UGOVORI U RIMSKOM PRAVU SEMINARSKI RAD

SADRAJ

1.Uvod.......................................................................................................................3 2.Pravni posao..........................................................................................................4 2.1. Pravna sposobnost.....................................................................................5 2.2. Poslovna sposobnost..................................................................................5 3. Ugovor-Contractus .............................................................................................6 4. Elementi ugovora.................................................................................................7 4.1. Izjava volje................................................................................................7 4.2. Predmet ugovora......................................................................................8 4.3. Kausa ugovora .........................................................................................9 4.4. Rok (dies)...........................................................................................................9
4.5. Uvjet (conditio)...................................................................................................9 5. Klasifikacija ugovora....................................................................................................10 5.1.Verbalni kontrakti.............................................................................................10 5.2. Literalni kontrakti............................................................................................13 5.4. Konsenzualni kontrakti...................................................................................15 5.5. Bezimeni kontrakti...........................................................................................16 6. Kontraktna odgovornost..............................................................................................17 7. Zakljucak.......................................................................................................................18

UGOVORI U RIMSKOM PRAVU

1. UVOD

Rimsko carstvo je tokom svog postojanja prelo dug put od grada-drave na apeninskom poluostrvu pa do ogromnog carstva koje je okruivalo Sredozemno more. Rimsko carstvo razvija se pred naim oima od doba raspadanja rodovsko- plemenske organizacije i stvaranja drave, preko isto robovlasnikog drutva u klasinom razdoblju rimskog prava pa do prvih poetaka feudalizacije u formi rimskog kolonata u vrijeme postklasinog i Justinijanovog prava. Svaki period je donio odreene promjene sa sobom kako u dravnom ureenju, tako i u pravnom poretku. Rimska civilizacija je dominirala zapadnom Evropom i podrujem oko Sredozemnog mora, inspiriui veliki dio kulture Evrope. Rimsko drutvo je robovlasniko ali ima i neke odlike i rjeenja koje imaju univerzalan karakter, koje ga ine prihvatljivim i u srednjem vijeku i danas. Na poetku, Rimsko drutvo pokazuje vidljive tragove prvobitne zajednice, a poevi od principata javljaju se elementi feudalnih odnosa. Pa ipak, tokom dugih stoljea svog postojanja, to je tipina robovlasnika drava. Rimsko pravo i literatura pruaju brojne dokaze o svom robovlasnikom karakteru. Materijalna osnova rimske civilizacije je gotovo cijela
2

sagraena robovskim radom, a njena kulturna nadogradnja iskljuivo radom slobodnih, i to pripadnika najviih stalea. Dord Orvel1 kae: Kad mislim na stari vijek obeshrabruje me pomisao da te stotine miliona robova, na ijim leima je generacijama poivala civilizacija, nisu iza sebe ostavili nikakav trag. Na drugoj strani, rimsko carstvo ima i neke vanklasne, univerzalno prihvatljive osobine. Antiki Rim je doprinjeo razvoju umjetnosti, knjievnosti, arhitekture, tehnologije, i prije svega, prava, a njegova historija jo uvijek ima utjecaja na dananji svijet. Rimsko pravo je dio naslea iz antike, koje je bogato i raznovrsno. Rimsko pravo nije propalo s propau Rimske drave. Rimsko pravo je sluilo kao glavna podloga kasnijih kodifikacija koje su stupile na njegovo mjesto. Rimski pravnici postavili su prve temelje pravne znanosti, oni su izgradili i razradili osnovne i najvanije institute privatnog prava drutva. Tako su do dananjeg dana sauvani razni instituti rimskog prava: podjela stvari, zatita svojine, dravina, slubenost, klasifikacija ugovora itd. Rimska drava je bila velika i dugovjena. U Rimskoj dravi postojalo je visoko razvijeno trite, veliki gradovi bili su potroaki centri. Rimljani su promet roba i usluga podigli na do tada nevien nivo. Zahvaljujui tako razvijenom prometu roba i usluga Rimsko pravo je razvilo odgovarajue svojinske oblike kao i razne vrste ugovora. Razvoj kontrakta ( ugovor) u posljednja dva vijeka republike promijenio je iz osnova izgled rimskog obligacionog prava: od skromnog dodatka sistemu normi koje su davale okvir zatvorenoj kunoj privredi, ono je postalo jedan od najviih dometa rimske kulture. Ugovori su danas najei i najvaniji dokument pravnog prometa. Ugovor je vaan instrument koji se javlja u mnogim granama prava i ima raznovrsne ciljeve. Njime se npr. Zasniva brak, radni odnos, usvojenje, on moe biti i osnov za nasljeivanje. Ugovor se vrlo esto koristi u meunarodnom pravu, za regulisanje raznih odnosa izmeu drava ili njihovih organizacija, ali se najvie koristi u oblasti imovinskog prava, obligacionog i trgovinskog. Bez ugovora ne bi bila mogua robna razmjena.

