U p o e t k u odvajamo ljepotu od njenog okruenja, d r i m o je podalje od ostatka stvari, ali na kraju doivljavamo njenu s u k l a d n o s t sa svime. M u z i k a ljepote vie n e m a p o t r e b u uzbuivati nas g l a s n o m b u k o m ; o n a se odrie nasilja, apelirajui zemlju. Na o d r e e n o m stupnju naega razvoja, u o d r e e n o m razdoblju nae povijesti, mi pokuavamo uspostaviti poseban kult ljepote, svodei je na usko podruje, kako bi 110 na nae srce i s t i n o m da krotki nasljeuju

se s a m o nekolicina o d a b r a n i h uzdizala. P o t o m se o n a uzgaja kroz redovnike afektacije i ekstravagantnosti, kako je to, u d o b a dekadencije indijske civilizacije, bio sluaj sa b r a h m a n i m a , k a d a je nestalo sagledavanje vie istine i razvilo se praznovjerje. Povijest estetike je takoer iskusila proces emancipacije, kada je bilo j e d n o s t a v n o r a s p o z n a t i ljepotu u m a l i m i velikim stvarima, kao i k a d a je radije vidimo u ednoj harmoniji obinih p r e d m e t a , nego li u o n i m stvarima koje zastrauju svojom jedinstvenou. Ovo je istinito do te mjere da m o r a m o prolaziti kroz stadije reakcije kada, predstavljajui ljepotu, p o k u a v a m o izbjegavati o n o to je oito u g o d n o , i to je kao takvo o k r u n j e n o konven cionalnim mjerama. Potom smo kuani stvari, prkosom tako ih preuveliavanja obinosti uobiajenih

uradivi agresivno neuobiajenima. Obnavljajui h a r m o niju stvaramo s u k o b , koji je oruje svih reakcija. U naoj sadanjosti postoje n a z n a k e ove estetske reakcije, koja dokazuje estetskom kako je na ovjek i napokon ljepotu. spoznao Kada da samo skuenost percepcije k r u t o razdvaja polje njegove svijesti o runou posjedujemo s p o s o b n o s t vienja stvari odvojenima od sebinog interesa i od nedosljednih p o r u k a ulnih strasti, tek t a d a m o e m o dosegnuti posvudanju viziju istinske ljepote. Tada uspijevamo s p o z n a t i kako o n o m e to n a m je neprijatno ne nedostaje n u n o ljepota, ve posjeduje ljepotu u istini. Kada kaemo kako je ljepota svugdje mi ne mislimo da bi rije " r u n o a " trebalo izbaciti iz govora, kao to bi bilo apsurdno kazati kako ne postoji neistina. Neistina zasigurno postoji, ne u s a m o m svemiru, ve u naoj moi razumijevanja, kao njen negativni element. Na isti nain 111

postoji

runoa,

zahvaljujui Istine.

iskrivljenim Do

prikazima granice

ljepote, tijekom ivota i u umjetnosti, to dovodi od nesavrenog shvaanja odreene m o e m o ivot suprotstaviti z a k o n u istine u n a m a , kao i u svemu, a takoer m o e m o i u z d i g n u t i runou, borei se protiv svekolikog vjenog z a k o n a harmonije. Pomou naeg osjeaja za istinu shvaamo zakon stvaranja, a kroz osjeaj ljepote o t k r i v a m o h a r m o n i j u u svemiru. Kada d o k u i m o z a k o n u prirodi, ovladavamo fizikim silinama i postajemo moni; k a d a d o k u i m o z a k o n vlastite m o r a l n e prirode, ostvarujemo vlast n a d s o b o m i postajemo slobodni. Na slian nain, koliko vie uoavamo h a r m o n i j u u fizikom svijetu, toliko e vie na ivot dijeliti ugode postaje svjesniji stvaranja, preciznije harmonije u a na naoj izraaj dui, ljepote Kako umjetnosti postajemo sveobuhvatan.

poimanje

blistavila d u h a svijeta postaje univerzalnije, a izraavanje ljepote se u n a e m ivotu, zahvaljujui d o b r o t i i ljubavi, kree p r e m a beskraju. Ovo je krajnji cilj naeg postojanja; / uvijek m o r a m o znati sljedee: "Ljepota je istina, istina je/ ljepota"; mi m o r a m o dokuiti cijeli svijet kroz ljubav, jerV^ ljubav ga poraa, odraava i vraa n a t r a g p o d svoje okrilje. I Mi m o r a m o posjedovati o n u savrenu emancipaciju s r c a ! koja n a m daje m o da s t u p i m o u najunutarnjije sredite \ stvari, okusivi p u n i n u nevezane radosti koja p r i p a d a , Brahmi. Glazba je najii oblik umjetnosti, i stoga najdirektniji izraz ljepote, j e d n a i jedinstvena o b l i k o m i d u h o m , i najmanje zakoena n e b i t n i m . Mi izgleda osjeamo kako je izraavanje b e s k o n a n o g u k o n a n i m oblicima stvaranja s a m o po sebi glazba, neujna i ujna. Veernje nebo, 112

