Darko Polek Stratifikacija Drutvene hijerarhije Premda su antropolozi esto tvrdili suprotno, sva su drutva hijerarhijski ureena.

Ljudi su hijerarhijske ivotinje, i imaju izuzetno jak instinkt kojim doivljavaju socijalni status drugih ljudi. ak i u najegalitarnijim drutvima (primjerice u plemenu Kung ija se egalitarnost ogledala u vrijeanju "velikoga lovca" kako ne bi postao uobraen) i u naoko najegalitarnijim skupinama modernih drutava poput ljeviarskih stranaka, kao to je pokazao R. Michaels svojim "eljeznim zakonom oligarhije", vlada hijerarhija moi, ugleda, potovanja, znanja ili novca. ini se da je ljudska sposobnost razlikovanja statusa neograniena, a neke su kulture upravo u hijerarhinosti vidjele oznake civiliziranosti. Pogledajmo jedan primjer iz knjige francuskog povjesniara Emmanuela La Roy Laduriea ("Saint-Simon i dvor Louisa XIV"):
Na elu kraljevske obitelj bio je naravno kralj (Louis XIV). Potom slijede "sinovi" ili "djeca Francuske", ili "Veliki Dofen", takoer poznat kao "Monseigneur", sin Louisa XIV, te kraljev brat, "Monsieur", sin Louisa XIII. Potom dolaze "unuci Francuske", sinovi Monseigneura, burgundski knez i kneza od Berryja, te sinovi Monsieura, primjerice Philippe od Orleana, iji je djed bio Louis XIII. Neposredno ispod unuka Francuske dolaze "prinevi po krvi", Cond i Conti. Oni su kraljevi roaci udaljeni nekoliko koljena, jer su i oni, poput Louisa potomci zajednikog pretka, Charlesa Bourbonskog. Napokon, da zaokruimo kraljevsku obitelj, dolaze bastardi Louisa XIV: knez od Mainea i grof od Toulousea nelegitimni sinovi Kralja Sunca i Mme de Montespan. Ta se mala skupina, sa svojom hijerarhijom, smjestila naravno iznad "plebejskih" kneeva i podanika... Madame (ili Princeza Palatine) u raznim materijalima aludira na razliite simboline indikatore ranga: je li nekome bilo doputeno da jede s kraljem; koliko mu je vremena bilo doputeno da boravi s njim; je li mu bilo doputeno da mu slue njegovi slubenici u monarhovoj prisutnosti, je li mu bilo doputeno da jae u kraljevskoj koiji itd... Uzmimo u obzir da su na katolikoj misi ljudi obino sjedili, kleali ili stajali ovisno o svojem staleu ili rangu. Od Madame (Princeze Palatine) saznajemo da je njezin sin, knez od Chartresa i budui knez od Orleana, "unuk Francuske" uivao pravo da sjedi u prisutnosti kraljice Francuske i da se vozi u njezinoj koiji. Ta naoko beznaajna stvar bila je meutim zabranjena "pukim" prinevima po krvi, Condeu i Contiju. Madame takoer obraa pozornost ivotno vanoj temi: koje su se vrste sjedala mogle koristiti u kojim okolnostima: foteljama nasuprot stolicama sa naslonima odnosno jednostavnim stolicama bez naslona: "Kralj nije bio sklon nikakvim kompromisima kada je bila rije o ceremoniji. Vojvoda od Lorrainea je inzistirao da mu se da pravo da sjedi u fotelji u prisutnosti Monsieura i u mojoj, jer mu je to dopustio car. Kralj je odgovorio da car ima jedan ceremonijal, a on drugi. Primjerice, car doputa kardinalima da sjede u foteljama, ali kardinali ne smiju sjediti u prisutnosti kralja... Monsieur je sklon dopustiti im stolicu s naslonom, a kralj se s time slae, ali vojvoda inzistira da ga se tretira kao elektora, to kralj ne doputa. Monsieur je predloio da se postupi kao na engleskome dvoru. Monarh inzistira da nam se ne daju stolci, dok mi inzistiramo da ih dobijemo. Stoga kada smo mi prisutni on sjedi samo na stolici bez naslona... Ali kralj za to nee ni uti." Znakovi poasti tu su jasno poredani: elektori (iji glasovi izabiru cara, i koji stoga sudjeluju u njegovoj slavi) imaju pravo na fotelj; vojvoda od Lorrainea, koji nije bio elektor, imao je pravo samo na stolicu s naslonom, ali on je elio vie; a za ostale uzvanike, posebno enske, tu je bila obina stolica bez naslona... Princezi Palatine, koja je svojom udajom postala ker Francuske, Louis XIV dodijelio je pravo da dri etiri dame-pratilje umjesto dotad samo dvije. To se pravo "etiri pratilje" potom proirilo na unuku Francuske, vojvotkinju od Berryja a potom na drugu (vojvotkinu od Orleana), a potom na princeze "od krvi"... Do kraja sedamnaestoga stoljea barun se mogao vidjeti samo na odjei visoke aristokracije, ali ne i na kostimima plemstva nieg ranga. Postupno, meutim, taj je obiaj "kontaminirao" i nie rangove.... Koritenje takvih materijalnih simbola ranga irilo se mnogo nie hijerarhijom, nanie sve do razine vojvoda i perova... Simboli koji su se neko pripisivali samo viim rangovima katkada su se poeli primijenjivati i na nie, ali takva promijenljivost samo je potcrtavala nepromjenljivost samog naela hijerarhije. Bilo je to poput inflacije valute, koja je utjecala na

vrijednost posebnog novia ali nije smanjivala openitu ekonomsku vanost monetarnog instrumenta... To je naravno prisililo ljude vieg ranga da pronau statusne simbole kojim e se razlikovati od ljudi niih "stalea"... Ukratko, te hijerarhije nisu ukljuivale samo ideju drutvenih razlika, ve i kompleksnu, holistiku, openitu koncepciju odnosa meu pojedincima i skupinama.