2. PRAVNI POSAO

Prije nego to se posvetim stvarnom pojmu i znaenju ugovora o rimskom pravu, kratko u se posvetiti pravnom poslu openito, kao i licima koja imaju pravnu i poslovnu sposobnost u rimskom pravu. Pravni posao je, pored stvari, drugi vaan pojam rimskog prava. Pravni posao je izjava volje koja sama ili u vezi sa drugim injenicama izaziva nastanak, promjenu ili prestanak subjektivnog prava. Pravni posao se dakle definira kao izjava volje koja proizvodi pravno dejstvo, pri emu je izjava volje pretpostavka pravnog posla. Pored nje se zahtjevaju i drugi uslovi kao to su poslovna sposobnost, formalnost itd.
1

Georg Orwell je pseudonim engleskog knjievnika Erica Arthura Blaira

Rimsko pravo poznaje samo pojedine tipove pravnog posla. Pravni poslovi mogu se podijeliti na jednostrane (negotia unilateraria) i dvostrane (negotia bilateralia). Jednostrani pravni poslovi nastaju oitovanjem volje samo jedne stranke, npr. Oporuka. Dvostrani pravni poslovi nastaju saglasnim oitovanjem volja dviju stranaka, dakle nastaju iz ponude od strane jedne stranke i prihvatanja ponude od strane druge stranke. Dvostrani pravni poslovi zovu se ugovori. Naroito vanu skupinu ugovora sainjavaju obavezni (obligatorni) ugovori. Na osnovu ovih ugovora se jedna stranka prema drugoj na neto obavezuje, njima se znai osnivaju obaveze. Dvostrani pravni poslovi mogu stvarati kod svake strane uzajamna prava i obaveze, tako da je svaka strana i povjerilac i dunik, a mogu biti i jednostrano obavezujui, to znai da je jedna strana povjerilac, a druga dunik. Staro rimsko pravo istie pravilo da iz obinog, jednostavnog sporazuma stranaka ne moe nastati obaveza2. Tek kada je sporazum izmeu stranaka bio odjeven u odreenu formu, izazivao je uinke, stvarao obavezu i bio nazvan contractus3. Najstariji rimski pravni poslovi znai nisu bili strogo akti volje, bili su mnogo blie magijskim radnjama. Zato su uvijek formalni- dejstvo je posljedica obavljenog rituala, i apstraktni- namjera nije bitna za njihovo dejstvo i zato obino nije ni vidljiva iz forme pravnog posla. Ni u klasinom pravu ove osobine starih pravnih poslova nisu bile prevaziene. Pravnici koriste razliite nazive za sporazum, pactum consensus, conventio. Pojam kontrakt ogranien je na obligacione ugovore civilnog prava. U daljnjem razvoju rimskog prava pojam kontrakt poinje da se iri. 2.1. PRAVNA SPOSOBNOST

Pravna ili fizika lica kojima je bilo priznato svojstvo da budu nosioci prava i obaveza, tj. da imaju pravnu sposobnost i da pomou svojih organa izraavaju volju stupajui u pravne odnose sa drugim fizikim i pravnim licima, postojala su i po propisima rimskog prava. Iz sauvanih propisa teko je odrediti ko je sve imao priznatu pravnu i poslovnu sposobnost u vremenu starog prava. Razlika izmeu rimskog i savremenog prava lei u pojmu status koji danas nije potreban jer su svi ljudi jednaki. Po rimskom pravu to nije bilo tako. U rimskom pravu niti su svi ljudi bili pravni subjekti niti je stupanj pravne sposobnosti kod svih bio jednak. Samo rimski graanin je imao puna graanska i politika prava i punu pravnu sposobnost. Sasvim sigurno je i to da je Rimska drava imala punu pravnu sposobnost. Napredak u ovom razmiljanju bio je uvjetovan ekonomskim napretkom Rima. Postepeno se krug osoba koje su imala pravnu sposobnost irio, nii stalei, peregrini, pa ak i robovi su postajali subjekti prava. Osim toga nastala su velika i brojna udruenja, razliite drutvene tvorevine koje uestvuju u pravnom ivotu i imaju prava i obaveze te su mogli sklapati pravne poslove.
2 3

Ex nundo pacto obligatio non nascitur- iz samog sporazuma ne moe nastati obaveza. Pitanje klasinog pojma contractus u nauci je upitno. Neki pisci tvrde da je ve klasino pravo consensus odnosno conventio smatralo podlogom svakog kontrakta dok je po drugima pojam contractus bila objektivna veza meu strankama koja nastaje iz dozvoljenog djelovanja. Tek u postklasino i Justinijanovo doba smatra se da je osnov kontrakata saglasna volja stranaka, te se sada pojam kontrakta pribliio dananjem pojmu ugovora. Sada su iz pojma contractus morali otpasti svi oni sluajevi gdje obaveza ne nastaje ugovorom pa su za te sluajeve stvorene kategorije kvazi kontrakata i kvazi delikata.

2.2.

POSLOVNA SPOSOBNOST

Poslovna sposobnost je sposobnost jednog lica da svojom voljom, znai ne iznueno, proizvodi pravna dejstva i sklapa pravne poslove. Kod nas se po zakonu poslovna sposobnost stie sa 18 godina. Poslovna sposobnost u rimskom pravu zavisila je od uzrasta, spola, mentalnog i fizikog zdravlja osobe. Ogranienja poslovne sposobnosti postojala su i kod rasipnika.