neumorno

ponavljajui zvjezdane

konstelacije, nalikuje

djetetu p o m e t e n o m uenjem pred misterijem vlastite prve rijei; koju izgovara iznova i iznova, sluajui je s n e s m a n j e n o m radou. Kada za srpanjske kine veeri t a m a polegne preko livada, a pljusak nabacuje veo za velom na tiinu dremljive zemlje, ova monotonija pljutanja nalikuje zvuku iste te tame. Mrkli m r a k i t a m n i oblici drvea, bodljikavo grmlje r a t r k a n o po goloj ledini p o p u t plutajuih glava plivaa vlane kose, miris oroene trave i natopljena zemlja, zvonik h r a m a to se uzdie n a d neraspoznatljivom t a m n o m m a s o m , o k u p l j e n o m u o k o l o seoskih kuica - sve ovo slii zvucima to se uzdiu iz srca noi, mijeajui se i gubei u u s a m l j e n o m t o n u beskrajne kie to ispunjava nebo. Stoga istinski pjesnici, ako su proroci, tee izraziti svemir p o m o u muzike. Rijetko koriste slikarske simbole prikazujui razotkri vanje oblika, mijeanje bezbrojnih linija i boja koje se n e p r e s t a n o deavaju po p l a t n u neba. Imaju oni svoje razloge, jer ovjek koji slika m o r a imati platno, kist i kutiju s bojama. Prvi dodir kista je poprilino udaljen od zavrne ideje. A p o t o m , k a d a je djelo zavreno, umjetnik je otiao, uramljena slika je n a p u t e n a , a n e p r e s t a n i h d o d i r a ljubavi stvaralake ruke n e m a vie. Ali pjeva sve nosi sa s o b o m . U p u t e stiu d i r e k t n o iz u n u t a r n j e g ivota. Ovo nisu materijali sakupljeni izvana. Njegova ideja i njeno izraavanje su b r a t i sestra; esto su p o p u t blizanaca. U muzici se srce t r e n u t n o razotkriva; ne smetaju ga prepreke nastale koritenjem vanjskog. Stoga, m a d a glazba m o r a iekivati svoj izraaj p o p u t bilo koje d r u g e umjetnosti, ipak pri svakom k o r a k u odaje 113

ljepotu svega. Kao

nain izraavanja rijei su takoer

prepreke, jer se njihovo znaenje m o r a rekonstruirati u mislima. Ali glazba n i k a d a ne ovisi o nekakvom o i t o m znaenju; o n a izraava o n o to nikakve rijei ne m o g u izraziti. tovie, glazba i glazbenik su neodvojivi. Kada pjeva otide, njegova pjesma nestaje s njim; o n a je u vjenom jedinstvu sa ivotom i radou majstora. Ovaj svijet-pjesma ni na t r e n u t a k nije odvojen od svojeg pjevaa. Nije uoblien nikakvim vanjskim stvarima. Njegova radost p r e u z i m a vjeni oblik. O n a je veliko srce, koje pronosi drhtavicu svojega u s h i t a nebesima. Postoji savrenstvo u svakom zasebnom tonu ove glazbe, koja je otkrivanje p o t p u n o g u n e p o t p u n o m . Ni jedan zvuk nije zavren, a ipak svaki odraava vjeno. Zar je vano ako ne uspijemo prikazati istinsko znaenje ove velike harmonije? Nije li to p o p u t ruke to susree icu, o d j e d n o m izmamivi sve zvukove? To je jezik ljepote, milovanja; on dolazi iz srca svijeta, doseui nae srce. Prole noi, u tiini koja je vladala u tami, stajah sam i sluah glas pjevaa vjenih melodija. Kada sam otiao spavati zatvorio sam oi, sa t o m posljednjom misli u svojem u m u , tako da je, ak i d o k sam t o n u o u besani drijeme, arenom ivuih ples mojeg atoma ivota jo uvijek kruio o v o m u t i h l o m uspavanog mojega tijela, odravajui korak sa uz trenutno

zvijezdama. Srce e lupati, krv e juriti venama, a milijuni tijela e vibrirati pjesmom tonove harfe, to p o d r h t a v a pod d o d i r o m znalakih ruku.

114

Vili. OSTVARIVANJE BESKONANOG

U p a n i a d e kau: "ovjek postaje istinit za ovog ivota ako d o k u i Boga; ako ne, po njega je to velika nesrea." Ali to je p r i r o d a ovog postizanja Boga? Poprilino je oito kako vjeno nije p o p u t bilo kojeg m e d u m n o t v o m objekata, ne m o e se sasvim klasificirati i drati m e d u ostalim n a i m stvarima, koristei ga kao saveznika koji n a m oevidno p o m a e u politici, ratu, stjecanju novca ili drutvenog statusa. Ne m o e m o Boga smjestiti na isti popis sa vikendicama, m o t o r k o t a i m a , ili k r e d i t o m u banci, kao to bi to toliki ljudi najradije uradili. Pokuajmo shvatiti pravo lice udnje koja o b u z i m a ovjeka k a d a mu d u a ezne za Bogom. Sastoji li se od njegove elje da ovaj b u d e d o d a t a k , ma koliko vrijedan, njegovim posjedima? Oito n e ! Ovo je krajnje iscrpljujui zadatak, to neprestano popunjavanje naih zaliha. U stvari, kada d u a trai Boga, o n a trai spas pred stalnim okupljanjima i gomilanjima, koja n i k a d ne stiu kraju. On nije d o d a t n i p r e d m e t , ve je nityo svemu nestalnom, rasdndm 'nitydndm, s t a l n o s t u najvie stanite rasatamah,

radosti koja ujedinjuje uitke. Stoga, k a d nas U p a n i a d e poduavaju uvianju svega u Brahmi, to nije p o t r a g a za neim p o s e b n i m , nije pokuaj izrade neeg novog. Znaj sve to je u svemiru kao okrueno Bogom.Si Uivaj u svemu to je dao i ne gaji u umu pohlepu za tuim bogatstvom.* " Ichavasvamdiam sarvam vat kincha jagatvanjagat. " Tena tvaktena bhunjitha ma gridhah kasvasviddhanam. 115

