istorijaonline.

com

Georgije Ostrogorski

POVIJEST BIZANTA 324.-1453.

Zagreb, 2002.

istorijaonline.com

PREDGOVOR POSEBNOM IZDANJU Ovom je djelu osnova najnovije izdanje knjige Geschichte des byzantinischen Staates (Povijest bizantske drave), koja tvori jedan svezak u Byzantinisches Handbuch (Prirunik o Bizantu) u okviru Handbuch der Aletrtumswissenschaft (Prirunik starovjekovnih znanosti). U tom priruniku prikaz prate mnogobrojni navodi izvora i literature kao i uvod o razvoju bizantologije te detaljniji pregledi o stanju izvora uz pojedine odjeljke. U ovom zasebnom izdanju odrekli smo se znanstvenog aparata, ali je sam prikaz ostao gotovo neizmijenjen. Opisujui burnu sudbinu Bizantskoga Carstva, Povijest bizantske drave dovodi vanjskopolitika zbivanja u vezu s unutarnjim promjenama te nastoji pokazati ekonomske i socijalne osnove bizantskog razvoja i stvoriti jasniju sliku drave i prava te pojedinih oblika upravnoga poretka. Ona takoer posveuje veu pozornost okruju Bizanta, a osobito odnosima Carstva prema susjednim slavenskim dravama u usponu. Jedinstveno znaenje Bizantskoga Carstva za politiki i duhovni razvoj srednjovjekovne Europe povijesnoj je znanosti postalo jasnim tek u novije doba. Utoliko je meutim znatniji napredak novije bizantologije, a ini se da se danas sve vie javlja i opi interes za dugo zapostavljanu bizantsku povijest. Znakom toga sve veeg zanimanja moe se zacijelo smatrati i injenica da je Povijest bizantske drave u Priruniku starovjekovnih znanosti doivjela ve tri izdanja te da je ve prevedena na vie jezika, a i dalje se prevodi. Pisac je mogao samo pozdraviti namjeru izdavaa C. H. Becka da je kao zasebno izdanje uini dostupnom iremu krugu italaca. Ugodna mu je dunost iskreno zahvaliti izdavau za brigu pri nastanku ovog izdanja i za sav trud. Osobitu zahvalnost dugujem dr. E. Buchneru (Munchen) za pomo pri pripremi zasebnog izdanja. GEORGIJE OSTROGORSKI

istorijaonline.com

I. OSNOVNE CRTE RAZVOJA RANOBIZANTSKE DRAVE (324.-610.) 1. Pokrteni Imperium Romanum Rimska dravnost, grka kultura i kranska vjera glavni su izvori razvoja Bizanta. Bizantsko bie ne moe se zamisliti oduzme li se neki od tih triju elemenata. Tek sinteza helenistike kulture i kranske religije s rimskim oblikom drave dopustila je nastanak one povijesne tvorevine koju obino nazivamo Bizantskim Carstvom. Tu je sintezu omoguilo premjetanje teita Rimskoga Carstva na Istok, koje je bilo rezultat kriznog doba 3. stoljea. Ona je svoj najvidljiviji izraz nala u pokrtavanju Imperium Romanuma te u osnivanju novoga glavnog grada na Bosporu. Ta dva dogaaja, pobjeda kranstva i konano prenoenje dravnoga sredita na helenizirani Istok, simboliziraju poetak bizantske ere. Bizantska povijest isprva je samo novo razdoblje rimske povijesti, a bizantska drava samo daljnji oblik starog Imperiuma Romanuma. Oznaka bizantska izraz je koji potjee iz kasnijeg doba i takozvani Bizantinci nisu ga poznavali. Oni su se uvijek nazivali Rimljanima, a njihovi su se carevi smatrali rimskim vladarima, nasljednicima i batinicima starorimskih cezara. Ime Rima fasciniralo ih je sve dok je trajalo njihovo carstvo, a rimske su dravne tradicije sve do kraja vladale njihovim politikim miljenjem i htijenjem. Rimska dravna misao drala je na okupu to etniki heterogeno carstvo, a rimska ideja univerzalnosti odreivala je njegov poloaj u odnosu prema okruju. Kao nasljednik rimskog imperija, Bizant eli biti jedino carstvo na svijetu: on polae pravo na vladanje svim zemljama koje su nekad pripadale rimskom orbisu, a sada ine dijelove kranske oikumene. Gruba realnost postupno gasi te pretenzije, ali drave koje nastaju na podruju kranske oikumene na staromu rimskom tlu uz rimsko-bizantsko carstvo nisu na njegovoj razini u pravnom i idejnom pogledu. Razvija se sloena hijerarhija drava na ijem je elu vladar Bizanta kao rimski car i kao poglavar kranske oikumene. Kao to je u doba ranog Bizanta os oko koje se vrti politika Carstva borba za neposrednu vlast nad Orbisom Romanusom, tako je ona u doba srednjega i kasnog Bizanta odravanje te idejne supremacije. No ma koliko Bizant uvijek bio svjestan svoje veze sa starim Rimom i ma koliko se ustrajno - kako iz idejnih razloga tako i radi ouvanja moi - drao rimskoga nasljea, s vremenom se ipak sve vie udaljava od izvornih rimskih osnova. Dok u kulturi i jeziku pobjedonosno napreduje grecizacija te se istodobno jae izraava teokratizacija bizantinskog ivota, razvoj na ekonomskom, socijalnom i politikom podruju nuno vodi stvaranju novoga ekonomskog i drutvenog poretka te ve u ranomu srednjem vijeku nastaje u bitnome nova drava s novim upravnim sustavom. Suprotno nekada uvrijeenu miljenju, razvoj bizantske drave odlikovao se izrazitom dinaminou. Tu je sve u tijeku, u stalnoj pregradnji i dogradnji. Na kraju svojega povijesnog razvoja carstvo Bizantinaca vie i nije imalo nita zajedniko s nekadanjim rimskim imperijem osim imena i tradicija s njihovim pretenzijama koje se nije moglo ispuniti. U doba ranoga Bizanta Carstvo je, naprotiv, doista jo rimsko i itav je njegov ivot proet rimskim elementima. Ta epoha, koja se moe nazvati i ranom bizantskom i kasnom rimskom, pripada kako razvoju Rima tako i Bizanta, obuhvaajui tri prva stoljea bizantske i tri posljednja rimske povijesti. To je tipina prijelazna epoha koja nas od rimskog imperija vodi u srednjovjekovno Bizantsko Carstvo te u kojoj postupno odumiru stari rimski oblici ivota, a sve se jae probijaju novi bizantski. Ishodite razvoja Bizanta tvori Rimsko Carstvo kakvo je proizalo iz krize 3. stoljea. Ekonomsko rasulo kriznoga doba imalo je osobito razorne posljedice za zapadnu polovinu Carstva. Istok se pokazao otpornijim, i ta injenica odreuje daljnji razvoj te objanjava bizantinizaciju Rimskoga Carstva. No i Istok je ipak proao kroz istu krizu koja je bila opa

istorijaonline.com

kriza kasnoga rimskog dravnog sustava i njegova trulog ekonomskog i drutvenog poretka. Ni istona polovina Carstva nije izbjegla ekonomski slom praen tekim socijalnim i politikim potresima. Ako se opadanje broja stanovnitva ovdje i nije toliko teko osjealo, a rasulo gradskog ivota i privrede nije bilo ni izdaleka onoliko beznadno kao na Zapadu, nedostatak radne snage ipak je nagrizao privredni ivot cijeloga Carstva i posvuda se zapaalo slabljenje trgovine i obrta. Naposljetku, kriza 3. stoljea znaila je slom antike gradske kulture. Opa je pojava bilo stalno bujanje latifundija. Na cijelom se podruju Carstva privatni veleposjedi nezaustavljivo poveavaju na raun maloga zemljoposjeda i dravnih domena. Posljedica pak propadanja maloga zemljoposjeda jest sve vee vezivanje seljaka za rodnu grudu, koje je k tome ubrzano velikim nedostatkom radne snage. Podlonost seljatva je inae samo poseban sluaj opega prinudnog vezivanja stanovnitva za zanimanje, koje kasna rimska drava sustavno provodi od doba krize 3. stoljea. A prinudna privreda tvori osnovu drave prinude. Rimski principat je propao u olujama kriznog razdoblja, a smijenio ga je Dioklecijanov dominat iz kojega se razvija bizantska autokracija. Staro municipalno ureenje rimskih gradova u krajnjem je rasulu. Cjelokupna gradska uprava koncentrirana je u rukama cara i njegova inovnikog aparata koji, izgraen na velianstven nain, postaje kimom bizantske drave prinude. Rimski magistrati preputaju mjesto bizantskoj birokraciji. Carska vlast vie nije najvia magistratura, ve despotska vlast, i ta se vlast ne oslanja toliko na zemaljske faktore moi koliko na Boju volju. Jer krizno doba sa svojim tekim nevoljama i kunjama uvodi u eru religioznosti i okretanja prema onostranosti. Dodue, pojam narodne suverenosti nije potpuno odumro i senat, gradsko stanovnitvo organizirano u demama i vojska ine politike snage u kojima carska vlast, osobito u doba ranoga Bizanta, jo nalazi realno ogranienje. No postupno se i znaenje tih faktora, utemeljenih u rimskoj prolosti, utapa u carskoj svemoi. Obratno, Crkva kao duhovna snaga u kranskoj dravi s vremenom postaje sve vanija. Dok je u epohi ranoga Bizanta car na gotovo neogranien nain odluivao o crkvenom ivotu, odnosei se prema religiji svojih podanika po rimskom naelu kao prema dijelu ius publicuma, u srednjem se vijeku Crkva i u Bizantu nuno namee kao vaan faktor moi - i tu nastaju najjaa ogranienja za carsku vlast. To pokazuju sukobi izmeu svjetovne i duhovne vlasti koji ni u Bizantu nisu bili rijetki i u kojima pobjeda nije uvijek na carevoj strani. No za Bizant ipak nije karakteristina napetost izmeu imperiuma i sacerdotiuma, ve bliska i vrsta veza drave i Crkve, obuhvatno srastanje ortodoksne drave i ortodoksne Crkve u jedan jedini dravno-crkveni organizam. Karakteristina je prepletenost interesa tih dviju sila i njihovo sustavno zajedniko djelovanje protiv svake opasnosti za bogomdani svjetski poredak, dolazila ona od carevih unutarnjih i vanjskih protivnika ili od razjedajuih snaga protucrkvenih hereza. No takva potreba neizbjeno dovodi Crkvu pod tutorstvo mone carske vlasti. Tako prevaga carske vlasti nad crkvenom u svako doba ostaje za Bizant tipinim i takorei normalnim stanjem. Car nije samo vrhovni vojni zapovjednik, najvii sudac i jedini zakonodavac, nego je i zatitnik Crkve i prave vjere. On je Boji izabranik i kao takav nije samo vladar i gospodar nego i ivi simbol kranskoga carstva koje mu je povjereno od Boga. Takorei izdvojen iz zemaljsko-ljudske sfere, on se nalazi u izravnom odnosu s Bogom i postaje predmetom posebnoga politiko-religioznog kulta. Taj se kult iz dana u dan odigrava na carskom dvoru u impresivnim ceremonijalnim radnjama, uz sudjelovanje Crkve i svih dvorjana; on se izraava u svakoj slici koja prikazuje kristoljubivog vladara, u svakom predmetu koji okruuje njegovu posveenu osobu, u svakoj rijei koju on izrie pred javnou ili koja se njemu upuuje. Podanici su mu sluge. Svaki put kad smiju pogledati u njegovo lice, oni ga, ak i najvii meu njima, pozdravljaju proskinezom, padajui pred njim niice. No i bujna je rasko bizantskoga dvorskog ceremonijala, ba kao i sama carska svemo koja se u njemu oituje, ukorijenjena

istorijaonline.com

ve u rimsko-helenistikom razvoju. Iz tog razvoja, ve proetog orijentalnim elementima, proizlaze osebujna rasko bizantskoga carskog dvora te mnogi oblici ivota u Bizantskom Carstvu koji se doimaju orijentalnima i koji se potom samo jo jae naglaavaju neposrednim utjecajima s Orijenta, iz sasanidskoga kraljevstva te potom arapskoga kalifata. Bizantinstvo s helenizmom nije povezano samo genetski ve i dubokom srodnou u biti. Poput helenizma, i bizantinstvo je unificirajua, izjednaavajua duhovna snaga. Oboma je svojstvena epigonska, eklektina crta, bizantinstvu u jo veoj mjeri nego helenizmu. Oba ive od nasljea velikih, stvaralakih kultura, i povijesna zasluga ni jednoga ni drugoga nije toliko u vlastitu stvaralatvu koliko u sintezi. Poput ovjeka helenizma, i Bizantinac je po svojemu kulturnom tipu sakuplja. Ali iako sakupljatvu nedostaje prava svjeina duha, iako oponaanje moe uiniti povrnima smisao i sadraj predloka te izvornu ljepotu oblika esto pretvara u praznu konvencionalnu retoriku, ipak ostaje istinitim da je brino uvanje antikoga kulturnog dobra, njega rimskog prava i grkog obrazovanja, velika povijesna zasluga Bizanta. Dva vrhunca te ujedno dva protivna pola antike, grko i rimsko nasljee, srastaju na bizantskom tlu; njihova najvia djela, rimska drava i grka kultura, sjedinjuju se u novu ivotnu sintezu i neraskidivo se povezuju s kranstvom u kojemu su stara drava i stara kultura nekada vidjele svoju najjau negaciju. Kranski Bizant ne prezire ni pogansku umjetnost ni pogansku mudrost. Kao to rimsko pravo u svim vremenima ostaje osnovom pravnoga ivota i pravne svijesti Bizantinaca, tako i grka kultura u svim vremenima ostaje osnovom njihova duhovnog ivota. Grka znanost i filozofija, grka historiografija i pjesnitvo pripadaju obrazovnom dobru i najpobonijega Bizantinca. I sama bizantska Crkva prisvaja idejno dobro antike filozofije i upotrebljava njezin pojmovni aparat kada razrauje kranski dogmatski nauk. Zadravanje antikih tradicija bilo je poseban izvor snage Bizantskoga Carstva. Oslonjen na tradicije grke kulture, Bizant je stoljeima najvanije kulturno i obrazovno sredite na svijetu. Oslonjen na tradicije rimske drave, on zauzima iznimno mjesto meu srednjovjekovnim dravama. Bizantska drava raspolae jedinstvenim upravnim mehanizmom s razgranatim, kolovanim inovnikim aparatom, ona posjeduje nadmonu vojnu tehniku te visoko razvijen pravni, ekonomski i financijski sustav. Ona raspolae velikim bogatstvima, a sve jaim postaje i novano-ekonomska utemeljenost njezina dravnog budeta. Po tome se bizantska drava u osnovi razlikuje od drugih zemalja kasne antike i srednjega vijeka s njihovom primitivnom naturalnom privredom. Jer prije svega se na novanom bogatstvu temelje mo i ugled Bizanta, ija se sposobnost plaanja u najboljim vremenima inila jednostavno neiscrpnom. Naravno, nalije toga je nemilosrdan dravni fiskalizam koji sve i sva podreuje financijskim potrebama. Izvrsno ureen upravni aparat bio je takoer sredstvo bezobzirnog izrabljivanja. Okretno je bizantsko inovnitvo, kimu birokratske drave, karakterizirala najgora korupcija. Njegova poslovina potkupljivost i pohlepa uvijek je bila najstraniji bi za stanovnitvo. Bogatstvo i visoka kultura drave kupljeni su bijedom narodnih masa, njihovom obespravljenou i neslobodom. Nove okolnosti koje je stvorilo doba krize 3. stoljea izraene su u velikoj Dioklecijanovoj reformi. Povlaei zakljuke iz prethodnog razvoja i sustavno saimajui promjene koje su se dogodile, Dioklecijan je proveo temeljitu reorganizaciju cjelokupne uprave Carstva. Njegovu je reformu razradio i usavrio Konstantin Veliki te je tako nastao nov upravni poredak od kojega e nastati bizantski sustav. Dioklecijansko-konstantinski poredak u svemu se bitnome odrao tijekom cijeloga doba ranog Bizanta. Njegova su pak vodea naela, autokracija carske moi, centralizacija i birokratizacija drave, opstali sve dok je trajala bizantska drava. U osnovi je svih Dioklecijanovih i Konstantinovih mjera oita namjera da uvrste u nemirnom razdoblju uzdrman autoritet cara te da poveaju njegovu mo. Odatle potjee ne

istorijaonline.com

samo tenja da se ogranii utjecaj senata i drugih faktora koji se temelje na republikanskoj prolosti Rima nego i da se tono odrede ovlasti pojedinih dravnih slubi te da se tako sprijei svako vee gomilanje moi na bilo kojemu mjestu. Brino se razgraniuju civilna i vojna uprava, sredinja i provincijska uprava. Pojedine upravne grane povezuje osoba cara, koji se nalazi na vrhu hijerarhijski strukturirane drave i iz sredita upravlja cjelokupnim dravnim aparatom. No s obzirom na golemo prostranstvo Carstva poduzima se podjela njegova teritorija i vlasti kako bi se postigla najvea mogua uinkovitost carske kontrole. Oslanjajui se na institut suvladarstva, poznat ve prijanjemu carskom dobu, Dioklecijan je stvorio etverolano vladarsko tijelo koje se sastojalo od dvojice augusta i dvojice cezara. Jedan je august imao zapovijedati istonom, a drugi zapadnom polovinom carstva; uza svakoga je od njih bio jedan cezar koji je - ne krvno povezan sa svojim augustom, ve adopcijom - imao biti izabran s obzirom na svoje osobne sposobnosti. Nakon odstupanja augusta, na njihovo su mjesto trebali stupiti cezari te dopuniti tetrarhiju imenovanjem novoga cezarskog para. No posljedica tog prelogino zamiljenog sustava bili su beskrajni graanski ratovi. Proizaavi kao pobjednik iz krvavih borbi i doavi do samovlaa, Konstantin Veliki je ponovno uspostavio vielanu jedinstvenu vlast i poduzeo novu podjelu teritorija Carstva. On je dodue odustao od Dioklecijanova umjetnog principa izbora ve je, naprotiv, podijelio Carstvo meu svojim potomcima; ali i porodina vladavina Konstantinovih sinova dovela je do tekih, krvavih zapleta. No sustav podjele Carstva ipak se zadrao i vievlae je i nadalje bilo pravilo. Preoblikovanje provincijske uprave, koje je poduzeo Dioklecijan, znailo je kraj posebnom poloaju Italije te je ukinulo ve beznaajno razlikovanje izmeu carskih i senatorskih provincija. Odsad je uprava u svim provincijama bila podreena samo caru te je poput drugih dijelova Carstva i nekadanja gospodarica Italija podijeljena na provincije i podvrgnuta poreznoj obvezi. Jednako je karakteristino i to to su vee provincije bile razbijene na manje jedinice. Tako se broj provincija znatno poveao: od vremena Dioklecijana Carstvo ih ima oko 100, a u 5. stoljeu ak i vie od 120. Nadalje je Dioklecijan podijelio teritorij Carstva na 12 dijeceza; krajem 4. stoljea njihov se broj poveao na 14. Naposljetku je Carstvo pod Konstantinom podijeljeno na prefekture, tako da je svaka prefektura obuhvaala vie dijeceza, a svaka dijeceza vei broj provincija, te su tako provincije bile dijelovi dijeceza, a ove dijelovi prefektura: centralistiki, hijerarhijski strukturiran upravni sustav. Veliina i broj prefektura na poetku su bili promjenljivi i tek su od kraja 4. stoljea njihove granice vrsto ocrtane. Golema prefektura Istoka (praefectura praetorio per Orientem), koja se sastojala od pet dijeceza Egipta, Orijenta, Ponta, Azijane i Trakije, obuhvaala je Egipat s Libijom (Kirenaikom), prednju Aziju i Trakiju. Na nju se zatim nadovezivala Ilirska prefektura (praefectura praetorio per Illyricum) koja se sastojala od dijeceza Dacije i Makedonije, tj. obuhvaala je Grku i srednji Balkan. Talijanskoj su prefekturi (praefectura praetorio Illyrici, Italiae et Africae) uz Italiju pripadali s jedne strane najvei dio latinske Afrike, a s druge Dalmacija, Panonija, Norik i Recija. Galska se prefektura (praefectura praetorio Galliarum) sastojala od rimske Britanije, Galije, Iberskoga poluotoka i, njemu nasuprot, zapadnoga dijela Mauretanije. Tako se svaka od prefektura protezala podrujem koje obuhvaa vie dananjih drava. Na elu svake prefekture nalazio se jedan pretorijski prefekt, a tu i tamo su slubom kolegijalno upravljala i dva prefekta. Pretorijski prefekt Istoka, koji je rezidirao u Carigradu, i prefekt Italije bili su najvii inovnici Carstva; za njima su slijedili prefekt Ilirika, koji je imao sjedite u Solunu, i prefekt Galije. Najvanija znaajka dioklecijansko-konstantinskog upravnog poretka bilo je naelno odvajanje vojne i civilne vlasti. Civilna vlast provincije sada je bila podreena iskljuivo provincijskom namjesniku, a vojna duxu koji je zapovijedao u jednoj ili i u vie provincija. Taj je princip brino proveden u cjelokupnoj provincijskoj upravi. ak je i pretorijska

istorijaonline.com

prefektura, jedini organ vlasti koji je jo pod Dioklecijanom imao i civilne i vojne ovlasti, pod Konstantinom nepovratno izgubila svoj nekadanji vojni karakter i postala isto civilnom institucijom. No kao takva je u cijelom razdoblju ranog Bizanta imala izvanredno iroke ovlasti. Koliina moi koju pretorijski prefekti imaju kao carevi namjesnici te koju pokuavaju i poveati u neprikrivenu nadmetanju s organima sredinje uprave upadljiva je karakteristika ranoga bizantskog upravnog poretka koja na neki nain obiljeava itav sustav. S druge pak strane carska vlast uvijek iznova tei obuzdati mo pretorijskih prefekata tako to ograniuje krug njihova djelovanja, pokuava protiv njih upotrijebiti njihove vikare, dijecezanske namjesnike, te prije svega na njihov raun proiruje ovlasti nekih organa sredinje uprave. U toj meusobnoj internoj borbi pojedinih organa vlasti sadran je dinamini moment u ranom razvoju bizantskoga upravnog sustava. Rim i Carigrad bili su izuzeti iz podruja djelovanja pretorijskih prefekata i podreeni svojim vlastitim gradskim prefektima. Oni su nakon pretorijskih prefekata imali najvii poloaj meu svim inovnicima Carstva. Gradski je prefekt slovio za najviega predstavnika senata i na neki je nain utjelovljivao ono to je u gradskom ivotu jo preostalo od starih republikanskih tradicija. On je bio jedini inovnik u Carstvu koji nije nosio vojnu odoru, ve rimski graanski ogrta, togu. Carigradski eparh nije imao vodeu ulogu u ivotu glavnoga grada samo u ranom Bizantu nego i u kasnije doba. Njemu je bilo podreeno sudstvo u Carigradu, on je morao brinuti o odravanju mira i reda te o opskrbi glavnoga grada ivenim namirnicama: pod njegovim je nadzorom bio sav privredni ivot grada, njegova trgovina i obrt. Ako je ve vlastita uprava Carigrada i Rima znaila osjetno ogranienje moi pretorijskih prefekata, ta je mo bila jo vie ograniena nastankom sredinje uprave pod Konstantinom Velikim. Najutjecajniji inovnik sredinje uprave sada je bio magister officiorum. Od skromnih poetaka on se uzdigao do velike moi, i to prvenstveno na raun uprave prefektura. Pod njegovim su nadzorom, naime, bila sva officia u Carstvu, dakle praktino itava uprava Carstva, ukljuujui i prefektorsku. Jer officia, uredi pojedinih upravnih slubi s njihovim inovnicima, glavni su kotai birokratske upravne mainerije. Njegov vlastiti officium tvorili su pak agentes in rebus, koji su kao carski kuriri te ujedno kao dravni agenti putovali provincijama te kao curiosi obavljali pijunsku slubu, ispitujui aktivnosti i uvjerenja inovnitva i podanik: doista opsena sluba, koja je oko sredine 5. stoljea samo u bizantskom dijelu Carstva brojila vie od 1200 namjetenika. Magister officiorum bio je mjerodavan i za carevu osobnu sigurnost i zato je zapovijedao tjelesnim straarima scholae palatinae. Kao vrhovni metar ceremonija nadgledao je sve ceremonije na carskom dvoru i odatle je proizlazila jo jedna dravno vana funkcija: on je primao strana poslanstva te i inae ureivao sav promet s inozemnim silama. Napokon, on je od kraja 4. stoljea upravljao i potanskom slubom Carstva (cursus publicus) koja je izvorno bila podreena pretorijskim prefektima. Uz magistra officiorum, najvaniji je inovnik sredinje uprave od vremena Konstantina Velikog bio quaestor sacri palatii. On je bio voditelj pravosua, u krug njegovih djelatnosti pripadala je razrada zakona, on je potpisivao carske ukaze. Voditelji financijske uprave bili su dvojica predstojnika zadueni za fiscus i res privatae koji su se od vremena Konstantina zvali comes sacrarum largitionum i comes rerum privatarum. Naravno, njihovo je znaenje bilo sve vie ogranieno time to je u provincijama Carstva najvaniji danak, annona, neposredno pritjecao pretorijskoj prefekturi. Budui da je sve to je okruivalo osobu cara dobivalo vee znaenje, raslo je i znaenje sacrum cubiculuma, ijem je krugu djelatnosti pripadalo upravljanje carevim privatnim imetkom, a osobito briga za carsku garderobu (sacra vestis). Praepositus sacri cubiculi bio je jedan od najviih i najutjecajnijih dostojanstvenika. Kad je ezlo bilo u rukama slaboga vladara, predstojnik njegove lonice esto je bio najmoniji ovjek u Carstvu. Pod

istorijaonline.com

utjecajem orijentalnih obiaja, praepositi sacri cubiculi bili su gotovo uvijek eunusi, a i njima podreena careva osobna posluga najveim se dijelom sastojala od eunuha. Carigradski je senat, koji se konstituirao jo pod Konstantinom, bio prije svega savjetodavno tijelo. Ako je senat svoje nekadanje znaenje uglavnom izgubio ve u rimsko doba, pritisnut sve veim carskim apsolutizmom, krug se njegovih djelatnosti u Bizantu razumljivo jo vie smanjio. No on ipak nije potpuno niti odmah izgubio svoje konstitutivne i legislativne funkcije i njegov se nekadanji sjaj ugasio tek nakon dueg vremena. Carigradski synkletos vie je stoljea - premda samo sjena staroga rimskog senata - igrao znatnu ulogu u ivotu bizantske drave. O svemu je, dodue, odluivala careva volja, ali senat je ipak savjetodavno sudjelovao u zakonodavstvu i ponekad se pojavljivao kao mjesto proglaenja zakona. On je podnosio prijedloge (senatus consulta) kojima je car, kada je to drao primjerenim, davao zakonsku snagu. Mnogi su zakoni prije svoje promulgacije bili itani u senatu. Senat je takoer na carevu zapovijed mogao djelovati kao vrhovni sud. Ali najvanije je to to je senat pri promjeni vlasti imao pravo izbora i potvrivanja novoga cara. Uz cara on ne znai mnogo, ali je utoliko vee njegovo znaenje u sluaju upranjenosti prijestolja. Naravno, glas senata nije bio doista vaan pri svakoj smjeni vlasti. Kada bi car ve unaprijed bio odredio svojega prijestolonasljednika, odnosno okrunio ga za suvladara, potvrda od strane senata bila je samo formalnost. No kada bi prijestolje ostalo prazno, a da jo nije bio odreen kandidat ili da nije bilo predstavnika odnosno predstavnice carske kue koji bi ga jo mogli odrediti, odluka o novom vladaru bila je na senatu i vojnom vodstvu. lanovi carigradskog senata nekad su bili po nasljednom pravu potomci rimskih senatorskih porodica i, premda se pravno izjednaenje carigradskog senata s rimskim dogodilo tek pod Konstancijem, ve je Konstantin Veliki znao kako predstavnike stare rimske senatorske aristokracije u veem broju primamiti u Carigrad. No u bizantski su senat prije svega mogli ui i carski inovnici triju viih klasa, illustres, spectabiles i clarissimi. Senatori su uglavnom - bilo da su potjecali iz starih aristokratskih porodica ili iz novoga inovnikog plemstva - bili bogati zemljoposjednici. U tome je i u njihovu poloaju u carskoj slubi, a ne u pripadnosti vijeu senata, bila prava vanost toga najviega drutvenog sloja. Veina je senatora, iji je broj ve oko sredine 4. stoljea iznosio oko 2000, takoer vie voljela ivjeti na svojim seoskim imanjima. Kao aktivni lanovi senata zapravo su djelovali vjerojatno samo predstavnici najvie i brojano najmanje grupe illustres, kojoj su pripadali najvii inovnici Carstva. Od sredine 6. stoljea najvii su dostojanstvenici osim toga nosili novu titulu gloriosi. Sve vea careva velikodunost pri podjeli titula s vremenom je smanjila vrijednost dotadanjih poasti. Budui da se titula clarissimus dodjeljivala sve ee i sve irim krugovima, njezini su nekadanji nosioci napredovali u rang spectabiles, a nekadanji spectabiles pak u rang illustres, i tako se napokon za dotadanje illustres morao stvoriti novi, vii rang: gloriosi. To je tipian primjer obezvreivanja titule kakvo se u mnogo jaoj mjeri ponovno javilo u doba kasnog Bizanta. Uz senat je kao carevo ue vijee postojao sacrum consistorium, varijanta ranijeg consiliuma principis. Sada stalni lanovi vijea, comites consistorii, potjecali su iz redova najviih inovnika sredinje uprave. Katkad su meutim na vijeanje bili pozivani i senatori koji nisu pripadali consistoriumu. Nasuprot tome, iz njega su ispali pretorijski prefekti, koji su izvorno bili najvaniji lanovi carskog vijea. Carski je savjet dugovao svoje novo ime injenici da su lanovi vijea sada morali stajati (consistere) pred carem. A na odnos vijea prema njegovu carskom gospodaru jo udnovatije svjetlo baca podatak da su se njegovi sastanci zvali silentium ili - ako su na "zasjedanjima" sudjelovali i senatori - silentium et conventus. Ta rjeita oznaka u kasnijem je dobu postala pravim nazivom carskog vijea, pri emu kasniji silention nije tvorio stalni organ nego ga je car sazivao od sluaja do sluaja pri odluivanju o vanijim dravnim ili i crkvenim poslovima. Pod konsistorionom se, naprotiv, u

istorijaonline.com

srednjovjekovnom Bizantu razumio samo jo posve ceremonijalan nastup viih inovnika na sveanostima na carskom dvoru. Dok se drava dioklecijansko-konstantinskim reformama inila ponovno ureenom, a dravna vlast uvrenom, iroki su se slojevi stanovnitva i dalje nalazili u bijednom poloaju. Koloni, koji ine veliku veinu seljaka i na selu su nosea snaga proizvodnog procesa kasnoga Rimskog Carstva, sve vie padaju pod nasljednu obvezu. Dioklecijanovim se poreznim propisima taj razvoj jo zaotrava i ubrzava. Stara su novana davanja postala beznaajna zbog pada vrijednosti novca. Zato su vee znaenje dobila naturalna davanja. Ta davanja, koja su u doba krize bila nuna, Dioklecijan je sada ustanovio kao trajna. Tako nastala annona ine otad najvaniji porez i glavni izvor dravnog prihoda. No njezin teret nosi samo seosko stanovnitvo. Po Dioklecijanovu su sustavu capitatio-iugatio, glavarina i zemljarina, meusobno usklaeni kao glavni dijelovi annone. Poreznu jedinicu s jedne strane ini komad zemlje odreene veliine i kvalitete (iugum), a s druge ovjek koji ga obrauje (caput). Pri razrezivanju se poreza iuga i capita dodue zasebno broje, ali kao to se neki iugum ne moe oporezivati ako mu ne odgovara neki caput, tako se po Dioklecijanovu sustavu ni caput ne moe opteretiti annonom ako ne postoji odgovarajui iugum. Zato dravna blagajna nuno nastoji uspostaviti ravnoteu izmeu iuga i capita, tj. za svaki raspoloivi iugum pronai caput. U uvjetima znatnog opadanja broja stanovnitva u Carstvu i nedostatne vezanosti seljaka uz tlo, budui da su ih nedae i nesigurnost tjerali na sve strane, to nije bila laka zadaa i zato je dravna vlast inila sve to je mogla da bi pronaeni caput zadrala na iugumu koji mu je dodijeljen. Tako je i Dioklecijanov sustav capitatio-iugatio pridonio tome da su sve iri slojevi seoskog stanovnitva izgubili slobodu kretanja. Stanovnik grada, koji nije posjedovao zemljino vlasnitvo, nije podlijegao annoni i tako se najprije nalazio u vrlo povlatenu poloaju. No ve od vremena Konstantina je gradsko stanovnitvo, koje se bavilo trgovinom i obrtom, optereivala takoer vrlo teka auri lustralis collatio koja se plaala u zlatu. Nedostatak poljoprivredne radne snage doveo je i do pojave sustava epibole (adiectio sterilium), vrlo vanog za bizantske porezne propise. Taj je sustav nastao u Egiptu, gdje se ve u doba Ptolemejeve dinastije neobraivana dravna zemlja prinudno dodjeljivala na obraivanje privatnim zemljoposjednicima te se primatelju nametala dunost podmirivanja poreza za dobivenu zemlju. Od kasnog 3. stoljea taj se sustav primjenjuje na cijelom podruju Carstva i otada se ne odnosi samo na dravne domene nego i na zaputenu zemlju privatnih posjednika. Rimski je novac u 3. stoljeu posve propao. Posljedica toga nije bila samo izvanredno velik rast cijena nego i opi prijelaz na robnu razmjenu i naturalnu privredu. Na Zapadu se naturalna privreda i dalje odrala te zatim u novim srednjovjekovnim dravama postaje vladajuim privrednim oblikom, iako se neki elementi novane privrede odravaju jo due vrijeme. No na ekonomski jaemu Istoku novana privreda ubrzo ponovno stjee prevlast, premda i ovdje jo due vrijeme postoje pojavni oblici naturalne privrede. Jaanje novane privrede na podruju Bizanta osobito se razgovijetno izraava u tome to se annona i druga naturalna davanja u sve veoj mjeri aderiraju, tj. pretvaraju se u plaanja u novcu. Ve je Konstantin Veliki uspio stvoriti nov, vrlo solidan sustav kovanog novca. Njegovu je osnovu tvorio zlatni solidus iji je normalni zlatni sadraj iznosio 4,48 g, tako da su jednu zlatnu funtu inila 72 solida; uz njega je postojala srebrna seliqua koja je teila 2,24 g i - ako se vrijednost srebra odnosila prema vrijednosti zlata kao 1:12 - inila dvadeset i etvrti dio solida. Taj sustav kovanog novca pokazao se jedinstveno trajnim. Konstantinov je solid (grki nomisma, kasnije hyperpyron) puno tisuljee inio osnovu bizantske novane privrede i mnoga je stoljea uivao najvei ugled u svjetskoj trgovini. Naravno, on nije bio poteen kriza, ali vrijednost mu je poela osjetno opadati tek oko sredine 11. stoljea kada je poelo propadati i Carstvo.

istorijaonline.com

U Dioklecijanovo i Konstantinovo je doba temeljno preureenje doivjela i vojska. Vojska nekadanjega carskog doba u bitnome je bila pogranina vojska. Gotovo su sve vojne snage bile rasporeene kao posada u utvrdama du beskrajnih rimskih granica. Nedostajale su pokretljive trupe i jaa vojna rezerva u unutranjosti Carstva; kao takva je zapravo bila na raspolaganju samo pretorijanska straa u Rimu. Da taj sustav nije mogao biti dovoljan za poveane vojne potrebe, to se bilo ve odavno pokazalo, i on je tijekom krize u 3. stoljeu doivio potpun slom. Dioklecijan je sada prvo znatno pojaao pograninu vojsku. No prije svega je - i to ne samo vojno, nego i politiki - bilo nuno stvoriti jaku pokretnu vojnu silu u unutranjosti Carstva koja bi mogla sluiti i kao vojna rezerva protiv navale vanjskih neprijatelja i kao oslonac carske moi protiv svakoga unutarnjeg prevratnitva. Tu dvostruku zadau trebao je ispuniti exercitus comitatensis, koji je stvoren pod Dioklecijanom i snano razvijen pod Konstantinom. ete comitatensisa imale su posve drukije znaenje i posve drugu teinu od stare pretorijanske strae; nju je zbog njezine nepouzdanosti i poznate sklonosti da uzdie pretendente na prijestolje oslabio ve Dioklecijan, a Konstantin ju je poslije bitke na Milvijskom mostu konano raspustio. Nove su "pratilake trupe" ubrzo postale pravom jezgrom rimske vojske jer Konstantin nije oklijevao da zatitu granica, koju je Dioklecijan pojaao, ponovno znatno smanji u korist comitatensisa. No time je exercitus comitatensis izgubio svoj izvorni gardistiki karakter. Njegovi najbolji vojnici odlikovani su titulom palatini, ali pravu tjelesnu strau inile su scholae palatinae pod zapovjednitvom magistra officiorum. Vojno je zapovjednitvo od vremena Konstantina bilo u rukama magistra militum, i to tako da je najprije cjelokupno pjeatvo bilo pod zapovjednitvom magistra peditum, a konjica pod zapovjednitvom magistra equitum. Takva podjela zapovjednitva nedvojbeno je proizlazila iz uvjerenja kako onaj tko nareuje samo jednom od dvaju rodova ne moe postati opasan za carsku vlast. No od te se osebujne podjele ubrzo odustalo i dovoljno se jamstvo vidjelo u tome to su se na svakomu carskom dvoru postavljala po dva ravnopravna zapovjednika koja su obojica nosili titulu magister equitum et peditum praesentalis. U istonom se dijelu Carstva uz to javljaju i tri zapovjednika s regionalno ogranienim podrujima zapovijedanja: magistri militum per Orientem, per Thracias i per Illyricum. Oni zapovijedaju onim trupama comitatensesa koje su stacionirane u njihovim oblastima te su im podreeni i duces kao zapovjednici pograninih trupa u pojedinim provincijama, dok dva magistri militum praesentales zapovijedaju trupama u palai. Tako je na podruju Bizanta bilo pet vrhovnih zapovjednika s podijeljenim ovlastima; svi su oni bili neposredno podreeni caru koji je jedini utjelovljavao jedinstvo vrhovne zapovjedne vlasti. Tek od stvaranja jake pokretne vojske comitatensisa, i pogranina vojska limitanei dobiva znaenje posebne vojne kategorije koja osobito slui obrani granica. Pogranini vojnici, stacionirani na podruju limesa, kao plau za svoju obrambenu slubu posjeduju vlastiti zemljoposjed. Oni dakle ine miliciju sjedilakih seljaka koji ive od prinosa svojih imanja i brinu se za zatitu granice: institucija s velikom budunou u Bizantskom Carstvu. Karakteristina je sve vea barbarizacija rimsko-bizantske vojske. Najsposobniji i najcjenjeniji element u carskoj vojsci ine barbari, osobito Germani, a meu pripadnicima Carstva Iliri. Broj stranih plaenika stalno raste, a od 4. stoljea istaknuti barbari prodiru i u asniki kadar. Nadalje je karakteristino sve vee znaenje konjice u rimsko-bizantskoj vojsci, to je ne ponajmanje povezano s tim to se Carstvo moralo prilagoditi nainu borbe novoperzijskoga sasanidskoga kraljevstva ija je vojna sila preteno poivala na konjikim trupama. Premjetanje teita Carstva prema istoku bilo je s jedne strane i prije svega odreeno veom privrednom snagom bolje naseljene istone polovine Carstva, no s druge i novim vojnim zadaama koje se pred Carstvo postavljaju na istoku: na donjem Dunavu, gdje se sve snanije osjea prodiranje barbara sa sjevera, i u prednjoj Aziji, gdje je sve snaniji pritisak od

10

istorijaonline.com

strane novoperzijskog carstva Sasanida. Carstvo perzijskih Sasanida bilo je mnogo opasniji protivnik od partske drave koju je smijenilo. Kao to su se bizantski carevi smatrali nasljednicima rimskih cezara, tako su se sasanidski kraljevi smatrali nasljednicima starih Ahemenida i polagali su pravo na sva podruja koja su nekada pripadala perzijskom kraljevstvu. Ve u predbizantsko doba, od sredine 3. stoljea, i u cijelom razdoblju ranoga Bizanta Carstvu je neprekidno prijetila perzijska opasnost: borba s perzijskim velikim kraljevima za bizantsku je dravu postala jednom od najvanijih politikih i vojnih zadaa. Ve je Dioklecijan, koji se opredijelio za istonu polovinu Carstva i najee boravio u Nikomediji, dok je svojemu suvladaru Maksimijanu prepustio zapadnu polovinu, uzeo u obzir promijenjeno stanje. Ali tek je Konstantin dao Carstvu vrsto gradsko sredite na Istoku tako to je izgradio staru grku koloniju na Bosporu, Bizantion, te je uinio prijestolnicom. Izgradnja je poela u studenome 324., odmah nakon pobjede nad Licinijem koja je Konstantinovu mo proirila na istok, i ve je 11. svibnja 330. sveano proglaen novi glavni grad. Malo je gradova u svjetskoj povijesti ije je utemeljenje imalo slino znaenje. Mjesto je bilo izabrano genijalno otroumno. Poloen na granici dvaju kontinenata, na istoku oplakivan Bosporom, na sjeveru Zlatnim rogom, na jugu Mramornim morem i samo s jedne strane dostupan s kopna, novi je glavni grad imao jedinstven strateki poloaj. Osim toga je vladao prometom izmeu Europe i Azije, kao i morskim putem iz Egejskog u Crno more te je ubrzo postao najvanijim trgovakim i prometnim sreditem tadanjega svijeta. Carigrad e kao dravno, vojno i privredno sredite Bizantskoga Carstva te kao njegov duhovni i crkveni centar cijelo tisuljee najjae utjecati na svjetska politika dogaanja i na kulturni razvoj ovjeanstva. Dok su se znaenje i broj stanovnitva Rima stalno smanjivali, novi je glavni grad nezadrivo rastao. Jedva da je prolo stoljee od njegova utemeljenja, a Carigrad je imao vie stanovnika od Rima te je u 6. stoljeu njihov broj vjerojatno iznosio gotovo pola milijuna. Bio je to novi Rim koji je imao stupiti na mjesto staroga te ga smijeniti i nadomjestiti kao novo sredite vlasti. ak je i u planu gradnje novi glavni grad u svemu bio slian starome te su se na njega prenijele sve predaje koje su bile povezane sa starim Rimom. Povlastice koje je imao Rim pripale su i Carigradu i ve ni Konstantin Veliki nije proputao nita to je moglo poveati sjaj i bogat stvo novoga glavnoga grada. Ukrasio je grad raskonim graevinama i umjetnikim spomenicima koje je dao pribaviti iz svih dijelova Carstva. Posebno su se ustro gradile crkve. Carigrad je od poetka dobio kransku notu, a od poetka je i najvei dio njegova stanovnitva bio grkog jezika. Pokrtavanjem Carstva i podizanjem novoga glavnoga grada na Bosporu Konstantin je na dvostruki nain izrazio povijesnu pobjedu Istoka. Nema mnogo pitanja o kojima se u povijesnoj znanosti tako esto i ustro raspravljalo te na koja se tako razliito odgovaralo kao to je pitanje o Konstantinovu odnosu prema kranskoj vjeri. Dok je za jedne Konstantin bio religiozno indiferentan te je kranstvo podupirao samo iz politikih razloga, drugi vjeruju u njegovo obraenje i u njemu vide razlog velikog obrata u religijskoj politici Carstva. I za jednu i za drugu tezu navodilo se mnotvo argumenata i doista se ini da mnogo toga govori u prilog Konstantinovu kranskom usmjerenju, mnogo toga drugoga opet u prilog njegovu ustrajanju u starim poganskim tradicijama, a mnogo toga i u prilog obome. Sigurno je da su za Konstantina odluujui bili politiki ciljevi. Ta svakome je bilo jasno da je Dioklecijanova politika progona krana doivjela slom, pa ak i njegovu najvjernijem pomagau Galeriju, a nije vie moglo biti dvojbe ni o tome da se politiko teite nije moglo premjestiti na Istok a da se pritom zadri protukranski stav. No jednako je tako izvjesno da je Konstantinov ivot bio nadasve bogat religioznim doivljajima (kranskim i nekranskim, odnosno pretkranskim) te da mu se nepravedno predbacuje, odnosno pripisuje religiozna ravnodunost. Ali ne smije se zaboraviti da je religiozno uzbueno doba

11

istorijaonline.com

kojemu je on pripadao bilo doba religijskog sinkretizma kojemu se inilo posve prirodnim istodobno se opredijeliti za vie razliitih kultura. Ako se Konstantin najkasnije od 312. i stavio pod zatitu kranskoga Boga te je otada stalno i sve odlunije podupirao kranstvo, to ne znai da se posve predao kranstvu, da je definitivno raskinuo sa svim poganskim tradicijama i postao kraninom u onom smislu u kojemu su to kasnije bili njegovi bizantski nasljednici. Poznato je da nije uskraivao svoju podrku ni poganskim vjerskim obiajima te da je ak i sam njegovao neke od tih obiaja, a pogotovo se ne moe tako lako interpretacijom ukloniti njegovo naglaeno ustrajanje u kultu Sunca. Dobu religijskog sinkretizma nita nije bilo tako strano i nepojmljivo kao religijska iskljuivost svojstvena kranstvu. Ona je bila strana i "prvom kranskom caru". Bilo je potrebno due vrijeme da pobijedi religijska ekskluzivnost i da se i u rimskom svijetu utvrdi razumijevanje kranstva kao religije koja je jedina u posjedu apsolutne istine i koja svaki drugi nauk iskljuuje kao zabludu. Naravno, nuna je posljedica religijskopolitikog smjera kojim je krenuo Konstantin bila ta da je kranska vjera naposljetku stekla monopolistiki poloaj u rimsko-bizantskom carstvu. No do toga je, kako je poznato, dolo tek znatno kasnije (usp. str. 25). Nije samo Konstantin zadrao titulu Pontifexa Maximusa nego i njegovi nasljednici do 379. Najjaa i povijesno najvanija manifestacija pokrtavanja rimske drave u Konstantinovo doba bilo je zasjedanje ekumenskog koncila u Niceji (325.), prvog od onih ekumenskih koncila koji su poloili temelj kranske Crkve u dogmatskomu i kanonskom smislu. Car, koji je bio sazvao koncil i vodio njegove rasprave, vrlo je snano utjecao i na njegove odluke. Iako jo nije formalno pripadao Crkvi, jer se pokrstio tek na samrtnoj postelji, on je ve bio njezin faktini voa i u tome uzor svojim nasljednicima na bizantskom prijestolju. Predmet rasprava bio je nauk aleksandrijskog prezbitera Arija koji je drao da kao monoteist ne moe priznati jednakost Oca i Sina te je zato nijekao Kristovo boanstvo. Arijevski je nauk osuen, postavljena je dogma da je Sin po biti jednak Ocu (homousios) i tako je formulirana vjeroispovijed koja s dopunama drugoga ekumenskog koncila u Carigradu (381.) ini samu vjeroispovijed kranske Crkve. Savez drave i Crkve kojemu je Konstantin poloio temelj za oba je partnera bio velik dobitak, ali je pred njih postavio i sasvim nove tekoe. Rimsko-bizantska drava u kranskoj je religiji nala jaku duhovnu sjedinjavajuu silu, a carski apsolutizam jaku moralnu potporu. Crkva je dobivala od drave bogata materijalna sredstva, kao i podrku u misionarskoj djelatnosti i u borbi protiv protucrkvenih strujanja, ali je ba stoga Crkva dospjela i pod dravno tutorstvo. Drava, koja je za Crkvu vezala svoju sudbinu, bila je pak uvuena u sve beskrajne sukobe njezinih grupacija. Vjerske borbe vie nisu bile unutarnja stvar Crkve. Uslonjene politikim momentima, one su postale bitnim sastavnim dijelom ne samo razvoja Crkve ve i drave. Pritom se ciljevi drave nisu uvijek podudarali s ciljevima Crkve. Zajedniko djelovanje Crkve i drave esto je izazivalo i antagonizam meu tim dvjema silama. Svi su se ti momenti - sudjelovanje drave u crkvenim borbama, zadiranje politikih i religioznih ciljeva jednih u druge, suradnja kao i antagonizam Crkve i drave pokazali ve u Konstantinovo doba. Presudom Nicejskoga koncila arijanizam nije nestao; car, koji je, ini se, isprva podcijenio snagu druge strane, promijenio je taktiku i iznudio ponovno primanje Arija u zajednicu Crkve. Ali time je uao u sukob s ortodoksnim klerom, prije svih s velikim Atanazijem koji je od 328. bio aleksandrijski biskup i koji je, povlaen od progonstva do progonstva, do kraja svojega ivota (373.) ustrajao u borbi za ortodoksiju. Vjerski je problem zaotrio i svau izmeu Konstantinovih sinova te ujedno produbio rascjep izmeu dviju polovina Carstva. Konstancije, koji je vladao istonim dijelom, opredijelio se za arijanizam; rano poginuli Konstantin (340.) i mladi Konstans, koji su vladali na Zapadu, podravali su nicejsku vjeru. Koncil koji je u jesen 343. odran na granici dviju polovina Carstva, u Serdici, nije uspio dovesti do pomirenja. No nadmona je sila mlaeg brata, koji je sada zapovijedao itavim Zapadom, prinudila Konstancija na popustljivost i

12

istorijaonline.com

ponovno postavljanje prognanih ortodoksnih biskupa. Na to se politiki pobijeeni arijanizam raskolio na dva dijela: takozvani poluarijanci nisu dodue prihvaali jednakost po biti Oca i Sina, ali jesu slinost po biti (homoiusios, a ne homousios), dok je radikalnije krilo oko Eunomija i dalje zastupalo potpunu razliitost po biti. No situacija se promijenila kada je Konstans poginuo u borbi s poganskim uzurpatorom Magnusom Magnencijem (350.), a Konstancije je uzurpatora svladao u vrlo krvavoj bitki (351.). Pobjeda istonoga cara ponovno je naglasila znaenje istonog dijela Carstva. Konstancije je po uzoru na svojega oca nastojao postii pravno izjednaenje Carigrada s Rimom to je zapravo znailo potiskivanje staroga, polupoganskog Rima od strane novoga kranskog glavnoga grada. Njegov je posjet Rimu obiljeio in koji je simbolizirao propast staroga svijeta: iz dvorane u kojoj je zasjedao rimski senat dao je ukloniti oltar boice pobjede. No Konstancijeva je pobjeda istodobno znaila i trijumf arijanizma. Careva volja imala je neogranieno odluivati i u Crkvi i u dravi. On je svladao opoziciju koja mu se suprotstavila na elu s Atanazijem iz Aleksandrije te je na sinodama u Sirmiju i Riminiju dao proglasiti arijanizam dravnom vjerom (359.). Sada je i meu poluarijancima dolo do raskola: umjereniji meu njima stupili su u opoziciju i otada se sve vie pribliavali nicejcima, a drugi su se povezali s eunomijancima i pod carevim vodstvom postali vladajuom strankom. No vee je povijesno znaenje od prolazne pobjede arijanizma u rimsko-bizantskom carstvu imala okolnost da je u doba prevlasti arijevskoga nauka poelo obraanje Gota na kranstvo te da su zbog toga germanska plemena primila novu vjeru u njezinoj arijevskoj varijanti. Prevodioca Biblije Ulfilu posvetio je za biskupa 343. arijevac Euzebije iz Nikomedije i jo se dugo nakon sloma arijanizma u Bizantu veina germanskih plemena drala arijevske vjeroispovijedi. Stanje religioznog vrenja pod Konstancijem zamijenila je poganska reakcija pod Julijanom (361.-363.). Time je problem suivota stare kulture s novom vjerom, jedan od osnovnih problema razvoja bizantske kulture, dospio u stadij akutne krize. arolija svijeta koji nestaje, strasna ljubav prema njegovoj umjetnosti, obrazovanju i mudrosti, posljednjeg je predstavnika Konstantinove kue navela na to da objavi borbu novoj vjeri. inilo se da njegovu pokuaju uspjeh obeava jalova svaa kranskih crkvenih stranaka. Pogani su jo uvijek bili brojano jaki, osobito u zapadnoj polovini Carstva i pogotovo u Rimu, a poganska je velikim dijelom bila i snano barbarizirana vojska. Broj onih koji su sada ponovno otpadali od kranstva nije bio malen. Ali Julijanovo neprijateljstvo prema kranima nije uspjelo izazvati jak pokret. U borbi protiv nove vjere on je prije svega ostao idejni voa obrazovana poganskog vieg sloja novoplatonovskih filozofa i retora ijem je krugu i sam pripadao. U istonom dijelu Carstva, a osobito u Antiohiji, koju je odabrao za rezidenciju, car je doivio samo teka razoaranja. Unutarnja nemo njegova pokuaja reakcije i prerazgovijetno se pokazivala u tome to je on u organizaciji svojega novog poganskog klera kopirao kransku crkvenu organizaciju. Entuzijazam s kojim se trudio ponovno oivjeti stare poganske kultne radnje, te i sam prinosio bogovima ivotinjske rtve, nije izazivao podrugljivo uenje samo meu kranima. Poput svake reakcije koja se oduevljava za staro kao takvo i bori protiv novoga kao takvog, njegov je pothvat bio osuen na neuspjeh. Kada je u smjelom vojnom pohodu protiv Perzije preminuo u vojnom logoru smrtno pogoen kopljem, s njim je u grob palo i njegovo djelo. Njegov brzi neuspjeh naposljetku je samo dokazao da je u pobjedi kranstva bilo povijesne nunosti. 2. Doba selidbe naroda i kristolokih sporova Religioznim je borbama i estim graanskim ratovima u kojima je rimska vojska izgubila mnogo krvi bio uzdrman vanjski poloaj Rima kao sile. Ve se pod Konstancijem pokazala

13

istorijaonline.com

snana premo Perzijanaca na podruju Mezopotamije. Nakon traginog svretka Julijanova vojnog pohoda, Jovijan (363.-364.), izrazito kranski nasljednik posljednjega poganskog vladara Rima, zakljuio je mirovni ugovor s Perzijancima koji je prisilio Carstvo da se odrekne svojih povlastica u Armeniji i nanio mu osjetne teritorijalne gubitke u Mezopotamiji. Ali s poetkom selidbe naroda javili su se za Carstvo novi problemi nesagledivih posljedica. Sada je i sjeverna granica istone polovine Carstva postala popritem stalnih borbi. Poela je zamorna borba na dvjema frontama, koja se vie nee smiriti za cijelog trajanja Bizantskog Carstva. Otada se i tijekom cijele svoje povijesti Bizant gotovo neprestano nalazio u dvostrukoj borbi protiv velikih carstava koja su nastala na istoku i naroda na sjeveru i zapadu koji su se uvijek iznova javljali kao protivnici. Prvi car koji je vodio sudbonosnu borbu na dvjema frontama i podlegao joj bio je arijevac Valens. Poput Konstancija i Konstansa, braa Valentinijan I. (364.-375.) i Valens (364.-378.) zastupala su suprotne religiozne smjerove. Valentinijan I., koji je vladao Zapadom, bio je pristaa nicejske vjeroispovijedi; Valens, koji je zapovijedao Istokom, opredijelio se za arijanizam. Tako se u vjerskoj suprotnosti ponovno izraavala suprotnost Istoka i Zapada. I doista je povezanost dviju polovina Carstva postajala sve labavijom. No sada su sva pitanja dospjela u pozadinu goruih vanjskopolitikih zadaa. Provala Sasa i Iraca u Britaniju, teke borbe s Alemanima na Rajni i Neckaru, sa Sarmatima i Kvadima u Podunavlju bile su samo vjesnici velike krize koju je izazvala pojava Vizigota na Dunavu. Naseljeni u trakoj dijecezi, Vizigoti su poeli pustoiti Carstvo, a pridruivali su im se pridoli Ostrogoti i Huni, tako da je uskoro itava Trakija bila preplavljena barbarima. Valens, koji se s perzijskoga ratita pourio preko Carigrada, suprotstavio se neprijatelju kod Drinopolja. Tu je 9. kolovoza 378. bila presudna bitka u kojoj su Vizigoti, uz potporu Ostrogota, unitili rimsku vojsku i u kojoj je poginuo i sam car. Posljedice te katastrofe bile su neizmjerne. S germanskim se problemom, koji je otada bio u prvom planu, istoni dio Carstva borio puno stoljee, a zapadni je zbog njega propao. inilo se da nema izgleda da se Goti vojno svladaju. Iz oajnog poloaja u koji je Carstvo dospjelo nije bilo drugog izlaza do mirovne nagodbe. Tim je smjerom krenula politika Teodozija I. kojega je Gracijan (375.-383.), sin i nasljednik Valentinijana I., 19. sijenja 379. proglasio za augusta i povjerio mu upravljanje istonom polovinom Carstva. Nakon potiskivanja Gota iza Balkana, carevi su s njima zakljuili foedus. Ostrogoti su se naselili u Panoniji, a Vizigoti u sjevernom dijelu trake dijeceze. Dobili su potpunu autonomiju, osloboenje od poreza i visoke plae te su trebali sluiti u carskoj vojsci kao federati. Mnogi su stupili i u carevu neposrednu slubu. Tako je za neko vrijeme bila otklonjena opasnost od nasilnoga germanskog preplavljivanja Carstva, uljezi su uinjeni korisnima za Carstvo, a rimska je vojska, iji se sastav vrlo prorijedio, znatno poveana pridolaskom germanskih federata. To rjeenje meutim nije znailo nita drugo nego da se neprijateljsko prodiranje Germana pretvorilo u miroljubivo. Ionako sve vea germanizacija vojske sada je dosegnula vrhunac, velika veina trupa bila je germanska, a ubrzo su i najvanije zapovjednike slube dospjele u ruke Germana. Drugo nalije Teodozijeve politike prema Gotima bilo je veliko poveanje dravnih izdataka te stoga i povienje financijskih optereenja. Bijeda stanovnitva postajala je sve veom i u svim je dijelovima Carstva sve vie maha uzimao patrocinij, protiv kojega su se uzalud borili ve Teodozijevi prethodnici. Ekonomski uniten i teko zaduen seljak, bez zatite izloen samovolji i zloupotrebi carskih inovnika, stavljao bi se pod patronat nekoga monog veleposjednika i, odriui se mukotrpne slobode, postajao podlonikom svojega zatitnika. Tako se na prijelazu iz 4. u 5. stoljee u cijelom Carstvu dovrava proces vezivanja kolona za zemlju. Valensova propast dovela je i do konanog sloma arijanizma. Pobjedu pravovjerja zapeatio je Drugi ekumenski koncil u Carigradu (381.) koji je, potvrujui i dopunjujui nicejske odredbe, kranskoj vjeroispovijedi dao njezin konaan oblik. Kao vatreni pristaa

14

istorijaonline.com

nicejske vjere, Teodozije I. je svim snagama podravao ortodoksiju i nemilosrdno se borio kako protiv poganstva, tako i protiv heterodoksnih kranskih sekti. Tek je pod njegovom vlau dovreno pokrtavanje Carstva. Ortodoksno je kranstvo kao dravna religija steklo monopolistiki poloaj, a svim je drugim religijama i ispovijedima uskraeno pravo na ivot. Nakon dugoga graanskog rata u zapadnoj polovini Carstva, Teodozije je kratko prije svoje smrti jo jednom ujedinio cijelo Carstvo pod svojim ezlom. No na samrtnoj je postelji odredio ponovnu podjelu onoga to je s mukom sjedinio. Pritom je, premda je potjecao s krajnjeg Zapada, nedvoznano naznaio prevagu Istoka. Jer dok je Konstantin Veliki svojemu najstarijem sinu dao na upravljanje Britaniju, Galiju i panjolsku, dok je jo Valentinijan I. za sebe zadrao zapadnu polovinu Carstva, a svojemu mlaem bratu ustupio Istok, Teodozije je 395. godine postavio svojega starijeg sina Arkadija u istonom, a mlaeg Honorija u zapadnom dijelu Carstva. Ubrzo potom su Istoku priznate i sporne dijeceze Dacija i Makedonija te su sjedinjene u prefekturu Ilirik sa sreditem u Solunu; Zapadu je od ilirskog posjeda ostala samo panonska dijeceza koja se otada obino zvala dijeceza Ilirik. Time je povuena povijesna granica izmeu Zapada i Istoka, koja se vremenom sve otrije ocrtavala kao crta razdvajanja izmeu zapadnog-rimskog i istonog-bizantskoga kulturnog podruja. Teodozijeva podjela po sebi nije znaila nita novo. No vano je da je od te podjele do propasti zapadnorimske carske vlasti Carstvo ostalo trajno podijeljeno na dva dijela. Dodue, ideja jedinstva Carstva i dalje je postojala: nisu postojala dva carstva, nego samo dva dijela jednog jedinoga, koje je bilo pod upravom dvojice careva. Cesto su proglaavani zakoni u ime obojice careva, a zakoni koje je donio jedan od njih imali su pravnu snagu u itavu Carstvu ako su bili poslani na objavljivanje njegovu carskom kolegi. U sluaju smrti jednoga cara drugome je pripadalo pravo da mu odredi nasljednika. No faktino je povezanost izmeu dviju polovina postajala sve labavijom, tim vie to se stanje na Istoku i Zapadu razvijalo vrlo razliito i to su odnosi meu dvjema vladama po pravilu bili sve prije nego prijateljski. Ve je za vrijeme Teodozijevih sinova postojalo trajno suparnitvo izmeu istonih regenata koji su, brzo se izmjenjujui, vodili vladarske poslove za slabog Arkadija, i monoga Germana Stiliha koji je u ime mladog Honorija vie od desetljea vladao Zapadom. Teodozijeva politika prema Gotima doivjela je teku krizu. Vizigoti su se pod Alarikom pobunili te su poharali cijeli Balkanski poluotok sve do zidina Carigrada i do najjunijega dijela Grke. Sukob izmeu dviju rimskih vlada oslabio je protuakciju i naposljetku je mir kupljen tako da je istonorimska vlada imenovala Alarika carskim magistrom militum per Illyricum. Got Gainas je dobio slubu magister militum praesentalis i sa svojim je trupama uao u Carigrad. U meuvremenu je u glavnom gradu Bizanta postajala sve zamjetnijom protugermanska reakcija i oko prijelaza stoljea taj je smjer dospio na vlast. Germani su iskljueni iz vojske i provedena je temeljita reorganizacija rimskih snaga. meutim, ubrzo je ponovno postalo nuno namjestiti Germane u veem broju i do 7. stoljea oni su tvorili najvaniji i najvredniji element u vojsci Carstva. No sada su se kao plaenici vrbovali pojedinano te su im zapovijedali carski asnici, dok su gotski federati pod Teodozijem inili zatvorene autonomne grupe i bili podreeni svojim vlastitim voama. Na Zapadu je to stanje i dalje trajalo te je naposljetku dovelo do propasti zapadnorimske carske vlasti u germanskoj poplavi. Za razliitost stanja u dijelovima Carstva karakteristino je, a bilo je i presudno za razliitost njihove daljnje sudbine, to to je protugermanska reakcija na Istoku ostvarila svoj cilj, dok su esti protugermanski ispadi na Zapadu ostali bez rezultata. Istoni je dio ubrzo osloboen i od Alarika. On je sa svojim trupama otiao u Italiju i nakon trostrukog je opsjedanja godine 410. osvojio Rim. Poloaj na Zapadu postajao je sve beznadniji dok je na Istoku, naprotiv, od poetka 5. stoljea nastupilo due smirenje. U to razdoblje relativnog mira pada utemeljenje carigradskog sveuilita i nastanak Codexa Theodosianusa. Slabi car Teodozije II. (408.-450.) na poetku je bio pod starateljstvom svoje energine sestre Pulkerije, a u kasnijim godinama pod utjecajem svoje

15

istorijaonline.com

supruge Atenaide-Eudokije, keri poganskoga profesora retorike u Ateni. Osobnost te carice, koja je cijelog ivota ostala vjerna obrazovnom idealu svojega rodnoga grada, ali je ujedno i svim srcem bila uz novu vjeru, koja je pisala i svjetovne stihove i crkvene pjesme, odlian je primjer za bizantski suivot kranstva s antikom kulturom. Vjerojatno treba njezinu utjecaju pripisati to to je u Carigradu godine 425. reorganizacijom i proirenjem visoke kole iz doba Konstantina Velikog utemeljeno novo sveuilite. Na novom sveuilitu, koje je postalo najvanije obrazovno sredite Carstva, pouavalo je deset grkih i deset latinskih gramatiara, pet grkih i tri latinska retora, jedan filozof i dva pravnika. Jednako kao reorganizacija vieg obrazovanja u kulturnom razvoju, tako je u pravnom razvoju Carstva bilo epohalno objavljivanje Codexa Theodosianusa. Kao najvanije djelo pravne kodifikacije prije Justinijanova Corpusa iuris, Codex Theodosianus, objavljen 438. godine, slubena je zbirka carskih propisa donijetih od vremena Konstantina Velikog. Novi je zakonik postavio pravni ivot Carstva na vru osnovu i uklonio je pravnu nesigurnost koja je postojala zbog nedostatka slubene zbirke zakona. U Codexu Theodosianusu, koji je objavljen i na Istoku i na Zapadu u ime obaju careva, Teodozija II. i Valentinijana III., snano je naglaena ideja jedinstva Carstva. No zapravo je jedinstvo Carstva postajalo sve upitnijim, i to je, naravno, imalo utjecaja i na podruju prava. Karakteristino je da su nakon objavljivanja Codexa Theodosianusa istonorimski carevi svoje zakone tek vrlo rijetko slali na Zapad, a zakoni zapadnorimskoga cara vie uope nisu stizali na Istok. Iako je nakon uzdizanja Valentinijana III. (425.-455.), kojega je na zapadno prijestolje bila dovela istona vlast, izmeu dijelova Carstva due vladao nepomuen mir, uzajamno je otuivanje postajalo sve oitije. U politikom su pogledu dvije polovine Carstva vodile odvojene ivote, a u kulturnom su se sve vie udaljavale. Upadljiv i krajnje vaan znak tog udaljavanja jest produbljenje jezinoga razdvajanja. Dok na Zapadu poznavanje grkoga gotovo potpuno nestaje, na Istoku latinski jezik sve vie uzmie pred grkim, premda je i dalje slubeni jezik cijelog Carstva i kao takav se umjetno promie. Grecizacija Istoka je nezadriva i posebno napreduje u doba cara Teodozija II. i carice Atenaide-Eudokije. A i na novom sveuilitu su profesori koji su pouavali na grkom bili ak neto brojniji od onih koji su pouavali na latinskom. U to doba pada i nastanak nacionalno-crkvene kulture u susjednoj Armeniji, pronalazak armenskog pisma i prijevod Biblije na armenski. Od vremena Teodozija I. jedan je dio te zemlje bio pod bizantskom, a najvei je dio ostao pod perzijskom vrhovnom vlau. Bizant je podupirao jaanje nacionalno-crkvene svijesti u susjednomu kranskom narodu kao to se zalagao i za progonjene krane u Perziji. To je dalo povoda novom sukobu izmeu dviju velikih drava. No rat nije doveo ni do kakvih teritorijalnih pomaka i 422. je zakljuen mirovni ugovor koji je trebao trajati sto godina, a zapravo nije izdrao ni dvadeset. No u etrdesetim je godinama 5. stoljea Istono Carstvo ponovno doivjelo teku vanjskopolitiku krizu koju je prouzroilo hunsko kraljevstvo pod Atilom. Harajue provale Huna smjenjivale su se s privremenim mirovnim sporazumima koji su Carstvu svaki put nametali sve tee i vie poniavajue uvjete. itav je Balkanski poluotok bio opustoen i opljakan kada je Atila, koji je Istono Carstvo i financijski iscijedio, krenuo na Zapad. Pri napadu na Galiju pobijedio ga je zapadnorimski vojskovoa Ecije u borbi na Katalaunskom polju (451.). Godinu dana potom Huni su stravino poharali Italiju, ali ve je 453. Atila iznenada umro i neposredno potom se raspalo njegovo golemo carstvo. No ni oslobaanje od hunske opasnosti nije vie moglo popraviti stanje u iznutra trulomu zapadnom dijelu Carstva. Situacija je postajala sve tmurnijom. Nakon ubojstava Ecija (454.) i Valentinijana III. (455.), stanje u Italiji postalo je kaotino. A najvanija podruja izvan Italije nalazila su se u rukama germanskih naroda koji su ondje pomalo - kao Vandali u Africi, Vizigoti u Galiji i panjolskoj - osnivali vlastita kraljevstva. Ali iz kaosa koji je progutao zapadnorimsku carsku vlast, naglo se uzdigla sila koja e stari carski grad, koji je postao popritem obraunavanja barbarskih naroda, ponovno uiniti

16

istorijaonline.com

duhovnim svjetskim centrom: rimska Crkva. U doba provala Huna i pljakanja Rima od strane Vandala, usred beznadnih previranja i najstranijega dravnog rasula, papa Leon Veliki (440.-461.) uspio je naglasiti primat rimske Crkve kao nitko prije njega. U dogmatskim borbama 5. stoljea, koje su ujedno bile i borbe crkvenih sredita za vodstvo u Crkvi, Rim je igrao glavnu ulogu. Jo jae nego u doba arijevskog spora, razvoj Bizantskoga Carstva u 5. stoljeu pokazuje se odreenim religijskim sukobima. Ako se u borbi protiv arijanizma kao dogma prihvatilo potpuno boanstvo Sina i njegova jednakost po biti s Ocem, sada se pojavilo pitanje o odnosu boanskoga i ljudskog principa u Kristu. Po nauku antiohijske teoloke kole, u Kristu usporedno postoje dvije odvojene naravi: boanstvo je odabralo od Marije roenog ovjeka Krista kao posudu, te odatle i tvrdnja da se Marija ne moe nazivati Bogorodicom (Theotokos), ve samo Kristorodicom (Christotokos). U gruboj suprotnosti s tim racionalistikim shvaanjem nalazio se aleksandrijski mistiki nauk o bogoovjeku u kojemu su se sjedinile boanska i ljudska narav Godine 428. na biskupsku stolicu u Carigradu doao je Nestorije, predstavnik antiohijske kole, i s tog je visokoga mjesta poeo propagirati antiohijsku kristologiju. No u osobi patrijarha Aleksandrije, irila, pojavio mu se velik protivnik, nadmoan i kao teolog i kao politiar. Uz irila je sjedinjeno stajalo odano mu egipatsko monatvo, koje je inilo jaku silu te je i Rim stupio na Aleksandrinevu stranu. Iako je Nestorija podravala carska vlast, on je poraen na Treemu ekumenskom koncilu u Efezu (431.) i osuen kao heretik. iril je izborio veliku pobjedu. Pobijedio je patrijarha glavnoga grada i carsku vlast koja je stajala iza njega, uzdignuo se do voe Istone crkve, a znao je i svoju svjetovnu vlast u Egiptu uzdignuti iznad lokalnih carskih predstavnika. Aleksandrijski patrijarhat, iji je ugled od doba Atanazija Velikog stalno rastao, pod njim je doao do vrhunca svoje moi. Pod Dioskorom, nasljednikom irila (u. 444.), Aleksandrija je najprije zadrala jednako moan poloaj. Carska vlast priznala je svoj poraz i posve se prilagodila aleksandrijskim tokovima; na dvoru je bio svemoan arhimandrit Eutih, predstavnik aleksandrijske stranke u Carigradu. Ali sada su se protiv Aleksandrije, koja je postala prejakom, udruile crkvene stolice Carigrada i Rima. U crkvenopolitikom su pogledu Dioskor i Eutih bili irilovi najvjerniji sljedbenici, no u dogmatskom je Eutih nadmaio irilov nauk tvrdnjom da su dvije Kristove naravi nakon utjelovljenja postale jedna jedina boanska narav. Kao kod Nestorija boanski, tako je kod Eutiha zanemaren ljudski princip u Kristu: u obrani protiv Nestorijeve nastala je monofizitska hereza. Sinoda patrijarhata u Carigradu osudila je Eutiha kao krivovjerca, a papa Leon I. izjasnio se suglasnim s carigradskim patrijarhatom postavivi u svojemu glasovitu Tomusu naelo da se u jednoj Kristovoj osobi i poslije utjelovljenja trebaju razlikovati dvije savrene naravi. Tako se Rim naao u zajednikoj borbi s Carigradom protiv prevlasti Aleksandrije. Aleksandrijska je strana, dodue, jo jednom trijumfirala na takozvanoj razbojnikoj sinodi u Efezu (449.), koja se nakon nasilnog potiskivanja opozicije pod predsjedanjem Dioskora opredijelila za monofizitizam. Nakon toga je meutim dolo do naglog obrata. Tome je nemalo pridonijela okolnost da je poslije smrti Teodozija II. godine 450. vladavinu preuzeo vjeti asnik Marcijan tako to se oenio Augustom Pulkerijom, energinom sestrom svojega prethodnika. Novi je car (450.-457.) godine 451. sazvao koncil u Kalcedonu i taj je koncil, etvrti ekumenski kranske Crkve, formulirao dogmu o dvjema savrenim Kristovim naravima koje se ne mogu odvojiti, ali takoer ni pomijeati. Osueni su bili kako monofizitizam, tako i nestorijanizam, izmeu kojih je dogmatska formula Kalcedona na neki nain drala sredinu. Jer spas se inio zajamenim samo ako je spasitelj bio i savren Bog i savren ovjek. Nita manja od dogmatske nije bila ni crkvenopolitika pobjeda Carigrada. Pretenzija novoga Rima na vodee mjesto u Istonoj crkvi bila je formulirana ve na Drugom ekumenskom koncilu 381.; jer po treem kanonu tog koncila, uz rimskog papu najvii poloaj

17

istorijaonline.com

u kranskoj Crkvi pripada carigradskom biskupu. Nakon pobjede nad Aleksandrijom, izborene u savezu s Rimom, ta je pretenzija bila realizirana i sada je Carigrad uinio daljnji korak, koji je rimskom savezniku uvelike pokvario radost zbog zajednike pobjede. Glasoviti 28. kanon Kalcedonskoga koncila papi je, dodue, osiguravao prvi poasni poloaj, ali je inae odredio potpunu ravnopravnost biskupa novoga i starog Rima. Time se navijetala predstojea natjecateljska borba izmeu dvaju crkvenih sredita. No neposredna posljedica kalcedonskih odredaba bilo je produbljenje jaza izmeu bizantskoga sredita i orijentalnih provincija Carstva. Uz monofizitizam nije stao samo Egipat nego i Sirija, nekadanje sredite nestorijevske hereze, te se pobunila protiv kalcedonske dogme. Suprotnost izmeu diofizitske Bizantske crkve i monofizitskih crkava kranskog Orijenta otada je postala jednim od goruih problema crkvene i dravne politike ranoga Bizantskog Carstva. Monofizitizam je postao izrazom posebnih politikih stremljenja Egipta i Sirije; koptskom je i sirijskom separatizmu sluio kao lozinka u borbi protiv bizantske vladavine. Uz religijske su sporove za Carstvo 5. stoljea - i to ne samo za Zapad ve i za bizantski Istok - u prvi plan povijesnog razvoja uvijek iznova izbijale i posljedice obrata izazvanog selidbom naroda. U istonoj se polovini Carstva dodue ve oko 400. inilo da je akutna etnika kriza prevladana, ali nakon raspada hunskog imperija i tu je poelo novo naseljavanje germanskih plemena, ponovno je rastao utjecaj germanskog elementa na bizantsku dravu i vojsku te se u doba kada je zapadnorimska carska vlast vodila svoju zadnju borbu i Bizant jo jednom naao postavljenim pred germanski problem. Ve je oko polovine 5. stoljea Alan Aspar stekao mjerodavan utjecaj na dravno vodstvo u Carigradu. Njemu je svoju krunu dugovao Marcijan, a prije svih njegov nasljednik Leon I. (457.-474.). Leon I. je prvi car koji je primio krunu iz ruku carigradskog patrijarha. Svi njegovi ma koliko kranski prethodnici zadovoljili su se time da po rimskoj tradiciji prime dijademu od nekoga visokog vojnika ili inovnika, budu podignuti na tit i da im kliu vojska, narod i senat. Novost iz 457. godine vana je u kontekstu poloaja moi koji je carigradska stolica stekla na posljednjemu ekumenskom koncilu. Otada je sve bizantske careve okrunjivao patrijarh glavnoga grada i tako je in krunidbe stekao znaenje religijskog posveenja. Svjetovnoj se krunidbi cara vojnog karaktera pridruila crkvena krunidbena ceremonija koja je postupno potpuno potisnula stari rimski nain krunidbe te se u srednjemu vijeku javlja kao pravi in krunidbe. Kako bi se oslobodio Asparova tutorstva i uspostavio protuteu njegovoj ostrogotskoj pratnji, Leon I. se obratio ratnikom narodu Izaurijaca. Izaurijski poglavar Tarasikodisa pojavio se s jakom pratnjom u glavnom gradu Carstva, uzeo grko ime Zenon i oenio se carevom najstarijom keri Arijadnom (466.). Asparovo degradiranje imalo je za posljedicu da je istona vlast, koja se dotad pod utjecajem Alana uporno ogluivala na sve pozive upomo zapadnorimske vlasti, promijenila stav i 468. poslala veliku ekspediciju protiv vandalskoga kraljevstva u Afriku. Ali zahvaljujui spretnosti velikoga vandalskog kralja Geiserika i potpunoj nesposobnosti carskog zapovjednika Baziliska, urjaka Leona I., taj je pothvat, koji je stajao Carstvo 130 000 funti zlata, jadno propao usprkos golemoj vojnoj nadmoi Bizantinaca. Nakon toga je jo jednom zasjala Asparova zvijezda: njegov sin Patricije dobio je ruku druge careve keri i kao vjerojatni je prijestolonasljednik, bez obzira na svoje tuinsko podrijetlo i svoju arijevsku vjeroispovijed, uzdignut za cezara. No u Carigradu se ubrzo ponovno razvio protugermanski pokret i godine 471. Aspar i njegov sin Ardabur pogibaju kao rtve atentata, dok je Patricije, koji se spasio iako teko ranjen, rastavljen od careve keri i lien titule cezara. Sada je Zenon bio na vlasti, izaurijski je val smijenio germanski. Kada je poetkom 474. umro Leon I. i njegov unuk Leon II., sin Zenona i Arijadne, nastupio kao nasljednik, Zenon je postao suvladar svojega malog sina i, kada je ovaj umro u jesen iste godine, Izaurijac se popeo na carigradsko prijestolje kao samovladar.

18

istorijaonline.com

U kulturnom su smislu Izaurijci nesumnjivo bili na znatno nioj razini od Gota, kojima su se rano otvorila blaga grko-rimskog obrazovanja. No, suprotno Germanima, oni su bili podanici Carstva i stoga u grko-rimskom smislu nisu pripadali barbarima. Bizantsko ih je stanovnitvo meutim ipak osjealo kao strance i izaurijska uprava nije izazivala manje otpora od germanske prevlasti u doba Aspara. Ve je u sijenju 475. Zenonu urotom oteta kruna. Ali kako urotnici nisu nali dostojnijega kandidata za prijestolje od Baziliska, predvodnika neslavnog rata s Vandalima 468., Zenon je za 20 mjeseci ponovno dospio u posjed najvie vlasti i odrao se punih petnaest godina (476.-491.) usprkos brojnim urotama i tekim graanskim ratovima. Njegov drugi dolazak na vlast pao je u doba kada se zapadnorimska carska vlast bliila kraju. Carigradskoj vlasti nije preostalo nita drugo nego snai se u danoj situaciji. To joj je olakao pomirljiv stav Odoakra koji je izriito priznao vrhovnu vlast istonorimskoga cara. Tako je novi vladar Italije imenovan carskim magister militum per Italiam i upravljao je zemljom takorei kao carev opunomoenik. Privid je bio sauvan, no Carstvo je faktino izgubilo Italiju koja se, kao gotovo itav Zapad, nalazila pod germanskom vlau. Nasuprot tome, istona se polovina Carstva imala potpuno rijeiti Germana. Uklanjanjem Aspara bio je uinjen tek prvi korak jer su se na Balkanskom poluotoku i dalje nalazili jaki ostrogotski kontingenti: u Trakiji pod Teoderikom Strabonom i u Meziji pod Teoderikom Amalcem. Germanski su poglavari as stupali u carsku slubu i zauzimali najvie vojne inove u Carstvu, a as se bunili protiv carske vlade i putali da njihove trupe pustoe Carstvo. Oni su sudjelovali u svim graanskim ratovima i stranakim borbama u Carstvu i esto su imali odluku u svojim rukama. Od Teoderika Strabona Carstvo je oslobodila smrt (481.), no Teoderika Amalca bizantska je vlast 488. uspjela potaknuti na povlaenje prema Zapadu: on je trebao ukloniti Odoakra s kojim se carska vlada zavadila te umjesto njega preuzeti upravljanje Italijom. Teka borba meu germanskim kraljevima zavrila je pobjedom Teoderika, koji je vlastitom rukom usmrtio protivnika i postao vladarom Italije (493.). Tako je nastalo kraljevstvo Teoderika Velikog u Italiji. Bizant se nije morao sam sukobljavati s Odoakrom i povrh toga se rijeio nemirnih Ostrogota. Nita drukije nego ona iz doba Alarika, ova je posljednja germanska kriza za Istono Carstvo takoer zavrila odlaskom Gota na zapad. Tako se dogodilo da se Istok konano oslobodio Germana u razdoblju kada je Zapad posve pao pod njih. Ali oslobaanje od Germana nije znailo zbiljsko rjeenje etnikog problema sve dok je Carstvo optereivala izaurijska vladavina. Carstvo koje je bolovalo od germanskog pritiska, u potrazi za lijekom je uzelo izaurijski protuotrov. Lijek je djelovao, ali doza je bila prejaka i od svoje je strane poela trovati dravni organizam. Carstvo je postalo popritem krvavih obrauna izmeu izaurijskih poglavara od kojih je jedan nosio carsku krunu, a drugi su je nastojali stei: Zenon je vie godina vodio pravi rat protiv svojega nekadanjeg vojskovoe Ila i svojega sunarodnjaka Leoncija koji se proglasio protucarem. Nerijeen je ostao i religijski problem. Monofizitizam, koji je u Kalcedonu bio osuen, u istonim je podrujima stjecao sve vei utjecaj i zbog toga je sve veim postajao jaz izmeu sredinjih zemalja Carstva i njegovih orijentalnih provincija. Bazilisk se na brzinu bacio u naruje monofizitizma i samovlasno u carskoj okrunici osudio zakljuke iz Kalcedona i Tomus Leonis. Ali ta je mjera, koja je meu ortodoksnim Bizantincima izazvala krajnju ogorenost, samo ubrzala njegovu propast. Nasuprot tome, Zenon je na putu kompromisa nastojao postii nagodbu izmeu orijentalnih monofizita i diofizitskoga bizantskog stanovnitva. On je 482. u dogovoru s carigradskim patrijarhom Akakijem objavio takozvani Henotikon, edikt o sjedinjenju, koji se priklanjao odredbama prvih triju ekumenskih koncila, a pravi je predmet spora nastojao zaobii tako to je izbjegavao izraze "dvije naravi" i "jedna narav". No vrlo se brzo pokazala nemogunost kompromisa na tlu religije jer Henotikon, razumljivo, nije mogao zadovoljiti ni pristae Kalcedona ni monofizite. Umjesto dviju, sada

19

istorijaonline.com

su se suprotstavljale tri zavaene strane: uvjereni monofiziti, uvjereni diofiziti te k tome oni umjereni iz obaju tabora koji su se priklonili carevoj vjerskoj formuli. I papa je odluno odbacio Henotikon te je izopio carigradskog patrijarha. Na to je ovaj izbrisao papino ime iz diptiha te je tako dolo do shizme izmeu Rima i Carigrada koja je potrajala vie od trideset godina. Kada je 491. godine umro Zenon te se pristupilo izboru novoga cara, narod je carici Arijadni dovikivao: "Daj zemlji ortodoksnog cara! Daj zemlji rimskog cara!" Svatko je imao pred oima dva gorua pitanja, etniko i religijsko, koja su jo uvijek ekala na rjeenje. U Carigradu vie nisu eljeli da njima vladaju tuinski doljaci i heretici. Izbor je pao na postarijega dvorskog inovnika Anastazija (491.-518.) koji se pokazao dobrim upraviteljem i stekao zasluge osobito u ureivanju financija. On je usavrio sustav kovanog novca koji je stvorio Konstantin Veliki tako to je bakreni follis, iji je teaj bio podloan jakim oscilacijama, nastojao dovesti u vrst vrijednosni odnos sa zlatnim novcem. No prije svega je iznova uredio sustav ubiranja poreza. Brigu za utjerivanje poreza u gradovima prenio je s osiromaenih i onemoalih kurijala na vindices, koji su bili podreeni pretorijskoj prefekturi. Nadalje je ukinuo takozvani chrysargyron, staru auri lustralis collatio koja je optereivala trgovako i obrtniko gradsko stanovnitvo. Ta mjera, koja je izazvala veliku radost kod gradskoga stanovnitva, znaila je znatnu olakicu za gradsku trgovinu i obrt. Seosko stanovnitvo naprotiv nije imalo razloga za radost. Jer otpadanje chrysargyrona nadoknaeno je tako to se annona odsad u cijelosti ubirala u novcu, a ne vie u naturalijama. Naelno aderiranje zemljinog poreza jasan je znak da se ak i poljoprivreda sve vie preustrojavala na novanu privredu. Ali ujedno se potreba drave za naturalnim davanjima pokrivala primjenom tzv. coemptio, prinudne prodaje ivenih namirnica po niskim cijenama koje je utvrivala vlada. Dok je, dakle, optereenje trgovaca i obrtnika znaajno olakano, tereti seoskog stanovnitva po svoj su se prilici osjetno poveali, kako prilino jasno pokazuju i esti nemiri i pobune pod Anastazijem I. No carev je strogi fiskalizam imao uspjeha utoliko to se u dravnoj blagajni u trenutku njegove smrti skupilo golemo bogatstvo od 320.000 funti zlata. Izbor Anastazija I. znaio je kraj izaurijske vladavine. No car je due vrijeme morao voditi pravi rat protiv Izaurijaca da bi slomio njihov otpor (498.). Nakon toga su Izaurijci bili u veem broju preseljeni iz svoje domovine u Trakiju, njihova je mo bila razbijena, a etnika kriza u Bizantu konano prevladana. Nasuprot tome, religijska je kriza doivjela daljnje zaotravanje. Iako se Anastazije pri stupanju na vlast na zahtjev patrijarha zavjetovao na ortodoksiju, bio je vatreni pristaa monofizitizma. Najprije je stao na tlo Henotikona, ali je pomalo davao crkvenoj politici sve otriji monofizitski smjer i naposljetku je u potpunosti dospio u monofizitske vode. To je bila velika satisfakcija za monofizitske Kopte i Sirijce, ali je jednako tako i ogorilo ortodoksne Bizantince. Anastazijeva se vladavina pretvorila u niz pobuna i graanskih ratova, pogotovo budui da su represivne metode u upravi obilno pothranjivale nezadovoljstvo. Stanovnitvo se nalazilo u stalnom previranju, a borbe izmeu dema postale su neobino otre. Bizantske stranke `plavih' i `zelenih' nisu bile samo sportske, nego i politike organizacije. One su se, dodue, nadovezivale na stare hipodromske stranke i nosile su njihove boje i imena; ali Hipodrom je u Carigradu, kao i Forum u Rimu i Agora u Ateni, bio glavno mjesto izraavanja politikih tenji naroda. Narodne stranke plavih i zelenih, ije je voe imenovala vlada, obavljale su i vane javne funkcije tako to su sluile kao gradska milicija te sudjelovale u izgradnji gradskih zidina. ini se da su jezgru dema tvorili upravo dijelovi naroda organizirani kao gradska milicija. Oko te su se jezgre u tim dvjema strankama skupljale iroke mase stanovnitva koje su pristajale uz plave ili zelene, zalagale se za tu jednu stranku i borile se protiv druge. Tako su plavi i zeleni igrali vrlo vanu ulogu kao nosioci i predstavnici politikih tenji naroda u svim veim gradovima Carstva. Veinu su u

20

istorijaonline.com

objema strankama inile ire mase stanovnitva, a vodei se sloj u stranci plavih izgleda sastojao prije svega od predstavnika stare veleposjednike grko-rimske senatorske aristokracije, a u stranci zelenih od predstavnika trgovakoga i obrtnikog stalea te od elemenata koji su se uzdigli u dvorskoj slubi i u financijskoj upravi, a koji su preteno potjecali iz orijentalnih dijelova Carstva. Zato su plavi i zastupali grku ortodoksiju, dok su zeleni pristajali uz monofizitizam i druge istonjake hereze. Antagonizam izmeu tih dviju stranaka oitovao se u otrim i estim borbama: od sredine 5. stoljea politiki je ivot Carstva bio u znaku stalnih borbi izmeu plavih i zelenih. Sredinja je vlast bila prisiljena raunati s demama kao politikim faktorima moi te favorizirati bilo jednu bilo drugu stranku, tako da je redovito jedna od njih podravala vladu dok je druga utjelovljavala protuvladinu struju. No ponekad su se obje deme sjedinjavale u zajednikoj borbi protiv carske vlade kako bi branile svoja nastojanja za slobodom od apsolutizma sredinje vlasti. Jer u organizacijama dema dalje su ivjele slobodarske tradicije antikih gradova. Car Anastazije I., ija je privredna politika pogodovala trgovini i obrtu i ija je religijska politika otvoreno podravala monofizite, bio je blizak zelenima. Posljedica toga bila je da su se plavi okrenuli protiv njega. Vie puta je bio podmetan poar u javnim zgradama, carevi su kipovi obarani i vueni ulicama; na Hipodromu su se vie puta odravale neprijateljske demonstracije protiv careve posveene osobe: starog se vladara vrijealo, ak ga se i gaalo kamenjem. Zbog jedne je monofizitske dopune trishagionu ("trokratni zaziv Boga" u liturgiji) godine 512. u Carigradu izbila pobuna koja je Anastazija gotovo stajala prijestola. Vrhunac krize bila je meutim pobuna zapovjednika Trakije Vitalijana koji se od 513. s vojskom i flotom triput probio do carigradskih zidina. Car, koji se u trenucima najvee opasnosti odluivao na ustupke, svaki se put ipak vraao staroj politici im bi dolo do smirivanja te tako Carstvo nije izlazilo iz stanja stalne groznice. Naravno, Vitalijanova pobuna nije bila samo, pa ni u ponajprije, uvjetovana religijskim razlozima, ali injenica da je nastupio protiv monofizitskog cara kao borac za pravovjerje dala je njegovu pothvatu posebnu udarnu snagu. Anastazijeva vlada bila je dokaz da je monofizitska crkvena politika vodila u slijepu ulicu. Smirivanje u dalekom Egiptu i Siriji, ija je trajnost bila krajnje upitna, bilo je kupljeno time to su se sredinje zemlje Carstva nalazile u stanju stalnog nemira. 3. Justinijanova restauracija i njezin slom Krizu, zbog koje je propala zapadna polovina Rimskog Carstva, zdraviji je organizam privredno jaega i gue naseljenoga istonog dijela izdrao. Ali i taj je dio Carstva proao istu krizu, doivio sve uase selidbe naroda i puno se stoljee borio s opasnou barbarizacije svoje drave i vojske. U doba kada su se nad Zapadom sklapali valovi selidbe naroda, i sam je Bizant bio posve paraliziran i samo se rijetko usuivao napustiti ulogu pasivnog promatraa. Ali na prijelazu iz 5. u 6. stoljee etnika je kriza na Istoku bila konano prevladana i sada se Bizant napokon naao u stanju da provodi aktivniju politiku i pokua spasiti izgubljeno zapadno podruje. Kao to se usprkos odvojenoj upravi dviju polovina Carstva ipak mogla odrati ideja njegova jedinstva, tako je usprkos germanskim osvajanjima na Zapadu ipak ostala iva i ideja univerzalnosti Rimskoga Carstva. Rimski je car i dalje vaio za poglavara cjelokupnoga rimskog orbisa i kranske oikumene. Podruja koja su nekad pripadala rimskom imperiju vrijedila su kao njegov vjean i neopoziv posjed, iako su njima upravljali germanski kraljevi. Ipak su i sami ti kraljevi, bar na poetku, priznavali suverenost rimskog cara i provodili samo vlast koju im je on delegirao. Prirodno je pravo rimskog cara bilo da restituira rimsko nasljee. tovie, njegova je sveta misija bila oslobaanje rimske zemlje od vladavine tuinskih barbara i arijevskih heretika kako bi se imperij ponovno uspostavio u

21

istorijaonline.com

svojim starim granicama kao jedinstveno rimsko i ortodoksno kransko carstvo. U slubu te misije stavila se politika Justinijana I. (527.-565.). Justinijan je faktino vodio politiku Carstva ve pod svojim ujakom Justinom I. (518.527.) koji je, roen u selu Tauresiumu (vjerojatno u blizini Nia), stupio u carsku vojsku, uzdignuo se do asnika te zatim i zapovjednika ekskubitske strae te naposljetku, poslije smrti Anastazija I., bio izabran za cara. Raskid s monofizitskom politikom Anastazija I. treba pripisati Justinijanu, a njegovo je djelo bila i ponovna uspostava crkvenog zajednitva s Rimom, koje je bilo nuna pretpostavka za realizaciju velikih politikih zadaa na Zapadu. Ne moe se zamisliti jai dokaz za civilizatorsku snagu bizantskoga glavnoga grada od toga da je seljaki sin Justinijan, koji je potjecao iz balkanske provincije, postao najobrazovanijim i najuenijim duhom svojega stoljea. Neosporan je dokaz Justinijanove osobne veliine pak univerzalna irina njegovih politikih ciljeva i izvanredna mnogostranost njegova djelovanja. Slabosti njegova karaktera, koje su dodue bile mnogobrojne i doista neugodne, blijede pred moi njegova sveobuhvatnog duha. Naravno, velike osvajake ratove nije vodio on nego Belizar te uz njega Narzes, nije on proveo veliku kodifikaciju prava nego Tribonijan, nije on donio najvanije upravne mjere nego pretorijski prefekt Ivan Kapadocijski. Ali Justinijan je bio inspirator svih velikih djela svoje velike epohe. Ponovna uspostava univerzalnoga rimskog carstva bila je vjena enja Bizantinaca. Toj je enji najvelianstveniji izraz dala Justinijanova politika restauracije. Zato je ona za kasniji svijet vrijedila kao velik primjer, premda djelo restauracije nije potrajalo i premda je njegov slom imao vrlo teke posljedice za Carstvo. S malom je silom od ukupno oko 18 000 ljudi Belizar 533. krenuo u Afriku. Prolo je doba vandalske moi pod kraljem Geiserikom: dok je velika ekspedicija 468. godine bila jadno propala (usp. str. 30), Belizar je vrlo brzo sruio vandalsko kraljevstvo. Odluujue poraen kod Decimuma i Tricamaruma, vandalski se kralj Gelimer morao pokoriti i 534. je Belizar kao trijumfator sveano uao u Carigrad. Dodue, na to je slijedio iscrpljujui gerilski rat s lokalnim maurskim plemenima, koja su duge godine (do 548.) pruala ilav otpor bizantskoj vlasti. No ve 535. je Belizar poao u pohod na ostrogotsko kraljevstvo. I taj je rat na poetku izgledao slavodobitno. Dok je jedan dio bizantske vojske napredovao kroz Dalmaciju, Belizar je zauzeo Siciliju i prodro u Italiju; jedan za drugim pali su Napulj i Rim. No tada je poela teka borba, Belizar je u Rimu morao izdrati dugu opsadu i samo mu je uz krajnje napore uspjelo probiti se na sjever, zauzeti Ravennu i svladati hrabroga gotskoga kralja Vitigesa koga je, kao prije toga Vandala Gelimera, kao zarobljenika doveo u Carigrad (540.). Ali pod Totilinim su se energinim vodstvom Ostrogoti oporavili i u cijeloj je Italiji poela ogorena borba protiv bizantske vladavine. Poloaj je bio ozbiljniji nego ikada, Belizar je vie puta poraen, plodovi njegovih ranijih uspjeha su nestajali. Otpor je slomio tek genijalni strateg i lukavi diplomat Narzes nakon dugoga i napornog ratovanja. Zemlja je leala Justinijanu pred nogama poslije dvadesetogodinje borbe pune obrata (555.). Restauraciju bizantske vlasti pratila je ponovna uspostava starih socijalno-ekonomskih odnosa. Veleposjednika aristokracija, kojoj su Ostrogoti oduzeli imovinu, ponovno je dobila svoja imanja i svoje privilegije. Velika osvajanja zakljuena su ratom protiv Vizigota u panjolskoj. I ovdje se bizantska vojska umijeala u sporove lokalnih vlastodraca te je uspjela pristati u panjolskoj i zauzeti jugoistoni dio Iberskog poluotoka (554.). inilo se da je uskrsnuo stari imperij. Dodue, jo je nedostajao znatan dio nekadanjega rimskog podruja, ali su Italija, najvei dio sjeverne Afrike, dio panjolske i sredozemni otoci bili oteti od Germana i nalazili su se pod ezlom rimskog cara u Carigradu. Sredozemno je more opet bilo unutarnje more Carstva. Ubrzo se pokazalo i nalije tih velikih uspjeha. Ratovi na zapadu uinili su ranjivom granicu na Dunavu, a paralizirana je bila i obrambena snaga Carstva u odnosu na Perziju. Ve su pod Anastazijem I. Martiropol, Teodoziopol, Amida i Nisibis bili privremeno pali u ruke

22

istorijaonline.com

Perzijanaca. Godine 532. Justinijan je s perzijskim velikim kraljem Kosrauom I. Anuirvanorn (531.579.) sklopio "vjeni" mir i po cijenu plaanja danka perzijskom kraljevstvu dobio slobodu kretanja na zapadu. No ve je 540. Kosrau prekrio vjeni mir, provalio u Siriju, razorio Antiohiju i probio se do morske obale. Na sjeveru su Perzijanci opustoili Armeniju, Iberiju i zavladali podrujem Lazike na istonoj obali Crnog mora. Povienjem plaanja danka Justinijan je osigurao primirje na pet godina, koje je dvaput produavano i tek se 562. pretvorilo u vrst mirovni sporazum na 50 godina. Cijena je bila novo povienje danka, ali bizantski car mogao je postii bar to da se Perzijanci povuku iz Lazike. Zapoeo je veliki uspon perzijske sile i Bizant je u prednjoj Aziji oito poeo gubiti svoje poloaje. Jo su tee posljedice imali dogaaji na Balkanu. Velika germanska selidba naroda tek je zavrila, a na granicama Carstva pojavili su se novi narodi. Posebno je vano bilo nadiranje Slavena. Anti su jednom napali Carstvo ve u vrijeme Justina I. No od prvih godina Justinijanove vladavine slavenska su plemena u savezu s Bugarima stalno upadala na podruje Balkana. Veliki osvajaki ratovi u Africi i Italiji oduzeli su Carstvu snagu potrebnu za obranu Balkana. Naravno, Justinijan je u Aziji i jednako tako i u Europi na granicama izgradio moan sustav utvrda; na Balkanskom su se poluotoku iza utvrene linije na Dunavu i u unutranjosti protezali jaki pojasevi utvrda. Ali ni najjae utvrde nisu bile od pomoi jer je nedostajala potrebna vojska. Slaveni su se prelili preko cijeloga Balkanskog poluotoka sve do Jadrana, do Korintskog zaljeva i do obale Egejskog mora. Tako su sredinje zemlje Carstva opustoene dok su bizantske snage na dalekom zapadu slavile pobjede. Dodue, barbarske mase su se u svojem napredovanju najprije zadovoljavale pljakanjem zemlje i sa svojim bi se plijenom opet povlaile iza Dunava. Ali plima slavenske selidbe ve se irila Carstvom i vie nije bio daleko trenutak kada e se Slaveni poeti trajno naseljavati na Balkanskom poluotoku. Vanjskopolitikim su se opasnostima pridruili teki unutarnji nemiri. izmeu autokratske sredinje vlasti i narodnih politikih organizacija izbila je ogorena borba i ve u sijenju 532. u Carigradu je izbio straan ustanak Nike. Za vrijeme vladavine Justina I. Justinijan je protiv zelenih, koje je bio favorizirao Anastazije, podravao stranku plavih u kojoj je oslonac nalazila njegova dravna i crkvena politika. No kada je doao na vlast, pokuao se posve osloboditi utjecaja dema i vladini su organi poduzimali otre mjere protiv nemirnih narodnih stranaka. Kaznene mjere, koje su pogaale obje stranke, uinile su i od plavih i od zelenih careve neprijatelje, pogotovo budui da je njegova politika, povezana s velikim zadaama, od stanovnitva. traila nadasve teke rtve. Obje su se deme ujedinile u zajednikoj borbi protiv sredinje vlasti. Na Hipodromu je odjekivao neobian poziv: "ivjeli milostivi zeleni i plavi!". Ustanak je poprimio velike razmjere, glavni grad je bio u plamenu, jedan je neak Anastazija I. proglaen za cara te je na Hipodromu odjeven u purpur. Justinijan je ve od svega odustao i spremao se na bijeg. Od toga ga je odvratila neustraivost carice Teodore, a prijestolje su mu spasile Belizarova odlunost i Narzesova spretnost. Pregovorima s plavima Narzes je razjedinio jedinstvo ustanike fronte, a Belizar je s etom ratnika vjernih caru provalio na Hipodrom i naredio ubijanje iznenaenih ustanika. Straan pokolj, koji je unitio tisue ivota, okonao je pobunjeniki pokret. Bizantska autokracija pobijedila je slobodarska nastojanja gradova utjelovljena u demama. Carevi najvaniji suradnici, koje je bio morao smijeniti na zahtjev naroda, ponovno su postavljeni. Hagia Sofia zablistala je u novom sjaju: na mjestu spaljenoga starog svetita podignuta je Justinijanova raskona graevina s kupolom, epohalno djelo u razvoju kranske arhitekture. Ali guenje ustanka dovelo je samo do prividnog smirivanja. Optereenja koja je Justinijanova politika nametala stanovnitvu postajala su sve tea i zbog velikih su ratnih pothvata, kao i careve vrlo ive graditeljske djelatnosti, rasla unedogled. Cijena Justinijanovih osvajanja bilo je potpuno financijsko iscrpljenje cijele zemlje.

23

istorijaonline.com

Pretorijski prefekt Ivan Kapadocijski, koji je imao nezahvalnu zadau pribavljanja sredstava za skupe pothvate svojega gospodara, navukao je na sebe ogorenu mrnju stanovnitva. Ali njegovo je djelo bio i pozitivan razvoj u upravi koji se dogodio u Justinijanovo doba; na njega je adresirana veina Justinijanovih novela i ponajprije se njemu treba pripisati to je Justinijanova vlada poduzela energine mjere protiv premoi veleposjednike aristokracije. Ipak, uspjeh tih mjera je izostao, veleposjedi su se i dalje poveavali, kako na raun manjega privatnog posjeda, tako i na raun dravnih domena. Justinijanove administrativne mjere teile su discipliniranju upravnog sustava, eliminaciji kupnje inovnikih poloaja i prvenstveno osiguranju prihoda od poreza. Odustalo se od dioklecijansko-konstantinskog naela strogog odvajanja vojne i civilne vlasti u provincijama. No sjedinjenje tih dviju vlasti provedeno je samo na nekim podrujima, i to tako da je prednost negdje dobila vojna, a negdje pak civilna vlast. Justinijanovim je upravnim reformama nedostajao jasan smjer i one nisu mogle dovesti do temeljitog preureenja zastarjele uprave. One su stvorile mjeovite oblike i inile su samo prijelaz od jasnoga dioklecijansko-konstantinskog poretka prema suprotstavljenome mu, jednako jasnom, Heraklijevu upravnom sustavu. Justinijanova je vlada bila vrlo aktivna i u ekonomskoj politici potiui trgovinu i obrt. Kao prirodno sredite u trgovinskom prometu izmeu Azije i Europe, Carigrad je vladao robnom razmjenom izmeu kontinenata. Sredozemna trgovina bila je posve u rukama grkih i sirijskih trgovaca. Za Bizantsko Carstvo, meutim, glavnu ulogu nije igrao privredni promet s osiromaenim zemljama zapada ve prije trgovina s Orijentom, s Kinom i Indijom. No njegova je trgovina s Orijentom bila pasivna, jer iako je Bizant iz sirijskih radionica na Orijent izvozio skupocjene tkanine i posue, taj je izvoz znatno zaostajao za potrebama Bizantinaca za luksuznom orijentalnom robom, pogotovo za svilom. Jo je vanija bila injenica da je trgovina s Kinom bila ovisna o perzijskom posredovanju, to je ak i u mirnodopskim uvjetima stvaralo nepotrebne trokove te jo poveavalo otjecanje zlata iz Carstva, a za vrijeme estih neprijateljstava sa sasanidskim kraljevstvom dovodilo do obustavljanja uvoza svile. Put prema Kini vodio je kroz perzijsko podruje, a i pomorskim su prometom na Indijskom oceanu vladali perzijski trgovci, koji su od Perzijskog zaljeva jedrili prema Taprobaneu (Cejlon) i ondje preuzimali robu koja je dolazila iz Kine. Justinijanova je vlada sada pokuala uspostaviti vezu s Kinom zaobilaznim putem, preko svojih uporita Kersona i Bospora na Krimu te preko Lazike na Kavkazu. Odatle su Bizantinci odravali i ive trgovinske odnose sa stepskim narodima sjeverno od Ponta, kojima su nosili tkaninu, ukrasne predmete i vino, a od kojih su dobivali krzna, kou i robove. Zato je Bizantu bilo toliko stalo do jaanja utjecaja na Krimu i na podruju Kavkaza. Pitanje trgovine svilom Bizantince je takoer prvi put dovelo u dodir s Turcima, koji su tada bili proirili svoju vlast do sjevernoga Kavkaza te se, ba kao i Bizantinci, radi trgovine svilom sukobili s Perzijancima. Pod Justinijanovim su nasljednikom Justinom II. Bizantinci sklopili savez s Turcima i zajedno se s njima borili protiv perzijskoga kraljevstva. S druge je strane Justinijanova vlada pokuavala osigurati morski put prema Indijskom oceanu kroz Crveno more; nastojala je ojaati svoj vlastiti pomorski promet s Istokom te je stupila u vezu i s aksumskim etiopskim carstvom. Ali ni bizantski ni etiopski trgovci nisu mogli ugroziti perzijsku vladavinu u Indijskom oceanu. Kopneni je put od obala Crnog mora prema unutranjosti Azije bio pak teak i pun opasnosti. Zato je bila srea za Carstvo to je njegovim agentima uspjelo otkriti tajnu proizvodnje svile te u Bizant prokrijumariti svilenu bubu. Bizantska proizvodnja svile ubrzo je procvala, pogotovo u samom Carigradu, u Antiohiji, u Tiru i Bejrutu, a poslije i u Tebi. Ona je u Bizantu postala jedna od najvanijih grana obrta i kao dravni monopol jedan od najvanijih izvora prihoda Bizantskoga Carstva. Najvanije i najtrajnije djelo Justinijanove epohe bila je kodifikacija rimskoga prava. Pod Tribonijanovim vodstvom taj je rad obavljen u zauujue kratkom vremenu. Najprije je uz

24

istorijaonline.com

pomo Codexa Theodosianusa te privatnih zbirki koje su nastale pod Dioklecijanom, Codexa Gregorianusa i Codexa Hermogenianusa, prireena zbirka vaeih carskih konstitucija od Hadrijanova doba. Ta je zbirka objavljena 529. kao Codex Justinianus, a pet godina kasnije pojavilo se upotpunjeno izdanje. Jo su mnogo vei uspjeh bila 533. objavljena Digesta (Pandekta). One ine zbirku onih spisa klasinih rimskih pravnika koji su uz carske zakone tvorili drugu skupinu vaeeg prava. Codex Justinianus je, dodue, uvelike nadmaivao svoje uzore, ali se ipak oslanjao na radove prethodnih stoljea. Digesta su bila potpuno novo djelo. Prvi put su bezbrojna i esto uzajamno proturjena miljenja rimskih pravnika sklopljena u ureen sustav. Uz Codex i Digesta stoje Institucije, zamiljene kao nit vodilja za studij prava, koje nude izbor iz obaju glavnih djela. Justinijanov Corpus iuris civilis upotpunjuje zbirka novela u koju su uvrtene uredbe koje su donijete poslije objavljivanja Codexa. Codex, Digesta i Institucije objavljeni su na latinskom, a veina novela ve na grkom jeziku. Uskoro su se pojavili i grki prijevodi, izvodi i komentari uz glavna djela. Centralistikoj je dravi kodifikacija rimskoga prava dala jedinstvenu pravnu osnovu. Rimsko pravo, kako su ga zapisali bizantski pravnici s nenadmanom misaonom jasnoom i pregnantnou, regulira cjelokupan javni i privatni ivot, kako ivot drave tako i pojedinca i njegove obitelji, meusobne odnose graana, njihov poslovni promet i njihove vlasnike odnose. Dodue, Corpus iuris civilis nije mehanika te zato ni posve vjerna reprodukcija staroga rimskog prava. Justinijanovi pravnici nisu samo kratili klasinu rimsku pravnu literaturu nego su je ponegdje i mijenjali kako bi kodificirano pravo prilagodili drutvenom poretku i odnosima svojega vremena te ga uskladili sa zapovijedima kranskog morala i obiajnim pravom heleniziranog Istoka. U mnogo je sluajeva, osobito u porodinom pravu, utjecaj kranstva doveo do humanijih pravnih shvaanja. S druge je strane pak dogmatska ekskluzivnost kranske religije imala za posljedicu potpuno uskraivanje svake pravne zatite pripadnicima drugih vjera. Dakle, unato tome to Justinijanovi zakoni proglaavaju slobodu i jednakost svih ljudi, ne smije se precijeniti praktina uinkovitost tih visokih ideja. Ublaavanje poloaja robova u Justinijanovu pravu i olakavanje te ak zagovaranje njihova oslobaanja takoer se samo dijelom treba smatrati posljedicom tih visokih principa i kranskih shvaanja. Vanije je to to je u privrednom ivotu 6. stoljea, osobito u poljoprivredi, rad robova igrao samo jo sporednu ulogu. Nosea snaga u proizvodnom procesu ve je odavno bio kolon, i u odnosu prema njemu Justinijanovo pravo ne zna za blagost. Nemilosrdno se pootrava vezanost kolona za zemlju te se time jo jednom zakonski utvruje podlonost velike veine poljoprivrednog stanovnitva. Eminentna karakteristika Justinijanova zakonodavstva je snano naglaavanje carskog apsolutizma. Pravnim utemeljenjem monarhijske vlasti Corpus iuris civilis nije samo u Bizantu nego i na Zapadu trajno djelovao na razvoj politikih ideja. U Bizantu rimsko pravo u svim vremenima ini temelj pravnoga ivota. Justinijanovo zakonodavstvo u osnovi je sveg daljnjega pravnog razvoja Bizantskoga Carstva. Zapad je pak ponovno posegnuo za rimskim pravom tek u 12. stoljeu. Recepcija rimskoga prava kroz studij Justinijanova Corpusa iuris civilis imala je golemo znaenje za formiranje pravnih i politikih shvaanja Zapada i otada je rimsko pravo, u verziji koju su mu dali Justinijanovi pravnici, do u najnovije doba tvorilo jedan od glavnih elemenata pravnog razvoja cijele Europe. Justinijan je bio posljednji rimski imperator na bizantskom prijestolju. No on je ujedno bio i kranski vladar, ispunjen osjeajem boanskog podrijetla svoje carske moi. Njegova univerzalistika tenja nije bila samo rimski nego i kranski utemeljena. Pojam rimskoga imperija za njega je bio identian s pojmom kranske oikumene, a pobjeda kranske religije za njega je bila jednako sveta zadaa kao i ponovna uspostava rimske moi. Od Teodozija I. nijedan vladar nije toliko ustrajao u pokrtavanju Carstva i istrebljenju poganstva. Ma koliko su pogani bili malobrojni, utjecaj poganstva u znanosti i obrazovanju jo je uvijek bio velik. Justinijan je poganima oduzeo pravo pouavanja te je 529. zatvorio Akademiju u Ateni,

25

istorijaonline.com

pribjeite poganskoga novoplatonizma. Protjerani uenjaci otili su na dvor perzijskoga velikog kralja i odnijeli u Perziju plodove grke kulture. U Bizantu je stara religija bila mrtva i tako je zavrilo jedno veliko razdoblje povijesti ovjeanstva. Kranska crkva u Justinijanovoj osobi nije nala samo predanog zatitnika nego i svojega gospodara. Jer i kao kranin, Justinijan je ostao Rimljanin i ideja autonomije religijske sfere bila mu je posve strana. Pape i patrijarhe smatrao je svojim slugama i tako se prema njima i odnosio. Na isti nain na koji je vodio dravu, upravljao je i crkvenim ivotom, osobno poseui u svaku pojedinost ustroja Crkve. Odluivao je ak i u pitanjima vjere i obreda, vodio je crkvene sabore, pisao teoloke traktate i crkvene pjesme. U povijesti odnosa Crkve i drave Justinijanova je epoha vrhunac carskog utjecaja na crkveni ivot. Nijedan bizantski car ni prije ni poslije njega nije vladao Crkvom tako neogranieno kao Justinijan. Glavni gorui problem crkvene politike i dalje je bio odnos prema monofizitizmu. Osvajaka politika na Zapadu zahtijevala je postizanje suglasnosti s Rimskom crkvom te stoga i antimonofizitski stav. To je pak produbilo staru odbojnost Egipta i Sirije prema bizantskom sreditu i pothranilo koptske i sirijske separatistike snage. No ako se mir sa Zapadnom crkvom mogao kupiti samo produbljenjem suprotnosti na istoku, tako je, obratno, i pribliavanje monofizitskim Crkvama Sirije i Egipta bilo mogue samo po cijenu raskida kako sa Zapadom, tako i sa stanovnitvom sredinjih bizantskih zemalja. Justinijan je uzalud pokuavao postii nagodbu. Njegova osuda takozvanih Triju poglavlja - spisa Teodora iz Mopsuestije, Teodoreta iz Kira i Ibe iz Edese, koji su osumnjieni za nestorijevske tendencije - na Petom ekumenskom koncilu u Carigradu (553.) samo je izazvala nove svae, no nije zadovoljila monofizite, a i njegovi su daljnji pokuaji pribliavanja monofizitizmu samo zaotrili suprotnosti u Carstvu. Uza sve svoje slabosti, Justinijanovo carstvo neosporno svjedoi o silnoj moi. Kao da je jo jednom htio dati sve od sebe, stari je imperij razvio sve svoje snage te u politikom i kulturnom pogledu doivio posljednji veliki uzlet. U svojemu je teritorijalnom prostranstvu dosegnuo jo jedan vrhunac, obuhvativi cijeli sredozemni svijet. U knjievnosti i umjetnosti stara je kultura u kranskom ruhu doivjela jedinstven procvat, kojemu je ubrzo potom slijedilo dugo razdoblje kulturnog propadanja. Justinijanovo doba nije znailo poetak jedne nove ere, kako je on to htio, nego kraj velike epohe koja je odumirala. Justinijanu nije bilo sueno da obnovi Carstvo. On ga je samo - nakratko - uspio izvanjski restaurirati, dok unutarnju regeneraciju zastarjela kasnorimska drava pod njim nije doivjela. Zato je teritorijalnoj restauraciji nedostajao vrst temelj i zato su posljedice nagloga sloma Justinijanova restauratorskog djela bile dvostruko teke. Nakon svih velianstvenih uspjeha, Justinijan je svojim nasljednicima ostavio iznutra iscrpljeno, privredno i financijski potpuno uzdrmano carstvo. Oni su sada morali nadoknaivati velike propuste velikoga cara kako bi spasili to se jo spasiti moglo. Najtei je udarac pogodio Carstvo u Italiji, najvanijemu podruju restauriranog imperija, ije je ponovno osvajanje zahtijevalo najvie napora i stajalo najteih rtava. Onamo su ve 568. provalili Langobardi i u kratkom vremenu osvojili velik dio zemlje. U panjolskoj je poela protuofenziva Vizigota. Najvanije bizantsko uporite, Cordoba, prvi put ponovno zauzeta ve 572., za Carstvo je bila definitivno izgubljena 584., a etiri desetljea potom Vizigotima su ponovno pripali i posljednji ostaci Justinijanovih osvajanja u panjolskoj. Naravno, Carstvo je, premda u trajnoj, iscrpljujuoj borbi s lokalnim maurskim plemenima, sauvalo svoj poloaj u Sjevernoj Africi sve do velike arapske invazije, a i u samoj Italiji pripadala su mu jo uvijek znatna podruja. Tako su ostaci Justinijanova sruenoga restauratorskog djela tvorili podlogu na kojoj se temeljila budua bizantska mo na Zapadu. No eljene univerzalne moi vie nije bilo.

26

istorijaonline.com

Teite bizantske politike nuno se ponovno premjeta na Istok. Jer kao prva se zadaa Justinijanovim nasljednicima namee nunost jaanja poljuljanog poloaja Carstva u prednjoj Aziji. vrst stav prema perzijskom kraljevstvu glavna je znaajka bizantske vanjske politike sljedeih desetljea. Usprkos unutarnjoj iscrpljenosti Carstva, Justinijanov neak i nasljednik Justin II. (565.-578.) nije oklijevao perzijskomu velikom kralju uskratiti duni danak. Time je bio prekren mirovni ugovor oko ijeg se zakljuivanja Justinijan bio toliko trudio. Izbio je teak i dugotrajan rat. Prije svega se radilo o Armeniji, toj strateki i trgovinski nadasve vanoj zemlji, koja je od davnina bila jabuka razdora izmeu tih dviju velikih sila. Bizantu je u to doba bilo vie nego ikada stalo do zaposjedanja armenskih zemalja. Iako je pritjecanje Germana nekada bacilo Carstvo u teku krizu, ipak je i njihov odlazak na zapad prouzroio akutnu krizu jer Bizant vie nije mogao zadovoljiti svoju potrebu za plaenicima. U veoj se mjeri moralo posegnuti za novaenjem domaeg stanovnitva te se pogledavalo prema vojniki vjetom narodu Armenije. Punih se dvadeset godina pod carevima Justinom II., Tiberijem Konstantinom (578.-582.) i Mauricijem (582.-602.) vodio rat uz upotrebu svih snaga i s promjenjivim uspjehom, sve dok nemiri koji su izbili u perzijskom kraljevstvu nisu omoguili sretan obrat te je energija cara Mauricija dovela do odluke koja je odgovarala Bizantu. Uz njegovu je podrku mladi Kosrau II. Parviz, unuk velikoga Kosraua, dospio na kraljevsko prijestolje i potom zakljuio mirovni ugovor s Bizantskim Carstvom, po kojemu je velik dio perzijske Armenije pripao Bizantincima (591.). Mauricije spada u najvanije bizantske vladare. Doba njegove vladavine tvori vanu etapu u razvoju od starake kasnorimske drave prema novomu zdravom poretku srednjovjekovnoga Bizantskog Carstva. Okretanje prema Istoku i prinudno preputanje veine zapadnih podruja koja su bila anektirana pod Justinijanom nisu znaili naelno rtvovanje interesa Carstva na Zapadu. Epohalnim je organizacijskim mjerama Mauricije spasio Carstvu za due vrijeme bar dio zapadnog posjeda. Saimajui ostatke Justinijanove moi, stvorio je egzarhate u Ravenni i Kartagi, koje je nastojao obrambeno osnaiti strogom vojnom organizacijom. Sjevernoafriko podruje i podruje Ravenne, okrueno langobardskim osvajanjima, organizirao je kao vojna namjesnitva te egzarsima u njihovu podruju nije podredio samo vojnu nego i svu civilnu upravu. Ta su dva egzarhata postala pred straama bizantske moi na Zapadu. No njihova je organizacija otvorila epohu militarizacije bizantske uprave i posluila kao uzor za kasniji tematski ustroj. Koliko je Mauricije bio nesklon odrei se zapadnog posjeda pokazuje testament koji je, pogoen tekom boleu, sastavio 597. godine. Po njemu bi njegov najstariji sin Teodozije trebao u Carigradu vladati istonim podrujem, a drugi, Tiberije, u Rimu Italijom i zapadnim otocima. Rim je kao drugi glavni grad Carstva trebao ponovno postati carskim gradom. Od ideje univerzalnoga Carstva nije se odustalo, a iva je ostala i tradicija suvladarstva i podjele Imperium Romanuma. No ako je u Aziji - premda privremeno - bio uspostavljen mir, ako je na Zapadu bilo spaeno ono to se od Justinijanova slavnog djela moglo spasiti, stanje na Balkanu postajalo je sve kritinije. Zbrka koja je tu vladala od slavenskih upada jo se poveala nakon provale Avara u srednju Europu. U Panonskoj nizini pojavio se moan savez naroda i otada se Bizant nalazio pod sve veim pritiskom Avara i podlonih im slavenskih plemena na srednjem Dunavu. Ubrzo se rasplamsala otra borba za bizantske pogranine utvrde koje su titile prijelaze preko Save i Dunava. Nakon duge i teke opsade avarski je kagan Bajan 582. uao u Sirmij. Dvije godine potom pali su Viminacij te privremeno i Singidunum. Bizantski obrambeni sustav bio je probijen i sada se avarsko-slavenska poplava irila preko cijeloga Balkanskog poluotoka. Istodobno su sve dublje u bizantske provincije prodirala i slavenska plemena s donjeg toka Dunava, koja su bila neovisna o Avarima. Tada je dolo do prvih slavenskih i avarsko-slavenskih napada na Solun (584. i 586.). No najvanije je to je od osamdesetih godina 6. stoljea poelo naseljavanje Slavena na Balkanskom poluotoku.

27

istorijaonline.com

Slavenska se plemena vie nisu zadovoljavala pljakanjem, ve su se naseljavala na bizantskom tlu i uzimala zemlju u stalan posjed. Od velikih vanjskopolitikih dogaaja u razdoblju ranog Bizanta nijedan nije bio toliko znaajan za daljnji razvoj Carstva kao prodiranje Slavena na Balkanu. Sve druge provale barbara kojima je Carstvo tada bilo izloeno bile su prolaznog karaktera te se ak i velika selidba Germana, ma koliko duboko utjecala na razvoj Bizanta, naposljetku otkotrljala mimo istonoga dijela Carstva. No Slaveni su ostali na Balkanu za sva vremena i njihovim je zauzimanjem zemlje zapoeo proces koji je poslije doveo do nastanka neovisnih slavenskih drava na bizantskom tlu. Osvajaki ratovi na zapadu u Justinijanovo doba i trajne borbe s Perzijom u doba njegovih nasljednika prisilili su Bizant da zauzme obrambeni stav na Balkanskom poluotoku. Tek je pobjedonosni zavretak rata s Perzijancima omoguio veliku ofenzivu protiv Slavena u Podunavlju. Doista se inilo kako samo vei uspjean pothvat protiv glavnih slavenskih uporita s one strane Dunava moe sauvati sjevernu granicu Carstva od daljnjih neprijateljskih provala i osigurati mu posjed Balkanskog poluotoka. Tako je 592. poela borba koja je trebala odluiti o sudbini Balkanskog poluotoka. Isprva se inilo da se ona razvija povoljno za Bizantince. Oni su vie puta preli Dunav i izborili vie pobjeda nad Slavenima i Avarima. No takvi pojedinani uspjesi imali su samo neznatan uinak na golemu slavensku masu. Borba se oduila, voenje rata na udaljenu podruju bilo je teko i borbenost vojske zabrinjavajue se smanjivala. Vlasti je od neuspjeha Justinijanove restauracije znatno opao autoritet. Kao prirodna reakcija na Justinijanov apsolutizam nije raslo samo politiko znaenje senata nego i slobodarski pritisak naroda. U kritinim godinama oko prijelaza 6. u 7. stoljee aktivnost dema dosegnula je nov vrhunac. Socijalne i religijske suprotnosti, koje su se stalno zaotravale, izraavale su se u unutarnjim borbama i estim sukobima izmeu plavih i zelenih u svim veim gradovima Carstva. U vojsci se zamjeivao znatan pad discipline i esto je dolazilo do otvorenih iskazivanja nezadovoljstva, tim vie to je vlada, prinuena na tednju, krtarila na vojnikim plaama. Dubok nemir koji je zahvatio Carstvo ovladao je i izmorenom vojskom obeshrabrenom bezizglednou borbe. Kada su trupe 602. ponovno dobile zapovijed da prezime na svojim poloajima na onoj strani Dunava, izbila je otvorena pobuna. Foka, polubarbarski podasnik, podignut je na tit i na elu buntovnih vojnika krenuo je prema Carigradu. Sada je izbio ustanak i u glavnom gradu. Suparnike stranke poele su borbu protiv carske vlade. Mauricije je svrgnut i Foka je uz suglasnost senata proglaen carem. Neuspjeh ekspedicije na Dunavu nakon deset godina uzaludne borbe nije presudio samo o sudbini Balkanskog poluotoka, koji je sada bio nepovratno izloen Slavenima. Doveo je i do izbijanja dugo zadravane unutarnje krize u Carstvu. U godinama Fokine vladavine u Carigradu (602.-610.) ostarjela, obeskrvljena kasnorimska drava vodila je svoju zadnju borbu na ivot i smrt. Fokin reim straha tvorio je vanjski okvir iza kojega se zbivao raspad kasnorimskoga dravnog i drutvenog poretka. Groznica koja je zahvatila Carstvo izrazila se u neobuzdanoj strahovladi i u tekim unutarnjim borbama. Nakon ubojstva svrgnutoga Mauricija i njegovih sinova, koji su bili pogubljeni pred oevim oima, uslijedio je val masovnih smaknua. Teror je prvenstveno pogaao predstavnike najuglednijih rodova i ponajprije je izazivao njihov otpor. Na teror vlasti aristokracija je odgovorila dugim nizom urota, koje su uvijek zavravale novim smaknuima. Foka je naiao na odjek samo na jednom mjestu: u Rimu. izmeu Carigrada i Rima bio je naime ve krajem 6. stoljea izbio vru spor zbog vatrenih prosvjeda Grgura I. protiv titule "ekumenski patrijarh", koju su si carigradski patrijarsi pridijevali ve cijelo stoljee. Mauricije je na te prosvjede odgovarao suzdranom hladnoom. Nasuprot tome, Foka je spremno popustio: njegova naglaeno prorimska politika imala je vrhunac u pismu upuenom papi

28

istorijaonline.com

Bonifaciju III. godine 607., u kojemu je priznao apostolsku crkvu sv. Petra kao glavnu meu svim crkvama. Spomenik posebne milosti koju je Foka uivao u Rimu jest stup na rimskom Forumu, iji natpis glorificira bizantskoga tiranina. U samom Bizantu Foka je na sebe navlaio sve veu mrnju, pogotovo u prednjoj Aziji, gdje je njegova ortodoksna crkvena politika dovela do krvavih progona monofizita i idova. Unutarnje su borbe poprimale sve vee razmjere i postajale sve ogorenije. Stranka zelenih, koja je isprva bila uz Foku, tada mu se tako neprijateljski suprotstavila da je njezinim predstavnicima bilo potpuno zabranjeno obnaanje dravnih slubi, dok su sada plavi stali u slubu njegova reima straha. Borbe izmeu dema krajnje su se zaotrile. Carstvom se irio plamen graanskoga rata. Sada je i izvana provalila katastrofa ije je izbjegavanje bilo cilj svih tekih borbi prethodnih desetljea. Kao na Balkanu, i u Aziji je dolo do potpunoga vojnog sloma. Perzijski kralj Kosrau II., koji se postavio kao osvetnik ubijenoga Mauricija, pokrenuo je velik napad na Bizant. Obrambena snaga i volja iznutra rastrojenog Carstva slabile su iz godine u godinu. Borbe su najprije bile doista teke, iako su za Bizant uvijek nesretno zavravale. Ali nakon slamanja otpora u pograninom podruju i pada utvrde Dare godine 605., perzijska je vojska u prednjoj Aziji brzo uznapredovala, prodrla ak i u Malu Aziju i zauzela Cezareju. Jedan se njezin dio probio sve do Kalcedona. Na Balkanu se pak proirila slavensko-avarska poplava. Nije bilo od velike pomoi to je Foka 604. povisio danak koji je plaao avarskom kaganu. Balkanski je poluotok ubrzo bio preplavljen golemim slavenskim masama. Carstvo je bilo na rubu propasti. Spasila ga je snaga periferije. Kartaki egzarh Heraklije ustao je protiv Fokine strahovlade te je, nakon to mu se pridruio i Egipat, poslao na Carigrad svojega istoimenog sina na elu flote. Na otocima i u lukama u kojima je putem pristajao, Heraklije Mlai bio je oduevljeno priman od stanovnitva i osobito od stranke zelenih. Njegov se odred pojavio pred Carigradom 3. listopada 610. I tu pozdravljen kao osloboditelj, on je brzo okonao Fokinu strahovladu i 5. listopada primio carsku krunu iz ruku patrijarha. Poslije smaknua svrgnutoga tiranina, njegov je kip na Hipodromu - kao simbolina damnatio memoriae - sruen i javno spaljen, a s njim je spaljena i stranaka zastava plavih. Godine anarhije pod Fokom posljednji su odjek povijesti kasne rimske drave. Ovdje zavrava epoha kasnoga Rima, odnosno ranoga Bizanta. Iz te krize Bizant izlazi kao bitno nova tvorevina, osloboen od nasljea trule kasne rimske drave i ojaan novim snagama. Poinje povijest Bizanta u pravomu smislu, povijest srednjovjekovnoga grkog carstva.