Navedeni je citat ilustracija ljudske sposobnosti za gotovo bezgranino stvaranje hijerarhijskih drutvenih struktura. U usporedbi s navedenim hijerarhijama i njihovim simbolinim nadomjestcima, socioloke se klasifikacije "klasa" ili "stalea" esto ine bitnim pojednostavljenjima. Socijalne nejednakosti i drutvena stratifikacija Problemi socijalnih nejednakosti vjerojatno su najbitnije socioloke teme, posebno u situacijama kada percipirana razliitost pojedinaca postaje dio kodificiranog drutvenog sustava, primjerice kada steeni status ili rang postaje dio nasljednog sustava oblikovanog pravnim normama. (Dobar primjer za to je pretvorba voa nomadskih plemena u plemie-zemljoposjednike a potom i careve kao u sluaju franakih vladarskih kua Merovinga i Karolinga; ili: pretvorba revolucionara u neprikosnovene vladare kojima se i poslije smrti titi "lik i djelo"). Na ljudske nejednakosti mogu utjecati brojne sluajnosti: talenti, sposobnosti, spol, rasa, izgled, pripadnosti odreenom narodu, sluajnosti u nasljeenoj imovini... ali sve te nejednakosti postaju prava socioloka tema tek kada ih se klasificira prema odreenom kodu drutvenih (vrlo esto pravno oblikovanih) vrijednosti. (Primjerice, kada se na obrazovni stupanj upisuje u radnu knjiicu, i kada o tome ovisi stopa izdvajanja u sluaju nezaposlenosti.) Neki su sociolozi, primjerice Michael Haralambos, stoga razlikovali drutvenu nejednakost kojom se jednostavno utvruje da postoje razni oblici drutvene nejednakosti, i drutvenu stratifikaciju odnosno posebni oblik drutvene nejednakosti koji se tie "postojanja uoljivih drutvenih skupina koje su rangirane jedna iznad druge prema faktorima kao to su presti ili bogatstvo. Oni koji pripadaju posebnoj skupini ili sloju imat e odreenu svijest o zajednikim interesima i zajednikom identitetu. Imat e slian ivotni stil koji e ih razlikovati od lanova drugih drutvenih slojeva." Drutvena nejednakost opisuje uvjete nejednake distribucije dobara, prestia i moi, "a kada se sustav drutvene nejednakosti temelji na hijerarhiji skupina, sociolozi govore o stratifikaciji: strukturiranom poredavanju skupina koje obnavljaju nejednakost ekonomskih nagrada ili moi u drutvu" (Richard Schaeffer). Drutveni znanstvenici esto raspravljaju o tome je li priroena nejednakost pojedinaca temelj drutvene stratifikacije, ili je pak stratifikacija temelj drutvene nejednakosti. Brojni su primjeri za obje vrste "uzronosti". ini se da je sociolozima vanija potonja problematika: naime kako se pripadnost odreenom socijalnom sloju "cementira", odnosno kako ona perpetuira obrazac drutvenoga sustava. Primjerice, godine 1979. u "Carnegie studiji" pod vodstvom Richard de Lonea pokazalo se da budunost djece u Americi vie ovisi o socijalnom statusu njegovih roditelja negoli o njegovim sposobnostima. Praenjem parova djece sedmogodinjaka s identinim talentima i ocjenama, ta je studija pokazala da primjerice sin uspjenog pravnika (za razliku od sina socijalnog radnika) ima 27% vee anse da u kasnim etrdesetim godinama stekne dohodak koji e ga smjestiti u najviu desetinu amerikog stanovnitva, dok e sin socijalnog radnika imati tek 12%

ansi da stekne tek prosjeni dohodak. Takva distribucija dobara ili nagrada, i perpetuirano uvrenje ivotnih ansi potomaka, oblikovat e s vremenom vidljivije i znaajnije socijalne slojeve. Rezultat takvih razlika u nekim situacijama moe dovesti do drutvenih napetosti ili socijalne nestabilnosti, premda brojna drutva (primjerice ameriko) pokazuju znaajan imunitet na sve vee razmjere nejednakosti. Glavni sustavi stratifikacije Stratifikacija je drutveno sankcioniranje nejednakosti, i sva se drutva razlikuju prema nainima kontrole nejednakosti. Ropstvo je najekstremniji oblik drutvene nejednakosti, u kojem neki pojedinci drugima raspolau kao svojim vlasnitvom. U tom su sustavu neki pojedinci tretirani iskljuivo kao stvari kojima raspolae njihov vlasnik. Drutva s takvom stratifikacijom moraju imati vrlo razvijen sustav prisile i nasilja nad pojedincima kako bi odrali privilegij vlasnika. Ropstvo (robovlasnitvo) moe imati raznolike oblike. U staroj Grkoj, ili u Rimu, robovi su bili uglavnom zatoenici nakon bitaka, i oni su mogli biti osloboeni. U Grkoj su ovisno o pobjedama u bitkama, gospodari mogli postati robovima, i obrnuto. Robovi su bili vezani za gospodara, i takav oblik ropstva zovemo patrijarhalnim. (Prema nekim teoretiarima, velika koliina osloboenih robova u Rimu bila je posljedica brige za nelegitimne nasljednike gospodara-vlasnika i ropkinja.) Ali, tipiniji robovlasniki sustavi, primjerice egipatski, ili pak novovjekovni u Sjevernoj i Junoj Americi, nisu doputali promjenu statusa robova, pa se status roba (i gospodara) nasljeivao. Kaste predstavljaju stratifikacijski sustav vezan za hinduistiku religiju. Prema tom sustavu, postoje etiri "varne" (brahmani, katrije, vajije) i peta kasta "nedodirljivih" (udre), rangiranih prema stupnjevima istoe (s brahmanima na vrhu), ali je unutar svake kaste postojalo vie tisua "jatisa" skupina koje se bave istim zanimanjima, koje su se takoer mogle dijeliti na posebne potkaste. Pripadnost kasti (a vrlo esto i jatisu) se nasljeivala, mijeanje meu kastama bilo je strogo zabranjeno, a postojala su i vrlo vrsta pravila komunikacije meu njima. Sustav kasti posljednjih se pedesetak godina u Indiji ustavno promijenio, ali postoje brojne socioloke analize koje pokazuju da je on i dalje "implicitno" pravilo ponaanja za pojedince. Katkada se pojam "kasti" ire koristi i za druge drutvene sustave, primjerice za sustave apartheida, naime za (endogamne) sustave u kojima je zabranjeno mijeanje rasa ili posebnih kategorija stanovnitva. Ali, openito, zbog poveane mobilnosti, urbanizacije, i posebno pravnih steevina, sustavi ropstva i kasta postaju drutveni atavizmi koje moderna drutva pokuavaju iskorijeniti. Sustav stalea bio je tipina stratifikacija feudalne drutveno-ekonomske formacije. Ideologija stalea potjee od platonike ideje o trodiobi rada prema kojoj pripadnost staleu odreuju "vrline" (mudrosti, ratnike "tjelesnosti" i marljivosti) i od transformacije te ideje u kranstvu prema kojoj su sva tri stalea sa svojim dunostima "jednaka pred Bogom". Ali, u stvarnosti, sustav triju stalea (sveenstva, plemstva i "treeg stalea") nije detaljno opisivao drutvenu klasifikaciju feudalizma, jer se "treem staleu" koji se isprva sastojao uglavnom od kmetova, mora pribrojiti sloj graana-slobodnjaka ili trgovaca koji su u kasnijem razdoblju (od 15. do 19. stoljea) tvorili vrlo bitan i propulzivan segment stanovnitva. U vrijeme graanske revolucije u Francuskoj "trei stale" je brojao 98% stanovnika, i taj je stale, u veini