3. UGOVOR- CONTRACTUS

Sam termin kontrakt potie od rijei contrahere, to znai stegnuti, saeti, sakupiti, ujediniti, dogovoriti se. U osnovi je ideja o zajednikoj aktivnosti koja ima neke pravne posljedice. Stara prava nemaju opi pojam ugovora4. Grci su doli do saznanja o sinalagmi, rijei koja je po etimologiji slina rimskom kontraktu. U poetku rimska pravna nauka smatra da je ugovor aktivnost, inidba u formi koja je zakonom ili obiajima propisna, koja stvara, mijenja ili ukida obligacioni odnos. Tek u klasinom pravu se javlja shvatanje da je sutina ugovora sporazum, saglasnost volja. Nema ugovora bez saglasnosti volja. I dananja nauka tako definie ugovor: saglasna izjava volje kojom se stvaraju, mijenjaju ili ukidaju pravni odnosi. Ugovor je saglasna izjava volje dva ili vie lica upravljena na postizanje odreenog cilja. Ugovor se sklapa po pravilu u onom asu lada ponuditelj primi izjavu ponuenog da ovaj prihvata ponudu. Danas su ugovori najee neformalni, osim ako je zakonom drukije odreeno. Meutim, u rimskom pravu vaio je suprotan princip. Za zakljuenje ugovora zahtijevana je naroita forma: upotreba odreenih rijei i simbola, prisustva svjedoka, zakljuenje radnje na odreenom mjestu i sl. taj zahtjev bio je uslovljen predstavama ljudi o magijskom, arobnom znaaju izgovorene rijei. Forma je bila osnov nastanka pravnog

Rimsko pravo poznaje samo pojedine tipove pravnog posla. Njemu je stran opi pojam ugovora. ak i kada se kasnije u rimskom pravu proirio zatvoreni krug ugovora, rimsko pravo nije dolo do opeg pojma.

posla. Znai, po civilnom pravu, samo ugovor koji je bio odjeven u objektivni elemenat forme proizvodio je utuivu obavezu i samo takav se smatrao kontraktom. Dakle po rimskom pravu potrebna je saglasna izjava volje da bi se dobio kontrakt, ta suglasnost se morala izraziti u odreenoj formi, dalje je morala za svaki ugovor postojati unaprijed predviena tuba koja obino nosi naziv po ugovoru. Kontrakt postoji samo ako su ovi uslovi ispunjeni u suprotnom se eventualno moe rei da postoji pakt, iako i pakt spada u ugovore u irem smislu rijei.

4. ELEMENTI UGOVORA

Bitni elementi ugovora su volja, predmet i kausa ugovora. Bez ovih elementa ugovor nr moe ni postojati.

4.1. IZJAVA VOLJE Volja za zakljuenje ugovora moe se izjaviti pismeno ili usmeno, rijeima, uobiajenim znacima ili drugim ponaanjem iz koga se sa sigurnou moe zakljuiti njeno postojanje. Pored ovog izriitog oitovanja volje postoji i preutno i neizravno oitovanje volje koje se naziva konkludentnim inima (npr. utnja). Meutim,pitanje da li se pasivnim ponaanjem (utanjem) moe izjaviti volja je diskutabilno. U rimskom pravu je vailo pravilo: Qui tacet non utique fatetur, sed tamen verum est eum non negare.- ko uti ne priznaje, ali je tano da ne porie. U modernom pravu je prihvaena teorija da se utanje po pravilu ne smatra pristankom. Ovo pravilo nema apsolutnu vanost nego postoje izuzetci od kojih su neki
6

ustanovljeni zakonom. Npr., za ugovore o nalogu, zakupu i druge ugovore sa trajnim izvrenjem obaveza vai pravilo da , ukoliko je zakupac po isteku roka na koji je zajup ugovoren, nastavio da upotrebljava stvar, a zakupodavac se tome nije protivio, smatra se da je zakljuen novi ugovor o zakupu neodreenog trajanja, a pod istim uslovima kao i prethodni. Nemo in vitus agere cogitur- nikoga se ne moe siliti na djelovanje protiv njegove volje. to znai da izjava volje mora biti dana slobodno, bez prinude. Mora postojati slobodna, ozbiljna, stvarna volja, usmjerena na neto to je mogue ostvariti. Ona ne smije biti posljedica zablude, prevare, prijetnje ili prinude, to u starom Rimu nije uvijek bilo tako. Zakljuenje ugovora silom nije mogue zbog neophodnosti izjava volje stranaka. Budui da je svaki pravni posao oitovanje volje, gdje unutarnja volja treba odgovarati izjavljenoj, mane volje mogu utjecati na valjanost pravnog posla i uzrokovati njegovu nitavost. Problem mana volje nije postojao u starom rimskom pravu gdje je vladalo strogo objektivno tumaenje volje, to znai da su se rijei i geste tumaile doslovno, bez obzira na pravu volju stranaka i bez obzira na mogue nepravedne posljedice takvog tumaenja. Tek rimski pravnici iz republike poinju obraati panju na volju i uvaavaju stvarnu volju koja stoji iza oitovanja. U Justinijanovom pravu prednost se daje unutarnoj volji i namjeri stranaka. Nesklad izmeu volje i oitovanja volje moe biti svjestan ili nesvjestan. Svjestan nesklad volje je ako stranka namjerno oituje neto to zapravo nee, tj. ako se ima dojam da neko neki posao eli sklopiti, a zapravo ne eli (ako je sklopljen, pravni posao je valjan); dalje to mogu biti poslovi sklopljeni u ali ili na pozornici ( ovakav pravni posao nije valjan). Ignorantia facti excusat/ non nocet- nepoznavanje injenica ispriava/ ne teti. Ignorantia iuris non excusat/ nocet- nepoznavanje prava ne ispriava/ teti. Nesvjestan nesklad volje i oitovanja volje je zabluda. Zabluda, prijevara i prijetnja prestavljaju razloge za ruenje ugovora. Zabluda je pogrena predstava o nekom elementu ugovora ili o nekoj drugoj injenici koja utjee na njegovu punovanost. Zabluda je slina prevari, razlika je u tome to se kod zablude ne postavlja pitanje krivice, dok je kod prevare i druga strana kriva zato to je dovela u zabludu suugovaraa ili je vidjela da je on u zabludi i to iskoristila. Postoje 4 tipa zabluda: 4.1.1. ZABLUDA O LINOSTI Zabluda o linosti postoji kada neko sklapa ugovor s jednom osobom, mislei da ga sklapa s drugom.