II. BORBA ZA OPSTANAK I OBNOVA BIZANTSKE DRAVE (610.-711.) 1. Ratovi protiv Perzijanaca i Avara i Heraklijeva reforma Carstvo je bilo u ruevinama kada je na vlast doao Heraklije (610.641.), jedan od najveih vladara u povijesti Bizanta. Zemlja je bila privredno i financijski unitena. Zastarjeli je upravni aparat zakazao. Organizacija vojske, zasnovana na vrbovanju plaenika, vie nije funkcionirala jer je nedostajalo novca, a stari su izvori prihoda vojske bili iscrpljeni. Sredinje je zemlje Carstva zauzeo neprijatelj: na Balkanskom poluotoku nalazili su se Avari i Slaveni, a u srcu Male Azije Perzijanci. Samo je unutarnja regeneracija mogla spasiti Carstvo od propasti. Spas je stigao kada je Bizant u sebi naao snage za temeljitu socijalnu, politiku i kulturnu obnovu. No isprva je Carstvo, oslabljeno i osiromaeno kakvo je bilo, bilo nemono pred

29

istorijaonline.com

prodiranjem neprijatelja. Neko se vrijeme Heraklije ak bavio milju da premjesti svoju rezidenciju u Kartagu kako bi odande organizirao protuofenzivu, kao to je svojedobno odande potekao i napad na Fokinu strahovladu. Duboka obeshrabrenost koju je ta odluka izazvala meu carigradskim stanovnitvom te protivljenje patrijarha Sergija naveli su cara da odustane od svojega plana. No to to je takav plan mogao nastati, dokaz je krajnje teine poloaja na Istoku i visokog vrednovanja zapadnog podruja. Ako je ve krajem 6. stoljea dolazilo do pojedinanog naseljavanja Slavena na Balkanskom poluotoku, od prvih je godina 7. stoljea, nakon neuspjeha Mauricijeve ekspedicije na Dunav, poelo veliko slavensko zauzimanje zemlje. Nepregledne mase Slavena i Avara prelijevale su se preko cijeloga Balkanskog poluotoka do obala Jadrana na zapadu i Egejskoga mora na jugu i istoku. Nakon tekog pljakanja i razaranja, Avari su se najveim dijelom povukli natrag iza Dunava, no Slaveni su se trajno naselili na Balkanskom poluotoku i zaposjeli zemlju. Bizantska je vladavina na Balkanu doivjela slom. Goleme mase Slavena nisu zauzele samo podunavske provincije nego i cijelu Makedoniju te su opustoile Trakiju do zidina Carigrada. Osobito su ogoreni bili napadi na Solun, koji su vie puta opkoljavali i napadali bezbrojni Avari i Slaveni. Grad se odrao, ali sva je njegova okolica pala u ruke Slavenima, a preko Tesalije se avarsko-slavenski val valjao dalje prema srednjoj Grkoj i Peloponezu. Odande su vjeti pomorci Slaveni preli i na grke otoke te su pristali ak i na Kreti. Nita manje nisu bili teki ni napadi u Dalmaciji. Oko 614. razorena je Salona, sredite rimsko-bizantske uprave u Dalmaciji, i time je propast rimsko-bizantske vlasti i kulture bila zapeaena i na zapadu poluotoka. Poput Salone i mnogo kojega drugoga grada u Dalmaciji, u to je vrijeme pala i veina najvanijih gradova u unutranjosti Balkanskog poluotoka, poput Singidunuma (Beograd), Viminacija (Kostolac), Naissusa (Ni), Serdike (Sofija). Jedina preostala uporita moi Bizanta na Balkanskom poluotoku bili su - uz sam Carigrad - s jedne strane prvenstveno Solun, a s druge neto malo gradova na jadranskoj obali, kao Jader (Zadar, Zara) i Tragurium (Trogir) na sjeveru, Butua (Budva), Scodra (Skadar) i Lissus (Lje) na jugu. Na cijelom podruju Balkana poela je velika etnika preobrazba, pogotovo s obzirom na to da je pritjecanje Slavena i dalje trajalo. Cijeli je poluotok do svoje najjunije toke bio preplavljen Slavenima. Naravno, to ne znai da je dolo do beziznimnoga i konanog slaviziranja grkog podruja, ali Slaveni su ipak vie od dva stoljea vladali i Peloponezom. No bizantska se uprava u Grkoj i u drugim priobalnim podrujima postupno uspjela ponovno uvrstiti i tako su ta podruja sauvala ili ponovno stekla svoj grki karakter. Pod pritiskom naviruih Slavena staro se stanovnitvo posvuda povuklo u priobalna podruja i na oblinje otoke; taj je proces pridonio da je u junom i istonom primorju ponovno ojaao grki, a u zapadnom romanski element te je postupno pretegnuo nad slavenskim. Ipak, ak su i ta podruja bila puna Slavena, a najvei je dio Balkanskog poluotoka, cijela njegova unutranjost, postao posve slavenskom zemljom i nalazio se u rukama pojedinih slavenskih plemena. Bizantski se Balkan raspao na odreen broj "Sklavinija": tako se otada u bizantskim izvorima zovu podruja koja su pripala Slavenima, u kojima faktino vie ne postoji bizantska vlast. Ujedno se prednjom Azijom irilo perzijsko osvajanje. Uspjelo se dodue prisiliti neprijatelja da napusti Cezareju (611.). Ali pokuaj bizantske protuofenzive u Armeniji i Siriji posve je propao. Kod Antiohije je carska vojska 613. teko poraena i nakon toga su Perzijanci poeli posvuda brzo napredovati. Kreui se prema jugu, zauzeli su Damask. Na sjeveru su si utrli put prema Ciliciji i zauzeli vanu utvrdu Tarsos. Bizantinci su istodobno potisnuti i iz Armenije. Osobito teak moralni udarac pogodio je krane 614. kada je Perzijancima nakon trotjedne opsade pao u ruke sveti grad Jeruzalem. U osvojenu gradu vie su dana vladali ubojstva i poari, a crkva Svetog groba koju je sagradio Konstantin Veliki nestala je u plamenu. Uinak koji je to imalo u Bizantu bio je porazan, pogotovo s obzirom na

30

istorijaonline.com

to da je u ruke osvajaa pala i najvrednija od svih relikvija, Sveti kri, te je bila otpremljena u Ktesifon. Godine 615. poele su nove provale u Maloj Aziji i jedan je dio perzijske vojske ponovno prodro sve do Bospora. Neprijatelji su se pribliavali bizantskomu glavnom gradu s dviju strana, s istoka Perzijanci, sa sjevera Avari i Slaveni. Sam je car gotovo postao rtvom izdajnikog atentata za vrijeme pregovora koje je u lipnju 617. drao s avarskim kaganom u Herakleji. U proljee 619. poelo je osvajanje Egipta: Carstvo je ubrzo izgubilo i tu najbogatiju provinciju te je stoga i opskrba glavnoga grada itom postala neizvjesnom. Tako je gotovo cijela prednja Azija bila pod perzijskom vlau. Izgledalo je kao da je uskrsnulo staro carstvo Ahemenida, kao neko pod Justinijanom stari Imperium Romanum. Ali nova je Perzija jo bre doivjela nepovoljan obrat i njezin je pad bio jo tei. U godinama uasa, kada se slavensko-avarska invazija prelila preko Balkanskog poluotoka, a perzijska preko orijentalnih provincija Carstva, u Bizantu poinje proces pribiranja i unutarnjeg uvrivanja. krti izvori omoguuju nam da duboke promjene koje su tada nastupile u unutarnjem razvoju Bizantskoga Carstva razaberemo samo u glavnim obrisima. Svi znakovi upuuju na to da je upravo u tim kritinim godinama poredak bizantske vojske i uprave doivio temeljito preoblikovanje i da je poela izgradnja tematskog ustroja. Podruje Male Azije, koje neprijatelj jo nije osvojio, dijeli se na vojne oblasti - teme - i time se polae kamen temeljac sustavu koji e stoljeima obiljeavati upravu provincija srednjovjekovne bizantske drave. Tematski ustroj okonava dioklecijansko-konstantinski poredak i time zapoinje razvoj koji je bio pripremljen organizacijom egzarhata. Poput egzarhata Ravenne i Kartage, i maloazijske su teme izrazito vojne upravne jedinice. Na elu tema nalaze se stratezi, koji u svojim oblastima provode vrhovnu vojnu i civilnu vlast. Organizacija tema bila je dakako dugotrajan proces i tek je postupno stjecala svoj konaan oblik. Prijanja podjela na provincije osnivanjem tema nije bila neposredno ukinuta, ve su stare provincije due vrijeme i dalje postojale unutar tema te je uz tematskog stratega kao voditelj civilne uprave isprva postojao tematski prokonzul. No strateg je od poetka imao prednost, pogotovo budui da je jedna tema obuhvaala nekoliko provincija. Rije tema znaila je vojni odred i zatim je prenijeta na nove vojne oblasti, to baca jasno svjetlo na genezu novog poretka. On je nastao naseljavanjem trupa - "tema" - u maloazijskim oblastima te su se upravo stoga same te oblasti nazivale temama. One, naime, nisu inile samo upravne jedinice nego i podruja na kojima su se naseljavale vojne trupe. U zamjenu za obvezu nasljedne vojne slube, vojnicima se kao nasljedni posjed dodjeljuju zemljita koja se u kasnijim izvorima zovu stratiotskim imanjima. Tako se tematska organizacija nadovezuje na staru instituciju u podruju limesa s ondje naseljenim vojnicima, limitaneima. Sustav obrane granica bio se slomio pod pritiskom neprijateljske invazije, trupe iz limesa povuene su u unutranjost Male Azije i naseljene u podrujima koja su ostala pod bizantskom vlau. Uz vojnike s podruja limesa u Maloj Aziji su naseljene i elitne jedinice bizantske vojske i tako su ve pod Heraklijem nastale teme Opsikija, Armenijaka i Anatolika, a moda je ve tada nastala i pomorska tema Karabizijanaca na junoj obali Male Azije. Upadljivo je da je izgradnja tematske organizacije u toj prvoj etapi ostala ograniena na podruje Male Azije. Na Balkanskom se poluotoku uvoenje tematskog poretka tada nije inilo moguim; ta injenica i predobro svjedoi o razmjerima bizantske katastrofe na podruju Balkana. Bizantska uprava te tako i tematski ustroj mogli su se tek poslije i postupno uvrstiti na nekim dijelovima Balkana, prije svega u priobalnim podrujima (usp. str. 69 i 102). Tematska je organizacija pruala osnovu za nastanak jake domae vojske i uinila je Carstvo neovisnim o skupom vrbovanju uvijek nesigurnih stranih plaenika, kojih nije uvijek bilo dovoljno. Uz vojnike pogranine vojske, uz bizantske elitne trupe, koje su se prije svega popunjavale iz vojniki vjetih maloazijskih i kavkaskih plemena, sigurno je i dio bizantskih seljaka dobio vojnika dobra i tako se obvezao na vojnu slubu. Tome su se pridruile velike

31

istorijaonline.com

mase Slavena koje je bizantska vlada kasnije preselila u Malu Aziju i naselila u ondanjim temama kao stratiote (usp. str. 60 i 68 i d.). Tako se brojnost bizantske vojske, ije su oscilacije, neizbjene u plaenikom sustavu, ve esto priredile Carstvu velike tekoe, pritjecanjem novih snaga znatno poveala u okviru novoga, zdravijega vojnog i upravnog sustava. Nova tematska vojska bila je sastavljena od vojnika seljaka vezanih za zemlju, koji su sredstva za ivot i za opremu crpili iz stratiotskih imanja. Kako pokazuju kasniji izvori, stratiot je imao dunost na poziv se pojaviti u vojsci opremljen i na konju; naravno, i on je dobivao stanovitu, ali samo posve neznatnu plau. Tako je novi sustav rezultirao izvanrednim smanjivanjem dravnih izdataka. Povrh toga, stvaranje stratiotskih dobara znailo je jaanje slobodnoga malog zemljoposjeda (usp. str 69 i d.). Kao u provincijalnoj upravi, u to se doba i u sredinjoj upravi odvijaju duboke promjene koje imaju trajno znaenje za bizantsku dravu i raskidaju s upravnim sustavom ranoga Bizanta. Nestala je mo pretorijske prefekture, jedno od glavnih obiljeja rane bizantske drave. Kao organ vlade prefektura je sada bila osuena na prividnu egzistenciju jer joj je tematski ustroj izmaknuo tlo pod nogama, a ondje gdje tematski poredak jo nije bio uveden, ureena uprava faktino vie nije postojala zbog neprijateljskih napada. Kako je bizantska vlast na tim podrujima postupno postajala vrom, tako je i ondje uveden tematski ustroj te je naposljetku nestala i prividna egzistencija prefektorskog ustroja (usp. dolje str. 69 i 102 i d.). No proirena financijska uprava prefekture raspala se i oslobodila je mjesto za nekoliko samostalnih financijskih organa. Time je u razvoju bizantske sredinje uprave poeo na neki nain unatrani proces jer je velik rast pretorijske prefekture (usp. str. 14) u prethodnim stoljeima doveo do slabljenja starih sredinjih slubi financijske uprave, comitiuae sacrarum largitionum i comitivae rerum privatarum. Kako bi zadovoljila svoje sve vee financijske potrebe, prefektura je bila prisvojila prihode res privatae, a osobito prihode od largitiones. Osiromaena comitiva sacrarum largitionum morala se stalno puniti iz careve privatne krinje, sakelliona, i posljedica je toga bila da je poetkom 7. stoljea sakellarios u potpunosti stupio na mjesto comesa sacrarum largitionum te oito preuzeo i zadae oslabljene comitivae rerum privatarum. Ali uskoro potom se raspala neumjereno narasla prefektorska financijska uprava. Financijski uredi pretorijske prefekture postaju samostalnim organima i njihovi nekadanji predstojnici stupaju na elo novih financijskih organa kao logoteti stratiotikona, genikona i idikona. Uz logotete kojima su povjerene financije kasnije se javlja i logotet dromosa, koji u bitnome preuzima zadae nekadanjega magistra officiorum te postupno postaje vodeim inovnikom Carstva. Poput tema u provincijalnoj upravi, u sredinjoj e upravi logotezije stoljeima obiljeavati bizantsku dravu. Znaenje reorganizacije vojske i uprave moe se oitati na daljnjim dogaajima. U perzijsko-bizantskoj borbi u dvadesetim godinama 7. stoljea nastupa potpuni obrat. Nevjerojatni uspjesi smjenjuju poraze prethodnog razdoblja. Pokleklo se Carstvo uspravlja i postie uvjerljivu pobjedu protiv dotada nadmonog neprijatelja. Tom je uspjehu nemalo pridonijela podrka mone Crkve. Za predstojeu borbu protiv nevjernika ona je osiromaenoj dravi dala na raspolaganje svoja blaga. Rat je poeo u atmosferi religioznog uzbuenja kakvo prijanje doba nije poznavalo. Bio je to prvi tipino srednjovjekovni rat, koji podsjea na kasnije kriarske pohode. Sam je car osobno stao na elo vojske i za vrijeme svoje odsutnosti iz glavnoga grada povjerio je regentstvo za svojega maloljetnog sina patrijarhu Sergiju i patriciju Bonu. U tome je, uostalom kao i u mnogo emu drugome, slijedio primjer cara Mauricija, koji je bio osobno vodio jedan pohod protiv Avara. Taj je postupak bio krajnje neobian te je - kao nekada Mauricije - i Heraklije isprva naiao na snaan otpor svojih savjetnika, budui da od vremena Teodozija I. nijedan car nije osobno iao na bojite. Heraklije je najprije po cijenu visokih plaanja sklopio mir s avarskim kaganom (619.). Nakon toga je mogao premjestiti trupe iz Europe u Aziju. Drugog je dana Uskrsa, 5. travnja

32

istorijaonline.com

622., nakon sveanoga bogosluja napustio glavni grad. Stigavi u Malu Aziju, car je poao na "podruje tema". Tu je skupio svoju vojsku i cijelo ljeto vjebao s novim trupama. Heraklije se vrlo intenzivno bavio vojnom znanou i razradio je novu taktiku. U bizantskoj je vojsci sve vanija postajala konjica, a Heraklije je, kako se ini, osobito znaenje pridavao lako naoruanim konjikim strijelcima. Tek je na jesen poeo pravi pohod. Car si je spretnim manevrom utro put u Armeniju. To je prinudilo Perzijance da napuste svoje poloaje na maloazijskim planinskim prijevojima te su ili za carevom vojskom "kao pas na lancu". Sudar dviju vojski na armenskom tlu zavrio je blistavom pobjedom Bizantinaca nad velikim perzijskim vojskovoom ahrbarazom. Prvi je cilj bio postignut: Mala Azija bila je oiena od neprijatelja. Prijetei stav avarskoga kagana potaknuo je cara na povratak u Carigrad. Tada su vjerojatno poviena plaanja Avarima, a bliski carevi roaci poslani su kaganu kao taoci. Tako se Heraklije ve u oujku 623. mogaoponovno vratiti ratu s Perzijancima. Usprkos porazu pretrpljenom prethodne godine, Kosrau II. nije htio ni uti za sklapanje mira i poslao je caru pismo s krajnje uvredljivim izrazima i blasfeminim izljevima o kranskoj vjeri. Preko Kapadocije se Heraklije ponovno uputio u Armeniju. Napao je i razorio Dvin, a ista je sudbina zadesila i mnoge druge gradove. Zatim se car probio na jug i krenuo na Ganzak, rezidenciju prvoga Sasanida Ardaira, vano religijsko sredite Perzijanaca. Kosrau je morao pobjei iz grada koji je pao u ruke Bizantinaca, te je njegovo najvee svetite, Zaratustrin vatreni hram, razoreno kao odmazda za pljaku Jeruzalema. Preko zime se car sa svojim mnogobrojnim zarobljenicima povukao preko Araksa. Tu je uspostavio kontakt s kranskim kavkaskim plemenima i ojaao svoje snage prikljuivanjem Laza, Abazga i Iberijaca. Ipak, poloaj je bio teak i sljedea je godina protekla u iscrpljujuim borbama s Perzijancima, koji su napadali unutar armenskoga podruja. Proboj prema Perziji nije uspio i godine 625. Heraklije je pokuao prodrijeti u neprijateljsku zemlju zaobilaznim putem preko Cilicije. Ali i ovaj je put izostao presudan uspjeh i usprkos nekoliko pobjeda car se poetkom zime preko Sebasteje povukao na podruje Ponta. Perzijanci su sada preli ak i u napad, i godine 626. Carigrad se naao u stranoj opasnosti dvostrukoga napada Perzijanaca i Avara, opasnosti koje se Heraklije stalno plaio i koju je pokuavao otkloniti poniavajuim ustupcima avarskom kaganu. Na elu povelike vojske ahrbaraz je prokrstario Malom Azijom, zauzeo Kalcedon i ulogorio se na Bosporu. Uskoro potom (27. srpnja) pred Carigradom se pojavio avarski kagan s nepreglednom masom Avara, Slavena, Bugara i Gepida te zapoeo opsadu grada s kopna i s mora. Patrijarh Sergije je odravao religiozni entuzijazam stanovnitva propovijedima, nonim molitvama i sveanim crkvenim procesijama. Vjeta posada odbijala je sve neprijateljske napade. Naposljetku je presudila pomorska nadmo Bizantinaca: za vrijeme odluujueg napada 10. kolovoza slavenski su brodovi poraeni u borbi s bizantskom flotom. Avari su morali prekinuti opsadu i u najveem su se neredu poeli povlaiti. A poraz avarskoga kagana znaio je i propast perzijskih planova za napad. ahrbaraz je napustio Kalcedon i sa svojim se trupama povukao prema Siriji; drugom je perzijskom vojskovoi, ahinu, carev brat Teodor nanio teak poraz. Kritini je trenutak proao. Sada je mogla poeti velika bizantska ofenziva. U vrijeme kada se glavni grad Bizanta nalazio u smrtnoj opasnosti, Heraklije je sa svojom vojskom boravio u dalekoj Laziki. Kao ve prije s kavkaskim plemenima, ondje je uspostavio kontakt s hazarskim kraljevstvom. Otada datira bizantsko-hazarska suradnja, koja je s vremenom postala jednim od glavnih stupova bizantske politike na istoku. U savezu s carskim trupama, Hazari su se na kavkaskim i armenskim podrujima borili protiv Perzijanaca. U jesen 627. poeo je carev veliki pohod na jug, u unutranjost neprijateljske zemlje. Ovdje je on, naravno, bio upuen na vlastite snage, jer Hazari nisu podnijeli napore pohoda i vratili su se u svoju zemlju. No Heraklije je ipak ve poetkom prosinca stajao pred Ninivom, gdje je dolo do vrlo vrue bitke, u kojoj je pala odluka o ishodu perzijsko-bizantskoga rata. Perzijska

33

istorijaonline.com

je vojska bila potuena do unitenja: Bizant je dobio rat. Slavodobitni pohod Bizantinaca se nastavio; ve poetkom sijenja 628. uli su u Kosrauovu omiljenu rezidenciju Dastagerd koju je veliki kralj bio napustio u bijegu. Zatim su u proljee 628. u perzijskom carstvu nastupili dogaaji koji su daljnju borbu uinili suvinom: Kosrau je svrgnut i ubijen, a na prijestolje je doao njegov sin Kovrad-iroe, koji je odmah sklopio mir s bizantskim carem. Rezultat velike pobjede Bizanta i sloma perzijske moi bilo je vraanje svih podruja koja su nekada pripadala Bizantskom Carstvu. Armenija, rimska Mezopotamija, Sirija, Palestina i Egipat imali su biti restituirani bizantskom caru. Nekoliko mjeseci kasnije iroe je na samrtnoj postelji odredio bizantskog cara za staratelja svojemu sinu, i dok je neko Kosrau II. zvao cara svojim robom, sada je iroe svojega sina i prijestolonasljednika nazvao robom vladara Bizanta. Nakon estogodinje odsutnosti Heraklije se vratio u svoj glavni grad. Njegov sin Konstantin, patrijarh Sergije, kler, senat i narod doekali su ga na obali Male Azije, u Hijereji, kao slavnog pobjednika nad Kristovim neprijateljima, s maslinovim granicama i upaljenim svijeama, pobjednikim klicanjem i crkvenim pjesmama. Dok su Perzijanci naputali rimske provincije, Heraklije je u proljee 630. krenuo u Jeruzalem. Ondje je uz slavlje naroda 21. oujka ponovno podigao Sveti kri to ga je bio oteo od Perzijanaca. Taj sveani in simbolizirao je slavodobitni svretak prvoga velikoga vjerskog rata kranske ere. Oba protivnika pred ijom je silom Bizant nekada drhtao bila su na tlu. Jer kao to je bitka kod Ninive do temelja potresla perzijsku mo, tako je bitka kod Carigrada potresla avarsku. Poraz Avara imao je odjeka daleko izvan granica Bizantskoga Carstva. Za narode koji su dotad bili podloni Avarima, a osobito za mnogobrojna slavenska plemena, bio je to signal za ustanak i oslobaanje od avarskog jarma. U borbi protiv Avara Zapadni su Slaveni u to vrijeme pod Samovim vodstvom stvorili prvo veliko slavensko carstvo. Od avarske se vlasti nekoliko godina potom oslobodio i bugarski savez naroda sjeverno od Crnoga mora i Kaspijskog jezera pod knezom Kuvratom. U borbi protiv Avara Kuvrata je podrao Bizant: on je sklopio savez s carem Heraklijem, dobio od njega patricijsku titulu i u Carigradu se pokrstio. U okvir selidbi naroda, koje su pratile nastupajue promjene, pripada i selidba Srba i Hrvata, o kojoj nam je opiran izvjetaj ostavio Konstantin Porfirogenet. I ona se dogodila u dogovoru s Bizantom i u borbi protiv uzdrmane avarske sile. Hrvati i Srbi napustili su svoj dotadanji zaviaj s one strane Karpata i uz pristanak cara Heraklija pojavili se na Balkanskom poluotoku. U pobjednikoj borbi protiv Avara Hrvati su utvrdili svoj poloaj na sjeverozapadnom dijelu poluotoka. Susjedno jugoistono podruje zauzeli su Srbi. Tako se slavenski element na Balkanskom poluotoku opet znatno poveao. Car Konstantin VII. neumorno ponavlja da su Srbi i Hrvati po svojemu dolasku na Balkanski poluotok priznali suverenost bizantskog cara, i s obzirom na situaciju koja je nastala nakon bizantske pobjede nad Avarima i Perzijancima, to nije nevjerojatno. No ne smije se precijeniti znaenje takva priznanja i u njemu se nipoto ne smije vidjeti stvarna ponovna uspostava bizantske vladavine. No u svakom je sluaju i za Bizant na podruju Balkana dolo do osjetnog rastereenja. Zauvijek su prestali strani avarski napadi. Ali ma koliko briljantne bile Heraklijeve vojne pobjede, veliina i znaenje njegova doba ipak nisu u vanjskopolitikim uspjesima. Osvajanja na istoku nakon nekoliko su godina ponitili Arapi. No ono to je ostalo bio je novi vojni i upravni poredak. Na njemu poiva bizantska mo sljedeih stoljea, njegovim raspadom poinje raspad bizantske drave. Tematski ustroj, za koji je Heraklije poloio kamen temeljac, kima je srednjovjekovne bizantske drave. No Heraklijeva epoha nije za Istono Carstvo bila doba obrata samo u politikom ve i u kulturnom pogledu. S njome zavrava rimsko i poinje bizantsko doba u pravom smislu. Konana grecizacija i snana teokratizacija cjelokupnoga javnog ivota daju Carstvu novo lice. Rana se bizantska drava zapanjujue uporno drala latinskoga slubenog jezika. Tek je

34

istorijaonline.com

polako i oklijevajui poputala sve veoj grecizaciji Carstva, ne odluujui se na presudno preustrojavanje. Dvojezinost vlade i naroda ostala je znaajkom rane bizantske drave: u cjelokupnoj upravi Carstva, kao i u vojsci, vladao je slubeni latinski jezik, koji veina istonoga stanovnitva nije razumjela. To je stanje sada okonano. Grki je postao slubeni jezik Bizantskoga Carstva. Jezik naroda i Crkve postao je i jezikom drave. Umjetno spreavani proces grecizacije sada se tim bre razvijao. Ve je u sljedeim generacijama poznavanje latinskog postalo rijetkou ak i u krugovima obrazovanih Bizantinaca. Grecizacija bizantske drave imala je za posljedicu i jednu vanu promjenu te ujedno i bitno pojednostavnjenje vladarske titulature. Heraklije je odustao od komplicirane latinske titulature i pridjenuo si je narodnu grku oznaku basileus. Na mjesto rimskih carskih titula Imperator, Caesar, Augustus stupila je stara grka kraljevska titula, koja se bizantskim carevima dotad samo neslubeno pridijevala. Tako je oznaka ba.sileus postala slubenom titulom bizantskih vladara i otada je u Bizantu vrijedila kao prava carska titula. Istu je titulu Heraklije dao i svojemu sinu i suvladaru, Herakliju mlaem Konstantinu, a poslije i drugom sinu Herakloni. Otada su je pa do propasti Carstva nosili svi bizantski carevi i suvladari, dok je titula cezara definitivno izgubila svoj carski karakter. Institut suvladarstva u Bizantu je prije svega sluio regulaciji nasljeivanja prijestolja. Budui da u Bizantu ba kao ni u Rimu nije bilo odgovarajueg zakona o tome, naumljeni prijestolonasljednik krunio se jo za vladareva ivota i otada je kao njegov suvladar neslubeno nazivan "drugim" ili "malim" bazilejem - nosio krunu i carsku titulu, na kovanicama je najee predstavljan uz glavnog cara te je uz njega esto imenovan i u zakonima. Poslije smrti starijeg cara on je potom preuzimao vladavinu u punom posjedu carskih prava. Tako su bili omogueni nasljeivanje krune u carskoj obitelji i nastanak dinastija. No trebalo je due vrijeme da se konano probije monarhijski poredak nasljeivanja prijestolja. Sam je Heraklije unio nejasnou u sustav time to je uz svojega prvoroenog sina u suvladara uzdignuo i drugoga te ga postavio kao nasljednika prijestolja. Vraanje orijentalnih provincija postavilo je Carstvo iznova pred problem monofizitizma. Ozbiljnost toga problema posebno je jasno uviao patrijarh Sergije te se stalno trudio uspostaviti mir u Crkvi. Njegova su nastojanja nala uporite u nauku o jednoj energiji u Kristu, nauku koji je nastao u istonim provincijama Carstva. inilo se da pretpostavka kako dvjema Kristovim naravima odgovara jedan jedini nain djelovanja (energeia), premouje jaz izmeu kalcedonske dogme i monofizitizma. Sergije je usvojio monenergetski nauk i poeo pregovore s predstavnicima orijentalnih Crkvi. inilo se da politiki dogaaji opravdavaju patrijarhov trud jer se nije moglo previdjeti da je stari vjerski raskol izmeu Carigrada i monofizitskog stanovnitva na istoku bitno olakao perzijsko osvajanje. Tako je i sam Heraklije pristupio monenergetizmu. On je ve za vrijeme svojih istonih pohoda, osobito s lokalnim sveenstvom u Armeniji, pregovarao o crkvenoj uniji. Nakon vraanja monofizitskih provincija, pregovori su nastavljeni u viem stilu i s veom energijom jer se vie nego ikada inilo nunim pomirenje s monofizitima. Poetak je mnogo obeavao. inilo se da je postignut sporazum, i to kako u Armeniji, tako i u Siriji i u Egiptu, gdje se Kir, koji je 631. uzdignut za patrijarha, posve posvetio tom cilju. Svoj je pristanak crkvenoj politici koju su zagovarali Sergije i Kir dao i papa Honorije. No ubrzo su nastupila i razoaranja. Sjedinjenje je u Siriji i osobito u Egiptu uspjelo samo zahvaljujui primjeni sile. Opozicija je rasla, kako na monofizitskoj, tako i na ortodoksnoj strani. Voom ortodoksne opozicije postao je monah Sofronije, poznat po svojoj retorikoj vjetini, koji je 634. postao patrijarh Jeruzalema. On je nemilosrdno napadao novi nauk kao varijaciju monofizitizma i kao krivotvorenje ortodoksne kalcedonske dogme. Vjerojatno pod utjecajem te opozicije, kao i s obzirom na tumaenja pape Honorija, koji se suzdrano izjanjavao o problemu energija i nasuprot tome zastupao jednu volju u Kristu, Sergije je modificirao svoj nauk: pitanje energija je stavio u drugi plan i nauavao da se u Kristu treba

35

istorijaonline.com

pretpostaviti jedna volja (thelema). Ta nova - monoteletska - formulacija temelj je edikta koji je on sastavio, a koji je car 638. objavio pod imenom Ekthesis te izvjesio u narteksu Hagije Sofije. Ali iako su se voe drave i Crkve odluili za monoteletizam te je nakon smrti patrijarha Sergija (9. prosinca 638.) na carigradsku stolicu doao uvjereni monotelet Pir, vrlo se brzo pokazalo da je Ekthesis bila jalov pokuaj. Odbacili su je i ortodoksi i monofiziti, a i Honorijevi su je nasljednici u Rimu energino odbili. Monoteletizam nije pridonio miru nita uspjenije od crkvenopolitikih pokuaja kompromisa prethodnih stoljea. Poput tih pokuaja, on je izazvao samo nove sporove i tako poveao zbrku. Osim toga su se 638. Sirija i Palestina ve nalazile pod arapskom vlau, a i Egiptu je neizbjeno prijetila ista sudbina. Monoteletizam je tako promaio svoj politiki cilj. A religiozno je vrenje u istonim provincijama posluilo kao najvea pomo arapskim osvajanjima, kao neko perzijskim. 2. Era arapske invazije Godina kada su poele pobjede Bizantskoga Carstva protiv Perzije jest arapska godina hedre. Dok je Heraklije pokoravao perzijsko kraljevstvo, Muhamed je polagao kamen temeljac za religijsko i politiko sjedinjenje Arapa. Duhovno siromano i nerazvijeno, ali puno iskonske energije, Muhamedovo je djelo posjedovalo neodoljivu snagu. Ve nekoliko godina nakon Prorokove smrti poela je velika arapska selidba. Arape je elementarna sila tjerala iz neplodna zaviaja. Njihov cilj nije bilo toliko obraivanje naroda na novu vjeru koliko podvrgavanje novih zemalja i vladavina nad nevjernicima. Prve rtve njihova osvajakog nagona bila su dva susjedna velika carstva: Perzija je propala pod prvim naletom, a Bizant je izgubio svoje istone provincije jedva desetljee nakon Prorokove smrti. Stalna meusobna borba bila je oslabila obje drave i tako utrla put Arapima. U poraenoj je Perziji vladala velika zbrka, jedan je uzurpator na prijestolju smjenjivao drugoga, kima sasanidskoga kraljevstva bila je slomljena. Ali i snage pobjednika Bizanta bile su iscrpljene dugim, napornim ratovanjem. Uz to je neotklonjiva religijska svaa izmeu Carigrada i njegovih orijentalnih provincija podigla zid mrnje, ojaala separatistike tenje sirijskoga i koptskog stanovnitva te definitivno potkopala njihovu obrambenu volju. Loe stanje u organizaciji vojske i upravi rastrojenoj zbog premoi lokalnoga veleposjeda, uinilo je svoje i osobito u Egiptu osvajaima olakalo zadau. Ve 634. Arapi su pod vodstvom kalifa Omara, velikog osvajaa, provalili na podruje Carstva i u brzom pobjedonosnom pohodu prokrstarili provincijama koje su nedavno bile otete iz ruku Perzije. U presudnoj bitki na Jarmuku Arapi su 20. kolovoza 636. izborili uvjerljivu pobjedu nad bizantskom vojskom. Time je bio slomljen bizantski otpor i odluena borba za Siriju. Sirijska metropola Antiohija i veina gradova u zemlji predali su se pobjedniku bez borbe. U Palestini je otpor bio jai. Pod vodstvom patrijarha Sofronija Jeruzalem je dugo prkosio neprijatelju, ali napori opsade naposljetku su prisilili i Sveti grad da otvori vrata kalifu Omaru (638.). U meuvremenu je bilo pobijeeno perzijsko kraljevstvo, poslije toga je zauzeta i bizantska Mezopotamija (639./40.). Odatle su Arapi provalili u Armeniju i osvojili najjau armensku utvrdu Dvin (listopad 640.). Istodobno je poelo osvajanje Egipta. Upadljivo je da Heraklije, koji je osobno vodio sve ratne pohode protiv Perzije, nije doista sudjelovao u borbama s Arapima. Na poetku je jo pokuavao voditi vojne operacije iz Antiohije, no nakon bitke na Jarmuku od svega je odustao i posve se povukao. Pred oima mu je propadalo ivotno djelo. Junako ratovanje protiv Perzije izgledalo je uzaludnim: podvrgavanjem perzijskoga kraljevstva samo je pripremio tlo za Arape. Podrujima koja je bio izborio od Sasanida nakon neizrecivo teke borbe, sada se poput elementarne katastrofe irila arapska poplava. Svetom zemljom, za koju je vjerovao da ju je spasio za kranstvo,

36

istorijaonline.com

ponovno su zavladali nevjernici. Ta strana sudbina duevno je i tjelesno slomila ve ostarjelog vladara. Vrativi se iz Sirije, due je vrijeme ostao u palai Hijereji na obali Male Azije. Grozio se povratka u Carigrad jer nije mogao podnijeti pogled na more. Tek kada je u Carigradu otkrivena urota, pribrao se i utoliko svladao svoj strah da se na mostu od brodova prekrivenih pijeskom i zelenilom preko Bospora uputio u glavni grad. Tragino se odvijao i Heraklijev obiteljski ivot. Na dan svoje krunidbe oenio se Fabijom-Eudokijom, koja mu je rodila jednu ki i jednog sina, Heraklija mlaeg Konstantina. No bolovala je od epilepsije i umrla je nekoliko mjeseci poslije roenja sina (612.). Godinu dana potom car se oenio svojom neakinjom Martinom. Taj je brak izazvao veliko nezadovoljstvo. Crkva i narod smatrali su to rodoskvrnuem, i takva je veza s obzirom na blisko krvno srodstvo doista znaila krenje kako kanonskih propisa, tako i dravnih zakona. Martina je u Carigradu bila omraena, ali car joj je usprkos mrnji svojih podanika bio privren velikom ljubavlju i ona je s njim dijelila radost i bol te ga pratila na njegovim najteim pohodima. No za cara je to ipak bilo teko iskuenje i po opem je shvaanju oit znak Boje mrnje bilo to to je od devetoro djece koje mu je Martina rodila etvero umrlo u najranijoj dobi, dok su oba starija sina doli na svijet kao bogalji. Neprijateljstvo naroda prema Martini bilo je tim vee stoga to je ona astohlepno nastojala osigurati nasljee prijestolja svojemu vlastitom potomstvu, zaobilazei Eudokijina sina. Iz toga je proizaao raskol u obitelji, koji je caru jo oteao ionako gorak svretak ivota, a nakon njegove smrti gurnuo Carstvo u velika previranja. Heraklije je umro 11. veljae 641. nakon tekih muka. U nastojanju da Martininu potomstvu osigura udio u vladavini, ne liavajui carskih prava svojega prvoroenog sina Konstantina, Heraklije je ostavio Carstvo obojici svojih starijih sinova. Usprkos znatnoj razlici u godinama - Konstantin je tada bio star 28, a Martinin sin Heraklona tek 15 godina - polubraa su po Heraklijevoj izriitoj volji trebali zajedno vladati kao ravnopravni vladari. To je jedan od najiih primjera zajednike vladavine za koje zna povijest rimsko-bizantskih careva. Kako bi i samoj Martini osigurao neposredan utjecaj na poslove vlasti, Heraklije je u svojoj oporuci nadalje odredio da je oba vladara trebaju smatrati "majkom i caricom". No kada je Martina obznanila oporunu volju svojega pokojnog supruga, protiv te se odredbe stvorila jaka opozicija, u kojoj su se osim stare mrnje protiv cariine osobe izraavala i shvaanja opega dravnopravnog znaenja. Narod je ne protuslovei pozdravio oba sina i dotadanja Heraklijeva suvladara kao svoje vladare; no nije htio ni uti za Martinino sudjelovanje u vlasti i odbio ga je s obrazloenjem da ona kao ena ne moe zastupati rimsko pravo ni primati inozemne poslanike. Martina se morala povui, ali nije se predala. Raskol izmeu dviju linija u vladarskoj kui naoigled se zaotravao: neprijateljski su se suprotstavljale dvije stranke, od kojih je jedna stajala uz Konstantina, a druga uz Martinu i Heraklonu. Konstantin III. je nesumnjivo imao jae sljedbenike, ali je bolovao od teke bolesti - izgleda od suice - i umro je ve 25. svibnja iste godine, nakon jedva tri mjeseca vladavine. Sada je vlast pripala samo mladom Herakloni. No faktino je Martina preuzela uzde vlade, dok su najugledniji pristae pokojnoga Konstantina morali otii u progonstvo. S Martinom je novi utjecaj stekao i patrijarh Pir, a to je znailo ponovno oivljavanje monoteletske crkvene politike, od koje je Konstantin III. htio odustati. Sada se i uvjereni monotelet Kir vratio na biskupsku stolicu u Aleksandriji. Poput mnogih svojih prethodnika, nije preuzeo samo crkveno nego i dravnopolitiko vodstvo Egipta. Po nalogu nove vlade koja je, ini se, daljnju borbu protiv Arapa smatrala bezizglednom, pokrenuo je pregovore s osvajaima i zakljuio s njima mirovni ugovor, kojim im je faktino izruio cijeli Egipat. No taj je mirovni ugovor, koji je zahtijevao duge pregovore, zakljuen tek nakon svrgavanja Martine i Heraklone poetkom studenoga 641.

37

istorijaonline.com

Od poetka su se nad glavama Martine i Heraklone skupljali teki oblaci. Vii slojevi u Carstvu, senatorska aristokracija, vojno zapovjednitvo i ortodoksni kler, okrenuli su se protiv njihove vlasti, a i narod je bio ustrajan u svojoj mrnji prema carici kao i prema monoteletskom patrijarhu Piru. Rana se smrt Konstantina III. pripisivala Martininu i Pirovu trovanju i zahtijevalo se da prijestolje pripadne njegovu malom sinu. Jedan je pristaa Konstantina III., Armenac Valentin Arsakid (Arakuni), nahukao maloazijske trupe protiv Martine i Heraklone te se pojavio na njihovu elu pred Kalcedonom. Iako je sada Heraklona, poputajui pritisku, okrunio sina Konstantina III. za suvladara, krajem rujna 641. ipak je dolo do obrata. Martina i Heraklona su smijenjeni po zakljuku senata i taj je in zapeaen tako to je Martini odsjeen jezik, a Herakloni nos. Tu prvi put na bizantskom tlu susreemo orijentalni obiaj sakaenja odsijecanjem nosa: ono je vrijedilo kao znak nesposobnosti osakaenoga za slubu. Majka i sin su prognani na Rodos; u progonstvo je morao i patrijarh Pir, a novi je patrijarh postao Pavao, dotadanji oikonomos Sv. Sofije. Senat je prenio vlast na sina Konstantina III. koji je tada bio u jedanaestoj godini ivota. Kao i njegov otac, on je pri krtenju dobio ime Heraklije, ali je zatim pri krunidbi primio ime Konstantin. Narod ga je zvao Konstans, to je umanjenica od Konstantin, kao to je Heraklona umanjenica od Heraklije. Kasnije je meutim dobio pridjevak Pogonatos (bradati) jer ga je u zrelijim godinama karakterizirala osobito duga bujna brada. Mo senata, koja je nala jasan izraz u odluci o svrgavanju Martine i Heraklone, oitovala se i u tome to je mladi car Konstans II. isprva dospio pod starateljstvo senatora. U govoru koji je proitao pred skuptinom senata stupajui na vlast, Konstans je naglasio da su Martina i Heraklona odstranjeni "odlukom senata koja je bila donijeta uz Boju pomo" jer senatori "zbog svoje dobro poznate izvanredne pobonosti nisu htjeli trpjeti bezakonje u carstvu Romeja". Zamolio je senatore da i ubudue budu "savjetodavci i upravitelji opeg dobra podanika". Naravno, te su rijei mladome caru stavili u usta sami senatori, ali one zato nisu nita manje karakteristine za visok poloaj i znaenje koje je u ono doba uivao bizantski senat. Justinijanovim apsolutizmom gurnut daleko u pozadinu, carigradski je senat uskoro ponovno stekao vee znaenje i od 7. stoljea je doivio poseban procvat. Pod Heraklijevom dinastijom on obavlja vane funkcije kao carsko vijee i kao vrhovni sud (usp. str. 61). Pri promjenama na prijestolju njegova se uloga, naravno, posebno isticala (usp. str. 16) i ne udi to se mladi Konstans najprije morao prepustiti zatiti i vodstvu senatora. Dakako, on se nije dopustio dugo drati u tom poloaju: poput veine predstavnika Heraklijeve loze, bio je izrazite vladarske naravi i u svojim je zrelijim godinama pokazivao i suvie samovolje. Vanjskopolitiki poloaj Carstva i dalje je obiljeavalo prodiranje Arapa. Provodei odredbe onog ugovora koji je patrijarh Kir iz Aleksandrije sklopio s Arapima po Martininu nalogu i koji je predviao odreeni rok za odlazak Bizantinaca iz zemlje, bizantske su trupe 12. rujna 642. napustile Aleksandriju i brodovima se prebacile na Rodos, na to je pobjedniki arapski vojskovoa Amr 29. rujna uao u grad Aleksandra Velikog. Odande je irio arapsku mo du sjevernoafrike obale, podvrgnuo Pentapolis i 643. zauzeo grad Tripolis na Sirtisu. Ali poslije Omarove smrti (studeni 644.), novi ga je kalif Otman opozvao. To je ohrabrilo Bizantince na protunapad. Na elu jake flote bizantski je vojskovoa Manuel krenuo prema Egiptu; uspio je iznenaditi arapsku posadu i zauzeti Aleksandriju. Ali taj uspjeh nije bio dugog vijeka. Amr, koji je brzo bio poslan natrag u Egipat, pobijedio je Manuelovu vojsku kod Nikiua i zatim u ljeto 646. ponovno uao u Aleksandriju. Manuel je morao pobjei u Carigrad dok se koptsko stanovnitvo Aleksandrije s monofizitskim patrijarhom Benjaminom na elu spremno predalo Arapima i svoju predaju i formalno utvrdilo ugovorom, time jo jednom pokazujui kako im je arapski jaram drai od bizantskoga. Nakon toga ponovnog zauzimanja Aleksandrije, Egipat je konano ostao pod muslimanskom vlau. Bizantsko je Carstvo zauvijek izgubilo najbogatiju i privredno najvaniju od svojih provincija.

38

istorijaonline.com

Jo je vei vojskovoa od Amra bio tadanji namjesnik Sirije Muavija. Nakon to su osigurali posjed Sirije i Mezopotamije, Arapi su se okrenuli Armeniji i Maloj Aziji. Ve su 642./43. ponovno provalili na armensko podruje. Godine 647. je Muavija prodro u Kapadociju i zaposjeo Cezareju. Odande je krenuo prema Frigiji; njegov pokuaj zauzimanja dobro utvrenoga grada Amorija dodue nije bio uspjean, ali je prokrstario plodnom provincijom i vratio se u Damask s bogatim plijenom i velikim brojem zarobljenika. Prodor na obale Sredozemnog mora postavio je pred Arape zadau stvaranja jake flote. Za pustinjski je narod to bio posve nov problem. ak je i velikom osvajau Omaru jo posve nedostajalo razumijevanja za vanost flote. Muavija je bio prvi arapski dravnik koji je shvatio kako se borba protiv Bizanta ne moe voditi bez jake flote. On je poeo s njezinom izgradnjom ubrzo nakon Omarove smrti i 649. je u more krenula prva pomorska ekspedicija. Pod Muavijinim osobnim vodstvom arapska je flota krenula na Cipar i napala glavni grad otoka, Konstanciju. Nije pomoglo ni to to je bizantska vlada znatnim plaanjima uspjela kupiti trogodinje primirje. Vrijeme primirja Muavija je iskoristio za daljnju izgradnju svoje flote i nakon isteka utvrenog roka nastavio je pomorsku akciju s novom snagom. Godine 654. poharao je Rodos; slavni kolosalni kip Helija, koji se sruio za vrijeme potresa 225. pr. Krista, ali i dalje je jednako slovio kao jedno od sedam svjetskih uda, prodan je jednom idovskom trgovcu iz Edese, koji je metalnu masu prevezao na 900 deva. Ubrzo potom u arapski je posjed pao i otok Kos, dok je Kreta morala izdrati pljakaki pohod. Nema sumnje da je Muavijin pravi cilj ve tada bio Carigrad: to posve razgovijetno pokazuje ruta Cipar, Rodos, Kos. Bizant nije mogao skrtenih ruku promatrati to sustavno napredovanje. Konstans II. je 655. na likijskoj obali poveo bitku s Arapima u kojoj je sam preuzeo vodstvo bizantske flote. Ta prva velika bizantsko-arapska pomorska bitka zavrila je potpunim porazom Bizantinaca. Sam je car dospio u veliku opasnost i spasila ga je samo portvovnost jednoga mladog bizantskog junaka. Bizantska hegemonija na moru bila je uzdrmana. No velika arapska pobjeda nije imala neposrednih posljedica zbog unutarnjih zapleta u kalifatu. Nemiri koji su vladali arapskim carstvom ve posljednjih godina Otmanove vlasti jo su se intenzivirali nakon njegova ubojstva (17. lipnja 656.). izmeu Muavije, koji je u Siriji proglaen kalifom, i u Medini postavljenoga ortodoksnog kalifa Alija, Prorokova zeta, izbio je teak graanski rat koji je zavrio tek Alijevim ubojstvom 661. U tim se okolnostima Muavija morao potruditi oko sporazuma s Bizantincima. Zakljuio je s njima mir (659.) i ak se obvezao na plaanja Carstvu. Raspoloenje se okrenulo i u Armeniji: najuglednije su armenske porodice obnovile veze s Bizantom. Oslobaanje od opasnosti na istoku omoguilo je caru Konstansu da se posveti europskim podrujima Carstva. Godine 658. je poduzeo pohod na Balkan koji su drali Slaveni: poao je u "Sklaviniju" gdje je "mnoge zarobio i pokorio". Kakav je bio doseg toga pohoda Konstansa II., ne moe se detaljno vidjeti iz ovoga turog izvjetaja. No ini se da je sigurno to da je Konstans II. od jednog dijela Slavena - vjerojatno u Makedoniji - iznudio priznanje bizantske suverenosti. To je bila prva vea protuofenziva koju je Bizant poduzeo protiv Slavena od Mauricijeva doba. ini se da su taj Konstansov pohod pratila preseljenja veih slavenskih masa u Malu Aziju. Od tog vremena znamo za Slavene u Maloj Aziji i za slavenske vojnike u carevoj slubi. Godine 665. je vojna jedinica od 5000 slavenskih vojnika prela Arapima, koji su ih naselili u Siriji. Nakon uspjenog pohoda na Balkan, Konstans II. se okrenuo podrujima Carstva na daljem zapadu, gdje su odnosi bili vrlo zapleteni, to je ne ponajmanje bilo posljedica crkvenoga spora koji je bio izazvao monoteletizam. Posljedice religijskih sporova bile su posebno kobne u latinskoj Africi koja se nakon osvajanja Egipta inila krajnje ugroenom. Kao to je ogorenost sirijskih i egipatskih monofizita prema Bizantu olakala osvajanje orijentalnih provincija, tako je sada prijetila mogunost da nezadovoljstvo zapadnoga

39

istorijaonline.com

pravovjernog stanovnitva donese istu sudbinu i latinskoj Africi. Sjeverna je Afrika tada bila pribjeite ortodoksije u borbi protiv monoteletizma. Tu je dugo djelovao voa ortodoksne opozicije Maksim Priznavalac, najvaniji teolog toga vremena. Vjerojatno su na njegov poticaj poetkom 646. odrane sinode u vie sjevernoafrikih gradova, i na njima je monoteletski nauk, koji je promicala bizantska vlada, jednoglasno osuen kao hereza. Ta opozicija bizantskoj sredinjoj vlasti ubrzo je urodila opasnim politikim posljedicama. Kartaki egzarh Gregorije proglasio se carem i naao podrku ne samo meu bizantskim sjevernoafrikim stanovnitvom ve i kod susjednih maurskih plemena. Zapravo su Arapi oslobodili bizantsku vlast od opasnosti koje su odatle mogle nastati. Nakon uvrivanja svoje moi u Egiptu, Arapi su 647. napali sjevernoafriki egzarhat. U borbi s njima poginuo je protucar Gregorije. Poto su opljakali Sufetulu, rezidencijalni grad protucara, te ubrali bogat danak, Arapi su opet otili. Tako je kartaki egzarhat i dalje ostao u posjedu Bizantskoga Carstva. Ali dogaaji koji su se tu odigrali bili su prvo upozorenje, pogotovo stoga to su snano odjeknuli u Rimu. Car Konstans nije zanemario nunost religijskog pomirenja. Teei kompromisnom rjeenju, donio je 648. godine svoj glasoviti Typos koji je, dodue, propisivao uklanjanje Ekthesisa. iz narteksa Hagije Sofije, ali je ba kao Heraklijev edikt, samo jo naglaenije, pokuao zaobii pravi predmet spora tako to je zabranio svaku raspravu ne samo o problemu energija nego i o problemu volje te zaprijetio kaznama za krenje te zabrane. Time se s problemom energija i volje stiglo do one toke na kojoj se s problemom naravi stajalo prije vie od stoljea i pol, nakon objavljivanja Zenonova Henotikona (usp. str. 32). I ba kao tada Henotikon, ni Typos sada nije mogao posluiti kao osnova za sporazum jer nije mogao zadovoljiti ni uvjerene pristae ortodoksnog nauka ni uvjerene monotelete. Nakon vrlo kratkog vremena, pokazala se neprovedivost pokuaja da se borba religijskih mnijenja razrijei preuivanjem pravog problema i despotskom zabranom izraavanja. Papa Martin koji je, ne traivi potvrdu carskoga egzarha, 5. srpnja 649. zauzeo stolicu sv. Petra, odrao je u listopadu iste godine velik koncil u crkvi sv. Spasa na Lateranu u Rimu. Sudjelovalo je 105 biskupa i oni su veinom pripadali rimskoj eparhiji, ali je u teolokom smislu sinoda posve bila pod grkim utjecajem i u cijelom se svojemu postupku oslanjala na uzor bizantskih ekumenskih koncila. Lateranska je sinoda osudila i Ekthesis i Typos, ali krivicu za te vjerske dekrete iz politikih obzira nije pripisala carskoj vladi, nego patrijarsima Sergiju i Pavlu koji su, kao i Pir, izopeni. Papina enciklika obraala se svim biskupima i svom kleru kranske Crkve, a grki je prijevod koncilskih akata poslan caru zajedno s izrazito ljubaznim pismom. Ali ve je provokativan nain Martinova imenovanja bio dovoljan povod za brzu i despotsku intervenciju Konstansa II. Egzarh Ravenne, Olimpije, trebao je poi u Rim, zarobiti papu kojega car nije priznavao i od svih biskupa Italije iznuditi potpisivanje Typosa. No Olimpije je, stigavi u Rim jo prije kraja lateranske sinode, ubrzo shvatio kako ondje vlada nepovoljna atmosfera za provedbu njegove zadae. Umjesto da izvri carev nalog, odluio je iskoristiti neraspoloenje Rima prema Carigradu da bi Italiju odcijepio od Carstva i stavio je pod svoju vlastitu vlast. Crkvena politika bizantske vlade dovela je dakle i u Italiji, kao u sjevernoj Africi, do pobune nosioca vrhovne lokalne vlasti protiv sredinje vlasti u Carigradu. ini se da protiv uzurpatora, koji je sa svojom vojskom krenuo na Siciliju, bizantska vlada nije poduzela nita, to se sigurno objanjava time to je tada, u doba prve Muavijine pomorske ekspedicije, bila posve zaokupljena na istoku. Pobuna je prirodno zavrila Olimpijevom smru 652. Do obrauna s papom Martinom dolo je tek godinu dana potom. Novi se egzarh pojavio u Rimu 15. lipnja 653. na elu svoje vojske i uhapsio je teko bolesnog papu kako bi ga nou odveo iz uznemirenoga grada. Martin je otpremljen u Carigrad i krajem prosinca doveden pred senat. Proces je imao izrazito politiki karakter. Optuba se odnosila na veleizdaju jer se

40

istorijaonline.com

Martina - moda ne bezrazlono - okrivljavalo za podravanje Olimpija. Nasuprot tome je religijsko pitanje dospjelo posve u pozadinu i papin pokuaj da govori o Typosu suci su grubo sprijeili. Nakon presude, koja je isprva bila smrtna kazna, teko je bolesni starac po carevu osobnom nalogu bio javno zlostavljan i naposljetku prognan u daleki Kerson gdje je, u gladi i bijedi, u travnju 656. zavrio njegov ivot. Ubrzo nakon Martinove presude i Maksim je prevezen iz Italije u Carigrad kao zarobljenik te ga je jednako tako sasluavao senat bizantskoga glavnoga grada. Kao to je Martin bio okrivljen za vezu s Olimpijem, tako je Maksim okrivljen za podravanje buntovnoga sjevernoafrikog egzarha Gregorija, ali prije svega i za nepriznavanje careva Typosa. Dok se papi Martinu odrao kratak proces, bez zanimanja za njegova religiozna shvaanja, vlada je sve uloila u to da obrati Maksima, duhovnog vou ortodoksnih Grka. Ali sva su nastojanja bila uzaludna, iako su Maksima vie godina vukli s jednog mjesta progonstva na drugo i izlagali najteim zlostavljanjima. Svoje je progonstvo zavrio u utvrdi Shemarion u Laziki (nedaleko od dananjega Murija); tu je umro kao osamdesetogodinji starac 13. kolovoza 662. Dogmatski je spor imao crkvenopolitike posljedice u pobuni opozicije protiv podvrgavanja Crkve od strane carske vlasti. Maksim je proglasio naelo da car kao laik nema prava odluivati o vjerskim pitanjima jer je to samo stvar Crkve. Ta misao po sebi nije bila nova, susreemo je ve kod crkvenih otaca u doba ranoga Bizanta. Ali jo nitko nije tako otro vodio borbu za neovisnost Crkve. Maksim, prvi doista srednjovjekovni crkveni otac u Bizantu, koji je u Crkvi legitimirao mistiku Pseudo Dionizija, unio je u svijet antikih predodaba i crkvenopolitiki nova, srednjovjekovna shvaanja. U osobi cara Konstansa i monaha Maksima sudarila su se dva svijeta. Maksim je podlegao carevoj svemoi, ali ideje koje je zastupao ponovno su oivjele u vjerskim borbama sljedeih stoljea. Nakon dvadesetogodinje vladavine na Bosporu, car Konstans je donio udnu odluku da napusti Carigrad i premjesti svoju rezidenciju na Zapad. Ne radi se o tome da je odustajao od Istoka: sve dok je bjesnjela borba na Istoku, on je ustrajao na svojemu mjestu, i otiao je iz glavnoga grada tek kada je prola akutna opasnost. Njegov odlazak na Zapad pokazuje koliko je Bizantskom Carstvu jo u to doba bilo stalo do zadravanja zapadnih posjeda. Povee li se odluka Konstansa II. s nekadanjim planovima careva Mauricija i Heraklija (usp. str. 42 i 46), primjetan je zanimljiv kontinuitet politikih nastojanja koji jasno pokazuje da Bizantincima tada nita nije bilo tako teko zamislivo kao to da se ogranie na Istok kako bi moda - kako je to bilo u sljedeem stoljeu - odricanjem od Zapada postigli snanije jedinstvo istonih snaga. No posljednji su poticaj za provedbu te nakane caru zacijelo pruili oni motivi koje nai izvori navode kao prave i jedine razloge njegova odlaska na Zapad. Svojom crkvenom politikom i stranim nainom na koji se obraunao s Martinom i Maksimom bio je proigrao simpatije pravovjernoga bizantskog stanovnitva. No ni to nije bilo sve: 660. je najprije svojega brata Teodozija nasilno uinio sveenikom, a zatim i ubio, navodno zbog veleizdajnikog djelovanja, ali vjerojatno zapravo zato to je on po shvaanjima tog doba kako pokazuje povijest Heraklijevih sinova te kasnije sinova samog Konstansa - imao pravo na suvladarski poloaj, a Konstans nije htio trpjeti takvo krnjenje svoje vladarske moi. Neposredan je povod za sukob s Teodozijem moda bio u injenici da je Konstans, koji je svojega starijeg sina Konstantina (IV) ve za Uskrs 654. okrunio za suvladara, 659. dodijelio carske asti i svojim mladim sinovima Herakliju i Tiberiju te na taj nain ponovno zaobiao brata. Krvavi svretak spora izazvao je golemo ogorenje bizantskog stanovnitva. Cara je pratila mrnja stanovnitva, koje ga je nazivalo Kainom. Taj je osebujan raskol sa stanovnitvom vlastitoga glavnoga grada Konstansa moda uvrstio u odluci da napusti Carigrad; on je takoer razlogom to je carev odlazak na Zapad dobio karakter raskida sa starom rezidencijom.

41

istorijaonline.com

Izgleda da je Konstans imao namjeru posjetiti najvanija mjesta europskog dijela Carstva. Najprije se zaustavio u Solunu, zatim je due ostao u Ateni i tek je 663. stigao u Taranto. Odande je zapoeo rat s Langobardima. Na poetku je imao dosta uspjeha, vie mu je gradova bez otpora otvorilo svoja vrata, te je zapoeo opsadu Beneventa. No usprkos bezobzirnom cijeenju talijanskih podanika, ni vojna ni financijska careva sredstva nisu dostajala za dui rat te je Konstans ubrzo bio prinuen prekinuti opsadu i povui se u Napulj. Tako je usprkos poetnim uspjesima propao pokuaj da se Italija oisti od Langobarda. Iz Napulja je Konstans krenuo u Rim. Vladara koji je papu Martina muio do smrti, papa Vitalijan je primio na elu rimskoga klera est milja izvan gradskih zidina i sveano ga uveo u stari glavni grad, koji je tada uvao samo jo uspomenu na svoju nekadanju veliinu. Konstans je bio prvi car koji je posjetio Rim nakon pada Zapadnoga Rimskog Carstva. Njegov boravak u Rimu dakako i nije bio vie od posjeta. Trajao je samo dvanaest dana i bio je ogranien na sveanosti i bogosluja. Konstans je 17. lipnja 663. napustio vjeni grad i uskoro se potom iz Napulja zaputio na Siciliju, koju je trebalo braniti od arapskih napada. Ondje si je u Siracuzi uredio novu rezidenciju. Imao je ak i namjeru dovesti na Siciliju i svoju obitelj, enu i sinove, no tome se suprotstavio Carigrad, gdje plan premjetanja carske rezidencije na Zapad razumljivo nije naiao na dobar odjek. Mjesto za novu rezidenciju bilo je dobro izabrano jer je na Siciliji, koju je svojedobno i uzurpator Olimpije odabrao za sredite, car mogao zadrati kljuni poloaj izmeu talijanskog podruja koje su ugroavali Langobardi i sjeverne Afrike izloene arapskim napadima. O vladavini Konstansa II. u Siracuzi malo je poznato. Sigurno je samo da je odravanje dvora i carske vojske bilo veliko optereenje za zapadni dio Carstva te da je carev svojevoljni apsolutizam i ovdje ubrzo sve odbio od njega. To objanjava katastrofu kojom je zavrio Konstansov boravak u Siracuzi. Dolo je do urote u njegovoj najblioj okolini i 15. rujna 668. na kupanju ga je ubio jedan sluga. U uroti je sudjelovalo vie predstavnika uglednih bizantskih i armenskih porodica. Armenac je bio i onaj Mezezije kojega je vojska nakon Konstansova ubojstva proglasila carem. No pobunu je poetkom 669. uguila vojska ravenskog egzarha. Uzurpator i vie vodeih urotnika su smaknuti. Carevo tijelo prevezeno je pak u Carigrad i sahranjeno u Apostolskoj crkvi. 3. Obrana Carigrada i stvaranje novoga poretka Nakon smrti Konstansa II., na carigradsko je prijestolje sjeo njegov mladi sin Konstantin IV (668.-685.). Poela je jedna od svjetskopovijesno najvanijih vladavina bizantske povijesti: vladavina koja je dovela do glavne odluke u bizantsko-arapskom sukobu. Jo dok je Konstans II. boravio na Zapadu, Muavija je nakon smirivanja stanja u kalifatu obnovio borbu protiv Bizantskoga Carstva. Godine 663. Arapi su se jo jednom pojavili u Maloj Aziji i otada su se njihove provale ponavljale iz godine u godinu. Zemlja je bila potpuno opustoena, stanovnitvo odvedeno u zarobljenitvo; katkad su Arapi prodirali sve do Kalcedona, a esto su i preko zime ostajali na tlu Carstva. No presudna se borba, borba za Carigrad i stoga i za opstanak Bizantskoga Carstva, odigrala na moru. Osvajakom planu, koji je nekada razmatrao kao sirijski namjesnik, kalif Muavija se vratio na onoj toki na kojoj je prije vie od jednog desetljea morao prekinuti akcije. Poto je linija tada zauzetih otoka Cipar - Rodos - Kos bila upotpunjena zauzimanjem Hiosa, jedan je Muavijin vojskovoa 670. zaposjeo poluotok Kizik u neposrednoj blizini bizantskoga glavnoga grada. Time je stekao sigurnu operativnu bazu za akcije protiv Carigrada. No prije nego to je uslijedio veliki napad na bizantsko dravno sredite, 672. je jedan dio kalifove flote zauzeo Smirnu, dok je drugi napao obalu Cilicije.

42

istorijaonline.com

U proljee 674. zapoela je glavna akcija: jedan se snaan odred pojavio pred zidinama Carigrada. Borbe su trajale cijelo ljeto, a na jesen se arapska flota vratila u Kizik. Sljedeeg se proljea opet pojavila kako bi ponovno cijelo ljeto opsjedala glavni grad, a ista se igra ponovila i sljedeih godina. Ali svi su pokuaji Arapa da osvoje najjau utvrdu tadanjega svijeta ostali bez uspjeha. Morali su odustati od borbe i 678. su napustili bizantske vode nakon to su u pomorskim bitkama pod carigradskim zidinama pretrpjeli teke gubitke. Tada je vjerojatno prvi put upotrijebljena poznata "grka vatra", koja je Bizantincima otada bila od velike pomoi. Grka vatra, pronalazak grkog arhitekta Kalinika, koji je iz Sirije preselio u Bizant, bila je eksplozivna tvar ija je priprema bila poznata samo Bizantincima; njome su se uz pomo takozvanih sifona s velike udaljenosti gaali neprijateljski brodovi i tako izazivali veliki poari. Arapska je flota u povlaenju pretrpjela i daljnje gubitke zbog oluje koja ju je zatekla uz pamfilijsku obalu. Istodobno je teak poraz doivjela i arapska vojska u Maloj Aziji. Ostarjeli Muavija bio je prinuen sklopiti s Bizantom mirovni ugovor na trideset godina. Obvezao se svake godine plaati caru 3000 zlatnika i slati mu 50 zarobljenika i 50 konja. Neuspjeh velikoga arapskog napada ostavio je snaan dojam i s one strane granica Bizantskoga Carstva. Avarski kagan i poglavari slavenskih plemena na Balkanskom poluotoku poslali su u Carigrad poslanstva koja su bizantskom caru nosila darove, molila ga za mir i prijateljstvo te priznavala suverenost Bizantskoga Carstva. "I nastupio je", tako Teofan zavrava svoj izvjetaj, "nepomuen mir i na Istoku i na Zapadu". Znaenje bizantske pobjede 678. zaista se ne moe precijeniti. Prodiranje Arapa prvi je put zaustavljeno. Arapska invazija, koja je dotad napredovala takorei bez otpora, poput lavine, doivjela je prvi snaan udarac. U velikoj borbi za obranu Europe od arapskog prodiranja pobjeda Konstantina IV oznauje toku obrata od svjetskopovijesne vanosti, slino kasnijoj pobjedi Leona III. godine 718. i pobjedi koju je nad Arapima izborio Karlo Martel 732. na drugom kraju tadanjega svijeta, kod Poitiera. meu tim trima pobjednikim pothvatima, koji su Europu spasili od muslimanske poplave, pobjeda Konstantina IV nije samo prva, nego i najvea. Bez sumnje je tadanji napad Arapa na Carigrad bio najjai to ga je kranski svijet ikada doivio s arapske strane. Carigrad je pak bio posljednji obrambeni nasip koji se tada suprotstavljao arapskoj invaziji. injenica da je taj nasip izdrao nije znaila samo spas za Bizantsko Carstvo, nego i za cjelokupnu europsku kulturu. No Carstvo je pred nove velike tekoe stavila provala turkijskog plemena Bugara na Balkanskom poluotoku. Bugarsko, odnosno onogursko-bugarsko kraljevstvo, s kojim je Bizant pod Heraklijem odravao prijateljske veze, raspalo se sredinom 7. stoljea pod pritiskom Hazara koji su prodirali prema zapadu. Dok se dio Bugara pokorio Hazarima, vie je bugarskih plemena napustilo svoje dotadanje prebivalite. Jedna je vea grupa pod Asparuhom (Isperih na starobugarskom popisu vladara) krenula na zapad i u sedamdesetim se godinama pojavila na uu Dunava. Konstantin IV je uvidio opasnost to ju je za bizantsku dravu znailo pojavljivanje toga ratnikog naroda na sjevernoj granici Carstva. Nakon sklapanja mira s Arapima, odmah je poeo s pripremama za ekspediciju protiv Bugara i ve je 680. izbio rat. Jedan je vei dio flote pod carevim osobnim vodstvom preplovio Crno more i pristao sjeverno od ua Dunava, a istodobno su Dunav prele i bizantske konjike trupe, koje su pristigle iz Male Azije preko Trakije. No movarno je podruje Bizantincima znatno oteavalo voenje rata; Bugarima je pak pruilo mogunost da izbjegnu svaki ozbiljniji susret s nadmonim neprijateljem. Bizantska se vojska iscrpila bez uspjeha i naposljetku se, nakon to se i sam car razbolio i morao napustiti svoje trupe, poela povlaiti. Pri prelasku Dunava Bugari su je napali i nanijeli joj teke gubitke; zatim su, slijedei neprijatelja u bijegu, preli Dunav i prodrli na podruje Varne. Tako je ekspedicija Konstantina IV sama dovela do nesree koju je htjela sprijeiti te neprijatelju samo olakala presudan korak.

43

istorijaonline.com

Zemlja u koju su Bugari upali tada je ve uglavnom bila slavizirana: nastanjivali su je pleme Severa i sedam drugih slavenskih plemena. Ona su morala poeti plaati Bugarima danak i oito su zajedno s njima nastupala u borbi protiv Bizantinaca. Na podruju stare provincije Mezije, izmeu Dunava i Balkanskoga gorja, nastala je slavensko-bugarska drava. Tako je provala Bugara u sjeveroistonom dijelu Balkanskog poluotoka zaposjednutog od Slavena ubrzala proces stvaranja drave i dovela do nastanka prvoga junoslavenskog kraljevstva. Naravno, Bugari i Slaveni su na poetku inili dvije razliite etnike skupine, i jo se due vrijeme u bizantskim izvorima razgovijetno razlikuju jedni od drugih, no postupno e se Bugari potpuno utopiti u slavenskoj masi. Bizantski je car bio prinuen priznati nastalo stanje sklapanjem formalnoga mirovnog ugovora i ak se "na najveu sramotu rimskog imena" obvezao na godinja plaanja mladoj bugarskoj dravi. Tako je prvi put na starom bizantskom podruju nastala neovisna drava koju je Bizant priznavao kao takvu. Ta injenica svakako je krajnje znaajna, iako se ne smije precijeniti realan gubitak koji su Carstvu nanijela bugarska osvajanja; ipak je osvojena zemlja ve od doseljenja Slavena faktino bila oteta bizantskoj moi. Razvoj na istoku za bizantsku je vladu znaio nunost crkvenopolitikog preustrojavanja. Budui da se oito vie nije moglo raunati s povratkom provincija koje su pripale Arapima, daljnje je ustrajanje na monoteletizmu postalo nepotrebno. Monoteletska se politika nije iskazala kao sredstvo religijskog pomirenja s kranskim stanovnitvom Istoka, a na Zapadu i u samom Bizantu dovodila je do kobnih zapleta. U dogovoru s Rimom Konstantin IV je sazvao koncil u Carigradu, koji je trebao raskinuti s monoteletizmom. Taj koncil, VI. ekumenski kranske Crkve, koji je imao neobino velik broj od osamnaest sjednica i trajao je od 7. studenog 680. do 16. rujna 681., uzdignuo je u dogmu donedavno zabranjen nauk o dvjema energijama i dvjema voljama. Monoteletizam je osuen i izopeni su vodei pojedinci monoteletske stranke kao i njezini prijanji voe, meu njima patrijarsi Sergije, Pir i Kir te papa Honorije. Car je intenzivno sudjelovao u raspravama koncila. Bio je prisutan na jedanaest prvih i najvanijih zasjedanja kao i na zavrnome, predsjedajui im i vodei teoloke diskusije. Na sveanom zavrnom zasjedanju, poto je potpisao zakljuke koncila, povicima crkvenog sabora pozdravljen je kao uvar, ak kao tuma prave vjere: "ivio car mnogo godina! Ti si izloio bit Kristovih naravi. Gospodine, uvaj svjetionik svijeta! Neka je vjeno sjeanje na Konstantina, novog Marcijana. Neka je vjeno sjeanje na Konstantina, novog Justinijana! Ti si rastjerao sve heretike!" Ubrzo nakon zasjedanja ekumenskog koncila u carskoj je porodici izbio teak sukob, u kojemu kao da se ponovio krvavi spor izmeu Konstansa II. i njegova brata Teodozija. Poput Konstansa II., i Konstantin IV je teio neogranienoj samovlasti i zato je odluio svojoj mlaoj brai Herakliju i Tiberiju, okrunjenima jo za oeva ivota, oduzeti sva carska prava. Pritom je naiao na snanu opoziciju i u senatu i u vojsci, koja je ostala vjerna dotadanjemu vladarskom poretku i tumaila ga na osebujan i nov nain u kransko-mistinom smislu. Svoj su prosvjed protiv careva postupka trupe anatolske teme navodno izrazile sljedeim rijeima: "Vjerujemo u Trojstvo i trojicu (vladara) elimo vidjeti okrunjenima." Ali Konstantin se nije dao smesti tim otporom. Svojoj je brai najprije oduzeo vladarske titule koje su im pripadale, a krajem 681. je obojici nesretnih prineva dao i odsjei nosove. Predstavnici anatolske teme, koji su cara pokuali sprijeiti u provedbi njegova nauma, smaknuti su. Dravni udar Konstantina IV imao je vane posljedice za daljnji razvoj. Nakon krvavih raskola meu braom u vie generacija, samovlae je sada bilo vrsto utemeljeno, a to je presudno pogodovalo principu monarhijske regulacije nasljeivanja prijestolja uz ogranienje prava na nasljeivanje na vladareva najstarijeg sina. Institut suvladarstva i dalje zadrava veliko znaenje kao sredstvo za osiguranje nasljeivanja prijestolja, no suvladari sada vie ne

44

istorijaonline.com

sudjeluju u provedbi vlasti od trenutka kada glavni car postane punoljetan i sposoban vladati. Cjelokupna je vlast u rukama glavnog cara, autokratora. Konstantin IV, ija je vladavina ostavila dubok trag i u vanjskopolitikoj i u unutarnjopolitikoj povijesti Bizantskoga Carstva, i u crkvenom i u dravnom razvoju, imao je svega 33 godine kada je u rujnu 685. umro nakon sedamnaestogodinje vladavine. Rano umrlog cara na prijestolju je naslijedio njegov sin Justinijan II. (685.-695.; 705.-711.). Poput svojega oca, bio je jedva esnaestogodinjak kada je preuzeo vlast. No on nije imao razboritu promiljenost i uravnoteenost koje odlikuju pravog dravnika. Bio je strasne i spontane naravi i po tome je vie sliio svojemu djedu. Vladarska volja, svojstvena svim predstavnicima Heraklijeve dinastije, kod njega se - kao i kod Konstansa II. - oitovala u nasrtljivu despotizmu koji nije znao za granice i obzire. Uz to je nosio ime koje je obvezivalo na mnogo toga, ali koje je znailo i veliko iskuenje. Imajui pred oima uzor Justinijana I., posve proet osjeajem uzvienosti svojega carskog dostojanstva, mladi se, nezreli i neuravnoteeni vladar preesto preputao svojemu vatrenom astohleplju i neutaivu slavoljublju. Njegov neobuzdani despotizam i krajnja razdraljivost esto su ga navodili na postupke koji su ga meu suvremenicima i u sljedeim generacijama doveli na zao glas te zbog kojih i moderni povjesniari previaju znaenje njegove vladavine. A Justinijan II. je ipak, kao pravi predstavnik Heraklijeve loze, bio vrlo nadaren vladar s jasnim pogledom za potrebe drave. Zahvaljujui presudnoj pobjedi Konstantina IV, poloaj Carstva na istoku bio je vrlo povoljan dok je, obratno, kalifat od Muavijine smrti bio paraliziran unutarnjim nemirima. Abdalmalik, koji je sjeo na kalifsko prijestolje iste godine kada je Justinijan II. preuzeo vladavinu u Bizantu, nastojao je utvrditi odnose novim mirovnim ugovorom s Bizantom. Taj je ugovor Carstvu donio znatne koristi: ne samo da su poviena plaanja na koja su se Arapi obvezali Konstantinu IV nego su se meu ugovornim stranama dijelili i prihodi s jedne strane s Cipra, a s druge iz Armenije i Iberije. Otada je Cipar vie stoljea bio kondominij dviju sila. Mir na istoku omoguio je Justinijanu II. da se okrene Balkanu. Ve je 687./88. premjestio konjike trupe iz Male Azije u Trakiju da bi, kako kae Teofan, "pokorio Bugare i Sklavinije". Na elu te vojske je godine 688./89. poduzeo velik vojni pohod, usmjeren prvenstveno protiv Slavena. Nakon bitke s Bugarima, prodro je prema Solunu i "pokorio velik broj Slavena". Tijek toga ratnog pohoda jasno osvjetljava tadanje stanje na Balkanu: da bi od Carigrada stigao u Solun, car se kroz zemlju zaposjednutu od Slavena morao probijati uz pomo jae vojne sile, koja je bila stvorena ba za tu prigodu. Njegov proboj prema Solunu smatrao se velikim vojnim uspjehom. Svoju je pobjedu proslavio sveanim ulaskom u grad i darovima crkvi sv. Dimitrija, zatitnika Soluna. Pokorene je Slavene Justinijan prevezao u Malu Aziju i kao stratiote naselio u temi Opsikija. Tako je - i to u mnogo veim razmjerima nastavljena kolonizacija Slavena u Maloj Aziji, koju je zapoeo Konstans II. Slavenska plemena koja su sada bila naseljena u Opsikiju navodno su inila vojni potencijal od 30.000 ljudi. Takav priljev novih snaga nije znaio samo znatno poveanje bizantske vojske, nego je svakako pridonosio i ekonomskoj regeneraciji zemlje opustoene neprijateljskim provalama. Preseljenje Slavena u Malu Aziju bilo je najvanija, ali ne i jedina mjera kolonizacijske politike toga doba. U Carstvo su pozvani i Mardaiti, razbojniki kranski narod koji je ivio na podruju Amana i Bizantincima nekada bio od pomoi u borbi protiv Arapa, ali koji je postupno poeo prelaziti u arapsku slubu. Oni su kao pomorci naseljeni na Peloponezu, na otoku Kefaloniji, u epirskom lukom gradu Nikopolu te na podruju Ataleje na junoj obali Male Azije. Naposljetku je Justinijan II. preselio stanovnike Cipra na podruje Kizika, koje je za vrijeme opsade Carigrada pretrpjelo teke gubitke i kojemu su osobito bili potrebni iskusni mornari. Preseljenje Ciprana osjetno je pogodilo interese kalifata i budui da je Justinijan II., svjestan svoje nadmoi, s omalovaavanjem odbacio kalifove prigovore, 691./92. dolo je do

45

istorijaonline.com

ratnog sukoba. U meuvremenu su nove slavenske trupe prele na stranu neprijatelja, to je za posljedicu imalo teak poraz Bizantinaca kod Sebastopola u Armeniji (dananjeg Sulu-saraja) te je bizantski dio Armenije ponovno pripao kalifatu. Arapi su pak slavenske prebjege, drei se bizantskog uzora, naseljavali u Siriji i upotrebljavali ih kao ratnike u kasnijim borbama protiv Bizanta. Naravno, ne smije se povjerovati Teofanovoj izjavi da je Justinijan II. iz osvete dao pobiti sve Slavene u Bitiniji, jednako kao to se ne smije uzeti ozbiljno ni tvrdnja da je preseljenje Mardaita nepotrebno oslabilo istone granice Bizanta te da je preseljenje Ciprana posve propalo i da je velik dio njih poginuo tijekom putovanja. Ako se i ini da su se Ciprani poslije doista vratili u svoju domovinu, Slavene nalazimo u temi Opsikija jo u 10. stoljeu, a Mardaite kako u temi Kibireota, gdje njihov zapovjednik zauzima vano mjesto uz kibireotskog stratega, tako i u Grkoj, i tu ine efektivnu silu od 5087, odnosno 40871judi. Kolonizacijska politika Justinijana II. pokazala se dakle uspjenom i, ma koliko bila neumoljiva za one koje je pogaala, ipak je odgovarala jednoj vitalnoj potrebi bizantske drave. Naseljavanjem stratiota u temama pod Heraklijem je poela regeneracija Carstva. Njegovi su nasljednici nastavili to djelo i dali nov snaan poticaj procesu pomlaivanja, dovevi na podruja koja su izgubila mnogo krvi koloniste izvana i naselivi ih kao vojnike ili kao seljake. Izgradnja tematskog ustroja jedan je od najvanijih problema razvoja Bizanta u ranomu srednjem vijeku. Iako bizantske kronike nigdje detaljnije ne govore o tom pitanju, u njima se ipak od druge polovine 7. stoljea teme sve ee spominju, to je dokaz da je tematska organizacija u Bizantskom Carstvu sve vra. Jedna povelja Justinijana II. od 17. veljae 687. uz egzarhe Italije i Afrike navodi i pet stratega Opsikija, Anatolika, Armenijaka, pomorske teme Karabizijanaca i temu Trakije. Dok maloazijske teme potjeu iz Heraklijeva vremena, ta je tema osnovana pod Konstantinom IV radi obrane od Bugara. Potom je pod Justinijanom II. u srednjoj Grkoj nastala tema Helada. Justinijan II. je oito i na podruju Strimona stvorio neke elemente vojno-administrativne organizacije, naselivi i ovdje slavenske stratiote. No kudikamo najvei dio Balkanskoga poluotoka ostao je izvan podruja utjecaja bizantske dravne vlasti, u rukama Bugara i pojedinih slavenskih plemena. Utjecaj stare ilirske prefekture zapravo je bio ogranien na Solun i njegovu okolicu. Iako nikada nije bila slubeno ukinuta, ilirska se prefektura postupno gasila i prefekt Ilirika postao je prefektom grada Soluna. Tematski poredak, koji se u Maloj Aziji sve jae razvija te se postupno uvruje i na nekim podrujima Balkanskog poluotoka, tvori okvir unutar kojega se odvija regeneracija Bizantskoga Carstva. Tijekom dueg razdoblja bizantska se vlast upadljivo uporno trudi dovesti to vie Slavena na teritorij Carstva te ih naseliti u novostvorenim temama kao stratiote i seljake kako bi poveala vojnu snagu Carstva i ekonomski ojaala zemlju. Unutarnja obnova, koju Bizantsko Carstvo doivljava od 7. stoljea, prije svega se sastoji upravo u pojavi snane klase seljaka i u izgradnji nove stratiotske vojske, tj. u jaanju maloga zemljoposjeda, jer i naseljeni stratioti su mali zemljoposjednici. Stratiota je u izvravanju vojne slube po pravilu nasljeivao njegov najstariji sin, koji je preuzimao i vojniko imanje povezano s obvezom sluenja. Njegovi drugi potomci inili su pak viak slobodne seljake snage, kojoj je obilje raspoloive zemlje prualo prirodno polje privreivanja, a takoer se i seljak mogao pridruiti staleu stratiota. Slobodni seljaci i stratioti pripadaju jednoj klasi, i ta klasa sada postaje noseom klasom Bizantskoga Carstva. Veliki zemljoposjed, koji je dominirao u doba ranoga Bizanta, znatno se prorijedio od doba krize oko prijelaza iz 6. u 7. stoljee, a zatim su ga poharale neprijateljske provale. Teko je zamisliti kako bi stari veleposjedi mogli u znatnijem opsegu preivjeti napad Avara i Slavena s jedne te Perzijanaca i Arapa s druge strane. Koliko mi moemo vidjeti, oni su zaista najveim dijelom propali, a na njihovo su mjesto stupili mali zemljoposjednici: slobodni seljaci koji su uzimali u posjed neobraivanu zemlju, te stratioti nove tematske vojske.

46

istorijaonline.com

Tako i na bizantskom podruju u ruralnim krajevima dolazi do prevrata koji socijalnu strukturu Carstva postavlja na novu osnovu i usmjerava razvoj novim putovima. Nasuprot tome, bizantski gradovi pokazuju veliku postojanost. Drukije nego na Zapadu, gradski ivot na podruju Bizanta ne doivljava prekid. Dodue, mnogi su gradovi, osobito na Balkanu, razoreni u neprijateljskim provalama, tako da je na najveem dijelu Balkanskog poluotoka, koji vie nije pod bizantskom vlau, na due vrijeme prekinut gradski ivot. meutim, u Maloj Aziji, koja je ostala pod bizantskom vlau, gradovi i nadalje postoje i njihov se broj tu bitno ne smanjuje. Ma koliko oskudno bilo nae znanje o ivotu u bizantskim gradovima u ranomu srednjem vijeku, ne moe biti sumnje da su mnogi bizantski gradovi sauvali svoje znaenje kao sredita trgovine i obrta, a to objanjava i injenicu to je u Bizantu i dalje vladala novana privreda. Grad je pravi element kontinuiteta u bizantskom razvoju. On osigurava opstanak tradicionalnog oblika drave i daljnji ivot antike duhovne i materijalne kulture. Novi odnosi na bizantskom selu najjasnije se izraavaju u glasovitu Zemljoradnikom zakonu (Nomos Georgikos), koji prua sliku svakodnevnog ivota bizantskih seljaka u ranomu srednjem vijeku. Moglo bi se initi da se Nomos Georgikos prije svega odnosi na nova naselja koja su nastajala za vrijeme kolonizacije opustjelih predjela. Stjee se dojam da se seoska naselja nalaze u umovitim podrujima jer je tu esto rije o krenju uma i obraivanju ledina. Seljaci, ije pravne odnose Zakon ureuje, neovisni su zemljoposjednici. Oni nisu obvezani nikakvom vlasniku zemlje, ve samo dravi kao porezni obveznici. Njihova je sloboda kretanja neograniena. Naravno, to ne znai da u to doba uope nije bilo podlonih seljaka, ali neovisno je seljatvo inilo irok sloj i pod seljacima (georgoi) su se tada prvenstveno razumjeli neovisni vlasnici zemlje. Karakteristino je da ih zakon naziva gospodarima njihove imovine i imanja. meu ostalim, oni ne posjeduju samo zemlju i stoku nego ponekad i robove, koji u bizantskoj poljoprivredi igraju jo uvijek prilino znaajnu ulogu. Zemljoradniki se zakon osobito brine o uvanju vlastitoga posjeda pojedinca. No stanovnici sela istodobno tvore i zajednicu ije se jedinstvo manifestira na razliite naine. Polja, vinogradi, vonjaci i povrtnjaci potpuno su i osobno vlasnitvo seljaka, odnosno seljake obitelji, a ponekad su u privatnom posjedu pojedinca i ume. Ali privatno vlasnitvo izvorno proizlazi iz razdiobe teritorija koji je zaposjela seoska opina i u sluaju potrebe mogu se poduzimati dodatne podjele. Neki dijelovi seoskog teritorija ostaju pak u nepodijeljenom posjedu zajednice. Panjaci se koriste zajedniki, a stoku sela uvaju pastiri koje plaa opina. Dravna vlast promatra seosku opinu kao administrativno-fiskalnu jedinicu. lanovi opine odgovorni su za redovitost poreznih prihoda i moraju nadoknaditi davanja susjeda koji nisu u stanju plaati. Modificirajui kasnorimski sustav epibole, koji je predviao prinudno prenoenje neobraene zemlje na posjednike plodnoga tla i tako im nalagao i poreznu obvezu za imanje koje im je dodano (usp. str. 17/18), sada se porez za zaputena zemljita prenosi na susjede kojima prema tome pripada i pravo koritenja tih zemljita. To novo ureenje solidarne odgovornosti za redovitost poreznih prihoda, koje se kasnije javlja pod nazivom allelengyona, prvi put susreemo u Zemljoradnikom zakonu. Primarni moment sada je prenoenje poreza, a ne vie prenoenje zemlje, koje je naprotiv samo prirodna posljedica prenoenja poreza. Jer posjednik je porezni obveznik - to je eminentno bizantsko naelo koje se sada u potpunosti realizira. ini se da je krajem 7. stoljea vanu promjenu doivio i sustav razrezivanja glavnih poreza. Raskida se veza glavarine i zemljarine kakvu je uspostavio Dioklecijanov sustav capitatio-iugatio i kakva je postojala jo u prvim godinama vladavine Justinijana II. Glavarina se sada ubire odvojeno od zemljarine i pogaa svakoga poreznog obveznika bez razlike. Ubiranje osobnog poreza nije dakle vie povezano s pretpostavkom trajne naseljenosti. Tako otpada vaan razlog vezivanja poreznog obveznika za zemlju to ga je rana bizantska drava

47

istorijaonline.com

morala sustavno provoditi da bi, s obzirom na tadanje porezne propise, osigurala prihode u doba koje je bilo siromano radnom snagom (usp. str. 17 i d.). Tako je i promjena poreznog sustava pridonosila slobodi kretanja seljaka. Ali u stalnom je porastu i zemljini posjed crkava i samostana, koji se stalno poveava darovanjima zemlje pobonih Bizantinaca svih slojeva. Taj proces, kao i neprestan porast broja monaha, izraz je sve vee moi Crkve. Stanovitu predodbu o velikoj rairenosti samostana u Bizantu u to doba moglo bi pruiti kasnije svjedoanstvo patrijarha Ivana Antiohijskog, s kraja 11. stoljea, koje se ini dovoljno karakteristinim usprkos svojim oitim pretjerivanjima. Jer taj visoki predstavnik istonog klera i odluni branitelj nedodirljivosti samostanskog posjeda, tvrdi da se stanovnitvo Bizantskoga Carstva prije izbijanja ikonoklastikog spora dijelilo na dva jednako velika dijela: monahe i laike. Porastu broja samostana i monaha odgovarao je pak i porast samostanskog zemljoposjeda. Justinijan II. bio je vrlo religiozan vladar. U natpisima na novcu nazivao se servus Christi i bio je prvi meu bizantskim carevima koji je na nalije kovanica utisnuo Kristovu sliku. U doba njegove vladavine pada zasjedanje koncila (691./92.) koji je kao dopunu dogmatskim odredbama dvaju posljednjih ekumenskih koncila, Petoga godine 553. i estoga godine 680./ 81., donio velik broj kanona te je zato poznat pod imenom Quinisextum, a po svojem se mjestu zasjedanja u dvorani s kupolom carske palae, Trulskoj dvorani, naziva i Trulanski koncil. 102 kanona toga koncila ureuju razliita pitanja crkvenog ustroja i crkvenog obreda te polau osobitu vanost na podizanje i uvrivanje kranskog morala u narodu i kleru. Osuujui razliite navade i obiaje dijelom zbog njihova poganskog podrijetla, a dijelom iz moralnih razloga, oni pruaju zanimljive uvide u narodni ivot toga doba. Tako doznajemo da su se slavile stare poganske sveanosti, meu kojima i brumalske sveanosti, pri kojima su mukarci i ene hodali ulicama preodjeveni i maskirani, da su se pri berbi groa pjevale pjesme u Dionizovu ast ili da se pri mladom mjesecu pred kuama pripremala lomaa te su mladi skakali preko vatre. Ti se obiaji - kao i mnogi drugi koji potjeu iz poganskih vremena - sada zabranjuju, a meu ostalim se i studentima carigradskoga sveuilita zabranjuje prireivanje kazalinih predstava. No najvee povijesno znaenje imaju one odredbe Quinisextuma u kojima se izraavaju suprotna shvaanja Istone i Zapadne crkve, kao recimo doputanje sveenikih brakova ili izriito odbacivanje rimskoga posta subotom. Tako se, jedva desetljee nakon to je na VI. ekumenskom koncilu dolo do dogmatskog sporazuma, ponovno pojavljuju suprotnosti izmeu Rima i Bizanta. Ovaj se put ne radi o vjerskim problemima nego o pitanjima koja nam razgovijetno svjedoe o razilaenju dvaju svjetskih sredita u pogledu naina ivota. Ne udi to je papa odbacio odredbe Quinisextuma. Justinijan II. je vjerovao da e moi brzo okonati sukob po uzoru na svojega djeda. Poslao je u Rim izaslanika koji je trebao uhapsiti papu i dovesti ga u Carigrad kako bi ga se privelo pred carski sud. Ali stanje se promijenilo od Martinovih vremena, carev autoritet u Italiji vie nije bio kao nekada, papin se poloaj uvrstio. Rimska se milicija, te osobito ravenska, tako snano suprotstavila naumu carskog izaslanika da se on morao osloniti na papinu velikodunost da bi sauvao goli ivot. To je bila odmazda za ponienje to ga je papinstvo pretrpjelo od strane bizantskoga cara etrdeset godina prije toga. Ponienje koje je sada doivio car ostalo je neosveeno jer je Justinijan II. uskoro potom svrgnut. Politika Heraklijeve dinastije, koja je noseim stupom Carstva uinila mali zemljoposjed stratiota i slobodnih seljaka, nije mogla biti po volji bizantskoj aristokraciji. Pod Justinijanom II, vladina je politika dobila osobito otro antiaristokratsko usmjerenje, a grub, izazivaki stil mladoga cara, koji se nikada nije ustruavao primijeniti silu, doveo je suprotnost do vrhunca. Kako svjedoe dobro obavijeteni orijentalni izvori, Justinijanovi su postupci prijetili aristokraciji potpunim unitenjem. No neke od njegovih mjera svakako nisu mogle dobiti ni simpatije irokih narodnih slojeva. Njegova je kolonizacijska politika, ma koliko odgovarala

48

istorijaonline.com

potrebama drave, bila nemilosrdna prema onima na koje se odnosila jer je nasilno otimala ljude iz njihovih zaviaja te ih bacala na podruje koje im je bilo nepoznato i tue. Povrh toga, Justinijanova je vladavina za podanike znaila teko financijsko optereenje, pogotovo stoga to se car, nastojei dostii svojega velikog imenjaka, s rastronom strau odao graditeljstvu. Nemilosrdni fiskalizam ispunjavao je stanovnitvo posebnim ogorenjem prema inovnicima koji su bili zadueni za voenje financija, sakelariju Stjepanu i logotetu genikona Teodotu, koji su se, izgleda, odlikovali neobinom surovou i bezobzirnou. Krajem 695. izbila je pobuna protiv vlade Justinijana II. i stranka plavih uzdigla je na carsko prijestolje Leoncija, koji je bio imenovan strategom nove teme Helade. Dok su oba glavna Justinijanova pomagaa, sakelarij Stjepan i logotet Teodot, pali rtvama gnjeva gomile, samom je Justinijanu odsjeen nos. Svrgnuti car poslan je u Kerson, gdje je nekada kao prognanik svoj ivot zavrio papa Martin. 4. Propast Heraklijeve dinastije Prevrat 695. godine izbacio je Bizant iz ravnotee. Poelo je doba nemira koje e potrajati vie od dvadeset godina. To doba unutarnjeg rasula dovelo je Carstvo pred nove opasnosti i donijelo mu nove osjetne gubitke. Prvi vaniji gubitak bila je sjevernoafrika obala. Napadi Arapa na kartaki egzarhat due su mirovali, ali njegov je pad bio samo jo pitanje vremena nakon to je Konstans II. doivio neuspjeh sa svojim planom uinkovitije obrane zapadnih podruja Carstva. Godine 697. Arapi su provalili u latinsku Afriku i nakon brzoga pobjedonosnog pohoda zauzeli Kartagu. Bizantska flota, koju je car Leoncije (695.-698.) hitno poslao u Afriku, uspjela je dodue jo jednom zagospodariti situacijom. No kada su se sljedeeg proljea na moru i na kopnu pojavile jae arapske snage, Bizantinci su se morali povui pred nadmonim neprijateljem i prepustiti mu zemlju. Posljedica je tog poraza bila da se bizantska flota pobunila protiv Leoncija i za cara uzdigla Apsimara, kibireotskog drungarija. Vjerojatno uz pomo gradske milicije iz redova zelenih, on je lako zauzeo glavni grad i popeo se na carsko prijestolje kao Tiberije II. (698.-705.). Jer kao to su njegova prethodnika proglasili plavi, tako su njega, razumljivo, proglasili zeleni. Svrgnuti Leoncije zatvoren je u samostan nakon to mu je, kao i Justinijanu kojega je on svrgnuo tri godine prije toga, odsjeen nos. Vlada Tiberija II. nije pokuala ponovno osvojiti izgubljeni egzarhat Kartage ili bar sprijeiti daljnje napredovanje Arapa u Africi. Arapi, koji su se u svojemu daljnjem pohodu morali boriti samo s uroenikim maurskim plemenima, ve su u prvim godinama 8. stoljea stigli na obale oceana. Na snaniji su otpor naili tek kod Septema (dananjeg grada Ceute na Gibraltarskom tjesnacu), zapadne predstrae Carstva na afrikoj obali. Nakon to je utvrda 711. pala, Arapi su drali u svojim rukama cijelu sjevernoafriku obalu, a istodobno su poeli i s osvajanjem panjolske, gdje su u nekoliko godina sruili vladavinu Vizigota. Tako su na zaobilaznom putu preko Afrike sa zapada uli u Europu, nakon to su im put na istoku bile preprijeile snane carigradske zidine. Ali Heraklijeva je dinastija u osobi Justinijana II. jo jednom dola do vlasti. Justinijanov nemirni duh nije moglo obuzdati ni strano osakaenje ni progonstvo u daleki Kerson. Nije se pomirio sa svojom sudbinom, mislio je na povratak i na osvetu. ini se da ga je osobito osokolila smjena na prijestolju 698. godine: njegovo je dranje postajalo sve sumnjivijim, tako da je lokalna uprava Kersona odluila izruiti ga carigradskoj vladi. Pravodobno upozoren, Justinijan je pobjegao u hazarsko kraljevstvo, gdje ga je hazarski kagan primio s poastima i gdje se oenio njegovom sestrom, koja je prela na kranstvo i uzela ime Teodora, ime supruge Justinijana I. U Carigradu je Justinijanova aktivnost pobuivala sve veu zabrinutost i na hazarski je dvor stiglo poslanstvo cara Tiberija, koje je zahtijevalo

49

istorijaonline.com

Justinijanovo izruenje. Da ne bi pomutio dobre odnose s Bizantom, kagan je odluio udovoljiti zahtjevu bizantske vlade. I ponovno se Justinijan, pravodobno obavijeten o opasnosti koja mu prijeti, dao u bijeg da bi nakon mnogo pustolovina doao do zapadne obale Crnoga mora. Tu se povezao s bugarskim kanom Tervelom i osigurao njegovu podrku. Godine 705. se u njegovoj pratnji pojavio pred Carigradom na elu velike bugarsko-slavenske vojske. No ta je vojska bila nemona pred zidinama bizantskoga glavnoga grada. Tri su dana prola bez rezultata i na Justinijanovo zahtijevanje prijestolja odgovaralo se porugom. Tada se jedne noi s nekoliko odvanih suboraca uuljao u Carigrad kroz cijev akvadukta. U iznenaenom je gradu izbila panika, Tiberije je pobjegao preputajui mjesto svojemu odvanom suparniku. Justinijan, koji u Carigradu oito nije zatekao samo neprijatelje nego i pristae, zauzeo je Blahernsku palau i nakon desetogodinjeg progonstva, vrlo bogatog pustolovinama, po drugi put sjeo na tron svojih otaca. est je godina (705.-711.) u svjetskom gradu na Bosporu vladao car "s odsjeenim nosom", rhinotmetos, koji je prevladao strano sakaenje i diskvalifikaciju koju je ono simboliziralo. Njegova je volja za moi bila dokaz nedostatne efikasnosti te vrste diskvalifikacije, koja se u 7. stoljeu tako esto primjenjivala; otada se ona na pretendentima na prijestolje i na razvlatenim carevima vie nije provodila. S Justinijanom je prijestolje dijelila njegova supruga Teodora, koja je nakon uspjenog prevrata bila iz hazarskog kraljevstva dovedena u Carigrad i svojemu je suprugu donijela u meuvremenu roenog sina. On je dobio ime Tiberije i uzdignut je u suvladara. Neobina je bila i nagrada koju su dobili Justinijanovi prijatelji i pomagai, a i osveta koja je stigla njegove neprijatelje. Ne samo da se poelo provoditi plaanje Bugarskoj na koje se Carstvo bilo obvezalo pod Konstantinom IV Kao osobito je odlije bugarski kan Tervel dobio titulu cezara, koja dodue vie nije imala svoje nekadanje znaenje (usp. str. 53 i d.), ali je jo uvijek bila najvia bizantska poasna titula nakon carskog dostojanstva. Bilo je to prvi put da je jedan inozemni vladar dobio tu slavnu titulu, koja svojemu nosiocu dodue nije pruala udjela u carskoj moi, ali jest u carskim poastima. Prije nego to je s bogatim darovima otiao u svoju zemlju, Tervel je kao nosilac cezarskoga dostojanstva doivio priznanje bizantskoga naroda tako to je mogao sjesti na prijestolje uz cara. Nasuprot tome, TiberijeApsimar, koji je uhvaen u bijegu, te prije sedam godina svrgnuti i osakaeni Leoncije izloeni su javnom vrijeanju i potom smaknuti. Vie viih asnika objeeno je na zidinama Carigrada. Patrijarhu Kaliniku su kao kazna za Leoncijevu krunidbu iskopane oi. Ali to su bile samo prve rtve sustavnog terora koji je trebao istrijebiti sve careve neprijatelje. Justinijan je za vrijeme svoje druge vladavine posve zasluio glas krvolonog tiranina to ga je uivao meu svojim suvremenicima i u kasnijim generacijama. Opsjednut neutaivom osvetoljubivou, u svojoj je zaslijepljenosti zaboravljao najvanije dravne zadae, zanemario je rat s neprijateljima Carstva te je sve snage troio u iscrpljujuoj borbi sa svojim unutarnjim neprijateljima. Time su se okoristili Arapi. Godine 709. su opsjeli Tijanu, jednu od najvanijih utvrda kapadocijskoga pograninog podruja. Bizantska vojska koja im se suprotstavila nije bila dovoljna i bila je loe voena jer su najsposobniji pojedinci pali rtvama terora. Potuena je do nogu, na to se Tijana, iscrpljena duom opsadom i liena svih izgleda na pomo, predala neprijatelju. U svojim provalama u Ciliciju 710. i 711. Arapi, ini se, nisu naili ni na najmanji otpor i uspjeli su zauzeti vie utvrda. Jedan se manji dio arapske vojske odvaio sve do Krizopola. U meuvremenu je car, kojega nisu zadovoljila masovna smaknua u Bizantu, poduzeo kaznenu ekspediciju protiv Ravenne kao osvetu za neprijateljski stav to su ga Ravenjani prema njemu zauzeli za vrijeme njegove prve vladavine. Grad je morao pretrpjeti teku pljaku, njegovi su najugledniji graani u okovima odvezeni u Carigrad i ondje smaknuti, a ravenskom su biskupu iskopane oi. No sukob s Rimom zbog odredaba Quinisextuma mirno

50

istorijaonline.com

je okonan: krajem 710. je papa Konstantin I. na poziv cara otiao u Carigrad, gdje je doekan s najveim poastima. Iako je nakon kaznene ekspedicije u Ravennu iz 709. ve krajem 710. ili poetkom 711. izbio ustanak, Justinijan je ubrzo zatim poslao slinu ekspediciju u Kerson, mjesto svojega nekadanjeg progonstva. Tu je obraun bio jo straniji nego u Ravenni, ali je Justinijana doao glave. Stanovnitvo Kersona se pobunilo, a pobuna je potom zahvatila i carsku vojsku i flotu, iji su zapovjednici za svaki neuspjeh morali raunati s osvetom sumnjiavoga vladara. Podravali su je Hazari, koji su u meuvremenu bili proirili svoju vlast na Krimski poluotok. Carem je proglaen Armenac Bardan, i kada je poetkom 711. s jednim dijelom flote stigao pred Carigrad, glavni mu je grad otvorio svoja vrata. Vie nije bilo nikoga tko bi branio Justinijana. Svrgnutog je cara ubio jedan od njegovih asnika. Njegova je glava poslana u Rim i Ravennu i ondje izloena. Ubijen je bio i njegov mali sin i prijestolonasljednik Tiberije. Tako je slavna Heraklijeva dinastija propala u krvi i uasu. Bila je to prva bizantska dinastija u pravom smislu te rijei, dinastija iji su predstavnici vladali Carstvom pet generacija, itavo stoljee. Kada promatramo povijest te neobine loze, mimo nas prolazi galerija likova kod kojih prava dravnika veliina ide ruku pod ruku sa svojstvenom bolesnom napetou: veliki Heraklije, koji obnavlja Carstvo, koji na elu svoje vojske polazi u sveti rat i slavi velianstvene pobjede nad monim perzijskim kraljevstvom te zatim, iznemogao i slab, pasivno promatra prodiranje Arapa i zavrava ivot u najdubljem pomraenju duha; Konstans II., sin suiavog slabia, koji sjeda na prijestolje optereen sjeanjem na krvave porodine svae, otkriva se kao samovoljni nasrtljivac i pada kao rtva velike, ali nerealne ideje; Konstantin IV, junaki pobjednik nad Arapima, koji uz svojega pradjeda vie od bilo koga drugog zasluuje naziv spasioca Carstva, veliki vojskovoa i dravnik, iji ivot zavrava ve u 33. godini; Justinijan II., izvanredno nadaren vladar, koji je pridonio stvaranju nove organizacije drave vie nego bilo tko drugi, ali si je svojim bezgraninim despotizmom, neuravnoteenou i neljudskom, upravo bolesnom okrutnou pripremio traginu sudbinu i skrivio propast dinastije. Stvaralaka epoha Heraklijeve dinastije zavrila je s razdobljem prve vladavine Justinijana II. No u razdoblje od Heraklijeva stupanja na vlast do prvoga Justinijanova svrgavanja pada najtea borba za opstanak koju je bizantska drava ikada izdrala i najvea unutarnja preobrazba koju je ikada doivjela. Iako pobjednik nad Perzijancima i Avarima, Bizant je morao prepustiti Arapima velika i bogata podruja. No Carstvo je nakon tekih borbi sauvalo svoje sredinje zemlje i tako muslimanima zatvorilo put u Europu, a samome sebi osiguralo status velesile. Veliina Carstva bitno se smanjila, ali Bizant je u svojim novim granicama iznutra jedinstveniji i vri. Ostarjeloj kasnorimskoj dravi udahnut je nov ivot dubokim unutarnjim reformama i pridolaskom novih, neistroenih snaga izvana. Carstvo dobiva strog, jedinstven vojni upravni poredak i novu organizaciju vojske, koja poiva na snagama naseljenih stratiota; pojavljuje se jak slobodan seljaki stale, koji obrauje novu zemlju i kao porezni obveznik tvori najsigurniji oslonac dravne blagajne. Otada mo bizantske drave poiva na osnovama koje je stvorilo 7. stoljee. Zahvaljujui obnovi pod Heraklijevom dinastijom, Bizant moe izdrati obrambene ratove protiv Avara i Bugara te napokon prijei u presudan i pobjedonosni protunapad u Aziji i na Balkanskom poluotoku. No ma koliko ta epoha bila bogata herojskim borbama, toliko je siromana kulturnim stvaralatvom. Jer odumiranjem staroga aristokratskog sloja, nestaje i stara kultura koju je on reprezentirao te nakon sjaja i bogatstva knjievnosti i umjetnosti Justinijanova doba od 7. stoljea slijedi razdoblje kulturne sue. To daje tom dobu tmurnu notu, pogotovo budui da se u Bizantu poela iriti doista orijentalna sirovost obiaja. Likovna je umjetnost siromana. Svjetska knjievnost i znanost su zanijemile. Glavnu rije vodi teologija, potaknuta novim vjerskim sporovima. Crkva postaje sve vanijom. Bizantski ivot dobiva svojevrsnu mistino-

51

istorijaonline.com

asketsku crtu. Mistiari su i sami ti carevi, "oslobodilac svete zemlje" Heraklije, "svjetionik pravovjerja" Konstantin, "Kristov sluga" Justinijan. Univerzalno rimsko carstvo sada pripada prolosti. Dok se na Zapadu formiraju germanska kraljevstva, Bizant, ma koliko se uvijek drao rimskih dravnih ideja i tradicija, postaje srednjovjekovnim grkim carstvom. Grka kultura i jezik, koji na Istoku odnose konanu pobjedu nad umjetno njegovanim romanizmom prijelazne epohe ranoga Bizanta, daju tom carstvu vlastit peat i odreuju nov smjer njegova razvoja.

III. DOBA IKONOKLASTIKE KRIZE (711.-843.) 1. Previranja oko prijestolja Velika kriza koja je zadesila Bizant u doba ikonoklastikog spora navjeuje se jo za vrijeme vlasti Filipika-Bardana i u tome je povijesno znaenje njegove kratke i ne ba sretne vladavine. Jer Filipik nije samo dopustio da ponovno oive kristoloki sporovi, nego je rasplamsao i svojevrsnu borbu oko slika, borbu koja se jo dodue nije odnosila na kult slika kao takav, ali se ipak koristila simbolikim karakterom slike kao sredstvom sukobljavanja i utoliko se pokazuje kao vjesnik velikoga ikonoklastikog spora sljedeeg doba. Kao Armenac, Filipik-Bardan je po svemu sudei bio sklon monofizitizmu. On dodue nije iao tako daleko da bi zahtijevao priznanje te hereze, ali je svakako nastupao kao odluan zagovornik monoteletizma, koji je trideset godina prije toga bio osuen na VI. ekumenskom koncilu. Iskazujui svoju mo, on je carskim ediktom odbacio odredbe VI. ekumenskog koncila i proglasio monoteletizam jedinim doputenim crkvenim naukom. Taj je obrat simboliziran time to je u carskoj palai uniten jedan prikaz VI. ekumenskog koncila te to je uklonjen natpis u spomen koncilu pred palaom na Miljskim vratima, a na njihovo su mjesto postavljene slike cara i patrijarha Sergija. Jednako su tako kasnije ikonoklastiki carevi uklanjali slike religioznog sadraja i osiguravali najveu rasprostranjenost slici cara. Iako se Filipik nije uspio probiti sa svojim monoteletizmom, iako je njegova crkvena politika izazvala snanu opoziciju i ubrzala njegov pad, on je ipak, ak i u krugovima viega bizantskoga klera, naao dosta pristaa ili bar pomagaa, kojima je pripadao i kasniji patrijarh German. Osim toga se opet moglo primijetiti monofizitsko raspoloenje, a to sve dokazuje da monofizitskomonoteletska hereza u Bizantu nipoto jo nije bila prevladana. Naravno, u Rimu je carevo otvoreno opredjeljenje za herezu koja je odbaena na posljednjem ekumenskom koncilu nailo na najotrije odbijanje, koje se takoer doista osebujno izrazilo. Pri najavi svojeg stupanja na vlast Filipik je papi Konstantinu I. poslao izjavu o vjeroispovijedi u monoteletskom duhu i uz nju svoju sliku. U Rimu je slika heretikog cara odbijena i tu se nije smjela tiskati ni na novcu, dok se njegovo ime nije spominjalo ni u crkvenoj molitvi ni pri datiranju povelja. Na uklanjanje prizora VI. ekumenskog koncila iz carske palae u Carigradu papa je pak odgovorio tako to je u Petrovoj crkvi postavio slike svih est koncila. Tako je - kratko prije izbijanja velikoga ikonoklastikog spora - izmeu heretikog cara i pape dolo do neobinog sukoba pri kojemu je slika sluila kao oruje, a uvjerenja dviju strana su se izraavala prihvaanjem ili odbacivanjem odreenih slikovnih prikaza. Teki vanjskopolitiki potresi pojaali su nastalu zbrku. Arapi su nesigurnost, to ju je izazvala ponovna smjena vlasti u Bizantu, iskoristili za provale na podruje Carstva. No prije svega bugarski kan Tervel nije propustio prigodu da kao osvetnik svojega starog saveznika Justinijana II. povede rat protiv novog bizantskog cara, njegova ubojice. On se probio do

52

istorijaonline.com

zidina Carigrada i poharao je okolicu glavnoga grada Bizanta. Bugarske su horde opljakale i opustoile bogate vile i imanja u predgrau, gdje su otmjeni Bizantinci obiavali provoditi ljeto. injenica da je Tervel mogao neometano proi cijelom Trakijom i prodrijeti do carigradskih zidina pokazuje kako su slabe bile bizantske snage u europskom dijelu Carstva. Da bi se spasila situacija, u pomo su preko Bospora morale pritei trupe iz teme Opsikija. Ali Opsikij je ustao protiv Filipika i on je 3. lipnja 713. svrgnut s prijestolja i oslijepljen. Iako je pobuna proizala iz vojske, za cara je izabran civilni inovnik, protoasekretis Artemije. Pri krunidbi je dobio ime Anastazije, koje je ve na prijelazu iz 5. u 6. stoljee nosio jedan car koji je prije dolaska na prijestolje takoer bio civilni inovnik i kao car se istaknuo posebnim sposobnostima na podruju financijske uprave. Prva je mjera novoga cara bilo opozivanje monoteletskih odluka njegova prethodnika i sveano priznavanje VI. ekumenskog koncila. Prizor koncila to ga je Filipik dao ukloniti ponovno je vraen, dok su slike Filipika i patrijarha Sergija unitene. Daljnja briga bile su provale Arapa koji su, kako se inilo, pripremali napad na Carigrad. Anastazije II. je velikom energijom pokuao nadoknaditi proputeno, donio je mjere za obranu i opskrbu glavnoga grada, na zapovjednika mjesta postavio najsposobnije vojskovoe i naposljetku se odluio preduhitriti neprijatelja i iznenaditi arapsku flotu napadom pri njezinim pripremama. Za mjesto skupljanja bizantskih snaga bio je odreen otok Rodos. No jedva to su i stigli onamo, Opsikijci su opet digli bunu, vratili se na kopno i proglasili carem jednog skupljaa poreza iz svoje provincije koji se zvao Teodozije. On se dao u bijeg kako bi izbjegao neoekivanu i opasnu ast, no uhvaen je i prisiljen da prihvati carsku krunu. Umjesto borbe protiv Arapa dolo je do novoga graanskog rata koji je trajao punih est mjeseci, sve dok naposljetku Opsikijci uz potporu "Gotogrka", tj. greciziranih Ostrogota koji su od doba selidbe naroda ivjeli u provincijama sadanje teme Opsikija, nisu uspjeli krajem 715. dovesti svojega kandidata na carigradsko prijestolje, a Anastazije se u monakoj odori povukao u Solun. Teodozije III., taj car protiv svoje volje, vladao je jo krae od svojega prethodnika. U sreditu daljnjih zbivanja nije on, ve strateg anatolske teme Leon. Doljak niskog podrijetla, Leon je potjecao iz sjeverne Sirije, ali je za vrijeme prve vladavine Justinijana II. u sklopu mjera njegove kolonizacijske politike sa svojim roditeljima preseljen u Trakiju. To je bila sretna igra sudbine jer je, kada je "car s odsjeenim nosom" nakon desetogodinjeg progonstva godine 705. prolazio kroz Trakiju da bi ponovno osvojio prijestolje svojega oca, mladi stratiot stupio u njegovu slubu. Zbog toga je bio proglaen spathariosom i tada je poeo njegov uspon, isprva u slubi Justinijana II., a potom u slubi njegovih nasljednika koji su se brzo smjenjivali. Dugotrajna, opasna ekspedicija na podruje Kavkaza omoguila mu je da dokae svoje vojne i diplomatske sposobnosti. Anastazije II., koji je nastojao na zapovjednika mjesta postaviti najsposobnije vojskovoe, imenovao ga je za stratega anatolske teme i tako ga postavio na elo jedne od najveih i najvanijih bizantskih provincija. To je mjesto Leon iskoristio kao odskonu dasku kako bi stigao do carskog prijestolja, tako to se nakon Anastazijeva pada podigao protiv slabog Teodozija. Sklopio je savez sa strategom armenske teme Artabazdom, kojemu je obeao ruku svoje keri i visoku poasnu titulu kuropalata. Ishod borbe izmeu slabog cara i energinog uzurpatora nije mogao biti dvojben, pogotovo budui da je Leon raspolagao veom vojnom snagom. Zapravo je to bila borba anatolske i armenske teme protiv teme Opsikija, koja je stajala iza Teodozija III. Leon je prokrstario podrujem Opsikija, u Nikomediji je zarobio careva sina s njegovim dvorjanicima te se probio do Krizopola. Na to su poeli pregovori i Teodozije je, poto je dobio nuna jamstva za sebe i svoje sinove, odloio krunu da bi ivot zavrio kao monah u Efezu. Leon je uao u Carigrad 25. oujka 717. i u Hagiji Sofiji je okrunjen za cara. Time je zavrilo razdoblje previranja oko prijestolja. Carstvo, koje je u dvadeset godina doivjelo

53

istorijaonline.com

sedam nasilnih smjena vlasti, nalo je u Leonu III. (717.-741.) vladara koji e uspostaviti vrstu i trajnu vladavinu i zasnovati novu dinastiju. 2. Ikonoklastija i borbe protiv Arapa: Leon III. Prva i najhitnija zadaa novoga cara bila je obrana od arapske opasnosti koja se sve vie pribliavala i inilo se da opet dovodi u pitanje opstanak Carstva. Budui da je bizantski protunapad pod Anastazijem II. bio onemoguen unutarnjim zapletima, sukob se sada ponovno dogodio pod zidinama bizantskoga glavnoga grada. Leon III. je vrlo uurbano pripremao glavni grad na predstojeu opsadu nastavivi obrambene radove koje je bio zapoeo razborito oprezni Anastazije II. U kolovozu 717. pred Carigradom je stajao kalifov brat Maslama s vojskom i flotom. Kao u danima Konstantina IV, ponovno je poela ogorena borba koja je trebala odluiti o opstanku ili propasti Bizantskoga Carstva. Ali kao i prije etrdeset godina, i sada je Bizant pobijedio u odluujuoj borbi. Bizantincima je opet uspjelo uz pomo grke vatre unititi neprijateljsku flotu, dok su pokuaji Arapa da na prepad osvoje Carigrad propali zbog vrstine gradskih zidina. Povrh toga je zima 717./18. bila osobito jaka tako da su Arapi u velikom broju umirali, a napokon je u arapskom logoru zavladala i neizdriva glad koja je odnijela jo vee rtve. K tome su arapsku vojsku napali Bugari i nanijeli joj teke gubitke. Petnaesti kolovoza 718., tono godinu dana poslije njezina poetka, opsada je prekinuta i arapski su brodovi napustili bizantske vode. Tako se arapski napad po drugi put na pragu Europe razbio na zidinama glavnoga grada Bizanta. No na kopnu je rat ubrzo nastavljen i voen je s velikom okrutnou. Od 726. Arapi su svake godine provaljivali u Malu Aziju. Cezareja je bila zauzeta, Niceja pod opsadom, i tek je velika pobjeda Leona III. godine 740. kod Akroinona, nedaleko Amoriona, okonala i s tom nedaom. Snanu su podrku Carstvu pruale tradicionalno prijateljske veze s Hazarima, koji su se osjeali povezani s Bizantincima u neprijateljstvu prema kalifatu i koji su namuili Arape provalama na kavkaskom i armenskom podruju. Savez s hazarskim kraljevstvom osnaen je time to je Leon III. godine 733. oenio svojega sina i nasljednika Konstantina jednom keri hazarskoga kagana. Oslobaanjem Carigrada i ienjem Male Azije zavrila je vana etapa bizantsko-arapske borbe. Kasniji su napadi Arapa dodue vie puta osjetno pogodili Carstvo, ali vie nisu ugroavali njegov opstanak. Carigrad vie nije doivio arapsku opsadu, a Mala Azija, koja je zahvaljujui tematskoj organizaciji bila otpornija, ostala je vrstim sastavnim dijelom Carstva usprkos viekratnim udarcima. Dalje razvijajui novi upravni poredak, Leon III. je poduzeo diobu prevelike anatolske teme. Ta je mjera vjerojatno imala ponajprije svrhu spreavanja moguih uzurpacija prijestolja, koje su se u posljednje vrijeme uobiajile. Nitko nije bolje od Leona znao kakve bi posljedice za vladara moglo imati sjedinjenje takvog teritorija u rukama jednog stratega. Tako je zapadni dio anatolskog podruja odvojen kao samostalna tema. injenica da je nova oblast dobila ime teme Trakeana po europskim trupama koje su neko tu bile naseljene i izvorno inile jednu turmu anatolske teme, baca jasno svjetlo na genezu tematskog poretka. No jednako tako velika, ako ne i vea, tema Opsikij ostala je nepodijeljena. Leon je vjerovao da se moe zadovoljiti time da zapovjednitvo nad Opsikijem prenese na svojega zeta Artabazda. Koliko je pogrijeio, osjetio je kasnije njegov sin i nasljednik, koji je nakon novoga sudbinskog upozorenja prepolovio to golemo podruje i proglasio istoni dio samostalnom temom, koja je prema ondje naseljenim starim Bukelarima dobila naziv teme Bukelarija. Nasuprot tome, pomorska je tema Karabizijanaca, koja je izvorno obuhvaala sve pomorske snage provincija Carstva, ako ne ve pod Anastazijem II., onda svakako pod Leonom III., a u svakom sluaju poslije 710. i prije 732., bila podvrgnuta podjeli tako to su oba njezina dijela,

54

istorijaonline.com

drungarijati koji su dotad bili podreeni strategu Karabizijanaca, postala samostalnim jedinicama: maloazijska obala i susjedni otoci otad su tvorili temu Kibireota, a egejski otoci drungarijat Egejski otoci, koji je kasnije takoer stekao rang teme i bio podvrgnut novoj podjeli. Vjerojatno je otprilike u isto vrijeme i Kreta postala temom. Podjela prevelikih tema 7. stoljea nesumnjivo je imala i upravnotehniko znaenje, pridonijela je fleksibilnosti upravnog aparata te utoliko i usavravanju sustava. Tako su carevi 8. stoljea nastavili veliko djelo Heraklijeve dinastije, pa premda i samo u skromnoj mjeri; dublje promjene tematski je sustav doivio tek u sljedeem stoljeu. Za povijest kodifikacije bizantskih zakona epohalan je zakonik koji je Leon III. objavio 726. u svoje i u ime svojega sina. Ekloga careva Leona i Konstantina prua izbor najvanijih vaeih normi privatnoga i kaznenog prava; osobitu pozornost posveuje porodinom i nasljednom pravu, dok stvarno pravo ostaje u pozadini. Objavljivanje Ekloge imalo je ponajprije praktinu svrhu pravnog prirunika za suce, koji je, po opsegu i gradi prilagoen praktinim potrebama, trebao zamijeniti preobuhvatne i povrh toga teko dostupne zakonike Justinijana I. Ekloga polazi od rimskoga prava kakvo je zabiljeeno u Justinijanovu Corpusu iuris i kakvo je i nadalje tvorilo osnovu pravnog ivota Bizanta. No ona se ne zadovoljava ekscerpiranjem staroga prava, nego ga eli revidirati u smislu "veeg ovjekoljublja". Ekloga doista znatno odstupa od Justinijanova prava, to se s jedne strane moe objasniti utjecajem kanonskog, a s druge istonoga obiajnog prava. Tako se snano ograniuje patria potestas, dok se prava ene i djece znaajno proiruju te brak uiva poveanu zatitu. Osobito valja spomenuti promjene koje doivljuje kazneno pravo. Njih ba i ne diktira duh kranske ljubavi prema blinjemu. Ekloga nudi itav sustav tjelesnih kazni koje Justinijanovo pravo ne poznaje: odsijecanje nosa, jezika i ake, osljepljivanje, striganje i spaljivanje kose i sline. Te odvratne kazne u nekim sluajevima dodue stupaju na mjesto smrtne kazne, ali u drugima i na mjesto novanih kazni Justinijanova prava. No orijentalni uitak u sakaenju i stravinom tjelesnom kanjavanju, o kojemu svjedoi Ekloga, u suprotnosti s rimskim pravom, u Bizantu zapravo nije posve nov: brojne primjere za to prua povijest 7. stoljea. Ukoliko odstupa od Justinijanova prava, upravo Ekloga prua katalog obiajnog prava kakvo se u Bizantu formiralo tijekom 7. stoljea. Ona pokazuje preobrazbe koje su od Justinijana doivjeli bizantski pravni ivot i pravna svijest, preobrazbe koje dijelom valja pripisati dubljem prodiranju kranskih shvaanja, a dijelom i ogrubljenju obiaja do kojega je dolo pod orijentalnim utjecajem. Za pravo i sudstvo je objavljivanje novoga, lako dostupnog i operazumljivog zakonika svakako bilo od koristi. Valja spomenuti carevu odluku, koju izrie u predgovoru Ekloge, da se suprotstavi podmitljivosti sudova i da svim sucima, poevi od kvestora, osigura dravnu plau. Kao djelo ikonoklasta Leona i Konstantina, Ekloga je kasnije dola na zao glas. Ali ona je ipak snano djelovala na daljnje zakonodavstvo u Bizantu te je i izvan granica Bizantskoga Carstva imala velik utjecaj na pravni razvoj slavenskih zemalja (usp. str. 126 i d.). Ikonoklastiki spor otvara novo, posebno poglavlje u povijesti Bizanta. Opredjeljenje Leona III. protiv tovanja slika izazvalo je veliku krizu koja obiljeava to doba i koja za vie od stotinu godina pretvara Carstvo u poprite tekih unutarnjih borbi. Ta se kriza dugo pripremala. To to je dobila oblik spora o slikama, bilo je uvjetovano posebnim simbolikim znaenjem koje je po bizantskom shvaanju bilo svojstveno slici. U posljednjim se stoljeima, a osobito poslije Justinijana, tovanje svetakih slika na podruju Grke crkve sve vie irilo i postalo je jednim od najvanijih oblika izraavanja bizantske pobonosti. S druge strane, ni unutar same Crkve nije nedostajalo protivnika slika, kojima se inilo da kranstvo kao isto duhovna religija iskljuuje kult slika. Takvo je raspoloenje bilo osobito jako u istonim dijelovima Carstva, starom sreditu religijskog vrenja, gdje su i dalje postojali znatni ostaci monofizitizma i gdje je sve jaa bila sekta paulikijanaca, koja se suprotstavljala svakomu

55

istorijaonline.com

crkvenom kultu. No tek je kontakt s arapskim svijetom doveo do rasplamsavanja te priguene ikonoklastije. Ikonoklastiko uvjerenje Leona III. njegovi su protivnici objanjavali katkad idovskim, katkad arapskim utjecajima. injenica da je Leon III. progonio idove i prisiljavao ih na pokrtavanje ne iskljuuje mogunost utjecaja od strane Mojsijeve religije s njezinom strogom zabranom slika, jednako kao to ni borba s Arapima ne govori protiv careve prijamljivosti za utjecaje arapske kulture. Progon idova pod Leonom III., jedan od razmjerno rijetkih progona idova u povijesti Bizanta, vie je znak jaanja idovskog utjecaja u to doba; u bizantskoj teolokoj literaturi od 7. stoljea nastaje mnogo polemikih spisa koji se bave idovskim napadima na kranstvo. No mnogo je vanije ukazati na arabofilsko uvjerenje Leona, kojega su njegovi suvremenici zvali sarahenophron ("koji saracenski misli"). Arapi, koji su ve desetljeima krstarili podrujem Male Azije, nisu donijeli u Bizant samo ma, ve i svoju kulturu i s njom tipino muslimansko zaziranje od slikanja ljudskog lica. Tako je ikonoklastija roena u istonim podrujima Carstva iz osebujnog krianja kranske vjere, koja je teila istoj duhovnosti, s naucima ikonoklastikih sektaa i nazorima starih kristolokih hereza, kao i s utjecajima nekranskih religija, idovstva i osobito islama. Nakon svladavanja vojnog napada Orijenta, u obliku ikonoklastikog spora poeo je sukob s prodiranjem orijentalnih kulturnih utjecaja. Njima je put utro isti onaj car koji je pred vratima Carigrada odbio osvajaki pohod Arapa. Rat je ikonoduliji najprije objavilo carstvo Omajada, koje je poduzelo ikonoklastike mjere vie godina prije izbijanja ikonoklastikog spora u Bizantu. Ujedno je ojaala i ikonoklastika struja u bizantskoj Maloj Aziji, gdje se formirala utjecajna ikonoklastika stranka. Na njezinu su se elu nalazili visoki predstavnici maloazijskog klera, metropolit Toma iz Klaudiopola i biskup Konstantin iz Nikoleje, pravi duhovni otac bizantske ikonoklastije, kojega su ortodoksni Bizantinci zvali "herezijarhom". U slubu ikonoklastikoga pokreta sada je stupio i Leon III., koji je i sam potjecao s istoka, mnoge godine proveo u istonim pograninim podrujima i kao anatolski strateg imao blie kontakte i s Arapima. Time se latentna ikonoklastija pretvorila u otvorenu. Godine 726. Leon III. je prvi put otvoreno nastupio protiv tovanja slika. To se dogodilo na inzistiranje maloazijskih ikonoklastikih biskupa, koji su nedugo prije toga boravili u glavnomu gradu. No ini se da je caru posljednji poticaj dao teak potres koji je on razumio kao znak boanskoga gnjeva zbog obiaja ikonodulije. Isprva je drao propovijedi u kojima je pokuavao uvjeriti svoj narod u neprihvatljivost kulta slika. U tome se oitovalo njegovo shvaanje o vladarskoj slubi koju mu je naloio Bog: kako e poslije pisati papi, on se nije smatrao samo carem, nego i prvosveenikom. No ubrzo je preao na djelo i jednome je od svojih asnika naredio da ukloni Kristovu sliku iznad bronanih vrata carske palae. Ako je Leon time htio iskuati raspoloenje stanovnitva glavnoga grada, rezultat nije bio ba ohrabrujui: ogoreni je narod na licu mjesta ubio careva slubenika. No vaniji je od tih ulinih nemira bio ustanak to ga je vijest o carevu ikonoklastikom inu izazvala u Grkoj. Tema Helada postavila je protucara i sa svojom flotom krenula na Carigrad. Tako se od samog poetka pokazao ikonodulski stav europskih dijelova Carstva, koji e se uvijek iznova oitovati i u daljnjem tijeku ikonoklastikoga spora. Caru je, naravno, uspjelo brzo uguiti ustanak, ali pobuna itave provincije ipak je znaila ozbiljnu opomenu. Usprkos fanatinoj odanosti ikonoklastikom nauku, Leon je najprije postupao vrlo oprezno. Tek je u desetoj godini svoje vladavine odluio javno nastupiti protiv slika, a potom je prolo jo mnogo godina prije nego to je pala krajnja odluka. Te su godine bile posveene pregovorima s mjerodavnim crkvenim instancijama; da bi bio sigurniji, Leon je nastojao zadobiti pristanak pape i carigradskog patrijarha. No njegov je naum kod starog patrijarha Germana naiao na odluno odbijanje, a i njegova korespondencija s papom Grgurom II. imala je posve negativan rezultat. Ali premda je neobino otro odbacio careva ikonoklastika

56

istorijaonline.com

razmatranja, Grgur II. je pokuavao izbjei raskid s Bizantom. tovie, nastojao je okonati protucarske pokrete koji su tada u Italiji esto izbijali. Odvajajui religijska pitanja od politikih, sauvao je potpunu lojalnost prema bizantskom caru, o ijoj je zatiti od langobardske opasnosti papinstvo tada ovisilo. Uz patrijarha Germana i papu Grgura II. najvaniji se carev protivnik pojavio u osobi Ivana Damaanina. Taj je Grk, koji je obavljao visoku slubu na kalifovu dvoru u Damasku, a poslije kao monah stupio u manastir svetog Sabe u Jeruzalemu, bio najvei teolog svojega stoljea. Ako ne najpoznatije, onda svakako najoriginalnije, a takoer i umjetniki najsavrenije Damaaninovo djelo jesu tri govora koja je napisao u obranu slika. U obranu od optubi da je ikonodulija ponovno roenje poganske idolatrije, Ivan razvija osebujnu ikonozofiju koja u novoplatonovskom smislu shvaa sliku kao simbol i posredujui lan, a sliku Krista utemeljuje dogmom utjelovljenja i tako povezuje problem slika s naukom o spasu. Damaaninov je sustav odredio smjer svem daljnjem razvoju ikonodulskog nauka. Nakon to su pregovori na svim stranama propali, Leonu III. je za provedbu njegova plana ostao otvorenim samo jo put primjene sile. Tim je putem i krenuo, naredivi jednim ediktom unitavanje svih kultnih slika. No ipak je pokuavao zadrati privid legalnosti. Sedamnaesti sijenja 730. sazvao je skuptinu najviih svjetovnih i duhovnih dostojanstvenika u carskoj palai, tzv. silention, kojemu je na prihvaanje dao edikt to ga je trebalo izdati. Ali budui da je patrijarh German uskratio potpis, smijenjen je i ve je 22. sijenja na patrijarhovo prijestolje sjeo njegov bivi svnkellos Anastazije koji je bio spreman, ne protuslovei, pokoravati se carevim nalozima. Objavljivanjem edikta ikonoklastika je doktrina dobila snagu zakona. Sada je otpoela ikonoklastija: unitavanje slika i progon njihovih tovatelja. Dalekoj Italiji car nije uspio nametnuti ikonoklastiju. No ikonoklastija koja je izbila u Bizantu imala je dalekosene posljedice za odnos Carigrada prema Rimu. Nakon objavljivanja ikonoklastikog edikta, koji je ikonoklastiku doktrinu uzdignuo u slubeni dravni i crkveni nauk Carstva, vie se nije mogao izbjei dugo pripremani raskid. Papa Grgur III., nasljednik Grgura II., bio je prinuen na koncilu osuditi bizantsku ikonoklastiju, a Leon III., koji se prevario u nadi da e zadobiti papu, jednako kao i ovaj u nadi da e obratiti cara, bacio je u tamnicu njegove legate. Religijskom je raskolu slijedio politiki. Produbljenje jaza izmeu Carigrada i Rima te osjetno slabljenje bizantske pozicije u Italiji bile su prve politike posljedice ikonoklastikog spora. 3. Ikonoklastija i borbe protiv Bugara: Konstantin V. Ma kolika bila slava koju je Leon III. uivao kao pobjednik nad Arapima, ispadi tog ikonoklasta ipak su potkopali njegovu popularnost. Nakon Leonove smrti, vladavina je pripala njegovu sinu Konstantinu V (741.-775.). Prava mladoga vladara na prijestolje bila su neupitna jer on je ve vie od dvadeset godina nosio carsku krunu, koju je iz oeve ruke primio u svojoj drugoj godini (za Uskrs 720.), kao njegov suvladar i prijestolonasljednik. No jedva da je vladao i godinu dana kada mu se suprotstavio jedan protucar i za due mu vrijeme oteo krunu. Taj protucar nije bio nitko drugi nego Artabazd, koji je svojedobno kao strateg teme Armenijaka pomogao Leonu da doe na prijestolje i iz zahvalnosti dobio njegovu ker za enu, titulu kuropalata i bio postavljen za komesa teme Opsikija. Kao zapovjednik cjelokupne vojske te najvee i najvanije vojne oblasti, Artabazd se sada mogao odvaiti na uzurpaciju protiv svojega mladog urjaka. Za njegov je uspjeh presudna bila okolnost da je nastupio kao pristaa tovanja slika. Tako je borba izmeu njega i legitimnoga cara, kao i cijela epoha, bila u znaku ikonoklastikog spora. Na vojnom pohodu koji je u lipnju 742. poduzeo protiv Arapa, Konstantin je pri prolasku s vojskom kroz temu Opsikija iznenada napadnut i pobijeen od Artabazda. Na to se Artabazd dao proglasiti carem i poeo je pregovore s Teofanom

57

istorijaonline.com

Monutom, kojega je Konstantin bio ostavio u Carigradu kao regenta. Ovaj se pridruio protucaru, a jednako je postupilo i vie viih inovnika glavnoga grada, to jasno pokazuje da ikonoklastika politika ak ni meu najbliim carevim suradnicima nije nailazila na savren odjek. Artabazd je sa svojom vojskom uao u Carigrad i primio carsku krunu iz ruku patrijarha Anastazija, koji je jo jednom promijenio stranu. Svojega je starijeg sina Nikefora Artabazd postavio za suvladara, a mlaega Niketu imenovao je vrhovnim zapovjednikom vojske i poslao ga u temu Armenijaka. U Carigradu su ponovno postavljene svete slike i inilo se da je razdoblje ikonoklastije prolo. Konstantin V. je u meuvremenu pobjegao u Amorij i ondje je, u sreditu staroga anatolskog podruja kojim je nekada zapovijedao njegov otac, naiao na oduevljen doek. Na stranu mladoga ikonoklasta stala je i tema Trakeana, netom odvojena od anatolske teme. Nasuprot tome, ikonodul Artabazd naao je najvanije uporite u europskoj temi Trakiji, iji je strateg, sin Teofana Monuta, preuzeo obranu glavnoga grada Carstva. U Maloj Aziji su na Artabazdovoj strani bile teme Opsikija i Armenijaka, njegove stare oblasti, koje su bile osobno vezane uz njega. No njegova je ikonodulska politika oito i na tim podrujima nailazila na vrlo hladan prijam, i ta je okolnost, uz Konstantinov izniman talent vojskovoe, bila presudna za ishod borbe. Tek to su Artabazdove opsikijanske trupe ule u temu Trakeana i prije nego to je Niketa mogao pritei upomo svojemu ocu s vojskom teme Armenijaka, Konstantin je u svibnju 743. kod Sarda protucaru nanio teak poraz. Tada je krenuo ususret Niketi i u kolovozu je kod Modrine natjerao njegovu vojsku u bijeg. Time je bila osigurana njegova konana pobjeda i ve se u rujnu nalazio pod zidinama Carigrada. Nakon kratke je opsade 2. studenog proslavio ulazak u glavni grad kako bi se u njemu okrutno obraunao sa svojim protivnicima. Artabazd i oba njegova sina, neaci cara Konstantina, bili su oslijepljeni nakon javnog vrijeanja na Hipodromu, njihovi pomagai dijelom smaknuti, a dijelom osakaeni osljepljivanjem ili odsijecanjem aka i stopala. Nevjerni patrijarh Anastazije voen je Hipodromom na magarcu, ali je nakon tog vrijeanja smio ostati u svojoj slubi, to je nesumnjivo znailo namjerno diskreditiranje najviega crkvenog dostojanstva. Tako je zavrila vladavina Artabazda, koji je punih esnaest mjeseci nosio carsku krunu te i u Rimu bio priznat za cara. Konstantin V. bio je jo vei vojskovoa i jo strasniji ikonoklast od svojega oca. Po svojoj fizikoj i psihikoj naravi nije bio robusni vojnik poput Leona III. Bio je nervozan, bolovao od tekih bolesti, muile su ga nezdrave strasti - ukratko, bio je komplicirane i neuravnoteene naravi. Bezmjerna okrutnost s kojom je progonio i muio svoje religijske neprijatelje nije potjecala iz primitivne sirovosti nego iz bolesne prenapetosti. Blistave pobjede nad Arapima i Bugarima, koje su ga uinile idolom njegovih vojnika, nije slavio zahvaljujui spontanoj ratobornosti nego nadmonoj razboritosti dalekovidnoga stratega sjedinjenoj s velikom osobnom hrabrou. Stanje na istoku razvijalo se povoljno za Bizant. Arapska je snaga bila uzdrmana i ratovima u doba Leona III. i tekom unutarnjom krizom. Slavna dinastija Omajada bliila se svojemu kraju i godine 750. ju je nakon duega graanskog rata smijenila dinastija Abasida. Smjenu dinastija pratio je prijenos dravnog sredita iz Damaska u daleki Bagdad. Poputao je pritisak kojemu je Bizant bio izloen s te strane. Carstvo je moglo prijei u protunapad. Ve je 746. Konstantin V provalio u sjevernu Siriju i zauzeo Germaniceju, zaviajni grad svoje porodice. Oslanjajui se na provjerene metode bizantske kolonizacijske politike, vei je broj zarobljenika preselio u daleku Trakiju, gdje su jo i u 9. stoljeu postojale kolonije sirijskih monofizita. Bizant je i na moru izborio vrijednu pobjedu: zapovjednik bizantske mornarice, strateg Kibireota, kod Cipra je unitio jednu arapsku flotu poslanu iz Aleksandrije (747.). Jo je vei uspjeh imao pohod koji je car 752. poduzeo na podruje Armenije i Mezopotamije: Bizantinci su osvojili dvije vane pogranine utvrde, Teodoziopol i Melitenu. Zarobljenici su i ovaj put naseljeni u Trakiji, na bugarskoj granici koju je car titio, i gradei nove utvrde.