Kada zna o n o to jest kao ispunjeno njime, i kada je sve to ima njegov poklon, t a d a uoava b e s k o n a n o u k o n a n o m , i darivatelja u p o k l o n i m a . T a d a zna da sve injenice stvarnosti posjeduju svoje jedino znaenje u prikazu jedne istine, a svi tvoji posjedi imaju znaenje s a m o za tebe, ne po sebi, ve u o d n o s u kojeg uspostavljaju sa vjenim. Stoga se ne moe kazati kako p r o n a l a z i m o B r a h m u kao to p r o n a l a z i m o druge predmete; ovo nije pitanje potrage za njim u jednoj stvari vie nego li u drugoj, na j e d n o m mjestu radije nego li na n e k o m d r u g o m . Ne m o r a m o trati samo do trgovine mjeovitom robom pronai traei jutarnju B r a h m u koji je svjetlost; o t v o r i m o oi i o n a je pred n a m a , stoga t r e b a m o predati sebe elimo li posvuda. Ovo je razlog zbog kojeg nas B u d d h a opominje da se o s l o b o d i m o zatvora ivota linosti. Ako ne postoji nita drugo, savreno i zadovoljavajue, to e zauzeti njeno mjesto, t a d a ova o p o m e n a n e m a nikakvog znaaja. Ni jedan ovjek ne moe zaozbiljno razmatrati takav savjet, niti pokazivati entuzijazam; predajui sve on ne dobiva nita. Stoga d n e v n o oboavanje Boga u stvari nije proces njegovog p o s t u p n o g ostvarivanja, ve svakodnevni proces predavanja sebe, uklanjanja prepreka jedinstva i proirenja svijesti o njemu kroz oboavanje i sluenje, kroz d o b r o t u i ljubav. Upaniade kau: Budi sasvim izgubljen u Brahmi poput strijele koja je probola svoju metu. Biti svjestan bia sasvim o k r u e n o g B r a h m o m nije samo in koncentracije u m a . To m o r a biti tenja cjelokupnog naeg ivota. U svim n a i m 116

mislima i p o s t u p c i m a m o r a m o biti svjesni vjenog. N e k a svakodnevno ostvarivanje ove istine b u d e sve lake, da nita ne moe ivjeti i kretati se ako energija sveprevladavajue radosti ne ispunjava nebesa.51 U svim n a i m p o s t u p c i m a osjetimo silovitost beskrajne energije i b u d i m o zadovoljni. Moe biti reeno stoga kako je beskrajno nita. ponad Da, ako naeg rije postignua, n a m je ono

postignue ukljuuje bilo kakvu ideju posjedovanja, t a d a m o r a m o priznati kako je beskrajno nedosezivo. Ali, mi m o r a m o imati na u m u kako ovjekov najvii uitak nije u imanju, ve u dobivanju, koje je istovremeno ne-dobivanje. Naa fizika zadovoljstva ne ostavljaju nikakve okrajke za nerealizirane. P o p u t mrtvog satelita zemlje, nemaju p u n o zraka. Kada hranei se zadovoljimo svoju glad, to predstavlja k o m p l e t a n in posjedovanja. D o k god glad nije zadovoljena, zadovoljstvo je jesti, jer tada na uitak jedenja dodiruje svaku t o k u beskrajnog. M e u t i m , kada dosegne p o t p u n o s t , ili d r u g i m rijeima, k a d a naa udnja za jelom stigne svojem svretku, usput je to kraj zadovoljstva. Kod naih i n t e l e k t u a l n i h zadovoljstava rub je p u n o iri, granica je jako daleko. U proetosti ljubavlju ostvarivanje i neostvarivanje su u s p o r e d n i . Ljubavnik kae svojoj ljubavi u jednoj od naih vaishnava pjesama: "Osjeam kao da p r o m a t r a h ljepotu tvojega lica od svojega roenja, svejedno su moje oi jo uvijek gladne; kao da sam te drao u svojem srcu milijune godina, svejedno moje srce nije zadovoljno." Ovo razjanjava kako je upravo beskrajno ono to traimo u n a i m zadovoljstvima. u d n j a za b o g a t s t v o m
57

Ko hyevanyat kah pranyat yadesha akacha anando na syat. 117

nije udnja za o d r e e n o m svotom novca, nedefinirana je, i najkrai nai uici su t r e n u t a n i dodiri vjenog. Tragedija ljudskog ivota sastoji se u u z a l u d n i m pokuajima da r a s t e g n e m o granice stvari, m a d a o n e n i k a d a nee postati bezgranine teimo dosei vjeno kroz apsurdno dodavanje preki ljestvama k o n a n o g . Iz ovog je oito k a k o je istinska udnja nae due u z d i g n u t i se p o n a d svojih posjeda. O k r u e n a stvarima o n a moe d o d i r n u t i i osjetiti, pa vie: " U m o r n a sam od dobivanja; ah, gdje je onaj kojeg se ne moe dobiti?" U ljudskoj povijesti je posvuda n a z n a e n o kako je d u h odricanja najdublja stvarnost ljudske due. Kada dua o n e e m u kae: " N e elim to, jer sam iznad toga", o n a izgovara najviu istinu koju sadri. Kada djevojica nadraste svoju lutku, k a d a shvati kako je njen ivot po m n o g o e m u vie od te lutke, t a d a je odbacuje. Kroz in posjedovanja znamo kako smo vei od stvari koju posjedujemo. O d i s t a je alosno biti vezan stvarima koje su ispod nas. Ovo je osjeala Maitrevi kada joj je njen m u prepisao imanje, veer prije nego to je n a p u s t i o kuu. O n a ga je upitala: " M o g u li ove materijalne stvari pomoi ovjeku da dosegne najvie?" - ili, d r u g i m rijeima: "Jesu li mi one znaajnije od vlastite due?" Kada je njen m u odgovorio: " O b o g a t i t e te u zemaljskom smislu.", o n a je o d m a h uzvratila: "Sto o n d a da s tim r a d i m ? " Tek kada ovjek u i s t i n u shvati to su njegovi posjedi ne zavarava se u vezi s njima; tada zna kako je njegova d u a daleko p o n a d ovih stvari, i postaje s l o b o d a n od njihovih okova. Stoga ovjek u i s t i n u ostvaruje svoju d u u kroz prerastanje vlastitih posjeda, a njegov n a p r e d a k na stazi vjenog ivota ostvaruje se zahvaljujui nizu odricanja. 118