4.1.2. ZABLUDA O PRAVNOM POSLU Ova zabluda postoji kada stranke daju izjave koje su na prvi pogled saglasne, ali oko zakljuivanja postoji nesporazum (npr. hoe li mi dati sto sestercija ?; hou,
7

jedno lice misli na poklon drugo na zajam, ovdje nije dolo do saglasnosti volja i ugovor ne vai). 4.1.3. ZABLUDA O PREDMETU Ova zabluda postoji kada stranke ne misle na isti predmet, npr. Neko proda olovo umjesto srebra, ni ovdje nema saglasnosti volja.

4.1.4. ZABLUDA O SVOJSTVIMA To je zabluda o svojstvu ili kvalitetu neke stvari. 4.2. PREDMET UGOVORA Uslova za nastanak ugovora je takoer postojanje predmeta (objekta) na koji se ugovor odnosi, to je stvar ili radnja povodom koje nastaju odreena prava i obaveze. Predmet ugovora oznaava ono to se duguje, odnosno na ta se dunik obavezuje.

4.3. KAUSA UGOVORA Kausa predstavlja neophodan uslov za sklapanje i nastanak ugovora, svaki ugovor mora imati doputenu i dozvoljenu kausu, tj. ne smije biti protivna propisima, javnom poretku ili dobrim obiajima. Kausa je odgovor na pitanje zato se neto duguje, ona je uzrok, povod, razlog, cilj nastanka ugovora. Po subjektivnoj teoriji kausa je psiholoki elemenat koji pokree pojedinca da zakljui posao, ona je motiv prihvatanja. U nekim ugovorima kausa nije jasno izraena. To su apstraktni ugovori, oni imaju kausu jer je ona uslov punovanosti pravnog posla, ali je ona skrivena, nepoznata za trea lica. Elementi ugovora kao to su rok i uslov smatraju se nebitnim, jer oni samo blie odreuju prava i obaveze stranaka, a ugovor moe postojati i bez njih. Rok i uslov su dakle okolnosti ije nastupanje se oekuje u budunosti, rok je budua izvjesna okolnost, a uslov budua neizvjesna okolnost, tj. uslov stavlja u pitanje vrenje prava.

4.4. ROK (DIES) Dies interpellat pro homine- rok opominje umjesto ovjeka. Dies a quo non komputatur in termino- poetni dan se ne rauna u rok.
8

Rok je uzgredna odredba pravnog posla kojom je uinak pravnog posla vremenom ogranien, uinak ili nastaje od odreenog vremena (dies a quo- poetni rok), ili traje do odreenog vremena (dies a quem- zavrni rok). Dalje rokovi mogu biti prosti, nastup roka je izvjestan, tako da tano znamo kada e poeti tei (dies certus an- tano odreen) i rokovi- uvjeti, gdje nastup roka neizvjestan, znamo da e sigurno poeti tei, ali ne znamo kada, npr. neija smrt (dies incertus an- neodreen).

4.5. UVJET (CONDITIO) Uvjet je uzgredna odreda kojom stranke uinak pravnog posla ine zavisnim od neke neizvjesne budue okolnosti. Uvjetovana okolnost mora biti budua i neizvjesna, a ako nedostaje jedno od tih obiljeja, tada govorimo o nepravim uvjetima, a to su:

4.5.1. NUNI UVJETI Uvjetovana okolnost je budua, ali se sigurno mora ispuniti, na primjer ako neko umre, takav posao se smatra bezuvjetnim, to je zapravo rok.