58

istorijaonline.com

Dodue, ti uspjesi Carstvu nisu donijeli trajne teritorijalne dobiti jer su zauzete utvrde ubrzo ponovno pale u ruke Arapa. No pobjede Konstantina V. na istonoj granici svakako su imale veliko simptomatino znaenje. Prolo je doba kada se Bizant morao boriti za opstanak. Bizantsko-arapska borba dobila je karakter pograninog rata, pri emu je inicijativa dijelom bila ak i u rukama bizantskog cara. Na istoku Bizant vie nije bio napadnuta nego napadaka strana. Dok je tako arapska opasnost izgubila na otrini, prijetee se isticao bugarski problem. Mjere koje je Konstantin V poduzeo radi zatite Trakije pokazuju da bizantska vlada vie nije mogla raunati s trajnou mira nabugarskoj granici. Bugari su pak na izgradnju utvrda na svojoj granici odgovorili provalom na podruje Carstva (756.). Time je poelo doba velikih ratnih sukoba izmeu Bizanta i Bugarske. Ve je Konstantin V u Bugarskoj vidio glavnog neprijatelja Carstva. Ona je bila razlogom najveih vojnih pothvata za vrijeme njegove vladavine: car je vodio nita manje nego devet vojnih pohoda u bugarsko kraljevstvo. Napetost je dola do vrhunca kada je u Bugarskoj nakon duih unutarnjih borbi godine 762. doao na vlast Telec, predstavnik agresivnoga protubizantskog usmjerenja. U bugarskom je kraljevstvu jo uvijek postojao jaz izmeu mase slavenskog stanovnitva i staroga bugarskog plemstva, kojemu je bilo stalo do ouvanja vladajueg poloaja, a osobito nepopustljive stranke boljara koja je sada sTelecom dospjela na kormilo. Nakon njegova preuzimanja prijestolja, velika je masa Slavena iz bugarskog podruja iselila u Bizant. Bizantski im je car dodijelio prebivalita u Bitiniji, gdje su ve njegovi prethodnici bili naselili velike slavenske mase (usp. str. 59 i 67 i d.). Time je ponovno znatno ojaao slavenski element u maloazijskim temama. Na provalu bugarskoga kana u Trakiju Konstantin V. je odgovorio ekspedicijom velikih razmjera. Poslao je flotu koja je na ue Dunava prevezla ovei kontingent bizantske konjice, dok je on sam sa svojom vojskom prodro u neprijateljsku zemlju kroz Trakiju. Konjica, koja se od Dunava probijala prema jugu, spojila se s vojskom koja je iz Trakije napredovala prema sjeveru kod Anhijala na obali Crnog mora. Tu je 30. lipnja 763. dolo do krvave bitke, koja je trajala od zore do sutona i zavrila potpunim porazom Bugara. Tu je veliku pobjedu, najveu svoje vladavine, Konstantin V. proslavio trijumfalnim ulaskom u Carigrad i sveanim igrama na Hipodromu. Telec je pak pao kao rtva pobune i potom je Bugarska vie godina bila poprite stalnih pobuna i smjena na prijestolju. Sada bi na kormilo dola probizantska strana, sada pak antibizantska, a posljednja bi rije bila ona bizantskog cara, koji je prisvojio pravo odluivanja o bugarskim unutarnjim poslovima te je u sluaju nepovoljnog razvoja oruano intervenirao. Tek kada je oko 772. vlast preuzeo sposobni Telerig, Bugarska se pribrala i ponovno stekla svoju nekadanju borbenu snagu. Na to je Konstantin V u proljee 773. poduzeo veliki ratni pohod u kojemu je ponovio taktiku dvostrukog napada iz 763. i prisilio Bugare na prihvaanje mirovnih pregovora. Carske su trupe brzo i lako osujetile i Telerigov pokuaj prodora u Makedoniju u listopadu iste godine. No ma kolika bila premo bizantskoga cara, on od Bugara ipak nije mogao iznuditi trajan mir. Konstantin V je morao s njima ratovati do kraja svojega ivota. Umro je za vrijeme pohoda protiv Bugarske 14. rujna 775. Ratovi protiv Bizanta znatno su oslabili bugarsko kraljevstvo. Njegova je vojna snaga bila uzdrmana, njegova dravna organizacija paralizirana. Sam je hrabri Telerig morao traiti utoite pred unutarnjim nemirima u svojoj zemlji na dvoru nasljednika Konstantina V Prevlast Bizantskoga Carstva na Balkanskom poluotoku inila se vrsto utemeljenom. No s obzirom na budunost nije bilo bezopasno to se Bugarska razvila u ogorenog neprijatelja bizantske drave. To je bio novi faktor u vanjskoj politici Bizanta koji je Carstvu nametao teku borbu na dvjema frontama. Veliki uspjesi Konstantina V u ratovima s Arapima i Bugarima bili su kupljeni i jednostranim ogranienjem njegove vanjske politike na istonu interesnu sferu. Dok je Konstantin slavio svoje pobjede na istoku, bizantska je vladavina u Italiji doivljavala potpun

59

istorijaonline.com

slom. Udaljavanje Rima od ikonoklastike carske vlasti na Bosporu bilo je sve intenzivnije. No sve dok je papinska vlast vjerovala kako moe raunati na pomo Bizantskog Carstva protiv langobardske navale i sve dok nije bilo druge sile koja bi mogla zamijeniti Bizant, Rim je prelazio preko religijskog sukoba i ostajao lojalnim carskoj vlasti. meutim, 751. se dogodilo neto to je okonalo bizantsku vladavinu u sjevernoj i srednjoj Italiji i pokopalo posljednju papinu nadu u pomo od strane bizantskoga cara: Ravenna je pala u ruke Langobarda i ravenski je egzarhat prestao postojati. Istodobno se na rimskom horizontu pojavila nova sila, ije je zatitnitvo obeavalo djelotvorniju zatitu od Langobarda i koja je Rimskoj crkvi bila u mnogoemu draa od heretikog Bizanta: mlado franako kraljevstvo. Papa Stjepan II. osobno se uputio preko Alpa i 6. sijenja 754. u Pontionu sreo s kraljem Pipinom. Taj vaan susret oznaio je poetak saveznitva Rima s franakim kraljevstvom i osnivanje rimske crkvene drave. Papinska je vlast okrenula lea bizantskom caru i ula u savez s franakim kraljem, iz kojega e ni pola stoljea kasnije nastati zapadno carstvo. No ako je Bizant na zapadu doivio teak udarac, uvrstio se njegov poloaj na istoku i na jugu. Napetosti s Rimom potaknule su ikonoklastiku bizantsku vladu da poduzme jednu presudnu i dalekosenu mjeru. Car je odvojio od Rima grecizirane junotalijanske provincije Kalabriju i Siciliju kao i Ilirik, koji je dotad pripadao Rimskoj crkvi, i podredio ih carigradskom patrijarhatu. Viekratni prosvjedi Rima nisu imali uinka. Nove granice izmeu dvaju crkvenih sredita odgovarale su granici izmeu grkog Istoka i latinskog Zapada, koju je povukao sam povijesni razvoj. Proirenjem carigradske crkvene domene na balkanske provincije Ilirika i na greciziranu junu Italiju veliki je ikonoklast stvorio osnovu za uzlet koji e Bizantska crkva doivjeti nakon ikonoklastike krize i za budui snaan utjecaj Bizantske crkve i kulture u slavenskim dravama na Balkanu. Tako je bizantska ikonoklastija produbila jaz izmeu dvaju svjetskih sredita i naposljetku dovela do potiskivanja Rima s grkog Istoka i Bizanta s latinskog Zapada. A to znai da su i univerzalizam bizantske carske vlasti i onaj Rimske crkve poeli gubiti tlo pod nogama. Vremensko poklapanje tih dogaaja s poetkom plime ikonoklastije u Bizantu sigurno je vie od puke sluajnosti. Pod Konstantinom V ikonoklastija je dola do svojega vrhunca. Naravno, isprva je odjek na koji je Artabazdov ustanak naiao u europskom dijelu Carstva i posebno u samomu glavnom gradu opominjao na oprez. Kao i njegov otac, Konstantin V je znao ekati. Tek je u pedesetim godinama pristupio realizaciji svojega programa. Kao to je Leon III. naredio zabranu slika dekretom dravnog vijea, tako je sada ikonoklastiju trebao sankcionirati crkveni koncil. Da bi osigurao zatvoren sastav koncila, car je pokuao zaposjesti biskupske stolice predstavnicima svoje stranke i osim toga se pobrinuo za osnivanje novih biskupija, na elo kojih su dolazili pristae ikonoklastikog nauka. Usporedno s tim organizacijskim mjerama odvijala se i ustra propagandistika i literarna aktivnost. Na razliitim su se mjestima odravali skupovi na kojima su se vodei predstavnici ikonoklastike stranke obraali narodu i na kojima je ponekad dolazilo i do ivih rasprava izmeu ikonoklasta i ikonodula. Ali smjeli su oponenti poslije svretka debate pritvarani i tako neutralizirani za vrijeme zasjedanja koncila. Sam je car imao vodeeg udjela u literarnoj aktivnosti. Napisao je nita manje nego trinaest teolokih spisa, od kojih su meutim fragmentarno sauvana samo dva, no oito najvanija. Spisi Konstantina V, koji su trebali postaviti smjernice za zakljuke predstojeeg koncila, pridonijeli su bitnom produbljenju ikonoklastikog nauka. Suprotno ikonodulima, koji su naelno razlikovali izmeu slike i njezina arhetipa i shvaali sliku kao simbol u novoplatonovskom smislu, Konstantin V, polazei od magijsko-orijentalnih predodaba, ustraje na potpunom identitetu, ak i bitnom jedinstvu slike s onime to prikazuje. Prije svega se protivi prikazivanju Krista tako to se oslanja na kristoloka razmatranja i time nadilazi argumente starijih ikonoklasta, koji su kult slika napadali prvenstveno kao ponovno raanje

60

istorijaonline.com

idolatrije. Dok su ikonoduli, kao ve patrijarh German i prije svega Ivan Damaanin, obrazlagali sliku Krista njegovim utjelovljenjem te prikazivanje Spasitelja u njegovu ljudskom liku smatrali potvrdom realnosti njegova poprimanja ljudske naravi, Konstantin porie mogunost istinskog prikazivanja Krista pozivajui se na njegovu boansku narav. Tako se problem oko slika na objema stranama povezuje s kristolokom dogmatikom. U novom je obliku ikonoklastiki spor nastavak starih kristolokih sporova. U svojim najradikalnijim izrazima ikonoklastija se presijeca s monofizitizmom i upravo spisi Konstantina V, koji je predstavljao najradikalnije ikonoklastiko krilo, sadre nepredvidive monofizitske tendencije. To ne udi uzme li se u obzir da monofizitizam nije prevladavao samo na bizantskim granicama u Siriji i Armeniji, ve je - kako se bilo pokazalo u povodu monoteletske reakcije pod Filipikom (usp. str. 77/78) - i dalje ivio i u samom Carstvu. Dobro pripremljeni koncil sastao se 10. veljae 754. u carskoj palai u Hijereji na maloazijskoj obali Bospora; svoju je posljednju sjednicu odrao 8. kolovoza u Blahernskoj crkvi u Carigradu. Mjere carske vlade nisu promaile cilj: skuptina je brojila nita manje nego 338 biskupa, koji su se svi opredijelili za ikonoklastiju. Predsjedao je biskup Teodozije iz Efeza, sin nekadanjeg cara Tiberija-Apsimara, jer je patrijarh Anastazije umro krajem 753., a ni papa ni orijentalni patrijarsi nisu poslali svoje predstavnike. Bez obzira na tu okolnost, koja je koncilu meu ortodoksima priskrbila podrugljiv naziv "bezglave sinode", skuptina je istaknula svoje pravo da vrijedi kao ekumenski koncil. Pri razradi svojih odredaba sinoda je pola od carevih programatskih spisa i poput njega je u sredite razmatranja postavila kristoloki problem, ali je posve zaobila sve neoprezne formulacije i osobito sve monofizitske izraze Konstantinovih spisa. Skuptina koncila drala se teze o Kristovoj neprikazivosti, ali je pazila da ne doe u proturjeje s odredbama prethodnih ekumenskih koncila. tovie, vrlo je domiljato izloila kako ikonoduli neizbjeno padaju ili u monofizitsku ili u nestorijevsku herezu budui da ili na slici prikazuju samo Kristovu ljudsku narav i tako poput nestorijevaca odvajaju Kristove neodvojive naravi, ili pak poput monofizita slikaju i Boju narav i tako mijeaju Kristove nespojive naravi. Objanjenja, za koja se upotrijebio velik broj mjesta iz Svetoga pisma i patristike literature, kulminirala su u vrlo otrom odbijanju svih svetakih slika i tovanja slika uope. Car, koji se osjeao gospodarom Crkve, na zavrnoj je sjednici predstavio skuptini biskupa Konstantina Silejskoga kao novog patrijarha kojega je sam odredio i dao ga je aklamacijom potvrditi od prisutnih biskupa kao njihova novoga vrhovnog pastira. Zatim su 29. kolovoza na carigradskom forumu objavljeni zakljuci sinode, koji su najstroe zabranjivali kult slika i nareivali unitenje svih kultnih slika, izopavali vodee predstavnike ortodoksne stranke, patrijarha Germana, Ivana Damaanina i druge, a izricali najvee pohvale caru, kojega se izjednaavalo s apostolom. Sada je bilo na caru da odredbe koncila provede u djelo. Posvuda su se unitavale svetake slike i zamjenjivale svjetovnima. I svjetovne zgrade i crkve trebali su ukraavati ornamentalni ukrasi, ivotinjski i biljni motivi, a prije svega slike cara i scene iz rata i lova koje su ga glorificirale, slike utrka kolima i kazalinih predstava. Svjetovna umjetnost u Bizantu je opstala uz crkvenu u svim razdobljima i igrala je veu ulogu nego to se najee pretpostavlja. Sada se trebala njegovati samo ta umjetnost, koja je prvenstveno sluila uzdizanju cara i Carstva koje je on reprezentirao. Ikonoklasti nisu odbacivali umjetnost kao takvu, ve samo religioznu umjetnost i njezin kult. Careva je zadaa sada bila istrijebiti tu umjetnost i taj kult. Oslanjajui se na odredbe jedne crkvene skuptine, koja je za njega vrijedila kao ekumenski koncil, Konstantin V je poeo provoditi tu zadau ognjem i maem. No njegovoj fanatinoj volji za unitavanjem suprotstavila se opozicija koja je bila jednako fanatino odana svojoj vjeri. Rasplamsala se ogorena borba, koja je dola do vrhunca u ezdesetim godinama. Ikonodulska opozicija okupila se oko osobe opata Stjepana mlaeg s Auksencijeva brda, kojemu su se u sve veem broju priklanjali pristae iz svih slojeva naroda.

61

istorijaonline.com

Carevi pokuaji da potakne vou opozicije da prekine otpor nisu urodili plodom i u studenome 767. Stjepana je na najokrutniji nain ubila nahukana gomila na ulicama Carigrada. Ipak, opozicija nije bila slomljena. Kako je rasprostranjeno bilo nezadovoljstvo reimom Konstantina V, pokazuje injenica da je morao smaknuti devetnaest viih inovnika i asnika, meu kojima i svojega protostratora, logoteta droma, domestika ekskubitske strae, komesa teme Opsikija, stratege Trakije i Sicilije. No ikonoklastikoj politici najsnanije se suprotstavljalo bizantsko monatvo te je i obraun s njime bio osobito otar. Progoni ikonodula s vremenom su sve vie dobivali karakter ratnog pohoda protiv monaha i ini se da je taj protumonaki smjer naiao na odjek u Maloj Aziji, osobito kod maloazijske vojske, kao i kod dijela stanovnika glavnoga grada. Sada se monasi vie nisu progonili samo zbog svoje ikonodulije, nego i zbog puke pripadnosti monakom staleu te su se prisiljavali na odustajanje od monakog ivota. Manastiri su se zatvarali ili pretvarali u vojarne, kupalita i druge javne zgrade, dok je njihove neizmjerne zemljoposjede prisvajala Kruna. Tako je ikonoklastija u doba svojega najveeg razvoja zapoela borbu protiv monoga bizantskog monatva i samostanskih posjeda. Kako je otro vlada Konstantina V vodila tu borbu, pokazuje djelovanje stratega Trakeana Mihajla Lahanodrakona, jednog od carevih najvatrenijih pomagaa, koji je monahe u svojoj temi stavio pred izbor da ili skinu monaku halju i oene se ili budu oslijepljeni i prognani. Poelo je veliko iseljavanje monaha koje se prije svega usmjerilo prema junoj Italiji gdje su, osnivajui samostane i kole, stvorili nova sredita grke kulture. U Bizantu su valovi ikonoklastije bili sve snaniji. U svojem radikalizmu daleko nadmaivi odredbe koncila iz 754. i dospjevi ak i u proturjeje s njima, car se nije okrenuo samo protiv svetakih slika i relikvija ve je zabranio i kult svetaca i tovanje Marije. U ivotu Bizantskoga Carstva nastupio bi potpun obrat da smru Konstantina V njegova radikalna politika nije doivjela slom. Sljedee su generacije zapamtile nasilni reim Konstantina V kao epohu uasne strave. Stoljeima je sjeanje na Konstantina Kopronymosa (_ uprljanog imena) pratila gorua mrnja, a njegovo je truplo nakon ponovnog uspostavljanja ortodoksije uklonjeno iz Apostolske crkve. No nadivjela su ga i sjeanja na njegove ratne uspjehe i junaka djela, i kada je Bizant poetkom 9. stoljea pokleknuo pred Bugarima, narod se skupio na njegovu grobu i zaklinjao mrtvoga vladara da ustane iz groba i izbavi Carstvo iz sramote. 4. Slabljenje ikonoklastikoga pokreta i ponovna uspostava tovanja slika Kratka vladavina Leona IV (775.-780.) ini prijelaz iz doba ikonoklastikog vrhunca pod Konstantinom V prema ponovnoj uspostavi tovanja slika pod Irenom. Leon IV, sin Konstantina V iz njegova braka s hazarskom princezom, nije bio borbene naravi. Prestali su ispadi protiv marijanskoga kulta, a odbaena je i protumonaka linija kojom je Konstantin V poao u drugoj polovini svoje vladavine. Novi car nije oklijevao u tome da najvanije biskupske stolice dodijeli monasima. No u skladu s tradicijom drao se ikonoklastikog smjera i ak je dao javno bievati i baciti u tamnicu vie dvorskih inovnika koji su tovali slike (780.). U usporedbi s metodama Konstantina V bila je to doista blaga kazna, a osim toga to je jedini sluaj progona ikonodula u doba Leona IV koji nam je poznat. Ograniavanje ikonoklastije pod Leonom IV bilo je prirodna reakcija protiv maksimalizma Konstantina V Tome pridolazi i utjecaj energine supruge Leona IV, carice Irene, koja je potjecala iz ikonodulske Atene i bila privrena tovanju slika. Premda su careva braa Nikefor i Kristofor dobili titulu cezara ve 769., dok su Niketa i Antim takoer ve pod Konstantinom V nosili titulu nobilissimusa, a pod Leonom IV je tu titulu dobio i najmlai brat Eudokim, za suvladara i nasljednika Leona IV nije izabran neki od

62

istorijaonline.com

cezara, ve njegov mali sin Konstantin. Karakteristino je da se to dogodilo na zahtjev vojske, koja je cara izriito pozvala da okruni sina. Dvadeset i etvrti travnja 776. Leon IV je, naizgled samo poputajui elji svojih podanika, proveo krunidbu svojega sina poto je senatore, predstavnike carigradske i provincijske vojske te gradskih stalea pismenom prisegom obvezao na vjernost novookrunjenome kao jedinom prijestolonasljedniku. Nastojanje da se osloni na narodnu volju, i inae karakteristino za to doba, zacijelo treba promatrati kao reakciju na despotske reime Leona III. i Konstantina V Dok se sudjelovanje podanika u stvaranju nekoga novog vladara ili suvladara u Bizantu obino izraavalo u naknadnoj aklamaciji novookrunjenoga od strane naroda i vojske, Leon IV je ve i izbor svojega prijestolonasljednika elio prikazati kao akt narodne volje. Karakteristino je i to da su tu uz uobiajene konstitutivne faktore - senat, narod i vojsku - rije imali i predstavnici carigradskih trgovaca i obrtnika. Naravno, vojska je slijedila mig samoga cara kada ga je pozvala da okruni svojega sina. No ipak se ne moe zanijekati da su se shvaanja bizantske vojske o vladarskom sustavu znatno promijenila od vremena Konstantina IV Ipak je to bila ista ona vojska koja je tada, prije jedva sto godina, vatreno prosvjedovala protiv iskljuenja careve brae (usp. str. 66 i d.). Princip samovlaa uz ogranienje prijestolonasljednog prava na vladarova najstarijeg sina znatno je uznapredovao. No taj sustav za Bizantince ipak jo uvijek nije bio samorazumljiv, inae ne bi bili nuni ni demonstrativan nastup vojske u prilog prijestolonasljednika ni davanje pismene prisege. Nije izostala ni protuakcija u prilog cezaru Nikeforu, ali urota je pravodobno otkrivena i kanjena progonom krivaca u Kerson. I u tom se sluaju Leon IV pokuao osloniti na izraz volje svojih podanika tako to je u palai Magnaura sazvao silention, skuptini iznio stvar i pustio je da presudi urotnicima. Rana smrt Leona IV (8. rujna 780.) dovela je na prijestolje njegova sina Konstantina VI. u dobi od deset godina. Regentstvo je preuzela carica Irena, koja je i slubeno dijelila prijestolje sa svojim maloljetnim sinom. Ponovno je dolo do pokuaja prevrata u korist cezara Nikefora, ali energina je carica brzo uguila prevratniki pokret koji je, izgleda, polazio od ikonoklastikih elemenata i u svojim redovima brojio vie uglednih inovnika, te je brau svojega pokojnog supruga prisilila da stupe u sveenike. Ireninim preuzimanjem dravnih poslova pala je odluka o restauraciji tovanja slika. Ipak, ta se restauracija pripremala polako i vrlo oprezno. Brza promjena crkvene politike zaista nije bila mogua jer je ikonoklastiki sustav ipak vladao pola stoljea, a najvanije su dravne i crkvene slube obavljali ljudi koji su - bilo iz uvjerenja, bilo prilagoujui se okolnostima - bili pristupili ikonoklastiji, a nje se drao i velik dio vojske koji je ostao vjeran uspomeni na slavnoga cara Konstantina V Planovi vlade objelodanjeni su tek 784., nakon to se (31. kolovoza 784.) uspjelo nagovoriti na abdikaciju patrijarha Pavla, kojega je bio postavio Leon IV Imenovanju novog patrijarha Irena je dala formu narodnog izbora skupivi "sav narod" u palai Magnaura. Izbor je pao na Tarazija, dotadanjega cariinog tajnika, obrazovanog laika s dobrom teolokom izobrazbom i jasnim politikim pogledom. Poto je Tarazije 25. prosinca 784. posveen kao patrijarh, zapoele su pripreme za ekumenski koncil koji je trebao opozvati odredbe ikonoklastike sinode iz 754. i ponovno uspostaviti tovanje slika. Bizantska vlada stupila je u vezu s Rimom i orijentalnim patrijarhatima, koji su pozdravili obrat i poslali svoje predstavnike na koncil. Koncil se sastao u Apostolskoj crkvi u Carigradu 31. srpnja 786. No jedva da su pregovori i poeli, dogodilo se neto to je pokazalo da je pri pripremi koncila trebalo biti jo oprezniji nego to su to bili Irena i Tarazije. Ostavi vjernima zapovijedi Konstantina V, vojnici gardijskih trupa glavnoga grada s isukanim su maevima provalili u crkvu i rastjerali koncil uz oduevljeno klicanje dijela okupljenih biskupa. Ali caricu taj neuspjeh nije obeshrabrio. Ona je radi navodnog pohoda protiv Arapa, prebacila ikonoklastike trupe u Malu Aziju i pozvala ikonodulske trupe iz Trakije te im povjerila zatitu glavnoga grada. U svibnju 787. upueni su novi pozivi na koncil, koji se ovaj put trebao sastati u Niceji. Tako se dogodilo da

63

istorijaonline.com

je Sedmi ekumenski koncil - posljednji koji priznaje Istona crkva - odrao svoje sjednice u istom gradu u kojemu je zasjedao prvi ekumenski koncil pod Konstantinom Velikim. Pod predsjedanjem patrijarha Tarazija, u prisutnosti oko 350 biskupa i velikog broja monaha, tu se od 24. rujna do 13. listopada u brzom slijedu odralo sedam sjednica, to je dokaz temeljite pripremljenosti koncila. Pred vanu crkvenopolitiku odluku koncil je stavio pitanje biskupa koji su bili ikonoklastiki aktivni, no koji bi se pod prethodnim trima vladama teko i bili mogli aktivirati na neki drugi nain. Kako je rekao jedan od njih, oni su bili "roeni, odrasli i odgojeni u toj herezi". S razboritim osjeajem za mjeru, koncil je nekadanje ikonoklaste primio u crkvenu zajednicu nakon to su se pred skuptinom koncila odrekli svoje hereze. No taj tolerantan stav nije naiao na odobravanje monakih predstavnika i dolo je do zaista vruih rasprava. Tu se prvi put moe zamijetiti raskol unutar Bizantske crkve koji se protee kroz cijelu njezinu daljnju povijest, raskol izmeu radikalnoga monakog smjera takozvanih zelota, koji se apsolutno strogo dre kanonskih propisa i naelno odbacuju svako kompromisno rjeenje, i umjerenoga smjera takozvanih politiara, koji se podreuju dravnoj nunosti i prilagouju politikim odnosima, koji rado surauju sa svjetovnom vlau ako se ona dri ortodoksije, i ne plae se eventualnih kompromisa. Na koncilu u Niceji pobijedio je taj umjereni smjer. No u vjerskim je pitanjima kod ortodoksne veine koncila vladala potpuna suglasnost. Nakon to je kao dokazni materijal za kult slika citiran dug niz svjedoanstava iz Svetog pisma i patristikih djela, te su s jedne strane proitani zakljuci ikonoklastike sinode iz 754., a s druge detaljno pobijanje tih zakljuaka koje je oito bilo iz pera patrijarha Tarazija, koncil je osudio ikonoklastiju kao herezu, naredio unitavanje ikonoklastike literature i ponovno uspostavio tovanje slika. U smislu Damaanina, koncil je doveo pitanje slika u vezu s naukom o spasu i naglasio naelo da se tovanje ne upuuje slici, ve svetoj osobi koju ona prikazuje i da nema nita zajedniko s oboavanjem koje se odnosi samo na Boga. Sveana zavrna sjednica, koja je odrana u Carigradu u palai Magnaura 23. listopada, potvrdila je odredbe koncila koje su potpisali carica i mladi car. No ikonoklastiki elementi nisu bili konano prevladani. Njihovo daljnje postojanje vrlo se jasno pokazalo za vrijeme spora koji je izbio izmeu carice Irene i njezina sina - okolnost koja tu jalovu svau ini povijesno zanimljivom. Premda je Konstantin VI. ve bio dovoljno odrastao za vladanje, vlastohlepna carica nije mu htjela prepustiti mo. Mladi se car pobunio protiv nametnutog mu tutorstva i sve se vie suprotstavljao svojoj majci i njezinu savjetniku, eunuhu Staurakiju. Tako je bilo prirodno to se oko njega okupila opozicija koja se nije mogla pomiriti s Ireninom ikonodulskom politikom. Jedan od najbliih povjerenika Konstantina VI. postao je vatreni ikonoklast Mihajlo Lahanodrakon. Ali energina je carica uspjela u zametku uguiti urotu koja se spremala u proljee 790. i sada se smatrala dovoljno jakom da i slubeno legalizira svoje dotad samo faktino prvenstvo. Zahtijevala je od vojske da poloi prisegu koja je na nju prenosila vladavinu i nju navodila na prvom, a Konstantina VI. kao suvladara na drugom mjestu. Trupe glavnoga grada, koje su se sada sastojale od europskih kontingenata, bez protivljenja su poloile traenu prisegu, no Irenin je naum naiao na snaan otpor kod trupa iz teme Armenijaka, koje nisu bile sklone ikonodulskoj carici. Pojavio se protupokret koji je zahvatio i ostale maloazijske teme i zavrio time da vojska, zastupajui dinastika prava, nije samo odbila zahtjev vlastohlepne carice ve je i Konstantina VI. proglasila samovladarom (listopad 790.). Irena je izgubila igru i morala je napustiti carsku palau. Ali cariini pristae nisu mirovali sve dok od Konstantina VI. nisu iznudili doputenje za njezin povratak. Od sijenja 792. ponovno je vrijedila stara formula: Konstantin i Irena. Slabost mladog cara izazvala je razoaranje meu njegovim sljedbenicima; tome valja dodati i nezadovoljstvo neslavnim ponaanjem Konstantina VI. u ratu s Bugarima u srpnju 792. (usp. str. 96). Ponovno se

64

istorijaonline.com

pojavio pokret u korist cezara Nikefora, kojega je opozicija potovala kao najstarijega preivjelog potomka Konstantina V No sada je Konstantin VI. brzo reagirao i dao je iskopati oi svojemu stricu, a drugoj etvorici brae svojega oca odsjei jezik. Oslijepljen je bio i strateg Armenijaka Aleksije, koji je bio svojedobno u Konstantinovu korist provodio akciju protiv Irene. Na to je meutim u temi Armenijaka izbio silovit ustanak i Konstantin VI. je morao poduzeti pravi ratni pohod protiv svojih starih pristaa (proljee 793.). Pobuna je krajnje okrutno uguena, a simpatije koje je mladi car ovdje neko uivao povukle su se pred ogorenim neprijateljstvom prema njegovoj osobi. Uskoro zatim posve je pokvario i svoj odnos s ortodoksnom strankom time to je u sijenju 795. odbacio svoju suprugu, lijepu Paflagonjanku Mariju, s kojom se sedam godina prije morao oeniti po elji svoje majke, i za enu uzeo svoju ljubavnicu, dvorsku damu Teodotu, okrunio je augustom i priredio izvanredno raskonu svadbu, to je moralo djelovati kao izazov javnom mnijenju. Konstantinov postupak, koji je bio protiv svih crkvenih zapovijedi, izazvao je krajnje ogorenje u ortodoksnim krugovima. Protiv brakolomnoga se cara posebno otro okrenula radikalna monaka stranka zelota, koju su vodili Platon, glasoviti opat manastira Sakudion, i njegov neak Teodor. Car je prognao hrabre zelotske voe, ali time nipoto nije rijeio problem. Takozvani mojhejanski spor (od moichos = brakolomstvo) Bizantince e jo dugo zaokupljati i izazivati teke zaplete. On je doveo do izvanrednog zaotravanja raskola izmeu zelotske strane i patrijarha Tarazija, jer zeloti nisu odobravali patrijarhovo oportunistiko ponaanje prema brakolomnom caru i u svojoj su ogorenosti ili tako daleko da su raskinuli crkvenu zajednicu s njime. Upadljiva je injenica da su bizantski monasi od pobjede ortodoksije bili trajno nezadovoljni dravnim i crkvenim vodstvom te su mu se esto i otro suprotstavljali; ta injenica i sasvim jasno pokazuje kako njima ta pobjeda nije donijela oekivano obeteenje i rehabilitaciju pa im je ak i Irenino samovlae pruilo samo privremenu i nepotpunu satisfakciju. Svojom je nepromiljenou i perfidnom okrutnou Konstantin VI. izgubio svaki oslonac i kod vladajue ortodoksne stranke i kod ikonoklastike opozicije, i sada ga se moglo ukloniti a da se zbog njega ne digne nikakva osvetnika ruka. Petnaesti je kolovoza 797. u purpurnoj dvorani, gdje je bio roen 27 godina prije, oslijepljen po nalogu svoje majke. Irena je stigla na cilj: postala je samovladaricom Bizantskoga Carstva. Ona je bila prva ena koja nije vladala Carstvom kao regentica za nekoga maloljetnog ili nesposobnog cara, nego u svoje vlastito ime kao samovladarica. U to je vrijeme, budui da se carska sluba po rimskoj tradiciji inila nerazdvojno povezanom s funkcijom vrhovnoga vojnog vodstva, pravo jedne ene da obavlja tu slubu bilo barem upitno, i valja spomenuti da se Irena u zakonskim aktima nije potpisivala kao Basilissa nego upravo kao Basileus. Irenine vladarske metode nisu bile sretne. Na dvoru je vladala zatupljujua atmosfera intriga u kojima su se nadmetala dva cariina glavna savjetnika, eunusi Staurakije i Ecije. Da bi sauvala sve slabije simpatije stanovnitva, carica je vrlo rastrono dodjeljivala financijske olakice, bez obzira na potrebe dravnog prorauna. Te su se olakice prije svega odnosile na samostane, ija je blagonaklonost bila kamen temeljac Irenine popularnosti, i na stanovnike glavnoga grada, o ijem je raspoloenju u velikoj mjeri ovisila sudbina vlade koja nije bila sigurna u svoju poziciju. Ukinut je gradski porez koji su stanovnici Carigrada morali plaati i koji je, ini se, bio zaista vrlo visok. Znatno su smanjene i uvozne i izvozne carine koje su se ubirale u lukim slubama Carigrada, Abidu i Hijeru, i koje su inile vaan izvor prihoda bizantske drave. Te su mjere oduevile stanovnitvo glavnoga grada te i Teodor Studitski naveliko hvali cariinu velikodunost. Ali zbog te je velikodunosti bio krajnje poremeen financijski sustav bizantske drave, koji je tvorio jednu od glavnih osnova bizantske moi. Vanjskopolitiki poloaj Carstva u posljednjim se dvama desetljeima znatno pogorao. Naravno, to je bilo ne ponajmanje uvjetovano i time to je u to vrijeme carstvo Abasida doivljavalo procvat. Ve su 781. Arapi prodrli duboko na podruje Carstva i na podruju

65

istorijaonline.com

teme Trakeana pobijedili u jednoj velikoj i krajnje krvavoj bitki. Na to je bizantska vlada s njima sklopila mirovni ugovor i obvezala se na plaanja kalifatu. Ali ak ni prihvaanje te poniavajue obveze nije moglo dugotrajnije osigurati mir. Uskoro su ponovno poele arapske provale u Maloj Aziji. Nije bilo mnogo sree ni u ratovima na bugarskoj granici, koji su poeli 789. i koje je vodio car Konstantin VI. U ljeto 792. Bizantinci su kod pogranine utvrde Markele doivjeli poraz, koji je zbog careva bijega i zarobljavanja uglednih bizantskih vojskovoa, dobio osobito neugodnu notu. Bizantska se vlada opet morala pomiriti s plaanjem danka, ali mir ni tako nije dugo trajao jer su Bugari ubrzo traili poveanje plaanja. Bizant je bio slabiji od obaju svojih najvanijih protivnika i morao je prihvatiti breme danka: nakon impozantne pozicije moi pod Konstantinom V, bilo je to vie nego jadno stanje. 5. Bizant i Karlo Veliki No povijesno su od svih vojnih neuspjeha u Aziji i na Balkanu bili mnogo znaajniji idejni gubici koje je Bizantu donio razvoj na Zapadu. Tragika staroga carstva bila je to se u doba kada je na elu franakoga kraljevstva bio jedan od najveih vladara srednjega vijeka, njegova sudbina nalazila u rukama ene i eunuha. Karlo Veliki je aneksijom Bavarske, pokrtenjem i prikljuenjem Saske, ekspanzijom na raun Slavena na istoku, unitenjem avarskoga kraljevstva te pokoravanjem i prikljuenjem langobardskoga kraljevstva uinio svoje carstvo najveom silom tadanjega kranskog svijeta. Pokorivi Langobarde, ispunio je zadau koju Bizant nije bio u stanju ispuniti i ije je neispunjavanje pokopalo autoritet Bizantskoga Carstva u Rimu. Potom je Rimska crkva sklopila jo ui savez s Franakim kraljevstvom i tim se odlunije odvratila od Bizanta. Na tome nita nije mogla promijeniti injenica da je na ekumenskom koncilu u Niceji uspostavljen crkveni mir izmeu Carigrada i Rima, da je Bizant opet bio pravovjeran i vatrenije se nego ikada priklonio tovanju slika. Koncil u Niceji nije doveo do pravog pomirenja dvaju svjetskih sredita. Rim je oekivao opozivanje svih mjera ikonoklastike epohe, ne samo religijskih nego i crkvenopolitikih; oekivao je potpunu uspostavu statusa quo, prvenstveno restituiranje rimskih prava na jurisdikciju u junoj Italiji i Iliriku. Carigrad za to nije htio ni uti. To pitanje na Nicejskom koncilu nije ak ni dotaknuto: onaj dio pisma pape Hadrijana I. bizantskim vladarima koji se na njega odnosio u grkom je prijevodu, koji se itao na koncilu, jednostavno izostavljen. Jednako su tako izbrisani i oni dijelovi u kojima papa uzima sebi pravo prigovoriti zbog nekanonskoga postavljanja patrijarha Tarazija i prosvjedovati protiv titule "ekumenski patrijarh", ali prije svega su vrlo brino zaobiena mnogobrojna mjesta papina pisma na kojima je rije o rimskim pravima primata ili/i samo o primatu svetoga Petra. Papinska je vlast na Istoku faktino iskljuena, jednako kao to je na Zapadu iskljuena bizantska carska vlast. Rimskoj crkvi vie nije moglo biti od koristi saveznitvo s Carigradom, premda se inilo da je u goruem vjerskom pitanju toga vremena sada suglasna s Bizantom. Obratno, saveznitvo s velikim pobjednikom nad Langobardima mnogo je obeavalo, iako se sporazum s franakim kraljem u pitanju slika inio tekim i iziskivao je velike ustupke. U otroj polemici, iji su konaan izraz bili Libri Carolini, Karlo Veliki je odbacio i ikonoklastiko stajalite sinode Konstantina V i ikonodulski stav koncila Konstantina VI. i Irene. Libri Carolini, koji su trebali naglasiti religijsku samostalnost Franakoga kraljevstva u odnosu prema Bizantu, imali su prije svega politiku svrhu, i utoliko nije osobito vano to je njihova polemika zaobilazila sam problem te to je latinski prijevod nicejskih akata koji je imao Karlo Veliki iskrivljavao pravi smisao nicejskih odredaba grubim jezinim pogrekama i nesporazumima. Osim toga, Karlovo se stajalite nije podudaralo ni sa stvarnim stavom Nicejskoga koncila, ve se prije poklapalo sa starim shvaanjem Grgura Velikog, koji je

66

istorijaonline.com

poput njega odbijao i unitavanje i tovanje slika. Franaki je kralj ustrajao u svojemu stajalitu usprkos svim upozorenjima i savjetima koje mu je upuivao papa Hadrijan I. te je papa napokon morao popustiti. tovanje slika, koje je Nicejski koncil 787. u dogovoru s dvama legatima Hadrijana I. uinio dunou svakoga pobonoga kranina, na Frankfurtskoj sinodi 794. osueno je u prisutnosti dvaju drugih predstavnika istoga pape. Iako pitanje slika za Zapad nije imalo ni izbliza onakvo znaenje kakvo mu je pripisivao Bizant, i udnovato je bizantsko povezivanje problema slika s naukom o spasu ostalo Zapadu stranim i nerazumljivim, to je ipak bila velika koncesija koja razgovijetno pokazuje kako je savez s Franakim kraljevstvom postao kamenom temeljcem papinske politike. Konzekventno nastavljajui liniju kojom je krenuo Stjepan II., a iji se uspjesi nisu mogli previdjeti, Hadrijan I. se, zanemarujui sve ograde, vrsto drao saveza s franakim kraljem. Potom je, dosljedno nastavljajui tu liniju, njegov nasljednik Leon III. donio smjelu odluku koja je konzekventno zakljuivala samouvjerenu rimsku politiku 8. stoljea, ali je po svojoj biti bila prevratnika, i 25. je prosinca 800. u Petrovoj crkvi u Rimu okrunio Karla carskom krunom. Osnivanje carstva Karla Velikog imalo je u politikoj sferi jednako prevratniko znaenje kao kasniji crkveni raskol u religijskoj. Za tadanji je svijet aksiom bio da moe postojati samo jedno carstvo, kao i samo jedna jedina kranska Crkva. Krunidba Karla Velikog za cara okrenula je sve pojmove naopake i znaila snano okrnjenje bizantskih interesa, jer dotad je kao jedino carstvo neosporno vrijedio Bizant, novi Rim, kojemu je pripalo nasljee starog rimskog imperija. Mislei na svoja carska prava, Bizant je uzdizanje Karla Velikog za cara mogao drati samo uzurpacijom. Ali i Rim je polazio od ideje jednoga carstva i nipoto nije namjeravao postaviti drugo carstvo uz Bizant ve je, tovie, carstvo to ga je stvorio trebalo stupiti na mjesto staroga Bizantskog Carstva: postojalo je miljenje da se carigradsko carsko prijestolje nakon svrgavanja legitimnog cara Konstantina VI. moe drati upranjenim. Hijerarhija drava, koja obuhvaa itavu kransku ekumenu i kulminira u jednom carstvu, bila je i za Rim i za Bizant jedini zamislivi svjetski poredak. No zapravo je ipak dolo do toga da su od 800. jedno nasuprot drugome stajala dva carstva, jedno istono i jedno zapadno. Odvajanje Istoka i Zapada koje se, pripremljeno viestoljetnim razvojem, posve jasno pokazalo u doba ikonoklastikog spora, sada je bilo provedeno i u politikoj sferi. Ekumena se raspala na dva jezino, kulturno, politiki i religijski odvojena dijela. Premda je krunidba cara u Petrovoj crkvi bila djelo papinske vlasti, a ne kralja, Karlo se nakon toga dalekosenog koraka morao suoavati s problemima koji su iz njega proizlazili. Morao je od Bizanta ishoditi priznanje bez kojega je njegovo carstvo pravno visjelo u zraku. Oito nisu bila dovoljna puka uvjeravanja da je carsko prijestolje u Carigradu upranjeno dok na njemu sjedi ena ili da se Bizant, kako su pokuavali izloiti Libri Carolini, predao herezi. Godine 802. u Carigrad su stigli poslanici Karla Velikog i pape. Oni su bizantskoj carici navodno prenijeli enidbenu ponudu svojega gospodara da bi se tako "ponovno sjedinili Istok i Zapad". Ali ubrzo nakon njihova dolaska izbila je revolucija u palai, koja je Irenu svrgnula s prijestolja (31. listopada 802.) i odgodila rjeenje problema. Akcija je krenula od viih inovnika i asnika Carstva i u posjed carske krune je dovela Nikefora, dotadanjega logoteta genikona. Irena je najprije bila prognana na Prineve otoke, a zatim na Lesbos, gdje je ubrzo potom umrla. 6. Reforme Nikefora I. i vanjskopolitike opasnosti: Bizant i Krum S Nikeforom I. (802.-811.) na elu se Carstva ponovno naao sposoban vladar. Teofanova tvrdnja da je njegov dolazak na vlast izazvao alost i zaprepatenje odraava samo raspoloenje radikalnih monaha. Ne smije se povjerovati da je vrua mrnja koju Teofan izraava prema ovom caru bila opa pojava u ortodoksnim krugovima Bizanta. Nikefor nije

67

istorijaonline.com

bio ovjek Crkve, od klera je zahtijevao podreivanje carskoj vlasti, ali je bio potpuno ortodoksan i naelno se drao kulta slika. Time to je svojega sina i nasljednika Staurakija oenio Atenjankom Teofano, Ireninom roakinjom, naglasio je svoju odluku da e se drati ikonodulskoga smjera prethodne vlade. Ali odnos vlade i crkvenog vodstva prema radikalnoj monakoj stranci pod njim se iznova zaotrio, osobito kada je nakon Tarazijeve smrti (25. veljae 806.) za patrijarha postavio uenoga historiografa Nikefora. Poput Tarazija, Nikefor je bio upuen i u svjetovnu znanost i u teologiju i nije se isticao samo kao historiograf, nego u kasnije doba i kao autor mnogih spisa u obranu kulta slika. Ali on je, poput Tarazija, prije svojega postavljanja na patrijarko prijestolje bio vii vladin inovnik i crkvenopolitiki je zastupao isti umjereni smjer. Zaposjedanje patrijarkog prijestolja laikom izazvalo je meu zelotima tim vee ogorenje stoga to su oni oito raunali s izborom svojega voe Teodora Studitskog. Ali to nije bilo sve, ve je car Nikefor ponovno izvukao iz zaborava i mojhejansku aferu da bi njome utemeljio naelo kako car nije obvezan kanonima: dao je da sinoda sastavljena od duhovnih i svjetovnih zastupnika prizna brak Konstantina VI. s Teodotom te da u crkvenu zajednicu ponovno prihvati sveenika Josipa koji je taj brak bio sklopio (sijenja 809.). To je dovelo do otvorenog raskida sa studitskim monasima, koji su se opet odvojili od slubenoga crkvenog vodstva i izloili progonima od strane dravne vlasti. No careva je prvenstvena zadaa bilo ureenje ekonomskog stanja u zemlji i uravnoteenje financijskoga stanja, koje se pogoralo zbog lakomislenosti prethodne vlade. Kao nekadanji voditelj financijske uprave on je bio izvrsno pripremljen za tu zadau i poduzeo je niz vanih i pametnih mjera. Teofan, njegov ogoreni neprijatelj, opisuje te mjere uz mnogo objeda i tubi kao "deset zlodjela" cara Nikefora. Nikefor je prvo ukinuo porezne olakice koje je uvela Irena. Zatim je razrezao nov porez svim stanovnicima, pri emu su porezi u usporedbi s prethodnim stanjem bili poveani, a za upis u porezne registre traila se pristojba od vjerojatno 8 1/3 posto. Samostanskim i crkvenim kmetovima, kao i dobrotvornim ustanovama, koje su u Bizantu bile mnogobrojne, nametnuta je dimnina. Dimnina (kapnihon), po svojemu smislu glavarina koja se ubire po obitelji, ovdje se prvi put spominje u jednom bizantskom izvoru, a u doba srednjega Bizanta uz zemljarinu ini najvaniji porez. Nije ju uveo tek Nikefor, ve se, naprotiv, pojavljuje kao poznata vrsta poreza, i radi se samo o tome to ona sada pogaa i kategoriju seljaka koja je dotad bila osloboena njezina plaanja. No vjerojatno je osloboenje potjecalo tek iz Ireninih vremena, budui da su crkvena i samostanska dobra u Bizantu naelno uvijek podlijegala poreznoj obvezi, tako da Nikefor po svoj prilici ni u ovom sluaju nije uveo neto novo, nego je samo ponovno uspostavio stari propis. Kako pokazuju drugi izvori, dimnina je u dvadesetim godinama 9. stoljea iznosila dva milijarezija i u provincijama su je plaali svi porezni obveznici. Da bi se osigurao od fiskalnih gubitaka, Nikefor je odredio da porezni obveznici solidarno odgovaraju za porezne prihode: od seoske se opine traio zajedniki iznos poreza za koji su bili odgovorni svi stanovnici sela te su morali nadoknaivati izostala plaanja svojih susjeda. Ni taj propis nije bio nov, radi se o sustavu allelengyona, koji je poznavao ve Nomos Georgilzos (usp. str. 70/ 71), iako se na ovom mjestu prvi put javlja terminus technicus. Neka je crkvena imanja Nikefor podredio upravi carske domene, i to ne smanjujui poreznu obvezu umanjenih posjeda. Zacijelo smijemo pretpostaviti da se i u sluaju ove mjere radi o povratu posjeda koje je darovala carica Irena. Trebalo se stroe utjerivati porez na nasljedstvo i naenu imovinu, a i oni koji su se iz siromatva brzo uzdigli u blagostanje trebali su se oporezivati kao nalaznici blaga. Robovi koji su bili kupljeni izvan carinske granice Abida, a posebno na dodekanskom podruju, carinjeni su otprilike desetpostotnim dodatkom na cijenu. Nadalje, car je, zabranivi svojim podanicima kamaenje i tako ograniivi pravo ubiranja kamata na dravu, prisilio bogate carigradske brodare da uzimaju dravne kredite od dvanaest funti zlata te plaaju kamate od 16,66 posto. Iako je ubiranje kamata proturjeilo srednjovjekovnomu moralnom osjeaju, u Bizantu su bile vrlo rijetke zabrane kamaenja

68

istorijaonline.com

kakve su donijeli Nikefor te poslije, recimo, Bazilije I. Zahtjevi visokorazvijene bizantske novane privrede probijali su moralne zapovijedi i kreditni su poslovi u Bizantu u svim vremenima bili vrlo rasprostranjeni. Dodue, ni zabrana kamaenja to ju je donio Nikefor, koji je bio vrlo trezven dravnik, nije potjecala iz idealistikih promiljanja: inei kreditne poslove monopolistikim pravom drave tako to je iskljuio privatnu inicijativu i utvrujui neobino visoku kamatnu stopu, naao je nov izvor bogaenja dravne blagajne. Nikefor je donio vrlo vane odluke za osiguranje sustava obrane, ija su glavna osnova od 7. stoljea bili naseljeni stratioti. Kako pokazuju izvjetaji iz 10. stoljea, vojniko je dobro, koje je tvorilo ekonomsku osnovu ivota stratiota, moralo imati vrijednost od bar 4 funte zlata jer se stratiot, pozvan u vojsku, morao pojaviti s konjem i u punoj opremi. Budui da oito nije postojao dovoljan broj vojnika-seljaka koji bi raspolagali takvim dobrom, Nikefor je odredio da i siromaniji seljaci potpadaju pod vojnu slubu; za njihovu se opremu morala pobrinuti seoska opina. Mogunost podjele financijskih tereta na suseljane pruala je dravi osiguranje od gubitka vojne snage ak i u sluaju osiromaenja stratiota i njegove nemogunosti da sam podmiri trokove svoje opreme. Taj je sustav imao slino znaenje za osiguranje vojnog sastava kao propis o allelengyonu za osiguranje poreznih prihoda. Poput vojnika kopnene vojske, po izvjetajima iz 10. stoljea su i mornariki vojnici posjedovali zemljita koja su im sluila kao osnova privreivanja. Stvaranje takvih zemljita vjerojatno je bilo svrha one Nikeforove mjere koju Teofan navodi kao njegovo deveto zlodjelo: mornare priobalnog podruja, osobito u Maloj Aziji, koji se nikada nisu bavili zemljoradnjom, car je prisilio da zemlju koja je bila oduzeta vlasnicima kupuju po cijeni koju je on odreivao. Tu se sigurno radi o osnivanju prvih mornarskih posjeda; to je bila vrlo vana mjera za bizantsku mornaricu. Ona se oito ponajprije odnosila na mornarike vojnike teme Kibireota. Nadalje je Nikefor provodio mjere kolonizacijske politike koje su trebale sluiti zatiti osobito ugroenih podruja. Tako su stanovnici maloazijskih tema morali prodati svoje posjede i preseljeni su u "Sklaviniju", dakle na slavizirana podruja Balkanskog poluotoka, gdje su naseljenici sigurno dobili novu zemlju i kao stratioti morali sluiti u vojsci. Ta se mjera, na koju se Teofan posebno ali, oslanja na kolonizacijskopolitike metode dvaju prethodnih stoljea. I openito, Nikeforova aktivnost nije imala u sebi nita prevratniko. On je prije svega temeljito sanirao stanje nastojei ispraviti pogreke i propuste svojih prethodnika, a kada je i donosio nove propise, oni su se u potpunosti kretali u okviru tradicionalne bizantske dravne politike. Vrlo je mudro usmjerio svoju pozornost ponajprije na dva nosea stupa bizantske drave: na njezine financije i na njezinu vojsku. Nema sumnje da je znatno poveao financijsku snagu Carstva, iako ponekad doista nasilnim sredstvima. lfjegova mnogostrana aktivnost na tom polju prua uvid u metode bizantske financijske uprave i svjedoi o visokoj razvijenosti bizantske novane privrede u najmranijemu srednjem vijeku. Nema sumnje da je takoer znaajno ojaao i vojsku: na nju su se odnosile najoriginalnije i najdublje mjere nekadanjega financijskog ministra. No Nikeforove kolonizacijskopolitike mjere imale su posebno znaenje i utoliko to su pogaale slavizirano podruje Balkanskog poluotoka, i to sigurno prije svega podruja Trakije i istone Makedonije koja su graniila s Bugarskom. Veliko doseljavanje Slavena u 6. i 7. stoljeu prisililo je Bizantsko Carstvo na predaju glavnine svojih poloaja na cijelom podruju Balkanskog poluotoka i otad je slavenska bujica stalno rasla. Tako je Peloponez sredinom 8. stoljea po rijeima Konstantina Porfirogeneta bio slavenska i barbarska zemlja. No od kraja 8. i poetka 9. stoljea poinje polagan, ali trajan razvoj u obratnom smjeru. U doba carice Irene Bizant poduzima veliki vojni pohod protiv Slavena u Grkoj: godine 783. logotet Staurakije sa snanom vojnom silom kree na podruje Soluna, zatim prema Grkoj i Peloponezu te prisiljava tamonja slavenska plemena da priznaju bizantsku suverenost i obveu se na plaanje danka. Nakon povratka sa svojega uspjenog pohoda, Staurakije je

69

istorijaonline.com

mogao slaviti pobjedu na Hipodromu - tako je veliko bilo znaenje koje se u Bizantu pripisivalo njegovoj pobjedi nad slavenskim plemenima u Grkoj. Ali ve su u posljednjim godinama 8. stoljea Slaveni u Grkoj pod vodstvom arhonta plemena Velegezita sudjelovali u uroti protiv carice Irene u korist sinova Konstantina V koji su u Ateni bili drani u zarobljenitvu, a poetkom 9. stoljea Slaveni su na Peloponezu podigli ustanak veih razmjera. Opljakali su okolicu i zatim 805. poduzeli jak napad na Patras. Opsada grada bila je krajnje teka, ali je zavrila porazom Slavena, za to je stanovnitvo Patrasa dralo da treba zahvaliti udesnoj intervenciji apostola Andrije, kao to se nekada i obrana Soluna pripisivala pomoi sv. Dimitrija. Tako car crkvi sv. Andrije nije darovao samo sav ratni plijen nego kao podlonike i pokorene Slavene s njihovim obiteljima, ime oni nisu izgubili samo svoju samostalnost ve i svoju socijalnu slobodu. Dodue, Slaveni su na Peloponezu i nadalje stvarali dosta problema bizantskoj vladi, a plemena Melinga i Jezerita na Tajgetu, protiv kojih su jo i Franci u 13. stoljeu morali voditi teke borbe, sauvala su svoju narodnost do turskih vremena. Ali poraz Slavena kod Patrasa ipak je znaio vanu etapu u procesu regrecizacije june Grke. Jer taj je dogaaj za same Bizantince znaio trenutak ponovne uspostave bizantske moi na Peloponezu nakon vie od dvaju stoljea duge slavenske prevlasti. Postupno uvrenje bizantske vladavine na nekim podrujima Balkanskog poluotoka nalazi svoj najjasniji izraz u daljnjoj izgradnji tematskog poretka osnivanjem novih tema. Ako se eli znati koja se podruja doista nalaze u posjedu Bizantskog Carstva, tj. ne priznaju samo nominalno bizantsku suverenost nego su i doista podreena bizantskoj vlasti, mora se utvrditi kako se daleko protee bizantski tematski poredak. To je jedino sigurno mjerilo realnih okolnosti. Jer samo ondje gdje postoje teme, postoji i vie ili manje ureena bizantska uprava. Trakija i Helada bile su jedine teme koje je Bizant posjedovao na Balkanskom poluotoku od kraja 7. stoljea i due je vrijeme ostalo pri tome. No pokraj Trakije sigurno ve od posljednjih godina 8. stoljea postoji i samostalna tema Makedonija, koja naravno ne obuhvaa doista makedonsko podruje nego podruje zapadne Trakije. Otprilike u isto doba osniva se i tema Peloponez. Najkasnije u prvim godinama 9. stoljea nastaje tema Kefalonija, koja obuhvaa jonske otoke. Poetkom 9. stoljea vjerojatno se kao posebne teme organiziraju i Solun i Dra s okolicom, najvanija uporita bizantske moi na egejskoj i jadranskoj obali. Neto kasnije se uvodi tematska uprava na epirskom podruju osnivanjem teme Nikopol, a organiziranjem teme Strimon, tema Solun se povezuje s trakim temama Trakijom i Makedonijom. U drugoj polovini 9. stoljea nastaje napokon i tema Dalmacija, koja obuhvaa dalmatinske gradove i otoke (usp. str. 122). Daljnja izgradnja tematske uprave na Balkanskom poluotoku izraz je postupne ponovne uspostave bizantske vlasti na podruju Balkana, s kojega je bila potisnuta doseljavanjem Slavena. To nam pokazuje napredak, a ujedno i granice, bizantske reokupacije i rehelenizacije koja ju je pratila. Bizant je svojim temama postupno uspio uokviriti gotovo cijelo priobalno podruje, dijelom u irim, dijelom u uim pojasevima. U priobalnim predjelima, koji su bili dostupni njegovoj pomorskoj sili i bogati starim gradovima i lukama, Carstvo je ponovno uspostavilo svoju vladavinu i svoj upravni sustav. No u tome su se i iscrpljivali uspjesi bizantske reokupacije: unutranjost Balkanskog poluotoka i dalje je ostala izvan dosega Carstva. Preseljavanje maloazijskih stratiota na podruje Sklavinije tvorilo je kariku u procesu uvrivanja bizantskih poloaja na Balkanu. Ono je ujedno bilo uvjetovano predstojeom borbom s Bugarskom. Iako nije bio vojnik po vokaciji, Nikefor I. je vodio rat s velikom energijom i vie je puta osobno stao na elo vojske. Plaanja kalifovu carstvu, na koja se bila obvezala Irena, on je obustavio odmah po stupanju na vlast. Ali snage Carstva na istoku su bile uzdrmane graanskim ratom koji je izazvalo postavljanje Bardana Turka za vrhovnoga zapovjednika svih maloazijskih tema u ljeto 803. Arapi su ponovno poeli provaljivati na podruje Carstva i 806. se pojavio Harun al Raid s golemom vojskom, zauzeo vie pograninih utvrda, okupirao Tijanu i poslao velik broj vojnika u okolicu Ankire. Car je

70

istorijaonline.com

morao moliti za mir, pristati na plaanje danka i povrh toga preuzeti poniavajuu obvezu da kalifu za sebe i za svojega sina kao glavarinu svake godine plaa po tri zlatnika. No Harunova smrt (809.) i neredi koji su potom izbili u kalifatu donijeli su rastereenje na toj strani. Teite bizantske vanjske politike sve se vie premjetalo na Balkan. Kada je Karlo Veliki unitio avarsko kraljevstvo, to je i za panonske Bugare znailo oslobaanje od avarskog jarma. Bugarsko je kraljevstvo time znatno povealo svoju mo i svoje teritorije; na Tisi je graniilo s franakim carstvom. Na bugarsko je prijestolje u Pliski sjeo Krum, poglavar panonskih Bugara, pravi ratnik eljan borbe i osvajanja, koji je uskoro postao uasom za Bizantince. Kao brana bugarskom kraljevstvu Bizant je podigao snanu liniju utvrda ije su najvanije toke bili Develt, Drinopolje, Filipopol i Serdika. No Serdiku je u proljee 809. Krum pregazio, razorio je utvrdu i pobio posadu. Bizantski je car odmah intervenirao, krenuo je prema Pliski i zatim se uputio u Serdiku da bi ponovno podigao utvrdu. Njegov je veliki protuudar uslijedio dvije godine potom, nakon brinih priprema kojima je pripadalo i preseljenje maloazijskih stratiota na slavenska podruja Balkana. U proljee 511. Nikefor I. je s jakom vojskom preao granicu i poao prema Pliski; ne obazirui se na Krumovu mirovnu ponudu, razorio je bugarski glavni grad i spalio kanovu palau. Ponizne molbe za mir pobjedonosni je car ponovno odbio: bio je vrsto odluio definitivno se rijeiti Bugarske i krenuo je za kanom, koji je sa svojim ljudima bio pobjegao u planine. No tu ga je sustigla sudbina. U planinskim je prijevojima Krum opkolio bizantsku vojsku i unitio je gotovo do posljednjeg ovjeka (26. srpnja 811.). Sam je car poginuo i pobjedonosni je kan iz njegove lubanje dao napraviti pehar iz kojega je na gozbama nazdravljao svojim boljarima. Posljedice te neoekivane katastrofe bile su nesagledive. Jo je tei od vojnog sloma bio udarac to ga je doivio ugled Bizanta. Od selidbe naroda, kada je 378. Valens poginuo u bitki sa Vizigotima kod Drinopolja, nijedan bizantski car nije pao od barbarske ruke. Bizant, ija se nadmo dovoljno dokazala na poetku rata, bio je oboren na tlo, dok je Krum, koji je kratko prije toga preklinjao za mir, bio slavom ovjenani pobjednik. Njegova je samouvjerenost beskrajno narasla, njegovoj se osvajakoj poudi otvorilo neslueno polje. Za Carstvo su nastupile tmurne godine pune briga. Iz bitke koja je cara Nikefora stajala ivota njegov je sin, prijestolonasljednik Staurakije, izaao teko ranjen, ali je s nekoliko suboraca uspio pobjei u Drinopolje, gdje je po strogo potovanom principu legitimiteta proglaen carem. Taj je in imao samo formalno i provizorno znaenje jer se nije moglo raunati sa Staurakijevim ozdravljenjem. Konana regulacija nasljedstva prijestolja trebala se dogoditi u Carigradu, kamo je smrtno bolestan car prevezen da bi okrunio svojega nasljednika. Kao najblii rod cara koji nije imao djece, prirodni je kandidat za prijestolje bio njegov urjak, kuropalat Mihajlo Rangabe, i njegovo su postavljanje zagovarali i carevi suborci i patrijarh Nikefor. No tom se rjeenju suprotstavila supruga umiruega cara, Atenjanka Teofano, koja je mislila da sama moe preuzeti vlast po uzoru na Irenu. Dok je Staurakije, plaei se tekih zapleta, oklijevao u odluci, glavni je grad postajao sve uznemireniji. U to doba sve bliih vanjskopolitikih opasnosti stanje interregnuma inilo se nepodnoljivijim nego ikada, a nunijim nego ikada ponovno uspostavljanje normalnoga stanja. Rjeenje, koje se nije moglo postii ustavnim putem, donio je dravni udar: 2. listopada vojska i senat su na Hipodromu proglasili carem Mihajla Rangabea i nekoliko sati kasnije ga je u Hagiji Sofiji okrunio patrijarh Nikefor. Doveden pred gotov in, Staurakije je odstupio i obukao monaku halju, no jo se tri mjeseca borio sa smru. Mihajlo I. Rangabe (811.-813.) bio je slab vladar. Lako je potpadao pod utjecaj jaih karaktera, a nije imao ni hrabrosti za nepopularne mjere koja je odlikovala cara Nikefora. Politika tednje doivjela je svoj kraj, car je u svakoj prigodi darovao zlato vojsci, dvoru i prije svega kleru. Mihajlo I. je bio vatren ikonodul i vjerni sluga Crkve. Pod njim je ortodoksija - uoi novog izbijanja ikonoklastije - proivjela svoje najbolje dane. Studiti su bili vraeni iz progonstva i pomirili su se s crkvenim vodstvom nakon to je mojhejanski spor bio

71

istorijaonline.com

odluen u njihovu duhu opozivom sinodalnih zakljuaka iz 809. i ponovnom ekskomunikacijom sveenika Josipa. Utjecaj Teodora Studitskog postao je neogranien, njegova jedinstvena i nepresuna energija osvojila je slaboga cara. Glas velikoga studitskog opata odluivao je ak i o ratu i miru. Iz temelja se promijenio stav bizantske vlade u pogledu zapadnoga carstva. Nikefor I. nije htio ni uti o pretenzijama Karla Velikog na carsku titulu i ak je iao tako daleko da je patrijarhu Nikeforu zabranio da papi, kako je bilo uobiajeno, poalje sinodiku. On nije dakle zauzimao nepomirljiv stav samo prema svojemu suparniku nego i prema papinskoj vlasti koja ga je podravala. No mo je Karla Velikog nezadrivo rasla i irila se i na bizantske posjede. Poto je ve u Irenino doba bio pokorio Istru i vie dalmatinskih gradova, mladi je kralj Pipin doveo pod svoje ezlo i Veneciju (810.). Karlo je sada raspolagao sredstvom pritiska iji uinak na u meuvremenu oslabljeni Bizant nije mogao izostati. U zamjenu za vraanje zaposjednutih podruja vlada Mihajla I. bila je spremna priznati Karlu Velikom carsku titulu: godine 812. bizantski su ga poslanici u Aachenu pozdravili kao bazileja. Sada vie nisu samo faktino nego i pravno postojala dva carstva. Dodue, franaki je vladar time bio priznat samo kao car, a nekao rimski car, a i sam je Karlo uvijek svjesno izbjegavao nazivati se carem Rimljana. Tu su titulu Bizantinci zadrali samo za sebe i time naglaavali razliku izmeu zapadnog cara i jedinoga pravog cara Rimljana u Carigradu. No povezivanje s idejom Rima pripada biti srednjovjekovne carske vlasti, i kao to se Bizant uvijek i u svako doba smatrao rimskim carstvom, premda se to prije 9. stoljea samo rijetko izraavalo u carskoj titulaturi, tako je i zapadna carska vlast preko papinstva bila povezana s Rimom premda je tek otonsko razdoblje odgovarajuom titulaturom konano utvrdilo vezu s idejom Rima. Tako je nastankom i priznavanjem drugoga carstva dolo u pitanje i iskljuivo pravo Bizantskoga Carstva na rimsko nasljee. Naravno, raspad Karolinkoga carstva i ponovno jaanje bizantske carske vlasti kasnijim su vladarima Bizanta pruili mogunost da ignoriraju 812. izreeno priznanje zapadne carske vlasti te da smatraju kako se ono nije dogodilo. To to je Nikefor I. uskratio priznanje Karlu Velikom, a Mihajlo I. ga je izrekao, ne treba svoditi samo na razliku naravi te dvojice vladara, nego prije svega na promijenjenu situaciju poslije katastrofe 811. Neposredna opasnost koja je prijetila na Balkanu Bizantskom je Carstvu onemoguila sukobljavanje sa Zapadom. U proljee 812. Krum je osvojio grad Develt na Crnome moru, razorio utvrdu i po bizantskom uzoru odvukao stanovnike u svoju zemlju. Ne samo da je otpor s bizantske strane bio neznatan nego se i stanovnitvo vie drugih graninih gradova dalo u bijeg. Krum je ponudio mir carskoj vladi izrazivi svoje uvjete u formi ultimatuma i, kada je Bizant oklijevao prihvatiti ih, zauzeo je vaan luki grad Mezembriju (poetkom studenoga 812.), gdje je uz velike koliine zlata i srebra doao i do zaliha grke vatre. Dok je sada jedan dio carevih savjetnika, na elu s patrijarhom Nikeforom i dijelei carev nazor, zagovarao prihvaanje mirovnih uvjeta, drugi su se savjetnici, iji je predvodnik bio studitski opat Teodor, zalagali za energinije voenje rata. Pobijedilo je stajalite studitskog opata i u lipnju 813. velika se bizantska vojska kod Versinikije, nedaleko Drinopolja, susrela s Krumovim trupama. Poto su dvije vojske neko vrijeme neodluno stajale jedna nasuprot drugoj, 22. lipnja je strateg Trakije i Makedonije napao neprijatelja. Ali maloazijske jedinice, kojima je zapovijedao Leon Armenac, strateg anatolske teme, nisu ga slijedile ve su se, tovie, iznenada poele povlaiti. Ako je dvije godine prije protiv Bizanta odluila sudbina, Krum je svoju novu pobjedu mogao zahvaliti manjkavu ratnom vodstvu i prije svega unutarnjem nejedinstvu Bizantinaca. Poloaj ortodoksnog cara Mihajla Rangabea bio je uzdrman tekim porazom koji je pretrpio i time je bilo pripremljeno tlo za obrat i oivljavanje ikonoklastije. On je svrgnut 11. lipnja 813. i na prijestolje je doao Leon Armenac.

72

istorijaonline.com

7. Ikonoklastika reakcija Leon V Armenac (813.-820.) bio je predstavnik onih maloazijskih elemenata koji su se odlikovali vojnikim duhom i ikonoklastikim uvjerenjem. Poput Leona III., potjecao je s istoka, i poput njega je prije dolaska na prijestolje bio strateg teme Anatolika. Uzor su mu bili veliki vojskovoe i ikonoklasti Leon III. i Konstantin V Njegov je program bila ponovna uspostava vojne snage Carstva i oivljavanje ikonoklastikog pokreta. Za njega i za njegove pristae nije bilo nikakve sumnje o tome da su vojni neuspjesi prethodnih vlada bili posljedica njihova ikonodulskoga stava. U prvom su planu najprije bile vojne zadae. Jer nakon pobjede kod Versinikije, Krum je poeo veliku ofenzivu koja je brzo napredovala. Opsjeo je Drinopolje i ve se nekoliko dana poslije dolaska Leona V na prijestolje pojavio pred vratima glavnoga bizantskoga grada s veim dijelom svoje vojske. Ali Krum je ipak ostao nemoan pred zidinama Carigrada na kojima su bili zaustavljeni ak i arapski napadi. Zato je zatraio od cara osobni razgovor radi utvrivanja mirovnih uvjeta. Pri tome su razgovoru, na koji je Krum doao nenaoruan, vjerujui rijei bizantskoga cara, Bizantinci izvrili perfidan napad na njega koji je on, zahvaljujui samo prisebnosti duha, izbjegao munjevitim bijegom. Ogoreni bugarski vladar zatim je opustoio itavu okolicu bizantskoga glavnoga grada, nakon toga uao u opsadom izgladnjelo Drinopolje i deportirao stanovnitvo grada i susjednih sela na podruje s druge strane Dunava. Dodue, caru je uspjelo izboriti jednu pobjedu u blizini Mezembrije (u jesen 813.), ali u proljee sljedee godine Krum je ponovno krenuo u pohod na Carigrad. Sudbina je oslobodila Bizant prijetee opasnosti: kao svojedobno Atila, tako je i Krum iznenada umro od srane kapi (13. travnja 814.). Nakon vie kratkotrajnih vlada, Bugari su ponovno dobili znaajnog vladara u Omurtagu. No on se posvetio prije svega razvoju bugarske sile na sjeverozapadu i unutarnjoj konsolidaciji svoje zemlje. S Bizantom je sklopio mir na trideset godina koji je Bugarskoj, naravno, donio znatne koristi. Teritorijalno je u bitnome bilo ponovno uspostavljeno stanje iz Tervelova doba: granica je, dijelei Trakiju meu dvama partnerima, trebala prolaziti du takozvanoga velikog nasipa od Develta do Makrolivade, znai izmeu Drinopolja i Filipopola, a odande prema sjeveru do Balkanskoga gorja. Nakon nedavnih dramatinih dogaaja, sada je na bizantsko-bugarskoj granici nastupilo dugo razdoblje nepomuena mira, a Carstvo se nije imalo ega bojati ni od strane kalifata, koji se od smrti Haruna al Raida iscrpljivao u unutarnjim borbama. Stanje mira Leon V je iskoristio za poetak realizacije svojih ikonoklastikih planova. Jedva da se situacija nakon Krumove smrti primirila, on je uenjaku Ivanu Gramatiaru, vodeemu duhu novoga ikonoklastikog pokreta, dao nalog da skupi teoloki dokazni materijal za predstojei ikonoklastiki koncil. Carev ikonoklastiki naum sjedinio je zavaene smjerove Ortodoksne crkve. U borbi protiv ikonoklastije koja se iznova rasplamsavala patrijarh Nikefor se naao na istoj liniji sa svojim nekadanjim protivnikom Teodorom Studitskim. Obojica su se u mnogobrojnim spisima vatreno zalagala za kult slika i odluno se protivili carevu upletanju u vjerska pitanja. Za vrijeme toga drugog razdoblja ikonoklastikog spora jo se razgovjetnije nego u 8. stoljeu otkrivala njegova crkvenopolitika pozadina: nastojanje carske vlasti da podredi ivot Crkve svojoj volji i uporan otpor koji je toj tenji suprotstavljala Crkva, osobito njezino radikalno krilo. Nadmo carevih sredstava isprva je osiguravala pobjedu njegovoj strani. Teodor i mnogi njegovi pristae morali su otii u progonstvo i istrpjeti mnoga zlostavljanja. Nikefor je smijenjen. Na patrijarko je prijestolje doao uskrnje nedjelje 1. travnja 815. dvorjanin Teodot Melisen, koji je svoj izbor dugovao otmjenu podrijetlu svoje porodice i rodbinskoj povezanosti s treom suprugom Konstantina V Ubrzo nakon Uskrsa je pod predsjedanjem novoizabranog patrijarha u Hagiji Sofiji odrana sinoda koja je odbacila ekumenski koncil u Niceji i izjasnila se za odredbe

73

istorijaonline.com

ikonoklastikoga koncila iz 754. Dodue, sinoda je naglasila da slike ne dri idolima, ali je ipak naredila njihovo unitenje. To je tipino za stav sinode Leona V: u samoj stvari u potpunosti se drala naela stare ikonoklastije, ali je u nainu izraavanja mnogo toga ublaila. Akti koncila iz 754. bili su njezino jedino misaono dobro, ona je ponavljala stare nauke, razvodnjavala ih i prelazila preko sredinjih pitanja sluei se nejasnim frazama. Kao i za sam novi ikonoklastiki pokret, za sinodu iz 815. bila je karakteristina epigonska impotencija. Dok je ikonoklastija Leona III. i Konstantina V bila pokret velike snage, ikonoklastija 9. stoljea bila je pokuaj epigonske reakcije. Unutarnju slabost toga reakcionarnog pokuaja ne moe prikriti ni injenica da je car provodio svoju volju svim sredstvima moi koja su mu bila na raspolaganju i da je okrutno progonio neposlune. Leon V ni izbliza nije raspolagao onakvim sljedbenitvom kakvo su imali ikonoklastiki carevi 8. stoljea te je zato bio u trajnom strahu za svoju krunu. Strah od svrgavanja u posljednjim je godinama njegove vladavine postao manijakalnim. Usprkos svim mjerama opreza nije mogao pobjei sudbini: na Boi 820. su ga za vrijeme bogosluja pred oltarom Hagije Sofije ubili pripadnici struje njegova nekadanjega ratnog druga Amorijca Mihajla. Mihajlo II. (820.-829.), utemeljitelj amorijske dinastije, bio je grub ratnik ija je neobrazovanost postala predmetom ismijavanja profinjenih Bizantinaca. Ali nije mu nedostajalo ni energije ni razuma i osjeaja za mjeru. Pod njegovom je vladavinom nastupilo smirivanje u religijskom sporu. Prestali su progoni ikonodula, prognanici na elu s patrijarhom Nikeforom i Teodorom Studitskim pozvani su natrag. Ipak, na veliko razoaranje ortodoksa, usprkos njihovim viekratnim zahtjevima nije dolo do ponovne uspostave tovanja slika. Mihajlo II. je zauzeo suzdran stav, nije priznavao ni ekumenski koncil u Niceji ni ikonoklastike sinode i jednostavno je zabranio sve rasprave o problemu slika. Po svojem je osjeaju car, koji je potjecao iz Frigije, nekadanje utvrde ikonoklastije, nesumnjivo bio protivnik tovanja slika. To vrlo razgovijetno pokazuje njegovo pismo Ljudevitu Pobonom, u kojemu se tui na neka pretjerivanja u kultu slika. To takoer pokazuje i injenica to je odgoj svojega sina i prijestolonasljednika Teofila povjerio uenom ikonoklastu Ivanu Gramatiaru i to nakon smrti Teodota Melisena za patrijarha nije pozvao, recimo, ortodoksnoga Nikefora, ve naprotiv biskupa Antonija Silejskog, koji je uz Ivana Gramatiara imao najvie udjela u irenju sinodalnih odredaba iz 815. Njegova suzdranost proizlazila je dakle manje iz ravnodunosti, a vie iz uvida da se ikonoklastiki pokret ve gasio. Jedini ikonodul protiv kojega je Mihajlo II. neto poduzeo bio je Sicilijanac Metodije, koji mu je prenio papinu opomenu u prilog tovanju slika. Metodije je bio zlostavljan i baen u tamnicu, ali ne kao ikonodul, ve zato to je veza bizantskih ikonodula s Rimom izazivala carevu sumnjiavost. Sredinji unutarnjopolitiki dogaaj za vrijeme vladavine Mihajla II. bio je veliki graanski rat koji je izazvao Toma, maloazijski rob i carev nekadanji sudrug po oruju. Djelotvorno podravan od Arapa, Toma je ve u doba Leona V u istonim pograninim podrujima oko sebe skupio veliku i vrlo arenu pratnju. Arapi, Perzijanci, Armenci, Iberijci i druga kavkaska plemena stali su pod njegovu zastavu. Etniki izmijeana Mala Azija, gdje su u velikom broju ivjeli i Slaveni, pruala je pogodno tlo za daljnje irenje pokreta. Taj je pothvat snano privlaio i one elemente koji su se iz religijskih razloga osjeali odbaenima od Carigrada, jer Toma se stavio u slubu ikonodulije i ak se izdavao za protupravno detroniziranog cara Konstantina VI. No osobito je vana injenica da je bunt dobio socijalnorevolucionarni karakter: Toma je nastupao kao zatitnik siromaha, kojima je obeavao oslobaanje od njihovih nedaa. Time je pokrenuo narodne mase ogorene ekonomskom bijedom, prekomjernim poreznim pritiskom i samovoljom vladinih inovnika. "Rob je", kako izvjetava jedan bizantski kroniar, "podigao ruku da ubije gospodara i vojnik da ubije asnika...". Buntovniki je pokret, koji se tako oslanjao na etnike, religijske i socijalne suprotnosti, ubrzo zahvatio najvei dio Male Azije: od est. maloazijskih tema caru su ostale

74

istorijaonline.com

vjernima samo teme Opsikija i Armenijaka. Tomu je antiohijski patrijarh okrunio za cara, to se nije moglo dogoditi bez kalifova odobrenja. Podrka teme Kibireota dovela ga je u posjed flote i omoguila mu da prijee u Europu i pod svojim zastavama okupi ikonodulsko stanovnitvo europskog dijela Carstva. Ve je u prosincu 821. poela opsada Carigrada koja je trajala vie od godine dana, no na kojoj se ustanak naposljetku slomio. Manjkavo organiziran masovni pokret bio je poraen od nadmonoga ratnoga vodstva carigradskog cara. Mihajlo II. dugovao je svoj spas ne ponajmanje i pomoi bugarskoga kana. Kao to je svojedobno 'I'ervel u korist Leona III. intervenirao protiv Arapa, sada je Omurtag, sin najljuega neprijatelja Bizanta, intervenirao u korist Mihajla II. protiv '1'omina buntovnikog pokreta i rastjerao njegove trupe. U proljee 823. opsada je morala biti prekinuta, pokret je bio slomljen. No Toma, koji se s malim dijelom vojske ukopao u Arkadiopolu, tek je u listopadu pao u careve ruke te je nakon okrutnog muenja smaknut. Mihajlo II. bio je gospodar situacije, ali je Bizant bio znatno oslabljen graanskim ratom koji je bjesnio gotovo tri godine. Osim toga se pokazalo da je bizantska drava, rastrgana religijskim sukobima, bila inficirana i socijalnim vrenjem. Iako kalif, koji je svim sredstvima podravao Tominu pobunu, zbog unutarnjih tekoa u svojemu carstvu nije mogao poduzeti vei napad na Bizant, Bizantskom su Carstvu prijetile velike opasnosti iz drugih dijelova arapskoga svijeta. Arapski iseljenici iz panjolske, koji su 816. osvojili Egipat i ondje privremeno uspostavili svoju vlast, jedno su desetljee kasnije zauzeli Kretu. Tako je Bizant izgubio jedno od najvanijih stratekih uporita u istonom Sredozemlju. Svi pokuaji Mihajla II., kao i njegovih nasljednika, da ponovno osvoje izgubljene posjede ostali su uzaludni: gotovo stoljee i pol Arapi su drali taj vaan otok da bi odande stalnim razbojnikim pohodima ugroavali sigurnost cijelog podruja. Bizant je istodobno doivio teak udarac na Zapadu. Upleui se u svae lokalnih bizantskih zapovjednika, afriki su se Arapi 827. pojavili na Siciliji. Napadi Arapa na Siciliju bili su esta pojava od sredine 7. stoljea, ali sada je poelo pravo osvajanje otoka. Time je bio najtee uzdrman poloaj Bizantskog Carstva kao sile u Sredozemlju, a osobito na Jadranu. Tako je i Konstantin Porfirogenet smatrao doba Mihajla II. epohom najveeg opadanja bizantskog utjecaja na jadranskoj obali i u slavenskim zemljama na zapadu Balkanskog poluotoka. Gorko se osvetilo zanemarivanje flote, koja je Bizantince od propasti pomorskoga omajadskog kalifata jedva zanimala. Dok je doljak Mihajlo II. jedva itao i pisao, njegov sin i nasljednik Teofil (829.-842.) nije bio samo prilino obrazovan nego je posjedovao i izrazitu ljubav prema umjetnosti i znanosti. Za Bizant to nije bilo nimalo neobino: ta i Justinijan je, neak neobrazovanog vojnika Justina I., bio jedan od najuenijih duhova svojega doba. Takvi primjeri svjedoe o velikoj obrazovnoj snazi bizantskoga glavnoga grada i visokoj duhovnoj razini ivota na bizantskom dvoru. Ali Teofil nije bio prijemljiv samo za kulturu bizantskoga glavnoga grada nego i za kulturne utjecaje koji su dolazili s kalifova dvora u Bagdadu. Oduevljenje za arapsku umjetnost on je oito dobio od svojega uitelja Ivana Gramatiara, a od njega je potjecao i ikonoklastiki ar koji ga je uinio vatrenim ikonoklastom. Doba njegove vladavine bilo je epoha posljednjeg uzleta ikonoklastikoga pokreta i ujedno epoha najjaeg utjecaja arapske kulture na bizantski svijet. Teofil nije bio znaajan vladar, ali je svakako bio zanimljiva osoba. Bio je zanesenjak i bilo je neega zanesenjakog i u njegovoj predanosti ikonoklastiji, koja je ve jenjavala, i u njegovu oduevljavanju umjetnou i kulturom arapskoga svijeta, ije je najbolje doba ve pripadalo prolosti. Usprkos stranim okrutnostima na koje se u svojemu vjerskom fanatizmu dao zavesti, on kao ovjek ima neto privlano i ne treba uditi to su se oko njega isprele i legende. Htio je biti idealan vladar i bio je ispunjen snanom ljubavlju za pravdu, koju je dodue pomalo teatralno iskazivao. Oponaajui pravednog kalifa Haruna al Raida, etao je gradom, razgovarao s najsiromanijima i najneznatnijima od svojih podanika i od njih primao

75

istorijaonline.com

albe kako bi potom egzemplarno kanjavao krivce bez obzira na njihov poloaj i dostojanstvo. Nakon izgradnje tematske organizacije na Balkanskom poluotoku krajem 8. i poetkom 9. stoljea (usp. str. 102 i d.), njezin je daljnji razvoj na istoku i na dalekom sjeveru oito uslijedio pod Teofilom. Nastale su nove teme Paflagonija i Kaldija, koje su imale za svrhu uvrenje bizantskoga poloaja na Pontu: Paflagonija je obuhvaala sjeveroistoni ugao dotadanje teme Bukelarija, a Kaldija sjeveroistoni dio teme Armenijaka. Nadalje, s jedne strane odvajanjem od teme Armenijaka, a s druge od teme Anatolika, u planinskim su predjelima na arapskoj granici stvorene tri nove vojno-administrativne jedinice: manje vojne pogranine oblasti Karsian, Kapadocija i Seleukeja, koje su se nazivale kleisure (klisure, klanci), a u kasnijim su vremenima takoer stekle rang tema. Jo je bitnije to to su se u Teofilovo doba u jednu temu udruili tzv. klimata, bizantski gradovi na Krimu, i to je u Kersonu, najvanijem od tih gradova, postavljen bizantski strateg. U velikoj je sjeveroistonoj nizini Europe bilo postalo nemirno i poput Bizanta se i prijateljsko mu hazarsko kraljevstvo nalo prinuenim poduzeti obrambene mjere. Istodobno s uvoenjem tematskog poretka na podruju Kersona bizantski su arhitekti na molbu hazarskoga kagana izgradili utvrdu Sarkel na uu Dunava, tako podiui spomenik bizantskoj tehnici u dalekim stepama. Car Teofil, zanesen arapskom umjetnou i kulturom, morao je tijekom cijele vladavine voditi ratove protiv Arapa. Unutarnje borbe i osobito buntovniki pokret kuramitske sekte Perzijanca Babeka, noene duhom socijalnog prosvjeda, stvarale su dodue tekoe kalifu Mamunu (813.-833.), ali u posljednjim je godinama svoje vladavine on ipak toliko ovladao situacijom da je od 830. mogao nastaviti borbu protiv Bizanta koja je due vrijeme bila prekinuta. Bizant nije bio u stanju koncentrirati sve svoje snage na rat u Maloj Aziji, nego se, tovie, istodobno morao boriti i na Siciliji, jer ondje je arapsko osvajanje napredovalo unato svim obrambenim mjerama i ve je 831. pao Palermo. Na istonoj se granici rat isprva vodio s promjenjivim uspjehom: malo bi Bizantinci prodirali u neprijateljevu zemlju, i tada je Teofil u Carigradu slavio raskone trijumfe; malo bi - i to ee - Arapi prodirali na podruje Bizanta i tada se carevo slavljeniko raspoloenje brzo mijenjalo i slao je poslanstva koja su kalifu nosila bogate darove i podastirala mu mirovne ponude. Stanje je postalo ozbiljnije kada je Mamunov brat, kalif Mutasim, nakon to je prevladao nemire koji su u kalifatu bili uobiajeni pri promjeni na prijestolju, godine 838. poduzeo velik vojni pohod, koji nije poput dotadanjih napada bio usmjeren protiv utvrda u pograninom podruju ve protiv najvanijih sredita Male Azije. Dio goleme Mutasimove vojske napredovao je u smjeru sjeverozapada, 22. srpnja u krvavoj bitki kod Dazimona (Dazmane) pobijedio bizantsku vojsku, kojom je zapovijedao sam car, te zauzeo Ankiru. U meuvremenu je Mutasim s glavninom svoje vojske 12. kolovoza napao Amorij. Taj je dogaaj u Bizantu ostavio poguban dojam. Amorij je ipak bio najvanija utvrda anatolske teme i k tome zaviaj aktualne vladarske dinastije. Car je traio pomo protiv Arapa ak i na Zapadu, u Franakom carstvu i u Veneciji. Ikonoklastija je pod Teofilom doivjela svoj posljednji uzlet. Godine 837. je ikonoklastiki voa Ivan Gramatiar sjeo na patrijarko prijestolje i potom je ponovno poeo otar progon ikonodula. Kao u doba Konstantina V, ikonoklastija je kulminirala u borbi protiv monatva. Martirij posebne vrste doivjela su braa Teodor i Teofan iz Palestine, kojima su na elu uarenim eljezom napisani ikonoklastiki stihovi i koji su poslije toga dobili nadimak Graptoi. Teofan je, naime, bio pjesnik poznat po svojim pjesnikim hvalama posveenim svetakim slikama; nakon ponovne uspostave pravovjerja, djelovao je kao metropolit u Niceji. No iako su car i patrijarh svim sredstvima nastojali obnoviti ikonoklastiki pokret, ipak se sve jasnije pokazivala njegova nemo. Podruje njegova utjecaja u bitnome je ostalo ogranieno na glavni grad i vladavinu mu je osiguravala samo volja cara i nekoliko njegovih

76

istorijaonline.com

sljedbenika. Kada je Teofil umro 20. sijenja 842., ikonoklastija je doivjela slom i time je zavrila i velika kriza koja se izraavala u tom pokretu.

IV. DOBA PROCVATA BIZANTSKOGA CARSTVA (843.-1025.) 1. Poetak novoga doba Kao to je borba protiv perzijske i arapske invazije bila vrijeme velike odluke za dravni opstanak Bizantskoga Carstva, tako je ikonoklastika kriza to bila za njegovo duhovno samopotvrivanje. Nakon vojne, uslijedila je duhovna invazija Orijenta, koja je preplavila Carstvo u obliku ikonoklastije. Njezino je prevladavanje imalo slino znaenje za kulturni razvoj Bizantskoga Carstva kao to je obrana od vojne invazije imala za dravni. Slom ikonoklastikog pokreta znaio je pobjedu grke religijske i kulturne posebnosti nad azijatskim utjecajem utjelotvorenim u ikonoklastiji. Kao grko-kransko carstvo, Bizant je sada i kulturno potvrivao svoje vlastito mjesto izjedu Orijenta i Okcidenta. Za Bizant je poelo novo doba: doba velikoga kulturnog uzleta, kojemu je ubrzo slijedio i jak politiki uspon. Novo doba ne otvara tek makedonska dinastija, ve burna vladavina posljednjeg Amorijca, Mihajla III. Tri velika lika - Barda, Focije i Konstantin - navjeuju poetak nove ere. Ikonoklastiku je epohu krize, u koju padaju najvee slabljenje ideje univerzalnoga carstva i slom bizantskoga statusa sile na Zapadu, obiljeavalo osjetno suavanje politikoga horizonta. Crkvena politika ikonoklastikih careva i njihov slab interes za zapadni dio Carstva ubrzali su udaljavanje Bizanta i Zapada i time prizvali proces koji je preko osnivanja crkvene drave doveo do krunidbe Karla Velikog za cara. No ako je univerzalizam bizantske drave doivio brodolom, Istok se sada sa svoje strane trebao oduprijeti univerzalizmu Rimske crkve; prvi je korak u tom smjeru bio uinio ve ikonoklast Konstantin V kada je najvei dio Balkanskoga poluotoka i junu Italiju podredio jurisdikciji carigradskog patrijarhata. Ali carigradski se patrijarhat tek nakon prevladavanja ikonoklastike krize mogao ravnopravno suprotstaviti papinstvu i zapoeti borbu s Rimom. Kao to se zapadna carska vlast uzdie na raun bizantskoga dravnog univerzalizma, tako se sada carigradski patrijarhati uzdie na raun rimskoga crkvenog univerzalizma. Prva etapa toga procesa, koja je dovela Bizant u podveden poloaj, pada u razdoblje krize, a druga, koja je u korist Bizanta ponovno uspostavila ravnoteu na novoj osnovi, poela je Focijevom velikom borbom. Jo je vanija injenica to su se unutar istonog prostora, na koji je povijesni razvoj ograniio polje neposrednog bizantskog utjecaja, pojavile nove velike zadae i za bizantsku dravu i za Bizantsku crkvu. Pokrtavanje junih i istonih Slavena otvara Bizantskom Carstvu nov svijet i na nesluen nain proiruje njegov horizont. Ma koliko uzak bio bizantski svijet za vrijeme krizne epohe ikonoklastije, toliko se sada iri s Focijem, Konstantinom i Metodijem. Nakon kulturne ekspanzije slijedi politika i vojna ofenziva. Carstvo, koje je pri kraju ikonoklastike epohe dospjelo u neugodnu defenzivu i prema kalifatu i prema Bugarskoj, daleko iri svoje granice na istoku - dodue, nakon dugih i tekih borbi - te ponovno pokorava cijeli Balkanski poluotok. Ponovno se uspostavlja i njegova sila na Sredozemnom moru, koja je bila propala u kriznom razdoblju. Kao to je na kraju 8. stoljea dolo do privremene restauracije slika, tako je poslije Teofilove smrti uslijedila i konana ponovna uspostava kulta slika pod vodstvom njegove ene. Jer kada je Teofil umro, njegov je sin i nasljednik Mihajlo III. (842.-867.) bio u treoj

77

istorijaonline.com

godini ivota i za njega je regentstvo preuzela careva udovica Teodora. Slubeno je regentstvo pripadalo i Tekli, najstarijoj ivoj sestri maloga cara, jer je uz Mihajla i Teodoru bila slikana na kovanicama i uz njih se navodila u vladarskom protokolu; ali ona se oito posve povukla iz vladarskih poslova. Najvaniji lanovi vijea koje je pomagalo Teodori i u dogovoru s novim patrijarhom provodilo restauraciju tovanja slika bili su cariina braa Barda i Petrona, magistar Sergije Nikecijat, vjerojatno Teodorin stric, i prije svega njezin miljenik, logotet droma Teoktist. Zanimljivo je da je nova vlada, premda su njezini lanovi najveim dijelom bili istonoga podrijetla (cariina je porodica potjecala iz Paflagonije i bila je armenskog podrijetla), svojom prvom i najvanijom zadaom smatrala restauraciju kulta slika. Poto je Ivan Gramatiar smijenjen i patrijarko je prijestolje preuzeo Metodije, sinoda u oujku 843. sveano je proglasila ponovnu uspostavu tovanja slika. U spomen na taj in Grka pravoslavna crkva svake godine prve nedjelje posta obiljeava "sveanost pravovjerja", koja slavi pobjedu nad ikonoklastijom, a ujedno i prevladavanje starijih hereza. Propast ikonoklastije zaista oznauje svretak epohe velikih vjerskih borbi u Bizantu. A za odnos Crkve i drave slom ikonoklastije je znaio neuspjeh pokuaja bezostatnog podreivanja Crkve dravnoj vlasti. Dodue, Bizantska crkva ni tada ni kasnije nije stekla onu slobodu koju su za nju zahtijevali zeloti na elu s Teodorom Studitskim. Za bizantski je crkveno-dravni organizam ostala karakteristina uska suradnja drave i Crkve i ta je suradnja po pravilu imala oblik dalekosenog tutorstva dravne vlasti nad Crkvom. Voenje cjelokupne dravne politike uskoro je dospjelo u ruke logoteta Teoktista, koji je eliminirao svojega glavnog suparnika Bardu i postao jedinim cariinim savjetnikom. ovjek visoke kulture, Teoktist je poticao obrazovanje u Bizantu i tako pripremao budui kulturni uzlet Carstva. Njegova mudra financijska politika osigurala je dravi velike zlatne rezerve. Za razliku od Irenina doba, crkvenopolitika se promjena odvijala bez otpora jer se ikonoklastiki pokret bio slomio i vie nije postojala jaa opozicija. No Teodora i Teoktist su, uz podrku patrijarha Metodija, pri likvidaciji jo donedavno vladajueg sustava ipak postupali obzirno i pokazali su veliku toleranciju prema nekadanjim sljedbenicima ikonoklastije. Ta politika meutim nije naila na odobravanje zelota i u Bizantskoj se crkvi, koju je borba protiv ikonoklastije privremeno bila sjedinila, ponovno rastvorio stari jaz. Studitski monasi borili su se protiv patrijarha Metodija s jednakim arom s kakvim su se neko suprotstavljali patrijarsima Taraziju i Nikeforu. Raskol se vrlo zaotrio i doveo je do ekskomunikacije studita. Ali Metodije je umro ve 14. lipnja 847. Na patrijarko je prijestolje doao Ignacije, sin nekadanjeg cara Mihajla Rangabea, koji je nakon svrgavanja svojega oca bio kastriran i zamonaio se. Njegovo je postavljanje znailo ustupak studitima jer je on, premda nije bio sudjelovao u opoziciji crkvenom vodstvu, kao strog monah bio blizak idealima zelotskog smjera. No Ignacije, koji je trebao izgladiti suprotnosti, kao Focijev je protivnik bio uvuen u mnogo vei spor. Nakon ponovne uspostave kulta slika odmah je poela borba protiv Arapa. Logotet Teoktist s jakom je flotom krenuo na Kretu i jedno je vrijeme, iako posve kratko, ondje bila ponovno uspostavljena bizantska vlast (843./ 44.). Taj prolazni uspjeh imao je tim manje utjecaja stoga to su Bizantinci na kopnu, i to na Mauropotamu, koji se ulijeva u Bospor, ve 844. pretrpjeli teak poraz. To to su se Arapi mogli odvaiti tako daleko na bizantsko podruje bila je posljedica pobjedonosnih vojnih pohoda kalifa Mutasima (usp. str. 110 i d.). Ali unutarnje su borbe prisilile Mutasimova nasljednika na sklapanje mira s Bizantom i na bizantsko-arapskoj je granici, na rijeci Lam, obavljena razmjena zarobljenika (845./46.). Mo kalifova carstva bila je paralizirana pojavom turskog elementa i jaanjem feudalnih snaga, koje je dovelo do formiranja pojedinanih kraljevstava. No bizantska je vlada morala izdrati teku borbu s paulikijancima koji su se, podravani od ikonoklastikih careva 8. stoljea te favorizirani i od Nikefora I., bili toliko rasprostranili u istonim dijelovima Male Azije da protiv njih nije morao intervenirati samo ortodoksni Mihajlo Rangabe nego i njegovi

78

istorijaonline.com

ikonoklastiki nasljednici. Oito su se paulikijanci ve tada u veem broju iseljavali na podruje melitenskog emirata i otada su se u arapskim redovima borili protiv Bizanta. Novi progoni pod Teodorom bili su osobito teki. Oni su stajali ivota tisue paulikijanaca i pratila su ih masovna preseljenja paulikijanaca u Trakiju. S druge je strane Teodorina vlada morala poduzeti nov vojni pohod protiv buntovnih slavenskih plemena u junoj Grkoj. Tek je uz pomo vojnih snaga tema Trakije i Makedonije i "ostalih zapadnih tema" peloponeskom strategu Teoktistu Brijeniju, nakon duge borbe, uspjelo prisiliti slavenska plemena na Peloponezu da priznaju bizantsku suverenost i obveu se na plaanje danka. U borbama s Arapima u bizantskom se voenju rata sve vie moe zamijetiti novi duh smjelosti i poduzetnitva. Godine 853. iznenada se vea bizantska flota pojavila na obali Egipta, koji je kao i prije bio uporite vladara Krete. Bizantinci su napali utvrdu Damijetu nedaleko od ua Nila i spalili je. To je bilo prvi put od poetka arapske invazije da se Bizant odvaio tako daleko u neprijateljske vode. Dodue, ta upeatljiva demonstracija najprije je imala za posljedicu samo to da su egipatski Arapi energino prionuli izgradnji flote i tako stvorili osnovu pomorske sile koja e u 10. stoljeu pod kalifatom Fatimida dosegnuti visok stupanj razvoja. Doba velikoga politikog i kulturnog uzleta Bizantskoga Carstva poelo je meutim tek nakon dravnog udara 856., koji je mladomu caru Mihajlu III. omoguio izvravanje njegovih vladarskih prava i Voenje dravnih poslova stavio u ruke njegova ujaka Barde. Barda i Mihajlo bili su prirodni saveznici kao oteene strane reima koji su bili etablirali Teodora i Teoktist. Jer kao to je Bardu boljelo to ga je iskljuio sada svemoni Teoktist, tako je mladoga cara boljelo tutorstvo njegove majke, osobito s obzirom na to da mu Teodora nije uskraivala samo vlast nego se upletala i u njegov intimni ivot, odvojila ga od njegove ljubavnice Eudokije Ingerine i prisilila na vjenanje s Eudokijom Dekapolitom (855.). U dogovoru s mladim carem, ali bez znanja carice, Barda se vratio na dvor. Teoktist je ubijen u carskoj palai pred oima Mihajla III. Nakon toga ga je senat proglasio samovladarom, autokratorom. Teodora je morala prepustiti vlast, dok su njezine keri zatvorene u samostan; dvije godine potom, nakon neuspjelog atentata na svojega brata Bardu, Teodora je morala podijeliti njihovu sudbinu. Slika mladog cara Mihajla III. danas nam se pokazuje u bitno drukijem svjetlu nego to ga je vidjela starija historiografija koja je, nadovezujui se na tendencioznu historiografiju iz doba makedonske dinastije, u Mihajlu III. vidjela samo "pijanca". Njegov ivot dodue nije bio ba primjer visokog udorea, ali nije mu nedostajalo dara, a jo manje hrabrosti. No u Mihajlu III. se takoer ne smije, padajui iz jedne krajnosti u drugu, vidjeti "velikoga vladara". On se doista poteno trudio obraniti Carstvo i vojsku je vie puta osobno vodio u borbu. Ali to je inila veina bizantskih vladara. On nije imao vlastite vrste i jasne volje. U velikome i u malome, u dobru i zlu putao je da ga vode drugi, slijedio je promjenljive utjecaje i savjete dvora, bio je hirovit i nepostojan do nepouzdanosti. Inicijativa za velika djela, kojima je njegova vladavina bila tako izvanredno bogata, nije bila njegova. Nije bio velik on, nego je veliko bilo njegovo doba - doba Barde i Focija. Poput Teoktista pod Teodorom, sada je Barda bio pravi voa bizantske drave. Vanjski je izraz njegova izuzetnog poloaja bio to je uivao najvia dostojanstva i naposljetku nosio i titulu cezara. Svojega je prethodnika i nekadanjeg suparnika jo i nadmaivao po energiji i dravnikim sposobnostima. U njegovo doba postaju jasno vidljivima naznake buduega velikoga politikog uspona Bizantskoga Carstva. Kulturni uzlet, koji se pripremao ve za vrijeme regentstva, sada se potpuno razvija i pokazuje se velika aktivnost i veliko zraenje bizantske kulture. Vano sredite bizantske znanosti i obrazovanja postala je visoka kola koju je cezar Barda osnovao uz palau Magnaura. Tu su se njegovale sve grane tadanje svjetovne znanosti. Prosvijeeni dravni kormilar okupio je na toj koli najjae znanstvene snage. Za njezina je voditelja postavio univerzalnoga znanstvenika Leona Matematiara, bez

79

istorijaonline.com

obzira na injenicu da se on, neak ikonoklastikoga voe Ivana Gramatiara, pod Teofilom istaknuo kao ikonoklast. Tu je djelovao i Focije, najvei uitelj i znanstvenik svojega stoljea. Ali promjena u dravnom vodstvu povlaila je i promjenu u vodstvu Crkve. Nije bila mogua suradnja izjedu novoga regenta i Ignacija, koji je bio povezan s prethodnom vladom i sa zelotima. Ignacije je bio prisiljen odstupiti i 25, prosinca 858. na patrijarko je prijestolje doao ueni Focije. Za Bizantsku je crkvu nastupilo burno doba, ali vjerojatno najvee koje je ikada doivjela. Focije je bio najznaajniji duh, najbolji politiar i najspretniji diplomat koji je ikada obavljao slubu carigradskog patrijarha. U crkvenopolitikom je pogledu zastupao isti smjer kao Tarazije, Nikefor i Metodije. Poput njih, i njega su zato napadali zeloti, koji su na elu sa studitskim opatom Nikolajem prigovarali zbog njegova nekanonskog postavljanja i ostali vjerni Ignaciju. Formirale su se dvije strane od kojih se jedna priklanjala Fociju, a druga smijenjenom Ignaciju. No mnogo je vanija od toga unutarnjeg spora bila borba koju je novi patrijarh morao izdrati s Rimom. Nakon dogaaja ikonoklastike epohe i prije svega poslije nastanka Zapadnog carstva, odnos izjedu dvaju crkvenih sredita uao je u novu razvojnu fazu. Tu je injenicu mogao ignorirati samo kruti dogmatizam zelota koji su, slijepi za znakove vremena, i nadalje svakom prigodom apelirali na Rim. Ona je bila jasna ne samo caru Nikeforu, koji je svojem patrijarhu zabranio da, kako je uobiajeno, poalje sinodiku papi (usp. str. 104-105), nego i pobonoj carici Teodori i patrijarhu Metodiju, koji je bio sve drugo prije nego neprijatelj Rima (usp. str. 108?. Za razliku od Irene prije sazivanja svojega koncila, Teodora i Metodije nisu drali nunim pribaviti pristanak Rima za ponovnu uspostavu kulta slika. Bilo je povijesne nunosti u oslobaanju Bizanta od supremacije Rimske crkve nakon to se Zapad oslobodio supremacije Bizantskoga Carstva. Odluujui je korak u tom smjeru uinio Focije. Upleten u spor s Ignacijevim pristaama, Focije - bar isprva - nije ni elio ni oekivao borbu s Rimom. Poslao je svoju sinodiku u Rim nadajui se da e mu papino priznanje pruiti oruje protiv njegovih bizantskih protivnika. No nekoliko je mjeseci prije njegova postavljanja na patrijarko prijestolje, na stolicu svetoga Petra sjeo Nikola I., odvaan i energian politiar, iji je ivotni cilj bilo uvrivanje rimskog univerzalizma. Uplevi se u bizantski crkveni spor kao vrhovni sudac, on se opredijelio za Ignacija i Fociju je uskratio priznanje, upozoravajui na nekanonski nain njegova postavljanja. Focijevo ustolienje zaista je bilo nekanonsko, ali se ni najmanje nije razlikovalo od ustolienja Tarazija, koji je takoer iz laikoga stalea doao na patrijarko prijestolje poslije iznuenog odstupanja prethodnika, a kojega je Rim svojedobno priznao i podrao. No Nikoli I. bilo je stalo do utvrivanja naela da njemu kao poglavaru kranstva pripada zadnja odluka u crkvenim pitanjima i na Zapadu i na Istoku. U tom se htijenju nije dao smesti ak ni kada su njegovi legati u Carigradu kapitulirali pred Focijevim nadmonim diplomatskim umijeem i odobrili presudu koncila koji je potvrdio Focijev izbor i Ignacijevu smjenu (861.). Dezavuirajui svoje predstavnike, Nikola je na jednoj sinodi u Lateranu dao donijeti suprotnu presudu i proglasiti Focija smijenjenim (863.). Ali papa je podcijenio protivnikovu snagu. Focije je zapoeo borbu. Kao to je zadaa Rima bila osigurati vaenje svojih univerzalnih pretenzija, tako je zadaa carigradskog patrijarhata bila potvrditi svoju samostalnost. Ideal peterolanoga crkvenog vodstva o kakvome je sanjario Teodor Studitski ve je odavno pripadao prolosti. Prolo je doba kada se ortodoksni Bizant, stenjui pod nasilnom vladavinom heretikih careva, smatrao ovisnim o podrci Rima; no druga tri crkvena poglavara, voe orijentalnih patrijarhata, pod tuinskom su arapskom vlau bila osuena na potpunu nemo. Bizantska crkva imala je samo jednog vou: carigradskoga patrijarha. U stoljetnom je usponu carigradski patrijarhat utemeljio svoju mo i ugled, pobjedonosno je okonao svoje unutarnje borbe s herezama i iza njega je sada stajalo ortodoksno, jako i odluno dravno vodstvo, a njegova mo prostirala se cjelokupnim podrujem Bizantskoga Carstva i ubrzo e daleko prerasti te granice. Poput bizantske drave,

80

istorijaonline.com

i Bizantska je crkva ila ususret svojemu najboljem razdoblju: razdoblju velikog irenja podruja svojega utjecaja na slavenski svijet. Focijeva je veliina u tome to je jasnije nego bilo tko drugi vidio kako se pribliava to razdoblje novih zadaa i mogunosti i kao nitko drugi pripremio se za njega. Mihajlo III. je, uz podrku svojih sposobnih vojskovoa, vrlo energino vodio borbu s Arapima. Na Siciliji je Bizant dodue gubio jedan poloaj za drugim i usprkos svem trudu nije mogao sprijeiti ni osvajanje otoka ni napredovanje Arapa prema junoj Italiji, tako da su Carstvu krajem vladavine Mihajla III. od znaajnijih gradova na Siciliji preostali samo Siracuza i Taormina. No u Maloj je Aziji Bizant preao u napad. Ve je 856. strateg Trakeana Petrona, brat cezara Barde, poduzeo vojni pohod u okolicu Samosate i probio se do Amide. Odande je poao prema Tefrici i vratio se s mnogo zarobljenika. ini se da je uspjean bio i pohod koji je tri godine poslije poduzet pod vodstvom Barde i mladoga cara i koji je bizantsku vojsku ponovno doveo na podruje Samosate. Otprilike u isto ta vrijeme bizantska se flota jo jednom pojavila pred Damijetom. Poveana se pozornost posveivala gradnji utvrda u Maloj Aziji: car je dao ponovno izgraditi Ankiru, koju je Mutasim bio razorio, i ponovno utvrditi Niceju. Najnoviji uspjesi i smjeli napadi na kopnu i na moru svakako su podigli borbeni duh Bizantinaca, ali Carstvu nisu donijeli konkretne dobitke, pogotovo s obzirom na to da nisu izostali protunapadi s arapske strane i da se rat vie puta prekidao privremenim mirovnim sporazumima s uobiajenim razmjenama zarobljenika. Ali 863. su Bizantinci, odbivi napad emira Omara iz Melitene, izborili veliku i presudnu pobjedu. Omar je proao kroz temu Armenijaka i zauzeo vaan luki grad Amis na obali Crnog mora. No na granici teme Paflagonije suprotstavio mu se sposobni Petrona s jakom vojskom. Tu je 3. rujna izbila krvava bitka u kojoj je arapska vojska poraena do unitenja i u kojoj je poginuo i sam Omar. Ta velika pobjeda oznauje obrat u bizantsko-arapskim borbama. Ako se Bizant od prve provale Arapa i do pobjede Leona III. kod Carigrada borio za golu egzistenciju, ako je potom vie od stoljea vodio teak obrambeni rat, nakon pobjede godine 863. okree se list i poinje epoha bizantske ofenzive u Aziji, koja najprije napreduje polako, no od druge polovine 10. stoljea punom silinom. Ne treba podcijeniti znaenje uvrenja moi na istoku za rjeenje velikih zadaa koje su oekivale Carstvo u slavenskom svijetu. Te su se zadae Bizantskom Carstvu pribliavale iz Rusije, iz Moravske, iz junoslavenskih zemalja. Ve su se 860. Rusi prvi put pojavili pred Carigradom. Pristali su, opkolili grad i poharali cijelu okolicu. Car, koji je upravo iz grada krenuo u borbu protiv Arapa, vratio se to je bre mogao i probio se u opkoljeni grad da bi preuzeo obranu u svoje ruke i zajedno s patrijarhom ohrabrio uasnuto stanovnitvo. Bizantinci su se dugo sjeali velikog napada i spas su pripisivali samo intervenciji Majke Boje. Od tog je doba Bizant stupio u odnose s ruskim kraljevstvom u nastanku i poeo s misionarskim radom u tom dotad mu gotovo posve nepoznatom narodu, radom pred kojim je bila velika budunost. Veliki je patrijarh shvatio da su obraenje na kranstvo i ukljuivanje mladoga naroda u utjecajnu sferu Bizanta najdjelotvornije sredstvo za otklanjanje opasnosti koja je s te strane prijetila Carstvu. Nekoliko godina poslije mogao se s opravdanim ponosom pohvaliti prvim uspjesima svojega misionarskog rada. Ruski je napad potaknuo Carstvo da poalje poslanstvo kako bi osvjeilo odnose s Hazarima. Za novi duh koji je vladao u Bizantu karakteristino je da je to poslanstvo dobilo misionarske zadae i da je na njegovo elo stupio mladi Konstantin Solunski, koji je, zahvaljujui svojemu genijalnom daru za jezike i svojem golemu znanju, bio sposobniji od bilo koga drugoga da u hazarskom kraljevstvu nasuprot idovskim i islamskim utjecajima zastupa stvar kranske religije i kulture. No njega je i njegova brata Metodija pred mnogo vaniju zadau postavio poziv moravskoga kneza Rastislava, koji je poslao u Carigrad poslanstvo traei da mu se poalju

81

istorijaonline.com

misionari. injenica da se Rastislav obratio Bizantu zacijelo se moe objasniti njegovim strahom od utjecaja franakog klera i nastojanjem da, oslanjajui se na Bizant, stvori protuteu opasnosti franako-bugarskog okruenja. Za Bizant je to pak znailo mogunost prenoenja svojega utjecaja na novo, udaljeno podruje, kao i pritiska na Bugarsku, koja se nalazila izmeu Carstva i Moravske. Dokaz je razumijevanja bizantskoga dravnog i crkvenoga vodstva to to je tu vanu misiju povjerilo solunskoj brai i dalo im da u slavenskoj zemlji propovijedaju novu vjeru na slavenskom jeziku. Zasluge za pridobivanje Slavena za kransku vjeru Konstantin i Metodije dijele s patrijarhom Focijem i cezarom Bardom. Pokrtavanje Slavena koji su ivjeli u Carstvu Bizantinci su provodili ve due vrijeme. Ali tek je sada poelo doba obuhvatnoga misionarskog rada u dalekom slavenskom svijetu s one strane granica Carstva. Konstantin je najprije stvorio slavensko pismo (takozvanu glagoljicu) i potom pristupio prevoenju Svetog pisma na slavenski jezik (na makedonsko-slavenski dijalekt). Solunska braa u Moravskoj su drala i bogosluje na slavenskom jeziku. To je osiguralo uspjeh njihovu misionarskom radu. Ako je poslije Metodije - nakon rane Konstantinove smrti, koji je umro 14. veljae 869. u jednom grkom samostanu u Rimu kao monah iril - i izgubio borbu protiv franakoga klera, jer podrka Bizanta u dalekoj zemlji nije imala nunu djelotvornost, a Rim ga je nakon poetnog podravanja na kraju napustio, i ako su njegovi uenici i bili prognani iz zemlje, njegovo je djelo i djelo njegova velikog brata u slavenskim zemljama bizantske kulture pustilo tim dublje korijenje i urodilo tim bogatijim plodovima. Ono ima neprolazno znaenje za june i istone Slavene. Pismo i prve poetke svoje vlastite knjievnosti i kulture ti narodi duguju brai iz Soluna, "slavenskim apostolima". Nakon pokrtavanja Moravske, ni Bugarska nije mogla due izbjegavati nunost da prihvaanjem kranstva prui vru osnovu svojemu dravnom i kulturnom opstanku. No kao to se Moravska obratila Bizantu, tako je bugarski knez Boris poslao jedno poslanstvo Francima. Bizant je brzo intervenirao jer nije mogao dopustiti da se susjedna drava duhovno prikljui franakom carstvu i na taj nain Rimu. Pobjeda koja je nedavno izborena protiv Arapa, koja je uvrstila poloaj Carstva i poveala mu ugled, pojaala je odlunost bizantske vlade i uinkovitost njezina postupka. Pojava bizantske armije na bugarskoj granici, koju je pratila impozantna demonstracija carske flote uz bugarsku obalu, potakla je Borisa da udovolji bizantskim zahtjevima. Godine 864. on je od Bizanta primio kranstvo i pritom dobio ime Mihajlo, ime bizantskog cara koji mu je bio krsni kum. Grki je kler smjesta pristupio pokrtavanju bugarskog naroda i organizaciji Bugarske crkve. Za Bugare pokrtavanje nije znailo samo velik napredak u kulturnom razvoju nego je njime zavrio iproces slaviziranja, a time i dravnoga i etnikog ujedinjenja mladoga kraljevstva. Boris-Mihajlo je uguio opoziciju starobugarskoga plemstva koje se pobunilo protiv pokrtavanja i slaviziranja zemlje, te je odrubio glavu pedeset i dvojici svojih boljara. No ma kolike bile koristi pokrtavanja za kulturni napredak i za unutarnje jedinstvo bugarskoga kraljevstva, novoobraeni su kneevi ipak uskoro doivjeli razoaranje. Namjera Bizantskoga Carstva bila je da Bugarsku crkvu pod vodstvom grkoga biskupa prikljui carigradskom patrijarhatu. No Boris Mihajlo je teio potpunoj samostalnosti za svoju mladu Crkvu pod vodstvom vlastitoga patrijarha i, budui da su njegovi zahtjevi ostali neispunjeni, okrenuo se od Bizanta Rimu. Papi Nikoli nita nije moglo odgovarati vie od mogunosti da Bugarsku odvoji od Bizantske crkve i stavi je pod rimsku jurisdikciju. Poslao je u Bugarsku svoje legate, koji su s velikom energijom prionuli na posao tako da se inilo kako Bugarska dospijeva posve pod rimski utjecaj. To stanje, naravno, nije dugo potrajalo jer je vrlo brzo i ovdje dolo do dubokog razoaranja, ali se u tom trenutku inilo da je Rim dobio igru. Bizant je morao gledati kako mu izmie susjedno slavensko kraljevstvo i kako se rimska utjecajna sfera iri gotovo do njegova sredita. Sukob izmeu Rima i Carigrada doao je do svojega vrhunca. Kao protivnik Rima, Focije je postao borcem ne samo za neovisnost Bizantske crkve nego i za najvitalnije interese

82

istorijaonline.com

Bizantskoga Carstva. Cezar Barda i car Mihajlo III. u potpunosti su stali iza velikog patrijarha. Car je poslao papi pismo koje je s besprimjernim ponosom izraavalo svijest o samostalnosti i nadmoi bizantinstva. Ultimativno je zahtijevao povlaenje papinske presude protiv Focija i izuzetno je otro odbacio pretenzije Rima na supremaciju. Patrijarh je otiao i korak dalje: postavio se za suca Zapadnoj crkvi, predbacujui joj zablude u pitanjima liturgije i crkvene discipline, ali prvenstveno napadajui zapadni nauk o proizlaenju Svetoga Duha iz Oca i Sina (ex patre filioque). Tako je Focije, za kojega je papa mislio da ga kao optuenika moe pozvati pred svoj sud, optuio Rim za herezu u ime pravovjerja. Godine 867. je sinoda, koja se pod carevim predsjedanjem odrala u Carigradu, izopila papu Nikolu I., odbacila kao heretian rimski nauk o proizlaenju Svetoga Duha i proglasila nezakonitim upletanje Rima u poslove Bizantske crkve. Orijentalnim je patrijarsima poslana patrijarhova okrunica koja je opirno razmatrala i najotrije osuivala drukije nauke i obiaje Rimske crkve, a prije svega opet filioque. Ali u tom je trenutku najnapetije borbe dolo do revolucije u carigradskoj palai, koja je iznova izmijeala sve karte. Na svoju se vlastitu nesreu Mihajlo III. sprijateljio s Bazilijem "Makedoncem". Bazilije je potjecao iz teme Makedonije i bio je odrastao u krajnjem siromatvu. Traei sreu bio se zaputio u Carigrad i, zahvaljujui svojoj velikoj tjelesnoj snazi, postao konjuarem na carskom dvoru. Time je poeo njegov nevjerojatan uspon, koji u jednakoj mjeri zahvaljuje svojim izvanrednim sposobnostima i carevu hiru. Pametan i lukav seljaki sin postao je najintimnijim prijateljem Mihajla III. i oenio se njegovom nekadanjom ljubavnicom Eudokijom Ingerinom. Nepokolebljivo je, od niega se ne ustruavajui, teio najvioj moi. Pritom se sukobio s cezarom Bardom, ali Mihajlo III. bio je toliko oaran svojim ljubimcem da mu je bez razmiljanja rtvovao ujaka. Gomilom krivokletstava Bazilije i Mihajlo III. namamili su velikog dravnika u klopku: sam ga je Bazilije ubio za vrijeme vojnog pohoda protiv Krete, kada je cezar na jednoj meustanici sjedio na prijestolju uz svojega neaka (21. travnja 865.). Njegova je nagrada bila kruna suvladara, koju mu je Mihajlo III. dao nakon povratka u Carigrad 26. svibnja 866. Sada je Bazilije od svojega zatitnika dobio sve to mu je on mogao ponuditi. Zavrni je in krvave tragedije bio ubrzan time to je Mihajlo III., hirovit i nepredvidiv kakav je bio, poeo mijenjati svoje raspoloenje prema suvladaru. U noi s 23. na 24. rujna 867. Bazilije je nakon jedne gozbe dao ubiti pijanog cara u njegovoj lonici. 2. Epoha kodifikacije prava: Bazilije I. i Leon VI. Bazilije I. (867.-886.), utemeljitelj takozvane makedonske dinastije, mranim je putevima doao na carigradsko carsko prijestolje. Na svojoj je strani imao suprugu Eudokiju Ingerinu (umrla 882.), nekadanju ljubavnicu ubijenog Mihajla. Radi osiguranja nasljedstva na prijestolju, ve je 6. sijenja 869. za suvladara okrunio svojega najstarijeg sina Konstantina, tono godinu dana kasnije krunu je dobio drugi sin Leon, a oko 879. - nakon Konstantinove rane smrti - i trei sin Aleksandar, dok je najmlai Stjepan krenuo duhovnim putem te e kasnije pod vlau svojega brata Leona VI. obavljati slubu patrijarha. Carev prvoroenac i ljubimac Konstantin potjecao je iz njegova mladenakog braka s "Makedonkom" Marijom. Leon, Aleksandar i Stjepan bili su sinovi Eudokije Ingerine, a dvojica mlaih roeni su tek nakon Bazilijeva dolaska na prijestolje. Poput svakoga bizantskog vladara, Bazilije I. se vrlo intenzivno bavio crkvenim pitanjima. No najprije je krenuo smjerom koji je bio suprotan crkvenoj politici koju su predstavljali Barda i Mihajlo III. Odmah nakon dolaska na prijestolje dao je zatvoriti Focija u samostan, tako izdajui velikog patrijarha u najpresudnijem trenutku njegove povijesne borbe. Na to je na patrijarko prijestolje ponovno pozvao Ignacija (23. studenoga 867.) i uspostavio je veze s Rimom. U prisutnosti legata Hadrijana II., u Carigradu je 869./70. odran koncil koji Rimska

83

istorijaonline.com

crkva dri Osmim ekumenskim koncilom i koji je ekskomunicirao Focija. No izmeu Bazilija I. i papinih legata nije bilo suglasnosti u jednoj principijelno vrlo bitnoj toki: imali su posve razliite nazore o pravima jurisdikcije Rimske stolice - i dok je za rimske legate Focijev problem bio ve naelno rijeen papinom presudom, caru je bilo stalo do toga da sinoda koju je on vodio jo jednom razmotri to pitanje i donese svoju odluku. Osim toga je sinoda imala i za Rim posve neoekivan epilog. Tri dana nakon zavretka njezinih sjednica u Carigradu su se pojavili bugarski poslanici, crkvena se skuptina jo jednom sastala i postavljeno joj je pitanje treba li Bugarska crkva pripadati rimskoj ili carigradskoj sferi. Nisu se naime bila ispunila oekivanja koja je knez Boris povezivao sa svojim priklanjanjem Rimu. Saveznitvom s papinskom vlau nije bio doao ni koraka blie svojemu pravom cilju, ustanovljavanju samostalne crkve u Bugarskoj: Rim je odbio oba njegova kandidata za bugarsku nadbiskupsku stolicu u osnivanju te se on ponovno okrenuo Carigradu. To je bila pozadina dolaska bugarskoga poslanstva i pitanja koje je ono postavilo te o kojemu se usprkos vrlo burnim prosvjedima rimskih legata presudom predstavnika triju orijentalnih patrijarhata odluilo u korist Bizanta. Bizant je izvukao pouke iz dogaaja prolih godina i sada se pokazao popustljivijim: car je dao da patrijarh Ignacije posveti jednog nadbiskupa Bugarske i vie biskupa. Bugarska je crkva dodue priznavala suverenost carigradskog patrijarha, ali je dobila stanovitu autonomiju. Tako je bugarski knez postigao svoj cilj spretno iskoristivi suparnitvo Rima i Bizanta, a Bizant je vratio Bugarsku. Bez obzira na viekratne rimske prigovore, bugarsko je kraljevstvo ostalo u okrilju Bizantske crkve i u utjecajnoj sferi bizantske kulture. Time je meutim nestala osnova za prijateljstvo s Rimom do koje je Baziliju bilo toliko stalo i za koje je rtvovao Focija. I zaista, Bazilije o zadaama Bizantskoga Carstva u slavenskom svijetu nije mislio drukije od Focija, kojega je sruio, i Barde, kojega je ubio. Borbu za Bugarsku on je nastavio posve u njihovu smislu i doveo je do pobjedonosnog svretka. takoer je nastavio i s misionarskim radom u Rusiji te povrh toga priveo kranstvu Slavene na zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka te ih tako podredio bizantskom utjecaju. U doba ikonoklastike krize zapadni se dio Balkanskog poluotoka sve vie oslobaao od utjecaja bizantske drave. ini se da su u prvoj polovini 9. stoljea dalmatinski gradovi i slavenska plemena na obali i u unutranjosti raskinuli veze s Bizantom. Tada je nastala i samostalna srpska drava pod knezom Vlastimirom. No jadranskoj je obali prijetila nova opasnost od Arapa iz june Italije i ondje je mogla pomoi samo bizantska pomorska sila. Kada se arapska flota nakon jednog napada na Budvu (Butua) i Kotor (Dekatera, Catarum) godine 867. pojavila pred Dubrovnikom (Ragusa) i poela opsadu toga grada, Dubrovani su u Carigrad poslali poziv za pomo. Dolazak snanoga bizantskog odreda prisilio je Arape da odustanu od opsade koja je trajala 15 mjeseci i da se povuku u junu Italiju. Time je bio ponovno uvren autoritet Bizantskoga Carstva i ponovno je uspostavljena bizantska suverenost na istonoj obali Jadrana. Tada je osnovana i tema Dalmacija, koja je obuhvaala bizantske dalmatinske gradove i otoke. Naravno, dalmatinski su gradovi i otoci faktino vie ovisili o svojemu slavenskom zaleu nego o Carigradu: plaali su danak slavenskim plemenima, dok su neznatna plaanja carskom strategu imala samo simbolian karakter. S druge strane, i sama su ta slavenska plemena prihvaala bizantsku suverenost i bila su obvezana na vojnu pomo Carstvu. Bizantski utjecaj na Balkanskom poluotoku znatno je ojaao, a posljedica toga bilo je brzo irenje kranstva. Tada su od Bizanta primili kranstvo Srbija i srpska plemena priobalnog podruja, a bizantski je utjecaj privremeno ak i u Hrvatskoj pretezao nad utjecajem franakoga carstva i Rimske crkve. Daljnji je snaan poticaj bizantski misionarski rad na Balkanskom poluotoku, osobito u Bugarskoj i Makedoniji, dobio kada su onamo stigli iz Moravske prognani Metodijevi (umro 885.) uenici kako bi svojom propovijedi i prosvjetiteljskim radom irili kransku vjeru i bizantsku kulturu meu slavenskim