To da ne m o e m o do kraja raspolagati vjenim biem, nije tek i n t e l e k t u a l n a tvrdnja. O n o m o r a biti doivljeno, to je sjajno iskustvo. Ptica, d o k leti nebesima, pri svakom treptaju svojih krila shvaa k a k o je n e b o bezgranino, da se o n a n i k a d a nee moi izdii n a d njim. Ovdje lei njena radost. U kavezu je n e b o ogranieno; moe biti dovoljan p o t r e b a m a ptijeg ivota, ali ne n u d i vie od n e o p h o d n o g . Ptica se ne moe radovati u n u t a r granica nude. J e d i n o ako osjea kako je o n o to i m a beskrajno vee od o n o g a to je m o g l a poeljeti ili zamisliti, m o e biti zadovoljna. Stoga naa d u a m o r a lebdjeti u beskraju, i m o r a svakog t r e n u t k a osjeati kako je u p o i m a n j u da nije s p o s o b n a stii do kraja svojih p o s t i g n u a njena v r h u n s k a radost, njena k o n a n a sloboda. ovjekova koje su krajnja od srea nije u dobivanju, poput mu sve je ve u predavanju o n o m e to je vee od njega samog, od ideja vee njegovog ivota, njima prljavo, drave, lake ne ovjeanstva, Njegovo Boga. Zahvaljujui bijedno i

oprostiti se od svega to ima, ne oekujui svoj ivot. postojanje je dok p r o n a e n e k u veliku ideju koju istinski moe proglasiti svojom, a koja ga moe osloboditi svih vezivanja za vlastite posjede. Buddha i Isus, i svi nai veliki proroci, predstavljaju takve velike ideje. O n i pred nas postavljaju m o g u n o s t i predavanja svega to jesmo. Kada d o n e s u svoju b o a n s k u p o s u d u za proenje osjeamo kako se ne m o e m o oduprijeti davanju, i u davanju p r o n a l a z i m o svoju istinsku r a d o s t i osloboenje, jer se u ujedinjavanju sebe sa time nalazi dosezanje beskraja. ovjek nije p o t p u n ; on tek treba biti. U o n o m to jest on je malen, i ako ga uvjerimo da se tu zaustavi dovijeka 119

predstavit emo ideju najodvratnijeg pakla kojeg ovjek uspijeva zamisliti. U svojem biti je vjean, t a m o su njegova nebesa, njegovo oslobaanje. Njegovo jest je n e p r e s t a n o zaokupljeno o n i m to m o e dobiti i to m o e uraditi; njegovo biti gladuje za neim to ne moe dobiti, to n i k a d a ne moe izgubiti, jer to n i k a d a nije ni posjedovao. Konani aspekt postojanja i m a svoje mjesto u svijetu n u n o s t i . Tu ovjek luta, traei h r a n u radi preivljavanja, odjeu zbog grijanja. U t o m podruju - podruju prirode njegova Ali je funkcija in dobiti stvari. Obian ovjek je zaokupljen uveavanjem svojih posjeda. ovaj dobivanja je djelomian. Ogranien je ovjekovom n u d o m . Mi m o e m o imati s a m o n a u t r b naih potreba, ba kao to lada moe p r o p u t a t i vodu s a m o n a u t r b p r a z n o g prostora. N a o d n o s p r e m a hrani je p r i s u t a n s a m o dok jedemo, na o d n o s p r e m a kui je prisutan smatramo samo boljim dok ako u je njoj stvar prebivamo. podesna Sveukupno nekoj naoj

specifinoj potrebi. Z b o g toga dobiti uvijek znai dobiti djelomino, i to n i k a d a nee moi biti drugaije. Ova udnja za posjedima p r i p a d a naem k o n a n o m ja. Meutim, beskonanom ovaj ne dio naeg postojanja ve stremi i zbog bogatstva, zbog slobode

radosti. Tu iezava vladavina n u n o s t i , i naa funkcija nije imati, ve biti. Biti to? Biti j e d n o sa B r a h m o m . Jer, podruje vjenog je podruje istine. Stoga Upaniade kau: Ako ovjek dokui Boga, on postaje istinit. To je nastajanje, a ne porast posjedovanja. Rijei ne zbunjuju ako im zna znaenje; one postaju istinite bivajui j e d n o sa idejom. M a d a je Z a p a d prihvatio za svojeg uitelja o n o g a koji je smjelo proglasio svoje jedinstvo sa vlastitim Ocem, i koji je < 120

poticao svoje sljedbenike n e k a b u d u savreni p o p u t Boga, ipak ideja naeg jedinstva sa beskrajnim biem n i k a d a nije ! bila prihvaena. Proklinje se, kao vrsta svetogra, bilo kakvo nasluivanje da bi ovjek m o g a o postati Bogom. Ovo zasigurno nije ideja koju je propovijedao Krist, niti je, najvjerojatnije, ideja kranskih mistika, ali je izgleda postala p o p u l a r n a n a Z a p a d u . Ipak, najvia m u d r o s t Istoka dri kako funkcija nae due nije dobiti Boga, koristiti ga radi bilo kakve posebne svrhe. Jedino e m u u i s t i n u m o e m o teiti jest sve vie i vie se ujedinjavati sa Bogom. U okvirima prirode, t o m podruju sebe, kroz odvojenosti, sjedinjavanje. rastemo Dobivanje kroz stvari, stjecanje; kako u smo d u h o v n o m svijetu, koji je svijet jedinstva, rastemo gubei s p o m e n u l i , s a m o po sebi je djelomino, ogranieno je jedino na o d r e e n e elje; n o , bie je p o t p u n o , o n o p r i p a d a naoj cjelovitosti, ne proistjee iz nekakve potrebe, ve iz nae zainteresiranosti za vjeno, za princip savrenstva koji je sastavnica nae due. Da, mi moramo postati Brahma. Ne smijemo se umanjivati kako bismo to dokazali. Nae postojanje je besmisleno ako ne m o e m o oekivati ostvarivanje najvieg savrenstva koje postoji. Ako i m a m o cilj, a ne m o e m o ga dosei, o n d a to u o p e nije cilj. Ali, moe li se o n d a kazati kako n e m a razlike i z m e u Brahme i nae due? J a s n o d a j e razlika oita. N a z o v i m o to iluzijom ili neznanjem, ili bilo kojim i m e n o m , t a m o je. Moete ponuditi objanjenja, ali svejedno ne moete objasniti. ak je i objanjavanje iluzije u stvariiluzija. B r a h m a je B r a h m a , on je b e s k o n a n i ideal savrenstva. Ali mi n i s m o o n o t o u i s t i n u jesno; vjeno postajemo sve 121