4.5.2. NEPRAVI UVJETI Ako se uvjetovana okolnost ve dogodila u sadanjosti ili prolosti, a ta okolnost strankama nije poznata, za pravi uvjet je potrebna objektivna neizvjesnost, subjektivna nije dovoljna. 4.5.3. NEMOGUI UVJETI To su takvi uvjeti koji se ne mogu ostvariti, bilo fiziki, bilo pravno, stranka nastanak uinka vee uz neto nemogue, zapravo taj uinak ne eli niti taj uinak moe ikada nastupiti. Rimski pravnici su usvojili pravilo da su takvi uvjeti dodani pravnom poslu inter vivos inili posao nitavnim, dok se kod pravnih poslova mortis causa smatraju kao da nisu dodani, takvi poslovi se smatraju bezuvjetnim i valjanim. 4.5.4. NEMORALNI I NEDOPUTENI UVJETI Ovi uvjeti prosuivali su se isto kao i nemogui uvjeti, to jest dodani pravnom poslu inter vivos inili su posao nitavnim, a kod poslova mortis causa smatrali su se pro non scripto. Uvjeti mogu biti suspenzivni (odgodni), to jest odgaaju postanak i uinak pravnog posla, i rezulutivni (raskidni), posao se ukida nastupanjem uvjeta.
9

5. KLASIFIKACIJA UGOVORA

Kontrakti se mogu klasificirati po razliitim kriterijima ali je najvanija klasifikacija po nainu na koji se zakljuuju. Ve Gaius je kontraktne obaveze klasinog doba dijelio prema obliku i nainu postanka na 4: aut enim, re contrahitur obligatio aut verbis aut litteris aut consensus5. Ovu etverodiobu na verbalne, realne, literalne i konsenzualne kontrakte zadrao je i Justinian u svojim institucijama.

5.1. VERBALNI KONTRAKTI Roma parla, Oriente scrive- kau Talijani. Zaista u vrijeme kada su na Istoku preovlaivali pisani ugovori, Rim je vie volio da recituje recitacije. To je ne toliko razlika u mentalitetu, koliko u stupnju razvoja, jer su ranije i narodi starog istoka ee upotrebljavali izgovorene formule, nego pisane rijei, do ega su doli tek poslije izvjesnog razvoja. A i inae, mentalitetu ljudi, koji su tek izali iz prvobitne zajednice sa svim njihovim vjerovanjima i praznovjerjem, vie odgovara sveana, religijskom maglom obavijena rije nego pisani dokument. Sjetimo se Indijanaca iz Amerike i njihovog haug. Verbalni kontrakti dakle nastaju izgovorom formule, sveanih rijei, suglasnost postoji, ali nije u prvom planu. 5.1.1. NEXUM Nexum je najstariji rimski kontrakt i kao takav nije dovoljno poznat, krajem Republike ve je bio nestao iz prakse. Jedino to se o nexumu pouzdano zna je injenica da se zakljuivao poput mancipacije, pomou bakra i vage. To je kontrakt o zajmu koji nastaje u obliku gesta per aes et libram, to jest realnim, kasnije i simbolikim vaganjem zajamske svote pred svjedocima. Nexum je vodio u duniko robstvo, ako se dug ne vrati na vrijeme, dunika moe bez suenja preuzeti kreditor.6 5.1.2. STIPULATIO Stipulacija je najvaniji verbalni kontrakt koji je postojao jo u vrijeme zakona XII tablica, naziva se djevojke za sve. Sam pojam stipulacija potie od stipulus- vrst, dakle : vrst dogovor, tvrda vjera. Stipulacija je dakle verbalni, apstraktni ugovor starog rimskog
5 6

rimsko pravo, Marijan Horvat, 7. izdanje, str. 250 Automancipacija- dunik nesposoban za plaanje dobrovoljno zalae vjerovniku sam svoju osobu, da bi tako svojim radom odradio dug.

10

prava koji je nastajao sveanim pitanjem vejrovnika i sveanim, saglasnim i neposrednim odgovorom dunika. Na ovom temelju nastajala je obaveza dunika i pravo vjerovnika da zahtjeva izvrenje obaveze. Svaka stipulacija je bila jednostrani (iz zakljuene stipulacije nastajala su samo potraivanja za vjerovnika i samo dugovanja za dunika) i apstraktni ( obaveze dunika nastajala je iz samog obeanja bez obzira na pravni razlog- kausu, zbog koga se dunik obavezivao) ugovor. Ukoliko nije postojao unitas actus7, stipulacije nije bilo, kao to nije bilo stipulacije ni onda, kada bilo dunik, bilo vjerovnik nisu bili u stanju izgovoriti sveane rijei koje su bile unaprijed utvrene. U najstarije vrijeme stipulacija je mogla biti zakljuena jedino u formi sponsio, bio je to najstariji oblik verbalne stipulacije 8. Vjerovnik je bio obavezan postaviti pitanje: Spondes?-obeava?, na ta je dunik odgovarao: Spondeo- Obeavam. Stipulacija je time bila zakljuena. Niti jedno drugo pitanje i ni jedan drugi odgovor nisu mogli imati takvo djelovanje. Stipulaciju u formi sponsio mogli su zakljuiti samo rimski graani. U klasinom razdoblju meutim, stipulacija je mogla biti zakljuena i mnogim drugim odgovarajuim pitanjima i saglasnim odgovorima. Stipulaciju u ovim formama mogli su zakljuivati kako rimski graani, tako i ostali stanovnici drave koji su imali pravo sudjelovati u pravnom ivotu. U postklasinom pravu je konano ukinut zahtjev da pri stipulaciji mora postojati puna suglasnost izmeu postavljenog pitanja i datog odgovora. Bitno je bilo jedino da se jasno potvrdi suglasnost stranaka. Stipulacija je bila ugovor koji je mogao biti upotrebljen u svim sluajevima kada je bilo potrebno zasnovati neku jednostranu obavezu. Osim toga, stipulacija se mogla upotrebljavati i u sluajevima kada je trebalo zasnovati dvostrane obaveze, u takvim sluajevima bile su upotrebljivane dvije, prividno odvojene, a stvarno korelativne stipulacije. Na taj nain stipulacija je bila ugovor koji je mogao zadovoljiti sve potrebe pravnog prometa. Za zatitu prava vjerovnika postojale su posebne tube, uvedene su condictiones ili stroge tube civilnog prava. Za zatitu vjerovnika u periodu klasinog i postklasinog prava isto su sluile condictiones starog prava. Sve stipulacione tube bile su apstraktne tube, to jest sudac pri ovim tubama nije vodio rauna o pravnom temelju stipulacije. Vano je bilo utvrditi, ne zato se duguje, ve da li se duguje i to se duguje. Stipulacija je jedan opi oblik preuzimanja obaveza, naroito je pogodna za zajam, s tim da se za kamate morala upotrijebiti nova stipulacija. I kupoprodaja se zakljuivala putem dvije stipulacije: jednom bi kupac obeao cijenu, a drugom prodavatelj robu. Kroz historiju je pretrpjela razne promjene u formi i sutini. Postepeno su se poeli traiti naini koji obezbjeuju dokazivanje stipulacije: svjedoci ili pisani dokumenti. Tako je postalo uobiajeno da se o usmenoj stipulaciji sastavi pisana isprava. Ona je tokom