vanijih europskih monarhija predstavljao temelj uspostavljanja nacionalnih parlamenata. Osnovnu okosnicu feudalnog sustava inili su plemii i kmetovi. Pripadnost plemstvu - feudalnome staleu i staleu kmetova se nasljeivao. U nekim razdoboljima kmetovi su fiziki pripadali plemstvu i sveenstvu (i po tome su nalikovali robovima), ali u tipinijim situacijama kmetovi su bili vezani za posjed (ili leno), pa su s promjenom vlasnitva nad posjedom, mijenjali i svoju pripadnost gospodaru. Ali kao to smo vidjeli iz podueg citata Le Roy Laduriea s poetka poglavlja, te osnovne podjele bile su tek jezgra vrlo razraene drutvene diferencijacije feudalnoga sustava. Za razliku od pripisanih statusa, koji se uglavnom nasljeuju, klasni sustav poivao je na steenome statusu. Klasni sustav je rangiranje pojedinaca prema njihovom ekonomskom poloaju u drutvu, i on pretpostavlja da se status pojedinaca moe mijenjati u skladu s promjenama njihovog ekonomskog poloaja u drutvu. Upravo su zbog toga granice slojevanja ili odreivanja klasne pripadnosti mnogo fluidnije, poroznije i podlonije drutvenim promjenama. Unato tome, ini se da je nejednaka distribucija drutvenih dobara (moi, bogatstva i ugleda) trajniji kriterij razlikovanja klasa. Upravo s obzirom na varijabilnost kriterija klasnih podjela, u problematici stratifikacije postoji i metodoloki problem. Neke drutvene klasifikacije samo su percipirane, one ovise o aspiracijama ili pretenzijama pojedinaca, o njihovom ponaanju i "glumljenju uloga", a druge su vrlo stvarne. Socioloki artefakti i umjetno odreene granice meu ljudima vrlo se esto brkaju sa stvarnim razlikama koje postoje meu ljudskim grupama. Stoga u djelima mnogih sociologa nije jasno jesu li odreenja klase samo "heuristika sredstva", "ideal-tipovi" tj. umjetna sredstva za jasnije razumijevanje ili uspostavljanje pravilnosti kretanja stalno promijenljivog drutvenog kaosa, ili je rije o stvarnim i trajnijim podjelama koje ograniavaju mogunosti i anse koje stoje na raspolaganju pojedincima u njima. Zbog toga postoje brojne razlike u odreenjima broja klasa. Prema Karlu Marxu, postoje samo dvije osnovne klase: buruji i proleteri (vlasnici sredstava za proizvodnju i vlasnici samo svoje radne snage). Sociolog Daniel Rossides govorio je o pet klasa prema razini njihova bogatstva: najbogatija klasa koju u Americi ini 1% stanovnitva, doljnja ili nia klasa koja obuhvaa 20% stanovnika starijih, samohranih majki, nezaposlenih itd., kojoj nedostaje i bogatstvo i mo. Izmeu te dvije klase Rossides je utvrdio postojanje vie srednje klase, nie srednje klase i radnike klase. Viu srednju klasu (oko 10% stanovnitva) ine profesije lijenici, pravnici, arhitekti, nii menaderi odnosno "bijeli okovratnici" tj. bogatiji slubenici. Oni sudjeluju u politici i imaju rukovodee uloge u brojnim dobrovoljnim organizacijama. Niu srednju klasu tvori oko 30% stanovnitva i siromaniji lanovi "profesija" poput uitelja ili medicinskih sestara, vlasnici malih poduzea, sveenici. A radniku klasu tvori oko 40% stanovnika zaposleni na poslovima "plavih okovratnika" u tvornicama, kao elektriari, vodoinstalateri i sl. Premda su esto bogatiji od pripadnika nie srednje klase, oni se esto poistovjeuju s fizikim radnicima i nezaposlenima, a njihove drutvene aspiracije ne seu tako "visoko" kao one pripadnika srednje klase. Prema W. Lloyd Warneru postoji est klasa: visoka, srednja i nia a svaka se od njih dijeli jo na viu i niu. O Warnerovom mjerenju klasne pripadnosti bit e rijei nie. Primjer klasne strukture: Sjedinjene drave

Gorespomenutu Rossidesovu shemu klasne pripadnosti moemo formaliziranije prikazati na sljedei nain:
Klasa i % Dohodak populacije Via klasa Vrlo visok (1-3%) Visok Viasrednja klasa (1015%) Umjeren Nia srednja klasa (3035%) Radnika Nizak klasa (4045%) Vlasnitvo Obiteljski ivot Veliko ili Direktori, visoki Elitne kole, Stabilan, ili autonomne naslijeeno civilni i vojni fakulteti osobnosti bogatstvo asnici "liberalnih" struka Prikupljanje Menaderi, Visoke Bolje fiziko vlasnitva "profesionalci" (tehnike) i mentalno tednjom kole zdravlje Zanimanje Obrazovanje djece Fakultetsko, pravo na obrazovanje oba spola Obrazovni sustav stvoren njima u prilog Mali "Neto Via Vee anse poduzetnici, fakulteta", oekivana negoli za seljaci, srednja ivotna dob djecu inovnici, kola radnikih sveenstvo obitelji Obrazovni Nestabilan Neto Tehnike sustav ne ide obiteljski vjetine ili srednje im u prilog. ivot, nespecijalizirana kole, konformizam Tendencija osnovna radna snaga prema kola tehnikom obrazovanju Malo Najvia stopa Nepismenost Slabije nezaposlenosti zdravlje i interesa za obrazovanje, niska velika stopa oekivana "padanja" ivotna dob razreda Obrazovanje

Neto uteevine

Neto uteevine

Bez Nia klasa Ispod uteevine (20-25%) razine siromatva

D. Rossides, prema Robertson, Ian. Sociology,1981. Postoje li klase u Hrvatskoj? I u Hrvatskoj postoje klase, premda su istraivanja stratifikacije tek u povojima, i premda se nakon promjene drutvenog i dravnog sustava slojevi jo nisu "slegli". Istraivai su obino primijenjivali ve gotove obrasce istraivanja, ili pak slijedili vladajue politike kriterije. U razdoblju socijalizma (do 1990.), unato nominalnoj ideolokoj egalitarnosti, glavni kriterij pripadnosti klasi bio je sudjelovanje u politikom odluivanju, pa bismo mogli rei da je pripadnost vladajuoj partiji bila glavno odreenje "vie" klase i glavno sredstvo mobilnosti one "nie" klase, koja se sastojala od fizikih radnika, seljaka i nezaposlenih. "Srednja" se klasa sastojala od "tehnokrata" (tj. inenjera, menadera) koji nisu bili izravno ukljueni u politiko odluivanje, i "inteligencije" obrazovanih stanovnika, profesionalaca, profesora, nastavnika i sl. koja je predstavljala izvor regrutacije za "politiku klasu" ili nomenklaturu. Tom sloju (ili neto niem) moemo pripisati "ostatke buroazije", pojedince koji nisu bili skloni politikom reimu, ali koji su po svojim graanskim aspiracijama, ili po reziduama nasljeenog vlasnitva iz prethodnog reima, oblikovali jedan tanki i vrlo krhki sloj nestrukturirane "inteligencije". Za politiku