vie istiniti, vjeno postajemo sve vie Brahma. Postoji vjena igra ljubavi u o d n o s u ovog bia i nastajanja; pa je u d u b i n a m a ove zagonetke izvor svekolike istine i ljepote to podrava vjeni mar stvaranja. U muzici hrleeg p o t o k a zvui su r a d o s n e sigurnosti: " P o s t a t u m o r e . " To nije p u k a pretpostavka; ovo je s u t i n s k a skruenost, jer je istinita. Rijeka n e m a d r u g i h mogunosti. Obje strane njenih obala su ispunjene poljima i u m a m a , selima i gradovima; moe im sluiti na razliite naine, istiti ih i hraniti, nositi njihove proizvode sa mjesta na mjesto. Ali o n a ima s a m o djelomine o d n o s e sa njima, i ma koliko d u g o t u d a vijugala, ostaje izdvojena; nikad ne moe postati grad ili uma. Ali moe i postaje more. Manje vode u p o k r e t u tee p r e m a velikoj n e p o k r e t n o j vodi oceana. O n e se kreu nizdol, kroz tisue objekata, svrha tog kretanja biva ispunjena k a d a d o s e g n u more. Rijeka moe postati more, ali n i k a d a ne moe uiniti m o r e svojim dijelom i svojinom. Ako, nekim sluajem, o n a okrui nekakvu poveu koliinu vode, pretvarajui se d a j e uinila m o r e dijelom sebe, svejedno z n a m o kako je to privid, jer jo uvijek trai spokoj u velikom oceanu kojem n i k a d a nee moi postaviti granice. Slino t o m e , naa d u a moe postati B r a h m a jedino na isti nain kao to rijeka postaje more. Sve d r u g o o n a d o t a k n e n e k o m svojom t o k o m , p o t o m n a p u t a i kree dalje, ali n i k a d a ne moe ostaviti B r a h m u i stii p o n a d njega. Kada naa d u a shvati svoj krajnji cilj rastapanja u Brahmi, svo njeno kretanje dobiva svrhu. Ovaj ocean beskrajnog o d m o r a je onaj koji daje znaaj vjenom djelovanju. To savrenstvo bia omoguava nesavrenstvu 122

nastajanja o n u kvalitetu ljepote koja pronalazi svoj izraaj u svekolikoj poeziji, d r a m i i umjetnosti. T a m o se m o r a nalaziti cjelokupna ideja koja pokree pjesmu. Svaka reenica pjesme dodiruje tu ideju. Kada italac shvati prevladavajuu zamisao, kako nastavlja itati, o n a mu poinje predstavljati krajnji uitak. T a d a svaki dio zrai svjetlou cjeline! Ali ako se pjesma nastavi u beskraj, n i k a d a ne izraavajui ideju cjeline, ve s a m o nabacujui nevezane slike, ma koliko prekrasne, ona postaje iscrpljujua i sasvim beskorisna. N a p r e d a k nae due je p o p u t savrene pjesme. O n a posjeduje vjenu ideju koja, j e d n o m shvaena, ispunjava svo kretanje znaenjem i j radou. Ali ako odvajamo njeno kretanje od zavrne ideje, 4 ako ne vidimo beskrajni spokoj, ve s a m o beskrajno kretanje, t a d a n a m postojanje izgleda p o p u t udovinog zla - naglo propadanje kroz beskrajnu besciljnost. Sjeam se kako mi je u djetinjstvu predavao uitelj koji nas je tjerao da z a p a m t i m o cijelu knjigu sanskrtske gramatike, p i s a n u simbolima, bez objanjavanja znaenja. D a n za d a n o m s m o se muili, a on nije nita govorio. Stoga smo, to se naih lekcija tie, bili u poloaju pesimista koji oslukuje j e d i n o b e u m n e p o s t u p k e svijeta, ali ne uspijeva vidjeti vjeni spokoj savrenstva u kojem ove aktivnosti n e p r e s t a n o dobivaju uravnoteenje kroz a p s o l u t n u ispravnost i h a r m o n i j u . T a k o se udubivi n a d postojanjem mi g u b i m o svu radost, b u d u i s m o promaili istinu. Vidimo gestikulaciju plesaa i zamiljamo d a j e o n a o d r e e n a s u r o v o m tiranijom anse, m e u t i m m i s m o gluhi za vjenu glazbu, zbog koje su sve ove geste, bile kakve bile, s p o n t a n e i prekrasne. Ove kretnje vjeno narastaju do m u z i k e savrenstva, postajui j e d n o sa njom. 123

Posvetivi toj melodiji pri svakom k o r a k u bezbroj oblika, one nastavljaju stvarati. To je istina nae due, i to je njena radost, da vjeno m o r a narastati u B r a h m u , da bi sve njene kretnje trebalo m o d u l i r a t i ovom u l t i m a t i v n o m idejom, a sve kreacije bi trebale biti p o n u e n e v r h o v n o m d u h u savrenstva. Postoji izvrsna izreka u U p a n i a d a m a : Ne mislim da ga dobro znam, ili da ga znam, ili ak da ga ne znam." Kroz proces spoznaje n i k a d a ne moemo razumjeti vjeno bie. Ah ako je u p o t p u n o s t i van naeg dosega, tad n a m a o n o nije a p s o l u t n o nita. Istina je da ga mi ne z n a m o , pa ipak ga poznajemo. Ovo je bilo objanjeno u drugoj izreci iz Upaniada: Brahme rijei se vraaju iskrivljene, ba kao i um, ali onaj koji ga poznaje, njegovom je radou osloboen svib strahova:'1 Znanje je djelomino, jer je na intelekt i n s t r u m e n t ; dn"I je s a m o dio nas, moe n a m p o n u d i t i obavijesti o stvarima koje se m o g u podijeliti i analizirati, a ija svojstva m o g u biti klasificirana, dio po dio. Ali B r a h m a je savren,: ' djelomino znanje ga n i k a d a nee dokuiti. M e u t i m , njega se moe spoznati kroz radost, kroz ljubav. Jer radost je p o t p u n o s t znanja, to je znanje cijelim biem. Intelekt nas razdvaja od stvari koje treba spoznati, ali ljubav upoznaje svoj cilj zdruivanjem. Takvo je znanje n e p o s r e d n o i ne d o p u t a nikakve n e d o u m i c e . J e d n a k o je poznavanju sebe samog, jedino je jo dublje. / Stoga, kako U p a n i a d e kau, um n i k a d a ne moe s p o z n a t i B r a h m u , rijei ga nikada ne m o g u opisati; moe N h a m manye suvedeti no na vedeti vedacha. " Yato vcho nivartante aprpya manas saha nandam b r a h m a n o vidvn na vibheti kutacchana. 124
ss