Unitas actus- zahtjev za postojanjem vremenskog jedinstva izjava stranaka, to znai da je odgovor morao uslijediti neposredno poslije pitanja. 8 rimsko pravo Puhan Ivo, 1970., str.300

11

klasinog perioda sluila samo kao dokaz da je zakljuena usmena stipulacija. Vremenom je dokument postao sr posla, a usmena formula je prevaziena. Za zatitu onih koji su preuzeli obavezu a da nisu nita dobili pretor je dozvolio tubu zbog prevare ime je stipulacija postala kauzalna. Tako je poslije duge evolucije, stipulacija od verbalnog i apstraktnog posla starog prava, namjenjenog iskljuivo za Rimljane, postala pisan i kauzalan ugovor kojim su se mogli sluiti svi stanovnici carstva.9 O znaaju ovog ugovora govori i injenica da se i danas rije stipulisati upotrebljava kao sinonim za ugovoriti.

5.1.3. DOTIS DICTIO To je sveano obeanje miraza, uinjeno od ene ako je bila sui iuri ili od njenog pater familiasa ako je bila alieni iuris. Obeanje je trebalo uiniti ili mladoenji ako je bio sui iuri ili njegovom pater familiasu.

5.2. LITERALNI KONTRAKTI Od klasinog prava Rimljani sve vie pribjegavaju pisanim ugovorima koji obezbjeuju pouzdanost sadraja i dokazivanje u sluaju spora. Rimsko pravo je poznavalo samo jedan pisani ugovor, koji se nije odrao poslije klasine epohe. Ali s naputanjem klasinih pravnih shvatanja i prodorom orijentalnih utjecaja, vaniju ulogu dobivaju pisane isprave. Ovome je u postklasinom periodu doprinjelo uvoenje formalne teorije dokazivanja u sudski postupak. Postojali su sljedei pisani ugovori: 5.2.1. EXPENSILATIO Nomen transcripticum ili expensilatio je literalni kontrakt rimskog civilnog prava, javlja se u kasno republikansko doba, a u carsko doba ve nestaje iz prakse. Obaveza nastaje upisivanjem u vjerovnikovu blagajniku knjigu (codex accepti et expensi- knjiga prihoda i izdataka).

Na opisanom razvoju stipulacije oituje se pretvaranje instituta ius civile u ius gentium. Instituti starog civilnog prava su formalistini i apstraktni: razlog njihove obligatornosti ne lei u kauzi nego u formi. Instituti ius gentium su neformalni, ali su zato kauzalni. Konano je u Justinijanovom pravu potpuno nestalo formalizma.

12

5.3. REALNI KONTRAKTI Osnovna karakteristika realnih ugovora je to to se zakljuuju predajom stvari. Po Gaju, predajom stvari nastaje obligacija. Ovdje je suglasnost volja u sjenci same predaje stvari. Po Gaju, jedini realni kontrakt je zajam, iz razloga to se tada smatralo da predaja stvari podrazumijeva prijenos svojine tradicijom, to je sluaj kod zajma. Justinjanove Institucije u realne kontrakte ubrajaju jo i poslugu, ostavu i ugovor o zalogu.

5.3.1. MUTUUM (ZAJAM) Zajam je ugovor kojim jedna strana daje odreenu koliinu zamjenjivih i potronih stvari drugoj, a ova se obavezuje da e vratiti istu koliinu stvari iste vrste. Predmet zajma mogao je biti i novac. Zajmodavac je u sluaju da mu novac ne bude vraen, imao deliktnu zatitu. Zajam je jednostrano obavezujui ugovor stricti iuris, dok su ostali zatieni neposrednim sankcionisanjem bona fides. Zajmom se prenosi svojina nad stavrima kojima zajmoprimac slobodno raspolae. Kamate su se smatrale cijenom zajma. U poetku uzimanje kamate se smatralo nemoralnim. Zakon XII tablica odredio je maksimalnu kamatu na 12-tinu od iznosa glavnice.