klasu stoga je uvijek bio problem: kojoj od te dvije klase (nioj ili srednjoj) da dodijeli veu socijalnu mo. U razdobljima ekonomske krize, mo srednje klase je rasla, u vrijeme "stabilnosti" mo je nie klase iz ideolokih ili pragmatino-politikih razloga rasla. Meutim, prema percepciji velikog broja stanovnika (i teoretiara) tadanje Jugoslavije, glavno odreenje politikih podjela bila je nacionalna pripadnost, jer su se socijalne "nagrade" distribuirale i prema tom kriteriju. Od uspostave dravnosti i promjene reima, glavni kriterij klasne pripadnosti sve vie postaje bogatstvo. Meutim, kako novosteeno bogatstvo novih skorojevia jo nije preraslo u prepoznatljivi sustav vrijednosti "vie klase", (ili se te vrijednosti kose s vrijednostima bive vie ili srednje klase) na percepciju vlastite klasne pripadnosti ili statusa jo uvijek najee utjee percepcija o politikoj moi pojedinaca na vlasti ili ugled profesionalnog statusa. S vremenom meutim moemo oekivati da e se nove klase u Hrvatskoj poeti podudarati s gorespomenutom klasnom podjelom D. Rossidesa. Kriteriji odreenja klasne pripadnosti Premda postoje brojne varijacije u odreivanju klasne pripadnosti, udbeniki se obino navode tri glavna kriterija prema njihovim autorima. Prema Marxu (i tzv. teoretiarima konflikta), glavni kriterij odreivanja klasa je vlasnitvo nad sredstvima za proizvodnju. Vlasnici sredstava za proizvodnju tvore "vladajuu klasu" koja ima i mo da svoje ideje proglasi vladajuom ideologijom, odnosno da pomou dravnog, pravnog i politikog aparata "zacementira" postojee odnose u proizvodnji, a oni i predstavljaju njihov glavni - ekonomski interes. Vladajua klasa ima sredstva i mo da eksploatira potinjenu klasu (u buroaskom drutvu to su proleteri), a to ini tako da viak proizvoda rada radnika zadrava za sebe. (Ideologija je za Marxa samo "nadgradnja" ekonomske "baze". Tako je po Marxu ideja "demokracije" i "jednakosti" samo ideoloki instrument kojim vladajua klasa, buroazija, odrava postojee stanje nejednakosti na podruju ekonomije. Zakon titi bogate, a ne siromane; religija i obrazovanje odravaju postojee stanje, a ne ui da bi moglo biti drukije.) Zanimljivo je pritom spomenuti da je Marx iz ideolokih razloga esto zanemarivao klasu seljaka koji jesu vlasnici sredstava za proizvodnju, ali ne tvore "vladajuu klasu". A upravo su ti slojevi bili nositelji "proleterskih revolucija". Nadalje, to je s tzv. "lumpenproleterima", ljudima koji nemaju posla, a vrlo jasno pripadaju "nioj klasi"? Marx je stoga govorio kako postoji "klase po sebi" i "klase za sebe"; u prvome sluaju, rije je o klasnom potencijalu, o onome to klasa moe uiniti po svojoj "strukturnoj smjetenosti"; ali da bi klasa postala "za sebe", pojedinci koji je tvore moraju postati svjesni svoje pripadnosti i svojih klasnih interesa. Marksistika koncepcija klasa bila je vrlo utjecajna u sociologiji i politici. Ona je ponudila jednostavno rjeenje povijesnih promjena: mijenjanje ekonomskih odnosa utjee na mijenjanje drutvenoga sustava. U doba kada "proizvodne snage" dolaze u sukob s postojeim "odnosima proizvodnje" nastaju socijalne revolucije. Ali marksistiki analitiki aparat postao je isuvie grub za analizu novih drutvenih odnosa u kapitalizmu. Danas je mogue biti vlasnik dionica tvornice, i biti nezaposlen. Menaderi u poduzeima dobivaju izuzetno visoke nagrade, ali oni nisu

vlasnici, niti njihovi ivotni stilovi moraju podravati neku "vladajuu klasu" ili ideologiju (i oni mogu biti "republikanci po danu, a demokrati po noi"). Drugim rijeima, sukob izmeu "onih koji imaju" i "onih koji nemaju" mnogo je raspreniji, on vie nije "frontalan", kako kae teoretiar Immanuel Wallerstein (i kako je mislio Marx), ve se interesi pojedinaca vrlo esto mogu meusobno ispreplitati ili sukobljavati. Max Weber stoga je ponudio mnogo sloenije kriterije klasne pripadnosti. Po Weberu klasna pripadnost ovisi o distribuciji triju drutvenih dobara: politikog statusa ili moi, ekonomskog statusa ili bogatstva, i socijalnog statusa ili prestia. Ljude moemo rangirati prema svim tim kriterijima. Netko moe biti bogat, ali zbog toga ne mora imati politiku mo ili drutveni presti, ili obrnuto. Ta tri kriterija mogu se ispreplitati na razne naine. Lopov moe imati isti ekonomski status kao i profesor, ali njegov "presti" nije isti. Pojam klase Weber je stoga ograniio na skupinu ljudi koji dijele slinu razinu bogatstva i slinu socijalnu sudbinu, dok je za skupinu ljudi koja dijeli slini ivotni stil, bez obzira na klasnu pripadnost nazvao statusnom skupinom. Status je rangiranje skupine prema stupnju prestia odreene skupine. U skladu s tom koncepcijom, pojedinci se u drutvu rangiraju prema (barem) tri razliita kriterija: oni neovisno odreuju poloaj pojedinca u skupini. Tako je mogue da poznati pjesnik ima visok drutveni status, premda je njegov ekonomski status vrlo nizak. Sociolozi stoga moraju obraati pozornost na sve dimenzije i kombinacije socijalnog rangiranja, i stvarati zakljuke o "klasnoj" pripadnosti na temelju detaljnijih (premda zbog toga i moda subjektivnijih) analiza. Na temelju takve koncepcije socijalnog rangiranja, neki su teoretiari, primjerice Walzer, doli do teorije o "krugovima pravde". Prema Walzeru, vea je drutvena nepravda kada se ti "krugovi" ugleda, bogatstva i moi mijeaju, negoli kada se jasno percipiraju razlike meu njima. Drutvo je pravednije kada se "zasluge" odnosno nejednakosti s jednoga podruja ne mogu seliti u drugo kada se mo ili ugled ne moe kupiti, ili kada ugled ne mora donositi veliko bogatstvo. Uzroci socijalne stratifikacije i njezina objanjenja Prema funkcionalistikom poimanju stratifikacije, primjerice u teorijama Talcotta Parsonsa ili Kingsley Davisa i Wilberta Moora, drutvo je organizam koji obavlja odreene funkcije. Ono rasporeuje lanove na razliite pozicije koje ispunjavaju te drutvene funkcije. Drutvo takoer mora brinuti da na te poloaje dou pojedinci s primjerenim kvalitetama, talentima, osobinama i sl. Zbog toga "vrijednost" pojedinih drutvenih mjesta ili poloaja nije identina, pa drutvo nagrauje pojedince novcem ili prestiem s obzirom na vanost poloaja koji se ispunjava, odnosno s obzirom na koliinu ljudi koji bi mogli biti na tom poloaju i obavljati odreenu funkciju. Prema funkcionalistima, stratifikacija je nuna kako bi ljudi bili motivirani da popune vane funkcije. I stoga moraju postojati neke nagrade za obavljanje na primjer neugodnih ili opasnih poslova, jer ih u suprotnome nitko ne bi elio obavljati. Isto vrijedi i za zahtjevne poslove, za ije se obavljanje trebalo rtvovati due vrijeme (primjerice studirati medicinu). Ukratko: "nejednaka distribucija socijalnih nagrada je za drutvo funkcionalna jer uloge koje trae rijetke talenti moraju obavljati najsposobniji pojedinci. Iz toga slijedi da je stratifikacija nuna" (Ian Robertson).