84

istorijaonline.com

narodima na slavenskom jeziku. Tako je bilo uspostavljeno povijesno prirodno stanje: Moravska je pripala rimskoj utjecajnoj sferi, dok su se Bugarska, Makedonija i Srbija priklonile Bizantu. Nakon to je carska flota odbila arapske napade na dalmatinsku obalu i razbila opsadu Dubrovnika, Bizant je intervenirao u junoj Italiji. Bazilije I. je protiv napredovanja sicilijanskih Arapa planirao zajedniku ofenzivu s carem Ljudevitom II. i s Rimom, i to je naposljetku bio i razlog prorimske politike koju je inaugurirao. No u Siciliji se nije nita postiglo, ve su Arapi, tovie, 870. zauzeli Maltu, a to je znailo novo uvrenje njihova poloaja u Sredozemnom moru. Dodue, Ljudevit II. je 871. zauzeo Bari, ali je za Bizant, koji je ostao praznih ruku, to bilo samo jo jedno razoaranje. Odnosi izmeu dvojice vladara bitno su se pomutili i Bazilije, koji je jo nedavno pristao na vjenanje svojega prvoroenog sina s Ljudevitovom keri, zasipao je svojega saveznika prigovorima i doveo u pitanje njegovo pravo na titulu rimskoga cara. Sljedee su godine bile posveene borbi na istoku, gdje su paulikijanci postajali sve premoniji i krstarili cijelom Malom Azijom. Carev je urjak Kristofor, koji je kao domestikos skola bio vrhovni zapovjednik, izborio 872. presudnu pobjedu nad paulikijancima, razorio njihovo sredite Tefriku kao i mnoge druge utvrde te rastjerao njihovu vojsku u krvavoj bitki, u kojoj je izgubio ivot voa paulikijanaca Krizokir. Ta je pobjeda omoguila daljnje napredovanje Bizantinaca prema istoku. Bazilije je ve 873. prodro na podruje Eufrata i zauzeo Zapetru i Samosatu. Ali car nije ostvario svoj glavni cilj jer je pri pokuaju zauzimanja vane utvrde Melitene pretrpio bolan poraz. No premda se Bazilije i u kasnijim vojnim pohodima na podruju Eufrata i na granici na Tauru morao zadovoljiti polovinim uspjesima, time je ipak poela epoha planskoga prodiranja Bizantskog Carstva na istonoj granici. Slabljenje arapskoga carstva omoguilo je i uzlet Armenije. Aota I. su priznali kao kralja i kalif i bizantski car (885. odnosno 887.) i time je za Armeniju poela epoha uspona pod domaom kraljevskom dinastijom Bagratunija. U Italiji se bizantski poloaj takoer uvrstio. Beneventski knez, koji se suprotstavio Ljudevitu II., stavio se pod bizantski protektorat (873.), a poslije smrti Ljudevita II. (875.) i Bari je otvorio svoja vrata bizantskim stratezima (kraj 876.). Bizant je uspio odbiti nove napade Arapa na obalu Dalmacije, srednje Grke i Peloponeza te je na sedam godina zauzeo ak i Cipar. To, dodue, nije promijenilo nita na injenici da su Arapi i dalje vladali Sredozemljem i ubrzo je Bizant pogodio vrlo teak udarac na najosjetljivijemu mjestu, na Siciliji: Siracuza, koja je dugo prkosila neprijatelju, 878. je pala u ruke Arapa. No ipak je znatan dobitak bilo to to je Bizant ponovno ojaao bar na junotalijanskom kopnu te je ondje u posljednjim godinama vladavine Bazilija I. poela snana i uspjena bizantska ofenziva pod vodstvom odlinoga vojskovoe Nikefora Foke. Juna Italija ponovno je dospjela pod bizantsku vlast. meu talijanskim dravicama koje su meusobno ratovale Bizant je inio jedini vrsti faktor i ak je i Rim, koji se osjeao ugroenim stalnim napadima Arapa na talijansku obalu, morao traiti pomo kod bizantskoga cara. Ta konstelacija objanjava popustljiv stav koji je papinska vlast tada zauzela prema Bizantu u crkvenim pitanjima. Car Bazilije morao je shvatiti kako je crkvenopolitika preobrazba koju je proveo nakon preuzimanja vlasti bila promaaj. Njegov je pokuaj smirivanja crkvenog spora u Bizantu uklanjanjem Focija propao jer se pristae svrgnutoga patrijarha nisu dali obeshrabriti i borba izmeu stranaka se nastavljala. Sukob s Rimom zbog bugarskog pitanja postojao je i bez Focija i nakon razoaravajuih rezultata saveznitva sa zapadnim silama u junoj Italiji, car se naao zakinutim i za politiku nagradu za svoj crkveni obrat. Ve je oko 875. dao da se Focije vrati u Carigrad te mu je prepustio odgoj svojih sinova. Kada je zatim 23. listopada 877. umro stari Ignacije, nakon tri dana Focije je po drugi put sjeo na patrijarko prijestolje - i sada ga je priznao i Rim. Uvjeti koje je papa Ivan VIII. povezao s tim priznanjem nisu imali praktinog uinka. U studenome 879. Focije je u prisutnosti papinskih legata pred 383 biskupa odrao

85

istorijaonline.com

sinodu koja je za njega znaila izuzetnu satisfakciju: njegova je osuda iz 869./70. sveano opozvana. Iako pridolica niskog podrijetla, Bazilije I. je bio vatreni tovalac i grke kulture i rimskoga prava. Kulturni uzlet koji je poeo pod Teoktistom i Bardom nastavio se i pod njegovom vladavinom. Kao zakonodavac je svjesno teio obnovi rimskoga prava. Planirao je opsenu zbirku zakona, reviziju Justinijanovih zakonika s dopunama iz novijih zakona. To veliko djelo, kojemu je car dao karakteristian naslov "Proienje starih zakona", oito je ostalo nedovrenim i nije objavljeno, ali tvori temelj na kojemu je nastavio graditi Leon VI. i u osnovi je njegovih Basilika. Sauvana su dva manja zakonika koje je Bazilije I. objavio prije glavnoga djela. Najprije je nastao Procheiron, objavljen u ime careva Bazilija, Konstantina i Leona, to znai da se pojavio izmeu 870. i 879. Kako kazuje ve i naslov, Procheiron je prirunik namijenjen praktinoj upotrebi. Iz nepreglednog mnotva zakona on izdvaja najvanije i najee koritene propise graanskoga i javnog prava te ih sustavno rasporeuje pod 40 naslova. Cilj koji si je Procheiron postavio kao opedostupan zakonik uvjetovao je to to on prije svega crpi iz Institucija, a manje se poziva na druge dijelove Justinijanove kodifikacije, i to se tek rijetko vraa samom izvoru; naprotiv, slui se kasnijim grkim prijevodima i komentarima. Procheiron je zapravo sluio istoj svrsi kao Ekloga Leona III., koja je takoer bila zamiljena kao prirunik za svakodnevnu sudsku praksu. Naravno, Bazilije I. se, teei oivljavanju rimskoga prava, nastojao to otrije distancirati od djela ikonoklastikog cara, koje je po njemu bilo "izokretanje dobrih zakona". No Procheiron zapravo mnogo toga zahvaljuje korisnom i popularnom zakoniku Leona III. Bez obzira na sve pogrde, on - osobito u drugom dijelu koji sadri nasljedno pravo i javnopravne odredbe punom akom preuzima iz Ekloge. Procheiron u Bizantu uvelike rairio i ostao je na snazi do pada Carstva. Osim toga je, kao i Ekloga, rano preveden na slavenski jezik i uivao je velik ugled i kod junih i istonih Slavena. U doba poslije 879. nastala je Epanagoga, sastavljena u ime careva Bazilija, Leona i Aleksandra, koja je bila zamiljena kao uvod u planiranu veliku zbirku zakona. Epanagoga velikim dijelom reproducira Procheiron, no ne iznosi gradu samo novim redom nego mjestimice i uz znaajne izmjene. Ona crpi iz Ekloge jo vie nego Procheiron time to se ve u branom pravu vraa ozloglaenoj ikonoklastikoj knjizi, dok se Procheiron u tom dijelu jo dri Justinijanova prava i tek u sljedeim poglavljima poinje preuzimati iz Ekloge. No Epanagoga nadalje prua i posve nove i vrlo zanimljive dijelove koji se bave pravima i dunostima cara, patrijarha i drugih svjetovnih i duhovnih dostojanstvenika. Dravno-crkveni organizam tu se prikazuje kao jedinstvo sastavljeno od mnogo dijelova i lanaka, iznad kojega se uzdiu car i patrijarh kao dva poglavara ekumene kako bi u bliskoj i miroljubivoj suradnji vodili brigu o dobru ljudi. Funkcije tih dviju vlasti prikazuju se u potpunoj usporednosti: svjetovni poglavar brine se za tjelesnu, a duhovni za duevnu dobrobit podanika. Nema sumnje da autor tog nauka o dvjema vlastima nije bio nitko drugi nego Focije, koji je tada ponovno bio patrijarh. Njegovu utjecaju valja pripisati to to je Epanagoga postulirala idealan odnos izmeu najvie svjetovne i duhovne vlasti u smislu ortodoksnih crkvenih krugova. Da je praksa znatno odstupala od teorije, to je Focije i predobro znao i ubrzo je to ponovno iskusio. Jer sljedea je promjena vlasti opet dovela do njegova pada. Nakon rane Konstantinove smrti (879.), prijestolonasljedna su prava prela na Leona, usprkos nesklonosti i dubokom nepovjerenju njegova oca. Bazilije nije mogao preboljeti ranu smrt svojega prvoroenog sina i posljednje je godine svojega ivota proveo u tekoj depresiji. Dvadeset deveti kolovoza 886. smrtno je stradao u lovu. Poslije svojega dolaska na prijestolje, Leon VI. je uklonio velikog patrijarha i prenio patrijarku slubu na svojega mlaeg brata Stjepana. Focije sada definitivno nestaje s povijesne pozornice: umro je u progonstvu u Armeniji. Leon VI. (886.-912.) formalno je dijelio prijestolje sa svojim bratom Aleksandrom, ali ovaj je ivio za uitke, ne vodei brigu o poslovima vlade. Najvaniji je carev savjetnik za vrijeme

86

istorijaonline.com

prvoga i najplodnijeg razdoblja njegove vladavine bio otac njegove ljubavnice i kasnije supruge Zoe, Armenac Stilijan Zauco (umro 896.), koji je dobio posebno za njega ustanovljenu visoku titulu basileopatora. Kao uenik Focija, prema kojemu se pokazao tako nezahvalnim, Leon VI. je imao odlino obrazovanje i doista mnogostrano znanje. Bio je plodan pisac i oduevljen govornik. Jo snanije nego kod njegova oca, kojemu je naravno bio izrazito nadmoan po obrazovanju, kod njega se oitovala sklonost antici, koja se prije svega iskazivala na polju literature i javljala se u snanijemu teolokom ruhu. Leon je bio poboan vladar s jakim crkvenim i teolokim interesima. Sauvane su njegove liturgijske pjesme i mnogobrojne homilije i govori koje je na crkvenim sveanostima obiavao izgovarati sam, te opirni dogmatski izvodi prepleteni s klasinim reminiscencijama. Napisao je i opsean posmrtni govor svojemu ocu i vie vrlo izvjetaenih svjetovnih pjesama. Ta spisateljska aktivnost oito mu je jo za ivota donijela poasni pridjev "Mudroga". Kasnije su legende preuzele osobu Leona Mudrog i od prilino bezbojnoga vladara stvorile proroka, maga i astrologa. U njemu se vidjelo autora bitno kasnije zbirke proroanstava o sudbini Carstva, koja je bila izvanredno omiljena i u Bizantu i u latinskom i slavenskom svijetu, u bizantsko i u postbizantsko doba, i mnogo se itala. No neosporno je i to da je Leon Mudri bio najplodniji zakonodavac od vremena Justinijana. Legislatorsko djelo koje pada u doba njegove vladavine vrlo je znaajno i nadasve opseno. Dodue, Leonov osobni udio u tom djelu ne smije se precijeniti, premda nema dvojbe da su njegova uenost i spisateljska marljivost bile od koristi tom pothvatu. Opsene predradnje postojale su jo iz doba njegova oca, a s druge je strane upadljivo da velika zakonodavna aktivnost pada u prvo desetljee njegove vladavine, dakle u ono vrijeme kada je uz njega bio Stilijan Zauco. U usporedbi s tim razdobljem, kasnije je Leonovo doba, doba njegove vee zrelosti, manje plodno. Usprkos dubokoj nesklonosti izmeu oca i sina i usprkos velikoj razliitosti njihovih naravi, ciljevi Bazilija I. i Leona VI. umnogome su bili slini. Nova obrada Justinijanova prava, koja je poduzeta pod Bazilijem I., nala je svoje dovrenje u Basilikama Leona VI. Carski zakoni (Basilika) Leona Mudrog ine najveu zbirku zakona srednjovjekovnoga Bizantskog Carstva. Izradila ih je pravna komisija pod predsjedanjem protospathariosa Simbatija i objavila ve u prvim godinama vladavine Leona VI., to je dokaz vie za to da su predradnje za Bazilijevo "Proienje zakona" bile u odmaklom stadiju te da su upotrijebljene u djelu Leona VI. Basilika tvori zbirku kako kanonskog, tako i graanskoga i javnog prava; prije svega crpe iz Codexa Justinianusa i Digesta, a manje iz Institucija, nadalje pak i iz Justinijanovih Novela, kao i iz Novela Justina II. i Tiberija, koje su Justinijanovima bile dodane u kasnijoj zbirci takozvanih CLXVIII novela; naposljetku, one mnogo toga preuzimaju i iz Procheirona. Poput pravnih uenjaka Bazilija I., ni pravnici Leona VI. nisu se sluili latinskim izvorima nego su upotrebljavali grke verzije i komentare iz 6. i 7. stoljea. Za razliku od Justinijanova Corpusa iuris, zbirka Basilika je za bizantinskog itaoca s jedne strane imala veliku prednost, budui da je bila napisana na grkom jeziku, a s druge se odlikovala i boljom preglednou. Jer ona u jedno djelo povezuje svu gradu, sustavno ureenu, dok je Corpus iuris - to mu uvod Basilika navodi kao najveu manu - obraivao jedan te isti predmet na vie razliitih mjesta. Zato ne udi to je zbirka Basilika gotovo posve istisnula iz upotrebe Justinijanovo pravno djelo te to je za srednjovjekovni Bizant postala osnovom pravnog znanja. Tekst je ubrzo dobio mnogobrojne skolije od kojih najvanije, takozvane "stare skolije", potjeu jo iz doba Konstantina VII., a "mlade skolije" iz 11., 12. i 13. stoljea. U 12. je stoljeu uz zbirku Basilika nainjen i registar, koji je poznat pod naslovom Tipukeitos (od ti pu heitai? _ to je gdje?) i ija je vrijednost za nas prvenstveno u tome to nas izvjetava o sadraju knjiga koje nisu sauvane. No ma koliko bilo znaenje Basilika za bizantski pravni razvoj, toliko je ograniena njihova povijesna vrijednost kao izvora. Velika pravna kompilacija ne odraava ili jedva odraava povijesnu zbilju svojega

87

istorijaonline.com

doba, ve naprotiv prije svega ponavlja stare i najee ve zastarjele pravne propise prethodnih stoljea. Stanje toga doba izraava se u Leonovim Novelama. Leon VI. je naime objavio zbirku od 113 naredaba za koju se - po uzoru na Justinijanove Novele - uvrijeilo ime zbirke novela. Ali naslov zbirke izvorno je glasio "Ispravljanje i proienje zakona", to jo jednom pokazuje usku nadovezanost zakonodavnog djela Leona VI. na djelo njegova oca. Novele Leona VI. odnose se na razliita pitanja, koja izgledaju poredana bez odreenog sustava i sadre opozivanja ili promjene starih zakona uz odgovarajue motive, a uz to i propise koji daju zakonsku snagu pravnim obiajima. isto crkvene naredbe (nov 2-17 i 75) adresirane su na patrijarha Stjepana, a sve druge - osim malog broja onih koje nemaju adresata - na Stilijana Zauca. Kao u sluaju Justinijana i njegova pretorijskog prefekta Ivana Kapadocijskoga, adresat je ovdje vjerojatno bio pravi autor. To bi objanjavalo injenicu to je Leonovo zakonodavstvo bilo tako opseno za vrijeme Zaucova ivota i tako skromno poslije njegove smrti. Osobito valja spomenuti one novele Leona VI. u kojima se opozivaju stara prava gradskih kurija i senata. Dodue, kurijalni je poredak bio ve odavno propao ba kao to su i administrativne i zakonodavne ovlasti senata postojale samo jo na papiru. No njihovo je konano ukidanje zakonskim uredbama ipak vano, pogotovo budui da se ono u svakoj od triju novela izriito obrazlae time to je sada sva uprava Carstva u vladarovim rukama. Zakonodavstvo Leona VI. znai kraj jednoga povijesno vanog procesa, koji u carevim rukama sjedinjuje svu dravnu vlast i sve dravne poslove povjerava brizi careva inovnikog aparata. Careva svemo i birokratizacija drave pod makedonskom dinastijom doseu svoj najvii stupanj. Senat, koji se sastoji od viih inovnika carstva, sada vodi prividnu egzistenciju i nije izgubio samo svoje stare funkcije nego i ono znaenje koje je imao u 7. i 8. stoljeu (usp. str. 58). Drava se identificira s carem i njegovim vojnim i birokratskim aparatom. Car je Boji izabranik i na njemu poiva boanska providnost. On je poglavar cjelokupne uprave Carstva, vrhovni zapovjednik vojske, vrhovni sudac i jedini zakonodavac, zatitnik Crkve i uvar prave vjere. On odluuje o ratu i miru, njegova je presuda konana i neopoziva, njegovi zakoni vrijede kao dani od Boga. Dodue, on se mora drati postojeega prava, ali njegovo je pravo donositi nove zakone i opozivati stare. Kao dravni poglavar, car posjeduje praktino neogranienu mo i vezan je samo zapovijedima morala i obiaja. Vladarova vlast nailazi na realno ogranienje samo na polju religije. Ma koliko snaan bio carev utjecaj na oblikovanje crkvenog ivota, car moe kao laik biti samo zatitnik, a ne voa Crkve. Crkva ima svojega vlastitog vou, carigradskog patrijarha, ija mo i ugled stalno rastu. Naravno, car faktino odluuje o postavljanju na patrijarku stolicu i kao zakonodavac zahvaa i u crkvenu upravu. Ali za razliku od imenovanja i opozivanja svjetovnih dostojanstvenika, na to pravo ima samo car, za imenovanje i osobito za smjenjivanje crkvenih vladara trai se pristanak klera i, drukije nego to je to bilo u zakonima njegovih prethodnika, car ne smije ni opozivati ni mijenjati odredbe crkvenih koncila. Najvia instancija u crkvenom ivotu je crkveni koncil, kojemu jedinome pripada pravo odluivanja o vjerskim pitanjima. Car mora samo uvati postojeu vjeru. Dok svjetovni faktori, koji su nekada ograniavali vladarovu vlast, gube na znaenju, istodobno s carevom moi raste i mo Crkve. Upravni sustav i inovniki aparat Bizantskoga Carstva uglavnom se takoer dovravaju pod makedonskom dinastijom. Razvoj se nastavlja u smjeru kojim je poao od 7. stoljea i u konanom rezultatu prua sliku koja se vrlo razlikuje od nekadanjeg ishodita, rimskoga dravnog sustava. Razvoj tematske organizacije na neki se nain zakljuuje oko prijelaza iz 9. u 10. stoljee. Zbog postupne podjele velikih prvotnih tema na manje tematske jedinice i uvoenja tematskog poretka na daljnjim podrujima, broj tema znatno se poveao, a ujedno je i

88

istorijaonline.com

znaajno pojednostavnjena provincijska civilna uprava. Budui da su teme 9. stoljea bile jedva neto vee od starih provincija, tematski se prokonzulat stopio s provincijskim namjesnitvima. U drugoj polovini 9. stoljea otpala je i sluba tematskog prokonzula te je tako nestao i posljednji ostatak dioklecijansko-konstantinskog poretka. Na mjesto antipata kao voditelji civilne uprave stupaju protonotari tema, nekadanji predstojnici prokonzularnog ureda. Time postaje jo oitijim pretezanje vojne vlasti stratega. Istodobno neujednaenost starije tematske organizacije ustupa mjesto jedinstvenom, strogo unificiranom sustavu tako to se u teme postupno uzdiu i razliite manje vojne oblasti - klisure, arhontije, dukati, katepanati, drungarijati - koje su bile nastale uz same tematske jedinice. Na poetku 10. stoljea Carstvo broji sljedee teme: u Aziji teme Opsikij, Bukelarij, Optimat, Paflagonija, Armenijak, Kaldija, Koloneja, Karsian, Anatolik, Trakezij, Kapadocija, Mezopotamija, Sebasteja, Likand, Leontokomis, Seleukeja i pomorska tema Kibireota; na moru teme Samos i Egejski otoci; u Europi Trakija, Makedonija, Strimon, Solun, Helada, Peloponez, Kefalonija, Nikopol, Dra, Dalmacija, Sicilija, Langobardija i Kerson. U kasnije doba tematski ustroj doivljava promjene prije svega zbog uspostavljanja novih tema na podrujima koja su Carstvu prikljuena osvajanjima, nasuprot emu osnivanje novih tema na starom podruju sada postaje posve rijetkim. Tek je raspad bizantskoga upravnog poretka od kraja 11. stoljea doveo do ponovne podjele, odnosno do usitnjavanja tematskih jedinica. Promatramo li bizantski inovniki aparat, o kojemu nas za to vrijeme informiraju Filotejeve biljeke i njima srodni popisi dostojanstvenika 9. i 10. stoljea, treba dobro razlikovati izmeu pravih slubi i poasnih titula. Izvana se razlika izraava u tome to se slube dodjeljuju izdavanjem potvrde o imenovanju, a titule predajom znakova asti. Titule velikim dijelom nisu nita drugo doli prijanje slube koje su s vremenom izgubile svoje nekadanje znaenje i dobile titularan karakter. Pritom treba stalno imati na umu da spomenuti popisi prikazuju bizantski inovniki aparat odreene, vremenski omeene epohe i da su u potpunosti valjani samo za tu epohu, koja se opet poklapa s najveim procvatom bizantske drave. Jer suprotno nekada rairenu shvaanju o navodnoj krutosti bizantske drave, ona je, a s njom i bizantski inovniki aparat, bila u stalnom preureivanju. Po Filotejevu Kletorologionu, bizantske se titule ralanjuju na 18 stupnjeva, i to tako da se tri najvia dostojanstva, caesar, nobilissimos i kuropalates, dodjeljuju rijetko i po pravilu samo pripadnicima carske porodice. Potom slijede zoste patrikia, najvia enska dvorska titula, te zatim titule magistroi, anthypatoi, patrikioi, protospatharioi, dishypatoi, spatharokandidatoi, spatharioi, hypatoi itd. Osam poasnih titula, koje poinju s patrikios, ali najveim dijelom nose vlastite oznake, bile su namijenjene eunusima, s time da su patricijski eunusi imali prednost pred drugim patricijima i antipatija. Eunusi su igrali veliku ulogu na bizantskom dvoru. Za njih - uz iznimku slube samoga cara - nije bila naelno zatvorena nijedna ma koliko visoka crkvena ili svjetovna sluba i vie dravnika i vojskovoa koji su se istaknuli u povijesti Bizanta, kao i vie patrijarha, bili su eunusi. Postojao je meutim stanovit broj dvorskih slubi koje su po pravilu obavljali eunusi, iako ne beziznimno. meu njima su najvanije sluba parakoimomenosa, koji je spavao uz carevu lonicu i najee bio jedna od osoba careva najveeg povjerenja (no tu je slubu pod Mihajlom III. privremeno obavljao Bazilije Makedonac), i sluba protovestiariosa, predstojnika carske garderobe. Nadalje su vrlo vanu dvorsku funkciju imali rektor, jedan od najviih inovnika bizantskog dvora, koji se javlja tek pod makedonskom dinastijom, protopraipositos i metar ceremonija, carski protostrator, prvi konjuar i drugi. Meu inovnicima sredinje dravne uprave osobito se istie carigradski eparh, koji nadgleda sav ivot u glavnomu gradu, "otac grada", kako ga naziva Knjiga ceremonija Konstantina VII. Od velikog je i sve veeg znaenja sluba logoteta droma koju je pod Teodorom obavljao Teoktist, a pod Leonom VI. Stilijan Zauco. Logotet droma u to je doba

89

istorijaonline.com

esto pravi voa dravne politike, iako se ini da poloaj prvog ministra nije naelno povezan s nekom odreenom funkcijom. Vodei je dravnik, prvi carev savjetnik i povjerenik, neovisno o slubi koju obnaa, paradynasteuon, kako ga se esto naziva u to doba, a i u ranijim vremenima, odnosno mesazon ili mesiteuon, kako ga se obino zove u epohi kasnoga Bizanta. S obzirom na veliko znaenje koje su u bizantskoj dravi imale financije nije udno to je u bizantskomu birokratskom aparatu posebno velik prostor zauzimala financijska uprava. U doba srednjega Bizanta se kao nadglednik svih financijskih organa javlja sakellarios, kojega potom u 12. stoljeu smjenjuje megas logariastes; zlatnim rezervama drave upravlja chartularios sakellariona, a dravnim zalihama u naturalijama chartularios vestiariona. Predstojnici pojedinih financijskih organa su od 7. stoljea logoteti genikona, stratiotikona i idikona. Zbog svoje su blizine caru veliko znaenje imali predstojnik carskog ureda, primatelj molbi i carski tajnik, "uvar careve tintarnice"; ta se posljednja sluba esto sjedinjavala sa slubom logoteta droma, kako je bilo ve kod Teoktista. Za vojnu upravu bitno je razlikovanje izmeu provincijskih tema i tagmi stacioniranih u Carigradu. Naseljeni vojnici u temama zapravo ine seosku miliciju. Tagme glavnoga grada sastavljene su od profesionalnih vojnika. Na elu tema nalaze se stratezi kao zapovjednici lokalnih trupa te ujedno kao voditelji lokalne uprave (no zapovjednik Opsikija nosio je naziv komesa, a zapovjednik Optimata najee se zvao domestikos i Filotej ga ak ubraja meu domestike tagmi). Na elu tagmi nalaze se domestici. U to su doba najvanije etiri tagme: skola, ekskubita, aritma (no iji zapovjednik nije domestik nego drungarij) i hikanata (koji su nastali tek pod Nikeforom I.). Domestik skola esto se javlja kao vrhovni zapovjednik cjelokupne vojske. Sve vea raznolikost vojnih zadaa dovela je potom do podjele te slube tako da bar od druge polovine 10. stoljea, po pravilu, postoji jedan domestik Istoka i jedan domestik Zapada. Kod mornarice treba pak razlikovati izmeu carske flote, kojom zapovijeda drungarij flote, i snaga pomorskih tema, koje su podreene lokalnim stratezima. Upada u oi da drungarij carske flote u 9. stoljeu i ak u dvadesetim godinama 10. stoljea ima nii rang od svih stratega tema. Ali ve polovinom 10. stoljea on je uz domestika skola najvaniji vojni inovnik carstva - to je jasan znak sve vee vanosti flote. Kao carski inovnici, i to relativno niskoga ranga, pojavljuju se i demarsi stranaka plavih i zelenih: nekada tako mone deme posve su izgubile svoje politiko znaenje i igraju samo dekorativnu ulogu na carskom dvoru sudjelovanjem u dvorskim sveanostima i aklamacijom proglaujui vladare. Filotejevi popisi spominju ukupno 60 vodeih inovnika vojne, civilne i dvorske uprave koji su neposredno odgovorni caru i osim cara nemaju pretpostavljenih (tome treba pridruiti i osam "eunukih slubi", koje Filotej navodi kao zasebnu grupu). Veini tih dostojanstvenika podreene su mnoge slube, koje ponekad obavlja vei, a ponekad manji broj inovnika. Cjelokupnim strogo centraliziranim aparatom dirigira car, koji osobno imenuje sve vodee inovnike i njihove najvanije pomonike te po svojoj volji moe smijeniti bilo kojega inovnika. U kasnije je doba bizantski inovniki aparat postao jo sloeniji: stvorene su nove institucije i slube dok su stare propale ili podlegle promjeni znaenja. Istaknuta karakteristika upravnog poretka u srednjem Bizantu jest snana premo vojnih slubi i izniman poloaj tematskih stratega. Nadasve vana sluba gradskog eparha kod Filoteja je na 18. mjestu i prethode joj 12 tematskih stratega i domestici skola i ekskubita. Vie od sakellariosa i logoteta rangirano je pak svih 25 tematskih stratega onoga doba (samo domestik Optimata ima nii in). Karakteristino je da meu stratezima prvenstvo pripada zapovjednicima maloazijskih tema, koje ine kimu vojne sile Bizantskoga Carstva: gotovo svi stratezi maloazijskih tema imaju vii rang od stratega Makedonije i Trakije, dvojice najvanijih europskih zapovjednika. Do odreene se mjere to izraava i u plaama koje stratezi primaju. Tako su pod Leonom VI. stratezi Anatolika, Armenijaka i Trakeana godinje primali po 40 funti zlata (po metalnoj

90

istorijaonline.com

vrijednosti 44.438,40 zlatnih franaka), stratezi Opsikija, Bukelarija i Makedonije po 30, Kapadocije, Karsiana, Paflagonije, Trakije i Koloneje po 20, a ostali po 10, odnosno po 5 funti. No pojedine kategorije inovnika i njihove razliite funkcije meusobno nisu bile prestrogo odijeljene tako da esta pojava nije bio samo prelazak iz civilne u vojnu slubu nego i prenoenje vojnog zapovjednitva na civilne te ak i na dvorske inovnike. O svemu je odluivalo carevo povjerenje i njegova volja. Autokratski centralizam bizantske drave davao je osobit peat i gradskom ivotu i gradskoj privredi u Bizantu. Cjelokupan privredni ivot bizantske prijestolnice bio je pod kontrolom carigradskog eparha i, kako pokazuje takozvana Knjiga eparha, ta je kontrola bila osobito sveobuhvatna u 10. stoljeu, u doba svemoi bizantske dravne vlasti. Trgovci i obrtnici Carigrada te sigurno i drugih gradova bili su organizirani u cehove. Posebno su vani bili cehovi koji su imali posla s opskrbom glavnoga grada ivenim namirnicama: stoari, mesari, ribari, pekari i gostioniari. Cvatuom trgovinom voskom, pomadama i zainima bavili su se cehovi trgovaca pomadama, trgovaca i proizvoaa sapuna, proizvoaa svijea i trgovaca zainima. S obzirom na iznimno znaenje trgovine svilom u Bizantu, osobito se velik broj cehova bavio preradom i prodajom svile i upravo se tu pokazuje najjaa specijalizacija i jasno odvajanje proizvoaa i trgovaca: posebne su cehove imali prelci, tkalci i bojari svile, trgovci sirovom svilom, trgovci sirijskim svilenim tkaninama te napokon trgovci svilenom odjeom. Osobite su cehove inili i trgovci platnom i koarski radnici. No nesumnjivo je da Knjiga eparha, kojoj nedostaje zakljuna sustavna redakcija, govori samo o jednom dijelu cehova koji su u Carigradu zaista postojali. Koliko je obuhvatan bio bizantski cehovski sustav pokazuje injenica da su i pisari, mjenjai novca i zlatari pripadali posebnim cehovima. Bizantski cehovi genetski se nadovezuju na rimske collegia, ali se od njih razlikuju u mnogom pogledu i imaju karakter tipino srednjovjekovnih cehovskih organizacija. Tako u bizantsko doba ni vezanost osobe uz zanimanje nije ni izdaleka onako stroga kao u kasnomu Rimskom Carstvu. Pripadnost cehu vie nije nasljedna i nema vie prinudnog svrstavanja graana u cehove, ulazak u ceh se, naprotiv, vezuje uz neke uvjete i ini ovisnim o dokazu sposobnosti. To pak znai jaanje kontrole od strane drave. Jer ako je zbog promijenjenih okolnosti u bizantsko doba dolo do znatnog labavljenja vezanosti pojedinca uz zanimanje, obratno je utoliko jaom postala vezanost uz dravu. Ne samo da drava, kao ve u rimsko doba, upotrebljava cehove za javne radove, nego organi gradskog eparha takoer brino nadgledaju i strogo reguliraju cjelokupnu djelatnost cehova. Posebno se kontrolira djelatnost onih cehova koji su zadueni za opskrbu glavnoga grada ivenim namirnicama. Da bi osigurala opskrbu nunim ivenim namirnicama, vlada propisuje kvantitetu robe koja se treba kupiti, kontrolira njezinu kvalitetu, utvruje kupovnu i prodajnu cijenu. Sustavno se potie uvoz u Carigrad i iz provincija i iz inozemstva dok se, obratno, krajnje ograniuje izvoz, a osobito izvoz u inozemstvo. Bizantski cehovi manje slue interesima proizvoaa i trgovca, a vie lakoj vladinoj kontroli privrednog ivota u interesu drave i potroaa. Postavljajui njihove predstojnike i podreujui ih posebnim inovnicima, vlada pomou cehova kontrolira cjelokupnu gradsku privredu i privredni proces koji se odvija u gradu. Uz uvrivanje carske svemoi u zakonodavstvu Leona VI. izraava se i jaanje bizantske aristokracije, i taj e proces u svojemu daljnjem razvoju potkopati bizantski dravni sustav te uzdrmati i sam carski apsolutizam. Poeci tog razvoja seu u 8. stoljee, kada su se u Bizantu ve pojavile prve magnatske porodice. A u doba Leona VI. aristokracija ve posjeduje takvu mo i ve se toliko uspostavila kao zaseban sloj i osigurala svoje povlastice da Leonova Taktika izriito savjetuje da se sluba stratega i via asnika mjesta dodjeljuju samo uglednim i bogatim ljudima. Tako dolazi do sve snanije socijalne diferencijacije, koja zahvaa i samu carsku vladu. Vlada Leona VI. nije shvatila dalekosenost te pojave te je i na ekonomskom polju podravala nastojanje plemstva. Stare je odredbe, koje su inovnicima za

91

istorijaonline.com

vrijeme obnaanja slube zabranjivale kupnju imanja i prihvaanje nasljea i darova bez posebnih carevih ovlasti, Leon VI. za carigradske inovnike posve ukinuo, a za provincijske znatno ograniio tako da su ostale na snazi jedino za tematskoga stratega. Jedna je kasnija novela Leona VI. opozivala i susjedovo pravo prvokupa, koje je spreavalo prodaju seljakih imanja veleposjednicima; susjedi su samo u prvih est mjeseci trebali posjedovati pravo evikcije uz naknadu kupoprodajne cijene. Tim se odlukama plemstvu bitno olakala kupnja seljake zemlje, a to je znailo daljnje jaanje veleposjednike aristokracije i ubrzanje procesa feudalizacije, protiv kojega su nasljednici Leona VI. morali voditi oajniku borbu. Suprotno Baziliju I., Leon VI. nije imao jasan vanjskopolitiki program. Osim toga, Leonovo se doba razlikovalo od doba njegova oca na tetu Carstva i po tome to vie nije bilo mogue ograniiti se na borbu s Arapima. Nakon dugoga mirnog razdoblja, nastupio je obrat u bizantsko-bugarskim odnosima. Poto je prvi kranski bugarski vladar Boris-Mihajlo abdicirao (889.), a njegov stariji sin Vladimir pao rtvom pokuaja poganske reakcije (893.), u Bugarskoj je vlast preuzeo Borisov mlai sin Simeon (893.-92'7.), najvei vladar srednjovjekovnoga bugarskoga kraljevstva. Ubrzo nakon njegova dolaska na prijestolje izbio je spor izmeu bugarskoga kraljevstva i Bizanta koji je, to je karakteristino, imao trgovinskopolitiku pozadinu. Pravo monopola za bugarsku trgovinu prenijeto je na dva bizantska trgovca. Oni su u dogovoru sa Stilijanom Zaucom premjestili bugarsko trite iz Carigrada u Solun i znatno su povisili carinu. Tako su bili oteeni bugarski trgovinski interesi te je, budui da je bugarski prosvjed ostao bez uinka, Simeon provalio na bizantsko podruje i porazio carsku vojsku (894.). Bizant, ije vojne snage na Balkanu nisu bile dovoljne, pokuao je izbjei opasnost diplomatskim potezom: pozvao je upomo Maare, koji su tada drali podruje izmeu Dnjepra i Dunava. Taj je bizantski apel potaknuo Maare da se prvi put umijeaju u politiku europskih drava. Slijedei bizantski poziv, napali su Simeonovu vojsku s lea, zadali joj nekoliko poraza i poharali sjevernobugarska podruja. U meuvremenu je bizantski vojskovoa Nikefor Foka zauzeo junu bugarsku granicu, dok je drungarij carske flote Eustatije blokirao ue Dunava. Simeon je sklopio primirje s Bizantom. Tako je dobio na vremenu te se, kao to se bizantski car bio obratio Ugarskoj, obratio ratnikom nomadskom narodu Peenega u junoruskoj nizini. Uz pomo Peenega svladao je Maare, a potom je ponovno napao Bizantince i izborio presudnu pobjedu kod Bulgarofigona (896.). Na to je sklopljen mir i Bizant se morao obvezati na godinja plaanja bugarskom kraljevstvu. Maari su pak pod pritiskom Peenega krenuli na zapad i nastanili se na svojoj sadanjoj zemlji u nizini Dunava, zabivi se poput klina usred podruja naseljenog Slavenima, odvajajui june Slavene od njihovih suplemenika na sjeveru i istoku. Rat sa Simeonom paralizirao je i snagu Bizantskoga Carstva protiv Arapa i na Istoku i na Zapadu. Nikefor Foka morao je prekinuti svoju uspjenu borbu u junoj Italiji kako bi preuzeo zapovjednitvo na Balkanu. Na istoku je Armenija bila izloena arapskim pljakakim pohodima, a u Ciliciji je poelo prodiranje Arapa praeno opsenim pomorskim operacijama na junoj obali Male Azije. Dodue, bizantsko se stanje na maloazijskom kopnu uvrstilo oko 900. godine, nakon to je Nikefor Foka kao strateg teme Trakeana preuzeo zapovjednitvo na cilicijskim prijevojima i izvojevao pobjedu nad Arapima kod Adane. Nasuprot tome, na zapadu i na moru slijedila je jedna katastrofa za drugom. Prvi kolovoza 902. pala je Taormina, posljednje uporite Bizantskoga Carstva na Siciliji. Time je nakon tekih borbi, koje su trajale 75 godina i stajale mnogo rtava, bilo u bitnome zakljueno osvajanje Sicilije. No na istoku Arapi nisu vladali samo Sredozemnim, nego i Egejskim morem, koje je bilo okrueno bizantskim zemljama. Tako su harali sad Arhipelagom, a sad opet peloponeskom obalom, te su 902. razorili bogati tesalski priobalni grad Demetrijadu. Osobito je kobne posljedice imao pak veliki arapski napad pod vodstvom grkoga prebjega Leona iz Tripolisa dvije godine potom. Leon iz Tripolisa isprva je krenuo prema Carigradu. No poto je zauzeo Abid, koji je

92

istorijaonline.com

otvarao put prema bizantskoj prijestolnici, iznenada je promijenio plan i krenuo prema Solunu. Veliki kulturni i trgovaki centar, nakon Carigrada najvaniji i najbogatiji grad Bizantskoga Carstva, 31. je srpnja 904. nakon trodnevne opsade pao u ruke Arapa. Pobjednici su u zauzetom gradu izveli straan pokolj i napustili ga s mnogobrojnim zarobljenicima i enormnim plijenom. Simeon je iskoristio bizantski poraz: Bizant se morao suglasiti s promjenom granica po kojoj se bugarska granica pomakla mnogo blie Solunu. Pouena tekim udarcima sudbine, bizantska je vlada sad podigla snanije utvrde u Solunu i Ataleji i poduzela energine mjere za jaanje flote. To je ubrzo dovelo do uspjeha: 6. listopada 905. je logotet droma Himerije u Egejskom moru izborio blistavu pobjedu nad arapskom flotom. Nekoliko godina potom je pristao na Cipar, odande napao sirijsku obalu i osvojio Laodiceju. No najvea se operacija dogodila 911. Golema se flota pod vodstvom istoga tog Himerija zaputila prema Kreti. Ondje je meutim doivio teak neuspjeh. Nakon duge i uzaludne borbe, bizantska se flota morala povui. Ali na povratku ju je u proljee 912. napao i unitio jedan arapski odred pod vodstvom Leona iz Tripolisa i Damjana, takoer grkoga prebjega. Tako je propala ta velika pomorska operacija: izvanredni vojni i financijski napori Carstva bili su uzaludni. Opiran opis te ekspedicije, koji je u Knjizi ceremonija Konstantina VII., meu bizantskom posadom navodi 700 ruskih mornara kojima je Carstvo kao plau moralo dati jedan centenarij zlata. Sudjelovanje Rusa u bizantskomu ratnom pohodu pokazatelj je novih bizantsko-ruskih odnosa. Ruski knez Oleg, koji se bio nastanio u Kijevu i osigurao si "put od Varega do Grka", pojavio se 907. pred Carigradom s jakom flotom i od bizantske je vlade iznudio ugovor koji je jamio pravni poloaj ruskih trgovaca u Carigradu. Taj ugovor, koji je slubeno potpisan u rujnu 911., oznaava poetak redovitih trgovinskih odnosa izmeu Bizanta i mladoga ruskog kraljevstva. Meu ostalim, on je Rusima jamio i pravo sudjelovanja u ratnim pohodima Carstva. Vanjskopolitikim neuspjesima pridruili su se unutarnji zapleti koje su izazvala etiri braka Leona VI. Mladenaki brak s Teofano, koji je sklopio po elji Bazilija I., nije bio sretan. Nakon smrti pobone carice (10. studenoga 897.), koju Grka crkva tuje kao sveticu, Leon se u proljee 898. oenio svojom ljubavnicom Zoe, keri Stilijana Zauca. No Zoe je umrla krajem 899. ne ostavivi mukog nasljednika i u ljeto 900. car je uzeo i treu enu, Frigijku Eudokiju Bajanu. To je bilo otvoreno krenje propisa Bizantske crkve i bizantske drave, a situacija je bila jo neugodnija zato to je sam Leon VI. nekoliko godina prije toga posebnim zakonom pootrio zabranu treega braka, a osudio je ak i sklapanje drugoga. No cara je pratila nesrea: Eudokija Bajana je umrla ve 12. travnja 901., Leon je ponovno bio udovac i uskoro je poeo razmiljati o etvrtom braku, pritom mislei na lijepu Zoe Karbonopsinu. Budui da je ve njegov trei brak bio izazvao sukob s Crkvom, a njegovi su novi brani planovi openito nailazili na velik otpor, car se vjerojatno ne bi bio odluio na novu i jo teu povredu crkvenog kanona i zakona. Ali 905. mu je Zoe Karbonopsina rodila sina i sada je trebalo legalizirati roenje prijestolonasljednika. esti sijenja 906. ga je patrijarh Nikolaj Mistik u Hagiji Sofiji krstio imenom Konstantin pod uvjetom da se car rastane od Zoe. Leon se, meutim, tri dana nakon toga oenio majkom svojega jedinog sina i postavio je za augustu. Taj je in posvuda izazvao najvee ogorenje. Napetost izmeu Leona VI. i crkvenoga vodstva sve je vie rasla. Patrijarh je caru zabranio ulazak u crkvu: na Boi 906. i na Bogojavljenje 907. bizantski se car morao vratiti s vrata Hagije Sofije. Ali ostao mu je otvoren onaj put kojim su bizantski carevi ili svaki put kada bi trebali podrku protiv vlastite Crkve: Leon se obratio Rimu i dobio je oprost od pape Sergija III. Jer s jedne strane rimske brane odredbe nisu bile tako stroge kao bizantske, a s druge i prije svega Rimska crkva nije mogla odbiti cara koji joj se obraao zaobilazei svojeg patrijarha i tako, inilo se, priznavao rimsku supremaciju. Oslonjen na rimski votum, Leon je uspio iznuditi odstupanje Nikolaja Mistika i na njegovo je mjesto postavio pobonog i ogranienog Eutimija (veljae 907.). Time

93

istorijaonline.com

je meutim u Bizantskoj crkvi izazvan novi raskol, koji je pothranio staru svau crkvenih stranaka. Leon VI. je proveo svoju volju, njegov je sin primio carsku krunu (vjerojatno 15. svibnja 908.) i tako je s mnogo muke i nevolje bio osiguran opstanak dinastije. No privremenim uklanjanjem patrijarha spor nipoto nije bio rijeen, ve e, naprotiv, nadivjeti vladavinu Leona VI. i naposljetku biti rijeen u patrijarhovu korist. 3. Bizant i Simeon Bugarski Leon VI. je umro 12. svibnja 912. Vlast je preuzeo lakomisleni sladostrasnik Aleksandar, stric tek est godina starog Konstantina. On se pokuao osloboditi nasljea pokojnog brata. Caricu Zoe je zatvorio u samostan te je iz slube uklonio i Leonove uglednije suradnike kako bi ih zamijenio svojim ljudima. U sklopu toga je dolo i do ponovnog postavljanja Nikolaja Mistika, kojemu je Eutimije morao prepustiti patrijarko prijestolje. U vanjskoj su politici postupci novog vladara imali kobne posljedice. U svojoj je lakomislenosti Bugarskoj uskratio plaanja na koja je Bizant po mirovnom ugovoru iz 896. bio obvezan svake godine. Time je Simeonu, ija je mo bila u stalnom usponu, pruio eljeni izgovor za pokretanje rata. Carstvo nije mogla zadesiti vea nesrea. Uskoro nakon izbijanja rata koji je sam provocirao, Aleksandar je umro 6. lipnja 913. Kao jedini je predstavnik makedonske dinastije ostao sedmogodinji Konstantin. Poslove vlade trebalo je voditi regentsko vijee na elu s patrijarhom Nikolajem Mistikom. Poloaj je bio sloen i nesiguran. Napadan od strane snane opozicije, koja se sastojala od dinastiki najvjernijih elemenata i okupljala se oko osobe careve udovice Zoe, omraen od dijela klera koji je ostao vjeran svrgnutom Eutimiju, Nikolaj Mistik je vodio vladavinu u ime djeteta ije podrijetlo nije mogao smatrati legitimnim i iju krunidbu nije mogao smatrati pravovaljanom. Zabunu je jo i poveao pokuaj uzurpacije vrhovnog zapovjednika, domestika skola Konstantina Duke. Ne nailazei na jai otpor, Simeon je prokrstario bizantskim podrujem i ve je u kolovozu 913. bio pod zidinama glavnoga grada. Njegova operacija nije bila tek pljakaki pohod, pa ak ni samo osvajaki rat. Njegov je cilj bila rimska carska kruna. Kao bizantski tienik, Simeon je bio proet osjeajem za uzvienost carskoga dostojanstva i znao je jednako dobro kao i sami Bizantinci da na zemlji moe postojati samo jedno jedino carstvo. On nije teio osnivanju etniki ili regionalno ogranienoga bugarskog carstva uz bizantsko, nego uspostavljanju novoga univerzalnog carstva umjesto Bizanta. To daje Simeonovoj borbi s Bizantom posebnu notu, to je uzdie iznad vjenoga navlaenja ratnih sukoba Bizantskoga Carstva s njegovim nemirnim susjedima i ini je jednim od najteih iskuenja koja je Bizantsko Carstvo ikada moralo izdrati. Borba za carsku vlast u srednjemu vijeku znai borbu za hegemoniju. Protiv Simeona je Bizant morao braniti svoje vodee mjesto u hijerarhiji kranskih drava. No ako se Simeon i pojavio pred vratima Carigrada s posve drukijom namjerom nego dotadanji neprijatelji Carstva, ipak je podijelio sudbinu svojih prethodnika jer se uskoro morao uvjeriti u nesavladivost najjae utvrde tadanjega svijeta. Stupio je u pregovore s bizantskom vladom i patrijarh Nikolaj Mistik ga je u prisutnosti mladoga cara Konstantina VII. vrlo sveano primio u carskom gradu. Rezultat Simeonovih pregovora s prestraenom bizantskom vladom bili su neobini ustupci. Vlada je zapravo kapitulirala pred monim bugarskim vladarom. Jedna je Simeonova ki trebala postati suprugom mladoga cara, a on je sam iz ruku patrijarha primio carsku krunu. Premda Simeon time jo nije bio priznat kao suvladar Konstantina VII. nego isprva samo kao basileus Bugarske, ipak se inilo da je neposredno pred svojim ciljem: dobivi titulu basileusa, on bi kao tast maloljetnoga cara u

94

istorijaonline.com

svojim rukama drao vlast nad Bizantskim Carstvom. Tako se najprije vratio u svoju zemlju i obeao Bizantu trajan mir. Ali u Bizantu je ubrzo nakon Simeonova odlaska dolo do obrata koji je pokopao sve njegove ponosne nade. Oito su upravo preveliki ustupci Simeonu izmaknuli tlo pod nogama regentstvu patrijarha Nikolaja. U palau se vratila carica majka Zoe i uzela vlast u svoje ruke. Odbaen je plan bizantsko-bugarskoga branog saveza i osporena je valjanost Simeonove krunidbe za cara. Posljedica je bilo novo izbijanje bugarsko-bizantskih neprijateljstava. Bugari su preplavili trako podruje i Simeon je zahtijevao da ga bizantski narod prizna za svojega cara. U rujnu 914. predalo mu se Drinopolje, a u sljedeim je godinama poharao okolicu Draa i Soluna. Vlada carice Zoe morala se odluiti na protunapad. Zapovjednitvo nad vojskom imao je kao domestik skola Leon Foka, sin slavnog Nikefora, koji, meu tim, od svojega oca nije bio naslijedio talent vojskovoe. Uz njega je bio njegov brat Barda, otac kasnijega cara Nikefora Foke, te niz drugih predstavnika najuglednijih bizantskih porodica. Aristokratizacija vojnog vodstva, kakvu je savjetovala Taktika Leona VI. (usp. str. 132 i d.), uglavnom je ve bila provedena. No na elu mornarice je kao drungarij carske flote bio Roman Lakapen, armenski seljaki sin, koji e nadjaati svoje plemike suparnike. Nakon opsenih priprema, bizantska se vojska probila u neprijateljsku zemlju du obale Crnoga mora. No na Aheloju ju je, nedaleko od Anhijala, 20. kolovoza 917. Simeon napao i porazio do unitenja. Toj je katastrofi ubrzo slijedio nov poraz kod Katasirta, nedaleko od bizantske prijestolnice. Simeon je bio gospodar Balkanskog poluotoka. Godine 918. proao je sjevernom Grkom i probio se do Korintskog zaljeva. Ako je regentstvo patrijarha Nikolaja doivjelo krah zato to je prihvatilo previe Simeonovih zahtjeva, vlada carice Zoe morala je doivjeti neuspjeh stoga to njezin nepopustljiv stav nije odgovarao njezinim snagama i sposobnostima. Oajan poloaj u kojemu se nalo Carstvo zahtijevao je osnivanje jake i sustavne vojne organizacije. Jedini koji se inio doraslim toj zadai bio je drungarij Roman Lakapen. Njemu je uspjelo preduhitriti cariina kandidata Leona Foku i preuzeti uzde vlade. Vrlo je vjeto postupno uklonio caricu Zoe i njezine pomagae te korak po korak uvrstio svoju vlastitu vladavinu. Mladi car Konstantin VII. oenio se u svibnju 919. Helenom, keri novoga regenta. Kao nekada Stilijan Zauco pod Leonom VI., tako je sada Roman Lakapen stekao titulu basileopatora. No ubrzo je jo vie napredovao: 24. rujna 920. njegov ga je zet postavio za cezara, a 17. prosinca iste godine okrunio ga je za suvladara. Roman Lakapen postigao je ono to se Simeon uzalud trudio: postao je tastom i suvladarom mladoga legitimnog cara te tako zavladao Bizantskim Carstvom. Za Simeona je postavljanje Romana Lakapena bilo straan udarac. Uzalud je patrijarh Nikolaj Mistik pokuavao posredovati i mnogobrojnim dopisima umiriti bugarskoga vladara. Simeon nije htio nita drugo nego eliminaciju svojega sretnog suparnika. Jer sve dok je Roman Lakapen drao mjesto zatitnika i tasta mladoga legitimnog cara, Simeonu su bili zatvoreni svi putovi prema postizanju njegova ivotnog cilja. No Simeon je mogao izraziti svoje smjele zahtjeve samo zauzimanjem carskoga grada. Postojee stanje nije se nimalo mijenjalo time to je vie puta poharao bizantski teritorij ili time to je ponovno zavladao Drinopoljem (923.). Iza utvrenih zidina svoje prijestolnice Roman je ostajao nedodirljiv i mirno je ekao. Gospodar je situacije bio onaj kojemu je pripadao Carigrad: to je Simeon vrlo dobro znao, ali nije imao flotu koja bi bila neophodna za osvajanje grada. Zato je s vjetim pomorcima Arapima iz Egipta sklopio savez za zajedniki napad na Carigrad. Ali taj je plan osujetila budna bizantska diplomacija. Bizantskom caru nije bilo teko ponuditi vie nego to je obeavao bugarski vladar te pridobiti Arape darovima i izgledima za redovita plaanja. Kada se Simeon 924. ponovno pojavio pred Carigradom, morao je - ba kao i 913. - shvatiti da njegova mo ima granicu na zidinama carskoga grada te je, kao i tada, zatraio razgovor s voom bizantske drave. U jesen 924. dolo je do susreta dvojice vladara, kojega su se

95

istorijaonline.com

suvremenici i kasnije generacije dugo sjeali i kojemu je tota dodano u legendama. No ako je Simeonov prijam kod patrijarha Nikolaja Mistika 913. bio obeavajui poetak, susret s carem Romanom jedanaest godina kasnije znaio je kraj njegovih velikih nada. Za razliku od vlade carice Zoe, Roman I. nikada nije pokuavao poniziti monoga protivnika. U pismu Simeonu iz godine 925. on je energino prigovarao zbog toga to se Simeon nazivao basileusom Bugara i Romeja, no u jednom je kasnijem pismu objasnio kako se njegov prigovor manje odnosio na carsku titulu, a vie na njegovu pretenziju na rimsku carsku vlast. Iako nerado, Bizant se ipak pomirio s time da je bugarski vladar nosio titulu cara, pod uvjetom da znaenje te titule ostane ogranieno na bugarske zemlje. Osim toga, Simeonu je ve 920. patrijarh Nikolaj Mistik ponudio brani savez s novom vladarskom kuom Lakapena, koji mu je trebao osigurati poasno mjesto, ali mjesto koje iskljuuje svaki utjecaj na sudbinu Bizantskoga Carstva. No Roman je odbijao daljnje ustupke i nije htio ni uti za teritorijalne koncesije. Iskustva posljednjih godina zaista su pokazala da Simeon usprkos svojoj vojnoj nadmoi nije bio u stanju realizirati svoj program oruanom silom. A diplomatsko mu je umijee Bizantinaca sve vie oteavalo situaciju. Bizantsko-bugarska borba, koja je obiljeavala sve dogaaje na Balkanskom poluotoku, uvukla je u svoj krug i preostale balkanske zemlje. U Srbiji su se kriali i sukobljavali utjecaji bizantskoga i bugarskoga carstva. Predstavnici srpske vladarske dinastije ovisili su o podrci jedne od tih dviju velesila i one su se njima sluile u meusobnom sukobu. Sad bi Simeonu, a sad pak Romanu Lakapenu uspjelo priskrbiti vlast u Srbiji nekome od svojih tienika i ukloniti protivnikova tienika. Kada je zatim nakon due borbe i viekratnih promjena na prijestolju poeo pretezati bizantski utjecaj i kada je knez Zakarija, koji je doao na prijestolje uz bugarsku pomo, preao na stranu Bizanta, Simeon je odluio ukloniti to leglo nemira za svojim leima. Ali bugarska vojska koju je poslao u Srbiju poraena je i morale su se upotrijebiti jae snage, koje su nakon stranog pustoenja pokorile zemlju Simeonovoj vlasti (oko 924.). Pokoravanje Srbije dovelo je bugarskog vladara do granica Hrvatske, koja je tada pod svojim prvim kraljem Tomislavom (910.-928.; kralj od oko 925.) imala znatnu mo. Ubrzo mu se i tu nametnula nuda ratnog sukoba te stoga i novog otklona od glavnoga bizantskog ratita. Ali Simeonova je vojska, provaljujui u Hrvatsku, doivjela svoj najvei poraz (oko 926.). Nakon papina je posredovanja Simeon morao sklopiti mir s Hrvatima. ini se da je nakon toga planirao novi ratni pohod protiv Bizanta, ali je iznenada umro 27. svibnja 927. Simeonovom se smru trenutno izmijenila cjelokupna situacija. Njegovu su sinu i nasljedniku Petru bili posve strani oevi visoki ciljevi i neumorna borbenost. Daljnja se borba inila bezrazlonom. Petar je pourio sklopiti mir s Bizantom, priznat je kao bugarski car i dobio je ruku princeze Marije Lakapene, unuke cara Romana, keri njegova najstarijeg sina Kristofora. Priznat je i bugarski patrijarhat, koji je Simeon vjerojatno osnovao u svojim posljednjim godinama. Veliki Simeonovi ratni uspjesi nisu bili bez rezultata. Dodue, njegov je najvii cilj ostao nedosegnut, ali se jalovim pokazao i Zojin put radikalnog odbijanja svih bugarskih zahtjeva. Pobijedila je srednja linija razboritoga cara Romana. Bugarski je vladar dobio titulu basileusa, no izriito ogranienu na bugarsko carstvo; mogao je ui i u brani savez s bizantskom vladarskom kuom, ali ne s legitimnom vladarskom kuom Porfirogeneta, nego s kuom Lakapena. Uloge su bile takorei zamijenjene: nije bugarski vladar, kako je to bio zamiljao Simeon, postao tastom i zatitnikom bizantskoga cara, nego su, naprotiv, bizantski carevi Roman i Kristofor nali poslunoga zeta u bugarskom caru Petru. Znatni ustupci koje je Bugarima uinio Roman I. - sada bez vanjske prinude - doveli su do nadasve uspjenog razvoja bizantsko-bugarskih odnosa. Mir na bizantskobugarskoj granici nikada nije bio tako nepomuen niti utjecaj Bizanta u Bugarskoj tako jak kao u desetljeima koja su slijedila nakon mira iz 927.

96

istorijaonline.com

Bizantski je poloaj ojaao i u drugim junoslavenskim zemljama. Srbija, koju je Simeon pokorio i poharao, probudila se u nov vlastiti ivot pod knezom aslavom, koji je ubrzo nakon Simeonove smrti iz Preslava pobjegao u domovinu te ondje stupio na vlast uz priznanje bizantske suverenosti. S Bizantom se povezao i Mihajlo Zahumski, Simeonov saveznik, te je iz Carigrada dobio titulu antipata i patricija. Tako je posvuda jaao bizantski utjecaj dok je bugarski posvuda opadao. Sama je Bugarska potpuno potpala utjecaju Bizanta. Kulturna bizantinizacija bugarskoga carstva, koja je od pokrtavanja brzo napredovala, dola je do vrhunca. Zemlja je pak politiki i ekonomski bila na koljenima, iscrpljena neprekidnim ratovima iz Simeonova doba. Brzi je napredak prolih desetljea smijenilo doba krize. Kao u samom Bizantu, i u Bugarskoj je sve vie socijalnih suprotnosti. Uz svjetovni, i duhovni je veleposjed u stalnom rastu jer je od pokrtavanja zemlje u Bugarskoj, kao i u prikljuenoj joj Makedoniji, u punom jeku osnivanje crkava te osobito samostana. No osim samostanskog ivota, poticanog od strane slubene Crkve, cvate i protucrkveno sektatvo, koje osobito u kriznim vremenima posebno privlai nezadovoljene due i nezadovoljne duhove. Tako se u doba cara Petra u bugarskom carstvu javlja radikalno protucrkvena sekta bogumila. Nauk popa Bogumila, osnivaa te hereze, proizlazi iz nauka masalijanaca i osobito paulikijanaca koji su, nakon to ih je bizantska vlast u veem broju preselila u Trakiju, ve due vrijeme ivjeli zajedno sa slavenskim stanovnitvom Bugarske i Makedonije. Poput paulikijanizma, koji sa svoje strane potjee od nekadanjega manihejstva, bogumilstvo je dualistiki nauk po kojemu svijetom vladaju dva principa, dobro (Bog) i zlo (Sotona), te borba izmeu tih dviju suprotstavljenih sila odreuje sve svjetsko zbivanje i svaki ljudski ivot. Sav vidljivi svijet je djelo Sotone i kao takav je pripao zlu. Kao i njihovi istoni prethodnici, bogumili su teili isto duhovnoj religioznosti i strogo asketskom nainu ivota. Oni najotrije odbacuju svaki vanjski kult, svaki crkveni obred, pa ak i sav kranski crkveni poredak. Bogumilska pobuna protiv vladajue Crkve ujedno je znaila i odbijanje postojeega svjetskog poretka, ija je najmoniji duhovni oslonac bila Crkva. Bogumilski pokret bio je izraz prosvjeda protiv vladara, velikaa i bogatih. Bogumilstvo je pustilo duboko korijenje u Bugarskoj, a osobito u Makedoniji, ali je zatim nailo na vrlo jak odjek i daleko izvan granica tadanjega bugarskog carstva te se pod razliitim oznakama manifestiralo u samom Bizantu, u Srbiji i prvenstveno u Bosni, u Italiji i u junoj Francuskoj. Sekte bogumila, babuna, patarena, katara, albianaca, kao i sekte njihovih maloazijskih prethodnika, razliiti su oblici kojima se izraava jedan veliki pokret, koji se protee od armenskih planina do june Francuske i sada se ovdje, a sada ondje, jae rasplamsava. Ta hereza najvie jaa u vremenima krize i nevolja budui da njezin u osnovi duboko pesimistiki svjetonazor, koji ne odbacuje samo neki odreen poredak nego ovostrani svijet kao takav, u takvim vremenima nalazi posebno plodno tlo i njezin prosvjed odjekuje posebno snano. 4. Borba sredinje vlasti protiv feudalnih sila i kulturni procvat na bizantskom carskom dvoru: Roman Lakapen i Konstantin Porfirogenet Roman Lakapen osigurao si je vrst poloaj u unutranjosti Carstva, i to objanjava veliku sigurnost njegova vanjskopolitikog djelovanja. On se nije dugo zadovoljavao poloajem suvladara svojega zeta. Uskoro se promijenio i slubeni odnos u rangu: Roman I. je postao glavnim carem, a mladi Konstantin VII. suvladarom svojega tasta. Za suvladare su postavljeni i sinovi Romana Lakapena: Kristofor 20. svibnja 921., Stjepan i Konstantin 25. prosinca 924., a Kristofor je dobio i prvenstvo pred legitimnim carem Konstantinom VII. Uz svojega je oca Kristofor zauzeo mjesto drugoga cara i oekivanog prijestolonasljednika, dok se predstavnik makedonske dinastije morao zadovoljiti dekorativnom ulogom treega cara. Tako je Roman I.

97

istorijaonline.com

uz legitimnu makedonsku vladarsku kuu zasnovao i vlastitu dinastiju te joj osigurao prvenstvo. Trojica njegovih sinova nosila su carsku krunu, a etvrti, Teofilakt, bio je odreen za duhovnu karijeru; ve je kao dijete postao synkellos Nikolaja Mistika i kasnije je trebao postati patrijarhom. Vladarski sustav Romana I. vrlo snano podsjea na poredak koji je nekada stvorio Bazilije I. No za razliku od Bazilija L, Roman nije nasilno uklonio predstavnika legitimne dinastije, nego ga je rodbinski povezao sa svojom kuom i zatim postupno, gotovo neprimjetno potisnuo u drugi plan. Vjet politiar i diplomat, Roman I. bio je utjelovljenje razborite odmjerenosti. Energian i vrstoga karaktera, ali slobodan od svakog radikalizma, slijedio je svoje planove hladnokrvnom ustrajnou, ne prenagljujui se, ali i ne odstupajui do svojega cilja. K tome je imao jednu od najvanijih vladarskih vrlina: sposobnost pravog izbora svojih suradnika. U protovestiariosu i kasnijem parakoimomenosu Teofanu naao je izvrsnog ministra, a u Ivanu Kurkuasu, kojega je 923. postavio za domestikosa skola, sjajnog vojskovou. Naravno, kao doljak niskoga podrijetla on nije mogao biti drag bizantskoj aristokraciji. Ali enidbom svojih mlaih keri, sestara supruge u purpuru roenog cara Konstantina VII., s predstavnicima najuglednijih porodica, rodbinski se povezao s takvim magnatskim porodicama kao to su bili Argiri i Musele. Crkva mu je bila vjerna: patrijarha Nikolaja Mistika s Romanom je povezivalo prijateljstvo i zajednitvo interesa; prorijeeni pristae pokojnog Eutimija (umro 917.) vie nisu bili vaan faktor; Rimska crkva, koja je proivljavala jedno od najmranijih razdoblja svoje povijesti, bila je trajno na raspolaganju monom caru. Na jednom je koncilu u srpnju 920., jo prije Romanova slubenog postavljanja za cara, pitanje etiriju brakova Leona VI. u prisutnosti papinskih legata rijeeno u skladu sa stavovima Nikolaja Mistika zabranom etvrtoga i osudom treega braka, doputenog tek u stanovitim okolnostima. Ta odluka pruila je patrijarhu izvanrednu moralnu satisfakciju, a Romanu je bila od dvostruke koristi jer je ujedno tetila ugledu makedonske dinastije i njega okruila nimbusom ujedinitelja Crkve. Nakon dugih i jalovih sporova, Bizantska je crkva napokon bila sjedinjena. Slijedile su godine miroljubive suradnje svjetovne i duhovne vlasti, koje podsjeaju na idealnu sliku ocrtanu u Epanagogi (usp. str. 124 i d.). Kao to je dravni voa pomogao patrijarhu da doe do svojega prava, tako je i on bio carev najvjerniji pomonik i savjetnik za vrijeme borbe protiv Simeona. Ali crkvenim je odnosima u Bizantu nedostajala postojanost s obzirom na to da je poloaj Crkve bio vrlo ovisan o osobi njezina voditelja, a o zaposjedanju patrijarkog prijestolja faktino je odluivala careva volja. Nakon smrti Nikolaja Mistika (925.), odnos Crkve i drave iz temelja se promijenio i velik je ugled Bizantske crkve netragom nestao. Nakon dvaju beznaajnih pontiiikata Roman I. je dopustio da stolica due ostane prazna kako bi zatim na patrijarko prijestolje postavio svojega esnaestogodinjeg sina Teofilakta. Drugi veljae 933. mladia su posvetili papinski legati koje je car posebno radi toga pozvao u Carigrad. Mladi je patrijarh bio slijepi izvrilac oeve volje. Inae je vie boravio u konjunici nego u crkvi, i to je nedostojno stanje potrajalo sve do njegove smrti 956., a da se patrijarhove sklonosti u meuvremenu nisu promijenile. Dravnika veliina Romana Lakapena najjasnije se oituje u njegovu zakonodavstvu o zatiti malog zemljoposjeda. Bizantska drava nalazila se pred nadasve tekim problemom: "velikai" su sve bre kupovali zemljoposjede "siromanih" i inili ih svojim podlonicima (paroikerz). Taj proces, popratna pojava jaanja bizantske aristokracije, znaio je veliku opasnost za bizantsku dravu, ija je privredno-financijska i vojna snaga poivala na malom zemljoposjedu seljaka i stratiota. Roman Lakapen prvi je shvatio opasnost za koju su njegovi prethodnici bili jo potpuno slijepi. "Mali zemljoposjed od velike je koristi jer plaa dravne poreze i obavlja vojnu slubu; to e potpuno propasti ako se smanji broj malih zemljoposjednika." Ove rijei cara Romana pokazuju koliko je jasno uviao bit i ozbiljnost problema. Ako se trebao odrati sustav koji je bio prokuan u stoljetnim borbama, ako se

98

istorijaonline.com

trebala odrati financijska i vojna snaga Bizantskoga Carstva, dravna se vlast morala suprotstaviti preuzimanju malog zemljoposjeda od strane "velikaa". Tako je izmeu sredinje vlasti i veleposjednike aristokracije poela ogorena borba, koja je odredila sav kasniji razvoj bizantske drave. Roman Lakapen je najprije novelom, donijetom vjerojatno u travnju 922., ponovno uspostavio susjedovo pravo prvokupa, koje je bio ograniio Leon VI. (usp. str. 132) te je propise o prvokupu formulirao na nov i pregnantniji nain. Pri prodaji seljake zemlje ili njezinu davanju u zakup pet je kategorija uivalo pravo prvokupa odreenim redoslijedom: 1. roaci suposjednici, 2. drugi suposjednici, 3. posjednici zemljita koja su u zajednikom vlasnitvu s posjedom o kojemu je rije, 4. granini susjedi koji su zajedniki plaali porez, 5. drugi granini susjedi. Tek ako je svih ovih pet kategorija odbilo kupnju, zemlja se smjela prodati drugim osobama. Taj strogo promiljen i u svakoj pojedinosti uravnoteen sustav imao je svrhu sauvati mali zemljoposjed od kupnje od strane velikaa kao i od pretjeranog usitnjavanja. Monici vie uope ne bi smjeli kupovati ili uzimati u zakup seljaku zemlju, osim u sluaju kada posjeduju imanja u dotinim selima, tj. kada pripadaju jednoj od pet kategorija, a ni primati darove i nasljedstva od siromanih, osim kada su s njima u srodstvu. Onaj tko bi prekrio te odredbe morao je, ako ga ne bi titila desetogodinja zastara, vratiti zemljoposjed bez ikakve odtete te platiti novanu kaznu dravnoj blagajni. U sluaju stratiotskih imanja dunost povrata bez odtete protezala se i na zemljita prodana u posljednjih trideset godina, ako se i ukoliko se vojniko imanje zbog prodaja koje su uslijedile smanjilo ispod mjere nune za opremanje vojnika. Meutim, ta uredba nije imala oekivani uinak. Zbog neobino duge i otre zime 927./28., u cijeloj je dravi bila vrlo loa etva, izbila je teka glad i unitavajua epidemija. Te su nevolje iskoristili velikai, koji su od gladnog stanovnitva kupovali zemlju u bescjenje ili im je uzimali u zamjenu za ivene namirnice. Ti su dogaaji izazvali novu novelu Romana I. Car se vrlo ogoreno obara na sebinost velikaa, koji su se pokazali "nemilosrdnijima od gladi i epidemija". No on ipak ne nareuje generalno oduzimanje tako steenih seljakih imanja, to bi trebalo oekivati pri stroem pridravanju prijanjih propisa. Svi se darovi, nasljea i slini sporazumi proglaavaju nevaljanima. takoer se bez ikakve odtete trebaju vratiti imanja za koja je plaen neki iznos koji je manji od polovice cijene koja se moe pretpostaviti kao pravedna. No gdje je rije o pravoj kupnji, vraanje imanja vezano je uz uvjet povrata kupoprodajne cijene u roku od tri godine. Zatim se jo jednom izrie zabrana svakoga budueg kupovanja seljake zemlje od strane velikaa, nalae se povrat steenih imanja nekadanjim vlasnicima bez odtete te plaanje novane kazne dravnoj blagajni. Na kraju car izraava svoje uvjerenje da e snagom zakona svladati unutarnje neprijatelje Carstva jednako kao to je svladao vanjske. Ma koliko otar bio carev jezik, ipak ba ta novela pokazuje da se vladine mjere nisu mogle provoditi s predvienom strogou. Sa sigurnou se moe pretpostaviti da je velik dio seljakih imanja kupljenih za vrijeme gladi ostao u rukama velikaa. Jer teko je zamisliti da je seljak kojega je nevolja natjerala da proda svoje imanje za tri godine mogao skupiti sredstva nuna da vrati kupoprodajnu cijenu. ak ni u sluajevima nepravedne kupnje, koja je po zakonskom propisu trebala imati za posljedicu vraanje kupljenog imanja bez naknade, seljak u praksi zacijelo nije uvijek uspijevao vratiti svoja posjednika prava, budui da su ti nepravedni kupci vjerojatno najee bili njemu pretpostavljeni lokalni inovnici, odnosno njihovi roaci i prijatelji. Veleposjednici i inovnici tvorili su jednu kastu. Kao to je dobrostojei inovnik prirodno nastojao stei imanje u provinciji, tako se bogati zemljoposjednik elio uspeti u inovniki sloj i osigurati si nuan drutveni ugled i potrebne veze, bilo preuzimanjem nekog inovnikog mjesta ili barem kupnjom neke inovnike titule. Redovito je "velika" bio veleposjednik i inovnik u jednoj osobi. Nasuprot volji sredinje vlasti stajala je jedinstvena volja ekonomski najjaih i drutveno najuglednijih elemenata. U

99

istorijaonline.com

interesu onih o kojima je ovisila praktina provedba carskih naredaba najee je bilo njihovo zaobilaenje. Ali i sami su se mali zemljoposjednici, koje je carska vlada navodno branila od pohlepe velikaa, esto suprotstavljali njezinim namjerama. Prekomjerna porezna optereenja izazvala su val patrocinizma. Ekonomski uniteno seljatvo odricalo se patnje u slobodi i stavljalo se pod patronat nekoga monoga gospodara, koji je obeavao olakanje od dunosti i tereta koji su ga pritiskivali. To objanjava injenicu to seljaci svoja zemljita velikaima nisu samo prodavali nego su ih, to doznajemo iz samih carskih zakona, ponekad i darivali, to nije znailo nita drugo nego da su dobrovoljno postajali podlonicima zemljoposjednika da bi izbjegli bijedu i nesigurnost te nali zatitu od prekomjernih poreznih potraivanja drave i prije svega od ucjena poreznih inovnika. Sredinja vlast zapravo nije - kako to ele prikazati carske novele - zastupala prava i neovisnost malih zemljoposjednika. Ona je branila svoja vlastita prava na njihova davanja i obveze, koja je ugroavalo veleposjedniko plemstvo. Teina krize bila je ba u tome to je ojaana feudalna aristokracija, poveavajui svoje posjede i broj svojih kmetova, pokuavala oteti dravi njezine seljake i njezine vojnike. Borba izmeu sredinje vlasti i feudalnih sila nije se vodila samo oko zemljoposjeda seljaka i stratiota, nego takoer i jo vie oko samih tih malih zemljoposjednika, do kojih je objema stranama bilo zapravo stalo. U vanjskopolitikom je smislu Carstvo do 927. uglavnom bilo zaokupljeno borbom sa Simeonom. No ve se u tom razdoblju moe zamijetiti stanovito uvrenje bizantske vojne snage. Bizantska je pomorska mo osobito ojaala za vrijeme vladavine nekadanjeg drungarija flote Romana Lakapena. Carska je flota ve 924. kod Lemnosa unitila odred Leona iz Tripolisa, osvajaa Soluna, i ponovno uspostavila svoju vladavinu u Egejskom moru. A nakon to je uklonjena bugarska opasnost, poela je bizantska ofenziva i na kopnu pod vodstvom sjajnog vojskovoe Ivana Kurkuasa. Granica na Tauru ostala je i dalje stabilnom, a poprite ratnih sukoba bilo je u Armeniji i prije svega u sjevernoj Mezopotamiji. Prvi veliki uspjeh bilo je zauzimanje Melitene: taj vaan grad, koji je ve vie puta bio cilj bizantskih operacija, Ivan Kurkuas prvi je put zaposjeo 931.; nakon toga je on opet pao u ruke Arapa, no 19. se svibnja 934. ponovno morao predati bizantskom vojskovoi i nakon toga je za due vrijeme ostao pod bizantskom vlau. Ali Ivan Kurkuas je dobio dostojnog protivnika u emiru Mosula i Alepa, Saif-ad-Daulahu, predstavniku dinastije Hamdanida. Dok je mo kalifata Abasida u Bagdadu sve vie opadala, mo Hamdanida je rasla, tako da je voenje borbe protiv Bizanta pripalo Saif-ad-Daulahu i Bizant se radi obrane od novog neprijatelja naao prinuenim uspostaviti prijateljske veze s bagdadskim kalifatom i egipatskim Ihididima. U rujnu 938. Hamdanid je na podruju gornjeg Eufrata izborio vanu pobjedu nad Ivanom Kurkuasom, potom je provalio u Armeniju, prisilio vie armenskih i iberijskih vladara da priznaju njegovu suverenost te se, proavi pokorenom zemljom, pojavio na tlu Bizanta da bi opustoio podruje Koloneje (940.). Ali u meuvremenu su u kalifatu izbili nemiri i Saif-adDaulah se povukao jer nije htio propustiti priliku da se umijea u zbivanja u Bagdadu. Za Bizant je to bila tim vea srea zato to ga je u lipnju 941. iznenadio napad Rusa. Rusi su pristali na obali Bitinije i opustoili cijelu azijsku obalu Bospora. Zatije na istoku omoguilo je Ivanu Kurkuasu da se pojavi na bosporskom ratitu te da se uspjeno suprotstavi neprijatelju. Rusi su pretrpjeli vie poraza i kada su se spremali na povlaenje njihovi su brodovi uniteni grkom vatrom u bitki koju je vodio parakoimomenos Teofan. Razliitost ishoda ruskih napada 907. i 941. svjedoi o tome koliko je u meuvremenu narasla vojna sila bizantske drave. No kada se napokon 943. ruski knez Igor pojavio na Dunavu s velikom vojskom Rusa i Peenega, bizantska je vlada ipak ocijenila najboljim rjeenjem postizanje sporazuma i obnovila je trgovinski ugovor s Kijevom. Taj ugovor, koji je potpisan 944., u bitnome se osniva na ugovoru sklopljenom nakon Olegova napada na Carigrad 911., ali je u nekim tokama povoljniji za Bizant.

100

istorijaonline.com

Nakon to je svladao Ruse na Bosporu, Ivan Kurkuas mogao se ponovno okrenuti prema istoku i nastaviti operacije u Mezopotamiji. U brzom je pobjedonosnom pohodu osvojio Martiropol, Amidu, Daru i Nisibis (943.) te se zatim uputio prema Edesi gdje se uvala jedna od najveih kranskih svetinja, udotvorna Kristova slika poznata iz legende o Abgaru. Teka je opsada prisilila grad na predaju svetog mandyliona "koji nije nainila ljudska ruka". Ta je svetinja, osloboena iz vlasti nevjernika snagom bizantskog oruja, vrlo sveano prenijeta u Carigrad. Njezin doek u bizantskoj prijestolnici 15. kolovoza 944. pretvorio se u jedinstveno religiozno slavlje. Pobjede Ivana Kurkuasa bizantsku su granicu pomaknule znatno prema istoku, poveale ugled Bizanta u Aziji i poloile osnovu za presudnu ofenzivu pod Nikeforom Fokom i Ivanom Cimiskom. Impresionirana razvojem moi Bizantskoga Carstva, na njegovu su stranu prelazila itava arapska plemena da bi nakon preuzimanja kranstva bila naseljavana u bizantskim provincijama. Taj gubitak stanovnitva arapskoga pograninog podruja Bizantincima je bitno olakao daljnje napredovanje. Vraanje svetog mandyliona bilo je zadnji trijumf cara Romana I. Toga je velikog vladara zadesio udan tragian kraj, u kojemu se obistinila biblijska izreka da su ovjeku najvei neprijatelji njegovi najblii. On, iji je poloaj izgledalo nemogue uzdrmati, pao je kao rtva vlastohleplja svojih vlastitih sinova. Najstariji, Kristofor, kojega je bio odredio za prijestolonasljednika, umro je 931. Ispravno ocjenjujui svoje mlae potomke, Roman im nije dao prvenstvo pred legitimnim carem. Zato su se Stjepan i Konstantin, u strahu da e nakon smrti njihova starog oca vlast pripasti Konstantinu Porfirogenetu, odluili na dravni udar. esnaesti je prosinca 944. stari car po nalogu svojih sinova uhvaen i deportiran na otok Prote. Ondje je on, jedan od najznaajnijih vladara bizantske povijesti, u samoi progonstva zavrio svoj ivot kao monah 15. lipnja 948. No ubrzo se pokazalo da su se mladi Lakapeni debelo preraunali. Moe ak biti da su bili posluali ono to su im doaptavali pristae Konstantina VII. U svakom sluaju, svu je korist izvukao Porfirogenet jer je naao podrku u osjeaju bizantskoga naroda za dinastiku legitimnost, dok dvojicu puista nitko nije podravao. Uklonivi svojega starog oca, oni su se sami liili svojega jedinoga vrstog oslonca. Nije ni dolo do provedbe drugog dijela njihova plana, do uklanjanja legitimnog cara. Oni su uhapeni po nalogu Konstantina VII. 27. sijenja 945. te su poslani u progonstvo, gdje su poslije obojica umrli nasilnom smru. Tako je Konstantin VII. Porfirogenet, blizu etrdesetima, dospio do realizacije svojih vladarskih prava nakon to je nosio carsku krunu 33 godine, od najranijega djetinjstva. Uskrnje je nedjelje 6. travnja 945. carsku titulu dobio i njegov sin Roman. injenica da je Konstantin VII. toliko dugo ostao iskljuenim od vlasti i trpio zapostavljanje, iako je ono duboko vrijealo njegov ponos, manje je bila rezultat vanjskih okolnosti, a vie naravi cara Porfirogeneta. Kod njega se jo mnogo snanije nego kod njegova oca Leona VI. isticalo prvenstvo uenoga knjievnika pred dravnikom. Radoznao ljubitelj knjiga, marljiv istraiva s jakim povijesnim interesom, kojemu su studij i pisanje bili jedina strast, on je ivio vie u prolosti nego u sadanjosti. Dodue, zanimale su ga i politike teme, pa i vojna znanost, ali ipak samo teorijski, onako kako ga je zanimao svaki predmet znanja. Tako je i za vrijeme svoje samovlade uvijek slijedio volju drugih, prije svega svoje supruge Helene, ijim je ilama tekla vlastohlepna krv Lakapena. Povijesna uloga Konstantina VII. nije u njegovu slabom dravnikom djelovanju, ve u njegovoj nadasve ivoj i plodnoj aktivnosti na podruju obrazovanja i znanosti. On je sastavio enciklopediju koja je poznata pod imenom Knjiga ceremonija i kao izvor je od neprocjenjive vrijednosti, historijsko-geografsku raspravu o provincijama Carstva, vrlo vaan traktat o stranim zemljama i narodima te ivotopis svojega djeda Bazilija I. Po njegovu je nalogu ili na njegov poticaj nastalo vie vanih povijesnih djela te stanovit broj razliitih znanstvenih spisa i praktinih uputa, a vrlo su se marljivo skupljali i izvodi iz starih pisaca, osobito starijih

101

istorijaonline.com

povjesniara. Okrunjeni je pisac i mecena dao snaan poticaj duhovnim snagama Carstva i potaknuo jedinstvenu znanstvenu aktivnost. Epoha njegove prividne vladavine bila je blistavo i za cjelokupan razvoj Bizanta nesumnjivo znaajno doba. Dodue, znanstveniko djelovanje cara i njegove okolice bilo je prije svega kompilatorsko. Nedostajalo mu je stvaralake snage koja proizvodi nove kulturne vrijednosti. Ovdje se radilo o skupljanju onoga to je vrijedno znanja, i to svega vrijednoga znanja, to se trebalo sauvati i prenijeti kao obrazovna i didaktika grada. U osnovi knjievne aktivnosti Konstantina VII. bila je praktino-didaktika svrha: djela koja je on napisao i na koja je potaknuo trebala su sluiti kao pouk i praktina uputa suvremenicima i potomcima, a ponajprije njegovu sinu i nasljedniku Romanu. Bili su to prirunici. Enciklopedija, traktat, izvjetaj o povijesnim injenicama - to su knjievne forme koje su njegovali Konstantin VII. i njegov krug. Kako se moglo i oekivati, nakon sloma vladavine Lakapena dolo je do znatnih personalnih promjena na bizantskom dvoru. Konstantin VII. bacio se u naruje monoj obitelji Foka. Barda Foka, brat nekadanjeg rivala Romana Lakapena, preuzeo je vrhovno vojno zapovjednitvo kao domestik skola. Uz njega su najvaniju ulogu u carskoj vojsci igrala njegova tri sina. Ali usprkos izmjenama personala i iako je Konstantin VII. cijeloga ivota osjeao ogorenost prema tastu, politika linija velikog vladara i dalje se i u unutarnjoj i u vanjskoj politici slijedila bez promjena. Vlada Konstantina VII. ak se i u agrarnoj politici vrsto drala smjera koji je odredio Roman Lakapen i donosila je daljnje zakone za zatitu maloga zemljoposjeda, iako ne pozivajui se izriito na njihova izvornog autora. Jedan je zakon iz oujka 947., koji je napisao patricij i kvestor Teofil, nalagao trenutni povrat bez odtete svih seljakih imanja koja su velikai kupili nakon poetka samovlade Konstantina VII. ili koja bi kupili u budunosti. Otad su seljaci i u sluaju prodaje imanja od strane velikaa trebali imati pravo prvootkupa u sluaju inae jednakih pretpostavki. No za starije su kupnje vrijedile prijanje odredbe, a to znai da se dunost povrata kupoprodajne cijene - to je nedvojbeno bio znaajan ustupak velikaima - protegnula na prodaje sve do 945. Dodue, zakon Konstantina VII. izuzima od te dunosti siromanije prodavae iji imetak iznosi manje od 50 zlatnika. No jedna novela njegova sina pokazuje da je Konstantin VII. na pritisak velikaa morao opozvati to ogranienje jednim kasnijim, nesauvanim zakonom te je samo produio rok za vraanje kupoprodajne cijene s 3 na 5 godina. Jedan se daljnji zakon Konstantina VII., koji potjee iz pera patricija i kvestora Teodora Dekapolita, odnosi na vojnika imanja i odreuje da se ne smiju prodavati imanja od kojih se vojnici uzdravaju i opremaju, pri emu, u skladu s obiajima, zemljita konjikih stratiota te pomorskih vojnika iz maritimnih tema (Kibireota, Egejskih otoka i otoka Samosa) moraju imati vrijednost od bar po etiri funte zlata, a ona plaenih mornara carske flote od po dvije funte zlata. Podjele vojnikog imanja nasljeivanjem doputene su uz pretpostavku da nasljednici zajedniki osiguravaju opremu za vojnu slubu. Ako je vrijednost imanja nekog vojnika vea od zakonskog minimuma, on ipak smije prodati viak samo ako on nije unijet u stratiotske popise. Zastara posjeda nekadanjega vojnikog imanja nastupa tek poslije 40 godina. Mora se stroe potivati staro pravo po kojemu se protuzakonito prodana vojnika imanja oduzimaju od kupaca bez ikakve odtete, pri emu pravo na povrat vojnikog imanja ne pripada samo nekadanjem posjedniku ve, po mjerilu prava prvokupa, i roacima do estog stupnja, a zatim i onima koji su s nekadanjim vlasnikom zajedniki osiguravali opremu za vojnu slubu ili su je zajedno sluili, siromanijim stratiotima koji su s njim zajedniki plaali poreze i naposljetku seljacima koji pripadaju istoj seoskoj opini. Isti je taj Teodor Dekapolit napisao i novelu koja je objavljena pod sinom Konstantina VII., Romanom II., i koja objanjava ranije odredbe te se bavi pitanjem imanja kupljenih od razdoblja gladi 927./28., koje jo nije bilo konano regulirano, a u ostalome jo jednom potvruje da se zemljita seljaka i vojnika koja su otuena nakon poetka Konstantinove samovlade moraju vratiti bez ikakve odtete. Jedna novela istoga cara iz oujka 962. sadri

102

istorijaonline.com

objanjenja starijih uredaba o prodanim stratiotskim imanjima i postavlja naelo da oni koji su kupili u dobroj vjeri podlijeu samo dunosti vraanja bez naknade, a kupci u looj vjeri povrh toga moraju platiti i kaznu. U aritu vanjske politike i dalje je bio rat s Arapima na istoku. Jednoline borbe u junoj Italiji nastavljale su se bez veeg utjecaja na ukupan razvoj. Na bugarskoj je granici vladao nepomuen mir, a provale Ugara bile su uspjeno odbijene (kako 934. i 943., tako i 959. i 961.). Tako je Bizant koncentrirao svoje snage na borbu u Aziji i u istonom dijelu Sredozemnoga mora. Protiv gusarskoga gnijezda na Kreti vlada Konstantina VII. poduzela je godine 949. ofenzivu, koja po opsegu i troku podsjea na velike ekspedicije iz vremena Leona VI. Ali svi su vojni napori i financijske rtve i ovaj put ostali uzaludnima. Operacija je jadno propala zbog nesposobnosti zapovjednika Konstantina Gongile. S boljim su se, premda vrlo promjenjivim uspjehom odvijale borbe u sjevernoj Siriji i Mezopotamiji, gdje se Carstvu suprotstavljao njegov stari neprijatelj Saif-ad-Daulah. Bizantinci su 949. osvojili Germaniceju, nanijeli neprijateljskoj vojsci vie poraza i 952. preli Eufrat. No potom se srea okrenula protiv njih - Saif-ad-Daulah je ponovno osvojio Germaniceju, prodro na podruje Carstva i zarobio domestikova sina Konstantina Foku (953.). I sljedeih je godina Saif-adDaulah pobjeivao i bizantska je vojska tek postupno ponovno prelazila u napad pod vodstvom Nikefora Foke, kojemu je njegov otac ve krajem 954. prepustio zapovjednitvo nad vojskom. U lipnju 957. predao se Hadat u sjevernoj Siriji, a 958. je Ivan Cimisko nakon krvave bitke zauzeo Samosatu u sjevernoj Mezopotamiji. Za vrijeme Konstantina VII. bili su karakteristini vrlo ivi diplomatski odnosi sa stranim dvorovima. Zanemarimo li mnogobrojna poslanstva koja su vodila pregovore sa zaraenim i susjednim im arapskim dravama, raskono su opremljena poslanstva razmijenjena s omajadskim kalifom Abdar-Rahmanom III. od Cordobe i s Otonom Velikim. No najveu je povijesnu vanost imao sveani prijam ruske kneginje Olge koja je u jesen 957. due boravila na carskom dvoru. Osobni posjet vladarice mlade kijevske drave, koja je kratko prije toga primila kranstvo i na krtenju dobila ime supruge bizantskog cara Helene, otvorio je novu eru bizantsko-ruskih odnosa i dao nov poticaj obeavajuem misionarskom radu Bizantske crkve u Rusiji. 5. Epoha osvajanja: Nikefor Foka i Ivan Cimisko Poslije smrti Konstantina VII. (9. studenoga 959.), na prijestolje se popeo njegov sin Roman II., lijep, mio mladi, no slabe volje i lakomislen. Od oca je naslijedio politiku nesposobnost, ali ne i njegovu znanstvenu ozbiljnost. Kao dijete, on je po elji Romana Lakapena oenjen jednom nezakonitom keri Huga Provansalskog, ali je rana smrt male princeze raskinula tu za Porfirogeneta obeaujuu vezu prije nego to je ona postala pravi brak. Oko 956. Roman se iz vlastite sklonosti oenio Anastazom, gostioniarevom keri, koja je kao carica dobila ime Teofano. Ta rijetko lijepa, ali potpuno nemoralna i bezmjerno astohlepna ena odigrat e posebnu ulogu u povijesti Bizantskoga Carstva. Roman II. bio je pod njezinom potpunom vlau. Njoj se za ljubav morala povui carica majka Helena, a pet je carevih sestara nasilno poslano u samostan. Roman II. nikada se nije zaista bavio dravnim poslovima, ve ih je prepustio brizi sposobnog eunuha Josipa Bringe, koji je na kraju obavljao slubu parakoimomenosa i djelovao kao paradynasteuon. No car je prvenstveno ivio od slave domestikosa Nikefora Foke i njegova kratka vladavina vrijedna je spomena samo kao prijelazno razdoblje prema vladavini toga sjajnog vojskovoe. U ljeto 960. Nikefor Foka je na elu velike flote krenuo prema Kreti. Poslije vrlo teke opsade, koja je trajala cijele zime, njegove su trupe u oujku 961. osvojile Kandiju (Heraklion), glavni grad otoka. Poto je gotovo stoljee i pol pripadao Arapima i bio

103

istorijaonline.com

najvanije uporite njihove pomorske sile na istonom Sredozemlju, otok je ponovno dospio pod vlast Bizantskoga Carstva. Bizant ve odavno nije bio zabiljeio dalekoseniju pobjedu. Nakon trijumfalnoga doeka u Carigradu, Nikefor Foka je nastavio borbu sa Saif-adDaulahom u Aziji. Njegov je pothvat i tu bio okrunjen velikim uspjehom. Jedan za drugim pali su cilicijski Anazarb, Germaniceja, oko koje se toliko borilo, Raban i Duluk (Dolihe, Teluk), a u prosincu 962. se nakon teke opsade predao i Alepo, Saif-ad-Daulahova prijestolnica. Iako osvajanje tih gradova jo nije znailo njihovo prikljuenje, pobjedonosno je napredovanje bizantskoga vojskovoe pokazalo njegovu veliku nadmo. Borba s Hamdanidima, koja je tri posljednja desetljea bila u sreditu bizantske vanjske politike, ve je tada bila odluena u korist Bizantinaca. Kao to se to u istonom Sredozemlju dogodilo osvajanjem Krete, tako je u Aziji pobjedom nad Saif-ad-Daulahom bio uklonjen za Bizant najopasniji centar arapske moi i otvoren put za daljnje napredovanje prema istoku. Nagrada slavnom vojskovoi bila je carska kruna. Rana smrt Romana II., 15. oujka 963., najprije je predala vladavinu u ruke carice Teofano, koja je preuzela regentstvo za svoje male sinove Bazilija II. i Konstantina VIII. Pametna je carica vrlo dobro shvaala da takvo stanje nee dugo potrajati. Kvarei planove Josipu Bringi, ona se dogovorila s Nikeforom Fokom. Nikefora su njegove trupe u Cezareji proglasile carem i on je 14. kolovoza uao u Carigrad, u krvavoj ulinoj borbi slomio Bringin otpor te je 16. kolovoza okrunjen u Hagiji Sofiji. Mlada je carica dala svoju ruku ratniku ostarjelom u borbi. Tako se on povezao s legitimnom makedonskom dinastijom i kao ouh je postao zatitnikom dvojice malih prineva Porfirogeneta, ija su carska prava formalno ostala netaknuta. voenje civilne uprave je umjesto Bringe preuzeo eunuh Bazilije, nezakonit sin Romana Lakapena, koji se odlikovao pravom bizantinskom lukavou i bezgraninom pohlepom, ali i izvanrednom dravnikom nadarenou. On je igrao vanu ulogu ve pod Konstantinom VII., a sada je kao parakoimomenos, dobivi novu titulu proedrosa, postao desnom rukom novoga cara. Mjesto vrhovnog zapovjednika na istoku je kao domestiyzos Istoka zauzimao sjajni general Ivan Cimisko, predstavnik otmjene armenske porodice, uz cara najbolji vojskovoa toga vremena. Carev brat i stari ratni sudrug Leon Foka je kao domestik Zapada dobio titulu kuropalata, dok je njegov stari otac, nekadanji domestik skola Barda Foka, odlikovan cezarskom titulom. S Nikeforom Fokom (963.-969.) na vlast je dola jedna od najvanijih maloazijskih magnatskih porodica. Dodue, ni pojava ni ponaanje novoga cara nisu odavali njegovo aristokratsko podrijetlo. Njegov izgled nije bio ba privlaan, narav mu je bila sirova i mrana, a ivio je asketski jednostavno. Borba na bojitu bila mu je jedina strast, a molitva i drutvo ljudi svetakog naina ivota jedina duhovna potreba. Ratnik i monah u jednoj osobi, bio je vatreni potovalac svetog Atanazija, osnivaa velike laure na Atosu. Pod njim je poeo procvat toga najvanijega sredita grkog monatva i navodno se Nikefor, ta "blijeda smrt Saracena", cijeloga ivota bavio milju da se povue iz svijeta i zamonai se. Usprkos svojim nearistokratskim navikama, Nikefor je bio i ostao pravi predstavnik "velikaa" i njegov je uspon do najvie moi znaio pobjedu bizantske aristokracije. Ako se bizantska vlada dotad borila protiv ekspanzionistikog nagona veleposjednika, sada su velikai krenuli u protunapad. Jedan zakon Nikefora Foke, koji vjerojatno potjee iz 967., poinje tvrdnjom da su njegovi prethodnici bili pristrani u korist seljaka i tako se ogrijeili o naelo jednake pravednosti za sve podanike. Nikefor oduzima siromasima pravo prvokupa pri prodaji velikakih imanja; od siromaha trebaju kupovati siromani, a od velikaa samo velikai. to se ostaloga tie, staro pravo je ostalo nepromijenjeno, no prestaje svako pravo albe na kupnje iz vremena prije gladi 927./28. budui da je proao rok zastare od 40 godina. Te odredbe same po sebi nisu bile tolika promjena, pogotovo budui da se ini upitnim je li seljacima zapravo ikada bilo mogue iskoristiti svoje pravo prvokupa prema velikaima. Ali u svakom je sluaju novi zakon, koji je velikae uzeo u zatitu od dosadanjeg zakonodavstva u

104

istorijaonline.com

ime pravednosti, imao izvanredan psiholoki uinak. Nikefor Foka odluno se distancirao od antiaristokratske politike svojih prethodnika. Ali vojniki je car nastojao uvrstiti i poveati stratiotski posjed. U sluaju zahtjeva za vraanje prije prodanih imanja za vojniko je imanje po starom pravilu kao minimum vrijedila vrijednost od 4 funte zlata i do tog se minimuma vraanje odvijalo bez odtete, a nakon njegova prekoraenja uz povrat kupoprodajne cijene. No, odsad, s obzirom na narasle trokove za novo teko naoruanje vojnika, minimum stratiotskih imanja nije trebao iznositi manje od 12 funti zlata, tako da stratiot nije smio prodati nita od svojih zemljita ako njihova ukupna vrijednost nije prelazila tu granicu i svaka se prodaja koja je smanjivala njegov posjed ispod tog minimuma morala ponititi povratom prodanih zemljita bez naknade; samo se za prodaje iznad tog minimuma u sluaju zahtjeva za vraanje zahtijevao povrat kupoprodajne cijene. Trostruko poveanje vojnikog posjeda, kojemu je Nikefor teio, nesumnjivo je moralo prouzroiti promjene u socijalnoj strukturi bizantske vojske. I ta je odredba znaila naelno odstupanje od dotadanje politike, koja se zasnivala na malom zemljoposjedu "siromaha". Nikeforovi teko naoruani stratioti, kojima je nastojao osigurati zemljini posjed u vrijednosti od 12 funti zlata, nisu mogli biti "siromasi". Oni su mogli pripadati samo prema gore stremeemu sloju sitnog plemstva koji se iznova formirao, sloju iz kojega potjeu i kasniji pronoiari. No, Nikefor je istodobno pokuavao sprijeiti rast crkvenoga i samostanskog zemljoposjeda i u tu je svrhu 964. donio poseban zakon, koji je jedan od najsmjelijih spomenika bizantskoga zakonodavstva. Veleposjedi Crkve nisu se poveavali nita sporije od svjetovnih, stalno se pothranjujui darovanjima i oporunim ostavtinama pobonog stanovnitva svih slojeva. Stalno su se osnivali i novi samostani s odgovarajuim zemljinim darovima. Iako su crkveni i samostanski zemljoposjedi naelno bili porezno obvezni, drava od njih ipak nije mogla oekivati jednaka davanja kao od drugih posjeda, pogotovo budui da je naelo porezne obvezanosti esto bilo ponitavano privilegijama. U trenutku kada je u Carstvu poelo nedostajati zemlje - a da je to bilo ve u 10. stoljeu dokazuje ogorena borba oko seljakih i vojnikih imanja - poveanje crkvenih posjeda postalo je tetnim za dravu jer se provodilo na raun produktivnijeg posjeda. No duboko pobonoga cara u njegovim su mjerama jednako tako vodili i religiozni i moralni razlozi. On nemilosrdno iba pohlepu koja, teei samo gomilanju imetka, dovodi do toga da monasi zaboravljaju dani zavjet te pretvara samostanski ivot u "prazan igrokaz koji vrijea Kristovo ime". Darovanje zemlje samostanima, crkvenim ustanovama i osobama duhovnog stalea mora prestati. Zabranjuje se i osnivanje novih samostana i crkvenih ustanova budui da ih najee diktira isprazno slavoljublje. Onaj tko eli pokazati svoju pobonu portvovnost mora pomagati starim zakladama u propadanju; no ni njima ne smije darovati zemlju, ve njima namijenjeno imanje treba prodati i zakladi dati utreni iznos, i to imanje smije prodati bilo kojemu svjetovnom zemljoposjedniku, dakle i nekom velikau. Za razliku od toga, osnivanje kelija i lauri u pustim predjelima, koje ne tee stjecanju tue zemlje, ne samo da se doputa nego se prikazuje kao hvalevrijedan in. Taj smjeli zakon nije ostao dugo na snazi, ali je krajnje karakteristian kako za dravnopolitika naela cara Nikefora, tako i za njegovu puritansku pobonost. injenica da se ekspanzija ekonomski najjaih elemenata prije svega usmjerila prema poljoprivredi i oitovala u kupnji seljakih imanja, u velikoj se mjeri moe objasniti stanjem u bizantskoj gradskoj privredi. Slobodnoj igri ekonomskih snaga dravna je vlast u gradu postavljala jo tvrde granice nego na selu. Vezana i najstroe nadzirana gradska privreda nije ostavljala ba nimalo prostora za razvoj privatne inicijative veih razmjera (usp. str. 131), tako da je kupnja seoskih dobara bila praktino jedini mogui nain ulaganja vika novanih sredstava. Ekspanzionizam zemljoposjednikoga plemstva oitovao se na dva naina. S jedne strane, on je gutao mali zemljoposjed u bizantskim provincijama i tako potkopavao postojei

105

istorijaonline.com

socijalno-ekonomski poredak u Bizantu, ali s druge je irio granice Carstva otimajui zemlju njegovim neprijateljima. Bizantska osvajanja na istoku bila su prije svega djelo maloazijske aristokracije. No ona su istodobno i izraz snanoga religioznog oduevljenja, koje je tjeralo Bizant u borbu protiv nevjernika. Nikefor Foka bio je posve ispunjen tim oduevljenjem. Za njega je rat s islamom bio neka vrsta svete misije. ak je zahtijevao da svi ratnici pali u borbi s nevjernicima budu proglaeni muenicima. Taj je zahtjev svojim udnovatim pretjerivanjem izrazio bizantski osjeaj da je rat s muslimanima sveti rat, osjeaj koji je vrlo snano poticao tenju bizantske drave za moi. Kao car, Nikefor je nastavio osvajanja s kojima je pod Romanom II. poeo kao domestik. Vladavine Nikefora Foke i dvojice njegovih nasljednika oznauju epohu najveega vojnog sjaja srednjovjekovne bizantske drave. Silovito nadiranje njegove vojske probilo je granicu na Tauru, koja se stoljeima nije pomicala. Prve su dvije godine bile posveene ratu u brdovitoj Ciliciji, krajnje napornoj i iscrpljujuoj borbi, u ijem je sreditu bila opsada Tarsosa i Mopsuestije. Izgladnjele utvrde pale su tek u ljeto 965. Iste je godine bizantska flota zauzela Cipar. To je znailo novo i vrlo osjetno jaanje poloaja Bizanta u istonom Sredozemlju. Ali osvajanjem Cilicije i Cipra prije svega je bio osloboen put za realizaciju glavnoga cilja Nikefora Foke, pokoravanje Sirije. Car je ve u listopadu 966. stajao pod zidinama Antiohije, no morao se vratiti neobavljena posla. Ponovno se pojavio u Siriji tek 968., kada se probio du obale daleko na jug, zauzimajui jedan grad za drugim, i potom se ponovno uputio prema Antiohiji. No opsada se usprkos svim nastojanjima oduila i car se ve bio vratio u Carigrad kada je 28. listopada 969. generalima Petru Foki i Mihajlu Burcu konano uspjelo zauzeti sirijski glavni grad. Nekoliko mjeseci kasnije pao je i Alepo, iji je emir, drugi nasljednik Saif-ad-Daulaha (koji je umro 967.), morao sklopiti poniavajui mir s Bizantom. Jedan dio Sirije s Antiohijom prikljuen je Carstvu, a drugi s Alepom priznao je bizantsku suverenost. Ta aneksija Cilicije i veega dijela Sirije znaajno je poveala teritorijalni posjed Bizantskoga Carstva. Unutar njegovih granica nalazilo se jedno od najvanijih istonih sredita, patrijarki grad Antiohija, koji je vie od tri stoljea bio pod muslimanskom vlau i inio se zauvijek izgubljenim za Carstvo. Sada je ta metropola, tako bogata povijesnim uspomenama i vjerskim tradicijama, opet bila bizantska. Povrh toga neposrednog posjeda, protektorat se bizantskoga cara protezao i na podruje nekada tako monoga glavnoga grada Hamdanida: alepski emir bio je bizantski vazal, a njegovi su nekranski podanici plaali poreze Carstvu. No, u doba toga velikog razvoja moi Bizantskoga Carstva pada i obnova zapadne carske vlasti. Ponovno se pojavilo suparnitvo izmeu dvaju carstava, koje se idejnopovijesno temeljilo na ekskluzivnosti ideje cara i na obostranoj pretenziji na rimsko nasljee, a politiki na interesima dviju sila, koji su se presijecali na tlu june Italije. Oton Veliki, koji je godinu dana prije dolaska na prijestolje Nikefora Foke u Rimu primio carsku krunu i pokorio gotovo itavu Italiju, poslao je 968. poslanstvo u Carigrad s ciljem prijateljskog sporazuma o dijelu Italije koji mu jo nije pripadao. Njegov poslanik, biskup Liutprand Cremonski, koji je ve 949. pod Konstantinom VII. posjetio glavni grad Bizanta po nalogu Berengara II., izloio je bizantskoj vladi plan brane veze izmeu sina Otona I. i jedne sestre mladih bizantskih careva Porfirogeneta, iji su miraz trebali biti junotalijanski posjedi Bizantskoga Carstva. Taj je prijedlog u Bizantu shvaen kao poruga i na njega je tako i odgovoreno. Car je drao da najnovija zbivanja na Zapadu mnogostruko vrijeaju interese i dostojanstvo njegova carstva. To to je Oton uzeo carsku krunu, to se uinio vladarom Rima i Rimske crkve, to je stavio pod svoju vlast gotovo cijelu Italiju, to je sklopio savez s kneevima Capue i Beneventa, vazalima Bizantskoga Carstva te to je ak poduzeo i napad, naravno neuspjean, na bizantski Bari - sve je to krajnje razbjesnilo bizantskoga cara, ije je samopouzdanje izuzetno naraslo

106

istorijaonline.com

nakon jedinstvenih uspjeha njegovih posljednjih pohoda na istoku. Hrabri Otonov poslanik, prema kojemu su u Carigradu postupali gotovo kao prema zarobljeniku, morao je sluati o tome kako njegov gospodar nije ni car ni Rimljanin, nego barbarski kralj i kako ne moe biti ni govora o braku izmeu sina barbarskoga vladara i carske keri Porfirogenete. Znaenje velikoga porasta moi bizantske drave nije odmah shvatila ni susjedna Bugarska. Nakon osvajanja Cilicije i Cipra u jesen 965., u Carigrad su stigli bugarski poslanici da bi zatraili danak koji su plaale prijanje bizantske vlade. Razbjenjen tom drskou, car je poslanike dao izbievati i poslao ih natrag uz uvrede i prijetnje. No poto je sruio nekoliko bugarskih pograninih utvrda, odustao je od neposrednoga ratnog sukoba s Bugarskom kako bi se mogao usredotoiti na operacije na istoku. Uputio je poziv ruskom knezu Svjatoslavu, koji je umjesto njega za dobru plau trebao ukrotiti Bugare. Ratoborni sin probizantske kranke Olge, koji je bio razorio hazarsko kraljevstvo i stekao golemu mo, vrlo se rado odazvao pozivu bizantskoga cara. Godine 968. je preao Dunav i brzo pokorio iznutra oslabjelu Bugarsku, ali ne da bi uinio uslugu bizantskom caru, nego da bi na Dunavu uspostavio svoju vlast. Napad Peenega na Kijev 969. prisilio ga je na povratak u domovinu, ali se u ljeto iste godine ponovno pojavio na Balkanu, svrgnuo cara Borisa, sina u meuvremenu umrloga Petra, i postavio se za vladara Bugarske. Nikefor je morao shvatiti kako je na mjesto dotadanjega slabog protivnika sam doveo novog, mnogo jaeg i opasnijeg neprijatelja. Sada je pokuao sklopiti savez s Bugarima protiv Svjatoslava i ak je planirao vjenanje mladih careva Porfirogeneta s dvjema bugarskim princezama. Ali njegova se teka pogreka nije dala tako lako ispraviti: svojemu je nasljedniku ostavio teko nasljee na Balkanu. est tjedana nakon zauzimanja Antiohije, Nikefor Foka je pao kao rtva atentata. Usprkos svojim velianstvenim uspjesima, on oito nije bio popularan vladar. Njegov je vojni reim, koji je sav dravni ivot podreivao interesima vojske i nemilosrdnim porezima podmirivao trokove svojih velikih ratnih pohoda, teko optereivao stanovnitvo. Iz njegova vremena doznajemo o velikom poskupljenju i o gubitku vrijednosti novca. Ipak, nije ga sruila volja naroda, ve zavada s njegovim nekadanjim prijateljem Ivanom Cimiskom i izdaja njegove supruge Teofano. Ona je postala ljubavnicom i pomagaicom toga mladog i sjajnog vojskovoe, koji je dodue bio nizak rastom ali, za razliku od cara Nikefora, vrlo lijep i otmjene, armantne naravi. Ona je pripremila atentat na svojega supruga, a Cimisko i njegovi prijatelji su ga proveli: u noi s 10. na 11. prosinca 969. Nikefor Foka je ubijen u svojoj lonici. Na carsko je prijestolje doao Ivan Cimisko (969.-976.). No Teofano se gorko prevarila u nadi da e mu moi dati svoju ruku u braku. Ubijeni car naao je osvetnika u patrijarhu Polieuktu, koji je vrsto odluio ne ostaviti djelo nekanjenim. On je zahtijevao da Cimisko uini pokoru, progna caricu Teofano iz palae i kazni ubojice cara Nikefora, svoje pomagae. Car ga je morao posluati i ispuniti njegove zahtjeve. Tek mu je tada patrijarh dopustio ulazak u crkvu i tek ga je tada okrunio. Ta bizantska Canossa nije mogla ostati bez posljedica za razvoj odnosa drave i Crkve. Moralni je trijumf Crkve bio upotpunjen time to je Cimisko morao opozvati zakon svojega prethodnika protiv samostanskoga i crkvenog posjeda. Zabiljeen je jedan njegov govor, govor jednog od najveih i najmonijih careva, koji zvui kao ispovijed Focijeva nauka iz Epanagoge: "U ovom ivotu znam dvije vlasti: sveeniku i carsku vlast; prvoj je Stvoritelj povjerio brigu za due, a drugoj vladavinu nad tijelima; ako nijedna strana nije okrnjena, na svijetu vlada blagostanje." Teofano je otila u progonstvo iz kojega e se vratiti tek nakon to na prijestolje dou njezini sinovi. Bila je zavrena povijesna uloga te ene koja u bizantskoj povijesti zauzima posebno mjesto kao supruga i ubojica Nikefora Foke, kao ljubavnica Ivana Cimiska i kao majka Bazilija II. Cimisko je sklopio brak iz rauna, koji je na najjai mogui nain zadovoljavao princip legitimiteta: oenio se Teodorom, vie ne tako mladom keri

107

istorijaonline.com

Konstantina VII., tetkom malih careva Bazilija i Konstantina. Kao nekada Nikefor Foka, tako je sada Cimisko preuzeo ulogu zatitnika dvojice Porfirogeneta. voenje civilne uprave ostalo je u rukama parakoimomenosa Bazilija, koji je pravodobno preao na Cimiskovu stranu i otada imao jo vei utjecaj. roaci ubijenog cara uzalud su pokuavali svrgnuti Cimiska s prijestolja. Barda Foka, neak cara Nikefora i sin kuropalata Leona, u Cezareji se, uporitu Foka, dao proglasiti za cara, ali ga je svladao Barda Skler, urjak Ivana Cimiska, te ga je s njegovom obitelji zatvorio u samostan na otoku Hiosu. Sam je kuropalat Leon oslijepljen nakon neuspjele pobune. Poput Nikefora Foke, Cimisko je pripadao najvioj aristokraciji. S oeve je strane bio u rodu s Kurkuasima, a s majine sa samim Fokama, dok je njegova prva supruga bila Sklerina. No za razliku od svojega prethodnika, on u agrarnoj politici nije ispunjavao elje plemstva. Sauvane su dvije isprave koje pokazuju kako je Cimisko inovnicima u temama zapovijedao da pretrauju imanja samostana i svjetovnih velikaa pa ako bi na njima nali bive stratiote ili dravne seljake, da ih odmah privedu dravnoj vlasti. Na tom se primjeru moe jasno prepoznati da je bizantska sredinja vlast u borbi protiv poveanja veleposjeda branila svoje vlastite interese i prava. Da ne bi izgubila svoje seljake i vojnike, carska je vlada posezala za otrim policijskim mjerama, poduzimala je racije na velikakim imanjima i stratiote i dravne seljake koji su se ondje naselili prisilno vraala na njihova prijanja prebivalita. Time je ona neko neovisne male zemljoposjednike pretvarala, naravno, u dravne kmetove ne oduzimajui im samo pravo na slobodno raspolaganje njihovom zemljom nego i pravo na slobodno kretanje. Poput Nikefora Foke, Ivan Cimisko je bio vojskovoa jednostavno genijalnih sposobnosti, a kao dravnik je nadmaivao svojega pretjerano impulzivnog prethodnika. Zamreno stanje na Balkanu, koje je prouzroio poziv Svjatoslavu, trebalo je brzo rijeiti jer je stav monoga ruskog kneza postajao sve opasniji, a inilo se da i Bugari ulaze u savez s njime radi zajednike borbe protiv Bizanta. Careva nastojanja da postigne mirovnu nagodbu sa Svjatoslavom ostala su bez rezultata. Novi gospodar Bugarske nije traio nita manje nego da se Bizantinci povuku u Aziju i prepuste mu europski dio carstva s Carigradom. Tako je Cimisko morao prepustiti odluku oruju. Njegov pohod protiv Svjatoslava pripada meu najblistavije podvige u ratnoj povijesti Bizanta. U travnju 971. krenuo je prema Velikom Preslavu i nakon kratke, estoke borbe osvojio bugarsku prijestolnicu. Svrgnutog je cara, koji mu je pritom pao u ruke, pozdravio kao vladara Bugarske. Taj proraunati stav i pobjedonosno prodiranje bizantske vojske ostavili su jak dojam na Bugare, koji su poeli naputati Svjatoslava. Cimisko je od Preslava pohitao prema podunavskom gradu Silistriji (Dorostolon), iza ijih se zidina bio zatvorio Svjatoslav. Grad je bio opkoljen, a istodobno se na Dunavu pojavila bizantska flota sa stranom grkom vatrom. Rusi su se oajniki branili, ali je carska vojska odbijala sve njihove pokuaje proboja i glad je u opkoljenu gradu postajala sve neizdrljivija. Krajem srpnja, nakon to je propao posljednji pokuaj probijanja obrua i nakon to su Rusi poslije neuveno teke borbe, koja se i na strani Bizanta vodila krajnjim snagama, ponovno odbijeni iza gradskih zidina, Svjatoslav se predao pobjedniku. Obvezao se da e odmah napustiti Bugarsku i da se vie nikada nee pojaviti na Balkanu te da nee napadati ni bizantsko podruje oko Kersona, ve da e, naprotiv, pomagati Bizantincima u obrani od protivnika. Zauzvrat je car njegovim izgladnjelim ratnicima dostavio ivene namirnice i obnovio stare ruske trgovinske povlastice. Nakon osobnog susreta sa svojim pobjednikom, Svjatoslav je poao natrag u domovinu, ali je na putu poginuo u borbi s Peenezima na brzacima Dnjepra. Velika pobjeda Ivana Cimiska za Bizant je znaila dvostruki dobitak: oslobodila je Carstvo od opasnog protivnika, koji je dokazao svoju mo osvajanjem hazarskoga kraljevstva i pokoravanjem Bugarske, te je dovela Bugarsku pod bizantsku vlast. Jer iako se Cimisko za vrijeme borbe sa Svjatoslavom prikazivao kao oslobodilac Bugara, nije ni pomiljao na ponovno uspostavljanje bugarskoga carstva.

108

istorijaonline.com

Anektirao je zemlju koja je leala pred njim, car Boris je kao zarobljenik doveden u Carigrad, a bugarski je patrijarhat ukinut. Drugi nerijeen problem, koji mu je ostavio njegov prethodnik, Ivan Cimisko je uspio rijeiti diplomatskim putem. Prijestolonasljedniku Otona Velikog on dodue nije poslao princezu Porfirogenetu, koju je ovaj traio, nego svoju vlastitu roakinju Teofano, kojom se Oton II. oenio 14. travnja 972. u Rimu. Sukob sa zapadnom carskom vlau, koji se bio pretjerano zaotrio zbog oholosti Nikefora Foke, time je bar privremeno uklonjen, pri emu je oito uspostavljen teritorijalni status quo. Ve se 972. carevim prodorom na mezopotamsko podruje Nisibisa i Majafarkina nastavio rat na istoku. No glavna se borba odvijala u Siriji, gdje je trebalo uvrstiti i nastaviti djelo Nikefora Foke. Fatimidi, koji su nedavno utemeljili svoju vladavinu u Egiptu, proirili su svoju mo na podruje prednje Azije i ve su 971. napali Antiohiju. Snaan protuudar zadao im je pohod Ivana Cimiska 974. i osobito onaj 975., koji je odisao duhom pravoga kriarskog rata. Car je poetkom travnja krenuo iz Antiohije prema Emesi, a odande prema Baalbeku, koji je nakon kratkog otpora pao. Pobjedonosnom se caru predao i Damask, priznao je njegovu suverenost i obvezao se na plaanje danka. Na to je Cimisko uao u svetu zemlju Palestinu, zauzeo Tiberiju, Nazaret, priobalni grad Akon i naposljetku Cezareju, glavno uporite egipatskih Arapa. Jeruzalem, sveti grad, vie nije bio daleko, ali je car uvidio opasnosti prebrzog napredovanja. Vratio se prema sjeveru i usput zauzeo niz vanih priobalnih gradova, meu kojima i Bejrut i Sidon. U svim zauzetim gradovima postavljeni su carski zapovjednici. Svojem savezniku, armenskom kralju Aotu III., Cimisko je poslao vijest o pobjedi koja je poinjala rijeima: "uj i doznaj za uda", te je kulminirala u izjavi: "itava Fenicija, Palestina i Sirija osloboene su saracenskog jarma i priznaju vlast Rimljana." Ta reenica oito znatno pretjeruje, ona ne opisuje ono to je bilo zaista postignuto, nego cilj koji je car imao pred oima na svojemu kriarskom pohodu. Ali i ono to je postigao u svojemu brzom pobjedonosnom pohodu, znailo je velianstven uspjeh: osvajanja Nikefora Foke nisu bila samo osigurana nego i znatno proirena te je time bila vrsto utemeljena premo Bizantskoga Carstva u prednjoj Aziji. Ivan Cimisko se sa svojega velikog pohoda vratio u Carigrad smrtno bolestan; izgleda da se razbolio od tifusa. Umro je 10. sijenja 976: njegova je slavna vladavina neoekivano prekinuta poslije samo est godina. 6. Vrhunac razvoja bizantske moi: Bazilije II. Iako su carska prava zakonitih predstavnika makedonske dinastije ostala formalno netaknuta kako pod Nikeforom Fokom, tako i pod Ivanom Cimiskom, uvjerenje da prijestolje zapravo pripada roenima u purpuru postupno se gasilo u svijesti bizantskih velikaa. Ustalila se navika da dravna vlast poiva u rukama jednog vojskovoe iz redova magnatskih porodica, tako da se nakon smrti Ivana Cimiska kao pretendent za osloboeno mjesto carskoga regenta pojavio njegov urjak Barda Skler. inilo se da je makedonsku carsku kuu zadesila sudbina slina onoj starih Merovinana: da padne rtvom jake institucije majordoma ili da, kao bagdadski kalifi, bude osuena na vjeitu dekorativnu egzistenciju u sjeni nadmonoga vojnog sultanata. injenicu da je izmakla toj sudbini treba zahvaliti jedinstvenoj energiji mladoga cara Bazilija II. Sinovi Romana II. dosegli su dob za vladanje: Bazilije je navrio 18, a Konstantin 16 godina. Uz djelotvornu podrku svojega prastrica, eunuha Bazilija, stupili su na vlast. Ali tu je vlast imao stvarno provoditi samo stariji brat, budui da je Konstantin VIII., kao pravi sin svojega oca, bio lakomisleni hedonist koji nije udio ni za im drugim nego da se cijeli ivot podaje rastronim uicima. Potpuno je drukiji bio Bazilije II., koji se ubrzo pokazao kao ovjek eljezne snage volje i jedinstvene energije: meu cjelokupnim potomstvom Bazilija I.

109

istorijaonline.com

jedini je on posjedovao vladarski karakter i bio uistinu veliki dravnik. Ipak, i on je bio sasvim nepripremljen za obavljanje vladarskog poziva. Od djetinjstva se na njega gledalo samo kao na statista u dvorskim ceremonijama te se prema njemu postupalo kao prema dekorativnom, ali u osnovi nepotrebnom privjesku monih uzurpatora, i tako se najprije i on pokazao bespomonim u dodiru s vanjskim svijetom. Tek su mu teke kunje s kojima se suoio nakon preuzimanja vlasti pomogle da sazrije i da oelii karakter. Parakoimomenos Bazilije bio je taj koji je dravno kormilo uzeo u svoje iskusne ruke. Tako je i pobunjeniki pokret koji je podjario Barda Skler bio usmjeren vie protiv njega nego protiv njegovih praneaka, koji su po sebi djelovali neopasna. Ovaj predstavnik jedne od najstarijih i najbogatijih bizantskih porodica te izvanredan general koji je pod vlau svoga urjaka Cimiska obavljao najviu vojnu funkciju, onu domestika Istoka, u ljeto 976. dao se od svojih trupa proglasiti carem. Nakon viestrukih pobjeda nad generalima odanima caru, koji su bili poslani da ga svrgnu, cijelu je Malu Aziju postupno doveo pod svoju vlast te se poetkom 978. godine, nakon zauzea Niceje, pribliio glavnomu gradu. U tom krajnje pogibeljnom trenutku eunuh Bazilije obratio se Bardi Foki, neaku cara Nikefora i smjelom ratniku divovskoga stasa, koji je pod Ivanom Cimiskom i sam pokuao uzurpirati prijestolje. Onako kao to je tada Barda Skler njega svrgnuo u slubi Ivana Cimiska, tako se sada oekivalo da on onemogui Sklera u slubi novih vladara. I zaista, Barda Foka je nadvladao svoga nekadanjeg suparnika, iako prije kao predstavnik mone porodice Foka nego kao slubenik zakonitog cara. Ne uputajui se u bitku kod Carigrada, krenuo je prema Cezareji, utvrdi Foka, i time prisilio uzurpatora na povlaenje. Prve je bitke dobio Skler, ali 24. svibnja 979. Foki je u dolini Pankaleje, nedaleko od Amorija, polo za rukom da najprije pobijedi svojega suparnika u dvoboju, a zatim i da presudno porazi njegovu vojsku. Skler je pobjegao na kalifov dvor i time je nakon tri godine okonan prvi graanski rat kojemu su, meutim, ubrzo imali slijediti daljnji teki zapleti. Nekoliko godina poslije dolo je do raskola izmeu mladog cara Bazilija i njegova svemonog prastrica. Bazilije vie nije bio onaj neiskusan mladi kojemu je bio potreban oslonac i kojemu tue vodstvo nije bilo samo neophodno ve i dobrodolo. Njegova su snaga i vladarska volja sada izale na vidjelo: tutorstvo, kojemu se isprva svojevoljno prepustio, sada mu je postajalo sve vea smetnja te su se naposljetku njegova neutaena udnja za vladanjem i srdba zbog trajnog potiskivanja u pozadinu ispreplele u osjeaj mrnje prema ovjeku kojemu je dugovao svoj politiki odgoj, tovie ak i prijestolje. Tako je dolo do toga da je veliki dravnik, koji je znao izai na kraj s monim carevima-vojnicima, pao rtvom mladalake poude za vladanjem svoga praneaka. ini se da je, vidjevi kako mu se blii nemilost, isplanirao zavjeru protiv svoga nezahvalnog tienika i povezao se s Bardom Fokom i drugim vojskovoama. Ali car ga je preduhitrio: parakoimomenos Bazilije uhien je kao obian pobunjenik i nakon konfiskacije njegove goleme imovine, deportiran u izgnanstvo gdje je, slomljen tekom sudbinom, ubrzo umro. Unato tome to se razdoblje samovlade Bazilija II. slubeno rauna od 976., njegova je samostalna vladavina zapoela tek nakon pada velikog eunuha godine 985. Kako je velika bila svemo parakoirnomenosa i kako snano i trajno carevo ogorenje zbog toga to je potiskivan u pozadinu, pokazuje injenica to je odluio proglasiti nevaeima zakone koji su proglaeni prije izgona njegova prastrica, sve osim onih koji su naknadno potvreni njegovom vlastorunom ovjerom, budui da se "u vrijeme od poetka nae samovlade do opoziva parakoimomenosa Bazilija... dogodilo mnogo toga to nije bilo po naoj elji, jer je u svemu odreivala i odluivala njegova volja". Prvi samostalni pothvat Bazilija II. bila je njegova balkanska kampanja 986. godine. Smrt Ivana Cimiska kao da je neprijatelje Carstva oslobodila none more. graanski rat koji je nakon toga izbio i sloena situacija u Bizantu omoguili su im da slobodno djeluju vie godina. ak i ako su se na periferiji mogli odbiti napadi udaljenoga egipatskog kalifata

110

istorijaonline.com

Fatimida, koji je sada bio jedini ozbiljan protivnik Carstva na istoku, oslabljenje bizantske sredinje vlasti imalo je vrlo dalekosene posljedice za razvoj situacije na Balkanu. Na makedonskom se podruju nakon smrti Ivana Cimiska razbuktala pobuna pod vodstvom etvorice sinova komesa Nikolaja, provincijskoga namjesnika u Makedoniji. Ustanak je poprimio goleme razmjere i pretvorio se u oslobodilaki rat koji je trebao oteti bizantskoj vlasti najvei dio balkanskog poluotoka. Kada je do njega dopro glas o ustanku na Balkanu, razvlateni bugarski car Boris pobjegao je sa svojim bratom Romanom iz Carigrada, ali je poginuo pri prijelazu granice. Roman je postigao svoj cilj, ali budui da je bio ukopljen od strane Bizantinaca, nije mogao zatraiti carsku krunu. Vodstvo, a kasnije i carska kruna, pripali su najmlaemu od komesovih sinova, herojskome Samujlu. Oba su starija sina, naime, pala u borbi, a treega je kasnije stigla smrt od Samujlove ruke. Samujlo je stvorio mono carstvo ije je sredite bilo najprije u Prespi, a zatim u Ohridu. Postupno je pod svojim ezlom ujedinio cijelo makedonsko podruje osim Soluna, staro bugarsko podruje izmeu Dunava i Balkanskoga gorja, kao i Tesaliju, Epir, dio Albanije s Draem i naposljetku takoer Raku i Duklju. Bugarski patrijarhat, koji je ukinuo Cimisko, u Samujlovu je carstvu proslavio svoj preporod. Nakon viestruke selidbe, naposljetku je trajno smjeten u Ohridu, Samujlovu glavnom gradu, koji e kao novo crkveno sredite stoljeima nadivjeti Samujlovo carstvo. Novo se carstvo u dravnom i crkvenom pogledu nadovezalo na carstvo Simeona i Petra te je, kako za svoje tvorce, tako i za Bizantince, bilo istinsko bugarsko carstvo. Uz Bizant je, naime, u to vrijeme samo Bugarska imala tradiciju carstva i vlastitog patrijarhata. Samujlo je u potpunosti usvojio te tradicije. U stvarnosti se, meutim, njegovo makedonsko carstvo bitno razlikovalo od nekadanjega bugarskog carstva. Po svojemu je sastavu i karakteru ono bilo nova, zasebna tvorevina. Teite se sasvim premjestilo na zapad i jug, a Makedonija, podruje na rubu staroga bugarskog carstva, sada je inila njegovu pravu jezgru. Ekspanzionistika tenja cara Samujla najprije se usmjerila prema jugu. Napadima na Srbiju i Solun slijedili su uestali upadi na podruje Tesalije koji su, naposljetku, doveli do znaajnog uspjeha: nakon podue opsade krajem 985. ili poetkom 986. godine Larisa je pala u Samujlove ruke. To je cara Bazilija II. potaknulo na protuofenzivu, ali njegov prvi susret sa Samujlom nije imao ba sretan ishod. Kroz takozvana Trajanova vrata provalio je na podruje Serdike. Ali pokuaj da zauzme grad bio je neuspjean, a na povratnom maru carska je vojska napadnuta i poraena (kolovoz 986.). Nakon toga Samujlo je bio u mogunosti nesmetano razviti svoju mo i uvelike proiriti granice svojega carstva na sve strane. Jer u Bizantu je izbio novi, teki graanski rat. Ohrabreni carevim neuspjehom, protiv njega su se digli bizantski velikai. Barda Skler se poetkom 987. opet pojavio na bizantskom tlu i ponovno se zaodjenuo purpurom. Barda Foka, koji je bio u nemilosti zbog svoje veze s parakoimomenosom Bazilijem, ponovno je stekao vrhovno zapovjednitvo u Aziji i opet se trebao sukobiti sa svojim imenjakom. Umjesto toga, i on se digao protiv cara, kome je zamjerao to ga je posljednjih godina zapostavljao, te se, imajui pred oima uzor svog prastrica, dao proglasiti carem 15. kolovoza 987. Njegovo je ustolienje posebno pogibeljnim inila okolnost da mu je prethodio sabor viih zapovjednika vojske i mnogobrojnih predstavnika velikoposjednikih magnatskih porodica Male Azije. Iza uzurpatora odluno su stali najvii vojni zapovjednici, koje je ljutila samovolja mladoga cara, i velikoposjedniko plemstvo koje je dralo da ga car sputava u njegovim stremljenjima. Barda Foka isprva je sklopio sporazum sa svojim nekadanjim suparnikom: trebala je uslijediti podjela Carstva, kojom bi Foka dobio europski teritorij s Carigradom, a Skler azijsko podruje. meutim, nakon krae suradnje Barda Foka je, svjestan svoje nadmoi, dao uhititi drugoga pretendenta na prijestolje te se pojavio kao jedini kandidat. Cijela Mala Azija dospjela je pod njegovu vlast, a poetkom 988. pribliio se Carigradu.