5.3.2. COMMODATUM (POSLUGA) Posluga je realni kontrakt kojim jedan stranka (poslugodavac) daje drugoj (poslugoprimcu) neku nepotroivu stvar na besplatnu upotrebu, uz obavezu da je poslije upotrebe ili ugovorenog roka vrati. Za razliku od zajma posluga je imala dobroini karakter. Poslugoprimac je morao uvati stvar koju je dobio, u klasinom pravu morao je uvijek odgovarati za tetu, osim ako je nastala dejstvom vie sile. Ukoliko poslugoprimac ne vrati stvar na vrijeme ili je vrati oteenu, poslugodavac je protiv njega imao actio commodati.

5.3.3. DEPOSITUM (OSTAVA) Ostava je realni ugovor kojom ostavodavac ili deponent daje drugoj na besplatno uvanje neku stvar, a ostavoprimac ili depozitor se obavezuje da e stvar po isteku roka ili na zahtjev deponenta vratiti. Depozitor stvar ne smije koristiti jer bi bio odgovoran za krau upotrebe. Zatitu su po naelima bona fides imali i ostavodavac (actio depositi directa) i ostavoprimac (actio depositi contraria).
13

5.3.4. FIDUCIA Fiducija10 je slina posluzi, ostavi i nalogu, nastaje neformalnim sporazumom uz mancipaciju ili in iure cessio. Fiducijant daje neku stvar fiducijaru uz obavezu da je vrati po isteku roka ili po ispunjnju uslova. Gaj je nije ubrajao u realne kontrakte, a u Justinijanovim Institucijama se ne spominje jer vie nije ni postojala. 5.3.5. PIGNUS (ZALOG) Kod zaloga zalogodavac postaje povjerilac, trokove i tetu preuzima zalogoprimac koji istovremeno postaje dunik. Zalogodavac je imao actio in factum kao zatitu u sluaju da zalogoprimac nee da vrati odreenu stvar. Zalogoprimac je takoer mogao koristiti actio in factum kao zatitu, kao i actio doli.

5.4. KONSENZUALNI KONTRAKTI To su svi oni ugovori koji se zakljuuju prostom saglasnou volja. Oni su veliki proboj naela slobode volje stranaka u formalizam rimskog prava. To su kupoprodaja, najam, zakup, ugovor o djelu, ortakluk i zastupnitvo. Ako ovome dodamo zajam dobili smo najvanije ugovore obligacionog prava uope. Osnovni razlog nastanka ove kategorije ugovora je razvoj prometa i trgovine koja ne trpi forme i zahtjeva jednostavnost i efikasnost. 5.4.1. EMPTIO VENDITIO (KUPOPRODAJA) Ovo je konsenzualni kontrakt kojim se jedna stranka (prodava, venditor) obavezuje da drugoj stranci (kupac, emptor) trajno preda stvar, a druga stranka se obavezuje da za to plati cijenu. Kupovina se smatra nainom za sticanje stvari ili, pravniki reeno, za sticanje svojine. Jo je Gaj zapazio da je porijeklo ovog ugovora u trampi, prodaja u stvari i jeste trampa za novac. U klasinom pravu obje stranke svoj zahtjev mogu ostvariti u sudskom postupku, kupac sa actio empti, a prodava sa actio venditi. 5.4.2. LOCATIO CONDUCTIO

10

Fiducija se posljednji put spominje u Teodozijevu kodeksu.

14

Ovo je ugovor kojim se jedna strana ( zakupodavac, locator) obavezuje staviti na raspolaganje neku svoju stvar, a druga (zakupac, conductor) se obavezuje da e za to platiti odreenu naknadu. Razlikujemo tri vrste ugovora o zakupu: locatio conductio rei, predmet zakupa je tjelesna, nepotrona stvar, a zakupnina je morala biti u novcu. Postojala je razlika u obimu upotrebe, utendum locare znai samo najam stvari bez plodova, dok fruendum locare znai preputanje i plodova stvari. - Locatio conductio operarum, ovim ugovorom se radnik obavezuje da poslodavcu stavi na raspolaganje svoju radnu snagu, a poslodavac da e radniku platiti odreenu novanu nadoknadu, to znai da se radnik nalazi u funkciji lokatora, on iznajmljuje sebe.11 - Locatio conductio operisfaciendi, je ugovor o djelu, lokator se obavezivao da e konduktoru predati neku stvar ili lice, a ovaj se obavezuje da e s tom stvari ostavriti odreeni rezultat za koji e biti plaen (npr.lokator preda graevinski materijal i zemljite, da bi konduktor za njega sagradio kuu). -

5.4.3. SOCIETAS (ORTAKLUK) Ortakluk je ugovor kojim se dva ili vie lica udruuju radi postizanja imovinske dobiti. Svaki ortak unosi svoj dio, i dobit se dijeli prema veliini udjela ili prema ugovoru ukoliko takav postoji. 5.4.4. MANDATUM (UGOVOR O ZASTUPNITVU) Ovim ugovorom se jedna strana obavezuje da e u svoje ime, a za raun neke druge osobe besplatno obaviti neki pravni akt. Ovo je bila intelektualna usluga, koju pripadnici viih slijeva ine zbog sticanja ugleda, npr. Filozofi i pravnici. Po shvatanju Rimljana zaraivanje sopstvenim radom poniava slobodnog ovjeka, zato je mandat u naelu besplatan. Meutim rano je uveden obiaj da se licima koji za druge obavljaju posao daje honorarium (poast).