Premda se takva koncepcija ini prihvatljivom, funkcionalistika koncepcija vrlo slabo objanjava stratifikaciju drutava sa nasljednim statusom. Na funkcionalna mjesta "kralja" ne dolaze uvijek najbolji, niti je nagrada za njegovu "funkciju" uvijek proporcionalna njegovim "zaslugama". Nadalje, ak ni u klasnim drutvima sa steenim statusom, pokazuje se da je intergeneracijska mobilnost slaba, odnosno da najbolji ne dolaze na njima primjerena mjesta. Prema kritiarima funkcionalistike koncepcije stratifikacije, "funkcija" je stratifikacije da odri ljude na mjestima gdje jesu, odnosno u slojevima u kojima su bili njihovi roditelji. Nadalje, socijalna stratifikacija vrlo je esto disfunkcionalna, jer ne potie raspodjelu uloga prema zaslugama. Na drutvene poloaje ne dolaze uvijek oni najbolji ili najprimjereniji. I ako ljudi misle da je takva raspodjela nepravedna, vrlo esto dolazi do sukoba ili sloma drutvene strukture. Prema konfliktnoj teoriji "sva je dosadanja povijest povijest klasnih borbi". Stratifikacija se odrava samo zato to je stvara i odrava vladajua klasa kako bi zatitila ili ispunila svoje interese. I premda se Marxova proroanstva i velik dio njegove teorije nisu pokazali tonima, mnogi sociolozi i dalje vjeruju da je uzrok stratifikacije iskljuivo sukob oko ogranienih resursa, u kojemu pobjednici ("vladajua klasa"), uz pomo ideologije (prava, morala, religije i sl.) odreuje raspodjelu socijalnih dobara. Iz toga slijedi zakljuak da drutvena stratifikacija nije nunost. Prema evolucijskoj teoriji stratifikacije, ta se dva pristupa (funkcionalistiki i marksistiki) ne iskljuuju. Prema Gerhardu Lenskome osnovna sredstva za ivot raspodjeljuju se onako kako tvrde funkcionalisti tako da se vanijim ulogama ili funkcijama dodijeljuju vee nagrade. Ali, budui da drutva proizvode i vikove sredstava za ivot, ti se vikovi raspodjeljuju sukobom meu pojedincima i skupinama, odnosno onako kako tvrdi teorija konflikta. Glavna zadaa evolucijske teorije stratifikacije jest povijesno istraivanje raznih oblika stratifikacije kao i utvrivanje razlika izmeu onih (nunih, funkcionalnih, opravdanih) mehanizama stratifikacije koje su odreene "ogranienim resursima", i onih (disfunkcionalnih, nepravedno rasporeenih, koji se daju izbjei) koji su odreeni "vikom resursa". Mjerenje klasne pripadnosti Neovisno o teorijama stratifikacije, sociolozi danas koriste tri metode analize klasne strukture drutva, koje istiu razliite naine odreivanja klasne pripadnosti pojedinaca. Kada koristi reputacijsku metodu, istraiva jednostavno pita kojoj klasi ispitanik misli da pripada odreeni pojedinac. Kada koristi subjektivnu metodu, istraiva postavlja pitanje ispitaniku kojoj klasi pripada on sam. Kada koristi objektivnu metodu, istraiva postavlja ljude u proizvoljan broj klasa na temelju nekog unaprijed zadanog kriterija, poput godinjeg dohotka. Reputacijska metoda ovisi o procjeni ispitanika. Bit ete pripadnik odreene klase, ako vas drugi vide kao njezinog pripadnika. Tu su metodu koristili W. Lloyd Warner i Paul Lunt. Oni su prvo intervjuirali lanove jedne male zajednice, kako bi odredili to ljudi misle koliko uope ima klasa u njihovoj zajednici, odnosno kako stanovnici toga mjesta uope dijele ljude na klase. Kvalitativne odgovore ispitanika poput "onaj stari

aristokrat" ili "oni lovai" ili "oni nikogovii", Warner i Lund su potom svrstavali u est (gorespomenutih) klasa. Ali, bit njihove studije jest izuavanje naina kako ljudi formuliraju svoje pojmove klasa. Loe strane reputacijske metode sastoje se u tome da se ona ne moe primijeniti na vee zajednice i drutva, i drugo, da svrstavanje u klase izravno ovisi o subjektivnim tumaenjima samih ispitanika. Subjektivna metoda takoer ovisi o procjeni ispitanika (o vlastitoj klasnoj pripadnosti), pri emu su ispitaniku ponuene ve odreene klase. Prednost subjektivne metode jest da se moe primijeniti na veliku populaciju ispitivanjem javnoga mnijenja na sluajnom uzorku. Meutim, pokazalo se da mnogi ljudi sebe svrstavaju u viu klasu negoli je realno; i drugo, rezultati takve ankete bitno ovise o nainu postavljanja pitanja (ili ponuenoj klasifikaciji). U Sjedinjenim dravama postoji ve duga tradicija takvih ispitivanja. U istraivanju asopisa Fortune 1948. pokazalo se da je u kategorizaciji via-srednja-nia klasa, 80% ljudi izjavilo kako pripada srednjoj klasi, ali u ponuenoj klasifikaciji (Centers 1949) via-srednja-niaradnika klasa gotovo 50% izjavilo je da pripada radnikoj klasi. Kasnija ispitivanja pokazivala su bitno drukije rezultate, i kada su ispitanicima bili ponueni dodatni odgovori, 6% je odgovorilo da pripada "nekoj drugoj klasi", a 25% ih je odgovorilo da ne pripada nikakvoj klasi. Objektivna metoda nije nita znanstvenija od prethodnih (samo zato to joj ime upuuje na takav zakljuak), jer se sastoji od posve proizvoljnih kategorija. I tu je metodu odreivanja klasne pripadnosti koristio Lloyd Warner. Kako bi "locirao" socijalnu poziciju ispitanika on je testirao est glavnih indikatora: zvanje, vrstu stana (boravita), podruje stanovanja, izvor dohotka, visinu dohotka i koliinu obrazovanja. Kasnija ispitivanja (August Hollingshead) pokuala su doi do klasne pripadnosti pomou samo tri kriterija: mjesta stanovanja, zanimanja, stupnja obrazovanja, a neki su sociolozi smatrali da je za odreenje klasne pripadnosti pomou iste metode dovoljno testirati samo jedan kriterij: visinu dohotka glave obitelji. Prednost objektivne metode jest da se do jasnih podataka dolazi bez opsenog istraivanja. Veinu potrebnih statistikih podataka naime i inae prikuplja neka nacionalna statistika agencija. Meutim, potekoa je to postoje tako brojni razliiti (i proizvoljni) kriteriji za povlaenje crte izmeu razliitih klasa, a ljudi se esto ne slau s klasnom pripadnou koju su im sociolozi na taj nain pripisali. Objektivna metoda bila je posebno zanimljiva kada se primijenila u istraivanjima socijalnog prestia ili reputacije pojedinih struka ili zanimanja. U Sjedinjenim dravama takva se ispitivanja ve dugo vode kako bi se testirale promjene prestia pojedinih zanimanja (i njihovi su rezultati prilino konzistentni u duem vremenskom razdoblju). U takvim ispitivanjima od ispitanika se trai da rangiraju pojedina zanimanja. Tako je primjerice rang zanimanja u ispitivanju NORC 1987. izgledao ovako: na najviem mjestu bio je lijenik, potom nanie: profesor, pravnik, zubar, bankar, pilot, sveenik, sociolog, nastavnik, medicinska sestra, farmaceut, uitelj, knjigovoa, slikar, knjiniar, glumac, mrtvozornik, atletiar, novinar, bankovni slubenik, elektriar, policajac, agent osiguranja, skeretar(ica), kontrolor zranog prometa, potar, vlasnik farme, vlasnik restorana, automehaniar, pekar, blagajnik/ca, konobar, radnik u praonici, smetlar, staretinar, ista cipela. Slina, ali komparativna ispitivanja na meunarodnoj razini pokazala su znaajna odstupanja od spomenutog rangiranja. Katkada, ona mogu ak pokazati i znaajne raspone ugleda. Primjerice, u Treimanovom ispitivanju raspon ugleda lijenika i vozaa kamiona u Tajlandu ili