biti z n a n jedino kroz duu, n j e n o m radou u njemu, njenom ljubavlju. Ili, d r u g i m rijeima, m o e m o doi u o d n o s sa njim jedino kroz ujedinjenje - ujedinjenje naeg cjelokupnog bia. M o r a m o biti j e d n o sa naim Ocem, m o r a m o biti savreni, ba p o p u t njega. Kako to ostvariti? N e m a razlikovanja u beskrajnom savrenstvu. Ne m o e m o sve vie narastati do Brahme. On je a p s o l u t n o , stoga ne m o e m o biti vie ili manje u njemu. Odista, ostvarivanje paramdtmana, vrhovne due, u n u t a r naeg antardtmana, nae unutarnje individualne due, stanje je krajnjeg postignua. Ne m o e m o o t o m e misliti kao o nepostojeem i ovisnom o naim ogranienim m o i m a zbog p o s t e p e n o s t i izgradnje. Ako je na o d n o s sa b o a n s k i m u p o t p u n o s t i nae djelo, kako se osloniti na njegovu istinitost i k a k o n a m m o e dati p o t p o r u ? Odista, m o r a m o z n a t i kako u n a m postoji mjesto gdje vrijeme i p r o s t o r ne vladaju, a razvojne toke evolucije su spojene u jedinstvu. U t o m vjenom boravitu dtamana, due, otkrivanje paramdtmana, vrhovne due, ve je dovreno. Stoga U p a n i a d e kau: Onaj koji poznaje Brahmu, istinu, svijest o svemu i beskrajno kao skriveno u dubinama due, koja je najvie nebo (unutarnje nebo svijesti), uiva u svim
6

objektima elja bivajui u jedinstvu sa sveznajuim Brabrnom. " Jedinstvo je ve ostvareno. Paramdtman, v r h o v n a dua, s a m a je odabrala ovu n a u d u u kao svoju nevjestu i 1 enidba je zavrena. Izreena je sveana mantra: Neka tvoje srce
10

bude

nalik

mojem srcu."

Na ovom

vjenanju

nema

Satyam jfianam anantam b r a h m a yo veda nihitam guhavam paramo vvoman so'cnute sarvan kaman saha brahmana vipaschite. " Yadetat hridavam m a m a tadastu hridavan tava. 125

mjesta evoluciji kao majstoru ceremonije. Eshah, kojeg se ne moe drugaije opisati nego uvijek kao je Ovo, tu, u bezimena naem neposredna prisutnost,

najunutarnjijem biu. "Ovaj eshah ili Ovo, vrhovni je kraj d r u g o g ovo";*2 "ovo Ovo je vrhovna riznica d r u g o g ovo";" "ovo Ovo je vrhovno boravite d r u g o g ovo";" "ovo Ovo je v r h o v n a radost d r u g o g ovo". 65 Budui je vjenanje vrhovne ljubavi ostvareno u b e z v r e m e n o m vremenu, sada se deava vjena lila, igra ljubavi. O n , koji je bio ostvaren u vjenosti, sada je gonjen kroz vrijeme i prostor, u r a d o s t i m a i patnjama, na ovom svijetu i o n i m a p o n a d . Kada duanevjesta ovo do kraja dokui, njeno je srce zadovoljno i s m i r e n o . O n a z n a da je, p o p u t rijeke, d o s e g n u l a ocean svojeg ispunjenja sa jedne strane svojeg bia, a sa druge strane ga uvijek ostvaruje; s jedne je strane to vjeni o d m o r i upotpunjenje, sa d r u g e n e p r e s t a n o kretanje i promjena. Kada poznaje o b a kraja kao nerazdruivo povezana, svijet postaje njeno domainstvo, zahvaljujui pravu druenja sa g o s p o d a r o m svijeta kao vlastitim s u p r u g o m . T a d a sve njene usluge iskuenja postaju izraaji kao ljubavi, sve joj nevolje i ivota dolaze testovi, pobjedonosno

p r e b r o e n i kako bi pokazali snagu njene ljubavi. Smijeei se o n a skida teret sa svojeg ljubavnika. Ali o n o l i k o d u g o d o k p r k o s n o ostaje u tami, ne podiui svoj veo, ne raspoznaje svojeg voljenog, i zna jedino za bivanje odvojeno od njega. O n a radi kao sluavka, a po pravu bi trebala kraljevski vladati; kolebljivo se ljulja u n e d o u m i c i ,
62