5.5. BEZIMENI KONTRAKT Bezimeni ili neimenovani ugovori su ugovori koji se ne mogu svrstati ni u jedan ve postojei imenovani ugovor. Oni lie na realne kontrakte jer sam sporazum ne
11

Sklapanje ovog ugovora u funkciji lokatora za radnika je znailo pristajanje na najnii socijalni poloaj za slobodnog ovjeka.

15

obavezuje, bitno je da jedna strana izvri svoju obavezu, tek tada i druga strana postaje obavezna, razlika je u tome to kod neimenovanih ugovora obaveze nemaju meusobno nikakve veze, npr.pomo pri uenju u naknadi za odravanje vrta. Vaniji bezimeni kontrakti su: permutatio, aestimatum i precarium.

6. KONTRAKTNA ODGOVORNOST

Pacta dant leges- ugovori obavezuju ugovorne strane kao zakon. Pacta sunt servanda- ugovori se trebaju potovati. Ovo su glavna naela ugovornog prava. Ugovori se potuju: kako izgovore rijei, neka to bude zakon.12 S razvojem naela konsenzualnosti, putem pretorske aktivnosti nastaju pravna sredstva kojim se pokuava zatititi cilj koji su stranke imale prilikom zakljuenja ugovora kao i zatititi povjerioca ili oteenog. Sredstva protiv zloupotrebe prava, zlonamjerne radnje ili prevare (dolus) bila je tuba (actio doli) putem koje se mogla naplatiti kazna u visini pretrpljene tete i prigovor (exceptio doli). Dalje su postojale civilne tube, nastale obiajem ili zakonom. U klasinom pravu, da bi se ustanovila ugovorna odgovornost, mora postojati teta, ta teta mora biti prouzrokovana ponaanjem dunika i to ponaanje mora biti protupravno.13 Po starom rimskom pravu svako odgovara za posljedice svojih aktivnih radnji. Po opem pravilu onaj ko drugome nanosi tetu vrei svoje pravo nije odgovoran. U svim pravnim odnosima uesnici su odgovorni za svoje zlonamjerne radnje, dunik je bio osloboen odgovornosti ako je teta nastala dejstvom vie sile. Za zatitu povjerioevih interesa pronaena je ugovorna kazna kojom se povjerilac oslobaao

12

U primitivno doba se povreda ugovorne obaveze smatrala nevjerom i prevarom, dakle deliktom koji treba kazniti. Na temelju presude iz nekih kontraktnih tubi stizavala je osuenika i infamia-gubitak asti. 13 Protupravno ponaanje je ponaanje koje zabranjuju ope norme, koje je u suprotnosti s bona fides kao i nepotivanje odredbi ugovora

16

dokazivanja pretrpljene tete i njene vrijednosti. Obligacija se nije gasila zbog nemogunosti izvrenja obaveze (npr.propasti stvari), jer ostaje obaveza plaanja kazne

7.ZAKLJUAK

U ovom radu pokusala sam dati kratki pregled ugovora kao najvanijih pravnih poslova rimskog prava i prava uope, osvrui se kratko na pravnu i poslovnu sposobnost.Dalje sam navela najznacajnije vrste rimskih ugovora i pokuala obrazloiti osnovne karakteristike svakog pojedinanog ugovora. Iako je Rimska drava prestala da postoji prije vie od 1500 godina na velikom broju Pravnih fakulteta prouava se rimsko pravo kao poseban predmet.Zaista izgleda udno da mi danas, nakon toliko stoljea prouavamo pravni poredak jedne davno iezle civilizacije u kojo postoji najsurovija eksploatacija gdje ovjek moe biti predmet neije svojine. Jedan od razloga je znaaj historije uope. Drugi razlog je u znaaju koji rimsko pravo ima na ovim prostorima.Naime savremeni pravni sistemi, ako izuzmemo neke egzotine, dijele se na dvije skupine: one koji su nastali na tradicijama rimskog prava i one koji su nastali pod utjecajem engleskog precedentnog sistema. Pravni instituti staroga Rima mnogo su utjecali na rjeenja kojima se i danas sluimo.Iz ovog proizlazi i trei razlog:rimsko pravo je uvod u savremeno graansko pravo, ono nam omoguuje bolje shvatanje ustanova privatnog prava.To znaci da dobro naueno rimsko pravo omoguuje lako shvatanje stvarnog, obaveznog i nasljednog prava.

17

LITERATURA
Rimsko pravo, Marijan Horvat,Zagreb 2007. Rimsko pravo, Ante Romac,Zagreb,2007 Rimsko pravo, Puhan Ivo, Nauna knjiga, Beograd, 1970 Zato piem i drugi eseji, Orvel G.,1977.

18