Kanadi bio je bitno vii negoli u Nigeriji, ime se sugerira i odreeni koeficijent "egalitarnosti" pojedinog nacionalnog uzorka. Dananja ispitivanja vrlo esto koriste vei, a ne manji broj kriterija pri utvrivanju klasne pripadnosti, poput vrijednosti nekretnina, vrste dohotka i vlasnitva, broja godina u sadanjem zvanju, vrstu susjedstva u kojoj se ivi i sl. Primjeri nejednakosti na svjetskoj razini Sociolozi, ekonomisti, i razne svjetske agencije prate raspon drutvenih nejednakosti i promjene u drutvenoj stratifikaciji. Primjerice, godine 2004. u izvjeu Ujedinjenih naroda o ljudskome razvoju, navodi se da postoje tri grupacije nacija prema kriteriju "ljudskoga razvoja": u najbogatijoj grupaciji prosjeni je iznos kupovne moi 24.806 dolara, u srednjoj 4.269 dolara, a u najsiromanijoj 1.184 dolara godinje. Prema bogatstvu, stanovnitvo svijeta moe se podijeliti na dvije grupacije: U prvoj je grupi 13% svjetske populacije: ona posjeduje 45% svjetskog dohotka mjerenog iznosom kupovne moi. U toj skupini nacija 500 milijuna ljudi ima godinji dogodak iznad 11.500 dolara. Drugu skupinu ini 42% svjetske populacije i ona posjeduje samo 9% svjetskog dohotka. U toj je skupini 2,1 milijarda ljudi koja ima dohodak manji od 1000 dolara godinje. Na razini pojedinanih razlika u bogatstvu, socijalne su nejednakosti jo drastinije. Prema Branku Milanoviu (iz Svjetske banke), Amerikanac s prosjenim dohotkom najnie desetine amerikog stanovnitva bogatiji je od 2/3 svjetske populacije. Najvia desetina amerikog stanovnitva ima dohodak jednak dohotku 43% svjetske populacije, ili drukije izraeno, ukupan dohodak najbogatijih 25 milijuna Amerikanaca jednak je ukupnom dohotku 2 milijarde ljudi. Najbogatijih 1% ljudi na svijetu posjeduje bogatstvo koje je jednako bogatstvu 57% najsiromanijih, odnosno manje od 50 milijuna najbogatijih posjeduje bogatstvo jednako dohotku 2.7 milijardi siromanih. Tri najbogatija ovjeka na svijetu posjeduju financijsko bogatstvo jednako dohotku 10% najsiromanije svjetske populacije. U svibnju 2005. tri najbogatija ovjeka na svijetu imala su vlasnitvo koje je nadilazilo GDP (Bruto domai proizvod) 47 najsiromanijih zemalja, a 125 najbogatijih ljudi svijeta posjedovalo je vlasnitvo koje je nadilazilo ukupan GDP svih najnerazvijenijih zemalja. (en.wikipaedia.com/economic.inequality) Promjenljivost drutvene nejednakosti i drutvene stratifikacije Praenjem ekonomskih pokazatelja nejednakosti (iz prethodnoga primjera) vidi se da se razmjeri svjetskih nejednakosti poveavaju. Ali takvo poveanje drutvene nejednakosti na svjetskoj razini ne znai da zbog toga mora doi do promjene u drutvenoj stratifikaciji (unutar pojedinih zemalja). Premda je openito drutvena stratifikacija stabilnija od promjena u materijalnoj nejednakosti, u iznimnim situacijama, kao to su primjerice bile promjene 1990-ih u komunistikim zemljama, razmjeri nejednakosti ostajali su razmjerno isti (ili se nisu bitnije poveavali), ali se zato bitnije mijenjala drutvena stratifikacija. (Razmjeri ekonomskih nejednakosti unutar pojedinih drutava mjere se tzv. Gini koeficijentom ili Gini indeksom. Na ljestvici zemalja prema UN izvjeu o ljudskome razvoju iz 2004. veina zemalja biveg komunistikog bloka i dalje pokazuje bitna obiljeja egalitarnosti. Rang lista izgleda ovako: 1. Maarska (GI=24,4); 6. eka

(25,4); 8. Slovaka (25,8); 9. Bosna (26,2); 12. Albanija; 13. Makedonija; 15. Slovenija; 18. Ukrajina; 19. Hrvatska (29.0); 23. Rumunjska; 24. Bjelorusija; 28. Poljska; 30. Litva; 31. Bugarska; 32. Latvija; 52. Velika Britanija; 61. Estonija; 76. Sjedinjene drave (40,78); 93. Rusija (45,6); 127. Namibija (70,8); vidi detaljnije: http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_countries_by_income_equality) (Primjer: siromatvo i socijalne razlike i Hrvatskoj) ..... Razumijevanje drutvene mobilnosti Je li istinita Gundulieva slika drutvenog kotaa: "tko bi gori, sad je doli", ili pak ona Krleina "tko bi gori, gori ostaje"? Problemi drutvenih nejednakosti i razliitih oblika njihove formalizacije ili kodifikacije iznimno su vani i za razumijevanje drutvene pokretljivosti ili mobilnosti, ili jo openitije, za razumijevanje socijalnih promjena. Stoga su prvi veliki sociolozi, Auguste Comte i Herbert Spencer, po uzoru na fiziku (ili geologiju), pokuali prvo analizirati "socijalnu statiku", tj. opisati socijalne slojeve i kriterije njihova razlikovanja, da bi potom mogli raspravljati o "socijalnoj dinamici", tj. o nainu na koji se u drutvu moe uspjeti (ili propasti). Glavne vrste drutvene pokretljivosti su horizontalna i vertikalna drutvena mobilnost. Kod horizontalne mobilnosti rije je o socijalnome kretanju ili premijetanju pojedinca unutar istoga ranga, primjerice kada mijenja radno mjesto koje ima isti status kao i prethodno, ili kada se preseli u novi grad (s istim rangom). Meutim, netko bi s pravom mogao tvrditi kako se pojedinci i ne bi horizontalno kretali, kada u tome ne bi pronalazili neki svoj interes, interes koji oito mora biti povezan s njihovom percepcijom socijalnoga prostora i hijerarhije. Naime, kada mjesto koje se "nudi" (geografski ili poslovno) ne bi u nekom socijalnom smislu "bolje", "drukije", ukratko, mjesto koje ne bi pobudilo nadu e se pojedinac pomaknuti na hijerarhijskoj ljestvici, prema ideji socioloke inercije, pojedinac se ne bi ni odluivao za takav korak. Primjerice, naa je uobiajena percepcija da je "bolje" biti pravnik u New Yorku negoli u Zagrebu, da je bolje biti porezni savjetnik Zagrebake banke negoli upanjske, da je openito bolje stanovati u Zagrebu negoli u irokome Brijegu. Stoga je velik dio tzv. horizontalne pokretljivosti motiviran socijalnom percepcijom novoga radnog mjesta ili mjesta boravka, kao mjestom koje je u nekom smislu ipak "vie" na drutveno-hijerarhijskoj ljestvici. (Kao to smo vidjeli, ta su dva kriterija vrlo vana u pripisivanju klasne pripadnosti.) Socioloki je mnogo vanija tzv. vertikalna mobilnost. Ona se odnosi na kretanje osoba izmeu socijalnih rangova: ona moe biti usmjerena "prema gore" ili "prema dolje". Voza kamiona koji postaje ministar oito se vertikalno kree na drutvenoj ljestvici (prema gore). Ali mogu je i pad na drutvenoj ljestvici: primjerice kada poduzetnik bankrotira i poinje svoj posao ispoetka. Poseban je primjer mobilnosti strukturna mobilnost. Strukturna mobilnost odnosi se na vertikalnu pokretljivost pojedine skupine, klase ili zanimanja u odnosu na druge grupe u stratificiranom drutvenom sustavu. Primjerice, u ratnoj opasnosti, vanost sloja vojnih asnika bitno raste na hijerarhijskoj ljestvici, a razmjerno pada sloj inteligencije. Neki sociolozi govore i o deklasiranju, kada je rije o tome da se cijeli slojevi ili klase svrgavaju ili posve uklanjaju s povijesne scene (primjerice ubojstvom