111

istorijaonline.com

Jedan dio njegove vojske stajao je kod Krizopola, drugi kod Abida, a protiv glavnoga grada pripremao se istodoban napad s kopna i s mora. Poloaj legitimnoga cara bio je oajan. Jedino pomo izvana mogla ga je spasiti od propasti. Bazilije II. to je pravodobno shvatio i poslao poziv u pomo knezu Vladimiru Kijevskom. U proljee 988. ruska je vojna jedinica od 6000 boraca stupila na bizantsko tlo i ta je uvena vareko-ruska druina spasila situaciju u posljednjem trenutku. Pod osobnim vodstvom cara porazila je pobunjenike do temelja kod Krizopola. Bitka kod Abida, u kojoj je Barda Foka izgubio ivot - od sranog udara, kako se ini - presudila je 13. travnja 989. Pobunjeniki pokret bio je slomljen. Novi ustanak Barde Sklera okonan je mirnim sporazumom i pokoravanjem uzurpatora. Vareko-ruska druina ostala je u bizantskoj slubi, popunjavana estim dolaskom Vareana i drugih Normana, i odigrala je vanu ulogu u bizantskoj vojsci. Kao nagradu za ovu spasilaku akciju kijevski je knez trebao dobiti za enu carevu sestru Anu, roenu u purpuru, ali pod uvjetom da se on i njegov narod pokrste. To je bio golem ustupak: jo nikada nijedna legitimna bizantska princeza nije dana na udaju u inozemstvo. Bugarski car Petar morao se zadovoljiti jednom Lakapenom, Oton II. roakinjom uzurpatora Cimiska, i tek je vladaru mlade ruske kneevine dodijeljena izuzetna ast da se zarodi s legitimnom carskom kuom Porfirogeneta. Takva je veza bila u tolikoj mjeri suprotna bizantskoj tradiciji i toliko je vrijeala bizantski osjeaj samopotovanja da se u Carigradu, nakon to je prola opasnost, poeljelo ponovno odustati od obeanja koje je bilo dano u kritinom trenutku. Da bi iznudio izruenje princeze, Vladimir je morao poslati vojsku na bizantske posjede na Krimu i osvojiti Kerson (ljeto 989.). Pokrtavanje kijevske drave znailo je ne samo poetak novoga razdoblja u razvoju Rusije ve i velianstven dobitak za Bizant. Bizantska utjecajna sfera doivjela je neslueno proirenje, a najvea slavenska drava s najblistavijim izgledima za budunost stavila se pod duhovno vodstvo Carigrada. Nova Ruska crkva bila je podlona carigradskom patrijarhatu i isprva su njome upravljali grki metropoliti poslani iz Carigrada. Kulturni razvoj Rusije od tada e stoljeima stajati pod snanim bizantskim utjecajem. Iz borbe s maloazijskom aristokracijom Bazilije II. je izaao kao pobjednik. Nakon oajnikog hrvanja i uasnih graanskih ratova svi su njegovi neprijatelji i protivnici poraeni. Ali borba je trajala dugi niz godina i u tom razdoblju najgorih iskustava carev se karakter uvelike promijenio. Sve one ivotne radosti kojima se u mladosti preputao s neobuzdanom strau za njega kao da su odumrle. Postao je mraan i sumnjiav, nikome nije poklanjao povjerenje, nije poznavao ni prijateljstvo ni ljubav. Cijeli je svoj ivot ostao neoenjen. ivio je sam, povuen u sebe, i tako je sam, izbjegavajui svako savjetovanje, upravljao i svojim carstvom, kao samovladar u pravom smislu rijei. ivio je nainom asketa ili ratnika. Dvorska ga rasko nije radovala; on, unuk uenoga Konstantina Porfirogeneta, nije mario ak ni za umjetnost i znanost. Umijee retorike, tako visoko cijenjeno u Bizantu, bilo mu je krajnje odbojno. Njegov je nain izraavanja bio jednostavan i tur, a profinjeni su ga Bizantinci doivljavali kao neotesan i sirov. Iako je bio neprijatelj plemstva, nije pokuavao pridobiti naklonost naroda. Od svojih je podanika zahtijevao pokornost, a ne ljubav. Sve njegovo stremljenje bilo je usmjereno prema poveanju dravne moi i prema borbi s vanjskim i unutarnjim neprijateljima Carstva. Nakon to je politika udnja za vlau bizantskih velikaa suzbijena u krvavu graanskom ratu, valjalo je podrezati krila plemstvu i u ekonomskom pogledu. Ve je Roman Lakapen znao u kolikoj mjeri ekspanzionistike tenje provincijskih veleposjednika ugroavaju privredno-drutvenu strukturu bizantske drave. Kamo one vode u politikom pogledu, tek je Bazilije II. mogao u potpunosti procijeniti nakon iskustava svojega djetinjstva i mladosti. On je nastavio s protuaristokratskom agrarnom politikom koju je uveo Roman Lakapen, ne samo s namjerom da je dosljedno provede ve i da je znatno pootri. Dravnikoj se mudrosti, koja

112

istorijaonline.com

ga je navela na to da se zauzme za odranje seljakih i vojnikih posjeda, pridruila osobna mrnja prema magnatskim porodicama koje su mu osporavale pravo na prijestolje predaka. U svome je radikalizmu znao prekriti naela prava i pravde. To se dogodilo u sluaju Eustatija Malejna, nekadanjega druga po oruju Barde Foke, ije je gostoprimstvo car uivao na povratku iz jednoga sirijskog pohoda. Izvanredno bogatstvo ovoga kapadocijskog magnata, njegovi nepregledni zemljoposjedi i prije svega broj njegovih robova i podlonika, koji su mogli dati vojnu silu od vie tisua boraca, na cara su ostavili takav dojam da je svoga domaina pozvao u Carigrad i zadrao ga u poasnom zarobljenitvu. Njegovu je imovinu konfiscirala drava. Porodice Foka i Malejna Bazilije II. u svojoj noveli 996. godine izriito naziva najistaknutijim predstavnicima plemstva koje se osililo. Najvanija odredba koju njegova novela donosi nadopunjujui starije zakone, jest ukidanje etrdesetogodinje zastare po navravanju koje je prema ranijim pravilima istjecalo svako pravo na povrat protuzakonito steene zemlje. Novela Bazilija II. istie kako velikaima, zahvaljujui njihovu utjecaju, ne ini potekou zaobii rok zastare bez ikakve tete i tako osigurati protuzakonito steen posjed. Zbog toga car odreuje da se sav posjed koji su velikai prisvojili od siromanih, a koji je steen nakon prvoga odgovarajueg zakona Romana Lakapena, ima vratiti nekadanjim vlasnicima bez obzira na zastaru i bez ikakve odtete. Za dravnu blagajnu, meutim, po Baziliju II. uope ne postoji zastara: pravo drave na eksproprijaciju see jo do Augustova vremena! U toj je noveli Bazilije II. nastojao ograniiti i poveanje crkvenoga posjeda na raun seljake zemlje. Redovnike kue s malim brojem monaha, nastale u selima putem seljakih donacija, nee se priznavati kao samostani ve kao oratoriji te e biti podreene seoskoj zajednici, bez obveze podmirivanja davanja biskupu. Za razliku od njih, vee e redovnike kue, koje broje osam ili vie monaha, i dalje biti podreene biskupu, ali nee smjeti stjecati nove posjede. Ovom se odlukom Bazilije ponovno nadovezuje na stariju odredbu svoga pradjeda Romana Lakapena. Nasuprot tome, izbjegava svako povezivanje s radikalnijim zakonom Nikefora Foke koji je opozvao Ivan Cimisko. Na monike se Bazilije II. obarao sve veom otrinom. Nekoliko godina nakon ukidanja prava zastare nametnuo im je obvezu da podmiruju allelengyon umjesto siromaha, to jest da nadoknauju porezne dugove seljaka. Time je teret allelengyon sustava, koji su do tada - po naelu solidarnog podmirivanja poreza unutar seoske zajednice - snosili susjedi insolventnoga poreznog obveznika (vidi str. 70 i d. i str. 99-100), jednostrano svaljen na veleposjed. Ta je presudna mjera imala dvojaku posljedicu: bila je novi teak udarac za monike i dala je dravnoj blagajni vee osiguranje priljeva allelengyon sredstava. Visina je poreza za propale susjedske posjede, naime, esto nadmaivala platenu mo seljaka i prisiljavala ih da napuste zemlju, pri emu je dravi nanoena samo jo vea teta. Protesti monika nisu pokolebali Bazilija II., iako ih je podravao i sam patrijarh Sergije. Carev je vrst naum bio da slomi nadmo plemstva protiv koje su se njegovi preci uzalud borili. S jednakom je energijom odmah nakon smirivanja graanskoga rata zapoeo i borbu protiv vanjskih neprijatelja. Kudikamo najopasniji od svih protivnika bio je car Samujlo. Borba protiv njega postala je glavna zadaa Bazilija II., a unitenje bugarskoga carstva carev ivotni cilj. Izgleda da je protiv mone makedonske drave zatraio i podrku vladara drugih balkanskih zemalja te je tako stupio u kontakt s knezom Duklje, Ivanom Vladimirom. Jedno je srpsko poslanstvo, vjerojatno iz Duklje, 992. godine nakon brojnih avantura stiglo u Bizant pomorskim putem. Cara je zateklo ve na bojnom polju. Jer u proljee 991. Bazilije II. je krenuo za Makedoniju i ondje vie godina neprekidno ratovao protiv Samujla. Zapleti na istoku su ga, meutim, prinudili da prekine ratovanje u Makedoniji. Fatimidi su provalili u Siriju i kod Oronta nanijeli teak poraz carskomu vojnom zapovjedniku za Antiohiju (994. godine), nakon ega je zauzet Alepo te je i sama Antiohija dovedena u

113

istorijaonline.com

opasnost. Oduvijek je sudbina Bizantskoga Carstva bila da borbu vodi istodobno na dvije fronte. Kad god bi pokualo izmaknuti se toj sudbini, posljedica su bili teki gubici. Za Bazilija II. problem Balkana stajao je u prvom planu jednako kao nekada problem Sirije za Nikefora Foku. Ali Bazilije nije poinio pogreku svoga velikog ouha, koji je zbog borbe na istoku izgubio iz vida zadae na Balkanu. Godine 995. car se osobno pojavio pod zidinama Alepa, potisnuo iznenaenog neprijatelja i osvojio Rafaneu i Emesu. Nekoliko godina potom ponovno je doao u Siriju te se nakon novog poraza duxa Antiohije opet spasilaki umijeao u borbu protiv Fatimida. Njegov pokuaj da osvoji Tripolis ipak je i ovaj put propao. Nakon ponovne uspostave poloaja u Siriji uputio se na podruje Kavkaza u namjeri da smiri situaciju u Armeniji i Iberiji. Odsutnost cara iskoristio je Samujlo za ratni pohod protiv Grke i uspio se probiti sve do Peloponeza. Na povratku je, meutim, iznenaen i poraen od strane vrloga bizantskog vojskovoe Nikefora Urana te je i sam ranjen i zamalo izbjegao smrt (997.). Unato tom porazu Samujlovi uspjesi nisu prestajali: vjerojatno je ve iduih godina zauzeo Dra i pripojio Raku i Duklju. Savez s Bizantom nije bio od velike koristi knezu Vladimiru. Njegova je zemlja pripojena Samujlovu carstvu dok je on sam najprije odveden u zarobljenitvo, a zatim oenjen jednom od keri monog cara i ponovno posjednut na prijestolje Duklje kao njegov vazal. Tek kada se Bazilije II. po povratku iz Azije godine 1001. ponovno pojavio na Balkanu, zapoela je velika bizantska protuofenziva, koju je prema briljivo promiljenu planu vodio car osobno i koja je nemilosrdno presijecala neprijateljske linije. Bazilije je najprije prodro na podruje Serdike i zauzeo okolne utvrde. Time je Samujlo odsjeen od starobugarskih zemalja na Dunavu, a nekadanje bugarske gradove Plisku te Veliki i Mali Preslav osvojili su carski vojskovoe. Nakon toga je Bazilije II. uao u Makedoniju, Beroja se predala, Servia je zauzeta na prepad i time je dobiven prilaz sjevernoj Grkoj. Bizantska je vladavina brzo uspostavljena u Tesaliji, a Bazilije se ponovno pojavio u Makedoniji i nakon teke borbe osvojio vrsto utvren grad Voden. Njegov je sljedei udarac pak bio namijenjen Vidinu, najvanijoj utvrdi na Dunavu, koji je nakon osmomjesene opsade prisilio na predaju ne obazirui se na smion Samujlov manevar odvlaenja panje - osvajanje i pljaku Drinopolja. Iz Vidina je car urnim marem krenuo na jug. Na rijeci Vardaru, nedaleko od Skopja, izborio je odluujuu pobjedu nad Samujlovom vojskom, na to mu je Skopje otvorilo svoja vrata (1004.). Osvajanjem Skopja s jedne strane i Vodena s druge, Samujlovo je sredinje podruje bilo opkoljeno. Poslije etiri godine neumornih borbi, tokom kojih je Bizant napredovao od jedne pobjede do druge, protivnik je izgubio vie od polovine svojega teritorija. Tek se tada Bazilije odluio na privremeni prekid borbe te se za vrijeme zime povukao preko Filipopola do Carigrada. Kako svjedoi njegov suvremenik, "Bazilije II. nije ratovao kao veina careva, koji bi u proljee krenuli u pohod, a u kasno ljeto se vraali kui; za njega je trenutak povratka kui bio onaj u kojemu je postigao cilj zbog kojega je bio krenuo u pohod". O ishodu rata uistinu se vie nije moglo dvojiti. Bizantska drava, koja se oslanjala na stoljetne tradicije, ponovo je dokazala svoju nadmo. Smioni bugarski car nije bio dorastao bizantskome umijeu ratovanja, organizaciji vojske i tehnikim sredstvima staroga carstva. Njegovi su ga vojskovoe i namjesnici poeli naputati; godine 1005. Dra je pao u ruke bizantskoga cara zbog izdaje. Posljednji je udarac, meutim, slijedio tek u srpnju 1014., nakon dugih borbi o ijem se toku ne zna mnogo. U uskom tjesnacu Belasikoga gorja, takozvanom Kleidionu, na gornjem toku rijeke Strume, Samujlova je vojska opkoljena. Car je, dodue, pobjegao u Prilep, ali poginuo je velik dio njegovih boraca, a jo vei dio skonao je u zarobljenitvu. Svoju je pobjedu Bazilije Bugaroubojica proslavio na stravian nain. Zarobljenicima - kojih je navodno bilo 14.000 - iskopane su oi, a svaka je stotina ljudi dobila jednog jednookog vodia koji ih je trebao odvesti caru u Prilep. Kada je Samujlo ugledao tu

114

istorijaonline.com

stranu povorku, sruio se na tlo bez svijesti. Dva dana kasnije hrabri je car izdahnuo (6. listopada 1014.). Njegovo ga je carstvo nadivjelo za samo nekoliko godina. Unutarnja su previranja pripomogla osvajau. Samujlova sina i nasljednika, Gabrijela Radomira, ve je 1015. ubio njegov brati, Ivan Vladislav. Sudbinu cara Samujla podijelili su i njegova ena i urjak, dukljanski knez Ivan Vladimir. Pokoravanje zemlje postupno je napredovalo sve dok smrt Ivana Vladislava, koji je poginuo u veljai 1018. pri napadu na Dra, nije oznaila kraj ratovanja. Bazilije je sveano uao u Ohrid i primio izraze potovanja careve udovice i preivjelih lanova carske porodice. Stigao je do svoga cilja: prkosna zemlja, protiv koje je borbu zapoeo prije vie od tri desetljea, sada je tom ezdesetogodinjem vladaru leala pod nogama i pripojena je njegovu carstvu. Cjelokupni Balkanski poluotok ponovno je bio pod bizantskim ezlom - prvi put nakon slavenskog zauzea zemlje. Nakon to je proao kroz pokorenu zemlju i posvuda uspostavio svoju vladavinu, Bazilije je posjetio i staru Atenu. Oduevljenje izazvano velikom pobjedom dojmljivo se manifestiralo u spomenu koji je car odrao u Partenonu, koji je u ono vrijeme bio crkva posveena Majci Bojoj. Koliko god svirep i nemilosrdan bio stil ratovanja Bazilija Bugaroubojice na bojnom polju, toliko je umjerena i razumna bila njegova politika prema pokorenoj zemlji. Uzimajui u obzir njezine okolnosti i obiaje, dopustio je da njegovi novi podanici - za razliku od stanovnitva privredno razvijenijih krajeva - porez ne plaaju u zlatu, ve u naturi. Ohridski patrijarhat degradiran je u nadbiskupiju; ipak, nova je nadbiskupija vaila kao autokefalna, dobila je znatne povlastice i podreene su joj brojne biskupije koje su nekada pripadale Samujlovu carstvu. U praksi je, meutim, autokefalnost ohridske nadbiskupije znaila to da, zajedno s cijelim svojim podrujem, nije bila podreena carigradskom patrijarhu, ali zato je bila volji cara, budui da je on zadrao pravo imenovanja ohridskog nadbiskupa. Ovo je pravilo - prava majstorija carske politike - Bizantu osiguralo kontrolu nad Crkvama junoslavenskih naroda, ali je ipak spreavalo ponovno proirenje ionako goleme sfere moi carigradskog patrijarha i istodobno je na dostojan nain naglaavalo posebna prava ohridskoga crkvenog sredita, iji su autokefalni nadbiskupi unutar grke crkvene hijerarhije zauzimali znatno vii poloaj od drugih crkvenih dostojanstvenika podreenih carigradskom patrijarhatu. Kao sastavni dio Bizantskoga Carstva novoosvojeno je podruje, kao i svaki bizantski teritorij, dobilo tematski ustroj. Jezgra nekadanjega Samujlova Carstva pripala je bugarskoj temi, koja je s obzirom na svoj veliki znaaj nosila oznaku katepanata, a zatim i dukata. Njezino je sredite bilo Skopje. Bugarske su zemlje na donjem toku Dunava tvorile temu Paristrion ili Paradunavon, sa sreditem u podunavskom gradu Silistriji, i ta je tema poslije takoer uzdignuta u katepanat i potom u dukat. Po svemu sudei i granino je podruje uz Dunav i Savu bilo organizirano kao tema sa sredi tem u Sirmiju. Jadranska obala sa Zadrom (Zara) na sjeveru i Dubrovnikom (Raguza) na jugu tvorila je, kao i prije, temu Dalmacije. Za razliku od toga, zemlje Duklje, Zahumlja, Rake i Bosne nisu bile organizirane kao teme, ve su, kao i Hrvatska, bile pod vlau svojih domaih kneeva te stoga nisu inile prave provincije Bizantskoga Carstva ve prije njegove lenske posjede. Podruje juno od Skadarskog jezera pripadalo je i dalje drakom dukatu, inei strateki najvaniju toku Bizantskoga Carstva na Jadranu, onako kao to je solunska tema, koja je takoer uznapredovala u dukat, bila najznaajnije uporite na Egejskom moru. Ponovno zauzimanje cjelokupnoga Balkanskog poluotoka bilo je od velike vanosti i za unutarnju politiku. Svakako nije sluajnost da su osvajanja maloazijskoga magnata Nikefora Foke imala za cilj azijsko podruje, dok je Bazilije II., najvei neprijatelj maloazijskoga zemaljskog plemstva, najveu panju usmjerio na europski dio Carstva. Od trenutka kada se teritorij Carstva ponovno protee sve do Dunava i Jadranskoga mora, golema vanost koju je Mala Azija imala za Carstvo proteklih stoljea pripada prolosti.

115

istorijaonline.com

Ipak, Bazilije II. nije smetnuo s uma zadae koje je Carstvu nametala Azija. U posljednjim godinama svog ivota posvetio se drugom kraju bizantskoga svijeta, podruju Kavkaza. Nakon smrti Gagika I. (990.-1020.), pod ijom je vlau kraljevstvo Bagratida doivjelo razdoblje najveega procvata, u Armeniji su izbili nemiri. To je caru pruilo mogunost za uspjenu intervenciju: Bizantu je pripojeno podruje Vaspurkana, kao i dio Iberije, dok je armensko kraljevstvo Ani trebalo doivotno pripasti kralju Ivanu Smbatu, Gagikovu sinu i nasljedniku, a poslije njegove smrti bizantskom caru. Kao rezultat slavnih osvajanja triju posljednjih vlada, u Aziji su se jedna za drugom nizale nove teme, proteui se u velikom luku prema jugu i istoku daleko izvan nekadanjega bizantskog teritorija: Antiohija, Teluk, takozvani eufratski gradovi (kasnije "Edesa"), Melitena i, naposljetku, starije tematsko podruje Mezopotamija, tema Taron i novoosvojene provincije Vaspurkan, Iberija i Teodoziopol. Dok su starije teme Male Azije izgubile na ugledu, nove su provincije stekle veliku vanost kao pogranina podruja i oznaavane su kao dukati (Antiohija i poslije takoer Mezopotamija) ili kao katepanati (Edesa i armensko-iberske provincije). Prije smrti neumorni je car bacio oko i na zapad. Bizantski poloaji u junoj Italiji, koji su se od vremena Otona Velikog inili ugroenima prodiranjem njemake carske vlasti, uvreni su nakon nesretnog ishoda rata Otona II. protiv Arapa. Ideja rimske obnove pod mladim carem Otonom III., sinom Bizantinke Teofano, dovela je do produbljenja bizantskog utjecaja na podruju Zapadnoga carstva. Ujedinjenjem cjelokupnoga bizantskog posjeda u Italiji u jedan katepanat bizantskoj je moi dana vra podloga i u organizacijskom smislu. Vrli katepan Bazilije Bojoan izborio je vie pobjeda nad neprijateljima Bizantskoga Carstva. Te je uspjehe Bazilije II. namjeravao nastaviti te se naoruao za veliki vojni pohod protiv Arapa na Sici1iji. meutim, 15. prosinca 1025. car je umro. Iza sebe je ostavio carstvo koje je sezalo od armenskih planina do Jadranskoga mora i od Eufrata do Dunava. Pripojio je jednu veliku slavensku dravu, dok je druga, jo vea, bila pod njegovim duhovnim utjecajem. Jedan pisac 13. stoljea jo uvijek navodi Heraklija i Bazilija II. kao najznaajnije bizantske careve. Ta dva imena, uistinu najvea u bizantskoj povijesti, utjelovljuju herojsko doba Bizanta, jer prvo ga od njih zapoinje, a drugo zakljuuje.

V. VLADAVINA CARIGRADSKOGA INOVNIKOG PLEMSTVA (1025.-1081.) 1. Raspad srednjobizantskoga dravnog sustava Smrt Bazilija II. za bizantsku je povijest znaila toku preokreta. Njome zapoinje razdoblje epigona, koje prema vani ivi od slave prethodne epohe, a u unutranjosti dovodi do procesa rastvaranja moi. Nakon velikih pothvata triju posljednjih vlada Bizant se inio nepobjedivim i zapoelo je relativno mirno razdoblje, kakvo bizantska povijest inae jedva da i poznaje. meutim, to razdoblje mira za Bizant nije iskoriteno za prikupljanje snaga i konsolidaciju, ve je to epoha unutarnjeg slabljenja. Zapoinje raspad sustava koji je stvorio Heraklije, a posljednji odravao Bazilije II. Slabi Bazilijevi nasljednici nisu bili sposobni za borbu protiv feudalnih snaga. Propast seljakih i vojnikih dobara napreduje vrtoglavom brzinom i dovodi do raspada obrambenih snaga i porezne moi bizantske drave. Privredna i drutvena struktura Carstva doivljava temeljitu promjenu. Bizantsko Carstvo ne samo da odustaje od borbe protiv feudalnoga plemstva ve i samo postaje predstavnik te sve jae plemike grupe. Velikoposjednika je aristokracija pobijedila i preostalo je jedino pitanje koji e dio toga sloja nadvladati: inovniko ili vojno plemstvo. Bizantsku povijest iduih desetljea, koja na prvi pogled djeluje tek kao klupko dvorskih intriga, odreuje sukob izmeu

116

istorijaonline.com

suparnikih snaga carigradskoga graanskog plemstva i vojnoga plemstva provincije. U prvom trenutku provincijska vojna aristokracija, koja je po sebi bila jaa, ali ju je slomio Bazilije II., pada u drugi plan, dok kontrolu preuzima graanska aristokracija glavnoga grada. Njezina vlast obiljeava nadolazeu epohu. Brojne dvorske intrige tek su izvanjska popratna pojava ove uprave; njezine su bitne posljedice s jedne strane kulturni procvat Carigrada, a s druge propast vojne sile Carstva. Niz epigona zapoinje prijestolonasljednikom Bazilija II., njegovim bratom Konstantinom VIII. (1025.-1028.). Budui da je tijekom pola stoljea pasivno stajao uz svoga velikog brata kao suvladar, tako je i nakon stupanja na vlast u poodmakloj dobi vie predstavljao nego vodio dravu. Nije mu nedostajalo dara, ve karaktera i osjeaja odgovornosti. Vladarske poslove preputao je drugima, a sam je vrijeme provodio na gozbama i igrama na Hipodromu, bezbrino rasipajui dravno blago prikupljeno za vrijeme Bazilija II. Vaan je problem bilo reguliranje prijestolonasljedstva, budui da ostarjeli car nije imao mukoga potomstva. Od njegovih se triju keri najstarija, Eudokija, ije su lice unakazile boginje, zavila opatikim velom; dvije su mlae, ali ne vie i mlade princeze, Zoe i Teodora, odigrale vanu ulogu u bizantskoj povijesti iduih desetljea kao posljednje predstavnice makedonske dinastije. Zaudo je Konstantinu VIII. tek na samrtnoj postelji palo na um da uda jednu od ostarjelih princeza te je za nju potraio prikladnoga mua. Izbor je u posljednjem trenutku pao na gradskog eparha Romana Argira. Poloaj carigradskog eparha oduvijek se odlikovao velikim ugledom; a u 11. stoljeu njegov je znaaj jo i porastao. Iako se ve u Knjizi ceremonija eparh naziva ocem grada, tek je jedan pisac 11. stoljea bio u mogunosti slubu eparha nazvati carskom au, kojoj jedino ne pripada purpur. Kao nosilac te visoke asti i lan jedne od najodlinijih bizantskih porodica, Roman Argir bio je najugledniji predstavnik carigradskoga inovnikog plemstva. Dvanaesti studenog 1.028. oenio je pedesetogodinju Zoe, a tri dana kasnije - nakon smrti Konstantina VIII. - popeo se na prijestolje. Kao tipian aristokrat, Roman III. Argir se, iako ezdesetogodinjak, odlikovao privlanom vanjtinom i odgovarajuim obrazovanjem. Sposobnost za vladanje nedostajala mu je u potpunosti, ali pred oima su mu neprestano lebdjeli veliki povijesni uzori koje je kao pravi epigon, opsjednut bezgraninom tatinom, pokuavao oponaati. as bi njegov ideal bio Marko Aurelije pa bi vodio filozofske razgovore, as Justinijan te bi zapoeo gradnju kakve raskone graevine, as opet Trajan ili Hadrijan - pa bi uobraavao da je vojskovoa i oboava rat, sve dok ga ozbiljan poraz koji je doivio u Siriji nije donekle otrijeznio. Situaciju je spasio izvanredni vojskovoa Georgije Manijak, koji tada prvi put stupa na povijesnu scenu. Svojim pobjedonosnim pothvatima, koji su okrunjeni zauzeem Edese (1032.), uspio je jo jednom istaknuti nadmo Bizantskoga Carstva. Ono to prije svega oznaava kratku vladavinu Romana Argira jest otvoreno naputanje politike Bazilija II. Na pritisak veleposjednika ukinut je porezni dodatak na naputenu seljaku zemlju, koji je Bazilije II. nametnuo monicima. Time je za sva vremena uklonjena stara odredba o dodacima, koja je u obliku epibole i zatim allelengyona inila temeljni element bizantskoga poreznog sustava. Seljaci vie nisu bili u stanju plaati dodatak, dok monici to nisu bili voljni, a car Roman III., i sam tipian predstavnik monika, nije ni pomiljao na to da se suprotstavi volji velikoposjednike aristokracije. Stariji zakoni, koji su monicima zabranjivali prisvajanje seljakih i stratiotskih dobara, nisu dodue bili slubeno opozvani i savjesni su ih suci jo neko vrijeme potovali kao vaee pravo. Ali bilo je dovoljno i to to je nakon smrti Bazilija II. potpuno prekinut dugi niz zakona koji su titili mali posjed. Jer iako ni propisi 10. stoljea unato svojoj strogoi nisu uspjeli obuzdati kupnju seljakih i vojnikih dobara, sada je sve naklonjenije pasivno dranje vlade omoguilo puni razvoj ekspanzionistike moi veleposjednika. Monici su pobijedili u svakom pogledu, kako politiki, tako i privredno. Sruena je brana koju je sredinja vlast od Romana I. do Bazilija II.

117

istorijaonline.com

podigla protiv plemike pohlepe za zemljom. Propast maloposjeda poela je neobuzdano napredovati. Veleposjed je usisao seljaka i vojnika dobra i njihove vlasnike pretvorio u svoje podlonike. Time je slomljena osovina sustava na kojemu je mo bizantske drave poivala od svoje obnove u 7. stoljeu: obrambena i porezna snaga zemlje poela je propadati, a osiromaenje drave koje je iz toga proizalo sve je vie smanjivalo njezinu vojnu silu. Naravno, vladari ovoga razdoblja nisu bili zaetnici tog procesa. Kao predstavnici privredno-drutvene sile u snanom usponu, oni su tek utrli put razvoju koji vie nije bilo mogue zaustaviti. Tako ni odstranjivanje Romana Argira nije donijelo mnogo, iako je dolo od strane koja je zastupala socijalno opreni element. izmeu cara Romana i carice Zoe ve je godinama vladala duboka nesloga, budui da je njegovo zanimanje za ostarjelu caricu ugaslo nakon to je dobio carsku krunu te ju je poeo zanemarivati i ak joj je uskratio novana sredstva. udnja za ivotom ene u godinama, pred kojom su se poela zatvarati vrata zemaljskih zadovoljstava, nije se dala obuzdati. Bacila je oko na mladog Mihajla, seljakog sina iz Paflagonije, kojega je u gynekion carske palae uveo njegov brat, utjecajni eunuh Ivan Orfanotro? Taj je Ivan Orfanotrof, iznimno sposoban, ali i potpuno beskrupulozan ovjek, zapravo povlaio konce intrige; budui da kao eunuh i monah nije mogao pretendirati na carsku krunu, vjeto ju je dobacio u ruke svojemu bratu. Zoe se zaljubila u lijepog mladia sa svim arom kasne strasti i tako se 11. travnja 1034. dogodilo da je Roman III. umro na kupanju. Naveer istoga dana carica se udala za svog mladog ljubavnika i on se popeo na prijestolje kao Mihajlo IV (1034.-1041.). Zoe se opet preraunala, jer je i Mihajlovo zanimanje za nju prestalo im se popeo na prijestolje. Oduzeta joj je ak i sloboda kretanja: ne zaboravljajui sudbinu Romana Argira, Ivan Orfanotrof naredio je da se njezin dodir sa svijetom najstroe nadzire. Car Mihajlo pokazao se kao sposoban vladar i hrabar vojskovoa. Ali patio je od epileptinih napada koji su s vremenom postajali sve ei i sve ei. Glavni zgoditak pripao je lukavom eunuhu: cjelokupna uprava Carstva dospjela je u njegove ruke. Kormilario je dravom s velikom spretnou, ali je nemilosrdno povisio financijske terete i postupao s krajnjom bezobzirnou pri utjerivanju poreza. Kao pridolica niskog podrijetla, Ivan Orfanotrof bio je utjelovljenje nestalekoga birokratskog centralizma starog stila. Utoliko je i njegova uprava imala antiaristokratsku notu. Sloj koji je najvie trpio bila je prvenstveno vojna aristokracija Male Azije, i stoga je carigradsko inovniko plemstvo isprva pristalo uz vladu. Psel, jedan od tipinih predstavnika graanske stranke, sa zadovoljstvom istie kako vlada Mihajla IV nije nita promijenila u postojeem poretku i kako uope nije naudila lanovima senata. meutim, za stanovnitvo su bezobzirne metode Orfanotrofove vlade bile teka kunja, pogotovo budui da on nikada nije gubio iz vida svoju vlastitu dobit te je i cijelu svoju rodbinu hranio iz dravnih jasli. Nemilosrdni fiskalizam vlade natjerao je slavensko stanovnitvo Balkanskog poluotoka na ustanak. Jer za razliku od razboritih odredbi Bazilija II., sada se i od tog podruja zahtijevalo da podmiruje poreze u novcu. Osim toga, carigradska je vlada za nadbiskupa Ohrida na mjesto Slavena Ivana, koji je umro 1037., postavila Grka Leona, chartophylaxa Hagije Sofije. Ustanak je poprimio goleme razmjere. Petar Deljan, koji se izdavao za Samujlova unuka, proglaen je carem 1040. godine u Beogradu. Njemu se ubrzo prikljuio - i to na veliku tetu ustanka - Aluzijan, sin Ivana Vladislava, koji je pobjegao iz Carigrada. Plamen ustanka proirio se na vei dio slavenskoga Balkana i zahvatio takoer podruja sjeverne Grke. meutim, zbog razjedinjenosti u vodstvu ustanika pokret je uguen ve 1041. godine, bre nego to se po njegovim razmjerima moglo oekivati. No u zdanju koje je podigao Bazilije II. ostala je duboka pukotina. Nakon guenja ustanka Petra Deljana, Bizant je pokuao prisiliti na poslunost i prkosnoga kneza Zete Stefana Vojislava. Naime, knez Zete, kako se stara Duklja sve ee nazivala, ve se oko 1035. godine digao protiv bizantske pokroviteljske vladavine. Njegova prva buna nije

118

istorijaonline.com

se posreila, ali nakon prolaznog pokoravanja i zarobljenitva, uspio je ponovno pokrenuti borbu za osloboenje i odnijeti pobjedu nad viestrukim bizantskim kaznenim ekspedicijama. Nikakvog uinka nije imala ni velika kaznena ekspedicija 1042. godine, unato tome to je Bizant protiv nepokornoga zetskog kneza pozvao na borbu i vazalske kneeve Rake, Bosne i Zahumlja. U planinskom kraju svoje zemlje Stefan Vojislav je izborio veliku pobjedu nad snanom vojskom stratega Draa. Time je konano osigurana neovisnost njegove kneevine. Podruje njegove moi sada se proirilo ne samo na susjednu Travuniju ve i na Zahumlje. Tako se Zeta kao prva meu svim slavenskim zemljama Balkana oslobodila bizantske vlasti. S Balkana se Mihajlo IV, nakon guenja Deljanova ustanka, vratio smrtno bolestan. Predviajui da se caru blii kraj, Ivan je poduzeo potrebne mjere da bi njegova obitelj zadrala krunu. Neaka dvojice vlastodraca, Mihajla, koji je po nekadanjem zanatu svoga oca nosio nadimak Kalafat (Super), adoptirala je carica Zoe te je on kao pretpostavljeni prijestolonasljednik dobio titulu cezara. Mihajlo IV, slomljen sve teom boleu, povukao se u manastir sv. Anargire 10. prosinca 1041., gdje je jo istoga dana izdahnuo. Mihajlo V brzo je obraunao s porodicom Paflagonija. Ivan Orfanotrof pao je kao rtva vlastite tvorevine: Mihajlo je ujakova dobroinstva uzvratio time to ga je poslao u izgnanstvo. Nitko nije ni prstom maknuo da pomogne eunuhu koji se svima bio zamjerio. Ali kada je Kalafat, ohrabren prvim potezom, i caricu Zoe zatvorio u samostan, taj ga je potez stajao krune. Plemstvo i Crkva udruili su se protiv oholog pridolice, podrani dinastikom odanou stanovnitva Carigrada. Naime, osjeaj za zakonitost prijestolonasljedstva kod bizantskog je naroda za vrijeme makedonske dinastije toliko osnaio da je sada pristajao ak i uz Zoe i Teodoru. Kalafat, koji je digao ruku na caricu roenu u purpuru, svrgnut je i oslijepljen 20. travnja 1042. ezlo su trebale uzeti u ruke Zoe i Teodora zajedno, budui da je iza Teodore, koja se na Zojin zahtjev zavila opatikim velom, oduvijek stajala mona stranka, a osobito joj je naklonjena bila Crkva. Pravo ena da vladaju u vlastito ime nije vie dolazilo u pitanje. Ali nesposobnost dviju Porfirogeneta bila je tako velika i njihova meusobna nepodnoljivost tako otrovna da se vlast ve nakon nekoliko tjedana morala prenijeti na mukarca. Teodora se nije eljela udati pa je tako Zoe, uvijek spremna na udaju, u dobi od 64 godine ula u trei brak. Jedanaesti lipnja 1042. udala se za uglednog senatora Konstantina Monomaha, koji je sljedeeg dana primio carsku krunu. Ba kao Roman III. Argir, s kojim je bio u rodbinskoj vezi preko svoga drugog braka onog s pripadnicom porodice Sklerina, Konstantin IX. Monomah (1042.-55.) bio je tipian predstavnik bizantske inovnike aristokracije. Ba kao Roman, i on je bio beznaajan i bezvoljan vladar. ivot i vladarske dunosti uzimao je olako i dopustio je da doe do zloudnog razvoja situacije. Dvije stare carice, s kojima je slubeno dijelio vladavinu, sada nisu nailazile ni na kakva ogranienja. Bilo im je doputeno da dalje rasipaju dravnu blagajnu zajedno s carem koji je uivao ivot. Osim toga je i Zoe s poodmaklom dobi postala tolerantnija. Ljubavni odnos, koji je Konstantin IX. potpuno otvoreno odravao s lijepom i pametnom Sklerinom, neakinjom svoje druge ene, sablanjavao je dodue narod, ali ne i caricu. Ureena novom titulom sebaste, careva je ljubavnica uz dvije carice sudjelovala na svim dvorskim sveanostima. Nakon njezine smrti te su poasti i funkcije prele na jednu lijepu alansku princezu. Lak i elegantan ivot metropole imao je, naravno, privlanost koju ne treba podcijeniti. U to vrijeme pada i nov uzlet bizantskoga duhovnog ivota, ugasnulog pod vojnim reimom Bazilija II. Carigradsko je inovniko plemstvo, koje je u ono doba imalo glavnu rije, bilo nedvojbeno najobrazovaniji sloj Carstva. Prijestolje su okruivali ljudi uistinu visokog obrazovanja, kao to je bio Konstantin Lejhud, koji je kao prvi ministar, mesazon, vodio dravne poslove, zatim pravnik od znaaja Ivan Ksifilin i uveni filozof Mihajlo Psel. Ovaj je posljednji - kako po svome izuzetno plodnom djelovanju na polju kulture, tako i po zloudnoj politikoj aktivnosti i beskrajnoj moralnoj iskvarenosti - bio najmarkantnija linost svoga

119

istorijaonline.com

vremena. Nije mu posve nedostajalo pobonosti i u njegovoj bi ga senzibilnosti barem u estetskom smislu ponekad duboko obuzela vjera otaca. U jednom je trenutku razoaranja i rezignacije, kada je pred kraj vladavine Konstantina IX. Lejhudov krug na neko vrijeme izgubio svoj utjecaj, ak i obukao monaku halju zajedno sa svojim prijateljem Ksifilinom. Ali cijelo njegovo bie bilo je i ostalo okrenuto prema ovome svijetu, prema svjetovnom znanju, koje je upijao s istinskom strau, i prema pokretakim snagama ljudskih ivota koje je kao analitiar promatrao nevjerojatno budnim okom, a kao politiar nastojao podrediti svojoj volji. Kao govorniku i piscu nitko mu nije bio ravan. U bizantskom svijetu, koji je osobito cijenio umijee govornitva, njegov je retoriki dar bio oruje naprosto neodoljive snage. Psel se kao politiar naveliko koristio tim orujem i esto bi ga zloupotrijebio na nain za koji se svaka osuda ini preblagom. Ali jednako tako nijedan sud ne moe previsoko ocijeniti njegovu duhovnu snagu. Njegovo se znanje protezalo na sva podruja i suvremenicima je izgledalo naprosto udesnim. Bio je ispunjen arkom ljubavlju prema antikoj mudrosti i pjesnitvu. Dakako, antike tradicije nisu nikada ni izumrle u Bizantu, ali Psel je prema starogrkoj kulturi imao poseban, neposredan i istodobno mnogo dublji odnos. Studij neoplatoniara nije ga zadovoljavao te je pronaao put do samog izvora, upoznao se s Platonom i o njemu nauavao te time beskrajno plodno djelovao na svoju i na budue generacije. Bio je i najvei bizantski filozof i istodobno prvi veliki humanist. Iz kruga uenih carskih savjetnika kojemu su pripadali Psel, Ksifilin i Lejhud, kao i Pselov uitelj, znaajni pjesnik i znanstvenik Ivan Maurop, doao je i poticaj za ponovno oivljavanje visokoga kolstva. U Carigradu su 1045. godine osnovane visoke kole za filozofiju i pravo. Filozofski je studij bio strukturiran po sustavu trivija i kvadrivija: gramatika, retorika i dijalektika inile su nii, a aritmetika, geometrija, muzika i astronomija vii stupanj, dok je filozofija vrijedila za krajnju sintezu cjelokupnog znanja. Vodstvo nastave bilo je u rukama Psela, koji je stekao zvunu titulu "konzula (hypatosa) filozofa". Upravnik pravne kole postao je Ivan Ksifilin kao "uvar prava" (nomophylax). Tako je nastalo novo sredite grkog obrazovanja i rimske pravne znanosti, ije njegovanje pripada povijesno najveim zaslugama Bizanta. Novoosnovana je kola istodobno zadovoljavala i vanu praktinu potrebu kao mjesto na kojemu se obrazuju budui suci i inovnici. U posljednja dva stoljea, u vrijeme procvata carskog apsolutizma, senat je imao tek dekorativnu ulogu. Ali otkad vii inovnici metropole, stvarni nosioci senatorskih titula, ine vladajui sloj, senatorska ast vie nije puko odlikovanje. im se vre ukorjenjivao vladajui sustav carigradskog inovnitva, tim su brojniji bivali nosioci senatorskih titula. takoer je i irim slojevima carigradskog stanovnitva omoguen pristup u senatorske redove. Na taj je nain proirena osnova sustava vlasti, a novi su elementi postali zainteresirani za odranje vladavine senata. No pretezanje carigradskog inovnikog plemstva nipoto ne znai uvrenje sredinje vlasti u odnosu na feudalne snage. Dok mali posjed sve vie propada, veleposjed je neprestanu napretku. K tome veleposjed dobiva sve vie povlastica. Povlastica za kojom veleposjednici najvie ude jest osloboenje od poreza: imunitet ili, kako kau Bizantinci, exhousseia. U 11.. stoljeu sredinja vlast sve vie panje poklanja eljama feudalnih gospodara i sve irokogrudnije dodjeljuje tu povlasticu. Svjetovni i duhovni veleposjednici oslobaaju se odreenih poreza, a najmoniji i najutjecajniji meu njima i od svih te tako uivaju potpuni imunitet. Porezi i druga davanja njihovih podlonika tako se ne slijevaju vie u dravnu blagajnu, ve pripadaju veleposjedniku. Uz fiskalni imunitet ve se u ovom razdoblju pojavljuje i sudski: veleposjednici sami sude svojim podlonicima. Time u sve veoj mjeri izmiu dravnoj kontroli. Zemljini posjedi koji uivaju potpuni fiskalni i sudski imunitet izdvojeni su iz upravne mree sredinje vlasti, a carskim je inovnicima zabranjeno ak i stupiti na njihovo tlo.

120

istorijaonline.com

Koliko god se inilo da sredinja vlast uvijek udovoljava zahtjevima veleposjednike aristokracije, ipak postoji jedna toka u kojoj prestaje njezina velikodunost. Jer ona i sada kao i prije pokuava postaviti odreene granice porastu broja seljaka na veleposjedima. Carske isprave kojima se dodjeljuju povlastice odreuju broj paroika koje je doputeno naseliti na zemljinom posjedu i uvijek iznova naglauju da oni ne smiju biti iz redova dravnih seljaka i stratiota. Dakako, vlada nije mogla izbjei povienje jednom odreenog broja paroika dodjelama novih povlastica, osobito kada je bila rije o utjecajnim veleposjednicima, ali nije odustala od kontrole. ak i kada dramatina borba izmeu sredinje vlasti i feudalnih snaga zamire, sukob oko paroika preutno se nastavlja. To jo jednom pokazuje kako je pribavljanje novih seljaka koji donose dobit bilo jo vanije pitanje od stjecanja novih zemljita. Tvrdokornost koju sredinja vlast pokazuje u tom pitanju jo je uoljivija s obzirom na to da u svim drugim pitanjima poputa. Novi klin u dravni upravni poredak zabija pojava sustava pronoia. Kao nagradu za odreene vrste slube bizantskim se velikaima daju posjedi na upravu (pronoia) uz ubiranje cjelokupnog prihoda od dodijeljenih dobara. Od obinih se darovanih zemljita ona dodijeljena po sustavu pronoia razlikuju po tome to izvorno glase na odreen rok - uglavnom do smrti primaoca - i prema tome nisu prenosiva ni prodajom ni nasljedstvom. U bizantskom je razvoju sustav pronoia, koji se prvi put spominje sredinom 11. stoljea, imao pred sobom veliku budunost. Svemoi i sveprisutnosti carskoga birokratskog aparata postavljaju se sve brojnije ograde. Sredinja uprava djelomino isputa iz ruku ak i ubiranje poreza, budui da ih u odreenim pokrajinama daje u zakup. Time, dodue, dravnoj blagajni osigurava vie ili manje stalne prihode, budui da se zakupitelji poreza obvezuju na utjerivanje odreene sume, ali u ostalome oni na zakupljenim podrujima gospodare po vlastitoj procjeni i prije svega nastoje postii to vei prihod u vlastitu korist. To zapravo znai da vlasnici privilegiranih zemaljskih gospodarstava, primaoci pronoia i zakupitelji poreza odravaju vlastita upravna tijela koja su strukturirana po uzoru na dravni upravni aparat i postoje usporedno s njime. To opet znai da tereti stanovnitva rastu, ali da dravi izmie jedan dio njihovih prinosa. Financijski se raspad na opipljiv i krajnje sudbonosan nain odraava na padu vrijednosti novca. Pri kovanju novca drava je prinuena zlatniku dodati primjesu manje vrijednog metala. Time zapoinje obezvreivanje nomisme, koja stoljeima praktiki nije poznavala oscilacije teaja. Bizantska valuta gubi svoju jedinstvenu postojanost i visoki ugled koji je do tada imala u svijetu. Glavna znaajka ove epohe je, meutim, propast bizantske vojne sile. Da bi obuzdala utjecaj vojnoga plemstva, vlada graanske stranke sustavno ograniuje vojni kontingent, a u potrazi za novim prihodima pretvara seljake-vojnike u porezne obveznike. I kao da nije dovoljno to je velik dio vojnikih dobara postao rtvom procesa feudalizacije, sada je i preostalim stratiotima omogueno da se plaanjem odreenog iznosa otkupe iz obveze vojne slube. Tematska vojska prestaje postojati te ak i rije tema kao naziv za trupe provincijske stratiotske vojske tijekom 11. stoljea izlazi iz upotrebe. Istodobno tematski strateg gubi svoju nekadanju vlast i kao provincijski carski namjesnik, dok uz njega sve vie dobiva na vanosti tematski sudac (hrites ili praitor), koji u sve veoj mjeri ovladava provincijskom upravom. Slabljenje tematske organizacije ne znai nita manje nego ukidanje dravnog poretka koji je proteklih stoljea Bizant uinio velesilom. Poradi trajnog propadanja domaih vojnih snaga, ponovno je poraslo znaenje plaenike vojske. Bio je to pad u pretheraklijsko doba, i sada Normani - kao Goti u ono vrijeme - ine najvredniji element u bizantskoj vojsci. Pod stijegom Georgija Manijaka na Siciliji su se borili izvanredna varekoruska druina i legendarni skandinavski ratni heroj Harold. Sada Varezi ine stvarnu carsku osobnu gardu, ali oni nisu regrutirani iz Rusije, kao u doba Bazilija II., ve od sedamdesetih godina 11. stoljea preteno iz Engleske, tako da je vareko-ruska

121

istorijaonline.com

osobna garda zamijenjena vareko-engleskom. Normanska je garda na neki nain zamijenila stare bizantske gardiste koji su postupno sasvim nestali. Ratni pothvati Georgija Manijaka na Siciliji bili su posljednji kratki traci svjetla na bizantskom horizontu koji se ve posvuda zamraivao. Kao da ispunjava zalog Bazilija II., Georgije Manijak, kasni sljedbenik slavne makedonske osvajake epohe, postavio je sebi za cilj ponovno zauzimanje Sicilije. Slabljenje sicilijanskih Arapa obeavalo je uspjeh: u brzomu je pobjednikom pohodu Georgije Manijak muslimanima oteo istoni dio Sicilije s Messinom i Siracuzom. Svi su uspjesi, meutim, zagoreni sumnjiavou vlastodraca u Carigradu. U odluujuem je trenutku Konstantin IX. opozvao pobjedonosnoga vojskovou s poloaja. Manijak je prihvatio izazov. Dao je da ga njegove trupe proglase carem, preao je u Dra i krenuo s vojskom na Solun. Njegova je pobjeda izgledala neizbjenom, a s njome i nagla promjena smjera bizantske politike. meutim, za vrijeme jedne bitke koja je za njega bila praktiki dobivena, smrtno je pogoen strelicom (1043.). Nekoliko godina potom dolo je do novog pokuaja preotimanja prijestolja, koji je bio posebno oznaen time to je pokrenut iz "Makedonije", to jest iz sjeverozapadne Trakije. Ogorenju vojske protiv inovnike vlade, koja je prema njoj bila neprijateljski raspoloena, pridruile su se i suprotnosti provincije i carigradskog centralizma. Na elo ustanika stao je voa "makedonske stranke", Leon Tornik, koji je bio armenskog podrijetla, ali je ivio u Drinopolju i srastao s tim krajem. Tornikov je ustanak poprimio jo opasnije razmjere od Manijakova: Carigrad se naao pod opsadom i pred neposrednim padom (1047.). Ali kao i prije, presudio je sluaj: vlada Konstantina IX. spaena je neodlunou protucara, koji je promaio prikladan trenutak da zauzme metropolu. Sustavno smanjenje obrambenih snaga koje je provodila vlada u Carigradu, na neki se nain moe objasniti time to je poloaj Carstva prema vanjskome svijetu nakon velikih pobjeda prethodnog razdoblja izgledao sigurnim. Uspjeni pothvati Georgija Manijaka na istoku i na Siciliji potvrdili su nadmo Bizantskog Carstva nad Arapima. Konstantin IX. mogao je nastaviti politiku Bazilija II. u Armeniji i zakljuiti je pripajanjem kraljevstva Ani. U meuvremenu se bliio kraj sretnomu razdoblju mira. Dok su snage dotadanjih neprijatelja Carstva bile slabe, ubrzo su se na bizantskim granicama pojavili novi ratoborni narodi. Time se ne mijenja samo openit poloaj Carstva, ve i glavni faktori bizantske vanjske politike. Na istoku Arape smjenjuju selduki Turci, na zapadu Normani, dok na sjeveru na mjesto Bugara i Rusa stupaju stepski narodi: Peenezi, Uzi i Kumani. Rusi su posljednji put napali Bizant 1043. godine; s prodorom stepskih naroda i pomakom teita ruskoga carstva na sjeveroistok Rusija od polovine 11. stoljea vie nije bila neposredan faktor bizantske politike. No godine 1048. Dunav su preli Peenezi i taj je dogaaj imao vrlo teke posljedice za Bizantsko Carstvo. Ve Konstantin Porfirogenet u svojemu vanjskopolitikom traktatu naglaava vanost Peenega. Bizant se njima redovito koristio kao saveznicima protiv svojih neprijatelja na sjeveru. Saveznitvo s nomadskim narodom vinim ratovanju, koji je u prikladno vrijeme mogao napasti s lea Bugare i Maare, a Rusima preprijeiti put prema jugu, bilo je jedna od glavnih maksima bizantske politike 10. stoljea. meutim, situacija se iz temelja promijenila nakon to je pokorena Bugarska: vie nije postojao pojas koji bi Bizant razdvajao od nomadskih hordi; carski se teritorij protezao sve do Dunava, a pljakaki pohodi Peenega nisu vie bili usmjereni protiv neprijatelja Carstva, ve protiv njega samog. Bizant nije bio sposoban zaustaviti horde nomada koje su provaljivale preko Dunava. Nomadi su naseljavani na bizantskom tlu i ukljuivani u granine trupe i vojnu slubu da bi se tako nevolja iskoristila na najbolji mogui nain. Bizantska je vlada, meutim, ubrzo morala orujem krenuti protiv svojih novih podanika, koji su pljakakim pohodima inili nesigurnim cijelo podruje. Ali nakon viestrukih poraza, naposljetku je jo dobro prola kupivi mir darovima i novim dodjelama posjeda i dvorskih titula peenekim poglavarima.

122

istorijaonline.com

U posljednju godinu slabe vladavine Konstantina IX. pada i jedan dogaaj od vanosti za svjetsku povijest: razdvajanje dviju Crkava. Nakon zbivanja prethodnih stoljea, konani je raskol izmeu Rima i Carigrada bio samo jo pitanje vremena. Previe su se ve udaljili putovi razvoja Istoka i Zapada, preduboko je bilo otuenje izmeu dvaju svjetskih sredita i previe nagomilanih proturjenosti na najrazliitijim podrujima ivota, a da bi se mogla trajno odrati fikcija duhovnoga i vjerskog zajednitva. Ve su stoljeima nedostajali bilo kakvi preduvjeti za ouvanje crkvenog univerzalizma unutar kranskoga svijeta koji je u politikom i kulturnom pogledu stremio u razliitim pravcima. Raskid nije skrivio, kao to se esto navodi, bizantski "cezaropapizam". Upravo obratno, u Bizantu nije bilo snanijeg faktora sklonog sporazumu od carske vlasti. Da bi spasili bizantski dravni univerzalizam i ouvali pravo na Italiju, bizantski su carevi - treba se samo prisjetiti politike Bazilija I. i njegovih nasljednika - podravali rimski crkveni univerzalizam ak i protiv vlastite Crkve. Ali im je dravno etabliranje Zapada uzdrmalo bizantski dravni univerzalizam, pridobivanje slavenskog svijeta za Carigradsku crkvu izmaklo je tlo pod nogama rimskom crkvenom univerzalizmu na istoku. Nakon crkvene integracije junih Slavena, slijedilo je pripojenje Rusije carigradskom patrijarhatu i sasvim sigurno nije sluajno da je ubrzo nakon toga u Bizantu dolo do pootravanja proturimskog raspoloenja. Tradicionalnu je naklonost makedonske vladarske kue prema Rimu napustio ve Bazilije II.: pod patrijarhom Sergijem (999.-1019.) papino ime nestaje s diptiha. Kompromis na koji se 1024. godine pokazalo spremnim slabo papinstvo predviao je mirno razgranienje: Carigradska je crkva trebala biti priznata "kao univerzalna na svome podruju". To je kompromisno rjeenje osujetio novi duh, koji je emitirao clunyjski pokret reforme. Naposljetku je ipak dolo do povijesno zacrtanog razgranienja sfera, ali je ono uslijedilo nasilnim raskidom. Preduvjet za to bila je posebna konstelacija u kojoj su snanom papinstvu, koje je odbijalo svaki kompromis, bili suprotstavljeni jednako tako snaan patrijarhat, proet svijeu o vlastitom velianstvu, i slaba carska vlast, koja vie nije bila u mogunosti oduprijeti se tijeku dogaanja. Ta je konstelacija nastupila sredinom 11. stoljea kada je Leon IX., istinski zastupnik clunyjske reforme, sjeo na stolicu sv. Petra, a Mihajlo Cerularije, najambiciozniji crkveni dostojanstvenik bizantske povijesti, na prijestolje carigradskog patrijarha, dok je carska vlast poivala u slabim rukama Konstantina IX. Monomaha. Mihajlo Cerularije je iza sebe imao uzbudljiv i raznolik ivot. Kao zaetnik zavjere bizantske aristokracije protiv Mihajla IV Paflagonija proveo je vie godina u progonstvu. Nakon pada kue Paflagonija vratio se u Carigrad, ali mu je na raspolaganju stajala samo jo duhovna karijera, budui da je u progonstvu zaodjenuo monaku halju. Godine 1043. sjeo je na patrijarku stolicu i tada se njegovu neumornom duhu otvorilo novo podruje djelovanja. Nije bio nita manje ispunjen svijeu o uzvienosti svojega poloaja od svoga rimskog protivnika i ta se svijest povezala sa eljom za mo koja nije ustuknula ni pred kakvim preprekama. Uz papu je pak stajao kardinal Humbert kao voa nepomirljivoga protubizantskog usmjerenja u Rimu. U osobama Mihajla Cerularija i Humberta sukobila su se dva ambiciozna i beskrupulozna ovjeka, usmjerena ravno prema svom cilju i spremna da strgnu veo sa stoljetnih latentnih proturjenosti i stave svijet pred izbor ili-ili. Sukob je izbio protiv careve volje i ne uzimajui u obzir trenutne politike zahtjeve. Buknuo je u junoj Italiji, ondje gdje su se oduvijek kriali zahtjevi dvaju crkvenih sredita, ali i gdje je u ono vrijeme, nakon provale Normana, suradnja Rima i Carigrada izgledala osobito nunom. Kada su se prepirke proirile na dogmatska i liturgika pitanja, dospjelo se do one opasne toke koja je ve unaprijed iskljuivala svako razumijevanje, jer tu je nauk stao nasuprot nauku, obiaj nasuprot obiaju. Bila su to stara pitanja, koja su razdvajala duhove ve u Focijevo vrijeme: zapadni nauk o dvostrukom proizlaenju Duha Svetoga, rimski subotnji post i zabrana sveenikoga braka, upotreba kvaenoga kruha u euharistiji u Bizantskoj i beskvasnoga u Rimskoj crkvi. Karakteristino je da se u ono vrijeme osobito

123

istorijaonline.com

uno raspravljalo o tomu posljednjem pitanju. Cerularije je iz taktikih razloga u prvi plan gurnuo ovu sveope razumljivu liturgiku razliku na mjesto kudikamo vanijih, ali i mnogo kompliciranijih dogmatskih razliitosti. Iza bizantskog su patrijarha stajale i Pravoslavne crkve Orijenta i slavenskih zemalja. Umjereni patrijarh Antiohije Petar naposljetku je dopustio da ga zavede Cerularije, a grki nadbiskup Ohrida, Leon, bio je jedan od prvih glasnogovornika u borbi protiv Rima. Dramatian zavretak sukoba donio je dolazak rimskog poslanstva na elu s kardinalom Humbertom. Ohrabren dranjem cara, koji se pokazao spremnim rtvovati svoga patrijarha za rimsko prijateljstvo, papini su delegati 16. srpnja 1054. na oltar Hagije Sofije poloili bulu o izopenju Cerularija i njegovih najuglednijih istomiljenika. U meuvremenu je patrijarh, podran simpatijama Crkve i naroda, uspio navesti prevrtljivoga vladara da se predomisli i nametnuti mu svoju volju. Uz carev je pristanak sazvao sinodu koja je, izbijajui klinom klin, izopila rimske legate. Doseg tih dogaaja ovjeanstvu je postao jasan tek poslije. Suvremenici mu nisu poklonili veliku panju - okolnost koja baca pomalo udno svjetlo na rimskobizantske odnose prethodnog razdoblja. Prejaka je bila naviknutost na nesporazume izmeu dvaju crkvenih sredita: tko je u to vrijeme mogao slutiti da e raskol 1054. godine imati znaaj razliit od svih prijanjih prepirki, da je to odluujui raskid koji se vie nikada nee zalijeiti? Konstantin IX. Monomah preminuo je 11. sijenja 1055. Nakon njegove smrti Teodora se ponovno koristila carskim pravima u vlastito ime. Ona je bila posljednja preivjela predstavnica makedonske vladarske kue i njezinom je smru (poetkom rujna 1056.) ugasla slavna dinastija. udna je bila sudbina te najvee bizantske carske dinastije. Koliko god joj se na poetku bilo teko probiti, toliko se ilavo na kraju drala na ivotu, ivotarei u sjeni gotovo tri desetljea. I koliko god da su veliki neko bili njezini slavni pothvati, toliko je neslavan bio njezin kraj. Carica je na samrti za svog nasljednika odredila ovjeka kojega je za cara eljela vodea stranka, inovnika u godinama koji je bio "manje sposoban da vlada, a vie da se njime vlada i upravlja". Bio je to Mihajlo, koji je izgleda obavljao slubu logoteta stratiotikona, budui da su ga nazivali "starim" ili "stratiotikom". Njegovo je stupanje na vlast bilo pravi trijumf graanske stranke. Unapreenja inovnika nisu imala kraja, a posebno su senatori obasipani poastima i darovima. Za razliku od toga, jednu je deputaciju stratega, predvoenu Izakom Komnenom i Katakalonom Kekaumenom, car glatko odbio. Time je sukob doveo do vrhunca. Razljueno vojno zapovjednitvo diglo se protiv vlastodraca u Carigradu. U jednom paflagonskom mjestu Izak Komnen je proglaen za cara (8. lipnja 1057.). Njegovi su mu pristalice hrlili iz svih krajeva Male Azije i zaas je sa svojom vojskom stajao u Niceji. Carska vojska, koja je poslana da ga presretne, doivjela je poraz. Mihajlo VI. bio je prinuen otpoeti pregovore s protucarem te mu je putem poslanstva koje su predvodili Konstantin Lejhud, Leon Alop i Mihajlo Psel ponudio titulu cezara i prijestolonasljee. meutim, takvi su ustupci samo jo vie ohrabrili njegove protivnike i razljutili pristalice. Sada je ustala i protivnika partija u Carigradu i pruila ruku Izaku Komnenu. Ali odluan je udarac zadala trea sila, koja je uz dvije konkurentske plemike stranke inila znaajan faktor: Crkva. Moni patrijarh Mihajlo Cerularije stao je na elo opozicije, Hagia Sofia postala je sreditem hukanja protiv vlade. Ondje je i Mihajlo VI. pronaao utoite kao monah nakon prinudne abdikacije. Izak Komnen je 1. rujna 1057. uao u Carigrad i primio carsku krunu iz patrijarhovih ruku. Od jedne vlade do druge, posljednjih je desetljea rasla mo carigradskoga inovnikog plemstva. S dolaskom na prijestolje Izaka Komnena dolo je do koraka u suprotnom smjeru. Koliko god da je bila kratka, vladavina toga prvog predstavnika kue Komnena ipak je vojno uvrstila Carstvo. Istone su granice uspjeno obranjene, odbijen je napad Maara te su i Peenezi, protiv kojih su Izakovi prethodnici bili nemoni, dovedeni pod kontrolu. Kao

124

istorijaonline.com

predstavnik maloazijskoga vojnog plemstva Izak je nastojao uspostaviti vrstu vojniku vladavinu. Na kovanicama se predstavljao s isukanim maem. Senatorima je po nastupu na vlast priredio vie nego hladan doek, kakav je neko njemu i njegovoj deputaciji vojskovoa priredio njegov prethodnik. Ipak, strane su mu bile neumjerenosti kakvima se bila odavala protivnika stranka pod Mihajlom VI. Nekadanji posrednici izmeu njega i Mihajla VI. koji su, meutim, pravilno ocijenili situaciju i pravodobno promijenili stranku, dospjeli su do novih titula. Psel je odlikovan visokom titulom proedrosa, a Lejhud je stupio, kao i za vrijeme Konstantina IX., na elo dravne uprave te je poslije sjeo na patrijarku stolicu. Vei je radikalizam Izak pokazao pri suzbijanju stvarnih teta dotadanjega vladajueg sustava. Golema blaga koja je Bazilije II. ostavio kruni bila su potroena, a njezina su se zemljina bogatstva istopila poradi neumjerenih darivanja. Izak je pribjegao opasnoj mjeri konfiskacije dobara, pri emu su se oduzimanja zemlje odnosila i na crkveni posjed. Posljedica je bio otar sukob s monim patrijarhom. Jaanje Bizantske crkve u 11. stoljeu utjelovilo se u osobi Mihajla Cerularija. Osamostaljenjem od Rima patrijarhov je program bio tek djelomino ispunjen. Jednako vano bilo mu je da iznova uredi odnos Crkve i drave u Carigradu. Izaku je pomogao da doe do prijestolja. Za to je oekivao protuusluge, i one nisu izostale. Upravljanje Hagijom Sofijom, do tada careva privilegija, dodijeljeno je patrijarhu, a car se obvezao i na to da e se suzdravati od bilo kakva upletanja u ivot Crkve. Upravljanje dravom trebalo je biti careva stvar, a voenje Crkve iskljuivo patrijarhova: za bizantske pojmove golem uspon crkvene moi. Ovaj poetni stupanj uspostavljanja ravnotee uz razgranienje sfera moi naruavan je, meutim, na objema stranama. Car je poeo s oduzimanjem crkvenih dobara, a patrijarh se zanosio zavodljivom milju kako da duhovnu mo uzdigne iznad svjetovne. Karakteristino je da je Mihajlo Cerularije svoje velike zahtjeve temeljio na Konstantinovoj darovnici, koja ovdje prvi put igra odluujuu ulogu u razvoju Bizanta. Navodno je obuo i purpurne carske papue i zaprijetio caru svrgavanjem. Ali i car je, ba kao i patrijarh, bio ispunjen snanim samopouzdanjem i vjerom u uzvienost svoga poloaja. Rasplamsao se sukob koji je naposljetku doveo do pada obiju strana. Prevlast u pogledu sredstava moi isprva je caru osiguravala premo. Ali patrijarhova je popularnost bila tolika da se protiv njega nitko u Carigradu nije usuivao upotrijebiti silu. Tek nakon to je Cerularije napustio metropolu da bi posjetio jedan udaljeni samostan, napala ga je carska straa i odvukla u progonstvo (8. studenoga 1058.). Ali budui da ga se nikako nije uspjelo privoljeti na to da pristane odrei se svojih prava abdikacijom, morala se sazvati sinoda da objavi presudu o njegovoj smjeni. Ni tu se sinodu nisu usudili odrati u Carigradu, ve je odrana u jednom gradu u provinciji. Optunicu je sastavio Psel, koji se nije ustruavao svoga nekadanjeg prijatelja optuiti za najnevjerojatnije zablude i poroke, to ga opet nije sprijeilo da ga ubrzo nakon toga u jednom posmrtnom govoru velia kao najslavnijeg borca za pravovjerje i kao pojam svih vrlina. Jer Mihajlo Cerularije umro je jo za vrijeme odravanja sinode. Za patrijarha je izabran Konstantin Lejhud, a Psel je preuzeo poloaj prvog ministra. Izgledalo je da je car pobijedio. meutim, ubrzo se pokazalo da mu je mrtvi patrijarh jo opasniji kao muenik nego kao ivi protivnik. Neprestana uznemirenost naroda nakon to mu je otet vrhovni pastir, po njegovoj je smrti dosegla vrhunac. inovnikom se plemstvu u opoziciji pridruilo i neprijateljstvo Crkve i ogorenost naroda. Tekoe su postajale sve vee i naposljetku su caru dole do grla. Kao to je savez Crkve s vojnim plemstvom dvije godine prije doveo do pada Mihajla VI., tako je sada njezina veza s opozicijskim inovnikim plemstvom sruila Izaka Komnena. U trenutku malodunosti, shrvan boleu, na Pselovo je inzistiranje u prosincu 1059. odloio purpur i povukao se kao monah u manastir Studion.

125

istorijaonline.com

2. Unutarnje i vanjskopolitiko rasulo Suradnja Crkve s graanskom strankom, koja je Komnenima izmakla tlo pod nogama, dovela je krunu u ruke Konstantina Duke (1059.-1067.). Konstantin X. Duka bio je intiman prijatelj Psela i patrijarha Konstantina Lejhuda te oenjen Eudokijom Makrembolitisom, neakinjom Mihajla Cerularija. Poput abdikacije Izaka Komnena, i uzdizanje Konstantina Duke bilo je djelo Psela, koji je novom caru u prisutnosti najuglednijih zastupnika senatske stranke vlastoruno obukao purpurne papue. Psel je stigao do cilja: kao prvi savjetnik cara i odgajatelj njegova sina i prijestolonasljednika, drao je u rukama konce dravne politike. Car je bio pun divljenja prema otroumnom filozofu i vjetom retoru. "On me volio" - glasi autentina Pselova izjava - "preko svake mjere. Gutao je svaku moju rije i divio se mome umu. Ako me nije vidio vie puta na dan, alio bi se i ljutio... napajao se mnome kao nektarom." Kao to su Komneni predstavljali maloazijsku vojnu aristokraciju, tako su Duke u ono vrijeme predstavljali carigradsko graansko plemstvo. Vojna reakcija pod Izakom neko je vrijeme ostala tek intermezzo. Graanska je stranka uspjela ne samo ponovno zauzeti svoju poziciju ve je i dalje izgraditi. Kao u doba Konstantina IX., svoj je poloaj nastojala uvrstiti time to je irim slojevima carigradskoga graanstva otvorila pristup u senatorsku klasu. Prema rijeima jednog suvremenika, senatora je u to vrijeme bilo bezbroj. Upravni je aparat sve vie gubio svoj strogi birokratski karakter. Konstantin Duka naveliko je iskoritavao davanje poreza u zakup te je osim toga i u sredinjoj financijskoj upravi uveo kupovanje slube, tako da se kupnjom mogla stei ne samo funkcija ubiraa poreza ve i ona najvie financijske kontrole. Vojska je potpuno zanemarena i njezin je kontingent smanjen s dosljednou koja se ak i Pselu - barem u retrospektivi - inila pretjeranom. Strah od vojske postao je jo vei nakon postavljanja Izaka Komnena za cara. Pritom je financijska nuda sugerirala da bi uteda na vojsci mogla nadoknaditi manjak prihoda od poreza i viak izdataka na drugim podrujima. Jer sve su vie rasli trokovi inovnike drave koja je bez prestanka bujala i kao vladajui sloj postavljala sve vee prohtjeve; rasli su izdaci za dvor, koji se zaodijevao u bljetavilo dok je drava siromaila i propadala; mnoila su se davanja Crkvi, iju naklonost se nije eljelo potratiti, kao i darovi poglavarima drugih naroda, koje se na taj nain nastojalo umilostiviti. Tako su se politiki ciljevi vladajueg sloja sjedinili s financijskom nudom u unitenju obrambene moi. To nije bilo drukije ni u doba makedonskih epigona, ali sada se vanjskopolitika situacija uvelike pogorala. Dukine protuvojne mjere poduzete su u razdoblju najveih politikih opasnosti i stoga su bile dvostruko sudbonosne. U to su doba sve vee uspjehe u ,junoj Italiji postizali Normani, na ijem je elu od 1059. godine stajao silni Robert Guiscard. Maari su izveli snaan napad i osvojili vanu podunavsku tvravu Beograd (1064.). S Peenezima su se udruili plemenski srodni Uzi i time je stvorena nova uasna poast. Kao to su Peenezi neko uzmakli pred pritiskom Uza, tako su sada ovi napustili rusku nizinu uzmiui pred Kumanima koji su ih slijedili, i u jesen 1064. godine u nepreglednom broju provalili na Balkanski poluotok. Divlje su horde opustoile bugarske teritorije, Makedoniju, Trakiju i ak Grku. Njihovi su pljakaki pohodi bili toliko uasni da je, kao to kae jedan suvremenik, "cijela Europa pomiljala na izbjeglitvo". Ipak, teka je epidemija izbavila Carstvo od Uza. Velik ih je broj poumirao, a dio ih se povukao natrag preko Dunava, dok se ostatak naselio na teritoriju Carstva i stupio u carsku slubu. Mnogo je tee posljedice od ovog napada turkijskih naroda sa sjevera za povijest Carstva imalo prodiranje seldukih Turaka na istoku. Ostatke arapske vlasti u Aziji Selduci su opustoili brzinom koja je zamaglila sjaj nekadanjih bizantskih osvajanja. Turci su pokorili podruje Perzije, proli Mezopotamijom i zauzeli kalifov grad Bagdad. Kalifat, kojemu je

126

istorijaonline.com

preostalo jo jedino vjersko poglavarstvo, dospio je pod protektorat monoga vojnog sultanata, koji je otad u politikom pogledu vladao muslimanskim svijetom u Aziji. Ubrzo je cijela prednja Azija sve do granica Bizantskoga Carstva i kalifata Fatimida u Egiptu pala u ruke seldukih Turaka, koji su se sada okrenuli protiv Bizanta. Kao to je pokoravanje Bugarske sruilo zatitni zid izmeu Carstva i sjevernih nomadskih naroda, tako je pripajanje Armenije pod Konstantinom IX. pruilo Selducima novo polje za napad. Unutarnja slabost Carstva i propast njegovih obrambenih snaga otvorile su im ubrzo i put u samo srce Bizanta. Pod vodstvom Alpa Arslana, drugoga seldukog sultana, Turci su prodrli u Armeniju i zauzeli Ani (1065.), opustoili Ciliciju, provalili potom u Malu Aziju i na juri osvojili Cezareju (1067.). Time je izreena presuda i politici tadanjih bizantskih vlastodraca. Smrt Konstantina X. Duke (svibnja 1067.) predala je vlast u ruke njegove supruge Eudokije, koja je trebala voditi regentstvo za svoje maloljetne sinove Mihajla, Andronika i Konstantina. Faktino su vodstvo imali Psel i cezar Ivan Duka, brat preminulog cara. U meuvremenu je usporedno s katastrofalnim razvojem situacije na ratnoj sceni rasla i snaga protivnike stranke, i njezini su zahtjevi za uspostavljanjem snane vojne vlasti pod pritiskom dogaanja poprimili toliku teinu da je uz nju pristao i patrijarh Ivan Ksifilin, iako Pselov prijatelj, a naposljetku je morala popustiti i carica. Unato protivljenju Psela i cezara Ivana, ona se udala za generala Romana Diogena, magnata iz Kapadocije, koji se 1. sijenja 1068. popeo na carsko prijestolje. Roman IV Diogen (1068.-1071.) bio je sposoban i hrabar vojskovoa, koji se iskazao u ratovima protiv Peenega i svakako je zasluivao ugled koji je uivao u vojnoj stranci. Odmah je zapodjenuo borbu protiv Selduka, ali proces raspadanja ve je previe uznapredovao i zbog protudjelovanja Pselove stranke carev je spasilaki pothvat podbacio. Uz krajnje je napore skupio vojsku koja se sastojala preteno od plaenika stranog podrijetla: Peenega, Uza, Normana i Franaka. Prva su dva vojna pohoda (1068. i 1069.) unato svemu prola prilino sretno, ali je zato trei skonao strahovitim porazom, to je bila i posljedica izdaje Andronika Duke, sina cezara Ivana. Kod armenskoga grada Mancikerta, nedaleko Vanskog jezera, trupe Alpa Arslana 19. kolovoza 1071. unitile su brojano nadmonu, ali heterogenu i nediscipliniranu plaeniku vojsku. I sam je car pao u zarobljenitvo. Roman Diogen je u zarobljenitvu sklopio sa Selducima sporazum koji mu je vratio slobodu u zamjenu za obeanje godinjeg plaanja danka, otkupninu za vlastitu osobu te obvezu da e izruiti turske zarobljenike i staviti im na raspolaganje pomone trupe. U meuvremenu ga je, meutim, na nagovor cezara Ivana svrgnula protivnika stranka u Carigradu. Najprije je ustanovljena zajednika vladavina carice Eudokije i njezina najstarijeg sina Mihajla Duke, ali je carica majka ubrzo zatvorena u samostan, dok je Pselov tienik Mihajlo VII. proglaen samovladarom (24. listopada 1071.). Cara Romana, koji se vratio iz turskog zarobljenitva, carigradski su vlastodrci doekali kao neprijatelja i buknuo je graanski rat. Naposljetku se Roman predao vjerujui u jamstva koja su u ime Mihajla VII. potpisala tri metropolita i koja su mu obeavala potpunu osobnu sigurnost. Ali jo prije nego to je stigao do Carigrada, uarenim su mu eljezom iskopane oi. Psel je, nadmaivi samoga sebe, poslao oslijepljenom caru pismo u kojemu njega, svoju rtvu, velia kao sretnog muenika: Bog mu je oduzeo oi jer ga je smatrao dostojnim uzvienijeg svjetla. Roman Diogen nakon kraeg je vremena preminuo od uasnih rana (ljeto 1072.). Tek je ovaj grozan svretak pretvorio poraz kod Mancikerta u pravu katastrofu, jer sporazum koji je Alp Arslan sklopio s carom Romanom sada je postao nevaeim i Turci su to uzeli kao povod za napadaki i osvajaki rat protiv Bizanta. Kao u vrijeme velike arapske invazije, Bizant je ponovno stajao pred opasnou neprijateljskog osvajanja. Tada se, meutim, neprijatelju koji je nadirao suprotstavila herojska obrambena volja Heraklijevih nasljednika, a Carstvo je iznutra bilo zdravo. Sada se sve nalazilo u potpunom raspadu, snaan je obrambeni sustav domaih stratiota propao, dok je kao protivnik monoga turskog sultana u

127

istorijaonline.com

carskome gradu, okruen dvorskim intrigantima i brbljavim literatima, prijestolovao jadni Pselov tienik, knjiki moljac otuen od svijeta, duhovno i tjelesno omlitavio prije vremena. Maloj je Aziji sudbina bila zapeaena. Seldukim je Turcima bio otvoren put, nije vie bilo ni snage ni volje koja bi im se mogla suprotstaviti. Slom je uslijedio istodobno na oba kraja bizantskoga svijeta. Sudbina je htjela da iste te godine koja je donijela katastrofu kod Mancikerta, 1071., Bari padne u ruke Roberta Guiscarda. Normansko osvajanje bizantskog posjeda u Italiji time je bilo zakljueno i velika se opasnost pribliavala i s te strane. Naavi se u kripcu, vlada Mihajla VII. obratila se Grguru VII. s molbom za podrku i tako sa svoje strane pridonijela stremljenju toga velikog pape k crkvenom ujedinjenju zasnovanom na svjetskoj vladavini Rima. Istodobno je uzdrmana i bizantska vladavina na Balkanskom poluotoku. Na podruju nekadanjega Samujlova carstva 1072. je godine izbio novi ustanak, koji je naao snanu podrku u neovisnoj kneevini Zeti. Konstantin Bodin, sin kneza Mihajla od Zete, u Prizrenu je proglaen carem i tek je uz velike napore carskim vojskovoama polo za rukom da ugue tu pobunu. Na jadranskoj je obali Bizant sve vie gubio svoje poloaje. Priznanje bizantske prevlasti, na koju je Hrvatska morala pristati za Bazilija II., nije dugo trajalo i nakon to je ve Petar Kreimir IV (1058.-1074.) uvelike proirio granice svoga kraljevstva, njegova su nasljednika Dmitra Zvonimira godine 1076. legati Grgura VII. okrunili za kralja kao papinog vazala. Jo je osjetniji udarac za Bizant znaila okolnost da je 1077. godine i Mihajlo od Zete primio kraljevsku krunu iz Rima. Pljakaki pohodi Peenega i sve uestalije provale Maara samo su poveavale sveopu zbrku. Vanjskopolitikim nedaama pridruila se teka privredna kriza. Ona je u prilinoj mjeri bila posljedica samih vladinih mjera - okolnost kojoj Mihajlo VII. moe zahvaliti svoj pogrdni nadimak Parapinakes. Jer porast je cijena bio tako velik da se za jedan zlatnik vie nije mogao dobiti niti cijeli medimnos penice, ve medimnos manje pinakion (parr pinakion). Nije liena tragike injenica da je Psel morao doivjeti slom vlastite karijere upravo za vrijeme vladavine svojega uenika, on koji je do tada, netaknut bilo kakvim promjenama, uspijevao poveavati svoj utjecaj od jedne vlade do druge i kojemu je kua Duka dugovala neizmjerno mnogo, a Mihajlo VII. ba sve. Snanijoj volji logoteta Nikeforica, pod iji je utjecaj srameljivi car posve potpao, polo je za rukom da osujeti kako Psela, tako i cezara Ivana. Dravne je uzde uzeo u svoje ruke i upravljao njima jednakom energijom i s jednakom bezobzirnou kao neko Ivan Orfanotrof. Kao i on, Nikeforic je bio niskoga podrijetla i svoj je uspon zahvaljivao vlastitoj pameti i lukavosti. Centrifugalne feudalne sile nastojao je suzbiti centralistikim birokratizmom. Otiao je u tome tako daleko da je trgovinu itaricama uinio dravnim monopolom, dao izgraditi u Redestu dravno skladite za ito koje je stizalo u Carigrad, a slobodnu je trgovinu itaricama zabranio i uinio kanjivom. Kako doznajemo iz Eparhove knjige (vidi str. 131 i d.), bizantska je drava u 10. stoljeu najstroe nadgledala opskrbu glavnoga grada ivenim namirnicama, a osim toga je vlada raspolagala vlastitim zalihama itarica koje je u vrijeme nestaice prodavala stanovnitvu. Ali ono to je u 10. stoljeu bilo mogue, u doba slabljenja sredinje vlasti pokazalo se neizvedivim. Kao to je u poljoprivredi ukinuta zabrana kupnje seljakih dobara, tako je otpala i dravna kontrola trgovine. Nikeforicove mjere izazvale su krajnje ogorenje. One su umnogome pogaale veleposjednike kao glavne opskrbljivae itom, a istodobno i potroako gradsko stanovnitvo, jer monopol nije imao za cilj nikakvo osiguranje opskrbe, ve je sluio iskljuivo fiskalnim svrhama i poveao je cijene kruha. Porast cijena kruha doveo je pak do sveopeg poskupljenja te naposljetku i do pada radnih nadnica. Sa svojim je eksperimentom Nikeforic doivio brodolom: nakon pada Mihajla Parapinaka umro je na mukama, a skladite u Redestu jo je prije njegova svrgavanja sruio narod za vrijeme jednog ustanka. Za vrijeme vladavine Mihajla VII. Duke nisu mogle izostati vojne pobune. Za okolnosti toga vremena karakteristino je da je heroj jedne od tih pobuna bio zapovjednik normanskih

128

istorijaonline.com

plaenika, Ursel od Bailleula. Njegov je kandidat za prijestolje bio cezar Ivan Duka, kojega je uzdigao u protucara. Jednako je karakteristino i to da je bizantska vlada protiv njega u pomo pozvala Turke. Ovi su zarobili avanturistikog predvodnika i isporuili ga uz odgovarajuu naknadu carskom vojskovoi Aleksiju Komnenu. Ali vlada se nije mogla trajno liiti usluga sposobnog ratnika. Ubrzo je osloboen iz zatvora da bi se zajedno s Aleksijem Komnenom borio na strani Mihajla VII. protiv novih pokuaja uzurpacije prijestolja. Skoro istodobno uzdigla su se dva pretendenta na krunu iz redova bizantske vojne aristokracije: jedan u Maloj Aziji, a drugi na Balkanskom poluotoku. Draki knez Nikefor Brijenije, koji je uguio slavenski ustanak 1072. godine, bio je najugledniji predstavnik bizantske vojne aristokracije u europskom dijelu Carstva. Poetkom studenoga 1077. uao je u svoj rodni grad Drinopolje kao protucar i odande poslao vojsku koja se probila sve do zidina bizantskoga glavnoga grada. Strateg teme Anatolika, Nikefor Botanejat, ija je porodica znakovito potjecala od Foka, bio je tipian predstavnik maloazijskoga vojnog plemstva. On se 7. sijenja 1078. dao proglasiti carem te je krenuo u pohod na Carigrad nakon to je osigurao podrku Sulejmana, bratia sultana Alpa Arslana. ak i uz te kaotine okolnosti, prevlast je i dalje bila na strani Male Azije: Nikefor Botanejat preduhitrio je svoga europskog suparnika i imenjaka. Protuvladina stranka u Carigradu, koja je poradi nepopularnih Nikeforicevih mjera znatno dobila na snazi, sve je svoje nade usmjerila na Maloazijca. Tek to je Botanejat u oujku 1078. sa svojom vojskom stigao u Niceju, u glavnom je gradu izbio ustanak u kojemu je uvelike sudjelovala i Crkva. Mihajlo Parapinak morao se odrei krune i povui se u studitski manastir. Na prijestolje je pozvan Nikefor Botanejat. On je 24. oujka uao u Carigrad i jo istoga dana primio krunu od patrijarha. Da bi uspostavio vezu s kuom Duka i zadovoljio bizantski osjeaj za legitimnost, oenio se caricom Marijom, suprugom svojega prethodnika, iako je ovaj jo bio iv. No postariji Botanejat nije bio sposoban izvesti Carstvo iz kaosa. Njegova je kratkotrajna vladavina bila tek posljednji in ove epohe raspadanja i bila je ispunjena pobunama i graanskim ratovima. Jer nakon sloma vladavine senata, zapoelo je ogoreno natezanje generala oko vrhovne vlasti. Ona je naposljetku pripala najsposobnijemu meu njima: mladom Aleksiju Komnenu. Aleksije je najprije u slubi novoga vladara odstranio protucara Nikefora Brijenija, a nakon toga svrgnuo i Nikefora Bazilakija, koji je ovoga naslijedio na poloaju drakoga duxa i zatim takoer u ulozi pretendenta na prijestolje. meutim, kada se krajem godine 1080. Nikefor Melisen u Niceji proglasio protucarem i po uzoru na Botanejata zatraio Sulejmanovu pomo, Aleksije se nije umijeao. Jer sada je poeo s pripremama za svoje vlastito proglaenje. Botanejatovo, a zatim i Melisenovo saveznitvo Turcima je umnogome olakalo osvajanje Male Azije. Oko 1080. godine Sulejman je ve vladao cijelim maloazijskim podrujem od Cilicije do Helesponta i osnovao ondje, na najdrevnijemu bizantskom tlu, sultanat Rum: rimski sultanat. Nakon pada snanoga vojnog i upravnog poretka koji je neko postojao na maloazijskom tlu i nakon sveobuhvatne propasti bizantskoga stratiotskog stalea, Carstvo je u najkraem roku izgubilo i Malu Aziju. Meu svim predstavnicima vojne aristokracije koji su se natjecali za krunu Aleksije Komnen nije bio samo najistaknutiji vojskovoa ve i jedini istinski politiar i u tome nadmoan i svome ujaku Izaku Komnenu i nesretnome Romanu Diogenu. Aleksije je sebi znao pripremiti tlo i u vojsci i u glavnomu gradu s dalekovidnom mudrou i velikom diplomatskom spretnou te se sporazumjeti i s protivnikom strankom. Oenio se Irenom Dukom, neakinjom cezara Ivana i keri Andronika, izdajnika kod Mancikerta. Carica Marija u njemu je gledala anela uvara svoga malog sina Konstantina Duke, za kojega se jo uvijek nadala da e dospjeti do carske krune. Uz Izaka Komnena, svoga starijeg brata, Aleksije Komnen je vrlo revnog pomagaa naao u cezaru Ivanu Duki. Sastanak u trakom Curulonu, na kojemu je donijeta odluka o njegovu proglaenju carem, imao je karakter obiteljskog

129

istorijaonline.com

savjetovanja Komnena i Duka. Aleksije se dogovorio i s pretendentom Nikeforom Melisenom, svojim urjakom. Ovaj mu je ponudio europski dio Carstva, dok je azijski elio zadrati za sebe: tako se ponovo plan za podjelu Carstva rodio u glavi jednog vojskovoe, kao neko za vrijeme ustanka dvojice Barda protiv Bazilija II. Aleksije je taj plan odbio i umirio svog urjaka obeanjem titule cezara. U Carigrad, iji se garnizon veim dijelom sastojao od plaenika stranoga podrijetla, meu njima i Nijemaca, Aleksije je uspio prodrijeti zahvaljujui sporazumu sa zapovjednikom njemakih obrambenih trupa. I Aleksijeva je vojska, kao i ona koja je branila Carigrad, bila arena mjeavina stranih plaenika, i tri je dana glavni grad bio pozornica najdivljijeg pljakanja i nasilja. Botanejat je odustao od bezizgledne borbe i prihvatio patrijarhov nagovor na abdikaciju te je na Uskrnju nedjelju 4. travnja 1081. Aleksije Komnen okrunjen za cara Bizanta.

VI. VLADAVINA VOJNOGA PLEMSTVA (1081.-1204. ) 1. Ponovno uzdizanje Bizantskoga Carstva: Aleksije I. Komnen Vanjskopolitika bilanca tunog razdoblja koje dolazak Aleksija Komnena na prijestolje odvaja od smrti Bazilija II. bila je potpuni slom bizantske vlasti u Aziji, konani gubitak talijanskog posjeda i znatan gubitak moi na Balkanskom poluotoku. Njegova je unutarnjopolitika bilanca bila veliko slabljenje sredinje vlasti, teka privredna kriza, pad vrijednosti novca i dezintegracija privredno-drutvenog sustava srednjobizantskoga carstva. Aleksije I. Komnen (1081.-1118.) svoje je restauratorsko djelo morao izgraditi na novim temeljima i novi su faktori postali nosioci dravne graevine koju je izgradio. No njegovo je restauratorsko djelo moglo imati tek povrnog i prolaznog uspjeha. I u ranom se srednjemu vijeku, u doba Heraklija i Leona III., inilo da Bizant stoji na rubu ponora. Ali u ono je vrijeme Carstvo posjedovalo svjee unutarnje snage koje su omoguavale dugorono obnavljanje i ono je kroza sve ratne vihore zadralo svoju jezgru, Malu Aziju. Tako se uvijek moglo ne samo ponovno uzdignuti ve postupno i ponovno stei vlast na cjelokupnom podruju istonoga Sredozemlja, na kopnu kao i na moru. Sada je Carstvo bilo iznutra iscrpljeno, budui da je propao onaj sustav na kojemu je prethodnih desetljea poivala njegova snaga, a glavna osnova njegove moi, Mala Azija, preputena je gotovo bez otpora. Restauratorsko djelo Komnena ostalo je ogranieno prije svega na obalno podruje, ali je upravo u tom razdoblju Bizant nepovratno izgubio prevlast na moru. Ona je prela - u trgovako-politikom kao i u stratekom pogledu - na talijanske gradove-republike i to je, gledano sa stajalita svjetske politike, najvanija promjena toga doba i upuuje na nadmo zapadnih sila u usponu te svoj vrhunac nalazi u katastrofi Bizanta 1204. godine. Pozicija Carstva Komnena kao velesile nije bila utemeljena na unutarnjoj vrstoi tako da ni najimpozantniji uspjesi vrlo spretne politike tih vladara nisu imali trajnijeg uinka. Doista, politika Aleksija Komnena ve se od prvih koraka odlikuje neobinom spretnou. Njegova je zadaa bila beskrajno teka: morao je ponovno postaviti na noge iznutra oslabljeno carstvo kojemu je oduzeta obrambena snaga, a neprijatelji su navaljivali sa svih strana: Normani, Peenezi, Selduci. injenicu da je praktiki cijela Mala Azija bila pod turskom vlau isprva je morao jednostavno prihvatiti. Nije mogao nita drugo doli naknadno prepustiti Sulejmanu ionako izgubljeno podruje - kao zemlju za naseljavanje - da bi tako barem formalno ouvao vrhovna prava Bizanta i stvorio privid da gospodari Male Azije nisu suverena sila ve federati Carstva koji zemlju posjeduju uz carsku privolu, kao i Peenezi na Balkanskom poluotoku. Aleksije I. morao je sve svoje snage posvetiti borbi protiv Normana.

130

istorijaonline.com

Jer nakon to je pokorio bizantski posjed u Italiji, Robert Guiscard napao je i istonu jadransku obalu. Krajnji normanski cilj nije bio nita manje nego bizantska carska kruna, dok je njihov neposredni cilj bilo osvajanje Draa, koje im je trebalo otvoriti put prema Carigradu. Bez dostatne vojne sile i bez novanih sredstava Aleksije I. morao je odmah nakon sjedanja na prijestolje zapoeti rat u kojemu je na kocki stajala sama egzistencija Carstva. Bilo je nuno zaloiti crkvenu opremu i s tim je sredstvima car uspio skupiti vojsku koja se, naravno, sastojala preteno od stranih plaenika, a znatnim dijelom i od Anglonormana. Na borbu vlastitim sredstvima nije se moglo ni pomiljati. Aleksije je stavio sve u pogon da bi pronaao saveznike protiv nadmonog neprijatelja te je pokrenuo pregovore kako s Grgurom VII. tako i s Henrikom IV, a osigurao je i pomo Venecije. Tu se ve sasvim jasno primjeuje ono to otada ini kljuni moment venecijanske ratne i saveznike politike: ta je pomorska republika po svaku cijenu morala osigurati slobodu kretanja na Jadranu i stoga je na svaki nain nastojala sprijeiti uvrenje jedne sile na objema jadranskim obalama. U skladu s tim, u to je vrijeme Robert Guiscard bio neprijatelj, a Bizant prirodni saveznik Venecije. Za Bizant je potpora pomorski vjete republike bila posebno bitna, jer bizantska je flota bila jo propalija od kopnene vojske tako da je Carstvo na moru sada bilo potpuno nemono. Venecija je normanskoj floti uistinu nanijela teak poraz i time je prekinuta opsada Draa s mora. S kopnene je strane i dalje trajala i pobjedom Roberta Guiscarda nad carevom vojskom (u listopadu 1081.) grad je pao u njegove ruke. Tako je Robert Guiscard ipak provalio vrata u Bizant i nakon toga su se horde Normana slijevale duboko u carski teritorij, prele Epir, Makedoniju i Tesaliju te stavile pod opsadu ak i Larisu. Meutim, Robert Guiscard je ve u proljee 1082. bio prisiljen vratiti se u Italiju zbog ustanka koji je podigao jedan od carevih pristalica u junoj Italiji te je zapovjednitvo morao prepustiti svome sinu Bohemundu. Bizantski je otpor sve vie jaao i pod pritiskom carske vojske Normani su zapoeli povlaenje. U meuvremenu su Venecijanci kao saveznici Carstva ponovno zauzeli Dra. Robert Guiscard je, dodue, uspio uguiti ustanak te je ponovno krenuo u borbu protiv Bizanta, ali je poetkom godine 1085. pao rtvom epidemije. Nemiri koji su nakon njegove smrti izbili u junoj Italiji na due su vrijeme oslobodili Bizant normanske opasnosti. Pruenu pomo Venecija je skupo naplatila. Ugovorom od svibnja 1082. venecijanski je dud za sebe i svoje nasljednike primio titulu protosebastosa s odgovarajuim godinjim prihodom, patrijarh Grada dobio je titulu hypertimosa, a venecijanska Crkva godinju poasnu donaciju od 20 funti zlata. Prije svega je, Meutim, pomorska republika dobila izvanredne povlastice u trgovini. Venecijanci su otada mogli slobodno trgovati svom robom i u svim dijelovima Bizantskog Carstva, pa i u samom Carigradu, i to bez ikakvih plaanja, te su tako bili umnogome privilegirani u odnosu prema domaim bizantskim trgovcima. Osim toga, u Carigradu im je dano vie radionica i tri pristanita na prijelazu prema Galati. Time je poloen kamen temeljac kolonijalnoj moi Venecije na istoku, a u trgovaki je sustav bizantske drave usjeena duboka pukotina. injenica da je Venecija bizantskome caru i dalje priznavala pravo vrhovne vlasti nije nita mijenjala na stvari. Bizantski razvoj vie se ne moe zamisliti bez talijanske pomorske republike kao faktora moi. Posebnu su ulogu u bizantsko-normanskim odnosima igrale susjedne slavenske zemlje koje je neposredno pogaala borba velesila za prevlast na Balkanu. Dubrovnik i drugi dalmatinski gradovi, a izgleda i sama Hrvatska, pristali su uz Normane. Kralj Zete Konstantin Bodin nakon dueg je kolebanja stao na stranu bizantskoga cara. Ipak, za vrijeme odluujue bitke za Dra povukao je svoje trupe i time pridonio porazu Bizantinaca. Daljnje ratove Bizantskoga Carstva s Normanima i Peenezima iskoristio je za proirenje podruja svoje vlasti na Raku i Bosnu. Iz Rake su zatim poeli napadi na bizantsko podruje i time je udaren pravac kasnijoj srpskoj ekspanziji, a unutar srpskih zemalja pripremljeno premjetanje teita sa Zete u Raku.

131

istorijaonline.com

im je otklonjena normanska opasnost, bizantski je car morao krenuti u rat protiv Peenega. Ta se pogibelj, koja je nad Carstvom posljednjih desetljea visjela kao Damoklov ma, uvelike zaotrila zbog podrke koju su peenekim hordama na istoku Balkanskog poluotoka pruili bogumili. Kriza je dosegla svoj vrhunac godine 1090. kada su Peenezi nakon dugih bitaka s promjenjivim uspjehom, dospjeli sve do zidina bizantskoga glavnoga grada. Kao da to nije bilo dovoljno, Carigrad je istodobno napadnut i s mora. Emir Smirne, Caha, jedan od emira koji su podijelili Sulejmanovo (umro 1085.) nasljee, sklopio je s Peenezima savez i krenuo na Carigrad sa svojom flotom. Caha je neko boravio u zarobljenitvu na dvoru Nikefora Botanejata i bile su mu poznate bizantske metode ratovanja te je ispravno uvidio da odluujua pobjeda nad carskim gradom mora uslijediti s mora. Godine 1090./91. Carigrad je, pod opsadom s mora i kopna, prolazio kroz zimu nestaice i tjeskobe. Ponovno je spas mogao doi jedino izvana. U nudi je Aleksije I. pribjegao isprobanom iako ne sasvim neopasnom sredstvu bizantske politike prema barbarima tako to je protiv Peenega pozvao u pomo Kumane. Kumani, koji su u junorusku nizinu doselili za Peenezima i Uzima, bili su kao i oni pravi nomadski narod, a po svojem su jeziku, iako ne i po etnikoj pripadnosti, bili Turci. Car Aleksije sada je poloio sudbinu svoga carstva u ruke poglavara toga ratnikog naroda. udno oekivani Kumani stigli su na podruje Carstva u proljee 1091. i 29. je travnja u podnoju planine Levunion dolo do neuveno krvave bitke izmeu Bizantinaca i Kumana s jedne i Peenega s druge strane, u kojoj su Peenezi potpuno potueni. Siloviti dojam koji je taj masakr ostavio na suvremenike prenosi nam Ana Komnena, koja kae: "itav narod od bezbroj ljudi satrt je u jednom jedinom danu." Prsten koji se zatvorio oko Carigrada bio je probijen. Caha, iji su planovi propali nakon bitke pod Levunionom, doivio je poraz, a nakon toga je matiran jo jednim carevim sjajnim diplomatskim potezom. Jer kao to je Kumane nahukao protiv Peenega, Aleksije je sada protiv Cahe uspio okrenuti njegova zeta, emira Niceje Abula Kasima, sklopivi savez najprije s njim, a zatim i s njegovim nasljednikom Kilidom Arslanom, Sulejmanovim sinom. Osloboenje Carigrada omoguilo je poduzimanje koraka protiv Srbije, osobito protiv upana Rake Vukana, koji je neprestanim prepadima unosio nesigurnost na granino podruje. Ipak, car je 1094. godine morao ponovno prekinuti ratovanje i zadovoljiti se prividnim pokoravanjem Vukana. Jer njegovi su nekadanji saveznici Kumani provalili na podruje Carstva i pljakajui dospjeli sve do okolice Drinopolja. Na njihovu je elu stajao jedan pretendent na bizantsko prijestolje koji se izdavao za Konstantina Diogena, sina cara Romana IV, i zahtijevao carsku krunu. U tome je poivala osobita opasnost, ali i slabost pothvata. Jer nakon to je pretendent lukavstvom zarobljen, carskoj je vojsci polo za rukom da rastjera kumanske horde koje su ostale bez zapovjednika. U europskom dijelu Carstva najvee su opasnosti bile otklonjene. Izgledalo je da se situacija razvedrava i na Istoku, budui da su komadanje Rimskog sultanata i neprestane meusobne borbe emira otvorili mogunost ponovnog osvajanja Male Azije od strane Bizanta. Ali u trenutku kada se Aleksije I. mogao posvetiti tom zadatku, dogodilo se neto to je pokvarilo sve njegove planove i stavilo Carstvo pred nove viestruke tekoe: pribliavali su se kriari. Idejom kriarskih ratova dan je nov oblik tenji ojaanoga papinstva za irenjem vlasti prema kranskom Orijentu. Apel Urbana II. na koncilu u Clermontu silovito je odjeknuo u okviru vjerskog oduevljenja koje je zahvatilo Zapad od doba clunyjske reforme; rasplamsao je enju za Svetom zemljom, ija su privlanost i teka sudbina - od kada su selduki Turci 1077. godine zauzeli Jeruzalem - bili dobro poznati zapadnom kranstvu kroz sve ea hodoaa; ponio je feudalce Zapada eljne novih zemljita i avantura kao i vjerski uznesene mase pritisnute ekonomskim nedaama. Za razliku od toga, Bizantskom je Carstvu ideja kriarskih ratova, kako ih je shvaao Zapad, bila potpuno strana. Borba protiv nevjernika ondje nije bila nikakva novost. Kao teka dravna nunost ona je Bizantincima ve odavno postala samorazumljivom i na Osloboenje Svete zemlje, koja je na kraju krajeva bila

132

istorijaonline.com

drevni bizantski teritorij, gledali su kao na zadau svoje drave, a ne kao na opekransku stvar. Osim toga, inilo se da u razdoblju nakon raspada crkvenog zajednitva manje nego ikada postoje preduvjeti za suradnju sa Zapadom. Sa Zapada je Bizant oekivao plaenike, a ne kriare. I zaista je bizantski car u tekim godinama selduke i peeneke opasnosti zatraio pomo od zapadnih trupa kao to je to inio i u drugim prilikama; izgleda da je meu ostalima u to doba pisao i grofu Robertu Flandrijskom, koji ga je prilikom hodoaa posjetio krajem 1089. ili poetkom 1090., poloio lensku zakletvu i obeao da e poslati 500 flamanskih plemia. Istu su svrhu u osnovi imale i careve molbe za pomo upuene Rimu, kao i pregovori o uniji koje je vodio s Urbanom II. Obrat koji su dogaaji poprimili on nije ni elio ni oekivao. Vidio je kako se kriari pribliavaju ba u trenutku kada se poloaj njegova carstva znatno poboljao i kada je on sam mogao pokrenuti kriarski rat u Aziji. inilo se da kriari ugroavaju njegov poloaj zatitnika istonoga kranstva i da je njegovo carstvo, koje je nakon petnaest godina dugog i beskrajno napornog obrambenog rata oslobodio od najneposrednijih opasnosti, baeno u nove, nepredvidive tekoe. Tada jo nitko nije mogao slutiti da e se sveti rat Zapada protiv nevjernika s vremenom preobraziti u rat unitenja shizmatinoga Bizanta, ali ipak su zapadna braa od samog poetka doekana s najdubljim nepovjerenjem. Ve se tada esto pomiljalo da bi se Carstvo moglo nalaziti pred novom invazijom, a izgledalo je da nastup kriara opravdava tu pretpostavku. Predigra je bila pojava takozvanog pustinjaka Petra iz Amiensa. Slijedio ga je opor nasumce sabranih ljudi i te su se nedisciplinirane i neopskrbljene horde ve na prolazu kroz Ugarsku i balkanske zemlje odale tako divljakim pljakanjima da je esto bilo nuno suprotstaviti im se orujem. Kada su 1. kolovoza 1096. stigli pred Carigrad, nastavili su s pljakom, na to ih je car dao prebaciti na drugu stranu Bospora. Ali u Maloj su Aziji te jadno naoruane horde poubijali Turci. Samo je malen dio uspio pobjei u Carigrad na brodovima koje im je bizantski car stavio na raspolaganje. Od kraja 1096. godine postupno pristiu i velika feudalna gospoda sa svojom pratnjom. U Carigradu se skupila krema zapadnoeuropskog vitetva, meu ostalima i lotarinki knez Gottfried od Bouillona, grof Raymund od Toulousea, brat francuskoga kralja Hugo od Vermandoisa, brat engleskoga kralja i sin Vilima Osvajaa Robert od Normandije, istoimeni sin prije spomenutoga grofa Roberta Flandrijskog i takoer - to nije beznaajno - normanski knez Bohemund, sin Roberta Guiscarda. Aleksije I. je taj pothvat, koji se preklapao s njegovim planovima i mogao postati opasan za Bizantsko Carstvo, pokuao skrenuti u smjeru koji e biti prihvatljiv za njega i njegovu dravu, zatraivi od kriara da mu poloe lensku zakletvu u skladu sa zapadnim obiajem i da se obveu da e mu predati sve osvojene gradove koji su prije pripadali Bizantskom Carstvu. Sa svoje je strane car obeao da e potpomagati kriare ivenim namirnicama i ratnom opremom te je dao naslutiti da e i sam uzeti kri i sa svom svojom vojnom silom stati na njihovo elo. Uz iznimku Raymunda od Toulousea, naposljetku su svi voe kriarske vojske - nakon dugotrajnih pregovora, ak i Gottfried od Bouillona - prihvatili careve zahtjeve. Na toj su osnovi poetkom 1097. godine sklopljeni sporazumi s pojedinanim kriarskim voama, meu ostalima i s Bohemundom, koji je ne samo bez pogovora dao sva zatraena obeanja ve je nastojao djelovati i na Raymunda od Toulousea u carevu korist i ponudio svoje usluge za poloaj carskoga domestika za Istok. Normanske trupe su u meuvremenu ve stigle u Malu Aziju pod vodstvom njegova neaka Tankreda, koji je tako izbjegao polaganje zakletve. U stvarnosti je Bohemundov kriarski rat bio naprosto prilika da nastavi osvajake planove svoga oca. Prvi znaajan uspjeh kriarskoga rata bio je zauzee Niceje (u lipnju 1097.). U skladu sa sporazumom, grad je predan bizantskom caru i u njega je smjeten bizantski garnizon. Aleksije I. je pourio iskoristiti taj uspjeh. Njegove su trupe zaposjele Smirnu, Efez i Sard,

133

istorijaonline.com

kao i niz drugih gradova stare Lidije, tako da je ponovno uspostavljena bizantska vladavina u zapadnom dijelu Male Azije. Nakon to je zauzeta Niceja, kriari su se ponovno sastali s carem u Pelekanonu i obnovili poloene zakletve te zatim u pratnji bizantskoga korpusa krenuli dalje starim vojnim putem preko Dorilaja, Ikonija, Cezareje i Germaniceje prema Antiohiji. Dogovor izmeu kriara i bizantskoga cara trajao je do dolaska u Antiohiju, iako su Balduin, brat Gottfrieda od Bouillona, i Bohemundov neak Tankred skrenuli do Cilicije i posvadili se oko posjeda tamonjih gradova - koje su prema sporazumu bili obvezni predati bizantskom caru - da bi Balduin naposljetku prodro u podruje sjeverne Mezopotamije i ustanovio vlastitu kneevinu sa sreditem u Edesi. Zauzee Antiohije (3. lipnja 1098.), novi veliki uspjeh kriara, oznailo je kraj sloge izmeu kriara i bizantskoga cara i produbilo neslaganja izmeu samih kriarskih voa. izmeu Raymunda od Toulousea i Bohemunda izbio je ogoren sukob oko posjeda sirijskoga glavnoga grada. Lukavi je Norman dobio igru i utaborio se kao neovisni knez u Antiohiji. Svi carevi protesti bili su uzaludni: dok je Bohemund zaostao u Antiohiji, ostali su kriarski voe, ne ekajui da stigne car, krenuli prema Jeruzalemu, unato tome to je Aleksije poslao poruku da e pod uvjetom izruenja Antiohije sudjelovati u daljnjim kriarskim pohodima prema danom obeanju i unato tome to se sada i Raymund od Toulousea zaloio za to da se Antiohija preda Bizantu. izmeu grofa od Toulousa, koji je preao na carevu stranu, i samoga cara dolo je do pribliavanja i, dok su kriari koji su Aleksiju poloili lensku zakletvu osnivali vlastite kneevine, Raymund, koji je bio odbio poloiti zakletvu, izruio je caru vie zauzetih sirijskih obalnih gradova. Suradnja Raymunda i cara Aleksija postala je jo tjenja nakon osvajanja Jeruzalema (15. srpnja 1099.). Jer Raymund, stvarni voa kriarskoga rata od osvajanja Antiohije, jo je jednom prevaren i umjesto njega na elo novoga kraljevstva stupio je Gottfried od Bouillona kao "zatitnik Svetoga groba". Nastanak jeruzalemskoga kraljevstva u udaljenoj Palestini Bizant je jo nekako i mogao prihvatiti, ali ne i ustolienje Bohemunda u Antiohiji. Normanska je kneevina u Siriji neposredno dirala u ivotne interese Bizantskoga Carstva, tim vie to Bohemund vie nije prikrivao neprijateljstvo prema Bizantu te je ve 1099. godine stupio u otvoren sukob. Ipak, istodobno se morao boriti i s Turcima, jer normanska kneevina Antiohija i njima je bila trn u oku, i ta je okolnost znatno olakavala zadau bizantskoga cara. Ve 1101. godine Bohemund je pao u zarobljenitvo emira Malika Ghanzija iz kue Danimanda, ali su ga otkupili kriari te se vratio u Antiohiju. Meutim, godine 1104. Turci su kod Harana teko porazili Latine i tako je carska vojska uspjela osvojiti vane cilicijske utvrde Tarsos, Adanu i Mamistru, dok je bizantska flota zauzela Laodiceju i druge obalne gradove sve do Tripolisa. Bohemund je morao shvatiti da istodobno ratovanje protiv Turaka i Bizantinaca nadilazi njegove snage. Ostavivi Tankreda u Antiohiji, poao je na Zapad da pripremi pohod protiv Bizanta u velikom stilu. Na svojem putovanju kroz Italiju i Francusku Bohemund je vie od bilo koga drugoga pridonio nastanku legende o tome kako je bizantski car izdao kriare. Usvojivi program i ratni plan svojega oca, u listopadu 1107. pristao je u Avloni s velikom vojskom i odande krenuo na Dra. Kao 25 godina prije, Normani i Bizantinci ponovno su se sukobili pod zidinama Draa. Ali kako se samo promijenila careva situacija: bitka je zavrila pobjedom Bizantinaca i potpunim Bohemundovim porazom. U sporazumu iz 1108. on se pokajniki obvezao da e caru biti vjeran vazal, to je znailo i pruati mu podrku protiv svih neprijatelja Carstva, za to mu je u zamjenu ostavljena kneevina Antiohija kao carsko leno. Za razliku od njega, Tankred je, kao to se moglo i oekivati, odbio priznati taj sporazum te je nakon skore Bohemundove smrti (1111.?) postao jedinim gospodarom Antiohije. Pokuaj bizantskoga cara da se protiv njega povee s ostalim kriarskim voama nije imao uspjeha. Aleksije I. nije vie uspio skupiti snage da ponovno zapone borbu protiv prkosnih normanskih kneeva i posljednje je godine svojega ivota radije posvetio borbi protiv Turaka u Maloj Aziji.

134

istorijaonline.com

Tako sporazum iz 1108. isprva nije imao neposrednog odjeka, ali je unato tome znaajan kao smjernica za politiku iduih vlada. Osim toga, pobjeda nad Bohemundom izborena na istonoj jadranskoj obali utjecala je na znatno uvrenje poloaja Bizanta na Balkanskom poluotoku. Meutim, kao nov se faktor moi u odnose na Balkanu umijeala Ugarska, koja je poetkom 12. stoljea dovela Hrvatsku i Dalmaciju pod svoju vlast. Novo znaenje koje je Ugarska dobila u politici Bizanta odrazilo se u tome to je car Aleksije oenio svoga prijestolonasljednika Ivana ugarskom princezom. Ali izmeu dviju sila neizbjeno je moralo doi do borbe za utjecaj na Balkanskom poluotoku i poziciju na Jadranu te je iduih desetljea Ugarska postala jedan od glavnih protivnika Bizantskoga Carstva. Nakon neprekinute borbe tijekom skoro etiri desetljea, Aleksije Komnen je u znatnoj mjeri ponovno uspostavio mo Bizantskoga Carstva. U svakoj svojoj etapi ta borba svjedoi o Komnenovoj dravnikoj veliini i njegovu jedinstvenom diplomatskom umijeu. On je znao kako iskoristiti Veneciju protiv Roberta Guiscarda i suparnike emire protiv Cahe; protiv Turaka se posluio kriarima, a protiv kriarskih drava Turcima. Ali uz to spretno koritenje stranih sila, sve je bolje umio upotrijebiti i vlastite snage. Od rata do rata i iz godine u godinu borbena sila bizantske drave naoigled raste. U vrijeme rata protiv Roberta Guiscarda bizantska pomorska sila nije ni postojala, a u ratu protiv Cahe i posebno protiv Bohemunda ve je uspjeno sudjelovala bizantska flota. Poraze poetnog razdoblja smijenili su pobjedniki pohodi protiv Kumana i Selduka, a sasvim se jasno moe uoiti jaanje bizantske vojske ako se usporede dva posljednja susreta s Normanima na istonoj jadranskoj obali. Aleksije I. nije samo pomaknuo granice Carstva, on ga je i iznutra uvrstio i ponovno uinio sposobnim za obranu. Dodue, taj je novoustanovljeni dravni sustav bio potpuno razliit od strogoga dravnog poretka srednjobizantskog razdoblja. Najproblematinije pojave 11. stoljea, kao to su davanje poreza u zakup, dodjela prava imuniteta svjetovnim i crkvenim zemljoposjednicima i pad vrijednosti novca, postoje i dalje i, tovie, dobivaju na opsegu. Kao nov imbenik pojavljuje se prodor talijanske pomorske republike u bizantsku trgovinu: Venecija je od 1082. godine nadalje sveprisutna u bizantskim vodama, a sporazumom zakljuenim u listopadu 1111. Aleksije I. dodijelio je i Pisi znaajne trgovinske povlastice. Za dezintegraciju bizantskoga birokratskoga dravnog poretka od vrlo je velike vanosti i promjena sustava dvorskih titula koju je poduzeo Aleksije I., a koja se takoer nadovezuje na razvoj prethodne epohe. Zbog irokogrudnog dodjeljivanja titula za vrijeme vladavine inovnikog plemstva, stare su titule izgubile na vrijednosti pa su se za osobe na visokom poloaju morale izmisliti nove poasti. Titule patricija, protospathariosa i spatharokandidatosa, koje su u 10. stoljeu nosili visoki inovnici, ve sredinom 11. stoljea ne znae vie mnogo, a na prijelazu iz 11. u 12. stoljee potpuno izlaze iz upotrebe. Jedino su tri najvie poasti srednjobizantskog razdoblja - cezar, nobilissimos i kuropalates - preivjele tu udnu inflaciju titula, a i one su poneto izgubile na vrijednosti. Za svog je brata Izaka Aleksije I. stvorio novu titulu sebastokratora (koja je nastala spajanjem sebasta i autokratora), kojoj je dao prednost pred cezarskom. Nakon toga je mogao bez oklijevanja ispuniti obeanje dano pretendentu na prijestolje Nikeforu Melisenu (vidi str. 185) i dodijeliti mu titulu cezara, koja je sada oznaavala tek visoku, ali ne i najviu poast. Dok stare inovnike titule nestaju, vii dostojanstvenici stjeu titule koje su prije kao carski atributi vrijedile ili bile rezervirane za mlade pripadnike carske kue, a iz kombinacija pojedinanih titula i tih atributa mogle su se kovati daljnje mogunosti gradacije: sebastos, protosebastos, panhypersebastos; sebastohypertatos, pansebastohypertatos, protosebastohypertatos; entimohypertatos, panentimohypertatos, protopanentimohypertatos; nobilissimos, protonobilissimos, protonobilissimohypertatos i tome slino. Ta promjena sustava titula odraava duboki obrat koji bizantski dravni sustav doivljava od 11. stoljea nadalje: sa strogim birokratskim centralizmom odumire i strogi hijerarhijski sustav srednjobizantskoga razdoblja.

135

istorijaonline.com

Jedna od tipinih pojava obezvreenja titula je i ta da se od triju oznaka koje su nosili generalni guverneri tema pri kraju 10. stoljea zadrava jedino najvia, tako da u doba Komnena svi tematski guverneri nose titulu dux, dok se njihovi podreeni sada nazivaju katepanima, a stara asna oznaka stratega skoro potpuno nestaje ve u 11. stoljeu. Titulu megas dux od Aleksija I. do propasti Carstva nosi vrhovni admiral, pod ijim je zapovjednitvom cjelokupna pomorska sila. Dvojici domestika Istoka i Zapada, koji od druge polovine 10. stoljea dijele vrhovno vojno zapovjednitvo, ve se od polovine 11. stoljea obiava pridodati titula megas domestihos. Kao nadglednik svih civilnih slubi od Aleksija I. pojavljuje se logothetes ton sekreton, koji se od kraja 12. stoljea naziva vrhovnim logotetom. S tim se poloajem, kao i s onim logoteta droma u srednjobizantskom razdoblju, od sada esto - iako ne i redovito - povezuje funkcija prvoga ministra, mesazona. Propadanje vojske i teka nestaica novca dva su elementa koji od sredine 11. stoljea obiljeavaju unutarnju situaciju Bizantskoga Carstva i kojima je prvenstveno uvjetovano i unutarnjopolitiko djelovanje Aleksija I. Obezvreivanje kovanog novca, koje je zapoelo oko sredine 11. stoljea, pod Aleksijem Komnenom napreduje u vrlo velikoj mjeri, tako da pokraj staroga punovrijednog zlatnika kolaju i nove kovanice manje i raznolike vrijednosti. Naravno, ta je situacija u privrednom ivotu dovela do velike zbrke, a istodobno su iz nje proizale i odreene prednosti za dravnu blagajnu, koja je izdavala lo novac, ali je od poreznika zahtijevala punovrijedan. Meutim, takvo se stanje stvari nije moglo dugo odrati i drava je ubrzo bila prinuena primati i manjevrijedan novac. Teaj je isprva snano oscilirao, a ubirai poreza preraunavali su u vlastitu korist i obogaivali se na najbezoniji nain sve dok car nije zapovjedio da se za jednu nomizmu raunaju etiri milijarezije, ime je slubeno priznato da bizantski zlatnik ima jo samo treinu svoje izvorne vrijednosti. Na osnovni je porez u Bizantu nadodan jo itav niz dodatnih poreza, koji su zajedno iznosili oko 23 posto iznosa osnovnog poreza. Pri proraunu osnovnog poreza pretpostavljao se trostruki gubitak vrijednosti zlatnika, ali su dodatni porezi u poetku i dalje odreivani po starom kljuu, pa se car, kada su porezni obveznici zbog toga prigovorili, odluio za srednje rjeenje i dopustio sniavanje dodatnih iznosa za polovinu. Time su dodatni porezi skoili za 50 posto i dobit dravne blagajne zapravo je bila jo vea, budui da su dodatni porezi zaraunavani tek od odreene visine iznosa osnovnog poreza, a s gubitkom na vrijednosti zlatnika nominalni su iznosi odgovarajue skoili pa se podmirivanje dodatnih poreza moglo zahtijevati i od najsiromanijih obveznika koji prije za to nisu dolazili u obzir. Tako je caru polo za rukom da iz propadanja valute na otrouman nain izvue viestruku korist. Sve je to na svojim leima iznio porezni obveznik, iji je poloaj bivao sve tei. Od poreznog tereta jo je munija bila svojevolja poreznih inovnika i zakupaca: vie se albi uje zbog zloupotrebe slube ubiraa poreza nego zbog povienja davanja. Izgleda da je zakup poreza poetkom 12. stoljea bio sasvim uobiajen postupak, a pojedinim su poreznim zakupcima bile preputene itave pokrajine. Nita se neobino ne vidi u tome to se zakupci obvezuju da e poreze ubirati u dvostrukom iznosu. A porezima u novcu pridruuju se i brojna naturalna optereenja i snoenje trokova javnih slubi, to je u to doba bilo osobito teko. Stanovnitvo osigurava materijal i radnu snagu za izgradnju brodova, mostova i cesta. Osim toga ono ima obvezu brinuti se za smjetaj i opskrbu carskih inovnika i vojske, potpomagati ih ljudskom i konjskom snagom te trupama u prolazu besplatno ili po niskoj cijeni isporuivati sve mogue namirnice. To znai da je trokove uzdravanja vojske samo djelomino podmirivala drava, dok ih je dijelom neposredno snosilo stanovnitvo, s time da je doprinos stanovnitva u tom razdoblju osobito velik. Tako si pomae drava ija financijska mo propada, a prinuena je bez odgaanja uspostaviti nove obrambene snage i unajmiti plaenike u najveemu moguem broju. injenica je da se u to vrijeme bizantska vojska sastoji od arene mjeavine narodnosti, u kojoj se nalaze Vareani, Rusi, Peenezi, Kumani, Turci, Francuzi, Nijemci, Englezi, Bugari, Abazgi i Alani.

136

istorijaonline.com

Osim plaenikih trupa, i domaa vojska stjee sve veu vanost. Nositelj bizantske vojne sile, dakako, vie nije mogao biti mali posjed, budui da su stara vojnika dobra pala rtvom procesu feudalizacije i, iako nisu potpuno nestali, vojnici-seljaci sada su ipak igrali tek sporednu ulogu. Bizantska je vojska postavljena na osnovi isto feudalnoga lenskog sustava i njezina je stvarna nosiva snaga veleposjed pronoia. Iskoritavanje sustava pronoia u vojne svrhe svakako je i glavni uzrok vojnog jaanja Bizantskoga Carstva u razdoblju vladavine vojnog plemstva koje zastupa dinastija Komnena. injenica je da dodjele pronoia koje su nam poznate iz vremena epigona makedonske dinastije i dinastije Duka (vidi str. 173) jo nisu imale nikakve veze s vojnom slubom. Ali ve pod Aleksijem I. Komnenom sustav pronoia dobiva vojni karakter koji e zadrati sve do propasti Carstva. Pronojar je obvezan na vojnu slubu i upravo zbog toga se redovito naziva naprosto vojnikom (stratiotom). On je konjanik u punoj spremi i ve prema veliini njegove pronoie prati ga vea ili manja skupina ljudi. Osim toga, i ostali veleposjedi te ak i crkveni posjedi podlijeu prisilnom regrutiranju, iako su obvezni osiguravati samo lako naoruanu pjeadiju. Pronoia nije bila pronojarovo vlasnitvo, bila je neprenosiva te izvorno takoer i nenasljediva. Pravo vlasnitva i neogranieno pravo raspolaganja pronoia posjedima za sebe je zadrala dravna vlast, koja ih je po svojoj volji davala ili oduzimala. Ali sve dok je pronojar posjedovao dodijeljena mu dobra i na njima naseljene seljake - a po pravilu ih je posjedovao do kraja ivota - on je bio njihov apsolutni gospodar i vladar. Pronojari i stratioti srednjobizantskog razdoblja pripadaju razliitim drutvenim svjetovima. Dok su stari stratioti bili seljaka milicija, pronojari, iako se i oni nazivaju stratiotima, potjeu iz redova feudalne aristokracije, prije svega iz sitnog plemstva. To su vei ili manji feudalci ija dobra obraduju njima podloni seljaci. Dodjela posjeda ne znai samo dodjelu odreenog dobra, ve takoer i seljaka koji su na tom dobru naseljeni i koji tada automatski postaju paroikoi pronojara te mu moraju plaati davanja. Pravo na ta davanja i na druge prihode od pronoia dobra za primaoca su tvorila smisao i privlanost takva posjeda. Veliki znaaj koji pronoia sustav od toga vremena dobiva s obzirom na njegove nove zadae ima za prirodnu posljedicu da se pronoia dobra dodjeljuju u sve veem broju. Time se ubrzava proces feudalizacije u Bizantu. Jer pronoia sustav najupadljivija je pojava bizantskoga feudalizma. Izvan granica Bizantskoga Carstva taj se sustav uvelike proirio i u junoslavenskim zemljama i odigrao vanu ulogu u procesu njihove feudalizacije. U vrijeme Aleksija I. promjene je doivio i takozvani charistikion sustav, prijenos samostana i samostanskih dobara na svjetovne upravitelje. Ova je praksa, koja se osobito proirila od 11. stoljea nadalje, imala za cilj ekonomski ojaati samostane, ali je esto dovodila do tekih zloupotreba te je kod dijela klera naila na otpor i uvijek je iznova bila osuivana na crkvenim sinodama. Ipak, ona je i dalje postojala i ak stekla pristalice u nekolicini uglednih crkvenih voa, i tu injenicu valja pripisati tome to je nudila ventil za samostansku privrednu aktivnost, koja je bila sputana naelom neprenosivosti crkvenog posjeda. Ali dok je takve dodjele u ranijem razdoblju preteno provodilo crkveno poglavarstvo, sada je sam car bio taj koji je crkvene posjede dodjeljivao kao neku vrstu beneficija. Za razliku od pronoia posjeda, dobra charistikion nisu imala nikakve javno-pravne funkcije, a za dravu su bila jeftino sredstvo nagraivanja njezinih slubenika. Moe biti da je cara u tome vodila tenja za ogranienjem prekomjerno naraslih crkvenih posjeda. U svakom sluaju, nije udo to su careve dodjele samostana uzrokovale mnogo zle krvi u crkvenim krugovima. Aleksije I. naiao je na jednako snanu opoziciju u crkvenim krugovima i kada je za vrijeme ratova s Normanima i Peenezima bio prinuen posegnuti za bogatstvom Crkve, i tada je pod pritiskom opozicije morao ne samo pristati na povrat oduzetih dobara ve i 1082. godine izdati edikt u kojemu, osuujui svoj vlastiti postupak, za sva vremena zabranjuje otuivanje crkvene imovine. To ga, naravno, nije sprijeilo da nekoliko godina poslije, kada

137

istorijaonline.com

se naao pred novim tekoama, ponovno pribjegne konfiskaciji crkvene opreme. Ali unato takvim povremenim pomuenjima odnosa, izmeu svjetovne i crkvene je vlasti vladala sloga i suradnja utemeljena na dubokom zajednitvu interesa. Ruku pod ruku, car i Crkva zajedno su se borili protiv heretikih pokreta, koji su bili opasnost kako za dravnu, tako i za crkvenu organizaciju, i car je bio taj koji je pritom vodio glavnu rije. Bogumilski nauk, koji je pod utjecajem istonih hereza nastao na slavenskom Balkanu, s vremenom se toliko proirio i stekao tolike pristalice i meu bizantskim stanovnitvom, te ak i u bizantskom glavnom gradu, da je car drao zadaom od dravne vanosti poduzeti korake protiv te opasne hereze. Bogumilski voa Bazilije i njegovi uenici koji su ostali vjerni svojim uvjerenjima spaljeni su na lomai. Kao branitelj pravovjerja car je ivo sudjelovao i u postupcima protiv "konzula filozofa" Ivana Itala, koji je, kao i njegov veliki prethodnik Psel, bio vatreni oboavatelj Platona i neoplatoniara i strunjak za Aristotela. U osobi Ivana Itala antika je filozofija, koja je od Psela vladala najviom filozofskom ustanovom carstva, dospjela u konflikt s kranskim dogmatskim naukom. Za razliku od spretnijega Psela, Ivan Ital nije se uspijevao drati granica koje je propisivala kranska dogma i svoju je zaokupljenost "besmislenom prividnom mudrou pogana" platio izopenjem. Osim nedodirljivosti dogmatske vjere, Aleksije I. zauzimao se i za istou kranskoga naina ivota, potpomagao stroge asketske manastire na Atosu i osobito promicao djelovanje monaha Kristodula, koji se na otoku Patmosu istaknuo kao reformator monakog ivota. Pattnos i susjedni otoci dodijeljeni su mu u doivotan posjed i inili su, opremljeni dalekosenim imunitetom kao i Atos, pravu monaku republiku. Za vrijeme Aleksija Komnena uvreni su kako samo carstvo, tako i autoritet cara. Meutim, po svojoj se strukturi carstvo Komnena uvelike razlikuje od stroge centralistike drave srednjobizantskog razdoblja. Vrijeme Komnena dovelo je do produbljenja procesa feudalizacije, a feudalne snage provincije, protiv kojih su se carevi 10. stoljea borili svim silama, postale su stvarni nosioci nove dravne konstrukcije. Aleksije je dao prednost socijalno najjaim faktorima koji su se probili usprkos centralizmu srednjobizantskog razdoblja i na njima je izgradio dravu i vojsku. U tome je sadrana tajna njegova uspjeha, ali u tome su i njegova ogranienja. Bizant se konano udaljio od svojih nekadanjih vrstih temelja i njegova privredna i financijska snaga vie nisu bile iste kao nekad. To valja imati na umu ako se eli razumjeti zbog ega je sjaj epohe Komnena bio kratka vijeka i zbog ega na kraju te epohe stoji slom bizantske drave. Produbljivanju procesa feudalizacije pridonio je i dodir sa Zapadom. Sudbina je htjela da Bizant stupi u blii kontakt sa zapadnim svijetom nakon to je crkveno zajednitvo - a to u to vrijeme znai duhovno zajednitvo kao takvo - ve bilo propalo. Bizantinci i zapadnjaci gajili su jedni prema drugima osjeaje mrnje i prezira, a s pobliim su se upoznavanjem ti osjeaji jo i produbili. Unato tome, od ovoga se razdoblja utjecaj Zapada na Bizant poinje oitovati na mnogobrojne naine, kako u kulturnom, tako i u dravnom pogledu. Dakako da je feudalizacija bizantske drave bila posljedica unutarnjega bizantskog razvoja. Ali okolnost da je u prednjoj Aziji nastao itav niz latinskih drava, u kojima se zapadni feudalizam nalazio u svomu najiem obliku, nije mogla ostati bez uinka na daljnji razvoj. Odnos u koji su kriarski voe uli prema caru Aleksiju I., oblikovan prema zapadnom uzoru, u bizantsko je poimanje drave unio novo naelo. Ubrzo je taj odnos vazalstva primijenjen i na druge vladare na bizantskom podruju i tako je postao trajnim sastavnim dijelom kasnobizantskoga dravnog sustava.

138

istorijaonline.com

2. Razvoj nove moi i prvi neuspjesi: Ivan II. i Manuel I. Jedan od rezultata jaanja carske vlasti bilo je osnivanje nove dinastije Komnena. Unato neslozi koja je vladala unutar carske obitelji, unato tvrdokornim svaama oko prijestolonasljedstva koje su zatrovale posljednje dane i sate cara Aleksija, na prijestolju ga je naslijedio njegov najstariji sin Ivan. Doavi u posjed vrhovne vlasti u savezu s Dukama, Aleksije I. najprije je prijestolonasljednikom imenovao mladoga Konstantina Duku, sina Mihajla VII., i zaruio ga svojom najstarijom keri Anom. Meutim, nakon roenja svoga prvoroenca Ivana, prijestolonasljednika je prava prenio na njega (1092.). Time je poduzet odluujui korak u osnivanju dinastije Komnena i, kada je ubrzo nakon toga mladi Konstantin Duka umro, sve su se tekoe inile rijeenima. Ali tom su se razvoju situacije isprijeile ambicije princeze Ane. Nakon prijevremene zarunikove smrti, udala se za Nikefora Brijenija (1097.) i sada je za njega eljela carsko prijestolje. Veliki dravnik i vojskovoa Aleksije oduvijek je bio podloan enskim utjecajima. Na poetku je na njega utjecala carska udovica Marija, supruga njegovih dvojice prethodnika i majka prijestolonasljednika Konstantina Duke. Toj je lijepoj i pametnoj eni Aleksije bio odan s istinskom strau i spreman rtvovati joj svoju suprugu Irenu Duku. Od te ga je politike pogreke sauvalo energino upletanje patrijarha Kozme, koji je ustrajao na Ireninoj krunidbi. Zatim je tu bila Ana Dalasena, careva majka, koja je nad njim stekla presudan utjecaj te je bila i regent za vrijeme njegove odsutnosti iz Carigrada u doba rata protiv Roberta Guiscarda. Naposljetku je do velikog utjecaja dola i carica Irena, iako na poetku prezrena. U pitanju prijestolonasljedstva zauzela se protiv svoga sina Ivana, a u korist svoje voljene keri Ane i njezina supruga, cezara Nikefora Brijenija. Majka i ki ujedinjenim su snagama vrile pritisak na cara da ga privole na prijenos vladarskih prava na Brijenija. Cak i na samrtnoj postelji dvije su ga ene opsjedale svojim molbama i nagovaranjima. Ne odluivi se na otvoreno odbijanje, Aleksije je carsku krunu uspio dati svome sinu, koji je bio dovoljno spretan i energian da ostvari svoje pravo. Ali zbog intriga njegove majke i sestre, to je stupanje na vlast zakonitoga prijestolonasljednika poprimilo izgled dravnog udara. Ana se nije odmah pomirila sa sudbinom. Protiv svog je brata isplanirala udar i tek kada je i to krajnje sredstvo ostalo bez uinka, odustala je od spletkarenja i potraila utjehu u uenim studijima. U prinudnoj povuenosti u jednom samostanu napisala je povijest svoga oca, Aleksijadu, koja je njezino ime uinila besmrtnim. Po prosudbi je suvremenika i kasnijih narataja Ivan (1118.-1143.) bio najvei meu Komnenima. Bio je vladar u kojega se mudra razboritost udruila s usmjerenom energijom, a k tome je bio i poten ovjek vrstoga karaktera i plemenitog uma koji ga izdie visoko iznad njegova vremena. Vrlo odmjeren, ali vrst i nepokolebljiv u ostvarenju svojih ciljeva, politiku je svoga oca nastavio provoditi sa ilavom izdrljivou, ne gubei nikada iz vida granice moguega. U prvom je planu stajala borba protiv normanske kneevine Antiohije. Ali i na Zapadu su se gomilali vani problemi koji su zahtijevali potpunu budnost. Antiohija je bila povezana sa Sicilijom; a normanski je problem na Siciliji, kao i srpski na Balkanu, Carstvo doveo u dodir s nizom drugih zapadnih sila. Ivan II. je uzaludno pokuavao prerezati konce koji su Carstvo vezali za Veneciju i sputavali bizantsku trgovinu. Pomorska republika nije se dala izgurati s poloaja koji joj je dodijelio sporazum iz 1082. godine: venecijanska je flota napala bizantske otoke u Egejskom moru i car se naao prinuenim u potpunosti potvrditi venecijanske privilegije novim sporazumom (1126.). S druge strane, Ivan je na Balkanu postigao vane uspjehe. Nakon pobjede koju je Aleksije I. izvojevao nad Peenezima uz kumansku pomo, Carstvo je trideset godina bilo sigurno od njihovih pljakakih napada. Godine 1122. je, Meutim, nova horda Peenega navalila preko Dunava i pljakajui stigla sve do Makedonije i Trakije. Ipak, to je bio zadnji peeneki

139

istorijaonline.com

prepad koji je Bizant doivio. Teki poraz koji im je nanio Ivan II. (1122.) konano je oslobodio Carstvo od te poasti. Brojni zarobljenici naseljeni su u Carstvu i nove peeneke snage uvrtene u bizantsku vojsku. Ali kao vanjskopolitiki faktor sile, Peenezi otada vie ne postoje za Bizantsko Carstvo. U spomen na tu pobjedu car je uveo poseban "Peeneki praznik" i ta se sveanost odravala jo i krajem 12. stoljea. Nakon to su svladani Peenezi, Ivan je krenuo na Srbiju, koja je bila arite vjenih nemira. Dok se njegov otac morao zadovoljavati djelominim uspjesima, Ivan je izvojevao presudnu pobjedu nad upanom Rake te se povukao s bogatim plijenom i brojnim zarobljenicima koje je dao naseliti u Maloj Aziji. Srbi su morali priznati Bizantu pravo prevlasti. Ali njihova se tenja za slobodom i dalje izraavala u estim ustancima koji su Carstvu zadavali mnogo muke, osobito zato to su Srbi nali podrku u Maarima. Jaanje Ugarske kao nove balkanske i jadranske sile i vrsto oslanjanje Srbije na Ugarsku otada su mnoga desetljea odreivali razvoj situacije na Balkanu. Porodine veze cara s ugarskom kraljevskom kuom dale su mu izgovor za mijeanje u esta ugarska previranja oko prijestolja i za potporu pretendenata. Meutim, ta je politika, koja je Bizantu omoguila da utjee na situaciju u Ugarskoj, dovela i do zaotravanja ugarsko-bizantskih napetosti. Stjepan II. (1114.31.), iji je oslijepljeni brat Almo naao utoite u Carigradu, pokrenuo je 1128. godine rat protiv Bizanta. Maari su razorili Beograd i Branievo. Ipak, nadmona ih je vojska bizantskoga cara natjerala na povlaenje i sklapanje mira. Oko 1130. godine Ivan se konano uspio okrenuti prema istoku i nastaviti borbu koju je zapoeo odmah nakon dolaska na prijestolje, ali ju je morao prekinuti zbog razvoja situacije na Balkanskom poluotoku. Njegov glavni protivnik u Maloj Aziji u ono doba nije bio sultanat Ikonij, oslabljen unutarnjim previranjima, ve melitenski emirat Danimanda. Nakon to ga je svladao 1135. godine, caru je ipak preostao jo jedan problem koji je morao rijeiti prije nego to se posveti svojoj pravoj zadai, pokoravanju Antiohije. Put prema Siriji bio je odsjeen maloarmenijskom kneevinom u Ciliciji, tvorevinom armenskoga kneza Rubena, koji se oko 1071. utvrdio na Tauru. Maloarmenski knez Leon, Rubenov nasljednik, od 1129. je godine prigrabio najvanije utvrde Cilicije oslanjajui se na kriarske drave i time je zabijen klin izmeu bizantskog teritorija u Maloj Aziji i kneevine Antiohije. Vojni pohod Ivana II. protiv maloarmenske Cilicije u proljee 1137. rezultirao je pobjedom: u kratko su vrijeme jedan za drugim pali Tarsos, Adana i Mamistra, dok je knez Male Armenije potraio spas u bijegu, ali je godinu dana kasnije zavrio u bizantskim rukama te je zajedno sa svojim dvama sinovima doveden kao zarobljenik u Carigrad. Nakon pokoravanja Cilicije, put prema Siriji bio je otvoren, i ve je u kolovozu 1137. Ivan II. stajao pod antiohijskim zidinama. Grad se predao nakon krae opsade, a njegov se knez, Raymund od Poitiersa, zet Bohemunda II., zakleo caru na vjernost i naredio da se sa gradskih zidina zavijori carski stijeg. Godinu dana kasnije Ivan se vratio u Siriju i odrao sveanost ulaska u Antiohiju. Dok je principat Antiohiju pokorio orujem, Ivan je protiv normanskoga kraljevstva u junoj Italiji poduzeo diplomatske mjere. Nakon razdoblja propadanja, normansko je kraljevstvo krenulo prema novom procvatu. Ruer II. ujedinio je pod svojom vlau Siciliju i Apuliju i na Boi 1130. u Palermu je okrunjen za kralja. Uspon normanske vlasti na Siciliji ugroavao je i Bizant i Njemaku te su tako ta dva carstva nala zajedniki jezik. Protiv nove normanske velesile Ivan II. je sklopio savez s Lotarom, a nakon njegove smrti s Konradom III. I Pisa je uvuena u protunormanski front: godine 1136. Ivan je tomu trgovakom gradu potvrdio privilegije koje mu je neko dodijelio njegov otac. Time je dobio potrebno zalee za svoju aktivnu politiku na istoku. Jer antiohijski problem jo uvijek nije bio konano rijeen. Odnosi s kriarskim dravama sve su se vie mutili i 1142. antiohijski je knez uz potporu latinskoga klera odstupio od dogovora. Car je odluio krenuti u novi vojni pohod protiv Antiohije, koji je trebao biti tek predigra veem pothvatu. ini se da je imao namjeru ponovno uspostaviti bizantsku vlast u Palestini, ali smrt je stavila toku na njegove planove.