Eshasva parama gatih. " Eshasva parama sampat. 64 Eshasva paramo lokah. " Eshasva parama anandah. 126

plae alosna i potitena. Ona prelazi iz oskudice u oskudicu, iz nevolje u nevolju, i iz straha u strah:" Nikada neu zaboraviti izvadak pjesme koju sam j e d n o m uo u r a n u zoru usred b u k e gomile to se o k u p i l a tu no, privuena svetkovinom: "Laaru, prevezi me na drugu obalu!" U urbi sveg naeg r a d a dolazi povik: "Prevezi me preko". Vozar u Indiji pjeva dok g u r a svoja kolica: "Prevezi me preko." Lutajui trgovac prodaje svoju r o b u i pjeva: "Povezi me preko." Sto je znaenje ovih uzvika? Osjeamo kako n i s m o dosegli na cilj; i znamo kako usprkos naem cjelo k u p n o m upiranju i m u c i n i s m o stigli do kraja; mi ne doseemo svoj n a u m . P o p u t djeteta razoaranog l u t k a m a , nae srce klike: " N e to, ne t o . " Ali to je to drugo? Gdje je udaljena obala? Da li je drugaija od o n o g a to i m a m o ? Da li je negdje drugdje, gdje mi nismo? Znai li to o d m o r i t i se od svih svojih djela, biti o s l o b o e n svih o d g o v o r n o s t i ivota? Usred naih aktivnosti mi teimo n a e m kraju. T e i m o prijei, ak i dok stojimo ovdje. T a k o , d o k nae u s n e izriu molitvu koja govori o t o m e da elimo prijei preko, nae uposlene ruke nisu d o k o n e . Uistinu, ti si ocean radosti, ova obala i d r u g a obala su j e d n o te isto u tebi. Kada ovu nazivam svojom, d r u g a lei neznana; i gubei osjeaj te p o t p u n o s t i u n u t a r sebe, srce mi n e p r e s t a n o plae za njom. Svo moje ovo, i o n o d r u g o , ekaju ne bi li bili do kraja usklaeni u ljubavi.
66

Daurbhikshat yati daurbhiksham klecat klecam bhavat bhavam. 127

To moje "ja" se jako crudi, danju i n o u , zbog d o m a kojeg smatra svojim. Avaj, nee biti kraja njegovim patnjama, dok god nije u stanju nazvati ovaj d o m tvojim. Do t a d a e se nastaviti boriti, a njegovo e srce vjeno uzvikivati: "Ladaru, prevezi me preko." Kada je ovaj moj d o m uinjen tvojim, istog je t r e n u t k a prebaen preko, na d r u g u obalu, u s p r k o s t o m e to ga okruuju njegovi stari zidovi. Ovo "ja" n i k a d n e m a mira. O n o tei d o b i t k u koji n i k a d a nee moi biti u d r u e n sa d u h o m , kojeg n i k a d a nee moi zadrati i poduprijeti. U svojim n a p o r i m a da r u k a m a uhvati sve, povreduje druge i, zauzvrat povrijeen, vie: "Vodi me preko." Ah im je u stanju kazati: "Svo moje djelo je poput tvojeg", sve ostaje isto, jedino to je prevezeno preko. Gdje da te susretnem, osim ako ovaj moj d o m ne u r a d i m tvojim? Gdje ti se m o g u pridruiti, osim ako ne pretvorim ovo moje djelo u tvoj rad? Ako n a p u s t i m svoj d o m neu dosegnuti tvoj d o m ; ako obustavim svoj posao, n i k a d a ti se neu pridruiti u tvojem radu. Jer ti stanuje u meni, a ja u tebi. Ti bez mene, ili ja bez tebe, nita smo. Stoga, u sreditu naega d o m a i naega rada, ustaje molitelj: "Vodi me p r e k o ! " Jer, ovdje se kotrlja more, uistinu, ovdje lei d r u g a obala to eka da b u d e d o s e g n u t a - da, ovdje je ta vjena sadanjost, nije udaljena, o n a nije nigdje drugdje.

128

SADHANA

IL110DGAJANJU

OVJEANSTVA

Vlastito oivi

ostvarivanje

ivota

Tagore hinduizma

je

otpoeo

pod u

utjecajem svojega oca, uitelja sanskrta, u p r e g n u t o g da monistiku osnovu uspostavljenu Upaniadama. Ovaj sveti spis je proistekao iz Veda, a o Brahmi, v r h o v n o m biu, govori na u n e k o l i k o drugaiji nain od o n o g koji se na Z a p a d u uvrijeio kroz definiciju "Boga". Budui je samodostatan, Brahma nadilazi o s o b n o s t i bilo kakvu vrstu opisa. H i n d u s i tvrde kako su sve stvari u u n i v e r z u m u , pa ak i njihova boanstva tek privremene manifestacije Vrhovnog. Tagore je stoga pisao o o d n o s u ovjeka p r e m a Njemu, te o iskustvima koja vode do uspostave krajnjeg poistovjeenja sa Njim. N o , zaokupljenost B r a h m o m ne znai da Indija nije imala b o g a t u knjievnost i u m j e t n o s t openito, kojoj se posveivala p u n a panja. U njihovom vjerovanju n e m a nieg uskog, k o n c e n t r i r a n o g s a m o p r e m a vjenom, ve oni smatraju kako je ovaj svijet, upravo onakav kakav jest, mjesto kultiviranja konanog u nama, i njegovog pripremanja za b e s k o n a n o . Stoga se i p r e m a toj tvorevini Brahme ponaaju sa d u n i m potovanjem, poklanjajui mu svekoliku panju. Upravo je ovaj stav temelj na kojem je izrasla Sddhand, to dokazuje esto navoenje Veda i Upaniada. Iz r i t m i n o g tijeka njihovog izriaja on izvlai bezvremenu p o r u k u , dakle i suvremenu, m a d a po relativnom mjerenju vremena faktiki drevnu. Zbog svoje neposrednosti, jednostavnosti i ljepote izraavanja, ovo djelo ide r u k u pod r u k u sa m n o g i m klasicima koji o b r a d u j u sline teme. 129