obitelji Romanov u Rusiji neposredno pred izbijanje revolucije u Rusiji). Ali mogue su i manje drastine strukturne promjene: primjerice, kada zbog promjene ili konkurencije na svjetskom tritu pojedina zanimanja ili slojevi (poput seljatva, ribara, brodograditelja ili sl.) doivljavaju bitno smanjenje svojeg socijalnog poloaja. Posebna socioloka tema vezana za mobilnost jest pokretljivost pojedinaca (penjanje ili sputanje na drutvenoj ljestvici) unutar drutveno stratificiranog sistema u jednoj generaciji, odnosno pokretljivost pojedinaca ili cijelih slojeva u vie generacija. U prvom sluaju govorimo o intrageneracijskoj mobilnosti, a u drugome o intergeneracijskoj. Ako stratifikacija, tj. drutveni sustav pojedincima ne doputa promjenu svog statusa vrlo esto govorimo o zatvorenom sistemu ili zatvorenim drutvima, a ako je bitna promjena statusa (ili uspjeh) za pojedince mogua i u jednoj generaciji, esto govorimo o otvorenom sistemu ili otvorenom drutvu. Intrageneracijska mobilnost odnosi se na promjene socijalnog poloaja tijekom ivota pojedinca. Posljednjih godina u Hrvatskoj bilo je mnogo izuzetnih primjera intrageneracijske mobilnosti (prema funkcionalistikom poimanju drutva - trebalo je popuniti funkcionalno nova mjesta u drutvu): kada su vozai kamiona, vlasnici malih restorana postajali ministri, pjesnici ambasadori i sl., ali isto tako i kada su brojni ljudi na funkcijama ostajali "na cesti". (U knjievnosti je dobar primjer takvih pripovijesti Balzacova Ljudska komedija). Intrageneracijska mobilnost (mobilnost izmeu generacija) tipiniji je oblik socijalne mobilnosti. Ona se odnosi na pokretljivost djece u odnosu na njhove pretke: primjerice kada dijete iz radnike obitelji postane poznati lijenik, ili kada doseljenik u neku sredinu postane etablirani lan zajednice. Ova vrsta mobilnosti tipina je tema koja je zanimala knjievnike s poetka XX stoljea (Mann, Krlea, Golsworthy). Svaka bitnija socijalna, pa i ekonomska promjena ukljuuje poremeaj utvrene socijalne stratifikacije. Primjer dotacija poljoprivrednicima u zemljama Europske unije, i zemljama pristupnicama, dobro pokazuje kako svjetsko trite moe diktirati i socijalni status pojedinog sloja. Komparativne meunarodne studije socijalne mobilnosti i nejednakosti vrlo su zanimljive jer pokazuju koji su faktori ukljueni u prihvaanje novih uloga i percepciju "uspjeha". U tim studijama pokazalo se da su zemlje s najveom mobilnosti (i u kojima najbre raste nejednakost) ujedno one u kojima postoji najvie imigranata, u kojima se otvara niz novih radnih mjesta, i u kojima postoji "tradicija horizontalne mobilnosti" (primjerice u SAD-u). Meutim, esto se percepcija pojedinaca o mogunosti uspjeha u pojedinoj zemlji ne poklapa sa stvarnou. Premda su nesumnjivo postojale ekonomije i drutva koja su bila dovoljno otvorena za "sve one koji trae posao", ini se da usporedo s takvim "otvaranjem" postoji i funkcionalistiki imperativ zatvaranja, odnosno "nunost" stvaranja hijerarhije koja novim stanovnicima ini napredovanje bitno teim. Faktori (kriteriji) mobilnosti U analizi (posebno intrageneracijske) mobilnosti, za sociologe, ekonomiste, pa i knjievnike i psihologe, najzanimljivija je analiza kriterija uspjeha (i propasti), ili tzv. kriteriji mobilnosti. Oni se openito podudaraju s kriterijima klasne pripadnosti: to znai da spomenuta mjerila klasne pripadnosti predstavljaju i izvore uspona (ili

propasti) na drutvenoj ljestvici. Rije je naravno o stjecanju boljeg radnog mjesta, visini dohotka, mjestu stanovanja, viem stupnju obrazovanja itd. Ali stvarnost (i povijest) ui nas da su ti kriteriji isuvie pojednostavljeni, da se drutveni ivot i naini postizanje uspjeha time ne iscrpljuje. tovie, najei kriteriji uspjeha, kada bismo ispitivali pojedince, mogli bi biti dobra enidba, preseljenje u "bolji" grad, u "bolju" dravu, obeanje napredovanja za potomke, ali i posjedovanje raznolikih simbolinih znakova ranga koje spominje Le Roy Ladurie, ili onih danas poznatijih sportskog automobila, skupocjenog odijela itd. Zanimljive analize faktora mobilnosti ponudili su osamdesetih godina ruski sociolozi (primjerice Viktor Zaslavski), koji su u navodno egalitarnom drutvu pronalazili niz naina postizanja uspjeha, odnosno niz bitnih kriterija socijalne mobilnosti. Glavni kriterij mobilnosti bilo je lanstvo u komunistikoj partiji ili pripadnitvo vojnim snagama. Drugi glavni kriterij bio je mjesto boravka (je li bila rije o tzv. "otvorenim" ili "zatvorenim" gradovima) odnosno nacionalnost pojedinca. U Sovjetskom savezu postojao je sustav "internih putovnica" koje su kreirale posebnu hijerarhijskoprostornu strukturu drutva, a kretanje pojedinaca ovisilo je o vrsti "interne putovnice". "Valja imati na umu hijerarhijsku strukturu sustava putovnica. Stanovnik zatvorenog grada moe lako otii u otvoreni grad ili na selo; stanovnik otvorenog grada moe otii u drugi otvoreni grad ili na selo, ali je za nj vrlo teko stalno odlaziti u zatvoreni grad; a kolhoznici nemaju putovnica i moraju svladavati posebne prepreke ako ele napustiti ruralnu oblast" (Zaslavski: Neostaljinistika drava, str. 77). Stoga su na granicama takvih zatvorenih gradova (ili republika) nastajale "sive zone" potencijalnih imigranata u privlanije zone ili republike. Trajniji skok u statusu mogao se ostvariti tako da se pronaao posao uz granicu privlanije zone ili republike. Nakon nekoliko godina svakodnevnog prelaska interne granice, s dobivanjem stalnog zaposlenja, ili pak, to je posebno znaajno, enidbom, mogla se dobiti interna putovnica privlanije zone (zatvorenih gradova, uglavnom Rusije i baltikih republika). enidba/udaja bila je posebno znaajno sredstvo mobilnosti, jer je potomak mijeanog braka mogao izabrati privlaniju nacionalnost roditelja. Mnogi sociolozi smatraju da je mobilnost vezana za broj ponuenih statusa u odreenom drutvu, i iz toga zakljuuju da je dananje drutvo upravo zbog toga mnogo otvorenije i da su pojedinci zbog toga socijalno mobilniji. Kako to pokazuje Ladurievi primjeri s dvora Lousa XIV, vrlo je lako vidjeti kako se broj statusa lako moe poveati da zadovolji niz pojedinanih socijalnih apetita i aspiracija. Isto tako, navedeni primjeri iz biveg Sovjetskoga saveza dobro pokazuju kako zvanino egalitarno drutvo moe biti stratificiranije od onoga u kojem postoji niz ponuenih statusa ili zvanja. Mobilnost nekog drutva meutim ne ovisi o broju statusa (oni se mogu kreirati pomou simbola hijerarhije i moi), ali bitno ovisi o tome jesu li statusi pripisani ili steeni. U sluaju da drutveni sustav priznaje samo pripisane, ili tonije, nasljedne statuse, jasno je da su mogunosti pojedinca za napredovanje manje. U sluaju steenih statusa, odnosno statusa koji se mogu postii radom, obrazovanjem, novcem i sl. vrlo esto postoji barem iluzija napredovanja na drutvenoj ljestvici. Meutim, kako pokazuju brojna istraivanja dananjih modernih demokratskih drutava, demokratsko drutvo ne mora zbog toga biti stratificiranije. Premda nema sumnje da su pojedinci danas (horizontalno) mobilniji nego ikada ranije, upitno je koliko zbog toga raste njihova vertikalna mobilnost. Korelati klasne pripadnosti i drugih socijalnih fenomena