140

istorijaonline.com

Ranjen za vrijeme lova otrovnom strelicom, car Ivan II. izdahnuo je 8. travnja 1143. Rezultati njegove snane i nepokolebljive politike bili su porast ugleda bizantske drave, jaanje njezine vojne sile i ponovna uspostava velikog dijela bizantske vlasti na istoku i na Balkanu. Dva starija sina Ivana II., Aleksije i Andronik, ve su 1142. godine bili umrli. Kruna je prema carevoj posljednjoj elji pripala njegovu etvrtom i najmlaemu sinu Manuelu. Manuel I. (1143.-1180.) pokazao se kao sjajan i viestruko nadaren vladar. Bio je roeni vojskovoa i hrabar ratnik koji nije izbjegavao opasnost, a prije svega je bio domiljat diplomat i dravnik s velikim i odvanim idejama. Bio je pravi Bizantinac, proet idejom univerzalne carske vlasti i opsjednut strau prema teolokim diskusijama. Istodobno je, Meutim, itavim svojim biem bio vitez zapadnoga stila i utoliko je u bizantskoj povijesti predstavljao novi tip vladara. Na njemu se moe jasno razabrati kako se duboko na bizantski svijet odrazio dodir s kriarima. Manuel je oboavao zapadne obiaje i njegovao ih je na svom dvoru. I njegova su dva braka sa zapadnim princezama pridonijela tome da je bizantska carska rezidencija dobila novo lice. U komnenskoj palai Blaherna zavladala je atmosfera vedrine i ivotne radosti. To vie nije bila ona velianstvena rasko orijentalnog stila koja je neko okruivala bizantske careve u velikoj palai na Zlatnom rogu, ve laka, viteka elegancija zapadnog stila. Odravali su se viteki turniri u kojima je sudjelovao i sam car - za Bizantince neobian i stran spektakl. Stranci sa zapada sve su jae ovladavali scenom i zauzimali visoke peloaje u Carstvu na trajno nezadovoljstvo Grka. Naravno, Manuelove osobne sklonosti utjecale su i na njegovu politiku. Njegov ga je vatreni temperament tjerao na rizike koje je njegov otac u svojoj mudroj razboritosti izbjegavao. Ali neopravdano je konstruirati neku temeljnu suprotnost izmeu zapadno orijentirane Manuelove politike i usmjerenosti njegova oca prema Istoku. U to se doba problemi Istoka i Zapada manje nego ikada mogu odvojiti jedni od drugih, i to sasvim jasno pokazuje razvoj situacije pod samim Ivanom II. Manuel se nadovezao na politiku svoga oca, kao to se ovaj nadovezao na politiku Aleksija I. Kao za vrijeme Ivana, i za Manuela je u prvom planu stajalo bizantsko-normansko neprijateljstvo, a to to je Ivan normanskom problemu priao s antiohijske, a Manuel s talijanske strane, bilo je uvjetovano izmijenjenom politikom situacijom i u potpunosti je odgovaralo najnovijemu rasporedu snaga. Manuelova zapadna orijentacija nije bila njegov hir, ve njegova sudbina, koju mu je nametnuo razvoj situacije na Zapadu. Poela je epoha opeeuropske politike iji su se konci susretali na Sredozemlju. Kao sredozemna sila, Bizant nije mogao ostati po strani. Njegovo se aktivno mijeanje u tu politiku zasnivalo na njegovu poloaju velesile na Sredozemlju, a to to je svoje zahtjeve izvodio iz ideje carske vlasti, bilo je uvjetovano itavom njegovom povijeu. Manuelova je tenja za univerzalnou bila prastara tenja bizantske carske vlasti, koja nije bila strana ni Ivanu. Manuelov je program u svemu bitnome ve unaprijed zacrtao odmjereni i razboriti Ivan. Politiki ciljevi obojice vladara bili su isti. Ali, naravno, upravo je u tome bila i Manuelova kobna pogreka, jer on je prenagljivao i sa elje prelazio na djelo bez obzira na nedostatna sredstva. Savez s Njemakom, za koji je kamen temeljac poloio njegov otac, Manuel je nastojao ovrsnuti. Kao to je bilo dogovoreno ve za Ivanova ivota, novi je car oenio urjakinju Konrada III., Bertu od Sulzbacha. Ali suradnja dvojice vladara protiv normanskoga kralja, a time i glavna svrha saveza, naruena je izbijanjem Drugoga kriarskog rata u kojemu nije sudjelovao samo francuski kralj ve, pod dojmom zapaljivih propovijedi Bernarda iz Clairvauxa, i njemaki. Zapadno nastrojenom Manuelu kriarski je pohod pao jednako nezgodno kao i neko njegovu djedu. Uspjeh kriara pomogao bi latinskim dravama na Istoku, i to ponajprije kneevini Antiohiji, starom neprijatelju Bizantskoga Carstva. U svakom sluaju, Konradov je pohod u Svetu zemlju izolirao bizantskoga cara na Zapadu, dok su mu prepirke s kriarima u potpunosti osujetile slobodu djelovanja prema normanskom kralju.

141

istorijaonline.com

Prolazak kriara preko teritorija Carstva, popraen uobiajenim izgredima, najozbiljnije je pomutio odnose Nijemaca i Bizantinaca. Izgleda da uope nije ni dolo do osobnog susreta izmeu Manuela i njegova urjaka. Jo se zlosretnije razvijao odnos s francuskim kraljem Ljudevitom VII., prijateljem Ruera II. Njegovi su se krugovi ve tada poigravali milju o zauzimanju Carigrada uz pomo kriarske vojske. Kao neko Aleksije, tako je sada Manuel poduzeo sve da pridolice to prije prebaci u Malu Aziju i, poput Aleksija, sada je i Manuel zahtijevao od voa kriara da poloe lensku zakletvu i da mu predaju osvojene zemlje. Konrad III. odluio se na prijelaz vie zbog pribliavanja Francuza nego zbog Manuelovih ustrajnih zahtjeva. Ali u Maloj Aziji njegovu je vojsku zadesila tuna sudbina: pri prvom susretu sa sultanovim trupama teko je poraena. Nakon duih je neplodnih pregovora i Ljudevit VII. preao u Malu Aziju. Njegova se vojska ondje pridruila ostacima njemakih snaga, ali se odustalo od plana pohoda na Ikonij i krenulo prema Ataleji. Prodor kroz teko prohodna podruja pratili su nasilje nad domaim stanovnitvom, svae izmeu Francuza i Nijemaca i sukobi Latina i Grka te su kriarske snage naposljetku bile iscrpljene. Razboljevi se na putu, Konrad III. napustio je kriarsku vojsku u Efezu. Iz Ataleje su se i Ljudevit VII. i njegovi baruni brodovima prebacili u Siriju i pustili svoje ljude da bijedno skonaju. Jedini osim Turaka kome je ovaj neslavni kriarski pohod donio korist bio je normanski kralj Ruer II. Dok je Manuel bio zadran pregovaranjem s kriarima na istoku, on je u jesen 1147. godine izveo direktan napad na Bizantsko Carstvo, prigrabio Krf i zaposjeo Korint i Tebu, najbogatije gradove tadanje Grke i vana sredita bizantske proizvodnje svile. Oba su grada opljakana, a poznati tkalci svile odvedeni su u Palermo, gdje su zaposleni u mladoj normanskoj proizvodnji svile. Dodue, propast kriarskoga pohoda omoguila je ponovno pribliavanje Bizanta i Njemake. Na putu kui iz Azije Konrad je u Carigradu primljen uz poasti te se obvezao da e krenuti u pohod protiv Ruera II. Venecija se takoer prikljuila antinormanskoj koaliciji i pomogla bizantskom caru pri ponovnom osvajanju Krfa (1149.). Ali posljedice nesretnoga kriarskog pohoda osjeale su se i dalje, u korist normanskoga kralja i na trajnu tetu bizantskoga cara i njegova njemakog saveznika. Plan bizantsko-njemakoga vojnog pohoda u Italiji propao je zbog uspjene diplomatske protuakcije Ruera II. On je sklopio savez s knezom Welfom i podrao ga u borbi protiv vladavine Hohenstaufena, tako da se Konrad hitno morao vratiti u Njemaku, gdje je u iduem razdoblju bio zadran unutarnjim previranjima. Protiv bizantskoga je cara Ruer II. podrao Maare i Srbe: ve 1149. godine Manuel je morao poduzeti mjere protiv ustanka upana Rake, a na to je buknuo rat protiv Ugarske kojim je otpoeo dugi niz bizantskougarskih borbi. Meu prirodnim saveznicima Ruera II. bio je i francuski kralj Ljudevit VII. koji je, ispunjen mrnjom prema bizantskom caru, planirao novi kriarski pohod. Taj je plan naiao na odjek kako kod Bernarda iz Clairvauxa, tako i kod pape Eugena III. koji je pokuao odgovoriti njemakoga kralja od saveza sa shizmatinim Bizantom. Tako je pod vodstvom Ruera II. nastala snana protubizantska koalicija. Meutim, plan kriarskog pohoda, koji ovaj put ne bi znaio nita drugo do francusko-normanski napad na Bizant, propao je zbog otpora francuskih vitezova i zato to je Konrad III. ostao lojalan svome savezniku. Europske drave podijelile su se u dva velika tabora: na jednoj su strani bili Bizant, Njemaka i Venecija, a na drugoj Normani, Welfi, Francuska, Ugarska i Srbija te u pozadini papinstvo. Otpoela je izgradnja vrlo razgranatog sustava europskih drava koji e, Meutim, u daljnjem tijeku dogaaja doivjeti znatna prestrojavanja i uvui druge sile u svoj krug. Neprijateljstvo izmeu Bizanta i Ugarske odrazilo se ak i na daleku Rusiju: dvije su se sile umijeale u sukob izmeu njezinih konkurentskih vladara i dok je Ugarska ula u savez s Izjaslavom Kijevskim, Bizant je podrao kneza Jurija Dolgorukog od Suzdala i Vladimirka od Galia. Na drugu je stranu Manuel pruio svoja ticala sve do Engleske i sedamdesetih je godina odravao ive kontakte s kraljem Henrikom II.

142

istorijaonline.com

Nakon to je porazio Welfe, Konrad III. je otpoeo s pripremama za pohod na Italiju. Ali u trenutku kada je bizantsko-njemaki rat protiv Normana konano trebao zapoeti, car je umro (1152.). Unato viestrukim pregovorima, Manuel nikada nije dospio do pravoga sporazuma s njegovim nasljednikom, Fridrikom I. Barbarossom. Kao za Manuela I., ideja carstva je i za Fridrika I. bila kamen temeljac svih politikih stremljenja. U to se vrijeme Zapad upravo upoznavao s Justinijanovim rimskim pravom te se i ondje uvrijeio stav o univerzalnosti carstva. Fridrik je nijekao pravo Bizanta na Italiju i sa skepsom gledao na Manuelove univerzalistike tenje, budui da ga je drao samo grkim kraljem. Saveznitvo izmeu Njemake i Bizanta pretvorilo se u suparnitvo dvaju carstava. Oba su polagala iskljuivo pravo na carsku vlast i rimsko nasljee. Umjesto da surauju protiv Normana, svaka je strana sve vie nastojala preduhitriti partnera u Italiji. Manuel je privremeno ponovno uspostavio svoj poloaj na Balkanu, a slegao se i rat s Ugarskom, dok je na kijevsko prijestolje posjednut bizantski saveznik Jurij Dolgoruki. Osim toga; godine 1154. umro je bizantski neprijatelj Ruer II. Sada je valjalo otpoeti s ofenzivom na Italiju, s njemakim carom ili bez njega, a ako je potrebno i protiv njega. Godine 1155. Manuel je poslao flotu prema Anconi i odande je krenuo ovaj veliki pothvat. Uz pomo otpalih normanskih vazala opunomoenici bizantskoga cara uspjeli su u najkraem roku i s vrlo ogranienim vojnim snagama pokoriti najvanije gradove Apulije i tako ponovno uspostaviti vladavinu na talijanskom tlu: cijelo je podruje od Ancone do Taranta priznavalo vrhovnu vlast bizantskoga cara. Ovaj je uspjeh nadmaio i najsmjelija oekivanja i usmjerio Manuelovu politiku u novom pravcu. Ponovna uspostava Rimskoga Carstva, krajnji i najvei cilj bizantske carske vlasti, ponovno se inila moguom. Ve je 1141. godine Ivan II. pisao papi Inocentu II. kako su maa dva i kako svjetovni ma eli posjedovati on sam, dok duhovni preputa papi da bi se ponovno uspostavilo jedinstvo kranske Crkve i utemeljila svjetska vladavina jednoga Rimskog Carstva. Taj je program sada valjalo provesti. Valjalo je ostvariti drevnu neizbrisivu enju Bizanta i uz papinu pomo, pod cijenu crkvene unije, obnoviti svjetsko carstvo Justinijana i Konstantina. Ali ako ak ni Justinijanovo restauratorsko djelo nije bilo dugog vijeka, ovo Manuelovo propalo je tek to je uinjen prvi korak. Jaz izmeu ciljeva koje je car postavio i stvarnih sredstava koja su mu stajala na raspolaganju bio je jo vei nego u doba Justinijana, a otpor okoline jo snaniji. Komplicirana konstelacija europskih drava nije ostavljala mjesta za uspostavu svjetskoga carstva. Protiv bizantskog su se cara udruile sve sile s interesima u Italiji. Pristanak flote u Anconi i poetni uspjeh bizantske ofenzive nije samo Fridrika I. uinio otvorenim neprijateljem bizantskoga cara. takoer se i Venecija, stari saveznik Bizantskoga Carstva u borbi protiv Normana i Maara, osjetila ugroenom trajnom bizantskom prisutnou u Italiji te je Manuelu okrenula lea. Normanski kralj Vilim I. odmah je krenuo u protunapad: godine 1156. Bizantincima je nanio teak poraz kod Brindisija i uskoro je cijeli osvojeni teritorij ponovno pao u njegove ruke. Do izraaja je dola slabost bizantskoga poloaja u Italiji, koji je bio utemeljen vie na novcu i diplomaciji nego na oruanoj sili. Manuel, koji u svomu univerzalistikom stremljenju, neprijatelja vie nije vidio u Normanima, ve u Fridriku Barbarossi, godine 1158. je uz papino posrednitvo sklopio mirovni sporazum s Vilimom I. Ideja svjetske vladavine i dalje ga je opsjedala i odreivala njegovu politiku. Ali mirovni sporazum s Normanima i povlaenje bizantskih trupa iz Italije stvarno su znaili kraj bizantskoga sna o svjetskoj vladavini. Prema oslabljenim latinskim dravama Orijenta Manuel je, Meutim, uspio ostvariti znaajne uspjehe nastavljajui politiku svojega oca. Armenski knez Thoros, koji se utaborio u Ciliciji i povezao s Rainaldom od Antiohije, pokoren je 1158. godine i car ga je "uvrstio meu romejske sluge". Jo je vee znaenje imalo konano pokoravanje antiohijske kneevine. Njezin je vladar morao priznati vrhovnu vlast Bizantskoga Carstva i obvezati se da e mu na

143

istorijaonline.com

raspolaganje staviti pomone trupe. Osim toga je bizantski car zadrao pravo imenovanja antiohijskoga patrijarha. U znak pokorenosti Rainald se pojavio u carevu taboru nepokrivene glave i bosonog, ruku ogoljelih sve do lakata, s konopcem oko vrata i maem u lijevoj ruci. takoer je i jeruzalemski kralj Balduin III. posjetio cara i stavio se pod njegovo pokroviteljstvo. Kao to pie jedan bizantski suvremenik, "pohitao je k nama iz Jeruzalema, nadvladan carevom slavom i pothvatima, i priznao njegovu vrhovnu vlast". Nadmoni se poloaj bizantskoga cara na latinskom Orijentu dojmljivo izrazio Manuelovim sveanim ulaskom u Antiohiju 1159. godine. Ureen svim carskim insignijama, car je ujahao na svome pastuhu, dok ga je kralj Jeruzalema slijedio na velikom odstojanju, na konju ali bez ikakvih obiljeja asti; antiohijski je knez pak koraao uz careva konja i "bavio se remenima carskog sedla". Bio je to jedinstven prizor koji je na dojmljiv nain prikazivao hijerarhiju moi. Katastrofa koju je Manuel doivio pri kraju svoje vladavine, u turskom ratu, ne smije dopustiti da se zaboravi na velike uspjehe njegove politike na latinskom Istoku. inilo se da su rijeeni teki problemi pred koje je Bizant bio postavljen osnivanjem kriarskih drava, a s kojima su se desetljeima muili Aleksije I. i Ivan II., i da je uspostavljena hegemonija Bizanta. Bizantski je car vladao cijelim Orijentom, a latinske su drave, koje su ugroavali Turci, u njemu gledale svoga zatitnika. I u odnosu prema Ugarskoj Manuel je nastavio putem koji je zacrtao njegov otac te se posluio istim metodama tako to se, kao i Ivan, umijeao u ugarska previranja oko prijestolja. Ali njegova je politika i u tom pogledu bila mnogo agresivnija, a njegovi ciljevi mnogo dalekoseniji: kao o krajnjem rezultatu sanjao je o pokoravanju cijele zemlje i njezinu pripajanju Bizantskom Carstvu. Smrt Geze II. godine 1161. pruila je priliku za novo upletanje u ugarske unutarnje poslove. Protiv Stjepana III., Gezina sina i nasljednika, Manuel je novcem i orujem podrao njegovu brau Stjepana IV i Ladislava. To je bio povod za dugotrajan sukob pun obrata. Manuel je uspio stei brojne pristalice u Ugarskoj, osobito kod dijela ugarskoga klera. Protivnika stranka nastojala je nai oslonac u njemakom caru i dobila je podrku ekoga kralja Vladislava. Ipak, eki se kralj od vremena Drugoga kriarskog rata, u kojemu je sudjelovao uz Konrada, smatrao vazalom bizantskoga cara. Tako se dao nagovoriti u korist prekida neprijateljstva te je ak posluio kao posrednik izmeu Stjepana III. i cara Manuela. Godine 1164. dolo je do sporazuma koji je bizantskom caru donio brojne pogodnosti: brat Stjepana III., Bela, priznat je kao ugarski prijestolonasljednik, dodijeljena su mu podruja Hrvatske i Dalmacije te je poslan u Carigrad. Ali bile su potrebne nove borbe da bi se ostvarile pogodnosti sporazuma. Velike vojne i diplomatske pripreme prethodile su ratnim sukobima. Posebni carev poslanik uputio se u Rusiju i ondje osigurao podrku kneeva Kijeva i Galia. Trud je nagraen jednako velikim uspjehom: Dalmacija, Hrvatska, Bosna i podruje Sirmija 1167. su godine dospjeli pod ezlo bizantskoga cara. Koliko je znaenje Manuel pridavao ugarskom pitanju pokazuje i njegova odluka da svoju ker uda za ugarskoga krunskog princa Belu, koji je u Carigradu dobio ime Aleksije, i da ga uini svojim prijestolonasljednikom kako bi na taj nain ujedinio Ugarsku i Carstvo. Kao pretpostavljeni je prijestolonasljednik Bela-Aleksije dobio i titulu despota, koja je do tada obiljeavala jedino cara, ali je od tog trenutka stekla znaenje posebne poasti koja je u hijerarhiji titula slijedila neposredno nakon titule basileosa i prethodila onima sebastokratora i cezara. Roenje sina navelo je cara da napusti svoj plan, koji je u Carigradu izazvao veliko nezadovoljstvo. Uspjelo mu je, Meutim, da nakon smrti Stjepana III. postavi na ugarsko prijestolje svog miljenika Belu-Aleksija i time osigura svoj utjecaj na Ugarsku. Uz ratove u Ugarskoj nastavile su se i borbe protiv Srba. U oslobodilakoj borbi protiv bizantske vladavine Srbi su nali podrku u Ugarskoj. U Rakoj je izbijao jedan ustanak za drugim. Unato tome to je Manuel svaki put uspijevao uguiti te ustanke, nije mu polo za rukom da im konano stane na kraj, koliko god je smjenjivao upane koji bi ga izdali. Godine 1166. Stefan Nemanja je uzdignut za velikog upana Rake. Ali i on se ubrzo okrenuo protiv

144

istorijaonline.com

bizantskoga cara i nanio Bizantincima teak poraz. U meuvremenu su Manuelovi uspjesi u Ugarskoj i ondje doveli do obrata, budui da su Srbima oduzeli ugarsku podrku. Savez s Venecijom pokazao se nedjelotvornim i kada je car godine 1172. prodro u Srbiju na elu velike vojske, Nemanja je odustao od otpora koji je postao bespredmetan. Svoju je podlonost bio prinuen objaviti na isti onaj teatralan nain kao i Rainald od Antiohije i kao pobijeeni ustanik sudjelovati u trijumfalnom ulasku cara u Carigrad. Pokoravanje te nemirne slavenske zemlje dvorski su retori slavili u poletnim govorima, a zidne su slike u carskoj palai veliale pobjedu bizantskoga cara nad buntovnim srpskim velikim upanom. Izoliran od svih, zaetnik slavne dinastije Nemanjia i kasniji utemeljitelj srpske dravne neovisnosti neko se vrijeme klonio svakog neprijateljstva prema Carstvu te je caru Manuelu do kraja njegova ivota ostao vjeran vazal. Kao to je napad Bizantinaca na Anconu okonao saveznitvo s Venecijom protiv Normana, tako je aneksija Dalmacije takoer oznaila kraj venecijansko-bizantskoga interesnog zajednitva protiv Ugarske. S druge je strane povlateni poloaj venecijanskih trgovaca u Carstvu bio nepodnoljivo optereenje za bizantsku trgovinu. Manuel je nastojao uvrstiti veze s drugim talijanskim pomorskim gradovima te je 1169. godine sklopio sporazum s Genovom, a 1170. s Pisom. Tako su se odnosi s Venecijom sve vie zaotravali i godine 1171. izbio je teak sukob. U jednom jedinom danu, 12. oujka - to je dokaz za temeljite pripreme tih mjera i pouzdanost bizantskoga dravnog aparata - u cijelome su Carstvu Venecijanci uhieni, a njihova imovina, brodovi i roba zaplijenjeni. Na protuudar Venecije nije trebalo dugo ekati. Jaka je flota napala bizantsku obalu i poharala otoke Hios i Lesbos. Na to su otpoeli dugotrajni pregovori koji, Meutim, nisu doveli do cilja. Odnosi izmeu Bizanta i Venecije ostali su prekinuti itavo desetljee. Unato blistavim uspjesima na latinskom Istoku i u Ugarskoj, izolacija Bizantskoga Carstva postajala je sve uoljivija i krajem sedamdesetih godina Manuelov je poloaj posvuda poljuljan. Nade u suradnju s Rimom pokazale su se varljivima: na objema su stranama nedostajali preduvjeti za crkvenu uniju, a kurijalna je stranka posvuda - u Veneciji, Dalmaciji i Ugarskoj - djelovala protiv cara. Na Zapadu je ogorenost prema shizmatinim Grcima bila neiskorjenjiva, ba kao i odbojnost prema Latinima u Bizantu. Niketa Honijat odraava ope raspoloenje Bizantinaca kada kae: "Prokletim Latinima... sline cure za naom imovinom i ele istrijebiti na rod... izmeu nas i njih postoji jaz mrnje, mi s njima ne moemo pronai zajedniki jezik i nai putovi u potpunosti se razdvajaju." Neiscrpan u pronalaenju novih naina i sredstava, Manuel je bogatom potporom pritekao u pomo langobardskim gradovima u borbi protiv Fridrika Barbarosse. Ali i to mu je oruje oduzeo venecijanski sporazum 1177. godine, koji je okonao rat protiv langobardskog saveza i doveo do pomirenja pape s carem Fridrikom I. Zavretkom zapadnoga raskola, koji je Manuel znao vrlo spretno iskoritavati, nestali su i posljednji preduvjeti za suradnju pape i Bizanta. Kao to je Manuel u svakom Barbarossinu neprijatelju vidio svoga prijatelja, tako je i Fridrik I. uspostavio vezu s protivnicima bizantskoga cara. Od 1173. godine odravao je odnose sa sultanom Kilidem Arslanom od Ikonija. Nadmoni poloaj koji je Manuel uspostavio na latinskom Orijentu Bizantu je na due vrijeme osigurao i snanu poziciju protiv sultanata Ikonija. Spretnim iskoritavanjem razmirica izmeu seldukih vlastodraca i stanovitim vojnim uspjesima u Maloj Aziji car je uspio osnaiti svoju prevlast. Godine 1162. sultan Kilid Arslan proveo je tri mjeseca u Carigradu i obvezao se sporazumom na vojnu pomo i na izruenje nekoliko gradova Bizantu. Te su obveze, Meutim, ostale neispunjene, i dok je Manuel bio zauzet u Ugarskoj i na Zapadu, Kilid Arslan je uspio uvrstiti svoju vlast u Maloj Aziji. Podrka njemakog cara ohrabrila ga je na otpor i godine 1175. dolo je do raskida izmeu Bizanta i Ikonija. Idue je godine bizantski car krenuo na Ikonij s golemom vojskom. No u frigijskim mu se planinskim prijevojima kod Miriokefala 17. rujna 1176.

145

istorijaonline.com

dogodila strana katastrofa: bizantsku su armiju opkolili i unitili Turci. Sam je Manuel taj poraz usporedio s katastrofom koja je zadesila Bizant kod Mancikerta 105 godina prije. Neuspjeh je bio utoliko tei stoga to se podudarao sa slabljenjem carske politike na Zapadu. Ugled je Bizantskoga Carstva bio ozbiljno poljuljan. Koliko ozbiljno, to pokazuje pismo koje je Manuel u to vrijeme primio od Fridrika I.: u svojstvu rimskoga cara Fridrik je njega, grkoga kralja, pozivao da mu iskae dunu pokornost. Bila je javna tajna da je Manuelova politika doivjela konaan brodolom. Nebrojeni problemi u koje se dao uvui i koje je u svojoj ambicioznosti rado preuzeo naposljetku su mu doli glave. Bez obzira na to to je slavio pobjede nad latinskim dravama Istoka, postizao blistave uspjehe u Ugarskoj i privremeno zaposjeo ak i vee podruje u Italiji, car nije bio u stanju sauvati poloaje u svim tim krajevima i provoditi aktivnu, ili ak agresivnu, politiku na cijelom podruju Europe i prednje Azije. Posvuda su nastajali teki gubitci. Pozicija moi na Istoku je potkopana, Bizant je konano potisnut iz Italije i sada se naao iscrpljen i potpuno izoliran protiv neprijateljske koalicije zapadnih sila. Jo tee od vanjskopolitikih bile su unutarnje posljedice neumjerenih ambicija. rtve koje su zahtijevali velianstveni pothvati i neprestano ratovanje nadilazili su snage i sredstva tadanjega Bizantskog Carstva. U ekonomskom i vojnom pogledu Carstvo je bilo potpuno istroeno. Ivan II. je, dodue, pokuao na novim osnovama uspostaviti stara vojnika dobra, nekadanje stupove-nosae vojne moi Bizantskoga Carstva. Nakon to je svladao Peenege, dao je da se zarobljenici nasele u Carstvu i prime u vojni kontingent, a nakon pobjede nad Srbijom i zarobljeni su Srbi naseljeni na podruju Nikomedije: neki kao stratioti, a drugi kao porezni obveznici. Manuel je slijedio njegov primjer i takoer dao da se srpski vojnici nastane na podruju Carstva, kod Serdike i drugdje. Nakon sklapanja mirovnog sporazuma s ugarskim kraljem Gezom II., zadrao je deset tisua ugarskih zarobljenika, nedvojbeno takoer s namjerom da ih uini bizantskim stratiotima. Stvaranje novih vojnikih dobara i priljev novih - iako stranih - vojnika-seljaka znaili su povratak snanoj vojnoj organizaciji srednjobizantske epohe. Ali ni ta prinova nije bila dovoljna za porasle vojne potrebe novoga vremena. Davanje pronoia dobara u zakup uz pronojarevu obvezu vojne slube upravo je u Manuelovo doba doivjelo velik zamah. esto su pronoia dobra davana i zapadnjacima, a domai su im seljaci dodjeljivani kao paroikoi. Vladavina vojnoga plemstva promicala je i poticala veleposjed, a osobito svjetovni. Zlatnom bulom od oujka 1158. Manuel je samostanima u Carigradu i iroj okolici zabranio svako poveavanje zemaljskog posjeda. Istodobno je odredio da se veleposjed koji je dan u zakup smije prenositi jedino na osobe senatorskoga ranga i na pripadnike stratiotskog stalea, to jest na pronojare. Ta znakovita odredba ponovljena je i u kasnijem ukazu. Dakako da se tu nije radilo o carevu neprijateljstvu prema samostanima. Postojei samostanski posjed nije bio samo sveano zajamen, ve i opskrbljen vrlo povoljnim povlasticama i pravom na imunitet. Ali u utrci izmeu crkvenoga i svjetovnog veleposjeda Manuel je podravao ovaj drugi i na sasvim nedvosmislen nain potpomagao zemljine posjede svjetovnih magnata i slubenika dobra pronojara - ova posljednja svakako ponajprije. Osim pronojara, u bizantskoj su vojsci sada kao i prije sluili brojni plaenici i stanovnitvo je, vie nego ikada prije, bilo prinueno izdravati ih raznoraznim prisilnim davanjima i radnom obvezom. Budui da dravna sredstva nisu bila dostatna, trupe su ovlatene da ono to im je potrebno naprosto uzmu od stanovnitva. "Stanovnici provincija trpjeli su vrlo teke tete zbog nezasitne pohlepe vojnika, koji im nisu oduzimali samo novac, ve bi svlaili s njih i posljednju koulju." Vojska je unutar drave inila vodei sloj koji se prehranjivao na raun ostatka stanovnitva. Situacija se iz temelja promijenila u usporedbi s pretkomnenskim razdobljem. U ono vrijeme - u doba vladavine inovnitva pod Dukom - vojniku se slubu nastojalo izbjei. "Vojnici su odlagali oruje i postajali advokati i pravnici." Sada su svi hrlili u vojsku: "Svatko

146

istorijaonline.com

je elio postati vojnik: jedni su odbacili iglu i konac, budui da su uz najvei trud mogli doi tek do najnunijih sredstava za ivot; drugi su napustili staju, trei su otrli sa sebe ciglenu prainu, a etvrti kovaku hru, i svi su pojurili k slubenicima za novaenje, poklonili bi im po perzijskoga konja ili nekoliko zlatnika i odmah bi bez daljnjega bili uvrteni u vojne redove." Vojna je sluba u to doba bila jedino unosno zanimanje. Vojska je gutala snage Carstva. Stanovnitvo je zapalo u bijedu pod pretjeranim bremenom. Porasli su porezni zahtjevi drave, a uvrijeene zloupotrebe ubiraa poreza, meu kojima je sada na krajnje ogorenje obveznika bilo i stranaca, ispunili su mjeru jada. U gradovima su mnogi prodavali svoju slobodu kako bi stupili u slubu i stekli zatitu kakva velikoga gospodara: pojava koja u Bizantu ni inae nije bila rijetkost. Tom je obiaju Manuel pokuao stati na kraj zakonom koji je ponovno dao slobodu onima koji su roeni slobodni, a prodali su se u ropstvo, i ini se da ih je car - barem u glavnom gradu - kupio iz dravnih sredstava. Ali cjelokupan je razvoj, porast zemljinih posjeda s jedne strane i osiromaenje i zaduenje niih stalea s druge, uzrokovao da su sve iri slojevi stanovnitva gubili slobodu i postajali barem podlonici, ako ne i robovi. Proces feudalizacije, koji je pobjedniki napredovao, naposljetku je doveo do slabljenja bizantskoga dravnog organizma i potkopao obrambenu snagu zemlje. Bizant je jo uvijek bio sposoban za to da povremeno upregne sve sile i izbori prividne pobjede. Ali nedostajalo mu je snage da podnese gubitke i poraze. Nakon epohe prividnog sjaja u Manuelovo doba, ubrzo je uslijedio unutarnji slom bizantske drave. 3. Obnoviteljski pokuaj Andronika Komnena Slabosti bizantske drave dole su do izraaja osobito kada je nakon Manuelove smrti na prijestolje sjeo njegov dvanaestogodinji sin Aleksije II., a regentstvo preuzela carska udovica Marija od Antiohije. Cariina je naklonost na poloaj voditelja dravnih poslova dovela protosebasta Aleksija Komnena, neaka pokojnog cara. Izbor nije ba bio najsretniji, a kod ostalih je lanova porodice Komnena injenica da im je pretpostavljen taj uobraen i beznaajan ovjek izazvala veliko ogorenje. Narod je gajio jednaku mrnju prema zapadnjakinji Mariji i njezinu miljeniku. Moglo se i oekivati da pod njezinim regentstvom doe do jo jaeg latinofilskog usmjerenja i toj je okolnosti bizantski graanin pripisao naglo pogoranje vanjskopolitikoga i unutarnjopolitikog poloaja. Odbojnost prema Latinima je rasla: prema talijanskim trgovcima koji su se obogatili u Bizantu, kao i prema zapadnim plaenicima koji su inili glavni oslonac regentstva. Pripadnici kue Komnena nekoliko su puta pokuali sruiti vladu dravnim udarom, ali sva su nastojanja ostala bez uspjeha. Opoziciji u Carigradu nedostajao je voa. Odluan je potez imao povui Andronik Komnen, Manuelov brati, koji je u ono doba boravio na crnomorskom podruju kao namjesnik. Andronik Komnen je jedna od najzanimljivijih linosti bizantske povijesti. U ono vrijeme imao je ezdeset godina i vrlo buran ivot iza sebe. Njegovi su smjeli pothvati i ljubavne avanture oduvijek bili na dnevnom redu bizantske javnosti. Bio je vrlo armantan i sjajno obrazovan, duhovit i okretan govornik, hrabar na bojnom polju i neprijetvoran na dvoru; bio je jedini koji se usuivao otvoreno suprotstaviti caru Manuelu. Andronik i Manuel oduvijek su bili suparnici i Manuel je vjerojatno s razlogom sumnjiio svoga ambicioznog bratia da cilja na carsku krunu. Andronik je bio sposoban za sve, a njegova su udnja za vladanjem i ovisnost o slavi bile nezasitne te nije prezao ni od kakvih sredstava i nije znao za obzire. Nakon viestrukih pokuaja pomirenja, uvijek bi dolo do novih sukoba. Bjeei od careve srdbe, Andronik je godinama ivio avanturistikim lutalakim ivotom i bio je dobrodoao gost na dvoru ruskoga kneza od Galia, kao i na dvorovima muslimanskih vladara prednje Azije. Dvojicu velikih Komnena nije razdvajalo samo osobno suparnitvo ve i politiko neslaganje. Andronik je bio neprijatelj feudalne aristokracije i ogoreni protivnik zapadnog

147

istorijaonline.com

usmjerenja. Stoga su se svi pogledi usmjerili prema njemu kada je trebalo svrgnuti latinofilsko regentstvo u Carigradu. Na prolazu kroz Malu Aziju Andronik praktiki nije naiao ni na kakav otpor. Njegova isprva skromna vojna sila usput je rasla priljevom nezadovoljnika. U proljee 1182. stigao je do Kalcedona i ondje se utaborio. Protosebast Aleksije pokuao je zatvoriti Bospor, oslanjajui se na flotu ija se posada veim dijelom sastojala od zapadnjaka. Ali zapovjednik mornarice, megas dux Andronik Kontostefan, preao je na stranu uzurpatora i time je regentstvo propalo. U glavnom je gradu izbio ustanak, a protosebast Aleksije baen je u tamnicu i oslijepljen. Mrnja Bizantinaca prema Latinima izbila je na povrinu u uasnom masakru u svibnju 1182. U slijepom bijesu masa se sruila na kue zapadnjaka koji su ivjeli u Carigradu. Njihova je imovina opljakana, a tko nije pravodobno pobjegao, ubijen je na najokrutniji nain. Bio je to znak da je otpoela vladavina Andronika Komnena. Uz klicanje stanovnitva proslavio je svoj ulazak u Carigrad. Andronik se isprva izdavao za spasitelja i zatitnika mladoga cara Aleksija II. Optueni za spletkarenje protiv drave i legitimnog cara, njegovi su protivnici zavrili na gubilitu, meu mnogim drugima i carica majka Marija, iju je smrtnu presudu morao potpisati mladi Aleksije osobno. Tek nakon to je na taj nain pripremljen teren, Andronik je odluio odjenuti purpur, navodno samo ugaajui molbama dvora i klera, te se u rujnu 1183. dao okruniti za sucara svojega tienika. Dva mjeseca nakon toga, nesretnog su mladia zadavili Andronikovi pomagai, a njegovo je tijelo baeno u more. Da bi zadovoljio princip legitimnosti, postariji se Andronik oenio trinaestogodinjom udovicom svoga ubijenog neaka, keri Ljudevita VII., Agnezom-Anom. Poput Andronikove linosti, i njegovo je dravniko djelo bilo puno snanih proturjenosti. Stremio je obnovi Carstva i nastojao stati na kraj zlima kojima su njegovi prethodnici dopustili da izmaknu kontroli. Nastojao je potpuno iskorijeniti prevlast plemstva. Ali budui da nije priznavao nikakve metode vladanja osim bezobzirne primjene sile, njegova se vladavina pretvorila u niz postupaka strahovlade, zavjera i okrutnosti. Nema nikakve dvojbe, a to su priznali i njegovi protivnici, da su njegove mjere u provincijama Carstva dovele do brzog i posve osjetnog poboljanja. Svojom je strogou odstranio vie nedostataka ostarjele drave koji su se suvremenicima inili neizljeivima. Kupnja slube je prestala. Izabirani su najsposobniji, a inovnicima su isplaivane odgovarajue plae da bi ih se uinilo manje sklonima mitu. Postupalo se bez milosti protiv svih vrsta korupcije. Svojim je slubenicima car jasno dao do znanja da moraju "prestati initi nepravdu ili e prestati ivjeti". S takvim mu je naelima uspjelo izai na kraj i s najveim od svih zala, zloupotrebom ubiranja poreza. Ta okolnost objanjava prije svega poboljanje ivotnih uvjeta koje je uoljivo u carskim provincijama u Andronikovo doba. Jer ono to je terete stanovnitva inilo neizdrivima, nisu bili samo prohtjevi drave ve takoer i prije svega ucjenjivanje od strane inovnika. Energina borba protiv zloupotreba koje su vrijedile kao neiskorjenjive bila je dovoljna da poloaj stanovnitva postane podnoljiviji: ona je napaenomu bizantskom seljatvu pruila do tada potpuno nepoznat osjeaj pravne sigurnosti. "Od onoga tko je caru dao to je carevo vie se nita nije trailo; nitko s njega nije svlaio i posljednju koulju, to se prije dogaalo, nitko ga nije muio do smrti. Jer Andronikovo bi ime otjeralo pohlepne ubirae poreza poput arobnih rijei." Na suvremenike je velik dojam ostavilo i ukidanje iroko rasprostranjene prakse pljakanja unesreenih brodova. Tom runom obiaju, protiv kojega su se Andronikovi prethodnici uzalud borili, on je stao na kraj odredbom da se krivci imaju objesiti na jarbole opljakanih brodova. Zavladalo je nepokolebljivo uvjerenje da "ne postoji nita to carevi ne bi mogli ispraviti ni bilo kakva nepravda koju svojom vlau ne bi mogli unititi". Meutim, u toj prenabujaloj svijesti o moi skrivala se i velika opasnost. Andronikova se vladavina pretvorila u strahovladu, a borba protiv plemstva izopaila se u uasan teror.

148

istorijaonline.com

Bezobzirna, redovito nasilna, a esto i sramotno podla sredstva kojima se sluio u borbi, oduzela su legitimiteti njegovoj tenji za pravednou. Na silu se odgovaralo silom. Pobune i zavjere nisu prestajale. Kako je bio razdraen otporom, careva naprasitost i sumnjiavost su s vremenom poprimile upravo bolesne razmjere te je postupao sa sve veom otrinom i time stjecao sve vie neprijatelja. Carstvo se nalazilo u stanju latentnoga graanskog rata. Pokazalo se da ipak postoje stvari protiv kojih je car nemoan. Andronik je uzalud pokuavao okrenuti unatrag kota povijesti. Velepasjedniko plemstvo ve je odavno postalo stvarni nosilac drave i njezine vojne sile. Nije se vie dalo iskljuiti, a pokuaj njegova unitenja masovnim pogubljenjima uzdrmao je temelje tadanjih bizantskih obrambenih snaga. Nemilosrdna strogost kojom se Andronik borio protiv korupcije bila je spasonosna. Meutim, njegov je program radikalne reakcije bio promaaj. Protulatinsko usmjerenje povealo je neprijateljstvo zapadnih sila protiv Bizanta, a protuaristokratsko usmjerenje oslabilo je ve i tako onemoalu bizantsku dravu: kada je dolo do neminovnog obrauna, Carstvo je u vojnom pogledu u potpunosti zakazalo i time je Andronikovoj politici izreena smrtna presuda. Blistavi sjaj velesile koju je izgradio Manuel ubrzo je izblijedio, a prvi olujni oblaci poeli su navirati odande gdje se njegova politika inila posebno uspjenom: s ugarsko-srpskog podruja. Osobni je Manuelov autoritet bio jedan od glavnih razloga zbog kojih je ugarski kralj Bela III. bio sklon miru, a srpski veliki upan Nemanja ostajao lojalan. Nakon Manuelove smrti te su se osobne veze prekinule, a oigledna slabost Carstva, koje se pod mlitavim regentstvom carske udovice Marije i Andronikovom surovom silnikom vladavinom nije moglo rijeiti unutarnjih nemira, obeavala je lak uspjeh. Ve 1181. godine Bela III. je osvojio Dalmaciju, Hrvatsku i podruje Sirmija i time su uniteni svi plodovi Manuelovih velikih i nadasve skupih ratova protiv Ugarske. Jednako su tako brzo izgubljeni i plodovi dugotrajnih i iscrpljujuih borbi protiv Srba, jer sada je Stefanu Nemanji bez tekoa polo za rukom da se oslobodi Bizanta. Ubojstvom carice Marije Andronik je sam stavio oruje u ruke ugarskoga kralja, budui da je sada Bela III. nastupio kao osvetnik Manuelove udovice. Godine 1183. Maari i Srbi napali su Carstvo kao saveznici. Beograd, Branievo, Ni i Sofija su opustoeni: est godina kasnije kriari su te gradove zatekli nenastanjene i djelomino razruene. U borbi protiv Bizanta Nemanja je uspio osigurati neovisnost za svoju zemlju i znatno poveati svoj teritorij na istoku i jugu na raun Bizantskoga Carstva. Istodobno je svoju vlast proirio i na Zetu, koja se pod njegovim vodstvom ubrzo sjedinila s Rakom u jednu dravu. U Aziji su se unutarnje napetosti oitovale u estim ustancima. Magnatske porodice, s Komnenima na elu, pruale su oajniki otpor Andronikovoj vladavini. Naposljetku je dolo do toga da je Izak Komnen uspostavio vlastitu vladavinu na Cipru i odvojio taj otok od Carstva. Iako je uzeo carsku titulu i dao kovati vlastiti novac, njegova je drskost ostala nekanjena. Andronik se zadovoljio svirepim pogubljenjem njegovih prijatelja kojih se doepao u Carigradu. Bizant je izgubio strateki vrlo vaan otok. Zapoelo je mrvljenje Bizantskoga Carstva. Najtei su udarac Carstvu zadali Normani. Sicilijanski su Normani jo jednom poduzeli veliki osvajaki pohod protiv Bizanta. Andronik je uzalud stupio u vezu s monim Saladinom, koji je od 1171. godine, nakon ukidanja kalifata Fatimida, zavladao Egiptom, a nakon smrti svoga nekadanjega gospodara, velikoga sirijskog vladara Nuredina (1174.), i Siriju podvrgnuo svojoj vlasti. Zaboravljajui na svoju odbojnost prema Latinima, Andronik je uzaludno pokuavao ojaati bizantsku poziciju na Zapadu time to je ponovno uspostavio odnose s Venecijom, koji su od 1171. godine bili prekinuti. Kao neko pod Robertom Guiscardom, Normani su najprije napali Dra (lipnja 1185.). Grad je na brzinu osvojen i normanska je vojska krenula prema Solunu. Flota je plovila prema istome cilju i usput zaposjela otoke Krf, Kefaloniju i Zakint.

149

istorijaonline.com

Pokazalo se da je Bizant sada, tek nekoliko godina nakon zavretka slavne Manuelove vladavine, slabiji nego to je bio u slavnim danima kada je Aleksije I. Komnen nakon razdoblja beznadnih poraza krenuo u rat protiv Roberta Guiscarda. Aleksije Komnen tada se ipak uspio ogoreno suprotstaviti neprijatelju kod Draa, a nakon pada te utvrde i u unutranjosti zemlje: do Soluna Normani tada nisu stigli. Sada, Meutim, na svom maru nisu naili ni na kakav otpor i ve su 6. kolovoza doli do svoga cilja. Petnaesti je kolovoza i normanska flota uplovila u solunsku luku. Otpoela je opsada s kopna i s mora. Obrana grada bila je slaba, a njegova opskrba nedostatna; zapovjednik David Komnen pokazao se nesposobnim, a pomone trupe odaslane iz Carigrada nisu stigle pravodobno; 24. kolovoza drugi je grad Carstva pao u ruke Normanima. Pohlepa i mrnja pobjednika nisu poznavale granica. U osvojenom su se gradu odigrali prizori najuasnije strave. Ba kao to su se tri godine prije toga Grci obraunali s Latinima u Carigradu, tako su sada Normani poniavali, maltretirali i ubijali stanovnike Soluna na najsvirepiji nain. Iz Soluna je dio normanske vojske krenuo prema Seresu, a vei je dio otpoeo mar na Carigrad. U bizantskomu glavnom gradu postajalo je sve zaguljivije. Strahovlada je haraila beskrupuloznije nego ikada i sve je vie rastao strah od neprijateljskog osvajanja, koje se nakon pada Soluna inilo sasvim blizu. Oluja se sruila 12. rujna 1185. Posljednji komnenski vladar umro je uasnom smru: cara koji je jo prije nekoliko godina slavljen kao spasitelj Carstva pobunjene su mase na bestijalan nain rastrgale na ulicama Carigrada. 4. Slom Tragina Andronikova propast zapeatila je neuspjeh pokuaja obnove. Feudalno je plemstvo pobijedilo i uspjelo ne samo potvrditi ve i poveati svoju vlast pod dinastijom Angela. Nakon viegodinje oajnike borbe protiv neumoljivog apsolutizma posljednjih Komnena, sada su jo nesmetanije djelovale sile koje su stremile u suprotnim pravcima. Angeli nisu pripadali starim aristokratskim porodicama Carstva. Taj je nepoznat filadelfijski rod zahvaljivao svoj uspon okolnosti to je najmlaa ker Aleksija I., Teodora, slijedei svoje srce, postala suprugom naoitoga Konstantina Angela. Od tada su Angeli kao roaci carske kue zauzimali visoke poloaje; posebno su se istaknuli za vrijeme Manuela I., a protiv Andronika I. su se borili u prvim redovima bizantske aristokracije. Sluaj je htio da pobjeda plemstva uzdigne na titu pripadnika njihova roda. Izak II. (1185.-1195.), unuk Konstantina Angela i porfirogenete Teodore, bio je potpuna suprotnost samovoljnom Androniku. Dopustio je da se slobodno odvijaju procesi protiv kojih se Andronik energino i nasilniki borio. Stari prijestupi, koji su pod velikim Komnenima bili skriveni ispod blistavog obilja izvanjske moi, sada su neuljepani izali na vidjelo i s uasnom se jasnoom pokazala trule bizantskoga dravnog organizma. Nitko vie nije pokuavao zauzdati zloupotrebe u sredinjoj i provincijalnoj upravi: kupnja slube, podmitljivost inovnitva, ucjenjivanje od strane ubiraa poreza, sve je to poprimilo krajnje napadne oblike. O caru Izaku II. govorilo se da prodaje inovnike poloaje kao povre na trnici. U provincijama je ubrao poseban porez za svoju svadbu, koja je proslavljena u velikoj raskoi. Na carstvo, koje mu je poklonila sudbina, gledao je kao na privatan posjed i u njemu je vladao kao patrijarhalni gospodar na svojemu zemljoposjedu. Za vrijeme vladavine njegova brata Aleksija III. (1195.-1203.) prilike su postale jo sumornije. Stanovnitvo provincija gladovalo je pod poreznim teretom budui da su se zloupotrebe poreznih inovnika mnoile, a rasli su i financijski prohtjevi drave. Goleme su sume progutali raskoni ivot na bezbrinom dvoru i isplate stranim narodima kojima se slaba vlada nastojala obraniti protiv nadmonog neprijatelja. Unato tome, provincije su bile neprestane rtve neprijateljskih prepada, a obalna podruja trpjela su zbog pljakakih pohoda gusara. Drava u stanju raspada bila je nemona

150

istorijaonline.com

suprotstaviti se poasti pomorskih razbojnika. Nije pomagalo ni to to su u meuvremenu na pojedinim podrujima tri puta unutar jedne godine ubirani porezi za izgradnju i opremu brodova. Ali dok je porezno breme stanovnitva postajalo sve tee, utjecajni su veleposjednici i dalje uvali i poveavali svoje povlastice. Sav trud dravnih organa da nametne granice stalnom rastu povlastica ostao je bez uspjeha, budui da se slaba carska vlast nije znala suprotstaviti ustrajnim zahtjevima velikaa te bi ovi svaki put pobijedili. Od tematskog sustava, nekadanje kime bizantske uprave i vojske, ostao je tek privid. Unato tome to se carski teritorij znatno smanjio, Bizant je posljednjih godina 12. stoljea imao dvostruko vie tema nego u doba makedonske dinastije. Bizantska je provincijska uprava bila razmrvljena u sitne djelie koji su tek imenom podsjeali na nekadanje teme. Zbog stalnog porasta privatnih zemaljskih gospodarstava upravni su organi tih patuljastih provincija neizbjeno zapali u ovisnost o lokalnim veleposjednicima. Uzevi u obzir slabost sredinje vlasti, nedostajao je samo jo korak do zamjene namjesnike vlasti veleposjednikom i do nastanka samostalnih pokrajinskih kneevina. Na sreu se strah od normanske opasnosti, koji je Andronika zbacio s prijestolja, pokazao neosnovanim. Normanska je vojska bila demoralizirana pohlepom za pljakanjem i uicima, a epidemije su desetkovale njihove redove. Tako je sposobnom generalu Aleksiju Brani uspjelo presudno poraziti neprijatelja kod Mozinopola i zatim 7. studenog 1185. kod Dimitrike. Normani su se povukli i napustili Solun, a poslije i Dra i Krf. Jedino su Kefalonija i Zakint ostali u posjedu zapadnih gospodara i naposljetku se odvojili od Bizanta. S drugim je neprijateljem koji je za vrijeme Andronika ugroavao Carstvo, ugarskim kraljem Belom III., Izak Angel sklopio prijateljski sporazum i uzeo za enu njegovu desetogodinju ker Margaretu. Sigurnost s obzirom na normansku i ugarsku opasnost imala je utoliko veu vanost to je ve krajem 1185. godine u Bugarskoj izbio ustanak. Pojava brae Petra-Teodora i Asena isprva nije znaila nita drugo nego da su i na bugarskom podruju oslabile neposredne veze s Bizantom. Kao i u drugim dijelovima Carstva, i ovdje se to oitovalo u teritorijalnoj pohlepi lokalnih velikaa. Najprije su Petar i Asen zatraili da im odreeni posjedi budu dodijeljeni kao pronoia. Oholost bizantske vlade, koja je osorno odbila taj zahtjev - koji, valja rei, nije ba bio iznesen s potovanjem - pokrenula je dogaaje. Odbijena su braa u porezima preoptereenoj i ogorenoj zemlji podjarila ustanak koji je naposljetku doveo do potpunog odvajanja Bugarske od Bizanta i do osnivanja drugoga bugarskog carstva. Dva stoljea bizantske vladavine u Bugarskoj su, kao i u Makedoniji, utjecala na slabljenje slavenskog elementa, to je dovelo ne samo do grecizacije tih zemalja ve i do jaanja drugih naroda na raun Slavena. U okolici Soluna sada je bilo mnogo idova i Armenaca. Podruje Dunava nastanjivao je velik broj Kumana. Vlasi, preci dananjih Rumunja, ivjeli su u okolici Dunava kao i u Makedoniji i Tesaliji, koja je u ono doba bila poznata kao Velika Vlaka. U pokretu koji su poveli Petar i Asen u znatnom su broju sudjelovali Kumani i osobito Vlasi. Unutarnji su zapleti jo vie oteavali poloaj Carstva. Pobjednik nad Normanima Aleksije Brana, koji je poslan protiv ustanika, u Drinopolju je odjenuo purpur i okrenuo se protiv vlade Izaka II. Meutim, poginuo je u borbama ispred Carigrada i u ljeto 1186. car je osobno uao u Bugarsku na elu svoje vojske. Izaku II. ne moe se predbaciti nedostatak energije u borbi protiv bugarskih ustanika. Dakako, Izak nije bio dobar dravnik, ali nije bio ni straljivi slabi kakvim ga se obino prikazuje. Njegova vladavina svakako nije bila sretna, ali koliko god su prilike bile beznadne, tijek normanskoga i bugarskog rata pokazuje da pod njegovom vlau Carstvo u vojnom pogledu i nije bilo tako bespomono kao u vrijeme Andronikove strahovlade. Ustanici su bili razbijeni, a Petar i Asen pobjegli su preko Dunava. Ubrzo su se, Meutim, vratili sa snanim kumanskim pojaanjem i rat se iznova rasplamsao. Izak se ve u listopadu 1186. pourio suprotstaviti neprijatelju, ali sada je bio u tekom poloaju i tek mu je uz velike

151

istorijaonline.com

gubitke polo za rukom da potisne bugarsko-kumanske horde. U proljee 1187. poduzeo je novi vojni pohod i pokuao ustanicima, koji su se skrivali u brdima, prii okolnim putem preko Serdike. Odluujui je uspjeh ipak ponovno izostao, a Bizant nije bio sposoban za dugotrajno ratovanje. Tekoe su se mnoile na svim stranama. Srpski veliki upan Stefan Nemanja podrao je bugarske ustanike i iskoristio okolnost bizantsko-bugarskog rata da jo vie proiri podruje svoje vlasti na raun Bizantskoga Carstva. U Maloj je Aziji takoer izbio ustanak. Stoga je Izak II. prekinuo ratovanje u Bugarskoj i odluio se za dogovor s ustanicima koji su mu kao taoca predali Kalojana, mlaeg Petrova i Asenova brata. Zakljuenje mira bilo je preutno priznanje novostvorenog stanja. Bizant je odustao od podruja izmeu Balkanskoga gorja i Dunava. Ponovno je nastalo samostalno bugarsko carstvo. U to je vrijeme vjerojatno osnovana i nadbiskupija u Trnovu, a iz ruku novoga bugarskog nadbiskupa Asen je u crkvi sv. Dimitrija u Trnovu primio carsku krunu. Govorilo se da je sveti Dimitrije napustio Solun nakon to su ga osvojili Normani i da je preselio u Trnovo, glavni grad drugoga bugarskog carstva. Epoha bizantske prevlasti na Balkanu zauvijek je zavrena. Jer nakon Srba, sada su se i Bugari konano oslobodili vrhovne vlasti Carstva koje je bilo u raspadu. Kakvu je uasnu opasnost sadravao taj razvoj, to se i te kako jasno pokazalo kada je Bizant zadesila nesrea novoga kriarskog rata. Sveti je grob bio ponovno pao u ruke nevjernicima. Saladin, koji je svoju vlast s Egipta proirio na Siriju, 1187. je godine prodro u Palestinu, a 4. srpnja je kod Hatina zadao teak poraz latinskim vojnim trupama, zarobio kralja Guya od Lusignana i 2. listopada uao u Jeruzalem. Najodliniji vladari Zapada, Fridrik I. Barbarossa, Filip II. August i Rikard Lavljeg Srca, uzeli su kri. U ljeto 1189. godine na Balkan je pristigao Fridrik I. koji je izabrao kopneni put preko Ugarske. On je, dodue, nastojao postii dogovor s bizantskim carem: ve u jesen 1188. godine u Nrnbergu je sklopljen sporazum o prolazu njemake kriarske vojske. Nepovjerenje Bizantinaca time uope nije umireno. injenica je da Barbarossa nije vodio pregovore samo s Bizantom ve i s neprijateljima Bizantskoga Carstva kroz ije je zemlje vodio put prema Svetoj zemlji: sa Srbima i sultanom Ikonija. Koliko god je bio nepoeljan Bizantincima, toliko je bio dobrodoao junim Slavenima. Neizbjena napetost izmeu Bizanta i njemakoga cara slavenskim je dravama mogla biti samo od koristi. Oslonac na Ugarsku, koji je ve desetljeima inio temelje srpske politike, vie nije bio mogu, budui da je Ugarska odnedavno suraivala s Bizantom, ije se moi vie nije morala bojati. Oprezni Stefan Nemanja sada je potraio potporu kod monoga njemakog cara, a njegov su primjer slijedili Bugari. U Niu je Stefan primio Barbarossu uz velike poasti i njemaki je car vodio pregovore kako sa srpskim velikim upanom, tako i s bugarskim izaslanicima. Srbija i Bugarska ponudile su mu lensku zakletvu i savez protiv Bizanta. U Carigradu su ovi pregovori, razumljivo, probudili veliko nezadovoljstvo. Bizantska se vlada bacila u naruje Saladinu, najogorenijem neprijatelju kriara, i obnovila saveznitvo zakljueno pod Andronikom I. u namjeri da sprijei prolaz njemake kriarske vojske. Time su se odnosi izmeu Bizanta i njemakoga cara zaotrili do krajnosti. Fridrik je zauzeo Filipopol kao grad u neprijateljskoj zemlji. Na to je uslijedila burna prepiska u kojoj se nije tedjelo na predbacivanjima i tekim optubama. Stvari su dole tako daleko da je Barbarossa donio odluku da u nudi pokori Bizant oruanom silom i da zaposjedne Carigrad. Nakon pada Drinopolja, gdje se takoer susreo sa srpskim i bugarskim izaslanicima, njegova je vojska krenula u mar na Carigrad. Svoga je sina Henrika s flotom poslao pod zidine bizantske metropole. Tada je Izak II. popustio: u veljai 1190. u Drinopolju je sklopljen sporazum kojim je njemaki car dobio brodove za prijelaz u Malu Aziju, izrueni su mu ugledni taoci i osigurane namirnice po niskim cijenama. Svi su Barbarossini uvjeti ispunjeni i Bizant je bio prisiljen popustiti pred nadmoi njemakoga cara. U proljee se Fridrik I. prebacio sa svojom

152

istorijaonline.com

vojskom u Malu Aziju i urno krenuo prema Svetoj zemlji koju mu, Meutim, nije bilo sueno dosei. Ekspedicija kraljeva Engleske i Francuske, koji su izabrali pomorski put do Palestine, nije se mnogo ticala Bizanta, budui da njegova interesna sfera vie nije dopirala tako daleko. Osim toga, njihov je pothvat ostao bez uspjeha: primirjem iz 1192. Saladin je zadrao Jeruzalem, dok se latinski posjed ograniio na uski pojas izmeu Jaffe i Tira. Samo je jedna popratna pojava ovoga kriarskog rata izravno pogodila Bizant: Rikard Lavljeg Srca osvojio je Cipar, zarobio njegova vladara Izaka Komnena i izruio otok najprije redu templara, a zatim (1192.) nekadanjemu kralju Jeruzalema, Guyu od Lusignana. Od tada je Cipar ostao u zapadnom posjedu. Nakon Barbarossina povlaenja i tragine smrti, Bizant je ponovno stekao slobodu kretanja na Balkanu. Izak II. je bez odugovlaenja krenuo na Bugare, koji su prodrli u Trakiju, kao i na Srbe, koji su iskoristili svau izmeu dvaju carstava, te je iznova osvojio znaajna podruja i razorio najvanije gradove od Prizrena i Skopja do Sofije. Stefan Nemanja poraen je na Moravi u jesen 1190. i bio je mirovnim sporazumom prinuen vratiti podruja osvojena posljednjih godina, dok su mu prije osvojena ostala. Izgleda da careva pobjeda nije ba bila tako potpuna kao to uvjeravaju bizantski izvori. K tome je zakljuenje formalnoga mirovnog sporazuma znailo izriito priznanje srpske samostalne dravnosti i taj je in zapeaen branom vezom izmeu dviju vladarskih kua: Stefan, Nemanjin drugi sin, oenio je carevu neakinju Eudokiju i primio visoku titulu sebastokratora. Brak s carskom princezom i dodjela ove titule bili su visoko odlikovanje, a istodobno je uvrtavanje srpskoga prijestolonasljednika u bizantsku hijerarhiju poasti izraavalo nominalnu nadreenost bizantskoga cara - bazileja i autokratora. Manje je sree Bizant imao u nastavku rata s Bugarima. Veliki vojni pohod 1190. godine zavrio je tekim porazom. Bizantinci su se, dodue, probili sve do zidina Trnova, ali opsada bugarskoga glavnoga grada nije uspjela, dok je na povratnom maru bizantska vojska poraena u balkanskim planinskim prijevojima i sam je car jedva izbjegao smrt. Daljnji pokuaji osloboenja od bugarskog pritiska bili su jednako neuspjeni i godine 1194. Bizantinci su kod Arkadiopola doivjeli novi poraz. Ipak, car nije odustajao od borbe. Obnovio je prijateljske odnose s ugarskim kraljevskim dvorom, koji su bili ponovno pomueni jednim ugarskim upadom u Srbiju, s namjerom da u savezu s Ugarskom poduzme novi vojni pohod protiv Bugarske. Ali tek to je izaao na bojno polje, njegov mu je stariji brat Aleksije 8. travnja 1195. oteo carsku krunu i dao ga oslijepiti. Aleksije III. (1195.-1203.), slabi ispunjen vlastohlepnou, bio je tipian proizvod razdoblja propadanja. Kao da je elio karikirati velike vladare Komnene, i sam se nazvao Komnenom, budui da mu se ime Angel nije inilo dovoljno uglednim. Ako se Carstvo, koliko god trulo i razmrvljeno, jo i uspijevalo odrati pod Izakom II., sada je izgubilo i svu preostalu snagu za otpor. Iz godine u godinu unutarnji je raspad postajao sve oitiji, a i vanjskopolitiki je prevrat 1195. godine imao raznovrsne i dalekosene posljedice. Osobite su vrste bile one posljedice koje je smjena na prijestolju imala na odnos Carstva prema Srbiji. Otac princeze Eudokije, koja se udala u Srbiju, postao je car, i to je nedvojbeno utjecalo na tamonju smjenu vlasti jer ondje je ubrzo nakon toga krunu preuzeo sebastokrator Stefan, carev zet. Naime, 25. oujka 1196. stari se Nemanja odrekao vlasti u Stefanovu korist i postao monahom najprije u srpskom manastiru Studenici, a zatim na Atosu, gdje je njegov mlai sin Sava ve godinama ivio asketskim ivotom. Moda je izgledalo da e Stefanovim nastupanjem na vlast u Srbiji otpoeti novo razdoblje bizantskog utjecaja. Meutim, nita se slino nije dogodilo budui da nemona bizantska vlada nije bila u stanju iskoristiti situaciju koju je sama prieljkivala. Tijekom sljedeih godina znaajan utjecaj u Rakoj i Bosni nije stekao bizantski tast srpskoga vladara, ve mona Rimska crkva i njezin eksponent Ugarska. Nemanjin najstariji sin Vukan, koji se morao zadovoljiti podrujem Zete te se osjeao

153

istorijaonline.com

potisnutim u drugi plan, objavio je rat svome bratu u uvjerenju da e ga podrati Ugarska i rimska kurija. Budui da ga je Bizant ostavio na cjedilu, i Stefan je potraio spas u osloncu na Rim. Tako je vrsto vjerovao da ne mora vie raunati s Bizantom da je odbacio svoju bizantsku suprugu. Meutim, Vukan ga je preduhitrio. Uz ugarsku je pomo istjerao brata iz zemlje i preuzeo vlast nakon priznanja papinske vrhovne vlasti i suverenih prava Ugarske (1202.). Slino se razvila situacija i u susjednoj Bosni, gdje je ban Kulin uspio spasiti svoje prijestolje jedino time to se odrekao bogumilskog nauka, prihvatio rimokatoliku vjeru i stavio se pod pokroviteljstvo Ugarske (1203.). Ipak, Stefan je ubrzo ponovno doao u posjed svog prijestolja, iako ne uz bizantsku, ve uz bugarsku pomo. Iz dranja bizantske vlade u srpskom pitanju moe se jasno razabrati kojom je brzinom propadala mo Carstva: dok je godine 1196. Bizant jo mogao sudjelovati u odluci o srpskom prijestolju, ve nekoliko godina poslije bio je potpuno izbaen iz igre i morao je Srbiju prepustiti rimsko-ugarskom utjecaju. Aleksije III. isprva je mirovnim pregovorima nastojao izbjei rat s Bugarima. Ali bugarski su zahtjevi bili tako dalekoseni da su pregovori prekinuti. Rat je ponovno izbio i krenuo za Bizant nesretnim tijekom. Bugari su opustoili podruje Seresa (1195. i 1196.), bizantska je vojska potuena, a njezin je zapovjednik, sebastokrator Izak Komnen, zarobljen. Bizant je bio preponosan za poputanje, a preslab za ratovanje. Preostalo mu je jo jedno sredstvo: podrka opoziciji u neprijateljskoj zemlji. Asen je 1196. godine pao rtvom bojarske zavjere. Ipak, njegov se ubojica, bojar Ivanko, nije uspio dugo odrati u Trnovu, budui da pomo koju je oekivao iz Bizanta nije prispjela zbog pobune u bizantskoj vojsci. Svoju je poziciju morao prepustiti Petru i pobjei u Carigrad. Ali i Petar, koji je umjesto Asena uzeo carsku krunu, 1197. je godine pao rtvom ubojstva. Ivanko je u Carigradu primljen uz poasti i imenovan namjesnikom Filipopola, a zatim ak i zapovjednikom carskih trupa koje su se borile protiv Bugara. Ali ubrzo se taj prijetvorni bugarski bojar, u ije je ruke Aleksije III. stavio sudbinu bizantsko-bugarskoga rata, odmetnuo od Carstva i ustanovio vlastitu kneevinu u okolici Rodopa. Jo je znaajnija kneevina nastala u Makedoniji, gdje se vojvoda Dobromir Hris najprije osamostalio na podruju Strimona, a zatim i znatno poveao podruje svoje vlasti i uvrstio se u teko pristupnom Proseku na Vardaru. Zatraio je priznanje bizantske vlade i dobio jednu carevu roakinju za enu. Meutim, Bizant je ubrzo i protiv njega morao krenuti orujem. Oslanjajui se na trnovsko carstvo, on je uao u sukob s Bizantom, zaposjeo vei dio zapadne Makedonije s Prilepom i Bitolom i probio se ak do srednje Grke. Bizantinci su se napokon lukavstvom doepali svoga nekadanjeg prijatelja Ivanka, ime je njegovo podruje ponovno pripalo Bizantu. Promjenjivi ishodi borbi protiv Dobromira Hrisa, na iju su stranu preli i neki visoki bizantski zapovjednici, zavrili su tako da je podruje njegove vlasti pripalo caru Kalojanu te je time velik dio Makedonije pripojen bugarskom carstvu. U Kalojanu (1197.-1207.), bratu Petra i Asena koji je neko doao u Carigrad kao talac, Bizantsko je Carstvo nalo opasnog protivnika. Pod njegovom vrstom vladavinom novo je bugarsko carstvo doivjelo svoj prvi siloviti uspon. Postalo je jedan od najznaajnijih faktora moi na Balkanu te se vie puta presudno mijealo u sudbinu jugoistone Europe. Kalojan je za svoje carstvo, koje se dokazalo u borbi protiv Bizanta, uspio osigurati priznanje Rima. Asenova krunidba od strane vlastoruno postavljenoga trnovskog biskupa nije inila dostatnu pravnu osnovu za novo carstvo. Pravo krunidbe imala su samo dva svjetska sredita, Rim i Carigrad, i pravovaljana je bila jedino kruna poslana iz Rima ili iz Bizanta. Stoga nije nikakvo udo to se Kalojan obratio Rimu, a ne Bizantskom Carstvu, koje se nalazilo u stanju raspada i k tome bilo njegov neprijatelj. Tako je Rim u suton propasti Carigrada u duhovnom pogledu sebi podredio ne samo Srbiju ve i Bugarsku, te tako proirio svoj utjecaj na velik dio Balkanskog poluotoka. Nakon duih pregovora, Kalojan je objavio priznanje papinske vrhovne vlasti. Zakljuni je in uslijedio nakon pada Carigrada: 7.

154

istorijaonline.com

studenog 1204. kardinal kojega je Inocent III. poslao u Trnovo posvetio je bugarskog nadbiskupa Bazilija kao bugarskog primata, a dan potom na Kalojanovu je glavu stavio kraljevsku krunu. Upadljiva i sve jadnija bespomonost bizantske politike na Balkanu u velikoj je mjeri bila uvjetovana time to je Carstvu prijetila sve vea opasnost sa Zapada. Njegova je najtea briga ve godinama bila odnos s carem Henrikom VI. Oenjen normanskom prijestolonasljednicom Konstancom, Henrik je nakon Barbarossine smrti naslijedio ne samo svoga oca ve i Vilima II., koji je preminuo 1189. Otpor na Siciliji koji se formirao oko neaka Vilima II., Tankreda, i koji je imao podrku kako kurije, tako i Bizanta, nakon Tankredove je smrti izgubio svaku podlogu: na Boi 1194. Henrik je u Palermu primio sicilijansku kraljevsku krunu. Za Bizant je ujedinjenje dviju neprijateljskih sila znailo smrtnu opasnost. Pripajanje Sicilije Njemakom carstvu dalo je vrstu osnovu Henrikovu planu svjetske vladavine, a prva i osnovna toka tog plana bilo je osvajanje Bizantskoga Carstva. Henrik je najprije u svojstvu nasljednika Vilima II. zatraio izruenje podruja izmeu Draa i Soluna koje su Normani zaposjeli 1185., a zatim ponovno izgubili, a uz to je zahtijevao i visoka davanja i sudjelovanje Bizantskoga Carstva u planiranu novom kriarskom ratu stavljanjem na raspolaganje ratne mornarice. Nakon smjene na bizantskom prijestolju 1195. godine situacija se jo vie zaotrila. enidbom svog brata Filipa Irenom, keri Izaka II., Henrik je osigurao dinastiko pravo na carigradsko prijestolje, a time to je nastupio kao Izakov osvetnik i zatitnik obitelji razvlatenoga i oslijepljenog cara protiv uzurpatora Aleksija, svojim je osvajakim planovima dao aureolu borbe za pravdu. Prestraena vlada Aleksija III. na sve je naine nastojala umilostiviti cara podmirenjem davanja. Obvezala se na plaanje golema godinjeg danka od osamsto kilograma zlata. U svim je provincijama ubiran poseban, takozvani "alemanski" porez. Ali iako je upregnuta sva porezna mo ionako preoptereene i iscrpljene zemlje, ugovorena se svota nije uspjela utjerati. Bizant je propao do te mjere da se moralo pribjei pljakanju carskih grobnica u crkvi sv. Apostola da bi se skupio novac za danak i njime kupila milost nadmonog protivnika. injenica da se Henrik uope upustio u pregovore s Bizantom i da se isprva zadovoljio ucjenjivanjem i poniavanjem protivnika bila je rezultat papine intervencije, jer on je ustrajao na tome da njemaki car krene u kriarski pohod na Jeruzalem, a ne na Carigrad. Jer ako je ostvarenje njemakoga plana svjetske vladavine Bizantu prijetilo unitenjem, papinstvu je prijetilo trajnom nemoi, i to je papu natjeralo da se zauzme za odranje shizmatinoga carigradskog carstva. Meutim, rije nije bila o odustajanju od osvajakog plana ve samo o njegovoj odgodi. Bizant je ve dospio u klijeta: kralj Cipra Amalrik i kralj Male Armenije Leon uli su u lenski odnos s njemakim carem. Ali prije nego to je uslijedio presudni udarac, Henrik VI. je u rujnu 1197. umro. Ukidanje njemakog poreza u Bizantu je izazvalo veliko oduevljenje i bijedni je car Aleksije Angel Komnen, koji je jo do malo prije toga plaao danak Njemakom carstvu i u smrtnome strahu grabio nakit iz grobnica svojih prethodnika, smatrao da je doao trenutak da on sam zatrai pravo na univerzalnu vlast i u stilu velikoga Komnena ponudi papi savez izmeu jedne Crkve i jedne carske vlasti. Meutim, smrt Henrika VI. dala je tek kratku odgodu sada neizbjenom napadu Zapada na oslabljeni Bizant, koji je svojom slabou upravo pozivao na napadake planove: smrtni je udarac uslijedio nekoliko godina poslije iz jednoga drugog sredita. Zapadni se imperij raspao, Italija se oslobodila njemake vlasti, a u Njemakoj se Henrikovu bratu Filipu vapskom suprotstavio protukralj Oton od Braunschweiga. Prevlast njemakog cara smijenila je prevlast velikog pape Inocenta III., a to je znailo da je u prvi plan zapadne politike prema Istoku ponovno dola ideja kriarskog pohoda. Bizant prema papinu planu nije trebalo pokoriti orujem, ve ga podrediti Stolici svetog Petra crkvenom unijom te bi on uz bok zapadnoga kranstva sudjelovao u kriarskom ratu.

155

istorijaonline.com

Meutim, uz Inocenta III., duhovnoga pokretaa kriarskog rata, u sreditu novoga kriarskog pokreta stajala je, dominirajui cijelim pothvatom, mona figura staroga duda Enrica Dandola, iji je cilj bio usmjeriti zapadne sile protiv Bizanta. Taj veliki dravnik, sposoban za dalekosene odluke, kojemu je ideja kriarstva u emotivnom pogledu bila potpuno strana, u unitenju Bizantskog Carstva vidio je preduvjet za trajno uvrenje venecijanske prevlasti na istoku. Venecija je, dodue, od vremena Aleksija I. posjedovala vrlo opsene privilegije na bizantskim podrujima i u njegovim vodama; ni Ivan II. ni Manuel I. nisu se uspjeli osloboditi tih munih obveza, a i dvojica careva iz kue Angela izriito su potvrdili venecijanske povlastice. Ali uestali pokuaji otpora od strane Carstva, koje se tek uz krajnju nevoljkost pokoravalo pritisku Venecije, kao i spontane provale neraspoloenja kao to su bile one 1171. i 1182. godine, stvorili su trajni osjeaj nesigurnosti. Pomorska je republika neprestano morala biti na oprezu, a pri svakoj smjeni vlade u Carigradu morala je iznova izboriti potvrdu svojih povlastica i suprotstaviti se orujem moguim pokuajima otpora. K tome su se Genova i Pisa pretvorile u opasnu konkurenciju, budui da je Bizant u stisci i tim pomorskim silama u usponu dodijelio dalekosene privilegije da bi tako barem uspostavio ravnoteu s obzirom na venecijansku prevlast. Sve dok je u Carigradu vladao bizantski car, Venecija nikada nije mogla biti sasvim sigurna u svoj monopol. Jedinim se rjeenjem inilo pokoriti Bizantsko Carstvo. Najbolja se prilika za to ponudila sudjelovanjem u kriarskom ratu koji je trebalo pretvoriti u osvajaki pohod protiv Bizanta. Bizantinci su dopustili da im Venecija otme prevlast na moru. Sada su trebali izgubiti i svoje carstvo. Tok etvrtoga kriarskog rata protiv Carigrada nije nimalo zagonetan. On proizlazi s gotovo neizbjenom nunou iz prethodnog razvoja situacije. Od razdvajanja dviju Crkava i osobito nakon poetka kriarskih ratova, na Zapadu je neprestano rasla nesklonost prema Bizantu. Manuelova agresivna politika i Andronikovo provokativno neprijateljstvo prema Latinima pridonijeli su tome da se nesklonost pretvori u otvoreno neprijateljstvo. S obzirom na oiglednu slabost i bespomonost Bizantskoga Carstva pod vladavinom Angela, neprijateljstvo Zapada prema Bizantu poprimilo je oblik osvajakih planova. Kao staro nasljee Normana, ideja osvajanja Carigrada lebdjela je u zraku ve za vrijeme Drugoga kriarskog rata u krugovima Ljudevita VII., a za vrijeme kriarskog pohoda Fridrika Barbarosse inilo se da se njezino ostvarenje neposredno pribliilo. Nasljednik Barbarosse i normanskih kraljeva, Henrik VI., tu je ideju smjestio u sredite svojih politikih planova. Nakon to je i Venecija stavila na vagu svoje trgovake i politike interese, ta je ideja postala stvarnost. Poodmakla sekularizacija kriarske ideje dola je do svojega loginog cilja: kriarski je rat postao oruem osvajanja i okrenuo se protiv kranskoga istonog carstva. Koincidencija odreenih okolnosti olakala je taj obrat i pridonijela tome da su se kriari stavili na raspolaganje venecijanskim interesima. Kriari su se okupili u Veneciji da bi na venecijanskim brodovima krenuli prema Egiptu. Ali budui da nisu mogli podmiriti prijevozne trokove, pristali su na dudev prijedlog da svotu koja im nedostaje nadoknade oruanom potporom i pomognu pomorskoj republici u pokoravanju Zadra, koji je preao na stranu Ugarske. Tako je dolo do prvoga skretanja od kriarskog cilja. U slubi Venecije kriari su krenuli u vojni pohod protiv kranske Ugarske unato tome to je i sam ugarski kralj uzeo kri, i u studenom 1202. Zadar je osvojen iako je stanovnitvo grada na zidinama izloilo raspela. Bila je to upravo simbolina predigra ovomu kriarskom ratu. Nakon prvoga, slijedilo je drugo skretanje, vezano uz princa Aleksija Angela, sina Izaka II. Mladom je Aleksiju polo za rukom da pobjegne iz tamnice u kojoj je bio zatvoren zajedno sa svojim oslijepljenim ocem. U potrazi za pomoi pohitao je na Zapad i nakon bezuspjenog susreta s Inocentom III. stigao na dvor Filipa vapskog. Filip, koji je svim silama nastojao slijediti politiku Henrika VI., podrao je sasvim spremno zahtjeve svoga urjaka u pogledu prava na bizantsku carsku krunu. Budui da su ga unutarnja previranja spreavala u direktnoj

156

istorijaonline.com

intervenciji, stupio je u pregovore s kriarima i Venecijancima i pokuao ih pridobiti za plan da se Izak II. i njegov sin vrate na bizantsko prijestolje. Dudu nita nije moglo biti dobrodolije od ove ponude, a i voa kriarskog pohoda, Bonifacije od Montferrata, ija je porodica odravala bliske odnose s Istokom, rado je prihvatio priliku da se umijea u bizantske poslove. Dok su kriari prezimljivali u osvojenom Zadru, pojavili su se glasnici njemakoga kralja i njegova tienika i dolo je do obostrano eljenog sporazuma. irokogrudnou tipinom za pretendenta na prijestolje Aleksije je kriarima i Venecijancima obeao goleme svote novca, natuknuo mogunost crkvene unije da bi uutkao papu i obvezao se da e, nakon to bude vraen na carsko prijestolje, djelotvorno potpomagati daljnji kriarski rat. Velika veina kriara pristala je na nagovaranje Dandola i Bonifacija: iskuenje je bilo veliko, a savjest umirena time to e se kriarski rat nakon ekspedicije protiv Carigrada nastaviti s poveanim sredstvima koja je obeao bizantski pretendent na prijestolje. Aleksije se ve u Zadru prikljuio kriarima, a u svibnju 1203. na Krfu je potpisan sporazum o dogovorenom skretanju kriarskog pohoda i ve se 24. lipnja kriarska flota pojavila pred bizantskim glavnim gradom, "kraljicom svih gradova". Nakon to je zauzeta Galata, razbijen je pojas koji je zatvarao pristup Zlatnom rogu i kriarski su brodovi prodrli u luku, a istodobno je s kopna otpoeo juri na gradske zidine. Iako su bizantska obrana i osobito vareka garda oajniki pruale otpor, Carigrad je 17. srpnja 1203. pao u ruke kriarima. Jadni car Aleksije III. pobjegao je s krunskim blagom i draguljima. Slijepi Izak II. vraen je na prijestolje, a njegov sin Aleksije IV, kriarski tienik, okrunjen je za sucara. U Carigradu je jo uvijek postojala bizantska vlada, ali ona je ivjela od milosti kriara koji su se utaborili ispred gradskih zidina. Ta milost pak nije dugo trajala, jer se vrlo brzo ustanovilo da Aleksije IV uope nije u stanju odrati obeanja koja je dao u Zadru i na Krfu. Sada se naao izmeu dvije vatre: kriari i Venecijanci zahtijevali su trenutnu isplatu i bez milosti su odbili molbe za odgodu, a bizantsko se stanovnitvo podiglo protiv cara koji je pozvao kriare u zemlju i uinio sebe i svoj narod slugama Latina. Krajem sijenja 1204. godine u Carigradu je izbio ustanak u kojemu je Aleksije IV izgubio ne samo krunu koju je stekao tolikim rtvama ve i ivot, a njegov je otac ubrzo nakon toga umro u zatvoru. Na carsko je prijestolje sjeo Aleksije V Duka Murcuflos, zet Aleksija III. i suprug Eudokije, nekadanje ene srpskoga vladara Stefana. Tako je u Bizantu jo jednom pobijedilo protulatinsko usmjerenje, ali njegov je trijumf samo ubrzao zavrni in tragedije. Kriari su se pripremili za novi napad na bizantski glavni grad. Naumili su ponovno osvojiti Carigrad, ali ovaj put ne s namjerom da uspostave bizantsku vladu ve da na ruevinama Bizantskoga Carstva izgrade vlastito. U oujku su kriari i Venecijanci pod zidinama bizantskoga glavnoga grada sklopili sporazum koji je do pojedinosti odreivao podjelu osvojenog carstva i osnivanje Latinskog carstva u Carigradu. Zatim je otpoeo napad i dolo je do onoga do ega je moralo doi: 13. travnja 1204. bizantski je glavni grad podlegao premoi napadaa. Osvajai su uli u Carigrad. Tako je grad koji se odrao kao neosvojiv od vremena Konstantina Velikog i koji je prkosio silovitim napadima Perzijanaca i Arapa, Avara i Bugara, pao plijenom kriara i Venecijanaca. Tri je dana trajalo pljakanje i ubijanje. Najdragocjenija blaga najveega kulturnog sredita tadanjega svijeta osvajai su podijelili meu sobom, a djelomino i barbarski unitili. "Od stvaranja svijeta ni u jednom gradu nije naen tako velik plijen", kae povjesniar kriara. ak su i Ismaeliti bili "ljudskiji i blai" u usporedbi s ovim "ljudima koji su na leima nosili Kristov kri", primjeuje jedan bizantski izvjestitelj. Podjelu ratnoga plijena slijedila je podjela Bizantskoga Carstva, koja je zapeatila njegov slom i na due od pola stoljea potisnula obnoviteljske snage Bizanta iz sredita na periferiju.

157

istorijaonline.com

VII. LATINSKA VLADAVINA I OBNOVA BIZANTSKOGA CARSTVA (1204.-1282.) 1. Izgradnja novoga dravnog sustava Rijetko se u povijesti postupalo tako planski kao pri podjeli pokorenoga Bizantskoga Carstva. Novi se dravni sustav na grkom Istoku nastojalo skrojiti u skladu sa sporazumom koji su kriari i Venecijanci sklopili u oujku 1204. pod zidinama Carigrada. Veliki dud Enrico Dandolo, ija je volja odluivala o dogaajima prethodnih godina i koji je nadahnuo takoer i sporazum o diobi, pri provedbi je dogovora zadrao pravo na konanu odluku. Prije svega je valjalo izabrati cara i u tu se svrhu prema odredbama iz sporazuma formiralo vijee od est Franaka i est Venecijanaca. Sve je ukazivalo na izbor markgrofa Bonifacija od Montferrata: njegova dotadanja vodea uloga u kriarskoj vojsci, njegove bizantske veze i osobne sposobnosti. Ali dudu je vie odgovarala manje markantna osoba te je, budui da su se u franakom taboru stvorile frakcije, dok su Venecijanci nastupili slono, uspio izboriti imenovanje grofa Balduina Flandrijskog. On je 16. svibnja u Hagiji Sofiji okrunjen za cara carigradskoga Latinskog Carstva. Gospodar Hagije Sofije i prvi latinski patrijarh Carigrada postao je Venecijanac Toma Morosini, jer budui da je car izabran iz redova vitezova, novoga je carigradskog patrijarha po odredbama oujskog sporazuma trebala postaviti venecijanska strana. Kao car Latinskoga Carstva Balduin je trebao dobiti etvrtinu cjelokupnoga carskog teritorija, dok je od preostale tri etvrtine polovina pripala Veneciji, a druga je polovina imala biti podijeljena meu vitezovima kao carski lenski posjed. Balduinu su dodijeljeni Trakija i sjeverozapadni dio Male Azije, tako da je njegovo podruje obuhvaalo obje strane Bospora i Helespont. Car je mogao svojim vlasnitvom smatrati i vie egejskih otoka, meu njima Lesbos, Hios i Samos. Bonifacije od Montferrata morao se zadovoljiti podrujem Male Azije, ali je prieljkivao posjed u europskom dijelu. Tako je nakon estokih prepirki i borbi zaposjeo Solun i ondje za sebe osnovao kraljevstvo koje je obuhvaalo i susjedna podruja Makedoniju i Tesaliju. Najveu su dobit iz ovog pothvata izvukli Venecijanci, a nova se mo Venecije utemeljila upravo na posjedovanju najvanijih luka i otoka. Pomorska se republika odrekla neposrednog vlasnitva nad dodijeljenim teritorijima u Epiru, Akarnaniji, Etoliji i na Peloponezu i zadovoljila se time da u posjed uzme luke gradove Koron i Modon na Peloponezu, a neto kasnije i Dra i Dubrovnik na jadranskoj obali (1205.). Veneciji su pripali i Jonski otoci, zatim Kreta, koja je isprva trebala pripasti Bonifaciju od Montferrata, te veina otoka u arhipelagu ukljuujui Eubeju, Andros i Naxos, kao i najvaniji luki gradovi na Helespontu i Mramornom moru: Galipolje, Redest i Herakleja, i takoer Drinopolje u unutranjosti carske Trakije. Osim toga, i sam je Carigrad podijeljen poput carskog teritorija: Venecija je i ovdje dobila tri osmine, dok je pet osmina pripalo caru. Tako se dud s pravom nazivao "gospodarom etvrtine i jo polovine (druge etvrtine) Rimskoga Carstva" i, dok su franaki pokrajinski kneevi morali poloiti lensku zakletvu carigradskom caru, Dandolo je izuzet iz lenske obveze, kao to je bilo izriito utanaeno u ugovoru. Na istoku je nastalo venecijansko kolonijalno carstvo. Venecijanci su ovladali cjelokupnim pomorskim putem od svoga grada do Carigrada, drali su u rukama sve tjesnace i kontrolirali ulaz u Carigrad, a i u samom Carigradu pripadale su im tri osmine gradskog teritorija s Hagijom Sofijom. Pokraj ovolike je moi jo jadnije djelovala nemo labavo skrpane franake vladavine. Kao tipino feudalna formacija, Latinsko se Carstvo raspalo izmeu mnogobrojnih veih i manjih vladara. Na ruevinama Bizantskoga Carstva razvio se kompliciran i ralanjen lenski sustav.

158

istorijaonline.com

U srednjoj i junoj Grkoj nastale su velike kneevine koje su s Balduinovim carstvom bile u sasvim labavoj vezi, budui da njihovi gospodari nisu bili obvezani neposredno caru, ve kralju Soluna. Bonifacije se, naime, iz Soluna probio do Atene i svoju vlast nad Atikom i Beocijom prenio na Otona de le Rochea. Peloponez su pak uz podrku kralja Bonifacija pokorili Vilim Champlitte i Gottfried Villehardouin: ondje je nastala francuska kneevina Aheja ili Moreja, najosebujnija od svih kneevina koje su nastale na ruevinama Bizantskoga Carstva, sasvim zapadnjaka po nainu ivota i najjae diferencirana u feudalnom smislu. Bio je to djeli Francuske na grkom tlu, koji je ondje pod Vilimom Champlitteom i zatim pod kuom Villehardouin ivio svojim zasebnim ivotom. Iako mu je feudalistiki dravni poredak u zapadnom smislu bio stran, Bizant je ipak izgubio mnogo od svoga nekadanjeg centralizma, a osobito je cjelokupan privredni i vojni sustav Bizantskoga Carstva odavna imao feudalistiku podlogu. Ve je stoljeima proces feudalizacije u Bizantu napredovao velikim koracima: privredna struktura i drutveni odnosi Bizantskoga Carstva sada se uope vie nisu toliko razlikovali od zapadnih, i to je znatno olakalo uspostavu latinske vladavine. Neke su se stvari mogle preuzeti bez izmjena. injenica je da izmeu bizantskog pronoia posjeda i zapadnoga feuda zapravo nije postojala nikakva razlika. Ali pronojari su bili mjerodavan sloj stanovnitva i faktino inili jedinu silu s kojom je osvaja trebao ozbiljno raunati. Pri osvajanju Moreje, o ijemu smo toku najbolje obavijeteni, otpor je po pravilu trajao onoliko dugo koliko su ga pruali pronojari. Bez borbe su se predavali tek kada im je obeano da e ostati u posjedu svoga pronoia zakupa. Pod tim bi se uvjetom, Meutim, uglavnom pokorili bez otpora. Time se u osnovi mijenjao samo lenski gospodar. Poloaj narodnih masa u bitnome je ostajao isti, bez obzira na to izrabljivali ih latinski ili grki gospodari. Ipak, bizantsko je stanovnitvo podnosilo latinsku osvajaku vlast tek uz krajnji otpor, i to u velikoj mjeri zbog oholosti osvajaa i vjerskog jaza koji ih je od njih dijelio. Crkvena podreenost Grka rimskom autoritetu bila je formalno postignuta, iako ne u smislu crkvene unije kakvu je prieljkivao papa, ve prisilno, osvajanjem. Ali unutarnje je jedinstvo bilo udaljenije nego ikada. Stranom vladavinom samo je produbljena svijest o kulturnoj i vjerskoj osobitosti. Iako su se brojni bizantski feudalci uklopili u sustav vlasti osvajaa i iako su narodne mase, u sebi se ne mirei, ostale u svojoj domovini, nemali je dio bizantskih velikaa napustio podruja koja su osvojili Latini i pobjegao u krajeve koji su jo bili poteeni te sudbine. Uz podrku lokalnoga stanovnitva ti su izbjeglice stvorili novu dravnu formaciju koja je Bizant spasila od propasti. U Maloj Aziji je pod Teodorom Laskarisom, zetom Aleksija III. Angela, nastalo Nicejsko Carstvo, a u Epiru se utvrdio Mihajlo Angel, brati careva Izaka II. i Aleksija III. Nedugo prije toga, iako ne kao posljedica pada Carigrada, pod velikim je Komnenima Aleksijem i Davidom, unucima Andronika I., na jugoistonoj obali Crnoga mora nastalo carstvo Trapezunt. ini se da su ve nakon pada Andronika I. Aleksije i David u djeakoj dobi dovedeni na dvor gruzijske kraljevske kue s kojom su bili rodbinski povezani. Uz djelotvornu podrku slavne kraljice Tamare (1184.-1212.) osvojili su Trapezunt u travnju 1204. Odande se mlai brat, drski i borbeni David, probio uzdu obale prema zapadu, osvojio Sinope i naposljetku doveo i Paflagoniju i pontsku Herakleju pod svoju vlast. Njegovo je daljnje napredovanje, Meutim, zaustavio Teodor Laskaris. Pogrena procjena vanosti Male Azije pokazala se sudbonosnom za Latinsko Carstvo. Budui da se Bonifacije od Montferrata uputio prema Solunu i odrekao Male Azije, ondje su se oko Teodora Laskarisa okupile snage koje su odravale bizantsku dravu. Prvi su koraci bili beskrajno teki. Stara se dravna struktura raspala i nastanak novih dravica bio je u punom jeku. U Filadelfiji se Teodor Mankafa utvrdio kao samostalni vladar, u Meandarskoj dolini bio je to Manuel Maurozom, a u Sampsonu kod Mileta Saba Asiden. S istoka se du

159

istorijaonline.com

obale probijao David Komnen. Latini su sada prije svega pokuali nadoknaditi proputeno. Balduinov brat Henrik Flandrijski i lenski vitezovi grofa Ljudevita od Bloisa, koji je nakon ponovne raspodjele imao dobiti Niceju, krajem 1204. bacili su se na osvajanje maloazijskoga podruja. Prije nego to su Bizantinci uspjeli uvrstiti svoj poloaj i uspostaviti politiku i vojnu organizaciju, bili su prinueni krenuti u borbu protiv nadmonih latinskih trupa. Teodor Laskaris pretrpio je poraz kod Poimanena; nakon toga je veina gradova u Bitiniji pala u ruke Latina. inilo se da je bizantska stvar u Maloj Aziji izgubljena. Ali u kritinom je trenutku neoekivani spas donijela katastrofa koja je stigla Latinsko Carstvo na Balkanu. Bizantsko zemljoposjedniko plemstvo u Trakiji isprva se pokazalo sasvim spremnim priznati latinsku prevlast i stupiti u slubu novih vlastodraca, dakako, pod uvjetom da zadri svoje dotadanje posjede i pronoie. Latini su, Meutim, u svojoj kratkovidnoj oholosti odbili molbu grkoga plemstva koje je bilo spremno na pogodbu, a jednako su tako vjerovali i da mogu prezreti spremnost monoga bugarskog cara na pregovore. Traka aristokracija, kojoj je baena rukavica u lice, ustala je protiv latinske vladavine i pozvala u zemlju cara Kalojana, stavljajui mu ubudue na raspolaganje svoje usluge i carsku krunu. Ustanak se irio velikom brzinom. U carskom Didimotihu, a zatim i u venecijanskom Drinopolju i u vie drugih trakih gradova, latinska je posada poubijana ili prisiljena na povlaenje. Kalojan se probio u Trakiju i sukobio se s Latinitna nedaleko od Drinopolja. Ondje je 14. travnja 1205. dolo do uvene bitke u kojoj su latinsku konjicu potukle Kalojanove bugarsko-kumanske trupe. I sam je car Balduin pao u zarobljenitvo iz kojega se vie nikada nee vratiti, a poginuli su i brojni franaki vitezovi, meu ostalima i pretendent na Niceju, Ljudevit od Bloisa. Latinska je vlast uzdrmana do temelja tono godinu dana nakon osvajanja Carigrada. Teodoru Laskarisu bio je otvoren put. Latini su se povukli iz Male Azije i samo je grad Pegaj ostao pod njihovom vlau. U borbi protiv suparnike sile velikih Komnena i protiv maloazijskih pokrajinskih kneeva Teodor Laskaris je uvrstio svoju vladavinu u zapadnoj Maloj Aziji i prihvatio se organizacije nove bizantske drave sa sreditem u Niceji. Izvana se do u pojedinosti pridravao uzora starog Bizanta. Uprava, inovniki aparat i dvor izgraeni su na starim bizantskim naelima. U Niceji su ponovno oivjele dravne i crkvene tradicije Bizantskoga Carstva, koje su nale svoj simbolini izraz u carskoj vlasti i patrijarhatu. Umjesto titule despota, koju je do tada nosio, Teodor je uzeo carsku ast. Ueni Mihajlo Autorejan imenovan je patrijarhom te je obavio Teodorovu carsku krunidbu i pomazanje. Zbog zamrene situacije, preliminarni su pregovori oduzeli mnogo vremena pa je do izbora patrijarha dolo tek u treem tjednu uskrnjega posta, a do pomazanja cara u Velikom tjednu godine 1208. Iako se Teodor ve prije osjeao kao car, a tako su na njega gledali i njegovi pristae, ipak su ga tek sveana krunidba i pomazanje od strane patrijarha posvetili i dali njegovu poloaju drevni bizantski znaaj. Kao bazilej i autokrator Romeja on je preuzeo nasljee carigradskih bizantskih careva. Sada je vaio za jedinoga pravovaljanog cara Bizanta, a jednako je tako i patrijarh sa sjeditem u Niceji, koji je obavljao slubu ekumenskoga carigradskog patrijarha, smatran jedinim pravovaljanim glavarom Grke crkve. Latinskom caru i patrijarhu u Carigradu suprotstavljeni su bizantski car i pravoslavni patrijarh u Niceji. Niceja je prerasla u dravno i crkveno sredite bizantinstva koje je bilo protjerano iz Carigrada. Za Latinsko je Carstvo unitenje toga grkog sredita, iji nastanak nije bilo u stanju sprijeiti, bilo pitanje od ivotne vanosti. Na mjesto Balduina stupio je njegov sposobni brat Henrik. On je najprije kao carski upravitelj, a zatim kao car (od 20. kolovoza 1206.) vrlo razborito upravljao vladom u Carigradu. U znatnoj je mjeri ponovno uspostavio latinsku vladavinu u Trakiji. Grko-bugarska suradnja, naime, nije dugo potrajala, a za razliku od Balduina Henrik je prema Grcima zauzeo pomirljiv stav i tako za sebe uspio pridobiti dio grkoga plemstva.

160

istorijaonline.com

Ve krajem 1206. godine Henrik se na elu latinske vojske ponovno probio u Malu Aziju. Meutim, zbog novih Kalojanovih upada morao je prekinuti ratovanje i u proljee 1207. je s Teodorom Laskarisom sklopio primirje na dvije godine. No bugarska opasnost nije dugo vrila pritisak na Latinsko Carstvo, jer u listopadu 1207. Kalojan je poginuo pri opsadi Soluna. Za vrijeme razornih bugarskih upada grko je stanovnitvo Trakije i Makedonije naposljetku trpjelo jednako kao i latinsko. Bizantinci su zadrali munu uspomenu na "Grkoubojicu", kako se Kalojan nazvao po uzoru na Bugaroubojicu Bazilija II. Unato tome, ostaje injenica da je ba Kalojan bio taj koji je spasio od propasti novonastalo Bizantsko Carstvo u Maloj Aziji. Osim protiv latinskoga Carigrada, Nicejsko je Carstvo moralo izdrati i teku borbu protiv sultanata Ruma. Preseljenje bizantskoga sredita u Malu Aziju zaotrilo je bizantskoselduki sukob, budui da je bilo ozbiljnom preprekom seldukom prodoru na morsku obalu. Posredovanjem Venecije sultanat je godine 1209. sklopio tajni savez s Latinskim Carstvom. Sa svoje je strane Teodor Laskaris u Ciliciji stupio u vezu s maloarmenskim kraljem Leonom II. koji se takoer osjeao ugroenim od sultanata Ikonija. Priliku za napad na mlado grko carstvo Selducima je pruio nekadanji car Aleksije III. koji je nakon dueg boravka na europskom tlu, stigao na ikonijski dvor. Sultan je sada svoje osvajake planove mogao maskirati zahtjevom koji je djelovao legitimno, naime da Teodor Laskaris prepusti prijestolje svom tastu. Bitke koje su se rasplamsale kod Antiohije na Meandru bile su estoke i nanijele su teke gubitke krajnje skromnoj vojsci nicejskoga cara, iju je jezgru tvorila grupica od 800 latinskih plaenika. Ipak, u proljee 1211. on je odnio pobjedu. Sultan je poginuo na bojnom polju, a bivi car Aleksije III. pao je u zarobljenitvo i zavrio ivot u jednom nicejskom samostanu. ini se da ta pobjeda nije donijela teritorijalne dobiti, ali njezin je psiholoki uinak bio upravo izvanredan. Mlado carstvo krenulo je u tradicionalnu borbu protiv nevjernika i izdralo kunju. Nakon toga je ponovno ivnula borba protiv Latina. ini se da je Teodor Laskaris, koji je ve nekoliko godina raspolagao flotom, ve tada pomiljao da napadne Carigrad. U stvarnosti je, Meutim, dolo tek do manjih bitaka u zapadnom pojasu Male Azije i pritom se srea nasmijeila latinskom caru. Henrik je dobio bitku na Rindaku (15. listopada 1211.) i probio se do Pergama i Nimfeona. Ipak, taj usputni rat, koji su i ovdje obje strane vodile s malom vojnom silom, nije uspio donijeti konanu odluku. Obje su strane bile iscrpljene i tako je krajem 1214. godine u Nimfeonu zakljuen mirovni sporazum koji je utvrdio granice izmeu Bizantskoga i Latinskoga Carstva: Latini su zadrali sjeverozapadni kut Male Azije do Adramitija na jugu, a ostatak podruja do selduke granice pripao je nicejskoj dravi. Tako su oba carstva na neko vrijeme priznala jedno drugome pravo na postojanje. Nijedno od njih nije bilo dovoljno snano da uniti drugo. Uspostavljena je ravnotea i odreena stabilnost odnosa. Ali dok je za Nicejsko Carstvo stabilizacija ubrzo dovela do novog uspona, za latinski je Carigrad nakon Henrikove smrti 1216. godine uslijedilo razdoblje propadanja. Nicejskolatinski mir isprva se potovao. Teodor Laskaris oenio se po trei put, i to Jolandinom keri Marijom, neakinjom prve dvojice latinskih careva. S venecijanskim vlastima u Carigradu u kolovozu je 1219. sklopio ugovor kojim je obeao potpunu slobodu trgovine i poreza Venecijancima u Nicejskom Carstvu, to su uivali i u starom Bizantu. Nije oklijevao nazvati venecijanskoga duda despotom i gospodarom jedne i pol etvrtine grkog imperija, ali je zato sam sebi u istoj slubenoj ispravi dao sljedei naslov: Theodorus in Christo deo fidelis Imperator et moderator Romeorum et semper augustus Comnanus Lascarus. Nicejsko su Carstvo ve i juni Slaveni drali nasljednikom staroga Bizanta i sreditem grkoga pravoslavlja. Nemanjin sin Sava zaobiao je ohridsku nadbiskupiju, kojoj je dotad bila podlona Srpska crkva, i obratio se Niceji te ga je 1219. godine nicejski patrijarh posvetio za autokefalnoga nadbiskupa Srbije. Dvije godine prije njegov je brat, Stefan Prvovjenani,

161

istorijaonline.com

primio kraljevsku krunu iz Rima. Postizanje crkvene neovisnosti za mlado je srpsko kraljevstvo znailo velik dobitak. Jednako je na dobitku bilo i Nicejsko Carstvo. Priznanje prava prevlasti njegova patrijarha, koji je posvetio prvog nadbiskupa Srbije i ije je ime autokefalna Srpska crkva u molitvama imala spominjati na prvome mjestu, bili su pokazatelji rastueg ugleda Nicejskoga Carstva. Vana je posljedica nicejsko-latinskog pomirenja bio slom velikokomnenske vlasti na Crnom moru. David Komnen je rat protiv Teodora Laskarisa vodio uz latinsku podrku i kao vazal carigradskoga cara. Preputen sam sebi, vie se nije mogao suprotstaviti nicejskom vladaru. Teodor je 1214. godine pripojio Niceji cijelo Davidovo podruje zapadno od Sinope, zajedno s Heraklejom i Amastrisom i time osigurao vrst poloaj na junoj obali Crnog mora. Sada su, Meutim, navalili Selduci. Osvojili su Sinopu i potukli Aleksija Komnena, koji je zarobljen i zatim kao vazal sultana Ikonija ponovno posjednut na trapezuntsko prijestolje. Trapezuntsko je carstvo pokrivalo samo jo uzak pojas, a seldukom je Sinopom odsjeeno od zapadne Male Azije. Politiki i privredno-drutveni razvitak trapezuntske drave po sebi je od velikoga povijesnog interesa. Ali to sitno, udaljeno carstvo vie nije znatnije utjecalo na sveopi razvoj Bizanta. etvrt tisuljea ivjelo je u izolaciji svoj vlastiti ivot i ostalo nedotaknuto borbom za Carigrad kao i ponovnom uspostavom Bizantskoga Carstva, a propast Bizanta nadivjelo je za vie godina. Utoliko je vei znaaj imalo epirsko carstvo. Energini i ratovanju vini Mihajlo Angel pokorio je podruje od Draa do Korintskog zaljeva i ondje uspostavio strogu vojnu upravu sa sreditem u Arti. Ta se epirska drava, koja je obuhvaala Epir, Akarnaniju i Etoliju, kao samostalno Bizantsko Carstvo suprotstavila latinskomu solunskom kraljevstvu na istoku, Venecijancima na Jadranskom moru i Slavenima na sjeveru i sjeveroistoku. Kao Nicejsko Carstvo u Maloj Aziji, tako je Epir na Balkanskom poluotoku postao sredite bizantskoga kulturnog identiteta i zametak politike konsolidacije. Nakon razdoblja dravotvornosti i unutarnje konsolidacije uslijedilo je, kao i u Niceji, vrijeme pobjednike ekspanzije. Oba grka sredita pred oima su kao krajnji cilj imala osvajanje Carigrada i ponovnu uspostavu Bizantskoga Carstva. Osnivaa epirske drave, Mihajla Angela, na prijestolju je oko 1215. godine naslijedio njegov polubrat Teodor. Nakon pada Carigrada on je due vrijeme boravio na nicejskom podruju i tek se na poziv svojega brata pojavio na epirskom dvoru u Arti. Nicejskom se caru zakleo na vjernost, ili tako barem tvrdi nicejska historiografija, i time priznao njegovu prevlast. Ali suparnitvo izmeu dvaju bizantskih sredita bilo je neizbjeno, budui da su oba, opsjednuta istim idealima, stremila i istom cilju. Nadmetanje je zapoelo svom otrinom upravo u doba monoga i ambicioznog Teodora, koji je ponosno i samouvjereno nosio tri naslova: Angel, Duka i Komnen. ak je i svoga prethodnika nadmaio u smionosti i poduzetnosti. Za vrijeme njegove vladavine zapadnogrko je carstvo doivjelo silovit uspon. Prvi njegov in koji je odjeknuo izvan granica epirskoga carstva bio je drski napad na novoizabranoga latinskog cara Petra de Courtenaya, supruga Balduinove i Henrikove sestre Jolande. Nakon Henrikove smrti, Petar je pozvan na carigradsko prijestolje te je iz Francuske urno krenuo za Rim, gdje mu je papa na glavu stavio carsku krunu - iako ne u katedrali sv. Petra, gdje su okrunjivani njemaki carevi, ve u skromnijoj crkvi sv. Lovre - i zatim sa svojom pratnjom stigao u okolicu Draa, odakle se uputio prema Carigradu. Na albanskom planinskom prijelazu je, Meutim, pao u ruke Teodoru i zavrio ivot u epirskom zarobljenitvu. Regentstvo u Carigradu preuzela je njegova ena Jolanda, a kada je umrla 1219. godine, carigradska je carska kruna pripala njezinu slabunjavom sinu Robertu. U meuvremenu je Teodor Angel Duka Komnen protiv Latina otpoeo rat u velikom stilu. Najprije se okrenuo protiv susjednoga solunskoga kraljevstva. Prilike su za njega bile vrlo povoljne: to je kraljevstvo, iji je osniva Bonifacije od Montferrata ve 1207. godine pao u borbi protiv Bugara, bilo oslabljeno nakon to su se mnogi njegovi vitezovi vratili na Zapad, a

162

istorijaonline.com

sada mu je nedostajalo i vrsto zalee koje je za Henrikova ivota imalo u latinskom Carigradu. Tako je palo plijenom smjeloga epirskog vladara, koji je uao u Solun 1224. nakon due opsade. Tako je jedna od kriarskih drava osnovanih na bizantskom tlu prestala postojati. Vlast Teodora Angela protezala se od Jadranskoga do Egejskog mora, obuhvaajui staro podruje epirskoga carstva, Tesaliju i znatan dio Makedonije. Ponesen tolikom moi, Teodor je uzeo purpur. Sada se i on nazivao bazilejem i autokratorom Romeja, a to nije znailo nita drugo nego da je polagao pravo na nasljee bizantskih careva i vodstvo u borbi za Carigrad, te je tako uao u otvoren sukob s Nicejskim Carstvom. Carsku krunidbu i pomazanje proveo je ueni ohridski nadbiskup Dimitrije Homacijan. On nije nikada oprostio nicejskom patrijarhatu imenovanje Save srpskim nadbiskupom i sada mu je elio uzvratiti istom mjerom. Tako su na nekadanjem bizantskom tlu nastala tri carstva, jedno latinsko i dva grka. U pozadini je stajalo i etvrto: bugarsko carstvo. Daljnji razvoj na bizantskom podruju prvenstveno e biti odreen djelovanjem tih etiriju sila. 2. Uspon i pad Epira. Pobjeda Niceje Propast solunskoga kraljevstva liila je Latinsko Carstvo najvanije lenske drave. Carigradsko se carstvo, ogranieno na okolicu Carigrada i odsjeeno od franakih kneevina u Grkoj, a u svojoj unutranjosti onemoalo i bez vodstva, inilo zrelim za slom. Bizantska je mo rasla kako u Maloj Aziji, tako i na Balkanu. I bugarsko je carstvo doivjelo velik uspon. Ali razjedinjenost protivnika - suparnitvo dvaju grkih carstava i upletanje Bugarske produilo je ivot obeskrvljenoj latinskoj vladavini. Dravotvorac Teodor I. Laskaris carsko je prijestolje ostavio u nasljee svom zetu Ivanu Duki Vatacu, suprugu pametne i obrazovane Irene. Ivan III. Vatac (1222.-1254.) nedvojbeno je najvei dravnik nicejskoga razdob lja i jedan od najznaajnijih vladara bizantske povijesti. Na velianstven je nain razvio djelo svojega prethodnika u vanjskopolitikom i u unutarnjopolitikom pogledu; svoje je malo carstvo, svedeno na provinciju, pretvorio u nadmonu silu. Dakako, tu su mu zadau olakale slabost Latinskoga Carstva i pogreke njegovih grkih i bugarskih suparnika. Ve u prvim godinama njegove vladavine odnos sila u Maloj Aziji presudno se izmijenio u korist Niceje. Ustanak brae Teodora I., koja su pokuala oduzeti mu krunu uz latinsku podrku, iao je u prilog caru i njegovu carstvu. Kod Poimanena, gdje je dvadeset godina prije Teodor Laskaris podlegao Latinima, Ivan Vatac izborio je pobjedu nad latinskom vojskom dvojice pretendenata na prijestolje i tako zagospodario gotovo cijelim latinskim posjedom u Maloj Aziji. Mirovnim sporazumom iz 1225. godine Latini su od Male Azije zadrali samo obalu nasuprot Carigradu i okolicu Nikomedije. Istodobno je nicejska flota zaposjela Lesbos, Hios, Samos i Ikariju; a poslije je i Rodos morao priznati carevu vrhovnu vlast. Tako je Nicejsko Carstvo uvrstilo svoj poloaj na kopnu i na moru, a ubrzo je posegnulo i za europskim podrujem. Apel stanovnitva Drinopolja Vatacu je pruio povod da poalje trupe u Trakiju. Nicejska je vojska osvojila vie obalnih gradova i ula u Drinopolje ne naiavi na otpor. inilo se da neposredno predstoji ponovna uspostava bizantske vladavine u Carigradu. Od strane Latinskoga Carstva jedva se mogao oekivati bilo kakav ozbiljan otpor. Ali tu je nicejskom caru konce pomrsio njegov zapadnogrki suparnik. Teodor Angel napredovao je iz pobjede u pobjedu. Osim podruja nekadanjega solunskog kraljevstva, u meuvremenu mu je pripao i dio Trakije i sada je krenuo na Drinopolje natjeravi trupe nicejskoga cara na povlaenje. Siguran u pobjedu, urno je poao na Carigrad. Velikom se cilju pribliio jo vie od nicejskoga cara. Ali istom je cilju stremio i bugarski car

163

istorijaonline.com

Ivan Asen II. (1218.-1241.), sin Asena I. Njegova epoha ini vrhunac drugoga bugarskog carstva. Kao svojedobno Simeon, tako je sada Ivan Asen II. teio ni vie ni manje nego osnivanju bugarsko-bizantskog imperija sa sreditem u Carigradu, a jedno je vrijeme bio ak i neposredno pred realizacijom toga cilja. Godine 1228. umro je latinski car Robert de Courtenay, a kruna je pripala njegovu maloljetnom bratu Balduinu II. U takvoj situaciji, u kojoj je carstvo bilo bez vodstva, a pritisak izvana postajao sve vei, u Carigradu je donijeta odluka da se regentstvo ponudi bugarskom vladaru, budui da se inilo da je jedino on u stanju spasiti carski grad od bizantskoga napada. Veze Asena II. i kue Courtenay, koje su proizale iz obostranoga srodstva s ugarskom kraljevskom kuom, trebale su biti ojaane zarukama mladoga latinskog cara i careve keri Helene. inilo se da ovaj brani projekt osigurava vrstu osnovu Asenovim planovima. Kao nekada Simeon, tako se sada Ivan Asen kao budui tast maloljetnoga cara vidio u sigurnom posjedu vlasti nad Carigradom. Ali njegovi su se putovi ukrstili s onima Teodora Angela, koji je takoer vjerovao da je u sigurnom posjedu Carigrada. Teodor je raskinuo savez s Asenom protiv Ivana Vataca i nenajavljeno objavio rat bugarskom vladaru. No vlastita mu je drskost dola glave. Njegovu su vojsku u proljee 1230. kod Klokotnice na rijeci Marici do kraja potukli Bugari. Sam je Teodor pao u zarobljenitvo i kasnije je oslijepljen. Tako je preko noi slomljena njegova naglo narasla mo. Dodue, isprva je vlast u samom Solunu, u Tesaliji i Epiru zadrao njegov brat Manuel, koji ga je naslijedio na solunskom prijestolju. Ali to je bila tek sjena nekadanje Teodorove moi. Kao pretendent na Carigrad, zapadnogrko je carstvo ispalo iz igre. Asen II. je bez potekoa prisvojio podruja u Trakiji i Makedoniji koja je Teodor osvojio nedugo prije toga, kao i dio Albanije. takoer je i Srbija, u kojoj je do tada dominirao utjecaj solunskoga cara, potpala pod utjecaj bugarskoga vladara. Teodorov zet Radoslav je svrgnut, a vlast je preuzeo njegov brat Vladislav, koji se oenio jednom od keri Asena II. Na jednom natpisu Asen II. s opravdanim ponosom tvrdi kako je osvojio sve zemlje od Drinopolja do Draa. Jedino su Carigrad i susjedni gradovi ostali u franakim rukama. "Ali i oni su se", nastavlja bugarski car, aludirajui na maloljetnost latinskoga cara i planirano regentstvo, "pokoravali mojoj vlasti, jer nisu imali drugoga cara osim mene; i ivjeli su po mojoj volji, jer Bog je tako odredio." Bitka kod Klokotnice, koja je stavila toku na uspon zapadnogrkoga carstva, oznaila je pojavu zvijezde bugarskoga carstva. Asenova se prevlast na Balkanskom poluotoku inila neogranienom. Ali ako se paljivije pogleda, glavni zgoditak bitke kod Klokotnice zapravo nije pripao bugarskom caru ve nicejskom, koji je cijelo vrijeme bio mudro suzdran. Asenova pobjeda nad Teodorom oslobodila je Niceju zapadnogrkoga suparnika. No bugarskoga cara vlastita velika pobjeda nije dovela nita blie krajnjemu cilju. Prije se moe rei da je ideja Asenova regentstva potpuno izgubila privlanost za latinski Carigrad, koji vie nije morao drhtati pred Teodorom Angelom. Sumnjive strane toga plana su, Meutim, postale oite tek nakon najnovijeg ojaanja Bugarske; stoga je za cara izabran stari Ivan de Brienne, titularni kralj Jeruzalema. Posljedica je bila potpuni obrat u politici Asena II. kojemu se sada nametnula nunost ratnoga sukoba s latinskim Carigradom. On je stupio u vezu s Ivanom Vatacem i s njim sklopio grko-bugarski savez usmjeren protiv Latinskoga Carstva. Savezu je pristupio i Manuel od Soluna koji je, Meutim, u njemu mogao igrati tek sporednu ulogu. Politiki obrat Asena II. zahtijevao je i novo crkveno usmjerenje. Dodue, unija s Rimskom crkvom, koju je proveo Kalojan, u Bugarskoj nije ni uspjela pustiti korijena. Ali Asenu II. kao zaetniku protulatinskoga saveza pravoslavnih vladara vie nije odgovarala ak ni nominalna pripadnost Rimskoj crkvi. Trebalo je uspostaviti vlastiti pravoslavni patrijarhat u Trnovu i za njega dobiti pristanak iz Niceje, od istonih patrijarha. Nakon duih pregovora, crkveno i dravno vodstvo Niceje odluilo je odobriti osnivanje bugarskoga patrijarhata. Bugarsko je carstvo tako postiglo crkvenu samostalnost, ali je njegov patrijarhat, kao i srpska

164

istorijaonline.com

autokefalna nadbiskupija, isprva priznavao prava prevlasti nicejskoga patrijarha te se obvezao da e u crkvenim molitvama spominjati ime bizantskog patrijarha i plaati mu davanja. U proljee 1235. potpisan je sporazum o savezu u Galipolju, koje je Vatac osvojio nedugo prije toga, a nakon toga je u Lampsaku uz velike sveanosti proslavljena svadba careva sina Teodora (II.) Laskarisa i keri bugarskoga cara koja je neko bila namijenjena Balduinu II. Ondje je uz pristanak istonih patrijarha slubeno objavljena i nova poast bugarskoga crkvenog voe. Saveznici su se odmah prihvatili posla i zapoeli opsadu Carigrada s kopna i s mora. Sukobi koji su bili prekinuti zbog nadolazee zime obnovljeni su 1236. Carski grad pod opsadom odolijevao je uz podrku venecijanske flote. Ipak, poloaj Latina bio je tako kritian da je mladi Balduin II. napustio Carigrad i pojurio na zapad u potrazi za pomoi. Latinski je Carigrad naposljetku spasila razjedinjenost napadaa. Bugarski je car ponovo promijenio smjer svoje politike kada je sa zakanjenjem, ali nedvojbeno tono, spoznao da e propast latinske vladavine prije svega biti od koristi Ni cejskom Carstvu i da bi mu ono moglo postati mnogo opasnijim susjedom od iscrpljenoga Latinskog Carstva. Stoga je prekinuo suradnju s Vatacom i udruio se s Latinima i Kumanima, koji su prodirali na Balkan, te je u savezu s njima objavio rat svojim dotadanjim saveznicima. Curulon, jedno od glavnih uporita nicejske vlasti u Trakiji, ve je bio pod opsadom Bugara, Latina i Kumana, kada je u promjenjivoj politici Asena II. nastupio novi i posljednji obrat, ovaj put kao posljedica teke duevne potresenosti. U Trnovu je izbila epidemija: neoekivana smrt njegove supruge, jednog od njegovih sinova i bugarskoga patrijarha za cara je bila znak Boje srdbe zbog prekrene rijei dane Ivanu Vatacu. Car se povukao iz Curulona i krajem 1237. sklopio mir s nicejskim carem. To to su se latinskokumanske trupe privremeno domogle Curulona nije vie nita moglo izmijeniti u povoljnom obratu koji je nastupio za Nicejsko Carstvo. Godine 1241. umro je Ivan Asen II., a neto kasnije je upadom Mongola zapoeo zalazak bugarske moi. Ivan Vatac vie nije imao nijednoga ozbiljnog takmaca: nasrtljiva, prenapeta udnja za osvajanjem smionoga solunskog cara bila je skrena, a iscrpilo se i snano, ali nepostojano vlastohleplje bugarskoga cara; Latinsko Carstvo je pak ve odavno spalo na puki objekt politike susjednih sila i preivljavalo je samo zahvaljujui meusobnim razmiricama svojih protivnika. Sada je nicejski car mogao ponjeti plodove svoje mudre izdrljivosti i dravnike razboritosti. Ve 1242. godine krenuo je u vojni pohod na Solun, gdje je u to vrijeme gospodario sin Teodora Angela Ivan uz podrku svojega oca, kojeg je Asen II. pustio na slobodu. U brzom se pobjednikom pohodu pribliio glavnomu gradu zapadne Grke kada ga je upad Mongola u Malu Aziju prisilio na povlaenje i sklapanje mira. Iako prekinut prije vremena, ovaj je ratni pohod imao prilino znaajan uinak. Zapadnogrko carstvo je odustalo od bilo kakvog oblika daljnjeg suparnitva protiv nadmonoga Nicejskog Carstva: solunski vlastodrac odloio je carske insignije i priznao nicejskom caru pravo na prevlast, u zamjenu za to mu je ovaj priznao titulu despota. Navala Mongola duboko je uzburkala cijelu istonu Europu i prednju Aziju. Rusko je carstvo podleglo osvajaima i na vie od dva stoljea dospjelo pod jaram Tatara, koji su na donjem toku Volge i Dona osnovali takozvanu Zlatnu hordu. Poharani su Poljska, leska, eka i Moravska, Ugarska i cijelo Podunavlje, a Mongoli su prodrli sve do obale Jadranskog mora. Na povratku preko Balkanskog poluotoka opustoili su junoslavenske zemlje i prinudili Bugarsku na plaanje danka. Istodobno su s jednakom neobuzdanom silinom provalili i u prednju Aziju. Ugroen je opstanak istonoga susjeda Nicejskog Carstva, rumskoga sultanata, a takoer i maloga trapezuntskog carstva, te je i Niceja drhtala za svoj ivot. U svrhu obrane od zajednike pogibelji Ivan Vatac je 1243. godine sklopio savez sa sultanom Ikonija. Meutim, maloazijske se dravice nisu uspjele ozbiljno suprotstaviti neprijatelju ija se vlast protezala od Tihog oceana do srednje Europe. Nakon to su ga

165

istorijaonline.com

Mongoli do kraja potukli, trapezuntski je car postao njihov tributarni vazal, a i ikonijski se sultan obvezao na plaanje danka. To je bila cijena po kojoj su smjeli dalje ivotariti, jer Mongole su vei pothvati odvratili od Male Azije. Nicejsko je Carstvo, Meutim, ostalo netaknuto i ak je iz oslabljenja svojih istonih susjeda izvuklo znatnu korist. Ivan Vatac se sada mogao opet okrenuti Balkanu te je 1246. godine uz neznatan napor odnio odluujuu pobjedu kako nad Bugarima, tako i nad zapadnogrkim carstvom. Iako je jo nedugo prije bilo najjaa sila na Balkanu, bugarsko se carstvo sada, kada se obvezalo Tatarima na danak, a zastupali su ga maloljetni sinovi Asena II., nalo u beznadnom poloaju. Iznenadna smrt dvanaestogodinjeg Kolomana (1241.-1246.), kojega je na prijestolju zamijenio njegov jo mlai brat Mihajlo (1246.-1256.), samo je jo poveala zbrku. Vatac se bez otpora domogao podruja koja je Ivan Asen II. neko oteo zapadnogrkom carstvu te je proirio svoju vlast na Trakiju sve do gornjega toka Marice i u Makedoniji do Vardara. Nakon toga se s jednakim uspjehom okrenuo protiv Soluna, gdje su se u prividnoj vladavini na klimavu prijestolju oslijepljenoga Teodora izmjenjivali njegovi slabani potomci. Oslonjen na snanu opoziciju koja je nestrpljivo oekivala njegov dolazak, Vatac je u prosincu 1246. bez borbe uao u Solun. Teodor je otpremljen s posjedom kod Vodena, a njegov sin Dimitrije, posljednji vladar Soluna (1244.-1246.), odveden je u zarobljenitvo u Malu Aziju. U Solunu je otad boravio Andronik Paleolog kao namjesnik europskih posjeda Nicejskoga Carstva; a njegov je sin, poslije car Mihajlo Paleolog, zapovijedao Seresom i Melnikom. Nekadanja jezgra zapadnogrke moi, Epir, odvojio se od Soluna ubrzo nakon poraza kod Klokotnice i zajedno s Tesalijom sauvao neovisnost pod vlau despota Mihajla II., nezakonitog sina Mihajla I. Angela. Da bi izbjegao daljnje komplikacije, Vatac je s njime sklopio sporazum o prijateljstvu i 1249. godine zaruio svoju unuku Mariju s epirskim prijestolonasljednikom Nikeforom. Meutim, pod utjecajem Teodora, iji nemirni duh nita nije moglo obuzdati, Mihajlo je prekrio dogovor i osvojio nekoliko gradova u Makedoniji koji su pripadali nicejskom caru. U ratnim sukobima koje je time izazvao, izvukao je krai kraj te je morao dopustiti da mu carski izaslanici u Larisi diktiraju mirovne uvjete, ustupivi nicejskom caru ne samo netom osvojene gradove ve i zapadnomakedonsko podruje koje je izvojevao od Bugara, zajedno s albanskom Krojom, i izruivi mu svoga sina Nikefora (1252.). U zamjenu za priznanje prevlasti car je ocu i sinu dodijelio titule despota, dok je Teodor Angel izruen i svoj je buran ivot skonao u jednomu nicejskom zatvoru. Ivan Vatac odravao je ive veze s objema mjerodavnim silama na Zapadu: s papom i njemakim carem. Osobito je prisan bio njegov odnos s Fridrikom II. Hohenstaufenom. injenica da je jedan od njih vodio borbu protiv papinstva, a drugi protiv Latinskoga Carstva, dovela je do zbliavanja dvojice vladara i uinila ih saveznicima. Savez je naposljetku zapeaen time to je Ivan Vatac nakon smrti svoje druge supruge, Irene Laskaris, oenio Fridrikovu mlau ker Konstancu. Iz Fridrikovih pisama Ivanu Vatacu izbija iskrena simpatija i divljenje prema Grcima, koje se "taj takozvani vrhovni sveenik (tj. papa) usuuje na besraman nain klevetati kao heretike, a od kojih je zapravo proistekla kranska vjera i dosegla krajnje granice svijeta". Ovaj savez nije imao opipljivih posljedica, ali je nedvojbeno poveao ugled Nicejskoga Carstva. Kao gotovo svi bizantski carevi posljednjih stoljea, i Ivan Vatac je vodio pregovore o uniji s Rimskom crkvom. Kao preduvjet za uniju zahtijevao je od papinstva da mu prepusti Latinsko Carstvo. Isprva su pregovori tekli jednako neuspjeno kao i svi prijanji dogovori o uniji, a oteavajua okolnost bila je i zbliavanje grkoga cara i Fridrika II. Meutim, za vrijeme pontifikata Inocenta IV, a osobito nakon Fridrikove smrti, pregovori su doivjeli sudbonosan obrat. Kao otrouman politiar, Inocent IV nije mogao previdjeti injenicu da bi pridobivanje perspektivnoga nicejskog Bizantskoga Carstva bilo od vee koristi za rimsku stvar od odravanja Latinskoga carstva na umoru. Kao to je grki car bio spreman rtvovati samostalnost svoje Crkve da bi vratio Carigrad, tako je i papa bio spreman za volju unije s

166

istorijaonline.com

Grcima odustati od Latinskoga Carstva. inilo se da su se dvije strane pribliile vie nego ikada prije. Ali i ovaj je put izostao odluujui korak. Podrka Rima, koja je bila vezana uz dalekosene ustupke, postala je nebitna: latinskom su Carigradu dani ionako bili odbrojeni, a zahvaljujui velikim Vatacovim pobjedama ponovna je uspostava Bizantskoga Carstva na Bosporu bila jo samo pitanje vremena. Vatac je udvostruio opseg Nicejskoga Carstva. Njegov je posjed u Maloj Aziji bio vrsto osiguran, a i vei je dio Balkanskoga poluotoka bio pod njegovim ezlom. Nekadanji suparnici Nicejskoga carstva bili su izbaeni iz igre ili bez snaga. Latinsko je pak carstvo bilo ogranieno na podruje oko Carigrada i okrueno posjedima nicejskoga cara. Njegova je bijeda bila tako uasna da je Balduin II. vlastitog sina dao u zalog venecijanskim trgovcima da bi od njih dobio zajam. Bilo je potrebno jo samo malo truda da se zavri obnoviteljsko djelo, naime zauzee Carigrada. Ali taj je konani trijumf bio namijenjen drugome. Ipak, Ivan Vatac je stvorio sve preduvjete i zasluga za ponovnu uspostavu Bizantskoga Carstva pripada ponajprije njemu. Njegova je unutarnjopolitika aktivnost bila jednako znaajna kao njegovo vanjskopolitiko djelo. Nastojao je unaprijediti zakonodavstvo i borio se protiv zloupotreba u upravi. Uz podrku svoje supruge Irene Laskaris pokuao je ublaiti bijedu najsiromanijih slojeva stanovnitva te je osnovao brojne bolnice i dobrotvorne ustanove. Bizantskoj je pobonosti udovoljio raskonim crkvenim graevinama, a vojne su potrebe uzete u obzir pri izgradnji utvrda u pograninim podrujima. U skladu s najboljim steevinama bizantske drave, Ivan Vatac je uspostavio vojnika dobra i ojaao vojni kontingent naseljavanjem Kumana koje su protjerali Mongoli, a koje je dao nastaniti kao stratiote u pograninim podrujima: s jedne strane u Trakiji i Makedoniji, a s druge u Meandarskoj dolini i u Frigiji. Tako je osobito na istoku ponovno uspostavljen sustav obrane granica i u tome jedan bizantski povjesniar idue generacije vidi jedno od najznaajnijih dostignua nicejske drave. Istodobno su u Nicejskom Carstvu u veem broju dijeljeni i pronoia posjedi i ini se da je Ivan Vatac osobito poticao dodjelu dobara skromnije povrine sitnomu vojnom plemstvu. Posebno su vrijedne potovanja Vatacove ekonomske mjere, koje su dovele do blagostanja kakvo Bizantsko Carstvo ve dugo nije poznavalo. Car se prije svega pobrinuo za unapreenje zemljoradnje i stoarstva i u tome je i sam prednjaio primjerom. Carska su dobra trebala biti uzor i pokazati podanicima to sve moe donijeti briljivo i razborito voenje privrede u poljodjelstvu i vinogradarstvu, kao i u uzgoju stoke. Svojoj je supruzi poklonio krunu optoenu biserima i dragim kamenjem koju je zaradio prodajom jaja sa svoga privrednog dobra. Ta je kruna od jaja, kako ju je sam car nazvao, za njega predstavljala itav program. Naime, prvo je naelo njegove ekonomske politike bilo tenja privrednoj samodostatnosti zemlje. Nastojao je osloboditi Carstvo uvoza strane robe i time dokinuti ekonomsku prevlast talijanskih gradova. Vrlo je strogo zabranjivao svojim podanicima da kupuju inozemnu luksuznu robu. Svatko se trebao zadovoljiti onime to su "proizveli rimsko tlo i rimske ruke". Premda etiki utemeljen, taj je protekcionizam nedvojbeno bio usmjeren i protiv Venecije. Carinske mjere protiv venecijanskog uvoza dovele bi do tekih razmirica kao krenje trgovakih ugovora koji su nosili potpise svih bizantskih careva od Aleksija I. Komnena do Teodora I. Laskarisa; nasuprot tome, nitko caru nije mogao osporiti pravo da zabrani svojim podanicima pretjeran luksuz. Ipak, iz susjednog su se sultanata Ikonija u Carstvo u velikim koliinama slijevale plemenite kovine i dragocjene tkanine. Mongolska invazija, koja je protutnjala mimo Nicejskoga Carstva, ali je u znatnoj mjeri opustoila susjedne zemlje, u privrednom je pogledu ila sasvim na ruku Bizantincima. Turci su u Nicejskom Carstvu kupovali namirnice i za njih plaali visoke cijene u zlatu i robi. Tako se u Niceji unato estim ratovima nije osjeao nikakav manjak novca. Njezine financijske i ekonomske prilike za vrijeme vladavine Ivana Vataca bile su mnogo zdravije od prilika u

167

istorijaonline.com

Bizantskom Carstvu kasnijih Komnena i Angela. I sama je drava bila mnogo zdravija, i to pokazuje da ivotna snaga Bizantinaca nije bila iscrpljena i da je obnova Bizantskoga Carstva jo uvijek bila mogua. Ivan Vatac, koji je posljednjih godina ivota patio od tekih napadaja epilepsije, umro je 3. studenoga 1254. Njegove jedinstvene zasluge dobile su i izvanredno priznanje: pola stoljea nakon smrti proglaen je svecem i otada se sve do najnovijega doba u crkvi u Magneziji, koju je sam izgradio i u kojoj je naao posljednji poinak, kao i u Nimfeonu, njegovoj omiljenoj rezidenciji, svake godine slavila uspomena na svetoga cara Ivana Milosrdnog. 3. Prije obnove Dok je Ivan Vatac u pobjedonosnim bitkama ponovno ujedinio velik dio bizantskih zemalja i stvorio iznutra solidnu dravu kakvu Bizantsko Carstvo ve dugo nije poznavalo, vladavina Teodora II. Laskarisa (1254.-1258.) pokazala je da Nicejsko Carstvo ni u kulturnom pogledu ne zaostaje za starim Bizantom. Ivan Vatac aktivno je poticao obrazovanje u Carstvu i uvijek je pokazivao ivo zanimanje za znanost. Njegov je sin bio uen ovjek i plodan pisac. Prije nego to je sjeo na prijestolje, njegov je ivot bio ispunjen znanstvenim istraivanjem, filozofskim studijima i teolokom meditacijom. Stupivi na vlast, Teodor II., koji je po majci nosio carsko ime Laskaris, nicejski je dvor uinio znanstvenim sreditem. Niceja je ak usporeivana s drevnom Atenom. Velik se broj uenjaka okupljao oko vladara ednog znanja, a Nicejsko je Carstvo doivjelo kulturni procvat koji podsjea na razdoblje Konstantina VII. Porfirogeneta. Meutim, za razliku od Konstantina Porfirogeneta, Teodor II. nije bio samo uenjak ve i ovjek od djela, i to usprkos uasnoj bolesti koja mu je crpila ivotnu snagu: kao i njegov otac, bolovao je od epilepsije, ali u mnogo teem obliku. O vladarskoj slubi Teodor II. je imao vrlo visoku predodbu, a dravom je rukovodio sam, po vlastitoj procjeni i nahoenju. Bio je osoran i samovoljan te je i najmonije u Carstvu odgurnuo od sebe i uinio ih svojim neprijateljima. Za plemike povlastice nije htio ni uti, a prvi mu je savjetnik bio njegov prijatelj Georgije Muzalon, ovjek niskoga podrijetla. Kao to je upravljao dravom, tako je nastojao vladati i Crkvom. Na patrijarko je prijestolje posjeo monaha Arsenija, ogranienog asketa. Prema Rimu je bio vrlo suzdran i vrlo je hladno gledao na planove svoga oca o uniji. Pokoravanje Grke crkve Rimu za njega nije dolazilo u obzir. Ako je trebalo doi do ujedinjenja, onda jedino na osnovi potpune ravnopravnosti, pri emu bi on, car, imao suditi o eventualnim razlikama u stavovima kao nepristran sudac. Ipak, to je uznosito dranje na kraju krajeva bilo tek odjek velikih vanjskopolitikih uspjeha Ivana Vataca, koji su ostavili dojam kako Carstvu u borbi za Carigrad nije potrebna papina pomo. Kratkotrajna vladavina Teodora II. u vanjskopolitikom pogledu nije donijela bitnih promjena niti je Bizantince pribliila njihovu krajnjem cilju, ponovnom osvajanju Carigrada. Ali barem je uspjela ouvati postignutu poziciju u odnosu prema svim onim neprijateljima koje je, kako se ini, smrt Ivana Vataca ohrabrila da napadnu Carstvo. Teki su sukobi prijetili od strane saveza Mihajla Paleologa sa Selducima, jer on je, nakon to je osumnjien za veleizdajnike namjere, pobjegao k sultanu Ikonija i dobio njegovu podrku u pretenzijama na prijestolje. Ali novi je prodor Mongola potpuno promijenio situaciju, tako da je sultan, umjesto da krene na Grke, radije njih zamolio za pomo te se Mihajlo Paleolog morao pokajniki vratiti i pomiriti s carem. Ovaj su put Bizantinci dospjeli u blii kontakt s Mongolima te su ak i primili njihovo izaslanstvo uz teatralnu rasko koja je gospodare prednje Azije trebala uvjeriti u nesavladivu mo i neiscrpno bogatstvo Nicejskoga Carstva. Na Balkanskom se poluotoku Carstvo moralo boriti protiv Bugarske i Epira. Mladi bugarski car Mihajlo Asen zaposjeo je vea podruja u Trakiji i Makedoniji. Meutim, poslije

168

istorijaonline.com

dva pohoda s velikim brojem rtava, zaustavljen je 1256. godine i sklopljen je mirovni sporazum koji je za Nicejsko Carstvo bio povoljniji. Daljnje je poputanje napetosti donio pad Mihajla Asena i unutarnja previranja u Bugarskoj koja su nakon toga izbila, a naposljetku i uzdizanje na prijestolje potomka Nemanjia Konstantina Tiha (1257.-1277.), koji je za enu uzeo ker Teodora II. Irenu. takoer je i s Epirom sklopljena brana veza koja je u izgledu bila ve za vrijeme Ivana Vataca: sin Mihajla II. Nikefor oenio je carsku ker Mariju i tom je prilikom Teodor II. uspio dovesti Dra i makedonsku utvrdu Serviju pod svoje ezlo. Taj ga je dobitak, Meutim, stajao epirskog prijateljstva i od 1257. godine izmeu tih dviju grkih drava ponovno plamti teak rat promjenjivog ishoda. Opasnost koja je izala na vidjelo u bugarskom te osobito u epirskom ratu bila je sve ei sukob izmeu cara i plemikih porodica Carstva koje su u vojsci drale visoke zapovjednike poloaje. Njima je Teodor II. pripisivao krivicu za povremene poraze, a uistinu se i moe sumnjati u vjernost vojnih voa vladaru koji je prema plemstvu bio tako neprijateljski raspoloen. Ali brojni sudski procesi protiv predstavnika aristokracije i surove kazne koje im je dosuivao naprasit i bolesno razdraljiv car dovele su do daljnjega zaotravanja. U borbi protiv samovolje aristokracije Teodor II. je prevrio mjeru i time izazvao sukob koji e za posljedicu imati propast dinastije Laskarisa. Kada je car u kolovozu 1258. u dobi od 36 godina podlegao svojoj tekoj bolesti, kruna je pripala njegovu sedmogodinjem sinu Ivanu IV Za maloljetnikova regenta Teodor II. je odredio svog prijatelja Georgija Muzalona, ne marei za gorljivu mrnju koju je prema njemu gajila aristokracija Carstva zbog njegova niskog podrijetla. Tu mrnju nije mogla ublaiti ni zakletva koju su velikai Carstva s Mihajlom Paleologom na elu poloili umiruem caru, a zatim i samom Georgiju Muzalonu. Ve devetog dana nakon smrti Teodora II., za vrijeme posmrtne mise za preminulog cara, Georgije Muzalon i njegova braa napadnuti su u crkvi i zatueni ispred oltara. Regentstvo je prenijeto na Mihajla Paleologa, najsposobnijega i najuglednijega zastupnika aristokracije. On je potjecao iz stare aristokratske porodice, bio je oenjen praneakinjom Ivana Vataca, a meu njegovim su se precima nalazili i predstavnici starih carskih obitelji; bio je sjajan vojskovoa kojega su vojnici voljeli, i to osobito latinske plaenike trupe, bio je armantan i imao je pristalice u svim drutvenim krugovima, pa i meu monim klerom. Tako je uzdignut na poloaj megas duxa i zatim despota, ali te su poasti za njega bile tek poetak puta prema vrhovnoj vlasti: poetkom 1259. primio je carsku krunu kao suregent maloga Ivana Laskarisa. Munjevit uspon Paleologa ne moe se objasniti samo njegovom jedinstvenom spretnou, ve i zaotravanjem vanjskopolitike situacije koja je zahtijevala vrsto dravno vodstvo. Za razliku od Fridrika II., njegov je sin, kralj Manfred od Sicilije, bio neprijatelj Nicejskoga Carstva. Sve vea mo Bizantskoga Carstva, koja je od sredine stoljea divovskim koracima napredovala prema obnovi i ograniila Latinsko Carstvo na okolicu Carigrada, priklonila je Manfreda protubizantskoj politici Henrika VI. i normanskih vladara Sicilije. Ve 1258. godine on je zaposjeo Krf i uz njega najvanije gradove epirske obale: Dra, koji je nedugo prije toga prisvojio Teodor II. Laskaris, te Avlonu i Butrinto, koji su pripadali despotu Mihajlu II. Mihajlo je vjerovao da je prijateljstvo sicilijanskog kralja vrijedno te rtve: dajui mu ruku svoje keri, priznao je Manfredu osvojene gradove kao miraz i sklopio s njime savez protiv Nicejskoga Carstva. Trei lan saveza bio je Vilim Villehardouin od Aheje, koji je takoer oenio jednu od keri Mihajla II. Zvijezda ahejskog kneza u to je vrijeme bila u usponu: susjedna latinska kneevina Atena i tri gospodara Eubeje priznavali su njegovu vrhovnu vlast. Tako je nastala mona koalicija koja je prijetila da u posljednjem trenutku pokvari nicejsko restauratorsko djelo. Separatistike snage konkurentske zapadnogrke drave i sve latinske snage Grke povezale su se sa sicilijanskim kraljem u ratu za unitenje Nicejskoga Carstva. Trolani je savez naao potporu u novoj sili u usponu: srpskom kralju Urou I. Njegove su trupe 1258. godine zauzele Skopje, Prilep i Kievo.