Sddhand p r e p o r u a neka se p r i p r e m a m o , m e d i t i r a m o , p r o m a t r a m o i n a d o g r a u j e m o elimo li da n a m ivot b u d e istovremeno aktivan i h a r m o n i a n . S m a t r a kako je od najvee i vanosti kulturi, da ljudi budu i u stanju ivjeti i djelovati kao slobodni pojedinci. Tagoreovi stavovi p r e m a politici nacionalizmu internacionalizmu, tradiciji i s u v r e m e n o m ; sve to treba biti vieno u svjetlu ovih vjerovanja. Veina njegovih djela je napisana u Santiniketanu (Mjestu Mira). Ne s a m o to je t a m o utemeljio kolu matovitog i inovativnog sistema poduavanja, ve je kroz svoje pisanje i djelovanje na s t u d e n t e i uitelje znaajno utjecao na indijske socijalne, politike i k u l t u r n e pokrete. Sluei se iskustvima proisteklim iz vlastitog odgoja Tagore nam pokuava objasniti koji su sve elementi n e o p h o d n i cjelovitom razvoju ovjeka. Pri t o m e zakljuuje kako se ne b i s m o smjeli zaustaviti na i n t e l e k t u a l n o m a s p e k t u njegovog problema, ve obratiti p o z o r n o s t i na na smisao za estetsko, te na vlastitu kreativnost. Potraga za znanjem su svoje miljenju i psihikom sloboda i aktivnou stvaralatvo to smo u odgovarajuem povezani, svi skupa jedno blii okruenju bili su nerazdruivi dio procesa. Po njegovom uvjetuje drugo. Sto vie ljudi stigne p o n a d ogranienja ivotinjske prirode, h u m a n i z m u , slobodi i jedinstvu. Jedino ovakva p o t r a g a daje znaaj bivanju, a obrazovanje je sredstvo uobliavanja smislenog ivota. T i m e su ciljevi osobe i oni drutva odista postali gotovo pa istovjetni. Stoga miljenju ovjekovoj 130 bi najvii nutrini, cilj a poduavanja po Tagoreovom esencijalne trebao biti onaj koji je o p e n i t o zapisan u posljedica je njegove

povezanosti sa Vrhovnim Biem, uslijed ega dolazi do postizanje samoostvarivanja i p u n o e . Tek kada je ovaj cilj p r e p o z n a t kao osnovni kojem bi se ljudi trebali posvetiti, pri emu im se ne pokuava n a m e t n u t i stav da su d u n i baviti se o n i m to odrava njihov k o n t a k t sa egom, to jest sa niim slojevima vlastitog bia, moi emo kazati k a k o je R a b i n d r a n a t h o v a misija zavrena. N a r a v n o , osim toga bi trebao obratiti panju i na one manje ciljeve, koji omoguavaju voenje ispravnog naina ivota, bez ega osoba ne bi bila u stanju ispuniti svoje osnovne potrebe, to bi je onesposobilo kako za taj, t a k o i za onaj p r e t h o d n o s p o m e n u t i , daleko vaniji zadatak. Smatrajui da je beskrajni ovjekov razvoj m o g u jedino u okruenju o s l o b o e n o m bilo kakve vrste vezivanja, n e p r e s t a n o se trudio uspostaviti takve uvjete. Bio je vrlo otvoren p r e m a svojem vremenu, izraavajui bol i oaj zbog n e p r e s t a n i h ratova. Njegovi n a p o r i u korist svjetskog m i r a nisu imali veze sa politikim motivima. u d i o je za njim zbog istinske realizacije u n u t a r n j e g jedinstva ovjeanstva, kao i, odista, cjelokupnog ivueg svijeta. Tijekom cijelog svojeg politikog ivota kritizirao je u p o t r e b u sile, kako ovjeka protiv ovjeka, t a k o i klase protiv klase, ili nacije protiv nacije. Kad god se ne bi slagao sa stavovima i p o n a a n j e m kako engleskih kolonizatora, t a k o i indijskih boraca za slobodu, ukljuujui ak i Ghandija to bi sasvim j a s n o davao do znanja. Radije je ostajao usamljen u svojem miljenju, nego p r e p o r u a o iza ega ne stoji, to je zasigurno oit dokaz njegove ostvarenosti, to jest transcendentnog iskazivanja linosti pri emu o n a odbljeskuje sve o n o to ljubimo u Bogu. 131

RABINDRANATH

TAGORE

(6.

5.

1861.-7.8.

1941.)

T a k o e r je p o z n a t i kao Robi T h a k u r , te Gurudev, to znai Bog-Uitelj. Roen je u Kalkuti, u Bengalu, pokrajini kolonijalne Indije. D o b i t n i k je Nobelove nagrade za knjievnost 1913. M e d u njegovom p i s a n o m o s t a v t i n o m se nalaze novele, eseji, kratke prie, putopisi, d r a m e , te preko 2000 pjesama. U p r o z n i m se djelima najee bavi socijalnim pitanjima, politikim idejama, prosvjetiteljstvom, kao i vizijom univerzalnog bratstva. Tagoreova poezija, osim svojeg d u b o k o g d u h o v n o g upliva, esto izraava p r o s t o d u n o slavljenje ljubavi. O z n a i m o tek neka njegova djela: Bjegunac, Brodolom, D o l u t a l e ptice, D o m i svijet, Gitanali (Pjesme darovnice), Kralj i kraljica, Kralj m r a n e odaje, Mlaak, Nacionalizam, Na svemir, Pjesnikova bajka, Pregrt pria, Pustinjak, Religija ovjeka, Sadhana, Vrtlar, Zlatni brod, rtva... Osim pisanja se bavio g o d i n a m a i slikarstvom. skladanjem, a u zrelijim

O d r a s t a o je prouavajui velika djela indijske misli, ali na njega su t a k o e r utjecali i giganti z a p a d n e civilizacije, ije je stavove pomnjivo prouio. P r o p u t o v a o je praktiki cijeli svijet, odravajui ive k o n t a k t e sa uvenim ljudima svojega d o b a p o p u t M a h a t m e Ghandija, Alberta Einsteina, Javvaharlala N e h r u a , Bernarda Rusella, Williama Butlera Yeatsa... Bio je ovjek renesansnog ustrojstva, uvijek se sasvim predajui svemu to radi, a u sve svoje p o s t u p k e , o d n o s e i djela u n o s i o je rijetko vienu d o z u ovjenosti. 132