Zanimljive studije raene su i o "korelatima klasne pripadnosti". Novije studije sociologa medicine pokazale su primjerice da izmeu klasne pripadnosti i zdravlja postoji vrlo jaka korelacija: to je pojedinac vie na drutvenoj ljestvici, to ima i bolje zdravlje. Ona se ne odnosi samo na drutvene sustave u kojima se medicinska zatita plaa (ime bi se ta korelacija inae mogla objasniti), ve i univerzalno, na sve sustave i sva drutva. Slina korelacija uoena je i izmeu klasne pripadnosti i politikoga ponaanja. Vie klase ili statusi ee su povezaniji s konzervativnijim socijalnim ponaanjem i s glasanjem za konzervativnije stranke. U nekim drutvima ta se korelacija izjednaava i s religioznou: vie su klase religioznije od niih. Klasna je pripadnost, ini se, povezana i s branom stabilnou i spolnim ponaanjem, pri emu vie klase obino imaju stabilnije brakove od niih. Neki sociolozi to objanjavaju nezaposlenou i ekonomskim problemima kao uzrocima branih trzavica pripadnika nie klase. Klasina podjela spolnih uloga zastupljenija je u niim slojevima, dok je ekscentrino spolno ponaanje tipinije kod viih. Prema nekim sociolozima i psiholozima postoji vrlo jaka korelacija socijalnog statusa i kvocijenta inteligencije i obrazovanosti. (Premda se ini da je prva korelacija mnogo spornija od druge.) Kako bolje obrazovani dobivaju bolje poslove, postojee nejednakosti se perpetuiraju ili pojaavaju. Korelacije klasne pripadnosti postoje i s brojem mentalnih poremeaja. Prema jednoj studiji (iz 1958.) hospitalizacija pacijenata sa izofrenijom jedanaest je puta ea za pacijente niskog statusa negoli visokoga. Nadalje, vie klase ee participiraju u zajednikim aktivnostima zajednice. Unato "konzervativnosti" vie klase, njihovi su vrijednosni sudovi prema nejasnim, neortodoksnim socijalnim ponaanjima tolerantniji negoli oni niih klasa ili slojeva. Vei je broj instanci devijantnog ponaanja niih klasa. Sociolozi tu injenicu obino objanjavaju veim brojem "prijava" devijantnog ponaanja, odnosno manje sposobnosti skrivanja devijantnosti kod niih slojeva negoli viih. Postoji takoer i korelacija klasne pripadnosti i odgoja djece: odgoj kod viih slojeva ee se postie "kondicioniranjem" suzdravanjem od znakova ljubavi, negoli prisilom da se bespogovorno slijede utvrena (roditeljska) pravila. Naposljetku, u novije je doba predmet socioloke rasprave i jedna od najkontroverznijih socijalnih studija "Gaussove krivulje" (The Bell Curve) amerikih psihologa Richarda Herrensteina i Davida Murraya koji tvrde da sve spomenute korelacije funkcioniraju zbog samo jednog uzroka - uroene razlike u inteligenciji pojedinaca. Prema Herrensteinu i Murrayu razlika u inteligenciji pojedinaca uzrok je socijalne stratifikacije i svih spomenutih korelata klasne pripadnosti. Herrenstein i Murray iz toga zakljuuju kako je utopijsko svako oekivanje da e se ugroenijim socijalnim slojevima pomoi mjerama socijalne pomoi. U najnovije vrijeme pojavila se jo jedna slina, i isto tako kontroverzna teorija irsko-finskog para znanstvenika Richarda Lynna i Tatua Vanhanena pod naslovom Inteligencija i bogatstvo naroda (2002.), u kojoj se tvrdi da postoji isto tako jaka korelacija prosjenog kvocijenta inteligencije stanovnika neke zemlje i njezinog bogatstva. Zakljuak Za neke sociologe problemi nejednakosti i stratifikacije nisu samo teorijske prirode: oni se ne tiu samo umjetne klasifikacije koju "sociolozi-foteljai" preslikavaju na ljudsku masu; oni se tiu stvarnih pojedinaca i njihovih ivota: stoga oni smatraju

svojom dunou da svoj analitiki aparat stave "u pogon" - kako bi reformirali i poboljali uvjete u drutvu kojeg analiziraju. (Tako je Karl Marx u svojoj slavnoj 11. tezi o Feuerbachu tvrdio: "Filozofi su na razliite naine svijet interpretirali, ali radi se o tome da se on promijeni".) Ali vrlo esto takav zadatak proturjei analitikoj nepristranosti. Premda je primjerice najsiromaniji Amerikanac bitno bogatiji od bogatijih stanovnika Mozambika, njegov socijalni poloaj, njegova kvaliteta ivota, i njegova koliina sree ne mora zbog toga biti bolja od onog siromanijega. Stupanj sree, naime, vrlo esto ovisi o tzv. "relativnoj deprivaciji", o tome kako on svoj poloaj percipira u kontekstu svojih blinjih, ili svojih sunarodnjaka, pa e se siromaniji pojedinac esto osjeati bolje, ili ak imati viu oekivanu ivotnu dob od onog bogatijega. U tom sluaju nije jasno kojem bi drutvenom segmentu socioloka analiza trebala "pripomoi". U poglavlju o metodama utvrivanja klasne pripadnosti vidjeli smo kako u suvremenom drutvu granice klasne pripadnosti mogu biti vrlo relativne i proizvoljne one mogu biti statistiki ili socioloki artefakti. Sociologa naravno vie zanimaju "stvarnija" obiljeja klasne pripadnosti, obiljeja za koja moemo rei da doista jesu dio drutvene stvarnosti. Jedan od problema je i u tome da se vrlo esto i sama drutvena stvarnost mijenja na ta dva naina: U vrijeme drutvene stabilnosti vrlo je malo vano je li status policajca bitno drukiji od statusa nekog birokrata u ministarstvu; ali postoje trenuci u evoluciji drutava kada se ti statusi pretvaraju u "materijalnu silu", kada su pojedinci zbog pripadnosti svojoj skupini ili statusu spremni na bitku do smrti. Sociolozi koji su inzistirali na klasnim kriterijima kao jedinim kriterijima drutvenih promjena vrlo su esto loe predviali budunost, jer drutveni sukobi, kao to moemo posvjedoiti posljednjih desetak godina, mogu imati brojna druga obiljeja nacionalna, etnika, religijska, rasna i dr. Premda su i ta obiljeja bitni kriteriji socijalne stratifikacije i segregacije, oni su predmeti drugih poglavlja.