169

istorijaonline.com

Rat protiv saveza triju drava bio je prva velika kunja Mihajla VIII. i on je tu kunju, u kojoj je na kocki stajala sudbina Carstva, sjajno izdrao. Njegov brat, sebastokrator Ivan Paleolog, poveo je protiv koalicijskih trupa silnu vojsku sa znatnim kumanskim i seldukim udjelom. U jesen 1259. saveznici su u dolini Pelagonije pretprjeli fatalni poraz. etiri stotine konjanika koje je poslao kralj Manfred pokoene su na bojnom polju, a Vilim Villehardouin je pao u zarobljenitvo. inilo se da je epirska drava izgubljena: carska je vojska ula u Artu i ako se Epir i oporavio od tog udarca, uinio je to jedino zahvaljujui pomoi koja je pristigla sa Sicilije. I Srbi su morali napustiti makedonske gradove koje su osvojili kratko prije toga. Sada vie nadaleko nije bilo nijedne kopnene sile koja se Bizantskom Carstvu mogla isprijeiti na putu. Intervencija se mogla oekivati jedino od venecijanske pomorske republike koja je, zapravo, i prizvala u ivot Latinsko Carstvo u Carigradu i bila glavni dobitnik u situaciji stvorenoj 1204. godine. Da bi izbjegao tu opasnost, Mihajlo VIII. je otpoeo pregovore s Genovom, suparnikom Venecije. Trinaesti oujka 1261. u Nimfeonu je potpisan vaan ugovor koji je stvorio osnovu za poloaj Genove na Istoku kao to je to ugovor iz 1082. uinio za Veneciju. Genoveani su se obvezali Carstvu na vojnu pomo protiv Venecije, u zamjenu za to su im dodijeljene dalekosene povlastice, porezne i platene slobode u svim dijelovima Carstva, dok su im u svim najvanijim lukim gradovima (a nakon provedene obnove tako je trebalo biti i u Carigradu) osigurana prodajna mjesta. Ukratko, Genova je imala dobiti ono prvenstvo u trgovini na Istoku koje je od kraja 11. stoljea bilo iskljuivo pravo Venecije. U stvarnosti je, Meutim, Bizant bio zarobljenikom obiju pomorskih republika, koje su sve vie gurale u pozadinu njegovu vlastitu pomorsku silu i trgovinu. Veliki dogaaj kojim su se Bizantinci bavili ve dvije generacije i za koji su se obavljale najbriljivije pripreme u vojnom i diplomatskom pogledu naposljetku se zbio s iznenaujuom lakoom. Gotovo bi se moglo rei da je sluaj bio taj koji je presjekao konce ivota truloga Latinskog Carstva i Bizantince ponovno doveo u posjed Carigrada. Poslan s malenom vojskom u Trakiju da bi nagledao bugarsku granicu, carski je vojskovoa Aleksije Strategopul proao pokraj Carigrada i na svoje iznenaenje zatekao metropolu praktiki nezatienu: jo je uvijek trajalo primirje sklopljeno na godinu dana u kolovozu 1260. i venecijanska je flota s veim dijelom franake posade otila zauzeti utvrdu Dafnuzij na jednom otoku u junom Crnom moru. Odluivi se na brzinu, Strategopul je napao bespomoan grad i osvojio ga u zoru 25. srpnja 1261. gotovo bez otpora. Bijeg Balduina II. i njegovih ljudi okonao je latinsku vladavinu u Carigradu. Car Mihajlo VIII. je 15. kolovoza proslavio svoj ulazak u grad Konstantina Velikog. U godinama latinske vladavine Carigrad je mnogo izgubio na sjaju i bogatstvu. Nakon barbarskog pljakanja 1204. godine uslijedilo je sustavno izrabljivanje bizantskih dragocjenosti, koje su odvlaene na Zapad, budui da je Latinsko Carstvo, mueno strahom i nedostatkom novca, u tome vidjelo nain da pridobije naklonost zapadnih sila. Crkve su stajale prazne, liene ukrasa i svojih najsvetijih relikvija, a i palaa Blaherna bila je u ruevinama. Tim je vee bilo oduevljenje bizantskoga stanovnitva. Doek cara u osloboenu gradu pretvorio se u vjersku sveanost. Pred njega je iznijeta ikona Hodegetrije, koja je vrijedila za djelo apostola Luke. Mihajlo VIII. se pjeice, "prije kao Krist nego kao car", u sveanoj procesiji uputio u manastir Studion i zatim u Hagiju Sofiju. Ondje, u crkvi Boje mudrosti u kojoj su okrunjivani drevni bizantski carevi i koja je sada vraena pravoslavnoj vjeri, patrijarh je u rujnu iste godine po drugi put okrunio Mihajla i njegovu suprugu Teodoru. Taj sveani in simbolizira obnovu bizantske carske vlasti u carskome gradu koji je uskrsnuo u novi ivot. Istodobno je carev sin Andronik, u ono vrijeme trogodinji djeai, proglaen bazilejem kao pretpostavljeni prijestolonasljednik i time je uinjen odluujui korak k utemeljenju nove dinastije. Legitimni car Ivan IV Laskaris nije sudjelovao ni u jednoj sveanosti, a tek nekoliko mjeseci poslije Mihajlo VIII. dao je iskopati oi nesretnom mladiu. Kao to se Andronik

170

istorijaonline.com

Komnen rijeio Manuelova sina, tako je Mihajlo Paleolog odstranio posljednjeg Laskarisa, ija se prava zakleo tititi. Ali dok je Andronik i sam skonao na straan nain, okretni je Paleolog uspio uspostaviti trajnu vladavinu i utemeljiti najdugovjeniju dinastiju bizantske povijesti: dinastiju koja e vladati Carstvom do njegova posljednjeg dana. 4. Ponovna uspostava Bizanta kao velesile: Mihajlo VIII. Bizantsko je Carstvo ve za vrijeme Ivana Vataca ponovno steklo prevlast na jugoistoku, ali tek je nakon zauzea Carigrada Bizant opet bio velesila. Naravno, ponovno je osvajanje nekadanjega glavnog grada bilo tek rezultat politikih i vojnih uspjeha prethodnih desetljea: on je pao Bizantincima u naruje kao zrelo voe. Ipak, otkad je carski grad na Bosporu ponovno bio u rukama Bizanta, njegov se poloaj u svijetu naglo promijenio. Carstvo je sada ponovno steklo presudan utjecaj na politiko oblikovanje europskih drava i ponovno postalo jednim od sredita oko kojega je kruila politika sredozemnih sila. Ali ta je ponovno steena pozicija velesile sa sobom donosila i mnoge opasnosti. Njezino je odravanje zahtijevalo vie sredstava i snage nego to je Carstvo u to doba posjedovalo. Nagomilale su se nove zadae i novi tereti. Izdaci su porasli budui da se pojavila potreba za veom vojskom i veom flotom. Opustoeni glavni grad, koji se morao iznova izgraditi, progutao je goleme koliine novca, i to je provinciji nametnulo teko breme. Ve se krajem 12. stoljea ispostavilo da Bizantinci vie nisu u stanju odrati staru poziciju moi. Potisnuti u Malu Aziju, stvorili su dravu koja je iznutra bila vra i zdravija od staroga carstva. Ali ta provincijska drava za njih nikada nije bila sama sebi svrhom, ve samo most prema vraanju sjaja nekadanje moi - i tako je u herojskoj borbi ponovno uspostavljeno stanje koje se ve jednom pokazalo neodrivim. Vrijeme latinske prevlasti je pak ostavilo duboke tragove i nanijelo tijelu bizantske drave rane koje obnova nije mogla zacijeliti. Carigrad se kao velika glava oslanjao na oslabljeno tijelo napadano sa svih strana. Talijanski pomorski gradovi vladali su bizantskim vodama, njihove su kolonije bile ratrkane po cijelome Carstvu, a pod njihovom je vlau bila i veina otoka istonoga Sredozemlja. Grka se i dalje nalazila pod Francima, a i Epir, koji je bio pod grkom upravom, odupirao se zajedno s Tesalijom pokuajima ujedinjenja i ustrajao je u svojem neprijateljstvu prema Bizantskom Carstvu. Sjever Balkanskoga poluotoka zauzimale su dvije slavenske drave, bugarska i srpska, koje su se razvile na tetu Bizanta. Unato tome to nijedna od tih sila nije bila u stanju krenuti u pohod protiv Carstva u velikom stilu, sve su bile spremne podrati pothvat koji bi bio predvoen sa zapada. A ondje nije nedostajalo neprijatelja obnovljenoga Bizantskog Carstva: meu njih su se ubrajale sve one sile koje su bile zainteresirane za odranje Latinskoga Carstva. Stoga se napad mogao oekivati u svakom trenutku. Udruivanje zapadnih i balkanskih protubizantskih sila za obnovljeno je Carstvo znailo smrtnu opasnost. Ta se opasnost mogla preprijeiti jedino spretnim manevriranjem. Na sreu je diplomatski manevar bio posebno jaka strana Mihajla VIII. Dvostruka zadaa Paleologa bila je diplomatska obrana od zapadnih napadakih planova i ponovna uspostava bizantske vladavine u nekadanjim bizantskim pokrajinama unitenjem epirske drave i latinskih ostataka u Grkoj. Ovo drugo moglo mu je poi za rukom jedino nakon uspjeha onoga prvog. Sredite planiranog napada na Bizant bila je Sicilija, kako za vrijeme Manfreda, tako i pod Karlom Anuvinskim, i stoga je odnos prema sicilijanskom kraljevstvu inio osovinu oko koje se okretala politika Mihajla VIII. tijekom cijele njegove vladavine. Istinsku pokretaku snagu sicilijanski su osvajaki planovi mogli stei samo u sluaju da ih podri papa - stoga je glavni cilj Paleologa bio sprijeiti udruivanje sicilijanskoga kraljevstva s Rimom. Sve dok je Manfred zapovijedao Sicilijom, to je bilo lako. Dodue, u Rimu je isprva vladala atmosfera odbojnosti prema obnovljenu Bizantskom

171

istorijaonline.com

Carstvu, a papinstvo se nije moglo bez daljnjega pomiriti s injenicom da je Carigrad za Rimsku crkvu izgubljen i da je na mjesto latinskoga stupilo shizmatino grko carstvo. Urban IV 11261.-1264.) najprije je moralno podrao Franke u Grkoj u borbi protiv Bizanta i izopio Genoveane, koji nisu htjeli odustati od saveza s Bizantom. Ali drevni rimski otpor prema hohenstaufenskoj dinastiji preprijeio je udruivanje papinstva s kraljem Manfredom. Daleko od toga da podri Manfredove osvajake planove, Urban IV je tovie nastojao okonati vladavinu Hohenstaufena u Italiji pa je kraljevstvo Sicilije ponudio Karlu Anuvinskom, bratu francuskoga kralja. Iskoristivi sukob Rima i Hohenstaufena, Mihajlo VIII. je pronaao nain da se priblii Rimu te je obeanjima crkvene unije, koja su bila dokazani mamac bizantske politike prema Rimu, uspio kod pape izazvati obrat. To je bilo tim vanije stoga to pokuaji obnove vlasti na Balkanu, koji su Carstvo tjerali na borbu na vie frontova i razmrvili njegove snage, nisu imali trajan uspjeh. Na poetku se inilo da se car u odnosu na franaku Grku nalazi u vrlo povoljnom poloaju, budui da je Vilim II. Villehardouin bio njegov zatoenik jo od pelagonijske bitke. Tako mu je Mihajlo VIII. mogao diktirati uvjete prije nego to ga je krajem 1261. godine pustio da se vrati u Aheju i ondje ponovno stupi na vlast. Vilim II. je bizantskom caru poloio lensku zakletvu, dobio titulu megas domestikosa i bio prisiljen ustupiti Bizantu utvrde Monemvaziju, Mistru, Majnu i Hierakion. Ali njegova lojalnost nije dugo potrajala. Villehardouin je od pape dobio otpust od zakletve poloene u Carigradu, budui da u to vrijeme led izmeu Rima i Carigrada jo nije bio probijen. Uz to je dobio i aktivnu podrku Venecijanske republike, mone protivnice obnovljenoga Bizantskog Carstva, iji su se interesi inili ozbiljno ugroeni propau Latinskoga Carstva, kojemu je ona sama udahnula ivot, kao i bizantskogenovekim savezom. Izbio je rat. Mihajlo VIII. je na Peloponez poslao monu vojsku pod zapovjednitvom svoga brata, sebastokratora Konstantina, u kojoj je bilo i oko 5.000 seldukih plaenika, te je otpoela brza i pobjednika bizantska ofenziva. Istodobno su bizantsko-genoveke pomorske snage napale latinske otoke. Rat je istodobno voen i na Epiru i u Bugarskoj. Intervenirajui u unutarnja bugarska previranja, Mihajlo VIII. je 1262. godine osvojio najvanije luke gradove Anhijal i Mezembriju na zapadnoj obali Crnog mora i uspio znatno proiriti podruje vlasti na kopnu na raun Bugarske. Na Epiru, dodue, osvaja Carigrada Aleksije Strategopul, koji je bio sasvim prosjean vojskovoa, ni pri nastavku borbe 1262. godine nije imao sree kao ni 1260. Ali carev je brat, despot Ivan Paleolog, u ljeto 1264. izborio znaajnu pobjedu i prinudio epirskoga despota Mihajla II. da sklopi mir i prizna carsku prevlast. Despot Nikefor I., sin Mihajla II. koji je nekada bio oenjen keri Teodora II. Laskarisa, sada je sklopio brak s neakinjom Mihajla VIII. Nasuprot tome, u junoj je Grkoj nakon poetnih uspjeha dolo do nepovoljnog obrata. Rat se otegnuo, novca je ponestajalo i tako se dogodilo da su turske pomone trupe, koje nisu redovito primale plau, prele na stranu Franaka. Pobjedniko se napredovanje Bizantinaca skonalo 1264. godine tekim porazom kod Makri-Plagija i oni su morali zapoeti s povlaenjem. K tome su i saveznici Carstva na moru pretrpjeli poraz: u proljee 1263. genoveku su f7otu potukli Venecijanci kod mjesta Settepozzi u Nauplijskom zaljevu. To je cara navelo da promijeni politiku prema talijanskim pomorskim republikama: raskinuo je savez s Genoveanima koji je Carstvo stajao velikih rtava, a da nije donio oekivane prednosti, otpustio je genoveke brodove i stupio u pregovore s nadmonom Venecijanskom republikom. Osamnaesti lipnja 1265. sklopljen je ugovor po kojemu su Venecijancima ponovno dodijeljene vrlo dalekosene privilegije. Meutim, i raskid s Genoveanima bio je tek privremen. Budui da su se na obzoru skupljali crni oblaci, a Venecijanci su odugovlaili ratifikaciju ugovora, Mihajlo VIII. je opet pruio ruku Genovi. Budui da su u borbi s Venecijom pretrpjeli novi poraz (1266.), Genoveani su objeruke prihvatili carevu ponudu. Sada su ponovno mogli uivati pravo na slobodnu trgovinu u Carstvu, a pripala im je i etvrt

172

istorijaonline.com

u carigradskom predgrau Galati na Zlatnom rogu (1267.). Ondje su ostali sve do turskih osvajanja i ubrzo se Galata razvila u cvatue genoveko trgovite. Povratak Genoveana u Bizant okonao je venecijansko oklijevanje: 4. travnja 1268. ratificiran je bizantskovenecijanski ugovor iako je sada otpala klauzula o protjerivanju Genoveana. Znaajno je, Meutim, da je ugovor najprije sklopljen na razdoblje od pet godina: Venecija je uvela novi sustav kratkoronih i raskidivih sporazuma. S obzirom na politiku koja je voena do tada, a koja je Bizant jednostrano vezivala uz jednu od pomorskih republika dok je drugu inila njegovim neprijateljem, ovo je istodobno povezivanje s Genovom i Venecijom znailo dobitak utoliko to je umanjivalo opasnost da bilo genoveka, bilo venecijanska flota sklopi savez s protubizantskim zapadnim silama, a Bizantu je prualo mogunost da iskoritava suparnitvo talijanskih pomorskih gradova i slui se jednim protiv drugoga. Na Zapadu su se u meuvremenu zbili vani dogaaji. Provansalski grof Karlo Anuvinski odazvao se papinu pozivu i osvanuo je u Italiji, stupivi na mjesto Manfreda koji je 26. veljae 1266. u bitki kod Beneventa izgubio i kraljevstvo i ivot. Za Bizantsko je Carstvo novi kralj Sicilije i Napulja bio kudikamo opasniji protivnik nego to je ikada bio Manfred. Dok je Hohenstaufen bio neprijatelj papinstva, Anuvinac je bio njegov miljenik i tako je iskrsnula akutna opasnost da planovi za napad na Bizant budu podrani od Rima. Doista je Karlo Anuvinski u dogovoru s papom i u njegovoj prisutnosti 27. svibnja 1267. u Viterbu sklopio prijateljski savez s latinskim carem Balduinom II. koji je bio protjeran iz Carigrada, kao i sporazum o podjeli Bizantskoga Carstva nakon osvajanja. Savez je imao biti zapeaen brakom izmeu Karlove keri Beatrice i Balduinova sina Filipa. Tako je Karlo Anuvinski, tek to je postao gospodar Sicilije, izrazio svoje osvajake namjere. Ubrzo je krenuo i na Grku te zauzeo Manfredov epirski posjed i stekao podrku Vilima II. Villehardouina. Ahejski se knez, ije su snage bile iscrpljene borbama protiv bizantskih trupa i koji se osjeao ugroenim mrnjom grkoga stanovnitva, bacio Anuvincu u zagrljaj i svoju zemlju stavio pod njegovu vrhovnu vlast; njegova se ker i nasljednica Izabela zaruila s jednim od sinova Karla Anuvinskog. Sicilijanski je kralj pronaao jo vie saveznika, jer bizantski je car imao i druge neprijatelje. Srbija i Bugarska spremno su mu pruile ruku budui da su ih na ukljuenje u protubizantsku frontu navodili i dravnopolitiki i dinastiki razlozi: bugarski car Konstantin Tih bio je urjak Ivana Laskarisa, kojega je Mihajlo VIII. svrgnuo s prijestolja i oslijepio, a srpski kralj Uro I. bio je oenjen francuskom princezom te je od saveza s Karlom Anuvinskim mogao oekivati proirenje svoga podruja na raun Bizantskoga Carstva. U meuvremenu je Karlo Anuvinski konano uvrstio svoj poloaj u Italiji i ve je poeo slati novac i trupe u Aheju. Poloaj Bizantskoga Carstva bio je krajnje teak. Ipak, Mihajlo VIII. nije se predavao. ak ni sada nije izgubio nadu da e za sebe pridobiti papu i Klement IV doista je pristao na njegove prijedloge da ponovno pregovaraju o uniji. Rim je ponajprije teio okonanju grke shizme i nakon toga oslobaanju Svete zemlje, ali ne i osvajanju Bizantskoga Carstva, o emu je sanjario kralj Sicilije. dogaaji od 1204. godine nadalje pokazali su da se pukom okupacijom Bizantskoga Carstva ne moe rijeiti crkveno pitanje. Dalekovidna rimska politika prema Istoku nije se mogla poistovjetiti s osvajakim planovima Karla Anuvinskog; ak i ako se inilo da Klement IV podrava te planove, inio je to u namjeri da izvri pritisak na bizantskoga cara i prinudi ga na podlonost u crkvenom pogledu, dakle u namjeri da pridonese pobjedi rimske, a ne anuvinske politike. Nakon smrti Klementa IV (1268.) u Rimu je nastupilo razdoblje due upranjenosti papinske stolice, a okretni je Paleolog naao podrku u francuskom kralju. Ljudevit Sveti je, naime, kao i pape njegova vremena, namjeravao osloboditi Svetu zemlju od nevjernika i uspostaviti katoliki crkveni mir. Podran poslanstvima bizantskoga cara, on je svoga ratobornog brata uspio odvratiti od rata protiv grkih krana. Karlo Anuvinski morao ga je u ljeto 1270. slijediti u kriarski rat u Tunis i time je planirani pothvat protiv Bizanta zaustavljen u odluujuem trenutku. U rujnu 1271. u

173

istorijaonline.com

Rimu je konano popunjena papinska stolica i na nju unato protivljenju Karla Anuvinskog nije ponovno sjeo Francuz, ve Talijan, Grgur X. On je bio vatreni pobornik ideja kriarskoga rata i unije i nije bio sklon osvajakim planovima Anuvinaca. Grka je unija vie nego ikada stupila u sredite papinske politike prema Istoku. Za vrijeme odsutnosti Karla Anuvinskog iz Europe situacija se u franakoj Grkoj okrenula u korist Bizantinaca, koji su ponovno uspjeli uvrstiti svoj poloaj na Peloponezu. Ipak, tuniski je kriarski rat bio tek kratka epizoda: ubrzo nakon dolaska u Afriku Ljudevita IX. je pokosila epidemija, a Karlo Anuvinski se nakon kratke pobjednike borbe vratio na Siciliju. Nove trupe koje su poslane na Moreju u godinama 1271./72. zaustavile su napredovanje Bizantinaca. Mihajlo VIII. je pokuao potkopati utjecaj Kralja Anuvinskog u grkim i slavenskim zemljama na Balkanu uspostavom dinastikih veza. Zapadnogrko se carstvo raspalo nakon smrti despota Mihajla II. (1271.): na Epiru je vlast preuzeo legitimni nasljednik, despot Nikefor, koji je bio oenjen neakinjom bizantskoga cara, a Tesalijom je zavladao nezakoniti sin Mihajla II. Ivan. Njemu je car dodijelio titulu sebastokratora, a svoga je neaka Andronika Tarhanejota oenio Ivanovom keri. To se osiguranje, Meutim, pokazalo nedovoljnim: energini i borbeni tesalski vlastodrac ubrzo se pretvorio u ogorenog neprijatelja Carstva, a Tarhanejot je naao zajedniki jezik sa svojim tastom. Caru je bilo krajnje teko izai na kraj sa separatistikim grkim dravama jer njegova je glavna zadaa bila njihovo ponovno pripojenje. Zbliavanju sa slavenskim dravama stajali su na putu i carevi planovi obnove Carstva. Prema njegovu shvaanju, u obnovljenom su se Carstvu imale utopiti ne samo grke i latinske drave na Balkanu ve i junoslavenske zemlje, i na to sasvim jasno upuuje znaajna (iako neuinkovita) crkvenopolitika odredba iz 1272. godine kojom Mihajlo VIII. oduzima autokefaliju Srpskoj i Bugarskoj crkvi s namjerom da podredi junoslavenske Crkve grkoj nadbiskupiji u Ohridu po uzoru na Bazilija II. Unato tome to su brani pregovori znatno napredovali, do veze sa Srbijom nije dolo. Meutim, Mihajlo VIII. uspio se povezati s Ugarskom i tako uspostaviti ravnoteu u odnosu prema Srbiji, koja je bila u savezu s Anuvincima. Njegov je prijestolonasljednik Andronik oenio ker ugarskoga kralja Stjepana V, a nedugo nakon toga, u studenome 1272., okrunjen je za sucara i tom su mu prilikom pripala mnogo dalekosenija prava nego to su ih ikada prije posjedovali sucarevi u Bizantu (vidi str. 254). inilo se da je napetost u Bugarskoj popustila nakon smrti carice Irene Laskaris oko 1270. godine i nakon vjenanja bugarskog cara Konstantina i careve neakinje Marije, koja je bila sestra supruge epirskoga despota. Ali budui da je Mihajlo VIII. zadrao za sebe luke gradove Anhijal i Mezembriju, koji su od 1262. bili u bizantskom posjedu unato tome to su bili obeani bugarskom caru kao miraz, oko godine 1272. izbio je rat i Bugari su upali na podruje Carstva. Ipak, bili su prinueni povui se pod navalom Tatara, koji su bili u savezu s Mihajlom VIII., i odustati od spornih gradova. Najvaniji su faktori moi na istoku u ono vrijeme bili Tatari Zlatne horde u junoj Rusiji, Mongoli pod vodstvom kana Hulagua u prednjoj Aziji i Mameluci u Egiptu. Ruski i prednjoazijski Mongoli u to doba vie nisu bili jedinstveni, budui da je ve oko 1259. godine dolo do njihova razdvajanja. Nedugo su nakon toga (1260.) Mongoli kana Hulagua - koji su 1258. godine osvojili Bagdad i proirili podruje svoje vlasti na cijelu prednju Aziju od Indije do Sredozemlja - pretrpjeli teak poraz od strane egipatskih Mameluka. Oni su izvorno bili garda egipatskih Ejubida, koja se prvenstveno sastojala od Kumana i drugih stepskih naroda june Rusije, a 1250. su godine postali gospodari Egipta i osnovali vlastitu dinastiju, koja je smijenila Ejubide i koja e sve do 16. stoljea gospodariti Egiptom. Od toga su se doba u poveanom broju k njima stjecali sunarodnjaci iz june Rusije i to je Mameluke dovelo u uu vezu sa Zlatnom hordom. S obzirom na neprijateljstvo obiju sila s Mongolima prednje Azije, veza izmeu njih bila je mogua jedino pomorskim putem. Ali klju za taj put bio je u rukama

174

istorijaonline.com

Bizanta i zbog toga je za Mameluke i junoruske Mongole sporazum s bizantskim carom postao neophodan: a to je dodatni dokaz koliko je Bizantsko Carstvo dobilo na teini u svjetskoj politici otkad je ponovno osvojilo Carigrad. Sporazumu su isprva stajale na putu prijateljske veze koje je Mihajlo VIII. odravao s Mongolima prednje Azije, budui da je Hulaguovo prijateljstvo za njega bilo sredstvo pritiska na susjedni sultanat Ikonij. Tako su junoruski Tatari ve 1264. godine u savezu s Bugarima poduzeli strahovit napad na Carstvo: bizantska je vojska pretrpjela teak poraz, pri emu je i sam Mihajlo VIII. dospio u ozbiljnu ivotnu opasnost, a traka je pokrajina do te mjere opustoena da se nadaleko nije moglo vidjeti "nijednog vola za vuu i nijednog ratara". Novo su razaranje Tatari poduzeli godine 1271. kada su ih pozvali Ivan Tesalski i Andronik Tarhanejot. Ti su napadi, kao i razvoj situacije u Bugarskoj, Mihajla VIII. naveli na to da uredi odnose s junoruskim Tatarima. Godine 1272. sklopio je prijateljski sporazum s velikim tatarskim vojskovoom Nogajem, koji je u Zlatnoj hordi imao dominantan poloaj i koji je, kao to se ubrzo i dokazalo, bio u poziciji da osujeti svaku akciju Bugara protiv Bizanta. Njemu je car dao za enu svoju izvanbranu ker Eufrozinu i poslao bogate darove. Otad su odnosi bizantskoga cara sa Zlatnom hordom i s Mamelucima ostali nepomueni, a izmjena poslanstava izmeu Bizanta i Egipta bivala je sve ivlja. Oko prstena protubizantskih sila, koji je okruivao Carstvo, Mihajlo VIII. stvorio je nov prsten, koji je trebao drati u ahu neprijatelje Carstva: kao to su Hulaguovi Mongoli vrili pritisak na sultanat Rum, tako su ga sada Nogajevi Tatari vrili na Bugarsku; Srbima su iza lea stajali Maari, saveznici Carstva, dok je Karla Anuvinskoga, glavnog neprijatelja Bizantinaca, u napadu na Carstvo spreavalo papinstvo uljuljkano u nade o crkvenoj uniji. Ali Grgur X. nije se vie namjeravao zadovoljavati pukim obeanjima unije kojima je Mihajlo VIII. drao Rim na ledu ve due od desetljea. Postavio je cara pred ultimatum tako to mu je za crkvenu podlonost obeao potpunu sigurnost od katolikih sila te istodobno zaprijetio da u sluaju otpora vie nee moi zadravati navaljivanje Karla Anuvinskog. Istjecanje bizantsko-venecijanskog ugovora papa je uzeo za povod da i s te strane izvri na Mihajla snaan pritisak tako to je upozorio Venecijance da moraju odustati od obnove ugovora dok ne doe do unije. Karlo Anuvinski je pak dao sve od sebe da namami Veneciju na protubizantsku stranu. Istodobno je otpoeo s velikom akcijom na Balkanu. Sklopio je prijateljski savez s carevim okorjelim neprijateljem, tesalskim vlastodrcem, a u Moreju je 1273. godine poslao vojnu silu veu nego ikada prije. Ve se uvrstio u Albaniji, vratima za upad u Bizant, a katoliki ga je dio zemlje priznao za gospodara. Ojaao je i savez sa Srbijom i Bugarskom i na njegovu su se dvoru 1273. godine sastali poslanici bugarskoga cara i srpskoga kralja. Svi neprijatelji Carstva - Latini i Grci, Slaveni i Albanci - udruili su se pod vodstvom Karla Anuvinskog, koji je bio u saveznikom i rodbinskom odnosu s titularnim carem Carigrada kao i s vladarom franake Grke te je sada posegnuo za bizantskom krunom. Pod tim se okolnostima vie jednostavno nije moglo suprotstavljati prijetnjama Grgura X.: caru je kao jedini izlaz preostalo da se pokori papinoj volji. Unato estokom otporu bizantskoga sveenstva, Mihajlo VIII. je postigao dogovor s rimskim legatima koji su 1273. boravili u Carigradu i uspio naposljetku privoljeti i jedan dio klera na prihvaanje unije. Na Lyonskom koncilu 6. srpnja 1274. taj je povijesni in i proveden. Veliki logotet Georgije Akropolit zakleo se u ime cara ne samo na priznanje papina prvenstva ve i na prihvaanje rimske vjeroispovijedi te su i sveenici koji su bili prisutni u bizantskom poslanstvu nekadanji patrijarh German i nicejski metropolit Teofan - potpisali carsku deklaraciju. Crkvena unija, koja je tijekom vie od dva stoljea bila jedan od glavnih ciljeva rimske politike i predmet brojnih pregovora koji su redovito ostajali bez rezultata, postala je stvarnost. Politike pogodnosti koje je Mihajlo VIII. oekivao od pokoravanja Rimskoj crkvi uistinu nisu izostale. Pod papinim je pritiskom Karlo Anuvinski morao odustati od planirana

175

istorijaonline.com

osvajakog pohoda protiv Bizanta i obvezati se na primirje do 1. svibnja 1276. I Venecija je u oujku 1275. obnovila ugovor s bizantskim carem, iako samo na dvije godine. Mada se nedugo prije toga nalazio u tekom defenzivnom poloaju, Bizant je sada ponovno preuzeo inicijativu i preao u napad na svim frontama. Jo su za vrijeme zasjedanja Lyonskoga koncila teko poraene anuvinske trupe u Albaniji. Bizantinci su zauzeli vane gradove Berat i Butrinto i zapoeli opsadu Draa i Avlone. Godine 1275. car je poslao svoga brata Ivana sa silnom vojskom na Tesaliju, koja je pod sebastokratorom Ivanom Angelom postala protucarsko sredite. Meutim, taj je pobjedniki zapoet pohod, koji je doveo carske trupe pod zidine tesalskoga glavnoga grada Neopatrasa, propao zbog osobne hrabrosti i spretnosti sebastokratora Ivana koji je u odluujuem trenutku pribavio pomone trupe iz susjedne franake kneevine Atene; negativan je ishod imao i drugi vojni pohod protiv Tesalije godine 1277. Za razliku od toga, Carstvo je na moru biljeilo velike uspjehe. Osobito su sretan ishod imale pomorske operacije od 1276. godine nadalje pod vodstvom Talijana Licarija, kojemu je dodijeljena titula megas duxa: Eubeja i vei broj egejskih otoka pali su u njegove ruke te je bizantska flota ponovno zavladala Egejskim morem. Na Peloponezu je dolo do vanog obrata: godine 1278. umro je Vilim II. Villehardouin i nakon toga je kneevina Moreja dospjela pod neposrednu vlast Karla Anuvinskog. Na prvi se pogled inilo da taj obrat ugroava Bizant, ali u stvarnosti je znaio slabljenje franakoga vladarskog sustava i Carstvu je bio od koristi. Tekoe s kojima se morao suoiti ve Vilim II. upraviteljima Karla Anuvinskog dole su do grla: zemlja je bila iscrpljena neprestanim ratovanjem, a grko se stanovnitvo bunilo protiv latinske vladavine. Pod tim su okolnostima Bizantinci uspjeli proiriti svoj posjed sve do Arkadije i to je, zajedno s nedavnim uspjesima u Arhipelagu, znailo bitno uvrenje carske pozicije. Ipak, to se poboljanje vanjskopolitikoga poloaja moralo platiti tekim unutarnjim potresima. Bizantski narod, velika veina bizantskoga klera i osobito monatvo, koje je bilo odano pravoslavlju do fanatizma, nisu eljeli ni uti za crkvenu uniju i ogoreno su se suprotstavili caru. Odnos izmeu Mihajla VIII. i Grke crkve ve je prije bio ozbiljno pomuen. Nakon osljepljenja mladoga Ivana Laskarisa, patrijarh Arsenije je izopio Paleologa. Uz veliki napor Mihajlu VIII. je 1266. godine konano uspjelo odstraniti toga strogog asketa i izboriti oprost od njegova drugog nasljednika Josipa, ali je jedan dio Crkve i naroda ostao vjeran prognanome Arseniju. Formirala se stranka takozvanih arsenita, koji su se tvrdokorno borili protiv cara i novoga crkvenog vodstva. Kada se Mihajlo VIII. pokorio papi i od svoje Crkve zatraio priznanje rimske prevlasti, izbila je oluja koja je zahvatila cjelokupno stanovnitvo. Tekoe su pojaane time to se patrijarh Josip nije dao nagovoriti na prihvaanje unije te je postala nuna nova nasilna zamjena crkvenoga vodstva. Na patrijarku je stolicu sjeo chartophylax Ivan Bekkos, sposoban i viestruko obdaren ovjek, koji je nakon prvotnoga suprotstavljanja pristao uz uniju. Sada su se stvorila dva protivnika tabora: ukidanje grko-rimskoga raskola naloeno odozgo proizvelo je dubok rascjep unutar Bizantskoga Carstva. Bizantski narod, za koji je pravoslavlje oduvijek bilo najvea svetinja i kojemu je mrnja prema Latinima ula u kosti, okrenuo se protiv cara koji je izdao vjeru otaca. Ali car je sve to ignorirao, vrsto ustrajui na uniji u kojoj je vidio spas za svoje Carstvo. Zapoeli su stravini progoni koji su pogaali i visoke i niske slojeve. U pretrpanim zatvorima sjedili su klerici i laici, mali ljudi i prinevi carske loze, jer pukotina se irila kroz sve slojeve stanovnitva te je i sama carska porodica bila podijeljena. ak je i izvan bizantskih granica careva unionistika politika izazivala teke zaplete. Mihajlova sestra miljenica, Eulogija (Irena), otra protivnica unije, pridruila se svojoj keri, bugarskoj carici Mariji, te je bugarski dvor pod utjecajem dviju ena postao aritem protucarskoga djelovanja. Ipak, na toj je strani ubrzo dolo do obrata, barem kratkotrajnog. U klonulomu trnovskom carstvu, teko pogoenom neprestanim mongolskim pustoenjima i rastrganom socijalnim sukobima, dolo je do velikog narodnog ustanka i estokih unutarnjih

176

istorijaonline.com

borbi. Oruanom intervencijom u bugarske nemire bizantskoj je vladi polo za rukom da pobjednikom narodnom voi Ivajlu suprotstavi greciziranog potomka Asenida, oenjenoga bizantskom princezom, koji je 1279. godine uzdignut na klimavo carsko prijestolje kao Ivan Asen III. Mrnja prema unionistikom caru sudbonosno se odrazila na grke drave. ak je i miroljubivi Nikefor Epirski istupio protiv Paleologa. Zaposjeo je luki grad Butrinto, koji su nedugo prije toga osvojili Bizantinci, i kasnije ga izruio Karlu Anuvinskom (1279.). Ivan Tesalski, stari neprijatelj Mihajla VIII. koji se godinama borio protiv Bizantskoga Carstva uz podrku zapadnih sila, sada se nametnuo za vou pravoslavnih Grka te je okupio oko sebe bizantske neprijatelje unije koji su hrlili k njemu u velikom broju. Godine 1278. dao je ak odrati i koncil koji je osudio cara kao heretika. Ali nije se samo car morao teko boriti za odranje rimsko-bizantskog jedinstva, ve i papinstvo. Nakon smrti Grgura X. (1276.), u Rimu je ojaao utjecaj sicilijanskoga kralja i zaas je rimsko-bizantska suradnja zapela. Nikola III. (1277.-1280.) ponovno je dao snaan poticaj rimskoj univerzalistikoj tenji i s njome unionistikoj politici. On je pokuao uspostaviti ravnoteu izmeu Anuvinaca i bizantskoga cara na istoku kao to je bila ona izmeu Rudolfa Habsburkog i Karla Anuvinskog na zapadu, s ciljem da univerzalnu vlast Rimske crkve nametne svim svjetovnim vlastima. Za vrijeme njegova pontifikata Mihajlo VIII. se osjeao sigurnim od Zapada. U tom je razdoblju Bizant ponjeo najznaajnije uspjehe u Moreji i Arhipelagu (vidi str. 250). Ali pri sljedeem je izboru pape prevladao utjecaj Karla Anuvinskog i nastupio je potpun obrat situacije. Na stolicu sv. Petra je 22. veljae 1281. sjeo Francuz Martin IV, slijepo orue monoga sicilijanskog kralja. Kurija se odrekla svoje suverene funkcije arbitra i u potpunosti se stavila u slubu anuvinske osvajake politike. Pod papinim su patronatom Karlo Anuvinski i latinski titularni car Filip, sin Balduina II., 3. srpnja 1281. u Orvietu potpisali s Venecijanskom republikom ugovor "o ponovnoj uspostavi rimskog imperija koje je prigrabio Paleolog". tovie, Martin IV je do te mjere odstupio od politike svojih prethodnika, slijepo slijedei naputke Karla Anuvinskog, da je bizantskoga cara, koji je pristao na uniju i zbog toga morao podnositi teak sukob s vlastitim narodom, osudio kao heretika, proglasio svrgnutim i kranskim vladarima svih zemalja zabranio bilo kakav kontakt s njime. Unionistika politika Mihajla VIII. tako je doivjela potpuni brodolom. Od nje se ogradio ak i Rim. Zapadne su se sile udruile u borbi protiv Bizanta: Venecija je Anuvincima posudila flotu, a papa im je pruio moralnu podrku. Balkanski su se vladari udruili u protubizantski front. U dogovoru s Karlom Anuvinskim, godine 1282. Ivan Tesalski i novi srpski kralj, energini Milutin (1282.-1321.), upali su u Makedoniju. Srpski je kralj zaposjeo Skopje, grad od velike vanosti koji je sada za Bizantince bio zauvijek izgubljen. U Bugarskoj je bizantski tienik Ivan Asen III. ve 1280. izgubio carsku krunu. Njegov nasljednik, kumanski potomak Georgije I. Terter (1280.-1292.), koji mu je kao voa bugarskih bojara oteo vlast, okrenuo se, dakako, protiv Bizanta sklopivi savez s Anuvincima i Ivanom Tesalskim. Jo nikada se Karlo Anuvinski nije toliko pribliio svome cilju i jo nikada poloaj Mihajla VIII. nije bio tako kritian. Bizantsko se Carstvo inilo osuenim na propast. U tom je kritinom trenutku nastupio velik obrat: strana je katastrofa stigla Anuvince, koji su bili sigurni u pobjedu, a diplomatsko je umijee Paleologa proslavilo svoj najvei uspjeh. Ve neko se vrijeme pripremala zavjera u velikom stilu protiv anuvinske vladavine na Siciliji, u kojoj je Ivan od Procide, ueni lijenik koji je emigrirao iz june Italije i kasnije postao kancelar u Aragonu, igrao posredniku ulogu. Preko svojih je posrednika Mihajlo VIII. jo za vrijeme pontifikata Nikole III. stupio u kontakt s kraljem Petrom III. Aragonskim, Manfredovim zetom. Petar je trebao Anuvinca napasti s lea i oduzeti mu kraljevstvo koje je on oteo kralju Manfredu 1266. godine. Bizantski mu je car na raspolaganje stavio novana sredstva za izgradnju flote. Istodobno su bizantski i aragonski agenti, bogato opremljeni

177

istorijaonline.com

bizantskim novcem, na Siciliji podjarili ustanak protiv anuvinske vladavine. U zemlji iscrpljenoj i ogorenoj neprestanim ratnim pripremama Anuvinaca i zloupotrebama lokalne uprave, kljualo je nezadovoljstvo. Ali do provale te latentne krize dovela je tek bizantska financijska pomo, kao to je tek njome omogueno naoruavanje aragonskoga kralja. "Kada bih rekao", pie Mihajlo VIII. u svojoj autobiografiji, "da im je (Sicilijancima) Bog dao slobodu i da je to uinio mojom rukom, govorio bih istinu." U trenutku u kojemu je Paleologova situacija bila najtea, u Palermu je 31, oujka 1282. buknuo ustanak, koji se brzinom munje proirio na cijelu zemlju: anuvinska vladavina na Siciliji krvavo je okonana takozvanom "Sicilijanskom veernjom". U kolovozu je osvanuo Petar Aragonski sa svojom flotom. U Palermu se dao okruniti Manfredovom krunom i tako je postao gospodar Sicilije, a Karlo Anuvinski je tek uz velike muke uspio spasiti svoj posjed na talijanskom tlu. Sada vie nije moglo biti govora o napadu na Bizant: Junotalijansko kraljevstvo bilo je razbijeno, Karlo Anuvinski je ispao iz igre nakon te katastrofe bez premca, papa je njome bio takoer teko pogoen, latinskoga titularnog cara Filipa vie nitko nije uzimao ozbiljno, a Venecija se nastojala pribliiti bizantskom caru i aragonskom kralju. Oluju koja se dvadeset godina nabirala protiv obnovljenoga Bizantskog Carstva rasprio je diplomatski genij Paleologa.

VIII. RASULO I PROPAST BIZANTSKOGA CARSTVA (1282.-1453.) 1. Bizant kao dravica Iz obrambene je borbe protiv zapadnih osvajakih tenji Mihajlo VIII. izaao kao pobjednik. Meutim, napadake su borbe u nekadanjim bizantskim zemljama unato svim nastojanjima imale skroman uspjeh. Sjevernu polovinu Balkanskog poluotoka drali su Slaveni i iako je Mihajlo VIII. uspio uzeti zemlje od oslabljene Bugarske, od srpske su drave u usponu prijetili novi gubici. Na moru su i dalje vladale talijanske pomorske republike. Dio Peloponeza je dodue uz izvanredne napore ponovno podreen Bizantskom Carstvu, ali je njegov vei dio i dalje pripadao Francima. Pod franakom su vlau ostale i Atika s Beocijom i oblinji otoci. Tesalija i Epir s Etolijom i Akarnanijom bili su pod vlau Angela i tvrdokorno su se odupirali carskoj vlasti. Nigdje Paleologovi pokuaji ponovnog osvajanja nisu imali tako malo uspjeha kao u tim grkim separatistikim dravama. Kao to je katastrofa iz 1204. godine bila uvjetovana unutarnjim raspadanjem Bizanta, tako su i sada separatistike grke drave bile te koje su najjae djelovale protiv ujedinjenja. Grka je magnatska drava Tesalija pak igrala glavnu ulogu u borbi protiv obnoviteljskih nastojanja bizantskoga cara na Balkanskom poluotoku. U meuvremenu su neprestani ratovi na Balkanu i zamorni obrambeni rat protiv anuvinske prijetnje potpuno iscrpili snage Bizantskoga Carstva. Po svojim naelima i metodama, po smjelosti i idejnoj veliini te po svojoj uglavnom zapadnoj orijentaciji, po svojim pozitivnim kao i negativnim posljedicama, politika Mihajla VIII. podsjea na onu Manuela I. Bila je to carska politika u velikom stilu koja je utjecala na svjetska dogaanja od Egipta do panjolske. Ali ona je Bizantskom Carstvu nametnula nepodnoljive terete. Nastojanje Mihajla Paleologa da ostvari poziciju velesile oduzelo je Carstvu i posljednju snagu, ba kao i pokuaj Manuela Komnena da uspostavi univerzalno carstvo stotinu godina prije. Obrambena sposobnost Bizantskoga Carstva u Aziji potkopana je sada kao i onda, ali ovaj je put to imalo dovesti do jo kudikamo teih posljedica. Bizant je, kao i tada, bio istroen u vojnom i financijskom pogledu. Kao i tada, i sada je uslijedio teak udarac. Zapoelo je propadanje Bizantskoga Carstva bez izgleda na ikakvo poboljanje. Postojala je

178

istorijaonline.com

golema razlika izmeu ponosnog carstva Mihajla VIII. i bijedne drave njegovih nasljednika. Pod njihovom se vlau Bizant pretvorio u dravicu i naposljetku u puki objekt politike svojih susjeda. Uobiajeno je da se taj obrat objanjava vrlo jednostavno: Mihajlo VIII. bio je genijalan dravnik, dok je njegov nasljednik Andronik II. bio slab i nesposoban vladar. U stvarnosti je nagla propast bizantske dravne sile, koja je otpoela krajem 13. stoljea, imala dublje uzroke. Unutarnje rane Carstva bile su nezaljeive, a sve vei vanjskopolitiki pritisak nezadrivo je tjerao Bizant prema katastrofi. Dravni je organizam bio potkopan i nakon neumjerenih napora na koje je Carstvo tjerao Mihajlo VIII., sada je dolo do neizbjene reakcije. K tome je zapoela ekspanzija osmanskih i srpskih sila koje su bile u jakom zamahu, i ona karakterizira razdoblje koje upravo zapoinje. Bizantska je drava, iscrpljena u vojnom i financijskom pogledu, bila bespomona protiv dvostrukoga pritiska na istoku i na Balkanu. Ovim se presudnim unutarnjim i vanjskopolitikim razlozima bolje moe objasniti propast bizantske sile nego osobnim znaajkama vladara. Dakako, Andronik II. (1282.-1328.) nije bio ba dravnik od formata, ali ipak nije bio tako slab i ogranien kako se to obino tvrdi. Njegova politika nije bila bez tekih promaaja, ali valja mu priznati da je i on poduzeo niz mudrih i znaajnih mjera i da mu nije nedostajalo razumijevanja za potrebe drave. Ne treba ga okrivljavati zato to su u beznadnom poloaju svi pokuaji sanacije mogli imati tek ogranien uspjeh i to su ih upropastili daljnji dogaaji. Osim toga, Andronik je imao neobino visoko obrazovanje i izriito zanimanje za znanost i knjievnost. Meu njegove najblie suradnike ubrajali su se ljudi velikih umnih sposobnosti, kao to su bili Teodor Metohit i Nikefor Gregora. Ako je razdoblje Paleologa bilo epoha velikoga kulturnog procvata i ako je Carigrad unato politikom propadanju i dalje bio intelektualno sredite svijeta, to se moe pripisati i djelovanju esto omalovaavanog Andronika. Ve za vrijeme oeve vladavine Andronik je sudjelovao u poslovima vlade kao suvladar, a jo e znaajniju ulogu za vrijeme njegove vladavine odigrati njegov sin i sucar Mihajlo IX. ( i 1320.). Sve vea vanost poloaja suvladara karakteristina je pojava razdoblja Paleologa; ona se i formalno izraava u titularnom izjednaenju glavnoga cara i sucara, budui da sada titulu bazileja i autokratora ne nosi samo vladajui car ve uz njegovo doputenje i prvi sucar kao pretpostavljeni prijestolonasljednik, i to jedino on, a ne i eventualni drugi sucarevi. Tu se primjeuju prve naznake preobraaja centralistike samovlade u zajedniku vladavinu carske kue nad razjedinjenim dijelovima Carstva. U to se doba ve javlja pomisao na podjelu Carstva, isprva tek kao izdanak stranih, zapadnjakih ideja. Druga je careva supruga, Irena (Jolanda) od Montferrata, u interesu svojih sinova zahtijevala podjelu carskog teritorija izmeu svih carskih prineva. Za ovaj je stupanj razvoja ipak znakovita odbojnost na koju je cariin plan u ono doba naiao. Andronik II. odbio je prijedlog svoje supruge zbog ega je dolo do ozbiljnog razdora: carica je napustila glavni grad i uputila se u Solun, stupila je u vezu sa srpskim kraljem Milutinom, svojim zetom, i pokuala osigurati jednom od svojih sinova prijestolonasljee u Srbiji. Ali ni ondje od njezinih planova nije bilo nita, budui da razmaenog princa nije privlaio tamonji jednostavan ivot. U Bizantu je bilo vrlo dobro poznato da se u ovom konfliktu odraavaju suprotnosti rimsko-bizantskih i zapadnih poimanja i da je u osnovi cariinih zahtjeva mjeavina dravnopravnih i privatnopravnih ideja. "Neuveno!" pie Nikefor Gregora. "Ona je eljela da carski sinovi ne vladaju monarhijski po drevnom rimskom obiaju, ve da podijele grke gradove i zemlje po uzoru na Latine, tako da svaki od njezinih sinova upravlja jednim zasebnim dijelom, koji bi mu pripao kao privatno vlasnitvo, tako da pojedini dijelovi s njihovih roditelja prijeu njima u nasljee, s njih njihovoj djeci i daljnjim potomcima po zakonu o vlasnitvu privatnih osoba. Ta je carica", dodaje Nikefor Gregora kao pojanjenje,

179

istorijaonline.com

"bila latinskog podrijetla i taj je obiaj preuzela od Latina, namjeravajui ga uvesti meu Grke." Bizant je jo uvijek ustrajao na jedinstvu Carstva. Ali dravna se graevina sve vie klimala i veza izmeu sredita i provincije bivala je sve labavijom. U naelu su provincije sada bile povezane sa sreditem jedino osobom namjesnika i zbog toga su na taj poloaj imenovani uglavnom carevi roaci ili dvorjani iz njegova najueg kruga. Smjenjivali su se brzo, budui da povjerenje nije dugo dralo; ali ako bi pukla i ta najtanja veza, provincija bi pala u ruke lokalnih veleposjednika. Upravni sustav bizantske drave, njezin ponos i njezino najvre uporite, gubi svoj centralistiki karakter i jasnou hijerarhijskoga poretka. Dolazak dinastije Paleologa na carsko prijestolje znaio je pobjedu bizantskoga visokog plemstva. Proces feudalizacije dobiva nov zamah i od 14. stoljea nadalje dosee novi vrhunac. Svjetovni i duhovni zemljoposjednici uveavaju svoj posjed i broj svojih paroika te stjeu sve dalekosenije privilegije, a esto i potpuni imunitet. Usred sveope bijede oni vode bezbrian ivot za sebe i sve se vie odvajaju od drave. Nasuprot tome, sve vie propada ne samo seljaki posjed, ve i nepovlateni zemljoposjed sitnoga plemstva, kojemu veleposjed oduzima zemlju i radnu snagu. Tome pridonosi i injenica da jedino veliki posjedi bogati kapitalom uspijevaju preivjeti uasna pustoenja neprijateljskih upada. Ovakav razvoj situacije ne teti dravi samo u politikom smislu, ve i financijski, a naposljetku takoer vojno. Budui da se veleposjed sve vie izuzima iz porezne obveze i da osim toga usisava i oporezivani seljaki posjed i onaj sitnoga plemstva, porezni prihod drave znatno opada, emu pridonosi i sve gore stanje u poreznoj upravi. Kao i drugi zemljoposjednici, tako i pronojari stjeu nove privilegije. Iako se pronoia posjedi izvorno nisu mogli naslijediti, budui da su davani u zakup pod odreenim uvjetima i na ogranieno vremensko razdoblje, sada se i pronojarima sve ee daje pravo da dodijeljene posjede i prihode prosljeuju svojim nasljednicima. Ve je Mihajlo VIII. pri stupanju na vlast dopustio da se pronoia zakup njegovih pristalica pretvori u nasljedno vlasnitvo: slikovitim rijeima jednog suvremenika, time je doivotnom pronoia zakupu dao besmrtnost. S vremenom carska vlada postaje sve spremnija udovoljiti takvim molbama pronojara. Meutim, pronoia zakup je i dalje ostao vlasnitvo posebne vrste, budui da ni nasljedno pronoia dobro nije bilo prenosivo, a ostalo je optereeno i radnom obvezom koja se nasljeivala zajedno s posjedom. Ali unato tome to nasljedni pronoia zakup ne prestaje biti neprenosivo dobro s obvezama, ipak sve ee nasljeivanje tih dobara pokazuje osjetno poputanje izvornog sustava i jasan je znak sve vee slabosti sredinje vlasti, kao i sve vee popustljivosti zahtjevima ojaanoga feudalnog plemstva. Nedostatna djelotvornost pronoia sustava u vrijeme Paleologa bila je posve oita i u tome to se bizantska vojska sada sastojala ne velikim dijelom, kao u doba Komnena, ve posve preteno od stranih plaenika. Posljedica toga bilo je teko financijsko optereenje drave. Odravanje brojnih plaenikih trupa, neophodnih za Mihajlovu tenju za poloajem velesile, i raznolikost vojnih zadaa koja je iz toga proizlazila, financijski su unitili Carstvo. Broj bizantskih vojnika za vrijeme Mihajla VIII. nedvojbeno se popeo na vie desetaka tisua, budui da je godine 1263. na Peloponezu samo za strau odreeno 6.000 konjanika, a u jednom od pohoda na Bugarsku 1279. godine sudjelovalo je najmanje 10.000 vojnika. U usporedbi sa situacijom u srednjobizantskom razdoblju ili u epohi Komnena to su, dodue, prilino skromne brojke. Ali za osiromaenu dravu kasnog razdoblja ta je vojska sa svojim velikim brojem plaenika svakako inila teak teret. Trupe su se morale radikalno smanjiti, i to je Andronik II. i uinio. Pritom je isprva pretjerao, vjerujui da se moe sasvim odrei flote, koja je zahtijevala osobito velike trokove, i osloniti se na pomorske snage genovekih saveznika, ali time je samo ekonomskoj ovisnosti o Genovi dodao i vojnu. K tome je i kopnena vojska znatno reducirana i bizantska se vojna sila toliko srozala da je po miljenju suvremenika bila "upravo smijena", tovie, "zapravo nije ni postojala". Ovakva miljenja

180

istorijaonline.com

nedvojbeno sadre dosta pretjerivanja, ali odraavaju kakav je utisak na stanovnitvo ostavljalo smanjenje bizantske vojne sile koje je, iako neophodno, izvedeno prenaglo. Razlika izmeu svakako impozantne vojske Mihajla VIII. i vie nego skromnih trupa njegova nasljednika bila je odvie upadljiva. injenica je da se u Bizantu nakon kraja 13. stoljea tek vrlo rijetko susreu trupe s vie od nekoliko tisua vojnika. Taj je podatak dovoljan da objasni zbog ega je Bizant izgubio svoj poloaj velesile i zbog ega nije bio u stanju oduprijeti se uvelike nadmonoj osmanskoj vojnoj sili. Znaajan je simptom financijske krize bio gubitak na vrijednosti bizantskoga zlatnika, koji je oslabljen primjesom manjevrijednih kovina. Bizantska se nomizma u 12. stoljeu donekle oporavila od snanoga gubitka na vrijednosti koji je trpjela od sredine 11. stoljea, budui da je poboljanje situacije doputalo kovanje novca sa znatno veim udjelom zlata, te se ini da je bizantski zlatnik jo poetkom 13. stoljea imao oko 90 posto nominalne vrijednosti. Nakon toga je hyperpyron, kako se bizantski zlatnik nazivao ve od vremena Aleksija I., pretrpio novo pogoranje, koje je i u inozemstvu sasvim pokopalo njegov ugled. Nekadanju vrstu vjeru u bizantsku valutu sada je posvuda zamijenilo sve vee nepovjerenje i ve od sredine 13. stoljea bizantski zlatnik, koji je neko bez konkurencije vladao svjetskom trgovinom, sve vie potiskuje novi zlatnik, "la buona moneta d'oro" talijanskih pomorskih republika. Postotak plemenite kovine u bizantskom hyperpyronu zapravo je ve za vladavine Ivana Vataca iznosio tek dvije treine nominalne vrijednosti, dakle 16 karata, nakon ponovnog osvajanja Carigrada, za vrijeme Mihajla Paleologa, samo 15, a u prvim godinama vladavine Andronika II. samo jo 14 karata; dok se u vrijeme novih tekoa poetkom 14. stoljea naposljetku srozao na polovicu svoje poetne kovinske vrijednosti. To je dovelo do velikog porasta cijena, a poskupljenje ivenih namirnica znailo je viestruku glad za iroke mase stanovnitva i mnoge je otjeralo na prosjaki tap. Zlo se vie nije moglo izlijeiti. Bizantska je valuta u iduem razdoblju sve vie propadala zbog sveopeg pogoranja situacije i rastuih privrednih tekoa, a prehrambena je kriza sve jae pritiskala bizantski narod. U namjeri da povisi do kraja srozane dravne prihode Andronik II. je posegnuo za poreznim mjerama i polo mu je za rukom da znatno povea priljev sredstava. Godinji prihod od poreza popeo se na 1.000.000 hyperpyrona. Uslijedilo je, dakle, poveanje poreznog tereta, ime je poloaj stanovnitva jo vie otean, utoliko vie to su poveani i porezi u naturi, budui da je uvedeno novo davanje, takozvani sitokrithon, po kojemu je svaki zakupitelj njive morao dio etve in natura ustupiti dravi, i to est modiona penice i etiri modiona jema po zeugarionu. Ali do porasta dravnoga prihoda nije dolo samo poveanjem davanja, ve i time to je Andronik II. nastojao ograniiti imunitet veleposjeda: odreene vrste poreza, ponajprije zemljini porez, redovito su izdvojeni iz prava na imunitet te su ih morali plaati i vlasnici isprava o osloboenju od davanja. Iako se car esto naao prinuenim odstupiti od toga pravila kada se radilo o monim feudalcima i utjecajnim manastirima, ova je mjera ipak znatno pridonijela poveanju dravnih prihoda. injenica da je suma koju je skupio Andronik II. suvremenicima izgledala vrlo visokom pokazuje kako je strano Bizant osiromaio. U ranom je srednjem vijeku godinji priljev sredstava bizantske drave iznosio 7 do 8 milijuna punovrijednih nomizmi. Sada su tek uz veliki trud i muku prihodi od poreza podignuti na 1 milijun zlatnika, iako je zlatnik sadravao tek polovicu svoje nekadanje vrijednosti. Prije Andronikove porezne reforme prihodi su oito bili jo znatno nii. Dakako, prihodi od poreza nisu bili jedini izvor sredstava Bizantskoga Carstva, ali su inili kudikamo najvaniji dio dravnoga prorauna, tim vie to se carinski prihodi sada veim dijelom nisu slijevali u blagajnu Carstva, ve onu pomorskih republika. Viak prihoda s jedne je strane sluio pokrivanju tekuih trokova uprave, ali koriten je takoer i za plaanje danka nadmonim susjedima i za odravanje flote od 20 trirema i stalne vojske od 3.000 konjanika, od kojih je 2.000 bilo stacionirano u Europi, a 1.000 u Aziji. Car

181

istorijaonline.com

je, dakle, nastojao nadoknaditi prenagljeno smanjenje obrambenih snaga na koje se odluio stupajui na vlast pod pritiskom financijske krize. Ali kako je jadan bio program koji je pritom imao pred oima! Nije udo da su plaanja susjednim silama postala jedan od najvanijih izdataka u bizantskoj dravnoj blagajni. Mir se pokuavao kupiti uteevinom, budui da se od neprijatelja nije bilo mogue obraniti oruanom silom. Prema drastinoj usporedbi Nikefora Gregore, Bizant se pritom ponaao "kao netko tko, u nastojanju da kupi prijateljstvo vukova, preree sebi vene na nekoliko mjesta i dopusti da se vukovi do sita nasiu njegove krvi". Bizant se pretvorio u dravicu, i to dravicu koja se oajniki dri svoje slavne prolosti i propada upravo zato to vie nije u stanju izlaziti na kraj sa zadaama koje je naslijedila i to u danoj geografskoj situaciji vie ne moe braniti svoj opstanak. Politika Andronika II. u mnogim se stvarima iz temelja razlikovala od one njegova oca, pa tako i u crkvenom pitanju. Jer i tu ga je situacija tjerala na potpunu promjenu usmjerenja. Nastavak unionistike politike izgubio je svaki smisao: ideja unije bila je mrtva, ako ve ne od poetka pontifikata Martina IV, a ono barem od Sicilijanske veernje. im je sjeo na prijestolje, Andronik II. sveano se odrekao unije s namjerom da krene naglaeno pravoslavnim smjerom. Ivan Bekkos morao je napustiti carigradsku biskupsku stolicu, nakon ega je patrijarka sluba ponovno pripala Josipu, koji je bio smijenjen nakon Lyonskoga koncila, a kada je ovaj ubrzo umro, povjerena je uenomu Gregoriju Ciparskom. Teka duhovna kriza bila je prebroena, a Carstvo je osloboeno none more koja ga je pritiskala od dana Lyonskoga koncila. Ali trebalo je jo mnogo vremena da bizantski crkveni ivot vrati izgubljenu ravnoteu. Iznova se rasplamsao drevni sukob izmeu radikalne asketske stranke zelota i umjerenog usmjerenja takozvanih politiara koji su bili naklonjeni vladi. Zeloti, koji su se jo uvijek zaklinjali odavno mrtvom patrijarhu Arseniju, suprotstavljali su se i crkvenom vodstvu i vladi. Ali kako god su grube oblike poprimale te razmirice, one bi uvijek zavravale nerijeeno, a poetkom 14. stoljea arseniti su, osim nekolicine fanatika, uli u vjersko zajednitvo s vladajuim crkvenim usmjerenjem. Znaaj Crkve i njezin utjecaj na cjelokupan duhovni ivot Carstva dosee vrhunac za vrijeme vladavine izrazito pravoslavnoga cara Andronika II. Osobito raste utjecaj monatva. Nakon dugake krize za vrijeme latinske vladavine, nakon tekih iskuenja u doba crkvene unije, za bizantske manastire nastupa razdoblje duhovnoga i materijalnog procvata. Bizantski manastiri, a posebno manastiri Atosa sa svojom stoljetnom tradicijom, proivljavaju zlatno doba, uveavajui kako svoj duhovni utjecaj, tako i zemljoposjed. Osim toga, manastiri na Atosu, koji su od vremena Aleksija I. Komnena pripadali izravno caru, zlatnom bulom iz studenoga 1312. potpadaju pod upravu carigradskoga patrijarha. Otada protosa Svete gore, koji predsjeda vijeu opata svih manastira, vie ne potvruje car, ve patrijarh. U to doba provedena je i reorganizacija biskupija i iznova su regulirani odnosi izmeu rangova pojedinih biskupskih stolica u namjeri da se stari crkveni poredak, koji je od doba Leona VI. pretrpio tek manje promjene, prilagodi novom vremenu. Jaz izmeu mone utjecajne sfere Bizantske crkve i istopljenoga dravnog teritorija postaje sve oitiji. Iako je drava zakrljala, carigradski je patrijarhat ostao sredite pravoslavnoga svijeta te je zadrao i svoje podreene metropolije i nadbiskupije kako u izgubljenim zemljama Male Azije i Balkana, tako i na podruju Kavkaza, u Rusiji i u Litvi. Crkva se pokazala najpostojanijim elementom u Bizantskom Carstvu. S obzirom na vojnu i financijsku nemo Carstva Andronik II. je u vanjskoj politici nastupao vrlo umjereno. Nastojao je sa svih strana osigurati granice mirovnim i prijateljskim ugovorima, pa se tako okrenuo i zainteresiranim zapadnim silama, iako od vremena Sicilijanske veernje sa Zapada neko vrijeme nije prijetila nikakva ozbiljna opasnost. Nakon prerane smrti prve supruge, Ane Ugarske, Andronik se godine 1284. oenio Irenom, keri markgrofa od Montferrata. Time su uutkani zahtjevi kue Montferrata koja je polagala pravo na solunsku kraljevsku krunu, budui da se markgrof, tadanji titularni kralj Soluna, odrekao

182

istorijaonline.com

toga ne ba realnog zahtjeva u korist svoje keri, sadanje carice Bizanta. Na istoj su liniji bila i careva nastojanja da svoga sina i prijestolonasljednika Mihajla IX. oeni Katarinom de Courtenay, Filipovom keri i unukom Balduina II., koja se na zapadu smatrala titularnom caricom Carigrada. Ali unato tome to se o branom projektu od 1288. godine pregovaralo vie godina, do vjenanja nije dolo i 1296. je Mihajlo IX. oenio jednu armensku princezu. Na zapadu su jo bili ivi stari protubizantski planovi i nije se eljelo samo tako ispustiti iz ruku orue koje je moglo posluiti njihovu ostvarenju. Glavnu su podrku ti planovi stekli u Francuskoj i u Napuljskom kraljevstvu, a njihovi su najvatreniji pobornici bili Filip Tarantski, sin napuljskoga kralja Karla II., i Karlo od Valoisa, brat francuskoga kralja Filipa Lijepog. Tenje dvaju prineva bile su tek slab odjek velike osvajake politike Karla Anuvinskog i jedino im je nemo Bizantskoga Carstva davala odreenu teinu. Filip Tarantski, na koga je Karlo II. godine 1294. prenio prava i posjede kue Anjou u Rumunjskoj, upravljao je anuvinskim nasljeem u Epiru i u ime napuljskoga kralja polagao lensko pravo na franake posjede u Grkoj i ak na Tesaliju. Posjede u Epiru zatitio je brakom s Tamarom, keri despota Nikefora, a 1295. godine Epirci su mu ustupili i gradove u Etoliji. Mo separatistikih grkih drava propadala je jo bre od one Bizantskoga Carstva. Osim toga je izmeu Epira i Tesalije vladala velika napetost i neprestano je dolazilo do oruanih sukoba. Pod tim je okolnostima Bizant ve 1290. godine mogao uspjeno intervenirati: bizantska je vojska prola Tesalijom, prodrla duboko na epirsko podruje i otpoela opsadu Joanine. Tom je prilikom Bizantincima pripao i Dra te je tako Carstvo nakratko ponovno izbilo na Jadransko more. Oslanjanje na Filipa Tarantskog epirsku je dravu stajalo dijela njezina teritorija, a svejedno nije moglo ojaati njezin poloaj te je samo produbilo jaz u odnosu prema Tesaliji, gdje su Filipove pretenzije na vlast izazvale golemo nezadovoljstvo. Godine 1295. u epirsku su dravu upali sinovi sebastokratora Ivana i Epirci su poraeni te su se obratili bizantskom caru traei pomo. Tako je situacija u separatistikim grkim dravama doivjela obrat koji je bio povoljan za Bizant, tim vie to su 1296. godine preminuli i despot Nikefor Epirski i sebastokrator Ivan Tesalski, stari neprijatelj Bizanta, nakon ega je bizantska princeza Ana, neakinja Mihajla VIII., preuzela regentstvo nad svojim maloljetnim sinom Tomom te je tako za epirsko kormilo dospjela stranka sklona Bizantu. Tada je, meutim, Srbija premonim snagama napala Epir i osvojila Dra, koji su Bizantinci ponovno zaposjeli netom prije toga. Srpski je prodor na bizantski jug, koji je zapoeo ve pod Nemanjom, sada uao u odluujuu fazu. Otkad je Milutin (1282.-1321.) u prvoj godini svoje vladavine Bizantincima oteo Skopje (vidi str. 251-252), srpski napadi u makedonskom pograninom podruju vie nisu prestajali. Godine 1297. Bizant je naposljetku krenuo u protunapad pod vodstvom svoga najsposobnijeg vojskovoe, Mihajla Glabe; ali i taj je posljednji pokuaj ostao bez uspjeha, budui da se onemoalo Carstvo u vojnom pogledu vie nije moglo mjeriti sa svjeim snagama mlade slavenske drave. Stoga je Andronik II. odluio sklopiti trajni mir sa srpskim kraljem te mu je ponudio ruku svoje sestre Eudokije, udovice trapezuntskoga cara Ivana. Za Milutina je veza s Bizantom bila dobrodola kao potpora u borbi protiv starijega brata Dragutina. Brak s bizantskom porfirogenetom za njegov je ugled bio dobitak koji ne treba podcijeniti: iako je mo Bizantskoga Carstva bila prolost, stare su tradicije jo uvijek bile ive i carska kua jo nije izgubila presti kod susjednih naroda. Tim je vee bilo Milutinovo nezadovoljstvo kada je Eudokija glatko odbila vjenanje. Ali ni za Bizant vie nije bilo povratka i pred prijeteim stavom srpskoga kralja Andronik II. je odluio dati mu za enu svoju malenu ker Simonu, dijete od pet godina. Ogluio se o prigovore bizantskoga sveenstva, koje se usprotivilo vjenanju male princeze sa srpskim vladarom koji je bio ve u treem braku (s jednom Bugarkom). Ovaj je pak morao svladati otpor vlastitoga plemstva koje se protivilo sklapanju mira s Bizantom. Ono je, naime, u osvajanju novih bizantskih podruja vidjelo svoj glavni zgoditak i stoga je inilo stvarnu pokretaku silu ratova

183

istorijaonline.com

usmjerenih protiv Bizanta. Nakon duih pregovora koje je sa srpskim dvorom vodio Teodor Metohit kao carski opunomoenik, u proljee 1299. potpisan je mirovni sporazum i sklopljen je brak izmeu Milutina i male Simone. Osvojene je zemlje ponad Ohrida, Prilepa i tipa Milutin zadrao kao miraz. Prijateljski ugovor s Bizantom uvelike je pridonio jaanju bizantskoga utjecaja u srpskoj dravi. Ve je u to doba zapoela intenzivna grecizacija srpskoga dvora i drave koja e dosei vrhunac za Duanove vladavine. Politiki su se stavovi jo vie puta mijenjali, ali se kulturna bizantinizacija srpske drave nastavila i postajala je sve intenzivnijom to je vie Srbija proirivala svoje granice na raun Bizantskoga Carstva i to je dublje osvajaki zadirala u stara bizantska podruja. Slabost bizantske pozicije na Balkanu u unutarnjopolitikom je pogledu bila uvjetovana vojnom i financijskom iscrpljenou Carstva, a u vanjskopolitikom sudbonosnim dogaajima u Maloj Aziji te ne ponajmanje i zapletima genoveko-venecijanskoga rata. Dok je Mihajlo VIII. nastojao sprijeiti i Genovu i Veneciju da steknu prevelik utjecaj, Andronik II. se - i to je bio njegov najvei politiki promaaj - jednostrano i bezuvjetno oslanjao na Genovu. Dok je Venecija vladala junim dijelom Egejskoga mora, Genova je izgradila vrste poloaje u sjevernom Arhipelagu, na Mramornom moru i Pontu te je iz Galate kontrolirala pomorski put iz Sredozemnoga u Crno more i prema njegovu zaleu. S porastom genoveke moi raslo je, meutim, i staro suparnitvo izmeu Venecije i Genove; godine 1294. izbio je rat izmeu dviju pomorskih republika u koji je ubrzo bilo uvueno i Carstvo. Budui da je car Genoveanima iz Galate pruio zaklon unutar zidina svoga glavnoga grada, Venecijanci su pribjegli represalijama u onim predgraima Carigrada koja su se nalazila izvan gradskih zidina, na to su Bizantinci odgovorili proturepresalijama nad Venecijancima koji su boravili unutar Carigrada. Venecijansko-genoveki rat pretvorio se u rat izmeu Venecije i Bizanta. Genoveani su se, naime, povukli iz igre i 1299. godine sklopili s Venecijom "vjeni mir", hladnokrvno ostavivi svoje saveznike na cjedilu. Budui da nije posjedovao flotu, Bizant se naao u krajnje tekom poloaju i koliko god se Carstvo zbog prestia opiralo zahtjevima Venecije za nadoknadu tete, naposljetku je, ugroeno venecijanskim brodovima na Zlatnom rogu, bilo prisiljeno pokoriti se nadmonomu protivniku i podmiriti zatraena plaanja. Zlosretni je rat zavrio 1302. godine sklapanjem primirja na deset godina. Venecijancima su potvrene stare trgovake povlastice i dodijeljen im je niz novih kolonija u Arhipelagu. Genoveani su pak to ratno iskustvo uzeli za povod da opau Galatu debelim zidinama i tako je pokraj bizantskoga glavnoga grada nastala snana genoveka utvrda. Ne zadovoljavajui se time, genoveki je vojskovoa Benedetto Zaccaria od Fokeje, koji se istaknuo kao admiral u slubi francuskoga kralja Filipa Lijepog i nakupio znatna bogatstva iz rudnika stipse blizu Fokeje, 1304. godine zauzeo bizantski otok Hios. Tako su obje pomorske republike iz rata izile ojaane, dok je Carstvu taj zlosretni rat, u koji se nepromiljeno dalo uvui, donio samo nove gubitke i ponienja. No najvaniji dogaaji u svjetskopovijesnom smislu zbivali su se u Maloj Aziji i ondje je Carstvo najtee pogoeno. Mongolska je invazija, koja je sredinom 13. stoljea uskomeala cijelu prednju Aziju, potisnula brojne turske narode u Malu Aziju. Nova se masa ljudi slila prema bizantsko-seldukoj granici i doseljenici su uskoro zapoeli s upadima u bizantsku zapadnu Malu Aziju u potrazi za zemljom i plijenom. S vremenom su turski napadi postajali sve silovitiji, dok je otpor s bizantske strane bio krajnje slab. Sustav obrane granica, koji je uspostavljen u doba Niceje, bio je propao, i nezatiena je zemlja bila preputena neprijateljskim napadima. Nema dvojbe o tome da je obnova iz 1261. godine znatno oslabila bizantske obrambene snage u Maloj Aziji. Ne samo da je otada dravno sredite pomaknuto dalje od istone granice, ve je i teite carske politike potpuno prebaeno na zapad. Nove zadae s kojima se Carstvo suoilo na Balkanu, kao i opasnosti koje su mu prijetile sa zapada, zahtijevale su

184

istorijaonline.com

koncentraciju cjelokupnih snaga u europskom dijelu Carstva. Za obranu Male Azije nedostajala su kako vojna, tako i financijska sredstva. Ve se za vrijeme Mihajla VIII. dogaalo da akritai na seldukoj granici ne prime plau pa odu ili pak da se neke trupe koje su bile odreene za zatitu azijske granice pozovu na europska ratita. "Na taj je nain", kae jedan suvremenik, "oslabljeno istono podruje te su se Perzijanci (Turci) odvaili i poeli upadati u zemlju koja je ostala bez ikakve obrane". K tome je i sve vea feudalizacija carstva Paleologa pridonijela propasti vojnikih dobara koja su uspostavljena u pograninim podrujima u nicejsko doba. Tako su se financijski, socijalni i opepolitiki faktori udruili u potkopavanju obrambenoga sustava u Maloj Aziji. Turska se osvajaka bujica izlila na cijelo podruje Carstva, pa ako su se tu i tamo bizantski gradovi i uspjeli oduprijeti neprijatelju, ini se da na otvorenim prostorima nije uope bio pruan otpor. Oko 1300. godine ve je cjelokupna Mala Azija bila u turskim rukama. Uskoro su samo jo pojedinane utvrde, kao Niceja, Nikomedija, Brusa, Sard, Filadelfija, Magnezija, kao i pojedini luki gradovi - s jedne strane Herakleja na Pontu, a s druge Fokeja i Smirna - provirivali iz turske poplave. Turski su voe podijelili osvojena podruja meu sobom, tako da se zapadna Mala Azija raspala na niz turskih kneevina. Staru je Bitiniju dobio Osman, zaetnik osmanske dinastije, koja e ujediniti sva turska plemena pod svojim ezlom i pokoriti kako Bizant, tako i junoslavenske drave. U svojoj vojnoj slabosti Bizant je bespomono doekao katastrofu. Mala je Azija, njegova nekadanja jezgra, bila nepovratno izgubljena. Andronik II. je uzalud raunao na pomo Alana, koji su mu se ponudili za borbu protiv Turaka zatraivi zauzvrat podruje unutar Carstva na kojemu e se moi naseliti. Pojavili su se prema dogovoru, njih 10.000 sa enama i djecom, ali rezultat je bio krajnje negativan. Nakon to ih je sucar Mihajlo IX. doveo u Malu Aziju, alanske su trupe pri prvom susretu s Turcima pretrpjele teak poraz i poele se urno povlaiti iivljavajui svoj pljakaki gnjev na bizantskom stanovnitvu. Caru se u tom kripcu pruila neoekivana nova ansa. Ruer de Flor, slavni voa katalonske drube, stavio mu je svoje ljude na raspolaganje za borbu protiv Turaka. Ratovanju vina katalonska druba neko je pruala potporu kralju Fridriku od Sicilije u borbi protiv pokuaja Anuvinaca da ponovno osvoje izgubljena podruja. Nakon mirovnog sporazuma u Caltabelloti, koji je okonao anuvinsko-aragonski sukob i utemeljio samostalnost Sicilije pod aragonskom kraljevskom kuom, katalonski su plaenici ostali bez kruha te su krenuli u potragu za novim angamanom. Bizantski je car spremno prihvatio njihovu ponudu i krajem 1303. Ruer de Flor je sa 6.500 vojnika stigao u Carigrad. Andronik II., koji je sve svoje nade poloio u Katalonce, po dogovoru im je unaprijed isplatio plau za etiri mjeseca, a Rueru de Floru dao je za enu svoju neakinju Mariju Asen, proglasio ga megas duxom i dodijelio mu poslije ak i titulu cezara. Poetkom 1304. Katalonci su se prebacili u Kizik i zatim krenuli na Filadelfiju, koju su Turci drali pod opsadom. Zadavi Turcima sudbonosan udarac, Ruer de Flor je kao pobjednik uao u osloboeni grad. Ta pobjeda pokazuje da je bila potrebna tek malena, ali postojana vojska da bi se spasila situacija. Tragedija Bizantskoga Carstva bila je upravo u tome to nije raspolagalo takvom vojskom i moglo ju je pribaviti jedino tako da unajmi plaenike. Strana je pak vojska bila dvosjekli ma, osobito ako je inila autonomno tijelo i tako mogla svakoga asa izmaknuti kontroli Carstva, koje nije raspolagalo sredstvima moi i prisile. Nakon pobjede Katalonci su zapoeli s pljakakim pohodima i doveli u stanje nesigurnosti cijelu okolicu, kako na kopnu, tako i na moru, budui da su se bez razlike obarali na Bizantince i na Turke te su, naposljetku, umjesto da ratuju protiv Turaka, napali bizantsku Magneziju. Carigrad je osjetio olakanje kada mu je uspjelo navesti ih na povratak u Europu. Zimu 1304./5. proveli su u Galipolju, a u proljee su se trebali vratiti u Malu Aziju. Ali napetost izmeu carske vlade i katalonske drube postajala je sve vea. U Carigradu je raslo

185

istorijaonline.com

neprijateljstvo prema tim bahatim plaenicima, a osobito je neprijateljski prema njima bio raspoloen sucar Mihajlo IX. Katalonci su pak bili nezadovoljni neredovitim plaanjem i iskoritavali su izostanak plae kao izgovor za sve svoje ispade. U travnju 1305. Ruer de Flor je ubijen u palai Mihajla IX. Vjerovalo se da e na taj nain biti mogue rijeiti se plaenika koji su postali teretom, ali zapravo je ono najgore tek slijedilo. Razgnjevljeni su Katalonci krenuli u odmazdu protiv Bizantinaca i tako je izmeu Carstva i katalonske drube izbio otvoren sukob. Heterogena vojska Mihajla IX., ojaana prisutnou Alana i Turaka, pretrpjela je sudbonosan poraz kod utvrde Apros. I sam je prijestolonasljednik, koji se hrabro borio u prvim redovima, bio ranjen i spasio se bijegom u Didimotih. Sada se morao zadovoljiti obranom najvanijih gradova u Trakiji, dok je ostatak zemlje bio preputen neprijateljevu gnjevu. Pune su dvije godine Katalonci, ije su mijeane trupe bile pojaane priljevom iz domovine i turskim kontingentima, pljakali i pustoili traki kraj. Nevolja je bila tim tea to je istodobno pojaan i bugarski pritisak sa sjevera. Bugarska, koja je bila podijeljena na nekoliko dravica i za koju se inilo da je posljednjih godina 13. stoljea potpuno podlegla Tatarima, zbog razvoja situacije u Zlatnoj hordi nakon Nogajeva pada (1299.) uspjela je osloboditi se tatarske vladavine i pod Teodorom Svetoslavom (1300.1322.) ponovno zakoraiti ususret boljim vremenima. Iskoristivi oajni poloaj Bizantskoga Carstva, bugarski je car proirio granice svoje zemlje juno od Balkanskoga gorja i zaposjeo vie vanih utvrda i nekoliko lukih gradova na obali Crnoga mora, meu ostalima i svojedobno vrlo sporne strateke toke Mezembriju i Anhijal. Bizantska je vlada morala prihvatiti taj gubitak te je s bugarskim carem sklopila mirovni sporazum kojim mu je prepustila ve osvojena podruja (1307.). U meuvremenu su Katalonci, nakon to su potpuno opustoili Trakiju, preli Rodopsko gorje i 1307. godine zaposjeli Kasandriju. Odatle su nastavili sa svojim divljakim pljakakim pohodima. ak ni manastiri na Svetoj Gori nisu ostali poteeni, ali je zato u proljee 1308. odbijen napad na utvreni Solun. U tom razdoblju najteih nedaa ponovno su jae doli do izraaja protubizantski planovi Zapada. Filip Tarantski, koji je nastojao proiriti svoje poloaje na epirsko-albanskom podruju, udruio se s katolikim Albancima i dospio u posjed Draa. Meutim, njegov pohod protiv Ane Despine od Epira, koja je bila sklona Bizantu, nije urodio plodom (1306.). Opasniji od toga "despota Rumunjske i gospodara albanskoga kraljevstva", kako se Filip sada nazivao, za Bizantsko je Carstvo bio okretni Karlo od Valoisa. Naime, taj je knez bez zemlje, koji se 1301. godine oenio titularnom caricom Katarinom de Courtenay, koju je nekada elio Bizant, s velikim arom radio na ponovnom oivljavanju osvajakih planova Karla Anuvinskog te je sada, kada se inilo da Bizant tone u kaos, pruio ruku i za carigradskom carskom krunom. Godine 1306. sklopio je sporazum s Venecijanskom republikom, koja nije mogla odoljeti iskuenju da se jo jednom vrati politici etvrtoga kriarskog rata. Godine 1308. uslijedio je ugovor sa srpskim kraljem Milutinom, ali izgleda da ovaj nije sasvim prekinuo s Bizantom; upleten u dugogodinji rat (1301.-1312.) protiv svoga brata Dragutina, on nije bio u mogunosti djelotvorno nastupiti protiv Bizanta niti ponovno krenuti u osvajanja u Makedoniji. Papa Klement V pruio je moralnu podrku protubizantskom pothvatu tako to je 1307. ponovno izopio cara. Ali Karlo od Valoisa naao je podrku i meu bizantskim velikaima - okolnost koja jasno svjedoi o stupnju bizantske razjedinjenosti. Namjesnik u Solunu, Ivan Monomah, i zapovjednik u Sardu, Konstantin Duka Limpidar, pokazali su se spremnima priznati francuskoga princa za svojega gospodara. Ali najvanije je od svega u takvoj situaciji bilo pridobiti katalonsku drubu, koja je praktiki vladala situacijom na bizantskom istoku. Karlu od Valoisa je i to polo za rukom, unato tome to se i kralj Fridrik od Sicilije svesrdno trudio da Kataloncima nametne svoju lensku vlast. Godine 1308. Karlov je opunomoenik, Teobald od Cepoya, stigao na Eubeju s jedanaest venecijanskih brodova te se odande uputio prema Kasandriji i u ime svoga gospodara primio zakletvu na vjernost katalonske drube.

186

istorijaonline.com

Meutim, vrlo je brzo nastupilo razoaranje. Bez i najmanjeg obzira prema namjerama i planovima Valoisa, Katalonci su iz Kasandrije krenuli prema Tesaliji. Ondje je vladao Ivan II. (1303.-1318.), unuk sebastokratora Ivana, teko bolestan mladi koji je ispoetka bio pod tutorstvom atenskoga kneza Guida II. de la Rochea, ali se nakon njegove smrti okrenuo bizantskom caru i zaruio njegovom nezakonitom keri Irenom. Cijelom su zemljom vladali feudalni velikai. Kao drava, Tesalija je bila na izdisaju. Od impozantne moi koju je imala pod sebastokratorom Ivanom I. ostala je tek blijeda sjena i nije se moglo ni pomiljati na pruanje otpora Kataloncima. Cijela je druba itavih godinu dana ivjela od bogatih darova te plodne zemlje, a zatim je u proljee 1310. opskrbljena tesalskim novcem krenula u sredinju Grku i stupila u slubu atenskoga kneza Waltera. Ali kao neko s Bizantincima, Katalonci su se sada razili i s Francima i krajnji je rezultat i ovaj put bio otvoreni sukob. Kod Kefisa u Beociji izborili su 15. oujka 1311. uvjerljivu pobjedu nad brojano nadmonim franakim trupama. I samoga kneza Waltera de Briennea i veinu njegovih vitezova pokosila je smrt u toj krvavoj bici. Franaka je vlast u Ateni i Tebi bila slomljena, a na njezinu je mjestu iznikla katalonska kneevina. Atena, koja je jedno stoljee bila pod francuskom vlau, sada je na vie od sedamdeset godina pala u ruke Kataloncima. Bio je to neobian ishod te osebujne katalonske ekspedicije. aica avanturista vinih ratovanju s dalekog zapada probila je sebi put od Carigrada i Filadelfije do Atene i ondje, u jednom od najdrevnijih i najslavnijih kulturnih sredita ovjeanstva, osnovala vlastitu kneevinu. Avanturistiki pothvati Katalonaca u Maloj Aziji, Trakiji i Makedoniji, u sjevernoj i sredinjoj Grkoj, kao i njihove pobjednike bitke protiv Turaka, Bizantinaca i Franaka, sasvim zorno pokazuju kako je slabo ve onda bilo Bizantsko Carstvo, kao i grke i latinske disidentske drave. Katalonci su doli na istok u trenutku kada je zavladala praznina u konstelaciji moi: bizantska je ve bila propala, dok je turska tek bila u nastajanju. Povlaenje Katalonaca u franaku Grku Bizantskom je Carstvu donijelo osjetno olakanje. Napadakim je planovima Karla od Valoisa nestalo tla pod nogama. Cepoy se ve u Tesaliji odvojio od Katalonaca, od kojih ni on ni njegov nalogodavac oigledno vie nita nisu mogli oekivati. Istodobno su ugasnule i Valoisove pretenzije na krunu, budui da je njegova supruga, titularna carica Katarina de Courtenay, umrla ve 1308. godine. Titula je prela na njezinu ker, Katarinu de Valois, a nju je jo kao dijete (1313.) oenio Filip Tarantski, kojemu se veza s titularnom caricom inila od tolike vanosti da je raskinuo brak s Tamarom Epirskom. Ali ni Filipovi osvajaki planovi, iako su iza njih stajali i Francuska i Napulj, nisu stigli dalje od pripremne faze. Tako su se planovi Karla od Valoisa i Filipa Tarantskoga - koji su bili tek blijedi odsjaj osvajake politike Karla Anuvinskog -- rasplinuli kao dim. Bilo je gotovo sa zapadnjakim pokuajima obnove. Venecija je 1310. godine s bizantskim carem sklopila primirje na 12 godina. I srpski je kralj ponovno stupio u tjenje odnose s Bizantom. On je caru slao pomone trupe koje su znale dosei i snagu od 2.000 konjanika. Kada je 1314.protiv njega ustao njegov sin Stefan, nakon svrgavanja i osljepljenja poslan je na bizantski dvor. Bizantski se poloaj uvrstio i na Peloponezu. Ve je 1308. godine Andronik II. unio znaajnu promjenu u upravni sustav u Moreji tako to je stavio toku na ne ba sretan princip po kojemu su se bizantski namjesnici mijenjali svake godine. Nakon toga je bizantskim posjedom u Moreji najprije upravljao Mihajlo Kantakuzen, otac kasnijeg cara Ivana VI., sve do svoje prijevremene smrti 1316. godine. Njegova je uprava bila poetak preporoda bizantske vlasti na Peloponezu. To je djelo nastavio Andronik Asen (1316.-1323.), sin nekadanjega bugarskog cara Ivana III. Asena i careve sestre Irene Paleologine, koji je u uspjenom pohodu protiv Franaka uspio uvrstiti i poveati bizantsku vlast u Moreji. Gradu Monemvaziji, najvanijoj bizantskoj luci u Moreji, Carigrad je dodijelio znaajne trgovake povlastice da bi na taj nain na Peloponezu stvorio bizantsko trgovako sredite koje e biti protutea venecijanskim sreditima Koronu i Modonu.

187

istorijaonline.com

Vaan je obrat nastupio i u dvjema separatistikim grkim dravama budui da je 1318. godine izumrla dinastija Angela i u Epiru i u Tesaliji. Despot Toma pao je rtvom svoga neaka Nikole Orsinija od Kefalonije. Ovaj neprijatelj Anuvinaca obratio se na grkopravoslavnu vjeru te je zavladao u Epiru kao nasljednik ubijenoga, oenivi njegovu udovicu Anu, ker Mihajla IX. Godinu dana kasnije primio je iz Bizanta titulu despota. Kao i mnoge druge epirske utvrde, i Joanina je dospjela pod vlast bizantskoga cara. Jo je vaniji bio obrat u Tesaliji, budui da je nakon smrti Ivana II. ta drava izgubila svoju samostalnost. Bizantski je car na tu provinciju polagao pravo kao na upranjen carski lenski posjed, ali priznanje svoje vladavine uspio je dobiti jedino u sjevernom dijelu zemlje te mu se ak i taj dio pokorio tek nominalno. Najmoniji tesalski magnati nastojali su se osamostaliti i osnovati vlastite pokrajinske kneevine, i to prije svih stara plemika porodica Melisena. K tome su u Tesaliju upale silne mase Albanaca: bio je to poetak albanske seobe koja e tijekom iduih stoljea preplaviti cijelu Grku. Najznaajniji je dio propale kneevine s glavnim gradom Neopatrasom prigrabila katalonska kneevina Atena, dok je luki grad Pteleon pripao Venecijancima. Bizant je ponovno ostao praznih ruku. ak je i skromne naznake poboljanja, koje su se mogle naslutiti nakon to je prola katalonska poast, ubrzo ponitio zlosretan sukob koji je izbio izmeu staroga cara i njegova unuka Andronika III.; taj je sukob strmoglavio Carstvo u dugotrajni graanski rat. 2. Epoha graanskih ratova. Srpska prevlast na Balkanu Unutarnji raspad Bizantskoga Carstva ubrzan je dugim nizom graanskih ratova u koje je sukob izmeu staroga i mladog Andronika bio tek uvertira. Tom je dinastikom obiteljskom svaom otpoela epoha sve teih unutarnjih kriza koje su Carstvu oduzele posljednje snage i otvorile vrata turskoj i srpskoj ekspanziji. Razmirice izmeu djeda i unuka imale su prije svega osobne razloge. Andronik III., najstariji sin Mihajla IX., lijep i nadaren mladi privlanog izgleda, neko je bio miljenik staroga cara. Rano je primio titulu sucara i dran je pretendentom na carsko prijestolje nakon oeve smrti. S vremenom je, meutim, dolo do razilaenja u stavovima: lakomislen ivotni stil mladog Andronika, njegova razuzdanost i rastronost bili su teka kunja za strpljenje staroga cara strogog morala, a mladom je princu sve vie smetalo tutorstvo oca i djeda. Zlosretan svretak jedne od njegovih ljubavnih avantura ubrzao je raskid. Vrebajui na nekoga suparnika svoga gospodara, Andronikovi su ljudi traginom zabunom ubili njegova brata Manuela. Uasna vijest ubrzala je smrt teko bolesnog Mihajla IX. u Solunu (12. listopada 1320.), a staroga je cara ispunila tolikom srdbom da je odluio oduzeti Androniku pravo na prijestolonasljee. Meutim, mladi je Andronik imao brojne pristalice, osobito u mladoj generaciji bizantskoga plemstva, i protiv neomiljenoga starog cara formirala se snana opozicija. Na njezinu su elu stajali Ivan Kantakuzen, mladi i bogati magnat, najbolji prijatelj Andronika III., i lukavi avanturist Sirgijan, po ocu kumanskoga podrijetla, a po majci u srodstvu s carskom obitelji. U zavjeri su vodeu ulogu igrali i Teodor Sinaden i ambiciozni Aleksije Apokauk, niskoga podrijetla, koji su bili na vanim zapovjednikim poloajima u 'Trakiji i Makedoniji. Odgovarajuim novanim sredstvima i Sirgijanu i Kantakuzenu su pribavljena upraviteljska mjesta u Trakiji. Porok kupoprodaje poloaja bio je vrlo rasprostranjen u Carstvu za vrijeme Paleologa: izgleda da ga je odobravao ak i prosvijetljeni veliki logotet Teodor Metohit. Ovaj je put vlada to skupo platila, budui da su Sirgijan i Kantakuzen iskoristili kupljene upravne jedinice kao bazu za organizaciju borbe. Oslanjajui se na nezadovoljstvo provincije preoptereene porezima, bizantska je aristokracija uspjela podjariti snaan pokret protiv carigradske vlade. Na Uskrs 1321. godine Andronik III. je napustio glavni grad i pridruio se vojsci koju su skupili njegovi prijatelji kod Drinopolja. U

188

istorijaonline.com

psiholokom je pogledu njegov poloaj u predstojeoj bitki bio mnogo povoljniji od poloaja staroga cara, ija je vladavina Carstvu donijela brojne gubitke i teka odricanja. Pod pritiskom financijskih tekoa Andronik II. je morao pribjei najstroim mjerama tednje, to nikada ne pridonosi popularnosti vladara. Za razliku od njega, Andronika III. uope nije optereivala odgovornost te je mogao davati najvelianstvenija obeanja i posezati za bilo kakvim demagokim mjerama. Da bi stekao pristalice, velikoduno je dijelio posjede i povlastice, a kae se i da je Trakiju potpuno oslobodio porezne obveze. Ti su postupci imali vei utjecaj na ishod graanskoga rata od odnosa vojnih snaga dvojice protivnika. Nije udo da je trako stanovnitvo pristalo uz irokogrudnoga mladog cara; i kada je njegova vojska pod Sirgijanovim vodstvom krenula u mar na Carigrad, stari je car pourio sklopiti primirje u strahu od pobune u glavnom gradu. Andronik III. je dobio Trakiju i neke posjede u Makedoniji koje je ve prije dodijelio svojim pristalicama, dok je Andronik II. zadrao ostatak zajedno s glavnim gradom. Tako je, naposljetku, ipak dolo do podjele carskog teritorija, za koju se u Bizantu jo nedugo prije toga nije htjelo ni uti (vidi str. 254 i d.). Da bi barem naoko sauvao jedinstvo Carstva, Andronik II. je zadrao pravo pregovaranja sa stranim silama. Ali taj je princip ubrzo naputen i svaki je car vodio svoju vlastitu politiku, razliitu od drugoga ili ak usmjerenu protiv njega. Ni mir nije dugo trajao, jer ve je 1322. godine ponovno buknuo graanski rat. U taboru mladoga Andronika dolo je do nesuglasica iji je osnovni razlog bilo suparnitvo izmeu megas duxa Sirgijana i megas domestikosa Kantakuzena. Budui da je Andronik III. stao na stranu svoga prijatelja Kantakuzena, Sirgijan je, iako je do tada bio stvarni voa cijelog pothvata, preao na stranu staroga cara i sada je u njegovoj slubi preuzeo vodstvo u borbi protiv svoga nekadanjega gospodara i tienika. Ipak, raspoloenje u Carstvu bivalo je sve sklonije mlaem Androniku. Nakon to je uz njega pristalo vie gradova u neposrednoj blizini Carigrada, stari je car ponovno popustio i mir je uspostavljen pod prijanjim uvjetima. Nakon toga je nastupilo due razdoblje mira i Andronik III. je 2. veljae 1325. okrunjen za sucara svoga djeda. Ali unato tome to je taj graanski rat proao bez veih borbi, njegove su vanjske i unutarnjopolitike posljedice bile prilino teke. Ratno stanje i neprestano kretanje trupa spreavali su obradu zemlje, osobito u Trakiji, i posvuda paralizirali normalan privredni ivot. Autoritet sredinje vlasti bio je prilino poljuljan, ak i u onim podrujima koja su po ugovoru ostala pod vlau staroga cara. Namjesnik u Solunu, panhypersebastos Ivan Paleolog, neak Andronika II. i zet velikoga logoteta Teodora Metohita, donio je odluku da odcijepi svoju provinciju od Carstva. Njegova je nakana naila na odobravanje dvojice logotetovih sinova, koji su zapovijedali Strumicom i Melnikom, a posebno je opasnu notu stekla time to je panhypersebastos zatraio pomo od srpskoga kralja Stefana Deanskog, svoga zeta, uputivi se na njegov dvor u Skopju. Zabrinuta carska vlada urno mu je ponudila titulu cezara, ali on je preminuo jo za vrijeme svoga boravka na srpskom dvoru (1327.). U Maloj Aziji su Turci nastavili svoja osvajanja: 6. travnja 1326. pala je izgladnjela Brusa, koju je potom Orhan, Osmanov sin, uinio svojim glavnim gradom i koja je kao Osmanovo posljednje poivalite postala svetitem Osmanlija. U meuvremenu je u proljee 1327. po trei put izbio otvoren rat izmeu dva cara, a sada su se i junoslavenske drave aktivnije umijeale u unutarnja bizantska previranja. Srpskobugarsko neprijateljstvo ispreplelo se sa suparnitvom koje je rascijepilo bizantsku carsku kuu, a s njome i Carstvo. Budui da su Srbi bili saveznici Andronika II. zahvaljujui njegovim dugogodinjim vezama sa srpskom vladarskom kuom, Andronik III. je sklopio savez s bugarskim carem Mihajlom imanom, koji je odbacio svoju enu, sestru srpskoga kralja, i oenio se udovicom svoga prethodnika Teodorom, sestrom mladog Andronika. I ovaj je put srea bila naklonjena Androniku III. jer je beznadan poloaj poveavao nezadovoljstvo u Carstvu, a time i sljedbenitvo mladoga cara. Protunapad koji su u Makedoniji poduzeli pristalice staroga cara propao je jo prije nego to mu se pridruio srpski car. Cijela se

189

istorijaonline.com

bizantska Makedonija pokorila ezlu mladog Andronika, a priznao ga je ak i Solun. Andronik je svoju vojsku, koja je ve taborila u blizini Carigrada, ostavio pod Sinadenovim vodstvom i uputio se u pratnji Kantakuzena u Solun, gdje je sveano doekan kao car (sijenja 1328.). I u glavnom je gradu znatno ojaala opozicija i Andronik II. ve je pomiljao na nove mirovne pregovore kada je odjednom bugarski car Mihajlo iman promijenio miljenje i poslao mu bugarsko-tatarske pomone trupe. To je starome caru ulilo novu nadu, a mladog je Andronika potaknulo na energino djelovanje. Nagovaranjima i prijetnjama uspio je natjerati bugarskoga cara da povue odaslane trupe, a istodobno je stupio i u pregovore sa svojim stranakim pristalicama u Carigradu. Dvadeset i etvrti svibnja 1328. prodro je u glavni grad i osvojio vlast bez borbe. Svoga je djeda prisilio na abdikaciju, ali mu je isprva dopustio da ostane u carskoj palai; tek dvije godine poslije stranaki su pristalice mladoga Andronika prisilili cara da se zamonai i on je 13. veljae 1332. umro kao monah Antonije. S Andronikom III. (1328.-1341.) na vlast je dospjela nova generacija, iji je tipian predstavnik bio Ivan Kantakuzen. On je bio stvarni voa ustanikog pokreta posljednjih godina, a sada je postao upraviteljem drave. Svojim je politikim darom uvelike nadmaivao sve svoje suvremenike, pa ak i viteki hrabrog, ali nepostojanoga cara. Andronik III. se, dodue, bavio politikom sa arom i odreenim uspjehom kao vojskovoa, ali Kantakuzen je bio taj koji je odreivao smjer dravnoj politici. Doba demagokih obeanja zavrilo je s krajem graanskoga rata, a Andronik III. i Kantakuzen, koji su s vlau natovarili i breme odgovornosti, u vie su pogleda nastavili politiku svrgnute vlade. Meutim, posljedice graanskoga rata na mnogim se podrujima vie nisu mogle izgladiti. Financijska je nuda postala jo kritinija, a vrijednost hyperpyrona je u godinama unutarnjih borbi pretrpjela daljnji pad. Nova je vlada ipak imala neto vie sree u preureenju pravosua. Podmitljivost bizantskih sudova, koja je ve postala poslovina, ponukala je jo Andronika II. da pokrene reformu sudstva. Godine 1296. ustanovio je u Carigradu dvanaestolani sudaki kolegij koji se sastojao od crkvenih prelata i svjetovnih dostojanstvenika senatorskoga ranga te je kao vrhovna sudska instancija imao jamiti pobjedu pravde. Rezultat je, meutim, bio razoaravajui. Novoosnovani vrhovni sud ubrzo je doao na lo glas i obustavio je svoju djelatnost. Stoga je Andronik III. godine 1329. ustanovio novi sudaki kolegij, koji se sastojao od samo etiri lana: dva klerika i dva laika. Opremljena dalekosenim ovlastima, ta su etiri "vrhovna suca Romeja" trebala nadgledati pravosue u cijelome Carstvu. Njihove su presude bile konane i neopozive. Meutim, i Andronik III. je od svojih vrhovnih sudaca doivio teko razoaranje. Ve su 1337. godine trojica optuena zbog potkupljivosti, svrgnuta s poloaja i prognana. Ipak, institucija vrhovnih sudaca i dalje je postojala. Dapae, preivjela je sve do propasti Carstva, iako je tijekom vremena, u skladu s praktinim potrebama, doivjela brojne promjene. Na sudskim procesima u provinciji iz razumljivih razloga nisu uvijek mogla biti prisutna sva etiri suca i ubrzo je postalo dovoljno da jedan od sveopih sudaca izrekne presudu koju je donio u ime cjelokupnoga sudakoga kolegija. Struktura sudstva, koja je bila zamiljena krajnje centralistiki, morala se poradi slabljenja veza izmeu pojedinih dijelova Carstva, koje je od sredine 14. stoljea sve vie dolazilo do izraaja, olabaviti i ustupiti mjesto elastinijem poretku. Uz vrhovne se suce Romeja u Carigradu pojavila i neka vrsta lokalnih vrhovnih sudaca: u kasnijem se razdoblju susree nekoliko zasebnih vrhovnih sudaca u Solunu, Moreji, na Lemnosu i takoer u Seresu pod srpskom vlau. Karakteristino je za pravosue u razdoblju Paleologa i znatno sudjelovanje klera u dravnom sudstvu. Utjecaj Crkve na pravosue u Carstvu bio je tim vei to je uz carski sud vrhovnih sudaca, od kojih su dvojica po pravilu pripadala kleru, postojao i crkveni sud pri patrijarhatu, koji je suraivao s carskim te ga podravao i nadopunjavao, ali mu se ponekad i suprotstavljao i u kriznim ga je razdobljima mogao i zamijeniti. Vanjskopolitika je situacija bila obiljeena stalnim napredovanjem Turaka u Maloj Aziji i Srba u Makedoniji te takoer daljnjim slabljenjem grkih i latinskih separatistikih drava.

190

istorijaonline.com

Dok je Bizant u odnosu na Turke i Srbe bio bespomoan, u sjevernoj je Grkoj i na Egejskom moru uspio postii odreene ciljeve, i to u prilinoj mjeri upravo zahvaljujui podrci Selduka. Ono to posebno obiljeava politiku nove vlade i daje joj karakteristinu crtu jest Kantakuzenova suradnja sa seldukim emirima, koji su se kao i Bizant smatrali ugroenima od Osmanlija. S druge se strane vlada pokuala osloboditi saveza s Genovom da bi ponovno stekla pomorsku i trgovinskopolitiku neovisnost. Preduvjet za to bilo je jaanje vlastitih pomorskih snaga i stoga je za cara Andronika i velikoga domestika Ivana Kantakuzena brodogradnja bila jedna od najvanijih zadaa. Budui da dravna sredstva nisu bila dostatna, pri izgradnji flote sa svojim su sredstvima u pomo vjerojatno ve tada priskoili Kantakuzen i drugi magnati. Posljedica je bila da je drava sa svojim obrambenim snagama i u financijskom pogledu postala ovisna o velikaima Carstva. Jaanje srpskoga kraljevstva ponovno je zbliilo Bizant i Bugarsku. Raskol do kojega je dolo izmeu Andronika III. i njegova bugarskog urjaka krajem bizantskoga graanskog rata izaao je, dodue, na vidjelo u obliku meusobnih povreda granica i pljakakih pohoda. Ali mir je ubrzo ponovno uspostavljen i sklopljen je savez usmjeren protiv Srbije. Meutim, nije dolo ni do kakve zajednike bizantsko-bugarske akcije. Andronik III. je, dodue, prodro na srpsko pogranino podruje, ali je, prije no to je krenuo u borbu, izmeu Srbije i Bugarske 28. srpnja 1330. dolo do odluujue bitke kod Velbuda i car se na vijest o porazu svojega saveznika ponovno povukao. Bugarska je vojska bila unitena, a i sam je car Mihajlo iman u borbi smrtno ranjen. Pobjedniki srpski kralj vratio je svoju sestru Anu i njezina sina Ivana Stjepana na trnovsko prijestolje, dok je Andronikova sestra Teodora prognana iz zemlje. Bitka kod Velbuda je trenutak obrata u sudbinama balkanskih zemalja. Ona je bila presudna u borbi za Makedoniju i stvorila je temelje srpskoj prevlasti, u znaku koje e junoslavenski razvoj situacije biti iduih desetljea. Andronik III. je pokuao izvui barem neku korist za svoje carstvo iz poraza bugarskoga saveznika. Pretvarajui se da osveuje svoju sestru Teodoru, osvojio je vei broj utvrda na bugarsko-bizantskom pograninom podruju i zauzeo strateki vane luke gradove Mezembriju i Anhijal. U meuvremenu je u Bugarskoj, a ubrzo i u Srbiji, dolo do obrata situacije. Bugarski su bojari prognali caricu Anu i njezina sina i doveli na prijestolje Ivana Aleksandra (1331.-1371.), neaka Mihajla imana. U Srbiji se plemstvo diglo protiv kralja Stefana Deanskog i dodijelilo vlast njegovu sinu, Stefanu Duanu (1331.-1355.). Dva slavenska vladara sklopila su trajni mir, a Duan je oenio carevu sestru Jelenu. Istodobno je Ivan Aleksandar krenuo u rat protiv Bizanta i polo mu je za rukom da ponovno osvoji gradove koje je zauzeo Andronik te da nekadanju granicu osigura ugovorom (1332.). Srpski su pak velikai sa svojim novim vladarom upali u bizantsku Makedoniju u osvajakom pohodu. Od samog poetka i tijekom cijele svoje slavom ovjenane vladavine, Duan je bio nosilac snane ekspanzionistike tenje srpskoga plemstva koji je znao otimati zemlju kopneemu Bizantskom Carstvu. Previranja unutar Carstva uvelike su ila na ruku toj osvajakoj tenji. U proljee 1334. jedan je ugledni Bizantinac promijenio stranu: Sirgijan, koji je za vrijeme bizantskoga graanskog rata naizmjence u oba tabora igrao vodeu ulogu, pobjegao je iz Carigrada te je nakon dueg boravka u Galati, na Eubeji i u Albaniji naposljetku osvanuo na Duanovu dvoru. Taj je energini i vjeti ratnik bio od velike koristi srpskom kralju u borbi protiv Bizantskoga Carstva. Ve tada je palo vie bizantskih utvrda u Makedoniji kao to su Ohrid, Prilep, Kastorija i Strumica. Tek su snane zidine Soluna zaustavile pobjedniko napredovanje srpske vojske. Naposljetku je jednom carevom povjereniku uspjelo ubiti Sirgijana, a Duan je prihvatio bizantsku ponudu za primirje, budui da mu je sa sjevera prijetio upad Maara. Pri osobnom susretu Duana i Andronika III. u kolovozu 1334. sklopljen je mirovni sporazum po kojemu su Srbi zadrali vei dio osvojenih podruja u Makedoniji, ukljuujui Ohrid, Prilep i Strumicu.

191

istorijaonline.com

Ali ako je europski dio Carstva bio tek na poetku katastrofe, u azijskome se odigravao posljednji in tragedije. Dodue, Andronik III. i Ivan Kantakuzen nisu odustali od pokuaja da se suprotstave sudbini. Ve su 1329. godine krenuli s vojskom od 2.000 ratnika u borbu protiv Turaka s namjerom da Niceju oslobode opsade. Meutim, Bizantinci su u bitki kod Filokrene podlegli u neravnopravnoj borbi s nadmonim neprijateljem te se poetkom 1331. Orhan domogao grada koji je dvije generacije prije toga bio sredite bizantinstva. est godina poslije i Nikomedija je pala u osmanske ruke. Carstvu je u Maloj Aziji preostalo svega jo nekoliko razbacanih gradova kao to su bili Filadelfija i Herakleja na Crnome moru. Zapravo je udo da su se Bizantinci jo nekoliko desetljea uspjeli odrati okrueni turskom bujicom, iako to nije imalo nikakva odraza na daljnje dogaaje. Osmanlije, koji su tijekom vremena znatno proirili svoju vlast, takoer i na raun susjednih turskih plemena, zapoeli su nakon osvajanja bitinijske obale s uestalim pomorskim napadima na europski obalni pojas Carstva; iako je Andronik III. jo uvijek uspijevao odbiti te napade, oni su najavljivali velike opasnosti u budunosti. Kao Osmanlije sjevernim, tako su Selduci iz maloazijskih obalnih emirata harali junim dijelom Egejskoga mora. Njihovi su napadi prije svega pogaali Latine, koji su gospodarili ovim dijelom mora; nisu se, meutim, odvie ticali Bizantinaca iji je posjed bio ogranien na otoke uz traku i maloazijsku obalu. Ta je situacija rodila zamisao o selduko-bizantskoj suradnji. Oslanjajui se na selduke emirate, koji su se ba kao i samo Carstvo borili protiv Osmanlija i Latina, Andronik i Kantakuzen su pokuali uvrstiti bizantske poloaje na moru pomou svoje novoizgraene flote. Godine 1329. carska je flota krenula na otok Hios koji se nalazio pod vlau genoveke porodice Zaccaria i koji se nakon prvobitnog priznanja carske vrhovne vlasti, potpuno odcijepio od Carstva. Taj je vaan otok i osvojen te je do 1346. ostao u posjedu Carstva. Uz djelotvornu podrku susjednih seldukih emira, car je na priznanje bizantske vrhovne vlasti uspio prisiliti i Fokeju, koja se takoer nalazila u rukama Genoveana, i naposljetku je spasio Lesbos od osvajakog pokuaja zapadnih sila. Tu se zapravo u malome ponovila drama iz 1204. godine: unija kranskih sila, koja je stvorena radi borbe protiv turskih gusara, napala je bizantski otok unato tome to je sam bizantski car formalno bio lan unije. On je sada bio prisiljen da uz selduku pomo brani svoj posjed od kranske brae, to mu je nakon dramatine borbe i uspjelo. Najznaajnije je uspjehe, meutim, Carstvo postiglo u Tesaliji i Epiru. Nakon smrti najmonijega meu tesalskim pokrajinskim kneevima, Stjepana Gabrielopula Melisena (t 1333.), ta je zemlja zapala u potpuni kaos. Carski namjesnik u Solunu, Ivan Monomah, odmah je uao u nju; slijedio mu je i sam car te je ubrzo itava sjeverna polovina Tesalije sve do katalonske granice pripojena Bizantskom Carstvu. Epirski despot Ivan Orsini (1323.-1335.), koji je pokuao prigrabiti zapadni dio Tesalije, bio je poraen i morao je napustiti teritorij. ak su i albanska plemena koja su se naselila u Tesaliji, a koja su do tada sauvala svoju neovisnost, priznala carevu vrhovnu vlast. Nakon pripajanja Tesalije nametnula se potreba rjeavanja epirskog pitanja. Zbog beskrajnih stranakih sukoba, unakrsnog polaganja prava na vlast i neprestanog upletanja susjeda, epirsko je podruje opasno prokljualo. Slom te oslabljene separatistike dravice bio je samo jo pitanje vremena. Pobjeda bizantske stranke u Arti ubrzala je njezinu propast. Despota Ivana otrovala je njegova supruga i despina Ana, koja je preuzela vlast sa svojim sinom Nikeforom II., otpoela je pregovore s carem. Andronik i Kantakuzen su proli Tesalijom na elu ovee vojske, iju su jezgru inile turske trupe, uguili ustanak koji je izbio na albanskom podruju i zatim pokorili tu dravu (1337.). Epir je bez borbe pripojen Carstvu zajedno s Akarnanijom. Despina se preraunala: nadala se da e nakon priznanja bizantske vrhovne vlasti i dalje moi vladati u ime svoga maloljetnog sina, ali car nije htio ni uti za vladavinu stare despotske dinastije koja je bila vezana uz tradiciju epirske dravne

192

istorijaonline.com

samostalnosti. Upravljanje Epirom preuzeo je carev namjesnik, protostrator Sinaden. Ana i Nikefor morali su se povui u Solun. U meuvremenu su zapadne sile, koje su bile zainteresirane za epirsko podruje, pokuale oteti Carstvu njegov laki plijen. Kao orue im je u tome posluio izigrani Nikefor, kojega su naumili iskoristiti protiv Paleologa. Po narudbi latinske titularne carice Katarine de Valois, koja je u to doba zapovijedala kneevinom Ahejom, anuvinski je namjesnik u Drau potaknuo ustanak u korist razvlatenoga mladia. U Arti je Nikefor II. proglaen carem, a protostrator Sinaden baen je u lance. Ali tek se mali broj gradova pridruio pokretu, dok je najvei dio zemlje ostao vjeran grkom caru. Kada su se Andronik III. i Kantakuzen u proljee 1340. pojavili s malenom vojskom, ustaniki se pokret brzo slomio. Nikefor se vratio u svoj poasni egzil u Solunu te se morao zadovoljiti titulom panhypersebastosa i prihvatiti ast zaruka s jednom od Kantakuzenovih keri kao zamjenu za gubitak vladarskih prava. Ivan Angel, koji se istaknuo pri guenju ustanka, proglaen je namjesnikom u Epiru, dok je Sinaden preuzeo namjesnitvo u Solunu. inilo se da je time konano prevladana jedna od najteih posljedica sloma Bizanta 1204. godine. Dodue, u Grkoj je bilo jo latinskih kneevina, ali na Balkanskom poluotoku nije preostala nijedna samostalna grka drava: nekadanje separatistike drave ponovno su pripojene Carstvu kao njegove provincije. Kantakuzen velikim rijeima slavi taj uspjeh, koji je prijanjim vladama ostao uskraen unato svim njihovim naporima. Taj uspjeh, meutim, nije bio u tolikoj mjeri posljedica bizantske osvajake sile, ve prije svega rezultat unutarnjega raspada separatistikih drava koje su neko uspijevale prkositi impozantnoj moi Mihajla VIII., a sada su se praktiki bez borbe predale oslabljenom Carstvu. Osim toga, Bizantinci se nisu mogli dugo radovati svojemu dobitku. Imaodreene tragike u injenici da se ba u onom trenutku u kojemu su se konano ponovno sjedinila odcijepljena podruja s Carstvom, srpska osvajaka tenja okrenula tim krajevima. Duan je ve iduih godina pokorio albansko podruje, a i Epir i Tesalija su ubrzo nakon toga, jo prije nego to su se stigli sroditi s Carstvom, pali u ruke velikomu srpskom vladaru (vidi str. 282283). Kada su okolnosti bile povoljne, Bizant je jo uvijek uspijevao postii odreene uspjehe uz mudro dravno vodstvo i spretnu politiku saveznitva, ali vie nije bio u stanju trajno zadrati steeno. Carstvo se upravo oporavilo od graanskih ratova dvadesetih godina do te mjere da je moglo ponovno stei kontrolu nad vanim dravnim poslovima i uspjeno se odupirati, ako ne ba Osmanlijama i Srbima, a ono barem slabijim protivnicima, i tada se sve sruilo. Vladavina Andronika III. bila je tek predah izmeu dvaju razdoblja unutarnjih borbi. Nakon njegove je smrti buknuo novi graanski rat, koji je bio mnogo straniji i krvaviji od nemira dvadesetih godina i koji je imao mnogo tee posljedice. Carstvo se od toga rata vie nikada nije oporavilo. Kada je Andronik III. umro 15. lipnja 1341., njegovom je sinu Ivanu V bilo tek devet godina. Veliki domestik Ivan Kantakuzen, koji je ve za Andronikova ivota faktino rukovodio dravom, zatraio je regentstvo nad njime kao carev bliski prijatelj. Meutim, protiv njega se formirala snana opozicija okupljena oko carice majke Ane od Savoye i patrijarha Ivana Kaleke. Velikom je domestiku najljui neprijatelj postao njegov nekadanji pristalica, lukavi Aleksije Apokauk, koji se tijekom posljednjih godina graanskih ratova istaknuo kao sljedbenik Andronika III. i zatim uz pomo Kantakuzena dospio do asti i bogatstva. Dvorske intrige i meustranaka borba proimale su ivot bizantskoga glavnoga grada. U meuvremenu nisu izostale ni vanjske opasnosti: Turci su haraili trakom obalom, Srbi su se ponovno probili do Soluna, a i Bugari su prijetili ratom. Kantakuzen se neprijateljima suprotstavio trupama koje je smogao vlastitim sredstvima i ubrzo mu je polo za rukom da uspostavi mir. Dapae, ponudila mu se i mogunost da ojaa bizantski poloaj u Grkoj. Ahejski su feudalci putem glasnika poruili velikom domestiku da su spremni priznati

193

istorijaonline.com

bizantsku vrhovnu vlast. Francuskim je barunima vie odgovaralo da se pokore bizantskom caru nego predstavnicima firentinske bankarske porodice Acciajuoli, koja je odnedavno vladala kneevinom u slubi namjesnika titularne carice Katarine. Kantakuzen je bio ispunjen najsmjelijim nadama: "Ako nam uz Boju pomo pode za rukom da podvrgnemo Carstvu Latine koji ive na Peloponezu", izjavio je u ratnom vijeu, "nuno e nam se prikljuiti i Katalonci koji borave u Atici i Beociji, milom ili silom. Nakon toga e se vlast Romeja, kao u stara vremena, protezati od Peloponeza pa sve do Bizantiona, i oito je da e tada biti lak posao iznuditi od Srba i drugih susjednih barbarskih naroda naknadu za sva ponienja koja su nam tako dugo nanosili". Ali te su se nade u potpunosti izjalovile. Izbijanje graanskoga rata ne samo da je iskljuilo mogunost bilo kakvog irenja vlasti ve je unitilo i ono malo to je Bizant jo posjedovao. Protivnika je strana iskoristila odsutnost Kantakuzena iz glavnoga grada da izvede dravni udar. Veliki je domestik, koji se zanosio velikim domoljubnim planovima, proglaen neprijateljem domovine te je njegova kua unitena, njegova imovina opljakana, a oni meu njegovim pristalicama koji nisu pravodobno pobjegli iz Carigrada, baeni su u tamnicu. Uz caricu majku je na elo regentstva stupio patrijarh Ivan, dok je Apokauku, koji je uzdignut na poloaj megas duxa, povjerena uprava glavnoga grada kao i susjednih gradova i otoka, a svi su njegovi pomagai dobili visoke poloaje i titule. Kantakuzen je prihvatio izazov i dao se 26. listopada 1341. u Didimotihu proglasiti carem. Ipak je, strogo potujui princip legitimnosti na kojemu je inzistirao tijekom cijeloga graanskog rata, na prvom mjestu dao navesti imena carice Ane i legitimnog cara Ivana V, a tek nakon njih svoje i ime svoje supruge Irene. Bilo mu je stalo do toga da naglasi kako se ne bori protiv legitimne carske vlasti ve protiv uzurpatorstva Apokauka, koji je u Carigradu brzo uspostavio diktatorsku apsolutistiku vlast. Kao neko Andronik III. u borbi protiv svojega djeda, tako se sada Kantakuzen u borbi protiv carigradskoga regentstva oslonio prije svega na trako plemstvo i provincija je, kao i tada, trebala pobijediti metropolu. Bizant se nalazio na pragu jedne od najteih kriza koje je ikada doivio. graanski rat dvadesetih godina uvelike je oslabio Carstvo, a onaj etrdesetih oduzeo mu je i posljednju ivotnu snagu. Vanjske su se sile sada u mnogo veoj mjeri upletale u unutarnje sukobe Bizantinaca, a osim toga se borba politikih stranaka posvuda produbljivala socijalnim i vjerskim suprotnostima. Bizant je proivljavao ne samo politiku ve i teku socijalnu krizu. U pokretu zelota istaknula se snana socijalnorevolucionarna struja, a politike i socijalne borbe ispreplele su se s najznaajnijim vjerskim sukobom kasnobizantskoga razdoblja: sporom o hesihazmu. Hesihastima su se u Bizantu od najstarijeg doba nazivali oni monasi koji su u svetoj tiini (hesychia) vodili strogi pustinjaki ivot. U 14. stoljeu hesihazam je stekao znaenje posebne mistiko-asketske struje. Posredno je pretea toga pokreta bio veliki mistik 11. stoljea, Simeon Novi Bogoslov, ijem je nauku i praksi hesihazam vrlo srodan. Kasnobizantski pak hesihazam svoj nastanak neposredno zahvaljuje djelovanju Gregorija Sinaita, koji je u tridesetim godinama 14. stoljea proputovao bizantske zemlje. Mistiko-asketski nauk sinaita naiao je na snaan odjek u bizantskim manastirima. Osobito je veliko bilo oduevljenje na Svetoj Gori: najsvetije pribjeite bizantskoga pravoslavlja postalo je sreditem hesihastikog pokreta. Za hesihaste je najvii cilj bio gledanje Bojeg svjetla. Put do toga omoguavala im je specijalna asketska praksa. U osamljenikoj povuenosti hesihast bi izgovarao takozvanu Molitvu Isusu ("Isuse Kriste, sine Boji, smiluj se meni greniku"), potpuno zaustavivi dah dok je izgovarao molitvenu formulu. Molitelja bi postupno preplavljivao osjeaj neizrecive blaenosti i vidio bi kako ga okruuje sjaj nadzemaljske boanske svjetlosti, one nestvorene svjetlosti koju su ugledali Isusovi uenici na Taboru. Meutim, vjerovanje u vjenu vidljivost svjetlosti na Taboru nailo je na suprotstavljanje, a osobito je metoda kojom su se sluili hesihasti izazivala podrugljiv otpor. Napad na

194

istorijaonline.com

hesihazam pokrenuo je monah Barlam, koji je doputovao iz Kalabrije, ovjek velike uenosti, ali tvrdoglav i svadljiv, nemiran duh u kojemu su bili sjedinjeni zapadnjaka oholost i prava grka ljubav prema dvoboju rijeima. On je doao u Carigrad da bi se odmjeravao s prvacima bizantske uenosti, ali ga je u jednoj javnoj diskusiji pobijedio univerzalni uenjak Nikefor Gregora, budui da njegov racionalistiki nain miljenja, potkovan Aristotelom, kod bizantske publike nije naiao na dobar prijam. Sada se polemiki ar toga Kalabreza, pogoenog u samopouzdanju, okrenuo protiv misticizma monaha sa Svete Gore, koji mu se uinio pojmom najmranijega praznovjerja. Ali u ulozi branitelja hesihastike mistike suprotstavio mu se veliki teolog Gregorije Palama. Rasplamsao se vatreni sukob: pitanje asketskih metoda koje su primjenjivali hesihasti i koje su isprva posluile kao meta Barlamovu sarkazmu ubrzo je bilo potpuno zasjenjeno pitanjem o filozofsko-teolokoj jezgri hesihastikoga nauka. Barlam je poricao vidljivost svjetlosti na Taboru koja, budui da nije identina s Bogom, ne moe posjedovati vjenu egzistenciju, ve je vremenita kao i svaka druga Boja tvorevina. Kada bi se pak pretpostavilo postojanje vjene svjetlosti, ona ne bi bila drugo do sam Bog koji je jedini vjean i neprolazan, i tada bi uistinu bilo nemogue ugledati tu svjetlost, budui da je Bog nevidljiv. Za razliku od toga, Palama je razlikovao izmeu transcendentne Boje supstancije i boanskih energija koje djeluju u svijetu i otkrivaju se ovjeanstvu, ali nisu tvorevina, ve vjene emanacije Boga. Kada ne bi bilo emanacija Boje supstancije, ne bi postojala ba nikakva veza izmeu imanentnog svijeta i transcendentnog boanstva. Boanske energije pak nisu nita drugo do mudrost, ljubav i Boja milost, a boanska je energija i ona svjetlost koju su apostoli ugledali na Taboru i koja je vjeno vidljiva mistiki prosvijetljenim pojedincima. Dok je Barlam povukao apsolutnu liniju podjele izmeu vjenoga i vremenitoga, u sustav Gregorija Palame izmeu Boga i ovjeka ulazi neto srednje i posredujue to proizlazi od Boga i objavljuje se ovjeku. Tako hesihastiki sustav postaje izraajnim sredstvom drevne enje grke duhovnosti koja je odreivala stav Bizantske crkve ve za vrijeme kristolokih sukoba i borbe oko tovanja slika: enje za premoivanjem jaza izmeu ovostranosti i onostranosti. Stoga je i hesihastiki nauk, koji je Rim najotrije odbacio, stekao naklonost Bizantske crkve. Ipak, hesihazam se i u Bizantu uspio probiti tek nakon due borbe, budui da je i unutar Bizantske crkve isprva postojao snaan otpor protiv toga naoko novog, ali zapravo drevnoga nauka. Na koncilu koji je odran 10. lipnja 1341., a kojemu je predsjedao Andronik III., Palama je dakako odnio uvjerljivu pobjedu. Nekoliko dana nakon toga car je umro, Barlam je ponovno krenuo u napad, a na koncilu odranom u prisutnosti velikoga domestika Ivana Kantakuzena (kolovoz 1341.) osuen je i Gregorije Akindin iz slavenskog Prilepa, koji je isprva nastojao posredovati izmeu dvojice protivnika, ali se poslije okrenuo protiv palamitskog nauka. Meutim, politika smjena, koja je nastupila ubrzo nakon toga, dovela je do obrata. Patrijarh Ivan Kaleka, zakleti Palamin protivnik, zauzimao je sve odluniji antihesihastiki stav. Palama je pao u nemilost, a potom je baen u tamnicu i ak izopen iz Crkve. Tim je vra postala veza izmeu hesihasta i protucara Ivana Kantakuzena, pa ako i nisu svi njegovi pristalice pristajali uz hesihazam niti su se svi njegovi protivnici borili protiv palamizma, ipak se taj vjerski sukob vrsto isprepleo s politikom borbom koja je Carstvo rascijepila na dva neprijateljska tabora. Jo je mnogo dublji bio socijalni jaz. Dapae, socijalna je rascijepljenost Carstva bila ta koja je razbuktalomu graanskom ratu dala razornu snagu. Sve vee privredne potekoe pootrile su socijalne suprotnosti. Kako je Carstvo sve vie propadalo i siromailo, tako je na selu i u gradovima rasla bijeda irokih narodnih slojeva. Kako na selu, tako se i u gradovima vlasnitvo koncentriralo u rukama malobrojnog sloja aristokracije, i protiv njega se usmjerilo ogorenje osiromaenih masa. U doba svoga procvata bizantski je apsolutizam na temelju stare gradske municipalne uprave izgradio svemoni birokratski aparat i podvrgnuo gradski ivot svomu sveobuhvatnom

195

istorijaonline.com

centralizmu. Slabljenjem centralne moi lokalne su snage ponovno jae dole do izraaja, a inilo se da se i gradski ivot ponovno budi. Ali zapravo do ponovnog oivljavanja prava gradova na autonomiju u Bizantu nije doveo razvoj novih drutvenih snaga, ve upravo slabljenje centralne vlasti koju su potkopale feudalne snage; u kasnobizantskom razdoblju gradskim ivotom nije dominirala klasa trgovaca i obrtnika u usponu, kao na zapadu, ve lokalna zemljoposjednika aristokracija. Ta se razlika ne smije izgubiti iz vida, iako se moe pronai niz paralela izmeu dogaaja koji su potaknuli bizantski gradski ivot oko sredine 14. stoljea i istodobne povijesti talijanskih i takoer flamanskih gradova, i ti se dogaaji uklapaju u opi okvir socijalnih borbi u europskim gradovima. Ova temeljna razlika pojanjava zbog ega su talijanski trgovaki gradovi tako naglo i tako potpuno bacili u drugi plan neko vodeu bizantsku privrednu silu i naposljetku je sasvim potisnuli. Sukob izmeu regentstva u Carigradu i aristokratskoga voe Kantakuzena doveo je do vrhunca socijalne suprotnosti, koje su u Carstvu bivale sve izraenije. U svojoj se borbi protiv Kantakuzena Aleksije Apokauk oslanjao na narodne mase, raspirujui duh socijalne pobune protiv aristokratskih pristalica svojega protivnika. Lakozapaljiva je materija buknula kada je u Drinopolju izbio ustanak protiv lokalnoga plemstva, a poar je ubrzo zahvatio i druge trake gradove. Predstavnici aristokratskih i posjednikih porodica, pristalice magnata Kantakuzena, potpuno su poraeni. Najvee su razmjere i najveu ogorenost razvile klasne borbe u Solunu, u toj velikoj luci arolikog sastava stanovnitva, gdje se najraskonije obilje isprepletalo s najteom bijedom. Solun, koji je unutar Carstva zauzimao poseban poloaj i ve dugo bio sredite borbe za slobodu, imao je snanu narodnu stranku koja je bila vrsto organizirana i imala vie-manje jasnu politiku ideologiju: stranku zelota. Stoga se protuaristokratski pokret ondje nije izrazio tek u stihijskom vrenju narodnih osjeaja, ve je od dolaska zelota na vlast 1342. godine na neko vrijeme postao vladajuim sustavom. Nakon izgona Kantakuzenovih pristalica, zeloti su u Solunu uspostavili vlastitu vladavinu. Namjesnik Teodor Sinaden morao je pobjei iz grada. I drugi su predstavnici plemstva potraili spas u bijegu, a njihova je imovina zaplijenjena. Zeloti, koji su u konzervativnim crkvenim krugovima smatrani uenicima Barlama i Akindina, otro su se sukobili i s hesihastima, Kantakuzenovim saveznicima. Politiki zeloti bili su neprijatelji crkvenih zelota. No zeloti su sa socijalnom revolucijom sjedinjavali karakteristian oblik legitimizma. Kao Kantakuzenovi protivnici priznavali su Iegitimnoga cara Ivana Paleologa; dapae, neki su od najpoznatijih voa ove antiaristokratske stranke pripadali kui Paleologa. U upravnom vodstvu nalazili su se jedan namjesnik koji je poslan iz Carigrada i voa zelotske stranke. Mjerodavan je utjecaj imao zelotski voa, tako da je Solun faktino ivio po vlastitom zakonu, u skoro potpunoj neovisnosti o bilo kakvoj nadreenoj vlasti. Drugi po vanosti meu gradovima Carstva sedam je godina ostao pod vladavinom revolucionarne protuaristokratske stranke, koja je s velikom odlunou provodila vlast i nemilosrdno odstranjivala svoje protivnike. Od Soluna do Carigrada mo je plemstva posvuda bila slomljena. Kantakuzenova se stvar inila izgubljenom. Odrekli su ga se njegovi najblii suradnici, meu njima ak i Sinaden, budui da je to bio jedini nain da spase ivot i imovinu. Kako ga je narodni ustanak liio svake podrke unutar Carstva, Kantakuzen se s oko 2.000 sljedbenika povukao na srpsku granicu i obratio za pomo Stefanu Duanu. Upletanje u bizantski graanski rat u potpunosti je ilo na ruku ekspanzionistikim planovima srpskoga kralja i osvajaki raspoloenoga srpskog plemstva. Kralj i kraljica Srbije primili su bizantskoga protucara u Pritini uz velike poasti (srpanj 1342.). Kantakuzen je due vrijeme ostao u Srbiji. Njegovi pregovori s Duanom i srpskim velikaima doveli su do sklapanja saveza u kojemu je svaka strana slijedila vlastite ciljeve. Napadi saveznika na utvreni Seres 1342. i 1343. godine ostali su, meutim, bez uspjeha. Kantakuzenovo se sljedbenitvo istopilo na jedva petstotinjak ljudi.

196

istorijaonline.com

No, tada je do njega doprla vijest da ga je Tesalija priznala za cara. Zemlja velikih zemljoposjednika stala je na stranu voe bizantske aristokracije. Kantakuzen je provinciju prepustio svomu starom prijatelju i roaku Ivanu Angelu na doivotnu upravu. Ovaj je njome zapovijedao donekle samostalno, ali vjerno priznajui vrhovnu vlast svojega gospodara kako nad Epirom s Akarnanijom i Etolijom, tako i nad Tesalijom, i ubrzo mu je polo za rukom da to poprilino podruje svoje vlasti jo i proiri na raun katalonskih posjeda u Tesaliji. Unato tome to je Kantakuzen bio istisnut iz nekadanjih carskih teritorija, uz njega su bila nedavno ponovno osvojena grka podruja, kojima je on oduvijek poklanjao osobitu panju i ije je ponovno sjedinjenje s Carstvom u osnovi bilo njegovo djelo. Ovi su uspjesi bizantskoga protucara ubrzali njegov raskid sa srpskim vladarom. Duan nije imao namjeru pomoi nijednoj od bizantskih stranaka do pobjede. Ostavio je Kantakuzena i udruio se s carigradskim regentstvom, koje se s velikim arom trudilo pridobiti njegovu naklonost. Svoga je sina i prijestolonasljednika Uroa zaruio sestrom mladoga cara Ivana Paleologa (u ljeto 1343.). Umjesto prijatelja po oruju, Kantakuzen je u Duanu sada imao jakog protivnika. Ali on je imao jo jednoga saveznika: Omura, emira Ajdina, s kojim ga je jo za vrijeme vladavine Andronika III. vezivala posebno bliska suradnja. Ve krajem 1342. Kantakuzen se obratio Omuru za pomo i otada su mu Turci neprestano priskakali u pomo - najprije Selduci, a zatim Osmanlije - i to mu je osiguravalo premo nad protivnikom stranom te je, moglo bi se ak rei, naposljetku i odluilo o ishodu bizantskoga graanskog rata u vojnom pogledu. Dodue, Kantakuzen ni uz Omurovu pomo nije uspio osvojiti Solun. Grad se ogoreno suprotstavio protucaru, a opasnost koja mu je prijetila izvana samo je zaotrila radikalizam zelotske vladavine. Tako je Kantakuzen morao odustati od Soluna i prepustiti Duanu ostatak Makedonije, ali je zato uz selduku pomo zapoeo osvajanje Trakije. Ve poetkom 1343. Omur se probio u Didimotih. Cijena tog uspjeha bila je, meutim, strahovito pljakanje pokorenih zemalja od strane turskih trupa. Sa svoje se strane carigradsko regentstvo oslanjalo na podrku junih Slavena, pridobivi za sebe ne samo Duana ve i bugarskoga cara Ivana Aleksandra. Na njegovu je stranu preao i smjeli hajduk Momilo, koji je isprva bio saveznik Omura i Kantakuzena i koji se s vlastitom vojskom utvrdio na bizantsko-bugarskom pograninom podruju. Ali prijateljstvo slavenskih vladara legitimnom caru nije bilo od velike koristi, dok je bizantsku dravu stajalo golemih rtava. Situacija je postajala sve gora: dok su Kantakuzenovi saveznici pustoili bizantski teritorij, Apokaukovi su saveznici Carstvu oteli velika podruja. Tijekom 1343. godine Duan je zauzeo Voden, Kastoriju i Lerin i zakljuio osvajanje Albanije koja se sada, osim anuvinskoga Draa, nalazila pod njegovom vlau. Bugarski je car za svoje prijateljstvo zahtijevao vee podruje na gornjem toku Marice, zajedno s Filipopolom i Stanimahom, a da nije pruio ni najmanju pomo vladi koja je lakomisleno pristala na takav ustupak. Momilo je, nakon to je nekoliko puta promijenio stranu, uspostavio vlastitu vladavinu u junim Rodopima. Odatle je taj odvani avanturist, kojemu je Kantakuzen dodijelio titulu sebastokratora, a carica Ana ak i despota, ugroavao cijelu okolicu, dok ga Omur nije naposljetku pokorio i smaknuo (1345.). Do ljeta 1345. Kantakuzen je ve pokorio cijelu Trakiju. ak je i u Carigradu protivnika strana doivjela teak udarac. Njezin najjai predstavnik, megas dux Aleksije Apokauk, skonao je 11. lipnja 1345.: za vrijeme posjeta tamnici u carskoj palai zatvorenici su ga napali i ubili. Tada je i u Solunu dolo do prve reakcije protiv zelotske vladavine koja je, dodue, na poetku dovela samo do jo jaega vrenja revolucionarnih snaga. Znakovito je da je taj pokret otpora potaknuo carski namjesnik, a to nije bio nitko drugi do megas primikerios Ivan Apokauk, sin carigradskoga diktatora. Iako je njegova zadaa bila da podrava protuaristokratski reim u Solunu, on je ubrzo dospio u sukob sa zelotskom strankom i njezinim voom Mihajlom Paleologom, koji se proglasio gospodarom grada. Nakon to je dao ubiti zelotskoga vou, Apokauk je zavladao kao jedini namjesnik te je, nakon to je njegov

197

istorijaonline.com

otac ubijen u Carigradu, otvoreno stupio na stranu Kantakuzena. Ali na to su zeloti krenuli u protunapad pod vodstvom Andrije Paleologa. Ivan Apokauk je nadvladan i okrutno ubijen zajedno sa stotinjak svojih pristalica: jedan za drugim zatvorenici su baeni sa zidina gradske tvrave, a zatim ih je dolje okupljena zelotska svjetina sasjekla na komade. Potom je otpoeo sveopi obraun s predstavnicima viih slojeva: "Gonjeni su ulicama kao robovi, s uetom oko vrata. Tu je sluga gonio gospodara, ondje rob onoga tko ga je kupio. Seljak je tukao stratega, seoski radnik ratnika (tj. pronojara)." Zelotska vladavina ponovno je uspostavljena i odrala se jo nekoliko godina u gotovo potpunoj neovisnosti. Veza izmeu Soluna i ostatka Carstva jo je vie oslabila. Unato tim dogaajima Kantakuzen je mogao biti siguran u pobjedu, pogotovo nakon pada megas duxa Aleksija Apokauka. Podravan od strane privredno i politiki najsnanijih elemenata, nezaustavljivo je napredovao prema cilju, dok se mo carigradskoga regentstva primjetno topila. Dodue, protucar se vie nije mogao osloniti na pomo svog prijatelja Omura u onolikoj mjeri kao nekada, a ubrzo ju je i posve izgubio. Omura je, naime, zaokupio rat s unijom zapadnih sila koja je ponovno stupila u akciju i 1344. zauzela Smirnu. Borba puna obrata u potpunosti je zaokupila Omurovu panju, a naposljetku je u sukobima i poginuo (1348.). U meuvremenu je Kantakuzen pronaao jo monijega saveznika u osmanskom sultanu Orhanu (1346.). Nije se ustruavao ni dati sultanu ruku svoje keri Teodore. To pokazuje koliko su se vremena promijenila: neko se ni velike kranske vladare nije dralo dostojnima braka s bizantskom princezom, a sada se jedna bizantska princeza nala u haremu turskoga sultana. Siguran u pobjedu, Kantakuzen se 21. svibnja 1346. u Drinopolju dao okruniti za cara. Krunidbu je proveo patrijarh Jeruzalema i taj je in trebao legalizirati proglaenje u Didimotihu kojim je otpoeo graanski rat godine 1341. Podruje vlasti carice Ane svelo se na glavni grad i njegovu okolicu. Ipak, ta ambiciozna ena nije odustala od borbe. Njezini su pregovori s Turcima naposljetku doveli do rezultata. U ljeto 1346. pojavilo se 6.000 Selduka iz emirata Saruhana, ali umjesto da napadnu Kantakuzena, provalili su u Bugarsku, gdje ih je oekivao bogatiji plijen nego u opustoenoj Trakiji, a na povratku su stravino opljakali okolicu Carigrada. Nije pomoglo ni to to je carica u posljednjem trenutku pruila ruku prijateljstva hesihastima time to je svrgnula patrijarha Ivana Kaleku (2. veljae 1347.), oslobodila Palamu iz zatvora i pozvala njegova pristalicu Izidora na biskupsku stolicu. Kantakuzenu su 3. veljae 1347. otvorena vrata Carigrada. Posada grada prela je na njegovu stranu i carica je ubrzo morala odustati od otpora. Kantakuzen je priznat za cara: on e vladati Carstvom deset godina i tek nakon toga e mu se na elu dravnih poslova pridruiti i legitimni vladar Ivan V Paleolog. Njemu e Kantakuzen dati svoju ker Helenu za enu. Nova krunidbena ceremonija odrana je 13. svibnja: ovaj je put Kantakuzen primio carsku krunu iz ruku carigradskoga patrijarha, budui da je potpunu i neopozivu pravovaljanost imala samo krunidba koju je proveo biskup glavnoga grada. izmeu Kantakuzena i porodice Paleologa uspostavljena je duhovna rodbinska veza sa svrhom legitimacije poloaja novoga vladara. Kantakuzen je u odreenom smislu stupio na mjesto preminulog Andronika III. proglasivi se njegovim "duhovnim" bratom i "zajednikim ocem" Ivana Paleologa i njegove vlastite djece, a time i glavom vladarske kue. Kantakuzenova je pobjeda na neko vrijeme okonala graanski rat. Zeloti su jo uvijek drali Solun, tvrdoglavo odbijajui priznati Kantakuzena ili potivati bilo kakvu odredbu koja bi stigla iz Carigrada. Ali njihov je pad bio tek pitanje vremena. I sami su toga bili svjesni te su otpoeli pregovore sa Stefanom Duanom, odluivi da e grad radije prepustiti srpskom vladaru nego Kantakuzenu. Ali krajem 1349. godine dolo je do sloma njihove vladavine. Zelotski voa Andrija Paleolog pobjegao je k Srbima, a namjesnik Aleksije Metohit uputio je poziv Kantakuzenu. Godine 1350. ovaj je u pratnji Ivana Paleologa sveano uao u grad koji mu je najdue i najupornije prkosio. Gregorije Palama, koji je imenovan solunskim

198

istorijaonline.com

metropolitom, ali su mu zeloti onemoguili da stupi na poloaj, sada je uselio u grad svetoga Dimitrija. Postavljanje Kantakuzena na carigradsko prijestolje potvrdilo je pobjedu hesihastikoga pokreta. Meutim, vjerski su se sukobi nastavili, a kao voa protuhesihastike stranke sada se istaknuo ueni Nikefor Gregora, koji se neko suprotstavio Barlamu u retorikom dvoboju. Na koncilu u palai Blaherna je godine 1351. sveano priznato pravovjerje hesihasata i proglaeno izopenje Barlama i Akindina. Iako jo dugo vremena kontroverzan, hesihazam je sada vrijedio za slubeni nauk Grke crkve. Gregorije Palama ubrzo je nakon smrti (1357./58.) proglaen svetim, a hesihastiki je nauk postao osnovom daljnjeg razvoja Grke crkve. Sljedbenici hesihazma bili su znaajni mistik Nikolaj Kabasila, ueni kanonist Simeon Solunski i borac za pravoslavlje protiv rimske crkvene unije u 15. stoljeu Marko Eugenik. Za Bizantsko Carstvo prihvaanje hesihazma nije bilo samo vjersko ve i kulturno opredjeljenje. Nakon snane latinizacije 12. i 13. stoljea, u Bizantu je u prvoj polovini 14. stoljea na vlast dospjelo konzervativno grko usmjerenje, koje je u potpunosti odbijalo ne samo Rimsku crkvu ve i zapadnu kulturu. Ako su Manuel I. Komnen i Mihajlo VIII. Paleolog predstavljali prolatinsko usmjerenje, Andronik II. i Ivan VI. Kantakuzen (koji je, iako nastupivi kao protivnik starog Andronika, umnogome slijedio njegovu politiku) bili su eksponenti konzervativnoga pravoslavnog bizantinstva. Bizantski graanski rat najvei je dobitak donio srpskom vladaru. Taj je graanski rat, koji je osakatio i unitio Bizantsko Carstvo, Duana uinio veliinom. Osim Soluna, pod njegovo je ezlo dospjela cijela Makedonija, budui da je nakon uestalih napada 25. rujna 1345. pao vrsto utvreni Seres, na to je u Duanove ruke dospio i daljnji teritorij sve do Meste (Nestosa). Ubrzo je nakon toga Stefan Duan uzeo titulu cara i otad se nazivao carem Srba i Grka. Time je otvoreno izrazio nakanu da staro Bizantsko Carstvo zamijeni novim, srpskogrkim. Kao nekada za Simeona, tako se i sada za Duana vrhunac borbe s Bizantom sastojao u polaganju prava na carsku titulu, najvii simbol bizantske politike i duhovne nadmoi. I kao nekada u Bugarskoj, tako je sada u Srbiji uz carsku vlast i vezan uz nju postojao i samostalan patrijarhat. Na uskrnju nedjelju 16. travnja 1346. novi je srpski patrijarh sveano okrunio Stefana Duana. inu krunidbe, za koji se iz razumljivih razloga nije uspjelo dobiti odobrenje Carigrada, prisustvovali su patrijarh Trnova, autokefalni nadbiskup Ohrida i predstavnici manastira na Svetoj Gori. Jer i Atos se sada nalazio na podruju vlasti srpskoga cara, i on je pokuavao sve da pridobije naklonost i priznanje toga najsvetijeg sredita grkoga pravoslavlja. Poduzeo je i dui posjet Svetoj Gori i obasuo njezine najasnije manastire posjedima i privilegijama. Nikada prije manastiri na Atosu nisu uivali tako dalekosena prava na imunitet kao pod vlau Stefana Duana. Tri godine nakon carske krunidbe, u svibnju 1349., na carskom je saboru u Skopju, a zatim opsenije i 1354. u Seresu, objavljen Duanov zakonik, koji je novom carstvu osigurao vrste pravne temelje. Predah u unutarnjim borbama Bizantinaca nije zaustavio srpsko napredovanje. Naprotiv, Duan je u prvim godinama Kantakuzenove vladavine zakljuio osvajanje Epira te osvojio i Tesaliju (1348.). Dodue, Kantakuzen je nakon pokoravanja zelotskoga Soluna upao u Makedoniju i uspio osvojiti Beroju i Voden (1350.), ali te su utvrde ubrzo ponovno pale u Duanove ruke. Uz malen trud i bez i jedne jedine vee bitke na otvorenom polju, Duan je Bizantskom Carstvu oteo vie od polovine preostalog teritorija i gotovo dvostruko poveao podruje svoga carstva. Ratne su se operacije uglavnom svodile na opsadu pojedinih gradova koji vie nisu mogli prkositi srpskom vladaru. Njegova se vlast sada protezala od Dunava do Korintskog zaljeva i od jadranske do egejske morske obale. Njegovo je carstvo zapravo bilo napola grko, budui da se velikim dijelom sastojalo od grkih zemalja i grkoga govornog podruja, a upravo se u njima i nalazilo teite novoga carstva. Duan je kao car Srba i Grka neposredno upravljao junim, preteno grkim dijelom svojega carstva, dok je upravljanje srpskom

199

istorijaonline.com

maticom zemljom na sjeveru prepustio svom sinu, kralju Urou. U strukturi dvora, upravnog poretka i pravosua Duanovo se carstvo uglavnom ugledalo na Bizant, osobito u junom, carevu dijelu. Bizantski upravni organi i sudovi ondje su nesmetano nastavili svoje djelovanje i nije bila rijetkost da i grki arhonti stupe u slubu srpskoga vladara. Najvanije su poloaje ipak i na osvojenim grkim podrujima preteno zauzeli predstavnici srpskoga plemstva, Duanovi drugovi po oruju i glavni dobitnici u njegovim uspjenim osvajanjima, sada ureeni bizantskim poasnim titulama. U osnovi se ivjelo po starom zakonu, promijenio se tek vladajui sloj. Tako je grka aristokracija, iako je nakon tekoga graanskog rata uspjela osigurati vladavinu nad ostacima Bizantskoga Carstva, poraena u borbi s vanjskim neprijateljem te je bila prisiljena u velikoj mjeri prepustiti svoj poloaj i svoja dobra pobjednikomu srpskom plemstvu. Ali ugroeni su bili i ostaci bizantskoga posjeda. inilo se da je srpski vladar, koji je sebe nazivao fere totius Imperii Romani dominus, neposredno pred ostvarenjem svojega cilja. Izgledalo je da je potreban samo jo posljednji napor pa da ude u Carigrad i ostvari svoj veliki san zauzeem glavnoga grada. Ali kao neko Simeonu, tako je i Duanu ovaj posljednji uspjeh ostao uskraen. I njemu je nedostajala flota bez koje je osvajanje Carigrada bilo nezamislivo. Svi njegovi pokuaji da dobije pomo od Venecije ostali su bez rezultata: Venecijancima nije bilo stalo do toga da na mjesto slaboga Bizantskog Carstva stupi moni srpski car. Graanski je rat Carstvu i na moru donio nove gubitke. Genoveani su godine 1346. ponovno osvojili Hios i taj je otok ubrzo postao glavna baza trgovakog drutva porodice Giustiniani, koja je njime gospodarila sve do sredine 16. stoljea. Bizantska pomorska sila, ija je ponovna izgradnja pod Andronikom III. stajala Carstvo tekih rtava, unitena je posljednjih godina graanskoga rata. Kako na kopnu izmeu Osmanlija i Srba, tako se i na moru Carstvo nalo izmeu Genove i Venecije u potpunoj i poniavajuoj nemoi. Podruje bizantske vlasti svelo se na Trakiju i otoke u sjevernom dijelu Egejskog mora, na ustaniki Solun, koji je sada bio odsjeen osvajanjima Stefana Duana, i na dio udaljenoga Peloponeza. Od teritorijalnog osakaenja jo je gora bila privredna i financijska propast bizantske drave. Stanovnitvo vie nije moglo podmirivati porez budui da je u Trakiji, koja je inila glavni posjed Carstva, poljoprivreda praktiki zamrla u godinama graanskoga rata. Ta je provincija nakon uasa socijalnih borbi, a zatim i stranih pustoenja turske vojske, sliila pustinji. Bizantska je trgovina bila unitena: dok je genoveka carinska sluba u Galati ubirala 200.000 hyperpyrona na godinu, prihodi od poreza u Carigradu srozali su se na jedva 30.000 na godinu. K tome ni sam hyperpyron nije imao stalnu vrijednost, budui da je, kako kau suvremenici, njegova kupovna mo opadala iz dana u dan. Ako su na poetku 14. stoljea bizantski dravni prihodi iznosili tek mali dio nekadanjega bizantskog prorauna (vidi str. 257), sada su prihodi Carstva iznosili tek neznatan djeli skromnoga prorauna iz vremena Andronika II. Dapae, ne moe se uope vie ni govoriti o redovitom proraunu, budui da je vlada u sluajevima velikih izdataka bila prisiljena posegnuti za posebnim izvorima financija, bilo apelirajui na portvovnost bogatijih slojeva, bilo primajui zajmove i darove iz inozemstva. Ve je na poetku graanskog-a rata carica Ana zaloila krunske dragulje u Veneciji da bi digla kredit od 30.000 dukata; iako su Venecijanci pri svakoj obnovi trgovinskih ugovora podsjeali na taj dug, nikada nije dolo do isplate i carski su dragulji ostali u crkvenom blagu Sv. Marka. Oko 1350. godine veliki je knez Moskve poslao novac za obnovu Hagije Sofije; ali kao da nije bilo dovoljno jadno to je za takvu svrhu bilo potrebno traiti novac iz inozemstva, bizantska je vlada istog asa pronevjerila poboni dar ruskoga velikog kneza i proslijedila ga nevjernicima: posluio je unajmljivanju turskih pomonih trupa. Sve to pokazuje stupanj osiromaenja Bizanta. ak je i u carskoj palai, neko uvenoj po raskoi i bogatstvu, zavladala tolika bijeda da na sveanosti nakon krunidbe Ivana Kantakuzena uzvanici vie nisu pili iz zlatnih i srebrnih pehara, ve iz olovnih i keramikih.

200

istorijaonline.com

Da bi nesrea bila potpuna, Carstvo je 1348. godine zadesila kuga, koja je strahovito opustoila glavni grad i zatim se proirila po cijeloj Europi. Neobino je da se potreba za podjelom vrhovne vlasti javlja ak i kada se opseg Carstva sasvim smanji. Koliko god teritorij bio malen, njime se vie ne moe vladati iz jednoga sredita i carska se samovlada pretvara u vielanu porodinu upravu vladarske kue, bilo putem mirnog sporazuma, bilo nasilnom podjelom u graanskom ratu. Za vrijeme Ivana Kantakuzena dinastika je suvladavina postala dravnim sustavom. On je bizantski posjed Moreja na Peloponezu prepustio svomu drugom sinu Manuelu, dok je njegov stariji sin Matija dobio vlastito podruje vlasti u zapadnoj Trakiji, na tadanjoj srpskoj granici, koje se protezalo od Didimotiha do samog Kristopola. Naravno, Kantakuzen je time izraavao i namjeru da ojaa svoju novu dinastiju u odnosu prema legitimnoj vladarskoj kui Paleologa. Ali za donijete je mjere bila odluujua injenica da se separatistiki dijelovi Carstva vie nisu mogli drati na okupu drukije nego uspostavom vrste dinastike vlasti. Taj su vladarski sustav Kantakuzena, ije se brojne naznake primjeuju ve u prethodnom razdoblju, zadrali i dalje izgradili i njegovi nasljednici iz kue Paleologa. U borbi protiv velikih feudalaca vladar se nastoji osloniti na lanove svoje vladarske kue, budui da je u feudalnoj dravi vladajua dinastija u osnovi tek najjaa meu brojnim konkurentskim magnatskim porodicama. Kantakuzenova vanjska politika odlikuje se primjetnim kontinuitetom. Kao veliki domestik pod Andronikom III., protucar u godinama graanskoga rata i naposljetku kao vladar, on je u bitnome slijedio ista naela. To se odraava kako u suradnji s Turcima, koje se drao do posljednjeg trenutka, tako i u neprijateljstvu prema Genovi, koje je unato odreenim kolebanjima ostalo posebna znaajka njegove politike. Meutim, za suprotstavljanje genovekoj premoi bila je potrebna vlastita flota i tako se njezina izgradnja ponovno nametnula kao prva i najhitnija zadaa. Budui da je dravna blagajna bila prazna, Kantakuzen je apelirao na privatni posjed. Ali i privatno se bogatstvo uvelike istopilo u uasnim godinama graanskoga rata i portvovnost posjednikih slojeva nije ba bila na visini. Uz trud i muku tim se putem namaklo 50.000 hyperpyrona, koji su uloeni u brodogradnju. Car se nije mogao pomiriti s time da je od carinskih prihoda gotovo 87 posto odlazilo Genoveanima pa je pokuao promijeniti to poniavajue stanje. Smanjio je carigradsku carinu za veinu uvozne robe i time postigao da trgovaki brodovi sve ee uplovljavaju u carigradsku luku izbjegavajui genoveku Galatu. Kao to se moglo i oekivati, pogoeni Genoveani latili su se oruja i Carstvo je, unato poduzetim mjerama, podleglo u neravnopravnoj borbi. Bizantska je flota u proljee 1349. unitena. Svi napori i rtve pokazali su se uzaludnima: Carstvu vie nije bilo sueno da se oslobodi genovekoga tutorstva. Tek to je zavrio rat izmeu Bizanta i Galate, u bizantskim se vodama rasplamsao nov sukob, ovaj put izmeu Genove i Venecije. Povod mu je bilo nastojanje Genove da uspostavi kontrolu nad cjelokupnom trgovinom u Crnom moru. Genoveani su pokuali preprijeiti prolaz stranim brodovima te su otili tako daleko da su u Kafi konfiscirali vie venecijanskih trgovakih brodova koji su izmakli kontroli (1350.). Venecija se na to udruila s Petrom IV Aragonskim, a naposljetku se savezu prikljuio i Kantakuzen, koji je u neizvjesnosti o ishodu rata isprva zauzeo kolebljiv stav. Na Bosporu je 13. veljae 1352. dolo do velike pomorske bitke: na jednoj su se strani borili genoveki, a na drugoj venecijanski i aragonski brodovi, kojima je uz bok kao simbolina pratnja plovilo i 14 brodova koje je car opremio uz venecijansku pomo. Bitka je potrajala do u no bez konanog rezultata, tako da su se obje strane mogle drati pobjednikom. Rat je nastavljen u zapadnim vodama sve dok obostrana iscrpljenost nije 1355. godine navela protivnike na sklapanje mira. Povlaenje venecijanskoaragonske flote nakon bitke na Bosporu stavilo je Kantakuzena u neugodan poloaj. U svojoj je izolaciji bio prinuen sklopiti primirje s Genoveanima, osobito budui da su ovi uli u savez s Orhanom. Meutim, ta prisilna promjena strane imala je za posljedicu sporazum

201

istorijaonline.com

Venecijanaca s Ivanom V Paleologom, koji je za borbu protiv Kantakuzena od njih dobio posudbu od 20.000 dukata, obeavi im zauzvrat otok Tenedos. Na raskid s Kantakuzenom tjerao ga je i moni srpski car. Bizant je bio na pragu novoga graanskog rata. Oko osobe legitimnoga cara od poetka su se okupljali svi Kantakuzenovi protivnici, a s godinama se i sam Ivan V sve vie protivio svome zapostavljanju. Kantakuzen je pokuao izbjei konflikt spretnim manevrom: teritorij Matije Kantakuzena u Rodopima prenesen je na Paleologa, a Matija je u zamjenu dobio jo vanije namjesnitvo sa sreditem u Drinopolju. Ipak, sporazum se nije odrao i kada je naposljetku uslijedio neizbjean raskid, sukob se izrazio u obliku neobinog rata izmeu autonomnih vladavina Ivana Paleologa i Matije Kantakuzena. Financijski potpomognut od Venecije, Ivan V je u jesen 1352. na elu omanje vojske upao na podruje svoga urjaka. Nije naiao ni na kakav otpor te je ak i samo Drinopolje otvorilo vrata legitimnom caru, a Matija se zatvorio u gradsku akropolu. Ipak, Ivan Kantakuzen mu je priskoio u pomo s turskim trupama i ubrzo je ponovno uspostavljena prijanja situacija. Drinopolje je, kao i drugi gradovi koji su bili otpali od Kantakuzena, za kaznu moralo podnijeti divljaka turska pljakanja. Naavi se u kripcu, Paleolog je pozvao u pomo Bugare i Srbe te je od Stefana Duana, kojemu je za taoca poslao svoga brata, despota Mihajla, dobio konjicu od 4.000 vojnika. Ali ni Orhan nije iznevjerio svoga prijatelja Kantakuzena te mu je poslao svjee trupe pod vodstvom svoga sina Sulejmana, koje su brojile najmanje 10.000 vojnika. Tako je odluka o ishodu rata izmeu tvrdoglavih bizantskih careva dospjela u ruke Osmanlija i Srba. Pobijedila je turska premo: Bugari su se povukli pred golemom nadolazeom turskom silom, a srpske su trupe krajem 1352. kod Didimotiha konano poraene zajedno s grkom vojskom Ivana V Ako je Kantakuzen do tada i nastojao ouvati naelo legitimnosti unato tome to je faktino ve desetak godina ratovao s Paleologom, sada je povjerovao da je doao trenutak da vladavinu svoje kue postavi na vre temelje i konano iskljui iz igre legitimnog cara. Matija Kantakuzen je 1353. godine postavljen za sucara i prijestolonasljednika svoga oca, a ime Ivana V Paleologa prestalo se spominjati u crkvenim molitvama i aklamacijama za vrijeme javnih sveanosti. Ogluivi se o protest patrijarha Kalista, Ivan Kantakuzen je svrgnuo toga buntovnikog prelata na sinodi i na njegovo mjesto postavio Filoteja. Godine 1354. Matija je u crkvi Blaherna iz ruku cara i novoga patrijarha primio carsku krunu. Meutim, trijumf kue Kantakuzena nije dugo trajao. Opozicija je sve vie dolazila do izraaja. Ve je ishod rata izmeu Ivana Paleologa i Matije Kantakuzena bio jasan dokaz snanoga nezadovoljstva unutar Carstva. Zahvaljujui Turcima, Ivan Kantakuzen je jo jednom nadvladao svoje neprijatelje, ali turska je podrka bila dvosjekli ma. Razdoblje spontanih pljakakih pohoda Turaka bliilo se kraju, a otpoela je epoha trajnog naseljavanja Osmanlija na europskom tlu. Ve su se 1352. godine utaborili u utvrdi Cimpe kod Galipolja, a u oujku 1354. Orhanov je sin Sulejman sam zauzeo Galipolje nakon uasnog potresa koji je protjerao Bizantince s tog podruja. Kantakuzen je uzalud apelirao na Orhanovo prijateljstvo i nudio mu, unato dravnoj bijedi, visoke svote da napusti osvojeni grad. Osmanlije nisu ni pomiljali na to da vrate utvrdu, koja je za njih bila izvanredna baza za daljnje osvajake pohode u Trakiji. U Carigradu je stanovnitvo bilo obuzeto paninim strahom, budui da se vjerovalo kako gradu prijeti neposredna turska opasnost. Kantakuzenov poloaj postao je neodriv, stanje je bilo zrelo za prevrat. Ivan V se u meuvremenu udruio s Genoveanima, starim Kantakuzenovim neprijateljima, pridobivi bez tekoa njihovu naklonost i podrku. Genoveki gusar Francesco Gattilusio, vlasnik dviju galija kojima je krstario Egejskim morem u potrazi za plijenom i avanturama, pomogao je Paleologu da doe do prijestolja svojih predaka. Za tu mu je uslugu Ivan V obeao ruku svoje sestre Marije i u miraz otok Lesbos, najvei i najvaniji meu otocima koji su preostali Carstvu. U studenome 1354. zavjerenici su prodrli u Carigrad. Ivan Kantakuzen bio je prisiljen abdicirati i zamonaiti se. Kao monah Joasaf ivio je jo

202

istorijaonline.com

gotovo trideset godina, iako se nije u potpunosti odrekao svijeta. Ne samo da je napisao svoje uveno povijesno djelo, kao i niz teolokih spisa u kojima je branio hesihastiki nauk, ve se esto i aktivno upletao i u politike dogaaje u Carigradu i Moreji. Njegov je utjecaj na kopnee Carstvo i na carsku kuu raskoljenu nepomirljivom svaom prestao tek njegovom smru. Umro je 15. lipnja 1383. na Peloponezu. Mo i povijesna uloga kue Kantakuzena nadivjele su njegov pad. Protucar Matija odrao se jo neko vrijeme na rodopskom podruju. Odande je ak i napao susjedno srpsko podruje, ali su ga kod Filipija Srbi zarobili i izruili Ivanu V Paleologu. Tako se naposljetku morao odrei prava na vlast (1357.). Za razliku od toga, pokuaj da se Manuelu Kantakuzenu oduzme vlast nad Morejom propao je i zavrio tako to su Paleolozi priznali sposobnoga despota. Sve do svoje smrti 1380. godine Manuel je upravljao bizantskim posjedima na Peloponezu. Naslijedio ga je stariji brat Matija (do 1382.), koji je nakon svog pada bio otiao u Moreju. Za vrijeme svoje dugake vladavine Manuel Kantakuzen uredio je odnose u Moreji i potvrdio grku vlast, uspjeno odbijajui turske napade. U tom razdoblju beznadnog propadanja bizantske moi perspektivna se grka Moreja ini jedinim trakom svjetlosti. Ali ona je bila pod autonomnom vladavinom kue Kantakuzena te je due vrijeme ostala izdvojena iz sredinje bizantske vlasti Paleologa. Bizantsko je Carstvo sada bilo jo nemonije nego u vrijeme kada je Kantakuzen sjeo na carigradsko prijestolje, carski je teritorij bio jo rascjepkaniji, a privredne i financijske nedae djelovale su jo beznadnije. Carstvo je za vrijeme jedne generacije doivjelo tri graanska rata i sada mu vie nije bilo spasa. Uporita nekadanje moi bizantske drave bila su njezino bogatstvo i njezin izvanredni upravni aparat. Sada je u bizantskoj blagajni zijevala praznina, a upravni je sustav bio u potpunom rasulu. Valuta je propala, svi su izvori prihoda bili iscrpljeni, a nekadanje blago veinom potroeno. Od tema i logotezija, koje su bile kima bizantske provincijske i sredinje uprave, ostala su samo imena. Najvanije su se slube pretvorile u puke titule, a ugasnulo je ak i sjeanje na njihove nekadanje funkcije. Slom financijske moi i raspad upravnog aparata izmaknuo je Bizantskom Carstvu tlo pod nogama. Proces raspadanja jo je dugo potrajao jer je Bizant do posljednjeg trenutka sauvao zapanjujuu ilavost. Ipak, povijest posljednjih stotinu godina Bizanta nije nita drugo doli povijest nezaustavljivoga propadanja. 3. Osmansko osvajanje Balkanskog poluotoka. Bizant kao turska vazalna drava Ve je 6. kolovoza 1354. Bailo, poslanik Venecije u Carigradu, dojavio dudu Andrei Dandolu da su Bizantinci, ugroeni od strane Turaka i Genoveana, spremni pokoriti se bilo kojoj sili: Veneciji, srpskom vladaru ili ak ugarskom kralju. Marino Falier je pak 4. travnja 1355. savjetovao Republici da naprosto pripoji Carstvo, budui da e ono inae, bijedno kakvo jest, pasti u ruke Turcima. Bila je javna tajna da se Bizant nalazi pred slomom i ostalo je otvoreno jedino jo pitanje hoe li ostaci Carstva pripasti Turcima ili nekoj od kranskih sila. Jedan od najperspektivnijih pretendenata na bizantsko nasljee je, meutim, vrlo brzo ispao iz igre: 20. prosinca 1355. Stefan Duan je preminuo u najboljim godinama i zajedno s njim je u grob otilo i njegovo ivotno djelo. Mladi car Uro (1355.-1371.), koji nije imao ni autoritet ni energiju svojega oca, nije bio u stanju odrati na okupu labavo povezane heterogene dijelove svog carstva te se to carstvo, koje je Duanova vrsta ruka skovala u prevelikoj urbi, sada raspalo. Posvuda su iznikli samostalni ili djelomino samostalni dinasti, a iz ruevina Duanova grko-srpskoga carstva nastala je arena hrpa dravica. Bizantincima, meutim, raspad srpskoga carstva nije donio nikakvo olakanje. Duanova smrt ih je, dodue, oslobodila monog protivnika, ali Bizant je bio do te mjere oslabljen da vie nije bio u stanju

203

istorijaonline.com

izvui korist iz sloma srpskoga carstva te nije poduzeo nikakav ozbiljan pokuaj da ponovno zauzme svoje nekadanje teritorije. Veliki stratopedarh Aleksije i veliki primikerij Ivan su, dodue, u slubi Ivana V zauzeli priobalni pojas do Krizopola na uu Strume, ali je ofenziva dvojice brae ubrzo zaustavljena. Uspjeli su zadrati priobalne gradove, dok je unutranjost zemlje pala u srpske ruke. Razvlateni Nikefor II. Epirski poduzeo je vei ratni pohod s namjerom da ponovno osvoji izgubljenu oevinu. Postigao je znaajne uspjehe kako na Epiru, tako i u Tesaliji, ali je 1358. godine poginuo u bitki protiv Albanaca. Nakon raspada srpskoga carstva jo je jae zaprijetila opasnost od turskih osvajanja, budui da sada na cijelom Balkanskom poluotoku vie nije bilo nijedne vee sile koja bi bila u stanju uhvatiti se u kotac s nadiruim Osmanlijama. Ivanu V mora se priznati da nije podcijenio ozbiljnost poloaja. Zavaravanje svakako vie nije bilo ni mogue, budui da su Turci stajali na pragu Trakije, jedine provincije koja je Carstvu jo preostala. Da bi otklonio pogibeljnu prijetnju, car je posegnuo za prokuanim sredstvom pregovora o uniji, kojom se zaetnik dinastije Paleologa neko posluio s velikom spretnou. Ali izmeu ondanje i sadanje situacije postojala je temeljna razlika: za vrijeme Mihajla VIII. Carstvo je ugroavala zapadna sila, na koju je papinstvo moglo utjecati u duhovnom pogledu, dok je sada Ivan V imao posla s nevjernicima, protiv kojih je mogla pomoi jedino vojna sila; a iskustva koja je Carstvo nedugo prije toga steklo u Egejskom moru s ligom kranskih sila pod papinim patronatom, nisu ba bila ohrabrujua. Obeanje crkvene unije bilo je as u rukavu bizantske politike, koji bi carski dvor uvijek iznova bacio na stol. Nakon propasti Lyonske unije pregovori s Rimom su, dodue, mirovali punih etrdeset godina, ali je ak i Andronik II. u tekim godinama graanskoga rata s vremena na vrijeme posezao za tom mjerom. Kako za vrijeme Andronika III., tako se osobito za carice Ane, a u tekim trenucima ak i za vrijeme Ivana Kantakuzena, ponovno raspravljalo o crkvenoj uniji, ali bez ikakva opipljivog uspjeha. Ivan V se, meutim, ozbiljno prihvatio posla. S velikim se arom trudio oko crkvene unije kojoj je, budui da je odrastao pod utjecajem svoje katolike majke, vjerojatno bio istinski naklonjen. Petnaesti prosinca 1355., jedva godinu dana nakon stupanja na vlast, poslao je u Avignon opirno i prilino naivno pismo u kojemu moli papu da mu poalje pet galija i petnaest transportnih brodova s 1000 vojnika i 500 konjanika. Zauzvrat se obvezao da e u roku od est mjeseci obratiti svoj narod na rimsku vjeroispovijed, a za ispunjenje tog obeanja papi je dao tako dalekosena jamstva da ih teko moe objasniti ak i krajnja nuda u kojoj se Carstvo nalazilo. Tako je izmeu ostaloga drugi carev sin Manuel, u to doba dijete od pet ili est godina, trebao biti poslan na papin dvor kao talac i ondje odgojen; nadalje, car bi u sluaju da ne ispuni svoja obeanja imao odstupiti s vlasti, nakon ega bi papin tienik Manuel vladao Carstvom, a do svoje punoljetnosti njime bi upravljao papa kao njegov adoptivni otac. Izgleda da Inocent VI. nije sasvim ozbiljno uzeo ta pretjerana obeanja, barem se u svome odgovoru uope nije osvrnuo na pojedine prijedloge iz pisma Ivana V, ve se zadovoljio time da vrlo toplo, ali i sasvim openitim rijeima pohvali carevo raspoloenje i da poalje svoje legate u Bizant. A ubrzo je i car morao javiti Rimu da barem trenutano nije u stanju cijeli svoj narod pridobiti za uniju, budui da papino poslanstvo, s obzirom na to da je stiglo bez naoruanih galija, nije imalo prieljkivanu uvjerljivost i mnogi se podanici nisu pokorili njegovim naredbama. Nakon toga je u pregovorima o uniji nastupila viegodinja stanka. Uistinu je opozicija koju car spominje u svome pismu bila vrlo jaka. Iako je u Bizantu postojala prilino snana stranka sklona uniji, iji je najistaknutiji predstavnik bio ueni Dimitrije Kidon, velika se veina bizantskoga klera i naroda nepokolebljivo drala stare vjerske tradicije, sada kao i za vrijeme ranijih pregovora o uniji. Patrijarh Kalist, osobni Kantakuzenov protivnik koji je nakon Ivanova dolaska na vlast ponovno sjeo na carigradsku biskupsku stolicu, bio je strogo konzervativnog duha i uvijek je na umu imao ouvanje prava prvenstva svoga patrijarhata. Grka je crkva znala bolje uvati njegova prava od onemoale

204

istorijaonline.com

carske vlasti. Kalist je jo za vrijeme svoga prvog pontifikata izopio samovoljno nastali srpski patrijarhat, a od bugarskoga je dobio priznanje prvenstva carigradske stolice: u Trnovu se otad ime carigradskoga patrijarha u liturgijskim molitvama spominjalo na prvome mjestu. Time je takoer zacrtan put rjeenja konflikta sa Srpskom crkvom. Bizantska je crkva tako ponovno stjecala svoje pozicije dok ih je bizantska drava gubila jednu za drugom. Ubrzo nakon to je Sulejman zauzeo Galipolje, zapoelo je sustavno osvajanje balkanskih zemalja od strane Turaka. Godine 1359. Carigrad je prvi put ugledao osmanske trupe pod svojim zidinama. Iscrpljeno se Carstvo nije bilo u stanju oduprijeti. Iako snano utvrenom gradu jo nije prijetila neposredna opasnost, ostatak je Trakije, kojoj su graanski ratovi oduzeli i posljednju ivotnu snagu, bio preputen neprijatelju. Jedan je grad padao za drugim: ve je 1361. Didimotih konano pao u ruke Turcima, a vjerojatno je ve godinu dana kasnije to zadesilo i Drinopolje. Pod Muratom I. (1362.-1389.) osvajanje balkanskih zemalja, i to ne samo grkih ve osobito junoslavenskih, stupilo je u odluujuu fazu. Kao i Bizant, tako su i juni Slaveni bili bespomoni pred prodorom nadmonog neprijatelja. Srpsko se carstvo od Duanove smrti nalazilo u stanju raspadanja, a jo su mranije bile okolnosti u Bugarskoj, koja je bila razjedinjena i paralizirana tekom privrednom krizom i vjerskim previranjima. Sposobni je vojskovoa Lala ahin oko 1363. godine uao u Filipopol i ondje uspostavio svoje sjedite kao prvi beglerski beg Rumelije. ak je i sam sultan premjestio svoju rezidenciju na Balkan, te je svoj dvor smjestio najprije u Didimotih, a zatim (otprilike 1365. godine) u Drinopolje. Tako su Osmanlije ve tada uvrstili svoj poloaj u Europi, tim vie to je turski prodor pratila sustavna kolonizacija. Domae je stanovnitvo u velikom broju odvlaeno u Malu Aziju u ropstvo, a na osvojenim su podrujima nastanjivani turski kolonisti i turski velikai, prije svega sultanovi vojskovoe, kojima su se dodjeljivali veliki zemljoposjedi. Bugarska, koju je preplaila silina turskoga napredovanja, potraila je spas u oslanjanju na monog osvajaa te se zbog toga zavadila kako s Ugarskom, tako i s Bizantskim Carstvom. Godine 1364. dolo je ak i do oruanog sukoba izmeu Bizanta i Bugarske i pritom je bizantski car uspio osvojiti luki grad Anhijal na Crnome moru. Tako je taj rat, iako u nepovoljnom trenutku, Bizantincima pruio bar neku zadovoljtinu: pokazalo se da postoji zemlja koja je jo slabija od njihova zlosretnoga Carstva. Razoaran u svojim nadanjima o podrci iz Rima, bizantski se car ogledavao za drugim saveznicima protiv nadiruih Turaka. I sam se patrijarh Kalist uputio u Seres, gdje se susreo s Duanovom udovicom, ali je ubrzo nakon toga umro pokoen iznenadnom boleu. Opipljivog rezultata nisu imali ni pregovori s talijanskim pomorskim republikama. Stoga se car ponovno obratio Avignonu. Sada se inilo da se Zapad ozbiljno naoruava za kriarski rat i uistinu je u jesen 1365. godine dolo do ekspedicije pod vodstvom kralja Petra Ciparskog; njezin je cilj, meutim, bio Egipat te su se tako nadanja Ivana V ponovno izjalovila. On se zato u proljee 1366. osobno - jer energije mu uistinu nije nedostajalo - uputio u Ugarsku da zatrai pomo monoga kralja Ljudevita Velikog. To je bilo prvi put da se jedan bizantski car otisnuo u tuinu, ne kao vojskovoa na elu svoje vojske, ve kao molitelj koji trai pomo. Ali sve je bilo uzalud i ostalo je pri onomu rimskom naelu: najprije obraenje, a potom pomo. Pritom je ugarski car, nepopustljiviji od samog Rima, zahtijevao ne samo da bizantski car prijee na rimsku vjeroispovijed ve i da se iznova pokrsti po rimskom obredu. Ivan V je tako krenuo kui praznih ruku, a na povratku ga je zadesila nova nesrea. Stigavi u Vidin, koji su drali Maari, morao je prekinuti putovanje budui da su mu Bugari zabranili prolaz kroz svoju zemlju. To se, svakako, nije dogodilo bez znanja njegova sina Andronika koji je bio oenjen bugarskom princezom. On u svakom sluaju nije poduzeo nita da bi oslobodio oca i tek je intervencija "zelenoga grofa" Amadea od Savoye spasila nesretnoga vladara iz teke situacije. Zeleni grof, carev brati, pojavio se u bizantskim vodama u ljeto 1366. s kriarskom vojskom. U prvom je napadu oteo Turcima Galipolje,

205

istorijaonline.com

nakon ega se okrenuo protiv Bugarske i iznudio ne samo carevo oslobaanje ve i ustupanje Mezembrije i Sozopola, tako da su bizantski poloaji na obali Crnoga mora ponovno znatno uvreni. U meuvremenu se i kriarska ekspedicija Amadea od Savoye neodvojivo vezala uz unionistike planove. Papinski legat Pavao, koji ga je pratio, na njegovu je inicijativu u lipnju 1367. primljen na razgovor o crkvenoj uniji s lanovima bizantske vladarske kue u prisutnosti visokih crkvenih i dravnih predstavnika. Zastupnik grke strane nije bio nitko drugi do razvlateni Ivan Kantakuzen, "otac" vladajuega cara, i njegova je snana linost potpuno ovladala skupom. Kantakuzen je zahtijevao sazivanje ekumenskoga koncila u Carigradu te je uspio iscijediti pristanak i od papinskoga legata. U Rimu, meutim, njegov zahtjev nije naiao ni na kakav odjek. Papi je vie odgovarao neposredan sporazum s Ivanom Paleologom, koji je bio spreman na obraenje, i do njega je naposljetku i dolo. U kolovozu 1369. Ivan V je preko Napulja stigao u Rim. U njegovoj je pratnji bilo vie visokih dravnih dostojanstvenika, ali nijedan pripadnik bizantskoga klera. Nakon odbijanja zahtjeva koji je u njezino ime postavio Kantakuzen, Bizantska je crkva ostala potpuno suzdrana. I dok se car u Rimu odricao vjerovanja otaca, patrijarh se Filotej, Kantakuzenov prijatelj koji je nakon Kalistove smrti bio ponovno pozvan na carigradsku stolicu, trudio da pismima i upozorenjima uvrsti u vjernosti vlastitoj vjeroispovijedi ne samo bizantsko stanovnitvo ve i pravoslavne krane s one strane granica, u Siriji i Egiptu, kao i u junoslavenskim zemljama i Rusiji. Tako je obraenje Ivana V na rimsku vjeroispovijed, koje je provedeno u listopadu 1369. uz goleme sveanosti, ostalo individualan in koji se ticao samo careve osobe. Do crkvene unije nije dolo, a u odnosu dviju Crkava nije se nita promijenilo. Politiki je pak rezultat putovanja bio potpuno negativan, budui da su se sve nade u zapadnu pomo pokazale neosnovanima. Tako je stvarni cilj putovanja i obraenja bio promaen. Unato tome, Ivan V se nije odmah vratio u svoju zemlju, ve se u proljee 1370. uputio u Veneciju. Na to ga je natjerala teka financijska nuda. Sada vie nije traio vojnu pomo za svoje carstvo, ve je pokuavao dobiti barem neto novca. Meutim, dugaak boravak u Veneciji donio mu je jedino daljnja razoaranja i nova teka ponienja. Do dogovora je ipak dolo: Ivan V pokazao se spremnim ustupiti Venecijanskoj republici otok Tenedos za kojim je toliko udjela, a ona mu je zauzvrat obeala povrat bizantskih krunskih dragulja koje je njegova majka zaloila trideset godina prije, a uz to i est transportnih brodova i 25.000 dukata u gotovini. Izgledalo je da je stvar dogovorena, a car je na zahtjev dobio i predujam od 4.000 dukata. No Andronik, koji je za vrijeme njegove odsutnosti bio regent u Carigradu, odbio je Veneciji izruiti Tenedos, budui da su taj otok zbog smjetaja na ulazu u Dardanele, eljeli i njegovi prijatelji Genoveani. Tako se car Ivan V naao u krajnje neugodnu poloaju. Nije imao novaca za povratak u domovinu, a ni mogunosti da otplati svoje dugove i primljeni predujam. Andronik je hladno odbio njegov poziv u pomo. Izgovorio se time da narod ne doputa ni da se dotakne crkveno blago (a drugoga vie oigledno nije bilo). Tako je Ivan V mogao zahvaliti nebesima to su njegovi planovi iz 1355. ostali prazno slovo na papiru i to nije poslao Manuela za taoca u Avignon kao to je namjeravao. Jer sada je Manuel, koji je vladao u Solunu, priskoio ocu u pomo i spasio ga iz nevolje. Tako sa u listopadu 1371. izmrcvareni car nakon dulje nego dvogodinje odsutnosti konano vratio u Carigrad, a da nita nije postigao. Izgleda da nije poduzeo ni beznadni pokuaj da pod takvim okolnostima privoli svoju zemlju na crkvenu uniju. Prema rijeima Dimitrija Kidona, koji je jadnog cara pratio na tomu zlosretnom putovanju, "njegov uzaludan trud domovini nije bio ba ni od kakve koristi". U meuvremenu je nova golema turska pobjeda pokazala koliko je hitno bila potrebna pomo oko koje se Ivan V uzalud trudio. Nakon to su Osmanlije zauzeli Trakiju, najneposrednije je bila ugroena srpska Makedonija. Despot Jovan Ugljea, koji je gospodario Seresom, bio je prvi koji je "zgrabio oruje i krenuo na bezbone Muslimane". On je prvi

206

istorijaonline.com

pokuao organizirati vei protunapad na osvajae i pozvao je Bizant "na zajedniku borbu protiv zajednikog neprijatelja". Bizantincima je do te mjere izaao ususret da je najotrijim rijeima osudio uzdizanje Duana za cara i uspostavu srpskoga patrijarhata, a priznao je i prava carigradskoga patrijarhata na podruju svoje vlasti. Ali uz njega je pristao jedino njegov brat, kralj Vukain. Braa su sa svojom vojskom krenula na Drinopolje i sukobila se s neprijateljem kod ernomena na Marici. Ondje su Turci 26. rujna 1371. do temelja potukli njihovu vojsku. Ugljea i Vukain i sami su poginuli i s njima su nestale dvije najsnanije linosti tadanjega Balkana. Nakon te su katastrofe makedonske zemlje izgubile samostalnost. Lokalni su vladari, a meu njima i Vukainov sin kraljevi Marko, junak srpskih narodnih pjesama, morali priznati vrhovnu vlast sultana i obvezati se na plaanje danka i vojnu slubu. Potpuno pokoravanje njihovih kneevina, kao i drugih balkanskih zemalja, bilo je tek pitanje vremena. Osmanska je pobjeda na Marici, najvea i najsudbonosnija prije 1453. godine, pogodila i Bizant u samu sr, iako nije sudjelovao u borbi. injenica da je Manuel iz Soluna zauzeo podruje vlasti poraenog Ugljee, a zatim i Seres (studeni 1371.), bila je slaba utjeha i samo privremeni dobitak. Kako je kritinom postala situacija u kojoj se nalazilo Bizantsko Carstvo, pokazuje injenica da je carska vlada, kako kae sam Manuel u jednoj kasnijoj ispravi, upravo tada, "neposredno nakon smrti srpskoga despota, blaenog Ugljee", donijela odluku da bizantskim manastirima oduzme polovinu svih zemljoposjeda i da ih ponudi u pronoia zakup kako bi ojaala obranu zemlje uoi "krajnje teke i dugotrajne" turske invazije. To nije bilo sve: ubrzo nakon bitke na Marici i Bizant je dospio u nominalnu ovisnost o osmanskom vladaru te se obvezao na plaanje danka i vojnu slubu. U to je doba i Bugarska priznala tursku vrhovnu vlast. Tako su se jedva dvadesetak godina nakon prve pojave Osmanlija na europskom tlu i Bizantsko Carstvo i njegov nekadanji opasni suparnik, bugarsko carstvo, spustili na razinu turskih vazala. Ve u proljee 1373. godine car Ivan V ispunjava svoje vazalske obveze prema sultanu prilikom ratnog pohoda u Maloj Aziji. Oevu je odsutnost iz Carigrada pak iskoristio Andronik da bi se otvoreno pobunio protiv njegove vladavine. Udruio se s osmanskim princem Saudijem elebijem i tako je dolo do neobina zajednikog ustanka bizantskoga i osmanskog princa protiv njihovih oeva (svibanj 1373.). Meutim, Murat je ubrzo uguio pobunu, dao je Saudiju iskopati oi i zatraio da Ivan V obrauna sa svojim sinom na jednak nain. Car se nije usudio suprotstaviti sultanovoj zapovijedi, ali dok je Saudi podlegao svojim stravinim povredama, na Androniku i njegovu malom sinu Ivanu kazna je provedena u blaoj mjeri, tako da nisu potpuno oslijepili te su i dalje mogli igrati vanu ulogu u politikom ivotu zemlje. Umjesto pobunjenika, koji je uhien i lien prava na prijestolonasljee, poloaj prijestolonasljednika je preuzeo Manuel, koji je 25. rujna 1373. okrunjen za sucara. Raskol unutar bizantske vladarske kue ubrzo se isprepleo s venecijansko-genovekim sukobom oko Tenedosa. Budui da ga je Ivan V obeao Venecijancima, Genoveani su na brzinu odluili izazvati smjenu vlasti u Carigradu i tako sprijeiti Bizant da izrui Veneciji taj trgovinskopolitiki i strateki vaan otok. Pomogli su utamnienom Androniku da pobjegne u Galatu i naveli ga da krene protiv Ivana V, a time naposljetku i protiv Venecije. Andronik IV je 12. kolovoza 1376., podran i od Turaka, nakon tridesetdvodnevne opsade uao u Carigrad i zarobio oca i brata. Nekoliko dana potom ustupio je Tenedos Genoveanima. Turcima je pak predao Galipolje, koje je deset godina prije ponovno osvojio Amadeo od Savoye. Meutim, Genoveani nisu uspjeli ostvariti pravo na Tenedos. Otok je ostao vjeran Ivanu V i u listopadu 1376. su ga osvojili Venecijanci. Genoveani se s time, dakako, nisu mogli pomiriti te je godinu dana poslije izbio rat oko spornog otoka. Ivan V i Manuel II. su pak uz venecijansku pomo uspjeli pobjei iz tamnice te su zatim uz tursko odobrenje ponovno zauzeli izgubljeno prijestolje. ini se da je naklonost naroda bila

207

istorijaonline.com

na njihovoj strani, ali taj je aspekt bio sporedan. Za sudbinu Carstva unutarnji je raspored snaga, naime, bio bez znaaja. Sve je ovisilo o djelovanju vanjskih sila, budui da je Bizant sada bio tek puki objekt u politikoj igri velesila koje su se sukobljavale na istoku: dviju talijanskih republika i Osmanskoga Carstva. U sukobu oko carskog prijestolja Ivan V i Andronik su zapravo bili tek puki eksponenti sukobljenih interesa Venecije i Genove. Odluila je, meutim, sultanova volja: uz tursku podrku Ivan V i Manuel II. su 1. srpnja 1379. uli u grad. Uvjet je bio da se ponovno obveu na vojnu slubu i plaanje danka sultanu. Manuel se imao pojaviti svake godine na sultanovu dvoru s odreenom svotom i pomonim trupama i takoer pratiti osmanskoga gospodara na njegovim ratnim pohodima kamo god mu bude zapovjeeno. Venecijansko-genoveki rat oko Tenedosa u meuvremenu je i dalje trajao. Borba se vodila sve ee s obiju strana, ali je i dalje bila neodluena. Napokon su iscrpljeni protivnici posredovanjem grofa Amadea od Savoye 8. kolovoza 1381. u Torinu sklopili mir. Dolo je do kompromisa: odlueno je da Tenedos ne pripadne ni Veneciji ni Genovi, ve da njegove utvrde budu sravnjene sa zemljom, stanovnitvo preseljeno na Kretu ili Eubeju, a razoruan otok predan opunomoenom predstavniku grofa od Savoye. Bizant je pritom potpuno iskljuen iz igre, kao da mu otok nikada nije ni pripadao. Meutim, Venecijanac Bailo od Tenedosa odbio je izruiti otok te su odredbe ugovora provedene tek u zimu 1383./84., a ak su se i nakon toga Venecijanci jo due vrijeme sluili otokom kao uporitem za svoju flotu. Nakon povratka na prijestolje Ivan V je, unato nedavnim dogaajima, bio prinuen priznati Andronika IV i njegova sina Ivana VII. kao pravovaljane nasljednike i ustupiti im Selimbriju, Herakleju, Redestos i Panidos. To je priznanje, koje je Manuela gurnulo u drugi plan i rezultiralo novim razmiricama unutar vladarske kue, potvreno 2. studenog 1382. slubenim ugovorom. Tako su se ostaci Bizantskoga Carstva raspali na vie manjih jedinica kojima su upravljali lanovi carske kue: u Carigradu je zapovijedao Ivan V; Andronik IV, koji je bio ovisan vie o sultanu nego o svome ocu, drao je gradove na Mramornom moru koji su ostali u posjedu Carstva; izigrani Manuel je pak na svoju ruku prisvojio nekadanje podruje svoje vlasti, Solun; a Morejom je od 1382. godine nadalje vladao trei carev sin, Teodor I. Paleolozima je, naime, polo za rukom da ponovno otmu Kantakuzenima bizantski posjed na Peloponezu. Bio je to jedini uspjeh koji je dinastija Paleologa zabiljeila u tomu tegobnom razdoblju. Teodor I. (1382.-1406.) morao je priznati vrhovnu vlast sultana i isprva je kao posluni vazal uivao tursku podrku protiv svojih unutarnjih i vanjskih protivnika. U borbi protiv lokalne aristokracije i susjednih latinskih dravica uspio je u prilinoj mjeri ojaati bizantsku vlast u Moreji. Naseljavanjem veih masa Albanaca koji su se kretali prema jugu doveo je u zemlju svjee snage. U bizantskom je sreditu, meutim, situacija postajala sve beznadnija. Pritisak izvana bivao je sve jai, a ni prividni mir izmeu cara i njegova najstarijeg sina nije dugo potrajao. Andronik se ponovno latio oruja i pokuao je osvojiti jednu utvrdu na putu iz Selimbrije u Carigrad. Ivan V je tek nakon teke borbe, koja ga je gotovo stajala ivota, uspio odbiti napad. Ubrzo nakon toga Andronik IV je preminuo (u lipnju 1385.). U borbi Osmanlija protiv kranskih zemalja na Balkanu ponovno se bliio as velike odluke. Najsnaniji su otpor jo uvijek mogli pruiti Srbi. Meu vladarima koji su gospodarili ostacima srpskoga carstva u ono se vrijeme kao najjai i najznaajniji isticao knez Lazar. On je nakon smrti cara Uroa (1371.), posljednjega izravnog potomka Nemanjia, preuzeo vodstvo u Rakoj. Lokalne je vlastodrce dijelom uspio pridobiti za sebe, a dijelom dovesti pod svoj utjecaj. Za predstojei je rat ipak od najveeg znaaja bilo Lazarovo saveznitvo s vladarom Bosne Tvrtkom, ija je mo upravo bila u naglom usponu. Tvrtko je kao potomak sporednog ogranka kue Nemanjia 1377. godine uzeo kraljevsku krunu, a nakon smrti Ljudevita Ugarskog (1382.) poeo je njegov nagli i snani proboj u Hrvatskoj i Dalmaciji, koji je doveo do nastanka velikog, iako kratkotrajnoga junoslavenskoga kraljevstva i koji ga

208

istorijaonline.com

je uinio najmonijim meu kranskim vladarima tadanjeg Balkana. To to je Tvrtko svome kraljevstvu pripojio i srpske zemlje nije ometalo suradnju izmeu dvaju vladara. Zahvaljujui Lazarovoj diplomatskoj spretnosti, i srpski su odnosi s Bizantom dobili prijateljskiju notu te je 1375. godine kompromisom rijeen crkveni raskol koji je prouzroilo uspostavljanje srpskog patrijarhata u Pei, a izopenje koje je teretilo Srpsku crkvu ukinuto je i njezinu je glavaru priznat rang patrijarha. Osmanski su napadi postajali sve ei te su i Grci i Slaveni trpjeli sve vee gubitke. Naravno, Manuel II. je 1382. godine iz Soluna poeo ofenzivu protiv Turaka. Bila je to otvorena pobuna protiv osmanskog lenskoga gospodara i odvaan izazov, posve suprotno politici njegova oca u Carigradu. Ali uspjesi te ofenzive nisu mogli biti ni znaajni ni trajni. Turci su i dalje bili nadmoni i 19. rujna 1383. Seres je konano pao u njihove ruke. Nedugo nakon toga poela je opsada Soluna. vrsto utvren luki grad odolijevao je vie od tri godine, ali je naposljetku u travnju 1387. bio prinuen otvoriti vrata Osmanlijama. Manuel je napustio Solun kratko prije njegova pada i pobjegao na Lesbos. U meuvremenu su pali i Sofija (oko 1385.) i Ni (1386.). Lazar je, dodue, nakon pada Nia pobijedio Muratove trupe kod Plonika, a 1388. bosanski vojvoda Vlatko Vukovi do temelja je porazio tursku vojsku kod Bilee koja je prodrla u Bosnu. Ali tada je Murat s velikom vojskom krenuo u odluujuu bitku protiv junih Slavena. Prvi je udarac pogodio bugarskog cara koji se, ohrabren Lazarovim otporom, usudio prkositi sultanu i odbiti plaanje danka. Osmanlije su upali u Bugarsku, uguili carev ustanak i prisilili ga na podlonost (1388.). Zatim se sultan okrenuo protiv Srba. Knez Lazar suprotstavio mu se sa srpskim i bosanskim trupama na Kosovu polju i ondje je 15. lipnja 1389. dolo do povijesne bitke koja je, nakon katastrofe na Marici, najznaajniji dogaaj u osmanskom osvajanju Balkanskoga poluotoka, dok u narodnoj svijesti ivi kao sredinji dogaaj srednjovjekovne srpske povijesti. U poetku je izgledalo da je srea na srpskoj strani. Sam je sultan poginuo, ali se pod vodstvom prijestolonasljednika Bajazita naposljetku pokazala turska premo. Knez Lazar je pao u zarobljenitvo i smaknut je zajedno sa svojim velikaima. Njegovi su se nasljednici morali pokloniti pobjedniku i priznati osmansku vrhovnu vlast. Posljednje veliko sredite otpora bilo je slomljeno i nakon toga su turski osvajai preplavili Balkan s jo veom silinom. I srpski su se feudalci, kao i bizantski i bugarski car, morali jedan za drugim obvezati sultanu na vojnu slubu i plaanje danka. Turski je porez kako u Bizantu, tako i u junoslavenskim zemljama teretio cjelokupno stanovnitvo. Rasporeen na cijelu zemlju i na sve zemljoposjednike, bez obzira na njihove dotadanje privilegije, turski je hara u tadanjim grkim i slavenskim zemljama inio najvaniju i istodobno najteu obvezu plaanja, od koje ak ni sam vladar te zemlje nije nikoga mogao osloboditi, osim ako bi sam podmirio danak umjesto njega. Od bitke na Kosovu i dolaska na prijestolje Bajazita I. i osmanski je pritisak na Bizant bio vei nego ikada. Poloaj Carstva postajao je sve bjedniji, a njegova ovisnost o sultanu sve vea, budui da on nije upravljao samo cijelim okolnim teritorijem, ve je i samomu carskom gradu nametnuo svoju volju, guei ve u zametku svaku tenju za samostalnou. Kao orue mu je posluio mladi Ivan VII. koji je kao pravi sin Andronika IV i dalje polagao pravo na prijestolje i time sultanu iao na ruku. Bajazit mu je obeao podrku i 14. travnja 1390. Ivan VII. je osvojio glavni grad i carsko prijestolje. Dok su za vrijeme uzurpacije Andronika IV godine 1376. glavne uloge igrale Genova i Venecija, sada je odluka o tome tko e sjesti na carsko prijestolje bila jedino na sultanu. Sve je slabiji bio utjecaj talijanskih republika, koje su bile iscrpljene ratovanjem oko Tenedosa, i to osobito Genove, oslabljene unutarnjim nemirima. Ipak je vrijedno spomena da je Ivan VII. u Carigradu imao i pristalice, to je olakalo njegov ulazak u grad i preuzimanje vlasti.

209

istorijaonline.com

Postavljanje Ivana VII. za cara inilo je tek prvi korak u sultanovu osvajanju Carigrada. Venecijanski senat, koji je u to doba pripremao poslanstvo u Carigrad, dao je svome opunomoeniku posebne upute za sluaj da ondje ve zatekne "Muratova sina". Vladavina Ivana VII. nije dugo potrajala. Manuel, koji je pobjegao na Lemnos, sada je krenuo u protunapad. Nakon dva neuspjena napada polo mu je za rukom da se 17. rujna 1390. probije u Carigrad, protjera svoga suparnika i ponovno uspostavi vladavinu za sebe i svoga oca. Ali sada se u Carigradu ve znalo da carsku krunu moe nositi samo onaj tko se bez pogovora pokorava sultanovoj volji i ispunjava sve njegove zahtjeve. Dok je Ivan V u Carigradu provodio svoju fiktivnu vladavinu, Manuel je boravio na sultanovu dvoru kao posluni vazal, prihvaajui svako ponienje. On i njegov otac su, dodue, sluili i u vojsci Murata I., ali u to su se vrijeme borili na strani sultana protiv Selduka. Sada je Manuel bio prisiljen da u Bajazitovoj vojsci krene u pohod protiv bizantske Filadelfije i s bizantskim trupama pomae sultanu pri osvajanju posljednjega bizantskoga grada u Maloj Aziji. Jednako je teko bilo ponienje koje je snalo staroga cara u Carigradu: na Bajazitovu je zapovijed morao sruiti novu utvrdu koju je dao podii slutei opasnost koja je sada prijetila i samome carskom gradu. Ivan V zavrio je svoj mukotrpan ivot 16. veljae 1391. Na vijest o oevoj smrti Manuel je pobjegao iz Bruse i pourio u Carigrad da preduhitri svoga vlastohlepnog neaka Ivana VII. i sebi osigura posjed prijestolja. Manuel II. (1391.1425.) bio je prosvijeen i viestruko nadaren vladar. Imao je smisla za umjetnost i znanost, a i pero je koristio rado i spretno. On je po karakteru jedna od najsimpatinijih linosti kasnobizantskoga razdoblja. Unato neasnu poloaju na sultanovu dvoru, koji mu je nametnula sudbina, njegovo je dranje ak i Turcima ulijevalo potovanje. Kau da je Bajazit za njega rekao: "Ako tko i ne bi znao da je on car, to bi prepoznao ve po njegovoj pojavi." On je bio vladar koji je uao u grad na Bosporu u jednom od najtegobnijih trenutaka bizantske povijesti. Carski je grad sada bio izjednaen s Carstvom. Naime, osim Moreje, Bizantinci na kopnu nisu posjedovali vie nita osim svoga staroga glavnoga grada koji je jedino debljini svojih zidina mogao zahvaliti to je, okruen turskim osvajaima, produavao svoje postojanje. Ali i on je osiromaio i opustio, a broj je njegovih stanovnika spao na 40-50 tisua. Bajazit se nije dugo zadovoljavao iskoritavanjem i poniavanjem svojih preplaenih vazala u Carigradu i Moreji te je ubrzo uao u otvoren sukob s tim gradovima. Obrat je nagovijeten dramatinim skupom u Seresu, na koji je u zimu 1393./94. pozvao i svoje bizantske i svoje slavenske vazale. Nakon toga je Carigradu nametnuo blokadu tako to je potpuno presjekao opskrbu grada s kopna. Bijeda u bizantskomu glavnom gradu i oskudica namirnica, koja ga je ve desetljeima sve tee pritiskala, sada su dosegle vrhunac. Moreja je pak izloena turskim pustoilakim upadima. Ve je 1393. godine veliki vojskovoa Evrenoz-beg osvojio Tesaliju i nakon toga su se Osmanlije potpuno okrenuli Grkoj. Posao im je olakala razjedinjenost tamonjih vlastodraca. Katalonska vladavina u Grkoj ve je pripadala prolosti, budui da je jo 1379. druba iz Navarre Kataloncima otela Tebu. U Atici je pak kao atenski knez vladao Nerio I. Acciajuoli (1388.-1394.), predstavnik firentinske trgovake porodice koja je od sredine 14. stoljea u Grkoj igrala vanu ulogu i koja je ve due vrijeme upravljala Korintom. Nerio je odravao prijateljske veze s despotom Teodorom Paleologom, svojim zetom. Za razliku od toga, oba su vladara esto bila u sukobu s Venecijom, dok je bizantski vladar Mistre bio gotovo neprestano u ratu s Navarcima u Aheji. Kada je Nerio u rujnu 1394. umro te je gotovo cijeli njegov posjed pripao njegovu drugom zetu, grofu Carlu Toccu od Kefalonije, Teodor se osjetio izigranim pa je i s njime uao u sukob, nastojei orujem oteti Korint sretnom nasljedniku. Tada je Carlo Tocco uputio Osmanlijama poziv u pomo. Trupe Evrenoz-bega nanijele su poraz Paleologu pod zidinama Korinta, upale su u bizantsku Moreju i poetkom 1395. osvojile, vatreno podravane od Navaraca, bizantske utvrde Leontarij i Akovu.

210

istorijaonline.com

Osmanska su osvajanja s nesmanjenom estinom nastavljena i na sjeveru Balkanskoga poluotoka. Ve je 1393. godine konano pokoreno bugarsko carstvo. Carski grad Trnovo pao je 17. srpnja nakon teke opsade i postao rtvom ruilakoga gnjeva osvajaa. Ubrzo je i ostatak zemlje pao u turske ruke. Bugarska je vie od pet stoljea ostala provincija Osmanskoga Carstva. Tvrdi su orah Turci nali u vlakom knezu Mirceji Starijem, koji je imao snano zalee u Ugarskoj. U ravnici Rovine dolo je 17. svibnja 1395. do krvave bitke. Na osmanskoj su se strani, ispunjavajui svoju vazalsku dunost, borili i srpski kneevi Stefan Lazarevi, sin i nasljednik kosovskog junaka, zatim Vukainov sin Marko, koji je vladao manjim podrujem oko Prilepa, i tast Manuela II. Konstantin Draga, koji je zapovijedao u istonoj Makedoniji. Kraljevi Marko i Konstantin Draga u toj su bitki izgubili ivot. U vojnom se pogledu inilo da je Mircea odnio pobjedu, ali svejedno se morao pokoriti sultanovoj vlasti i obvezati na plaanje danka. Dobruda, koja je posljednjih desetljea bila bugarska pokrajina, a koju je Mircea netom prije bitke pripojio podruju svoje vlasti, sada je dospjela u posjed Osmanlija, a prijelaze preko Dunava zauzele su turske posade. Ta su najnovija osmanska dostignua ostavila snaan dojam i na Zapadu. Nakon to je pala Bugarska, Ugarska se osjetila neposredno ugroenom, a i latinske su kneevine u Grkoj upoznale silinu turskoga osvajakog naleta iz neposredne blizine. Ako su dotad i ignorirani bizantski pozivi u pomo i papina upozorenja, sada se poela uviati nunost zajednike akcije kranskih naroda protiv turske opasnosti. Apelu ugarskoga kralja Sigismunda odazvali su se vitezovi iz vie europskih zemalja, ponajprije francuski vitezovi, koje je bilo lako zapaliti idejom kriarskoga rata. takoer je i Venecija nakon dueg oklijevanja pristupila koaliciji i poslala na Dardanele manju flotu koja je trebala nadgledati tjesnace i omoguavati vezu izmeu Bizanta i kriarske vojske koja se okupila u Ugarskoj. Meutim, taj je perspektivan pothvat u potpunosti propao. U bitki kod Nikopola 25. rujna 1396. Turci su do temelja porazili tu snanu, ali odvie aroliku vojsku, ponajprije zbog nedostatka suradnje izmeu ugarskih i francuskih trupa. Kralj Sigismund je bijegom izbjegao zarobljenitvo te je u pratnji velikog metra ivanovaca i nekoliko njemakih vitezova stigao brodom u Carigrad da bi se odande okolnim putem preko Egejskoga i Jadranskog mora uputio kui. Njegov su prolaz kroz Dardanele pratili bolni krici kranskih zarobljenika koje je sultan dao poredati na obje obale tjesnaca da bi ponizio poraenoga kralja. Nakon te nove katastrofe poloaj balkanskih zemalja inio se jo beznadnijim. U to je doba u osmanske ruke palo i posljednje bugarsko podruje, kneevina Vidin. Posljedice su se osjetile ak i u Grkoj. Godine 1397. Atenu su privremeno zauzeli Turci, a i bizantska je Moreja pretrpjela novu ruilaku invaziju. Turci su preli Istmos, osvojili venecijanski Argos, potukli vojsku bizantskoga despota te su, palei i pljakajui, proli bizantskim teritorijem sve do june obale. Teka situacija u kojoj se nalazio Carigrad pod turskom blokadom dosegla je vrhunac i inilo se da se grad nalazi neposredno pred padom. 4. Propast Dogaaji proteklih desetljea do temelja su uzdrmali ne samo politiki poloaj Bizantskoga Carstva ve i njegov presti u inozemstvu. ak je i moskovska drava, vjerna tradicijama, odbila u turskom vazalu vidjeti nasljednika Konstantina Velikog i duhovnog vou pravoslavnog svijeta. Veliki knez Vasilije I., sin pobjednika nad Tatarima Dimitrija Donskoja, zabranio je da se bizantski car spominje u ruskim crkvama te je iskovao izreku: "Mi imamo Crkvu, ali nemamo cara." Pravo prvenstva Grke crkve je za vladara ruske drave u usponu i dalje bilo nedodirljivo, ali je drao da ne moe vie priznavati idejnu prevlast

211

istorijaonline.com

bijednoga bizantskog cara. Tu se jo jednom pokazalo ono to se posljednjih desetljea bizantskog razvoja pokazalo ve mnogo puta, naime, da je ugled Bizantske crkve u pravoslavnim zemljama bio vre utemeljen od ugleda bizantske drave. Bizantski protest nije izostao, ali rije nije uzeo car nego carigradski patrijarh. Kao to se nekada Bizantska crkva u odnosu prema vanjskom svijetu oslanjala na autoritet mone drave, tako se sada srozani meunarodni ugled bizantske carske vlasti morao osloniti na autoritet carigradskoga patrijarha. Uloge su zamijenjene: vie nije drava titila Crkvu, ve Crkva dravu. "Nikako ne valja, sine moj", pie patrijarh Antonije velikom knezu Vasiliju Dimitrijeviu, "kada kae: `Mi imamo Crkvu, ali nemamo cara'. Potpuno je nemogue da krani imaju Crkvu, a da nemaju cara. Jer Crkva i carstvo ine jedinstvenu cjelinu i potpuno ih je nemogue razdvojiti... posluaj prvog meu apostolima, Petra, koji u prvoj poslanici kae: `Boga se bojte, cara astite!' On nije rekao `careve' da ne bi netko pomislio na takozvane careve raznih naroda, ve je rekao `cara' da bi tako pokazao kako na svijetu postoji samo jedan car... A ako su i neki drugi krani prigrabili carsko ime, to se dogodilo protiv prirode i zakona, tiranijom i nasiljem. Jer koji to oci, koji koncili, koje kanonske odredbe spominju te careve? Ali zato uvijek i posvuda odjekuje njihov glas o jednomu prirodnom caru, iji zakoni, propisi i odredbe imaju pravnu snagu na cijelome svijetu, i samo njega krani posvuda spominju i nikoga drugog." Nikada prije nauk o jednomu ekumenskom caru nije iznesen s veom snagom i vatrenijom retorikom nego u ovome pismu, koje je patrijarh poslao u Moskvu iz Carigrada pod turskom opsadom. Do samoga kraja i usprkos svemu Bizantinci su se vrsto drali dogme da je njihov vladar jedini pravovaljani car i da je kao takav prirodni glavar kranske ekumene. "Pa ako su po Bojoj volji sada bezvjernici i opkolili Carstvo, ipak Crkva sve do dananjega dana daje caru isto ono posveenje, istu ast i iste molitve i pomazuje ga istim onim uljem i posveuje za cara i samovladara Rimljana, to jest svih krana." Bizant se oajniki drao ideja kojima je neko u duhovnom pogledu vladao istonim svijetom. Ali kruta je zbilja nemilosrdno oduzela osnovu tim idejama. Nakon bitke kod Nikopola, poloaj je Bizantskoga Carstva postao jo tei i ve su 1398. godine vladarima ruskih zemalja, a prije svega onomu istom Vasiliju Moskovskom, poslani pozivi upomo i molbe da se udijeli milostinja kranskoj subrai u Carigradu, koji "umiru od bijede i siromatva pod turskom opsadom". Doista, tekoe u kojima se Bizant naao posljednjih godina 14. stoljea bile su tako velike da caru nije preostalo nita drugo nego da poalje u svijet nove pozive za pomo. Osim u Rusiju, Manuel II. je poslao poziv za pomo i papi, venecijanskom dudu te kraljevima Francuske, Engleske i Aragona. U meuvremenu je Ivan VII. - to je jednako znakovito za poloaj Carstva kao i apeli Manuela II. - pokuao prodati svoje pravo na bizantsko prijestolje francuskom kralju: zauzvrat je zahtijevao dvorac u Francuskoj i godinju rentu od 25.000 florina. Ali Karlu VI. izgleda nije bilo ba previe stalo do prava na prijestolje na rasprodaji. Usliao je, meutim, Manuelove molbe za pomo i poslao u Bizant izabranu vojsku od 1.200 ratnika pod vodstvom marala Boucicauta. Okretni se maral uspio probiti do Carigrada hrabro se borei protiv Turaka. Ali razumljivo je da aica vojnika, koliko god sretna u svojim pothvatima, nije mogla osloboditi Carstvo od turske opasnosti. Zato je Manuel odluio uputiti se na Zapad i ondje osobno potraiti pomo za svoje nesretno carstvo. Boucicaut, koji ga je nagovorio na taj potez, uspio je postii i dogovor izmeu dvojice bizantskih suparnikih careva: za vrijeme Manuelove odsutnosti Ivan VII. je imao vladati kao car u Carigradu. Ipak, Manuelu je ve preostalo tako malo iluzija o poloaju Carstva i njegovo je povjerenje u regenta kojeg je ostavio da vlada bilo tako ogranieno, unato provedenu pomirenju, da je drao razboritim skloniti enu i djecu kod svoga brata Teodora u Moreju. Manuel je 10. prosinca 1399. u Boucicautovoj pratnji krenuo na put. Najprije se uputio u Veneciju i brojne druge talijanske gradove, a zatim je otiao u Pariz i odande u London. Posvuda je primljen s poastima, budui da su posjet cara i njegova osoba koja je ulijevala

212

istorijaonline.com

potovanje ostavljali snaan dojam. Osjeaje i misli koje je pobudio njegov dolazak moda najbolje izraavaju patetine rijei jednoga engleskog povjesniara i uenjaka onoga doba: "U sebi sam mislio kako je strano da je prijetnja nevjernika natjerala ovoga velikoga kranskog vladara s dalekog istoka da posjeti udaljene otoke zapada kako bi potraio pomo. Moj Boe! Gdje si sada, stara slavo Rima? Slomljena je danas veliina tvoga Carstva i uistinu se mogu na tebe primijeniti rijei Jeremijine: `Ona, koja je bila vladarica meu poganima i kraljica meu narodima, sada je slukinja.' Tko je mogao vjerovati da e zapasti u tako duboku bijedu, da ti, koja si jednom sa svoga uzvienog prijestolja vladala cijelim svijetom, sada nema snage pomoi kranskoj vjeri." Sa stajalita povijesti kulture, boravak cara i njegove pratnje u sreditima zapadne Europe bio je od velikog znaenja budui da je omoguio blie upoznavanje bizantskoga i zapadnog svijeta u razdoblju rane renesanse. Ali Manuelova kampanja nije postigla svoj neposredni cilj: car je dobio tek neodreena obeanja koja su ostala neispunjena. Zapanjujue je dugo ostao daleko od svoga Carstva, kojim je njegov suparnik Ivan VII. upravljao po vlastitu nahoenju i u sve veoj ovisnosti o sultanu. Kao da vie ne moe skupiti snagu za povratak, Manuel se na povratku ponovno zaustavio u Parizu i ondje proveo skoro dvije godine, unato tome to se vie nije mogao zavaravati u pogledu jalovosti svoga boravka. Ali tada je stigla olakavajua vijest da su Bajazitove snage u bitki kod Angore pokleknule pred Timurovim Mongolima i da je Bizant osloboen turske opasnosti. Timur je bio najvei mongolski vladar od vremena Dingis-kana i jedan od najveih osvajaa svjetske povijesti. Bio je potomak sporednog ogranka jedne manje turske plemike porodice u Turkistanu. Kao svoj je cilj postavio ponovnu uspostavu divovskoga Dingiskanova carstva i taj je cilj nakon dugotrajnoga krvavog ratovanja u velikoj mjeri i ostvario. Nakon to je podredio svojoj vlasti srednju Aziju i Zlatnu hordu u junoj Rusiji, poduzeo je 1398. godine veliki ratni pohod na Indiju da bi zatim proao Perziju, Mezopotamiju i Siriju i naposljetku napao Osmansko Carstvo u Maloj Aziji. Njegovi su pohodi bili praeni najsurovijim pustoenjima. Mjesta koja bi napustile njegove horde sliila bi beivotnoj pustinji: "Nije se uo ni pasji lave ni glas ptice, a ni pla djeteta." Taj je siloviti osvajaki nagon sada skrio i Bajazitovu mo. U presudnoj bitki kod Angore 28. srpnja 1402. Timur je nakon teke i duge borbe razbio osmansku vojsku. Veliki je sultan pao u ruke pobjednika i skonao ivot u mongolskom zarobljenitvu. Timur se, dodue, ve u proljee 1403. povukao s podruja Male Azije, a dvije godine poslije ostarjeli je pokoritelj naroda poginuo za vrijeme pohoda na Kinu. Ali zbog toga njegovo kratko i silovito upletanje u sudbinu prednje Azije nije imalo nita manje posljedice. On je sruio osmansku vlast i time produio ivotni vijek Bizantskom Cartsvu za pola stoljea. U poraenomu Osmanskom Carstvu izbili su teki nemiri. Bizant, dodue, nije mogao u potpunosti iskoristiti predah koji su mu osigurali sukobi unutar Osmanskoga Carstva, budui da, tako oslabljen iznutra, vie nije bio sposoban za regeneraciju. Ali sada je na istonom podruju nastala potpuno nova situacija te je i za Bizant nastupilo znatno olakanje. Bajazitov najstariji sin Sulejman, koji je zavladao europskim dijelom, a bio je zaraen sa svojom braom koja su zapovijedala u Maloj Aziji, zakljuio je sporazume s Bizantom, srpskim despotom Stefanom Lazareviem i pomorskim silama Venecijom, Genovom i Rodosom (1403.). Bizant se rijeio vazalskih obveza i obustavio plaanje danka Turcima. Dapae, ponovno je dobio i Solun sa irom okolicom i takoer Kalkidiku zajedno s Atosom, skupinu otoka Skiatos-Skopelos-Skiros, kao i znatan obalni pojas na Crnom i Mramornom moru. Nalije toga bila je injenica da su se Bizantinci prijateljskim sporazumom sa Sulejmanom upleli u unutarnje borbe turskih pretendenata na prijestolje, a ni srpski se vladari nisu uspjeli zadrati podalje od tog rata koji je utjecao na cjelokupni razvoj na jugoistoku. Pad Sulejmana, koji je poraen u promjenjivu ratu sa svojim bratom Musom (1411.), prijetio je Carstvu novom krizom, budui da se Musa strahovito osvetio Sulejmanovim saveznicima te je ak

213

istorijaonline.com

zapoeo opsadu Carigrada. Meutim, konanu je pobjedu u ratu izmeu turske brae odnio Mehmed, koji je godine 1413. uz podrku cara Manuela i despota Stefana Lazarevia svladao Musu i stupio na vlast kao sultan Osmanskoga Carstva. Tako je zavrio graanski rat i prevladana je najtea kriza u Osmanskom Carstvu te je stvorena osnova za novi procvat osmanske moi. Mehmed I. (1413.-1421.), koji je svoje snage preteno uloio u unutarnju konsolidaciju svoga carstva i uvrenje svog poloaja u Maloj Aziji, pridravao se dogovora s bizantskim carem. Sve dok je trajala njegova vladavina, bizantsko-osmanski su odnosi u bitnome ostali nepomueni. Bizant je bio toliko uvjeren u miroljubivost novoga sultana da je Manuel II. ubrzo nakon Mehmedova stupanja na vlast napustio glavni grad: due je vrijeme proveo u Solunu, a zatim se u proljee 1415. uputio na Peloponez. Dok je bizantsko sredite unato smanjenju pritiska izvana polagano odumiralo, Mistra je kljuala ivotom. U to je vrijeme ondje nastala utopija humanista Georgija Gemista Plethona, koji se nadao preporodu helenstva u junoj Grkoj te je po uzoru na Platonovu republiku skicirao idealnu sliku novoga dravnog sustava. U svojim spisima posveenim caru i despotu Mistre neoplatoniki je dravni filozof dijelio i praktine savjete za pojednostavnjenje poreznoga sustava i izobrazbu domae vojske, koja je trebala zamijeniti plaeniku. Ondje, na bizantskom Peloponezu, u samo se predveerje propasti Bizantskoga Carstva izrazila elja helenizma za ivotom i novom dravnou. Moreja se pretvorila u pribjeite helenizma, za koji se inilo da e se ondje ne samo odrati ve i proiriti. Da bi zatitio taj dragocjeni posjed, car je dao ponovno izgraditi snane zidine na korintskom Istmosu, takozvani Heksamilion. Manuelov boravak na Peloponezu imao je utjecaja i na oblikovanje unutarnje situacije zemlje, budui da je pridonio jaanju vladina autoriteta u odnosu prema centrifugalnim stremljenjima lokalne aristokracije. Car je u oujku 1416. napustio Peloponez, a zamijenio ga je njegov najstariji sin Ivan, koji je takoer preko Soluna doao u Moreju da bi u upravljanju zemljom pomogao mlaemu bratu, despotu Teodoru II. Na Ivanovu zapovijed zapoeo je pobjedniki mar bizantskih trupa protiv latinske Aheje. Knez Centurione Zaccaria izgubio je najvei dio svojih posjeda i samo je intervencija Venecije odgodila konani slom njegove vladavine. Predah koji je sudbina poklonila Bizantu zavrio je smru Mehmeda I. i dolaskom na vlast njegova sina Murata II. (1421.-1451.). Osmanska je mo bila obnovljena, a novi je sultan nastavio Bajazitovu agresivnu politiku. Ponovno se stiglo do toke na kojoj se stajalo prije bitke kod Angore. Ivan, koji je 19. sijenja 1421. okrunjen za sucara, uzalud je pokuavao protiv Murata II. iskoristiti pretendenta Mustafu, koji je za sluaj pobjede Bizantincima dijelio najzamamnija obeanja. Bizant je izgubio igru i samo je na sebe navukao gnjev osmanskoga voe. Murat II. je, naime, nadvladao pretendenta i zatim se s mladenakom nestrpljivou oborio na Carigrad. Tako je 8. lipnja 1422. otpoela prava opsada grada. Snane su utvrde jo jednom spasile bizantski glavni grad i kada se protiv Murata digao novi pretendent, njegov mlai brat Mustafa, sultan se povukao neobavljena posla. Odluujui je udarac imao doi tek trideset godina poslije, ali ipak se moe rei da je napadom na Carigrad 1422. godine poela posljednja samrtnika borba Bizantskoga Carstva. U proljee 1423. Turci su ponovno provalili u junu Grku. Uniten je heksamilionski zid na Istmosu, koji je Manuel podigao uz veliki trud, a cijela je Moreja opustoena. Napokon je carskoj vladi ipak polo za rukom da sklopi mir s Muratom II. time to se ponovno obvezala na plaanje danka (1424.). Tako je Bizant pao natrag u lensku ovisnost iz koje se za neko vrijeme bio oslobodio nakon bitke kod Angore. Iz te ga ovisnosti vie nita nije moglo spasiti i u njoj je ostao do samoga kraja. Ubrzo je i Solun stigla slina sudbina. U tom je izgladnjelom gradu pod tekim pritiskom Turaka vladao Manuelov trei sin, despot Andronik. Poloaj se inio tako beznadnim, a nevolja tako velikom, da je on u ljeto 1423. predao grad Venecijancima. Pomorska se republika obvezala da e potivati prava i obiaje stanovnika te je na sebe preuzela obranu i

214

istorijaonline.com

opskrbu grada. Meutim, kao to se moglo i oekivati, taj je sporazum izazvao veliko nezadovoljstvo osmanskoga vladara koji je grad drao sigurnim plijenom. Venecijanci su, dodue, nastojali s njim postii dogovor, a njihovi su prijedlozi iz godine u godinu - poradi sve veega turskog pritiska i sve vee gladi u gradu - bivali sve irokogrudniji: iako su isprva tek uz veliko oklijevanje pristali na preuzimanje godinjih plaanja od 100.000 aspra, koje je Osmanlijama davao jo bizantski despot, pri daljnjim su pokuajima pregovora podigli tu svotu na 150.000 i naposljetku na 300.000 aspra. Ali svo je pregovaranje i cjenkanje bilo uzaludno; nakon kratkotrajne vladavine, od samo sedam godina, Venecijanci su ponovno izgubili Solun. Murat II. osobno se pojavio s velikom vojskom i zauzeo grad 29. oujka 1430. nakon krae borbe. Manuel II. ve se od krunidbe svojega sina za sucara povukao iz vladarskih poslova. Duevno i tjelesno slomljen, ostarjeli je vladar umro 21. srpnja 1425. kao monah Matija. Sada je Ivan VIII. (1425.-1448.) trebao vladati Carigradom i njegovom okolicom kao bazilej i autokrator Romeja. Preostalim su krhotinama Bizantskoga Carstva na Mramornom moru i Peloponezu upravljala njegova braa kao samostalni vladari. Raskomadano i oslabljeno Carstvo bilo je privredno i financijski potpuno uniteno. Ve su se za vrijeme Manuela II. zlatnici kovali vrlo rijetko, a za vrijeme Ivana VIII. bizantsko kovanje zlatnika potpuno zamire i faktino se prelazi na srebrnu valutu. Jedina svijetla toka u bizantskom razvoju situacije ostaje Moreja, iju vladavinu u ono vrijeme dijele tri careva brata: Teodor, Konstantin i Toma. Bizantska je Moreja i tijekom ruilakoga turskog upada 1423. neprekinuto vodila pobjednike borbe protiv susjednih latinskih dravica. Grof Carlo Tocco, koji je godine 1427. podlegao Bizantincima u pomorskoj bitki, odluio se za sporazum: uz ruku jedne od svojih neakinja, on je despotu Konstantinu u miraz predao i ostatak svojih posjeda na Peloponezu (1428.). Zatim je Konstantin u proljee 1430. nakon due opsade uao u Patras i dvije godine potom latinska je kneevina Aheja skonala svoj ivot. Uz izuzetak venecijanskih kolonija Korona i Modona na jugozapadu i Nauplije i Argosa na istoku, cijeli je Peloponez bio pod grkom vlau. Borba izmeu Grka i Franaka koja je ondje zapoela u danima Mihajla VIII., i otada trajala gotovo bez prekida, zavrila je - u predveerje turskog osvajanja - pobjedom Grka. Glavnu je zaslugu za konaan uspjeh imao mladi Konstantin, koji je dva desetljea poslije izgubio ivot u bitki za Carigrad kao posljednji bizantski car. Suprotnost izmeu bizantskoga sredita na umoru i ekspanzionistike junogrke provincije sada je dola do izraaja jo jae nego u Manuelovo vrijeme. Naavi se pod tekim turskim pritiskom, car Ivan VIII. u oaju je odluio jo jednom krenuti putem pregovora o uniji i osigurati esto obeavanu zapadnu pomo u borbi protiv Turaka po cijenu crkvene podlonosti Rimu. Dodue, dotadanja iskustva ba nisu ulijevala nadu. Ma koliko da su puta Bizant i Rim vodili pregovore, oni su se uvijek vrtjeli u krugu te bi jedna strana zavaravala drugu i samu sebe: bizantska je vlada od Rima oekivala spas od turske opasnosti, a zauzvrat mu je obeavala crkvenu uniju, koju s obzirom na dranje bizantskoga stanovnitva uope nije bila u stanju provesti. Rim je pak kao prvi uvjet zahtijevao priznanje svojega prvenstva, a zauzvrat je obeavao pomo protiv Turaka, koju je ak i rimokatolikim silama na istoku mogao jamiti tek u vrlo ogranienoj mjeri. Zbog toga je iskusni car Manuel na mogunost unije gledao s hladnom skepsom. Kae se da je kratko vrijeme prije smrti izriito upozorio svoga sina da se ne zavarava idejom o uniji: dogovor izmeu Grka i Latina nije mogu, a unionistikim e se nastojanjima samo jo produbiti raskol. Ali koliko god bio snaan sveopi bizantski otpor prema uniji, u Carigradu je uvijek bilo utjecajnih krugova koji su joj bili skloni i koji su u tekim trenucima vidjeli spas u zbliavanju s Rimom; na elo tih strujanja sada je stao car Ivan VIII. Ve nakon opsade Carigrada godine 1422., on je kao prijestolonasljednik proputovao zapadne dvorove u potrazi za pomoi, a od 1431. tekli su novi pregovori koji su za cilj imali sklapanje unije. Zbog

215

istorijaonline.com

neprijateljstva izmeu Eugena IV i Baselskoga koncila, razgovori su se otegnuli, ali je naposljetku dogovoreno da se sazove koncil u Italiji, kojemu je car trebao osobno prisustvovati. Za vrijeme odsutnosti pozvao je u Carigrad svoga brata Konstantina kao regenta, ime je nastupilo zatije i u jalovu sukobu izmeu dvojice brae koja su vladala Morejom. Ivan VIII. je 24. studenog 1437. napustio glavni grad i uputio se na zapad kao i njegov otac prije skoro etrdeset, a djed prije skoro sedamdeset godina; ali ne samo s namjerom da potrai pomo, kao Manuel, ve da bi se po uzoru na Ivana V obratio na rimsku vjeroispovijed i k tome pridobio svoj narod i grki kler za uniju. U pratnji svoga brata Dimitrija, patrijarha Josipa, nekoliko metropolita i brojnih biskupa i opata, stigao je u proljee 1438. u Ferraru, gdje je 9. travnja otvoren koncil. Iako je odluka s obzirom na kritinu situaciju u kojoj su se nalazili Grci bila unaprijed poznata, debate su u Ferrari i zatim u Firenzi trajale vrlo dugo i uvijek je iznova dolazilo do estokih rasprava, prije svega kao rezultat ogorenog otpora koji je predstavnicima Rimske crkve i bizantskim pristalicama unije pruao metropolit Efeza Marko Eugenik. Tek su 6. srpnja 1439. u firentinskoj katedrali kardinal Julijan Cesarini i nadbiskup Besarion od Niceje na latinskom i grkom jeziku proglasili uniju. Dodue, reenica o papinskom prvenstvu bila je formulirana vrlo neodreeno, a Grcima je doputeno i da zadre svoj crkveni obred, ali se u svim spornim tokama odluilo u rimsku korist. inilo se da je ideja unije odnijela jo veu pobjedu nego u danima Lyonske sinode, budui da se ovaj put car osobno pojavio pred vijeem, a s njime su rimsku vjeroispovijed priznali i najvii predstavnici Bizantske crkve. Ali, zapravo, firentinskim zakljucima jo nije bilo nita postignuto. Obistinila su se predvianja da e zakljuci unije samo pridonijeti produbljenju raskola. Bizantski se narod s fanatinom strau suprotstavio dogovorima iz Ferrare i Firence, i dok su sva nagovaranja pristalica unije ostala bez uinka, vatrene su propovijedi Marka Eugenika posvuda nailazile na snaan odjek. Pokazalo se da firentinska unija ima jo manje ivotne snage od lyonske; s jedne strane zato to je zaetnik dinastije Paleologa znao mnogo snanije nametnuti svoju volju opoziciji od Ivana VIII., a s druge zato to je unija iz 1274., ija je zadaa bila zatita Bizanta pred zapadnim osvajakim tenjama, rezultirala opipljivim politikim dobitkom, dok unija iz 1439., koja je trebala Bizant spasiti od Turaka, takav rezultat nije ni mogla imati. Umjesto da dovede pomo protiv vanjskog neprijatelja, unija je gurnula Bizant u unutarnje borbe, posijala neprijateljstvo i meusobnu mrnju meu bizantskim stanovnitvom i oduzela Carstvu i posljednji ostatak ugleda koji je imalo s one strane granica, u slavenskom svijetu. Moskovsko je carstvo, koje je bilo daleko od tekoa u kojima se nalazio Bizant, a sami su ga Bizantinci odgojili u mrnji prema Rimu, u obraenju cara i carigradskog patrijarha vidjelo neshvatljivu izdaju. Veliki knez Vasilije II. svrgnuo je Grka Izidora, koji je imenovan ruskim metropolitom, a koji je bio istaknuti zastupnik unionistike stranke, nakon njegova povratka iz Firenze i bacio ga u tamnicu. Otad je Rusija sama birala svoje metropolite. Okrenula se od otpadnikog Bizanta, koji je izdajom prave vjere proigrao pravo na vodstvo u pravoslavnom svijetu. Tako je Rusija izgubljena, a u samom je Bizantu izazvan ogoreni razdor, dok se u Rimu nije dobilo takorei nita. Oekivana spasilaka akcija sa zapada je izostala, kao to je izostala i provedba unije u Carigradu. I dalje su jedna nasuprot drugoj stajale Rimokatolika i Grkopravoslavna crkva. I dok se bizantski narod nepokolebljivo drao svoje vjere, najznaajniji su borci za uniju konzekventno preli potpuno na stranu Rima: voa grke unionistike stranke, ueni Besarion, i Izidor, koji je pobjegao iz ruskoga zatvora, postali su kardinali Rimske crkve. Iako nije postignut nikakav pozitivan politiki uinak, pregovori u Ferrari i Firenzi izazvali su gnjev Murata II. pa je Ivan VIII. sada morao umirivati sultana pokuavajui ga uvjeriti da su ti pregovori bili iskljuivo religijske prirode. Stvarne su potekoe za osmansku vlast nastupile s druge strane. Kao za vrijeme Bajazita, tako je i sada tursko napredovanje na Balkanskom poluotoku dozvalo u borbu Maare.

216

istorijaonline.com

Junaki vojvoda Transilvanije, Ivan Korvin-Hunyadi (Janko Sibinjanin), odnio je blistave pobjede nad Turcima u Srbiji i Vlakoj, koje su posvuda izazvale oduevljenje i probudile nove nade. Papa je pozvao kranske narode u kriarski rat i uskoro se u junoj Ugarskoj skupila arolika vojska od otprilike 25.000 boraca pod vodstvom kralja Vladislava III., mladoga Jagelona u ijoj su osobi bile sjedinjene poljska i ugarska kruna, zatim Hunyadija te i srpskoga despota urda Brankovia, kojega su Turci otjerali s njegova teritorija. Poetkom listopada 1443., dok je Murat II. u Maloj Aziji ratovao protiv emira Karamanije, kriarska je vojska kod Smedereva prela Dunav. Brzo je prola srpskim zemljama, pri emu je Hunyadi, koji je iao prvi, ponad Nia izborio novu uvjerljivu pobjedu nad turskim namjesnikom Rumelije. Kriarska je vojska neometano ula u Bugarsku i osvojila Sofiju te se odande probila u Trakiju. Ondje je, meutim, turski otpor postao snaniji, a uasna je zima prisilila kranske trupe na povlaenje. Ipak, one su na povratnom maru u prvim danima 1444. godine nanijele Osmanlijama jo jedan teak poraz. inilo se da se kolo sree okrenulo. Osmanlije, koji su jo nedugo prije toga odnosili jednu pobjedu za drugom, sada su se nali stjerani u defenzivu, i to s vie strana. U Albaniji, gdje je ve godinama tinjao ustanak, digao se smjeli Skenderbeg (Juraj Kastriota) i pod njegovim je vodstvom pokret za osloboenje dosegao priline razmjere. Dugo je vremena (1443.-1468.) kao "kapetan Albanije" vodio junaku borbu protiv osmanske prevlasti, i to je izazivalo oduevljenje i uenje u cijelomu kranskom svijetu. Iz june je Grke krenuo u napad despot Konstantin. Svoj je teritorij na Mramornom moru zamijenio za Teodorov u Moreji te je od 1443. godine gospodario najvanijim dijelom Peloponeza sa sreditem u Mistri, dok je Toma zadrao svoj stari, manje vani dio. Njegovo je prvo djelo bila ponovna izgradnja heksamilionskog zida na Istmosu, koji su Turci razorili 1423. godine. Zatim se probio u srednju Grku i zauzeo Atenu i Tebu. Knez Nerio II. Acciajuoli, koji je do tog vremena Turcima plaao danak, morao je priznati vrhovnu vlast despota Mistre i obvezati se na plaanja njemu. U toj se izmijenjenoj situaciji Murat II. pokuao dogovoriti sa svojim protivnicima. U lipnju 1444. u Drinopolju je primio zastupnike kralja Vladislava, urda Brankovia i Hunyadija i ugovorio s njima primirje u trajanju od deset godina. Srpskom je despotu trebao biti vraen njegov teritorij, dok je ovisnost Vlake o Osmanlijama trebala postati neto manja. Nakon to se zakleo na potivanje dogovorenih mjera, sultan se povukao u Malu Aziju te je odande poslao opunomoenika u Ugarsku radi ratifikacije sporazuma od strane kralja Vladislava. Krajem srpnja ovaj je u Segedinu potpisao i od svoje strane potvrdio ugovor. Taj je sporazum nedvojbeno znaio znatno ogranienje turske vlasti na Balkanu i kranima je jamio desetogodinji predah. Ipak, u kranskom je taboru izazvao razoaranje, i to osobito u rimskoj kuriji koja se, impresionirana najnovijim dogaajima i uzdajui se u obeanu pomo venecijanske flote, ponadala potpunom protjerivanju Turaka iz Europe te je tjerala na nastavak sretno zapoetog rata. Kardinal Julijan Cesarini je neodlunoga mladog kralja oslobodio netom poloene zakletve i ve je u rujnu kranska vojska ponovno krenula u napad. Meutim, njezine su se snage znatno istopile, a prije svega su joj nedostajale srpske trupe, budui da se ura Brankovi, zadovoljan sporazumom, potpuno ogradio od pothvata. Uzdajui se u podrku venecijanske flote, vojska je krenula prema Crnom moru i nakon iscrpljujueg mara kroz bugarsko podruje stigla na obalu. Meutim, venecijanska flota, kojoj su se pridruile i dvije dubrovake galije, nije uspjela sprijeiti priljev turskih trupa iz Male Azije. Murat II. je dojurio na elu snane vojske i 10. studenog 1444. dolo je do estoke bitke kod Varne, koja je znaila bijedni svretak svih velikih kranskih nada. Nakon teke i promjenjive borbe, kranska je armija unitena. Kralj Vladislav je poginuo u borbi, a ivot je izgubio i kardinal Cesarini, stvarni zaetnik toga zlosretnoga novog kriarskog rata. Ovaj je poraz krana imao jo tee posljedice od onoga koji su svojedobno pretrpjeli kod Nikopola, budui da je s njime propao posljednji pokuaj zajednike kranske spasilake

217

istorijaonline.com

akcije protiv turskog osvajanja. Obeshrabrenje u kranskom taboru bilo je jo potpunije nego u ono vrijeme. Jadni je carigradski car morao doekati pobjednika s estitkama i poasnim darovima. Konstantin je, meutim, i nakon katastrofe u Varni nastavio sa svojim ratnim pohodima u Grkoj. Ponovno je osvanuo u Beociji i proirio svoju vlast na Fokis i ostalu Grku sve do Pinda. inilo se da u posljednjem trenutku na drevnom helenskom tlu izrasta nova Grka kao nasljee umirueg Bizanta. Ali smjelog je despota ubrzo stigla osveta pobjednika iz Varne. Murat II. je 1446. godine upao u Grku s velikom vojskom i brzo pokorio zemlje srednje Grke. Bizantski mu se despot uspio snanije suprotstaviti tek na Heksamilionskom zidu, ali turska je topovska vatra razorila i tu prepreku: 10. prosinca 1446. Heksamilion je osvojen, a bitka odluena. Turci su upali u Moreju, opustoili bizantske gradove i sela te odveli sa sobom 60.000 zarobljenika. Despotu je ipak zajamen mir u zamjenu za obvezu plaanja danka, budui da je sultan morao ratovati i protiv Skenderbega i Hunyadija. Kao odjek bitke kod Varne dolo je u listopadu 1448. do sukoba izmeu Murata II. i Hunyadija na Kosovu polju. Ondje, gdje se neko odluilo o sudbini Srbije, Hunyadi je nakon estoke bitke podlegao nadmonoj osmanskoj vojsci. Skenderbeg se pak drao albanskih planina i jo ga se dugo godina nije moglo svladati. U meuvremenu je despot Konstantin ubrzo nakon propasti njegova obnoviteljskog pokuaja u Grkoj, pozvan na carigradsko prijestolje. Car Ivan VIII. umro je bez potomstva 31. listopada 1448., a budui da je nedugo prije toga umro i Teodor, na carskom ga je prijestolju naslijedio odvani despot Konstantin Dragases, koji je ime dobio po svojoj majci Jeleni iz srpske kneevske porodice Dragaa u istonoj Makedoniji. Konstantin je 6. sijenja 1449. okrunjen za cara u Moreji, a dva mjeseca poslije uao je u glavni grad. Vladavinu nad Morejom dijelili su Toma i Dimitrije, koji se vie puta uz tursku podrku pokuao domoi carske krune te je i u Moreji ubrzo doao u otar sukob sa svojim bratom, oslanjajui se i ovaj put na tursku pomo. Ni hrabrost ni dravnika energija posljednjega bizantskog cara nisu mogle spasiti Carstvo od sigurne propasti. Kada je nakon smrti Murata II. (veljaa 1451.) na prijestolje sjeo njegov sin Mehmed II., Carstvu je odzvonilo. Bizantski je Carigrad Ieao u samom srcu osmanskoga teritorija, na granici izmeu njegovih europskih i azijskih posjeda. Prvi je cilj mladoga sultana bio ukloniti to strano tijelo i osmanskom imperiju u usponu osigurati stalno dravno sredite u Carigradu. S ustrajnom je energijom i velikom panjom pripremao osvajanje carskoga grada koje je trebalo biti prirodan zakljuak djela njegovih prethodnika. Na bizantskom se dvoru nije moglo dvojiti o namjerama Osmanlija, osobito nakon to je sultan dao podii snanu utvrdu (Rumeli Hissar) na Bosporu, u neposrednoj blizini carskoga grada. Car Konstantin XI. je, kao i njegov brat, polagao sve svoje nade u pomo Zapada. Te su nade bile slabe, ali drugih uope nije ni bilo. Tako je u posljednjem trenutku ponovno pokuao obnoviti propalu uniju. U ulozi papinog legata u Carigrad je stigao kardinal Izidor, nekadanji ruski metropolit: on je 12. prosinca 1452., pet mjeseci prije pada carskoga grada, u Hagiji Sofiji proglasio uniju i odsluio misu po rimskom obredu. Bizantski se narod zbog toga strahovito uzrujao, budui da se u svojoj tekoj situaciji vie nego ikada drao svoje vjere i osjetljivije nego ikada reagirao na povrede svojih religioznih osjeaja. Atmosferu oaja i nepomirljive mrnje prema Latinima izrazio je jedan od najviih carskih slubenika sljedeim lapidarnim rijeima: "Radije bih usred grada vidio turski turban nego latinsku mitru." to se vie bliio trenutak propasti, to je snanija postajala ona bizantska struja koja je zagovarala pomirenje s Turcima i koja je u osmanskoj vladavini vidjela manje zlo od podlonosti Rimu. Ipak, pomo Carigradu sa zapada sasvim sigurno nije izostala samo zbog neprijateljstva bizantskoga stanovnitva prema uniji. Suprotstavljeni interesi zapadnih sila od samog su poetka iskljuili mogunost djelotvorne pomoi Bizantu. Alfonso V od Aragona i Napulja, u ono doba najmoniji vladar Sredozemlja, u posljednjim je godinama postojanja Bizantskoga

218

istorijaonline.com

Carstva zastupao politiku koju su prema Bizantu oduvijek zastupali njegovi normanski, njemaki i francuski prethodnici u junoj Italiji. Nastojao je osnovati novo latinsko carstvo u Carigradu, a za sebe je eznuo za carskom krunom. Tako je osvajaka tenja napuljskoga kralja, ija su nezasitna novana potraivanja u Rimu ispunjavana bez pogovora, progutala i ona skromna sredstva koja je papa Nikola V (1447.-1455.) namjeravao upotrijebiti za obranu Carigrada od Turaka. Da je i dolo do aktivnog upletanja Zapada u sudbinu Carigrada, ono u svakom sluaju za cilj ne bi imalo spas Bizantskoga Carstva. Ali i za uspostavu novoga latinskog carstva na istoku nedostajala je bilo kakva osnova. Ipak, bilo je jedno razdoblje u kojemu se moglo pitati hoe li Bizant pripasti Turcima ili Latinima. Na to je pitanje odgovorio razvoj situacije posljednjih desetljea, a Bizantsko je Carstvo toj odluci ponajmanje pridonijelo. Veliki su se dogaaji, koji su odluili o njegovoj sudbini, odigrali izvan njegova dohvata i bez njegova sudjelovanja budui da je Bizant ve dugo bio puki objekt politikih spletki drugih sila. Iznutra iscrpljeno i paralizirano, srozano na razinu gradadrave, Carstvo je sada pripalo Turcima. U prvim danima travnja 1453. godine Mehmed II. je doveo golemu vojsku pod zidine grada. Nasuprot njemu na bizantskoj je strani stajalo svega 5.000 grkih i 2.000 stranih branitelja. Glavni se kontingent zapadnih boraca sastojao od 700 Genoveana, koji su na veliku radost Bizantinaca stigli netom prije poetka opsade Carigrada dvjema galijama pod zapovjednitvom Giustinianija. Nee se pogrijeiti ako se pretpostavi da su snage napadaa bile vie nego deset puta vee od obrambenih. Ono to je inilo snagu Carigrada nije bila njegova dodue herojska, ali brojano ipak posve nedostatna obrambena vojska, ve njegov jedinstven poloaj i vrstoa njegovih zidina, za koje su se i Ivan VIII. i Konstantin XI. brinuli najbolje to su mogli. Povoljan strateki poloaj i snaga gradskih zidina ve su vie puta spasili Bizant, dodue u kombinaciji s bizantskom vojnom nadmoi u usporedbi s vanjskim svijetom. Sada je tehnika nadmo bila na strani Turaka. Mehmed II. pripremio je silno naoruanje, stvorivi prije svega snanu artiljeriju uz pomo zapadnih tehniara. Pri osvajanju Carigrada Turci su to novo oruje primijenili u do tada nevienu opsegu tako da su, prema rijeima jednoga grkog suvremenika, "topovi odluili o svemu". Mali topovi kojima je raspolagao Carigrad nisu se mogli mjeriti sa snanom turskom artiljerijom. Stvarna je opsada zapoela 7. travnja. Napad je prije svega bio usmjeren na gradske zidine s kopnene strane, osobito na Pemptonska vrata, u kojima su Turci prepoznali najslabiju toku bizantske obrambene linije. Prilaz Zlatnom rogu bio je blokiran tekim lancem i Turcima uza sav trud nije polo za rukom da ga razore. Pri jednom od pokuaja proboja razvila se 20. travnja teka pomorska bitka u kojoj je pobijedila carska flota. Ta je pobjeda u Carigradu izazvala oduevljenje i ulila braniteljima novu hrabrost, ali opkoljenom gradu nije donijela pravo olakanje. Naprotiv, Mehmed II. je 22. travnja uspio preko kopna dovui u Zlatni rog vei broj brodova i sada je grad i odande bio pod topovskom paljbom jednako kao s kopna. Mala se vojska branitelja s oajnikom hrabrou borila protiv neizbjene sudbine. Sam je car stajao na elu svojih boraca kao primjer muevne odlunosti. Sve do posljednjeg trenutka ustrajao je na svom poloaju kao netko tko je odluio da nee nadivjeti propast svojega cilja. Vie je velikih napada ostalo bez rezultata i samopouzdanje neprijatelja bilo je pokolebano, ali su i zidine grada pod opsadom nakon sedmotjednoga napada ve bile teko oteene. Nastupio je trenutak konane odluke. Mehmed II. je 29. svibnja preao u sveopi napad. Naveer prethodnoga dana, dok je sultan pripremao svoje trupe za borbu, krani su u Hagiji Sofiji odrali zadnju misu, Grci i Latini zajedno. Nakon toga sveanog trenutka borci su se vratili na svoja mjesta i car je sve do kasno u no obilazio obrambenu liniju. U ranim jutarnjim satima zapoela je ofenziva i grad je ovaj put napadnut sa svih triju strana istodobno. Ipak, junaka je obrana due vrijeme odolijevala navali i uspjeno odbijala svaki napad. Tada je sultan ukljuio u borbu svoju

219

istorijaonline.com

glavnu rezervu, janjiare, i toj je elitnoj trupi osmanske vojske nakon estoke borbe polo za rukom popeti se na gradske zidine. Giustiniani, koji se borio na strani cara, u odluujuem je trenutku smrtno ranjen i odnesen s poprita. Njegova je smrt unijela nemir u redove branitelja i to je ubrzalo turski prodor. Ubrzo je grad bio u njihovim rukama. Konstantin XI. borio se do posljednjeg trenutka i u borbi je naao smrt kakvu je traio. Tri dana i tri noi trajalo je pljakanje, koje je sultan odobrio svojim vojnicima prilikom priprema za posljednji napad da bi podjario njihov ugasnuli borbeni ar. Unitena su bogatstva neprocjenjive vrijednosti, umjetnika djela i dragocjeni rukopisi, slike svetaca i oprema crkve. Mehmed II. sveano je uao u osvojeni grad. Carigrad je postao glavni grad Osmanskoga Carstva. Bizantsko je Carstvo prestalo postojati. Utemeljenjem carskoga grada na Bosporu za vrijeme Konstantina Velikog poeo je ivot Bizantskoga Carstva, a s njegovim je padom za posljednjega Konstantina Bizant nestao. Junogrka Moreja i trapezuntsko carstvo su, dodue, nadivjeli Bizant za nekoliko godina, ali Turcima njihovo pokoravanje vie nije inilo problem. Zauzee Carigrada uspostavilo je most izmeu azijskih i europskih posjeda Osmanlija i dalo nov polet njihovoj osvajakoj sili. Ubrzo je mono tursko carstvo prigrabilo i ostatak grkih, kao i latinskih i slavenskih posjeda na Balkanu. Godine 1456. u osmanske je ruke pala Atena, a Partenon, koji je ve itavo tisuljee bio crkva posveena Djevici Mariji, pretvoren je u tursku damiju. Godine 1460. prestala je postojati i bizantska Moreja; Toma je pobjegao u Italiju, dok se neprijatelj Latina Dimitrije uputio na sultanov dvor. U rujnu 1461. palo je i trapezuntsko carstvo i time je i posljednji komadi grkoga tla doao pod tursku vlast. Srpsko je despotstvo podleglo ve 1459. godine, slijedilo mu je 1463. bosansko kraljevstvo, a prije kraja stoljea u turskim su rukama zavrile i druge slavenske i albanske zemlje sve do Jadranskoga mora. Tako se ondje ponovno protezalo carstvo od Mezopotamije do Jadrana, ije je prirodno sredite bilo u Carigradu: Tursko Carstvo, koje je izraslo na ruevinama Bizantskoga Carstva i koje e nekadanje bizantske teritorije ponovno na vie stoljea okupiti u jednu dravnu cjelinu. Bizant je propao 1453. godine, ali njegove su duhovne i politike tradicije preivjele i djelovale kako na starom bizantskom tlu, tako i s druge strane nekadanjih granica Carstva, oploujui dravni i kulturni ivot europskih naroda. Kranska je religija specifino grkoga karaktera - kao pojam bizantskoga duha i istodobno kao suprotnost rimskom katolicizmu - za Grke, kao i za june i istone Slavene, i dalje bila svetinja nad svetinjama. Tijekom stoljea turske vladavine pravoslavna je vjera bila izraz duhovne i narodne osobnosti Grka i junih Slavena, ona je uvala balkanske narode od utapanja u turskoj bujici i time omoguila njihov nacionalno-dravni preporod. Pravoslavlje je bilo i duhovni stijeg pod kojim je provedeno ujedinjenje ruskih naroda i pod kojim je moskovsko carstvo steklo svoj poloaj velesile. Ubrzo nakon raspada Bizanta i junoslavenskih drava, Moskva je konano odbacila tatarski jaram i kao jedina samostalna drava pravoslavne vjeroispovijedi postala prirodno sredite pravoslavnoga svijeta. Ivan III., veliki ujedinitelj i osloboditelj ruskih zemalja, oenio je ker despota Tome Paleologa, neakinju posljednjega bizantskog cara. Na svoj je grb preuzeo bizantskoga dvoglavog orla, uveo je u Moskvi bizantske obiaje i ubrzo je Rusiji pripala ona vodea uloga na kranskom istoku koju je prije imalo Bizantsko Carstvo. Ako je Carigrad bio novi Rim, Moskva je postala "trei Rim". Duhovno nasljee Bizanta, njegova vjera, politike ideje i duhovni ideali stoljeima su ivjeli dalje u ruskom carstvu. Jo je vei utjecaj imala bizantska kultura, koja je proela i istok i zapad. Iako njegov utjecaj u romanskim i germanskim zemljama nije bio ni izdaleka tako sveobuhvatan kao u slavenskima, Bizant je ipak kulturno oplodio i Zapad. Bizantska je drava bila tijelo u kojemu je stoljeima nastavila ivjeti grko-rimska antika. Zbog toga je Bizant bio davatelj, a Zapad primatelj. Osobito je u vrijeme renesanse, kada je ovjeanstvo tako snano obuzela enja za antikom kulturom, zapadni svijet u Bizantu pronaao izvor iz kojega su prema njemu potekla kulturna blaga antike. Bizant je sauvao antiko nasljee i time ispunio svjetskopovijesnu

220

istorijaonline.com

misiju. On je sauvao od propasti rimsko pravo, grku poeziju, filozofiju i znanost, da bi zatim to veliko nasljee proslijedio europskom ovjeanstvu kada je ono sazrelo da ga primi.

221