140

Prolegomena 9 (1) 2010

Umberto Eco, Umjetnost i ljepota u srednjovjekovnoj estetici, prevela eljka orak, Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 2007, 183 str.
Knjiga Arte e bellezza nell estetica Medievale Umberta Eca, prvi put objavljena 1987. godine, od 2007. dostupna je, zahvaljujui prevoditeljskom angamanu eljke orak i uredniku Milanu Pelcu, ravnatelju Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, znanstvenoj, ali i iroj itateljskoj publici i u hrvatskom prijevodu. Talijanski estetiar, teoretiar umjetnosti, knjievnik, naposljetku i voditelj katedre za semiotiku na Sveuilitu u Bologni, knjigom Umjetnost i ljepota u srednjovjekovnoj estetici, u kojoj nas kroz jedanaest poglavlja podrobno i znalaki upoznaje sa srednjovjekovnim poimanjem umjetnosti i ljepote, potvruje se kao ustrajan istraiva i veliki poznavatelj povijesti estetike misli, posebice srednjovjekovne. Navedeno djelo, koje se moe promatrati kao nadopuna knjige Il problema estetico in Tommaso d Aquino (prvo izdanje 1956. god.), rezultat je Ecova rada na produbljivanju i irenju dotadanjih historiografskih istraivanja srednjovjekovne kulture koja su, kako je zabiljeio ve u knjizi Estetiki problem u Tome Akvinskog, ukazala na injenicu da srednjovjekovna misao nudi filozofske spekulacije o Lijepom i konkretna osvijetenja spram ljepote stvari i estetike zbilje umjetnosti (12). Preko itavog niza srednjovjekovnih mislioca, od Augustina, Pseudo-Dionizija, Eriugene, sv. Bonaventure, Alberta Velikog i neizostavnog Tome Akvinskog, Eco nastoji pokazati da srednjovjekovno shvaanje lijepog nije ogranieno iskljuivo na podruje transcendentnog, ve pokazuje interes i za predmetni, osjetilni svijet. Iitavajui i analizirajui zapise onodobnih filozofa i teologa, autor, naglaavajui jednu od centralnih tema srednjovjekovnog razdoblja jasno isticanje suprotnosti izmeu prolazne i kratkotrajne izvanjske, materijalne ljepote koja uzbuuje duu nasuprot metafiziki lijepog ukazuje da, unato tome to se ljepota shvaa primarno kao inteligibilna stvarnost, srednjovjekovna misao pokazuje senzibilitet i za osjetilno lijepo. Osim, preko grke filozofske tradicije usvojenog, matematikog shvaanja lijepog prema kojemu se lijepo povezuje uz broj, proporciju i simetriju, to proizlazi iz osnovnog uvjerenja da svijetom vladaju matematiki zakoni i red koji omoguuju postojanje ljepote, u srednjem vijeku osobito je naglaena i razraena metafizika estetika svjetlosti. Preko starije filozofske tradicije, posebice neoplatonizma, u srednjem vijeku proiruje se uenje o Bogu kao svjetlosti, izvoru svih bia i ljepote. Budui da je

Recenzije Book Reviews

141

svijet manifestacija Boga, ljepota osjetilnog svijeta, koji svoj izvor ima u transcendentnoj Ljepoti, procjenjuje se na osnovi udjela odreene stvari u metafizikoj svjetlosti. U ljepoti svijeta krije se Boji odraz, vidljiva ljepota upuuje na viu, duhovnu stvarnost. Iz tog razloga alegorian, simbolian nain izraavanja, odnosno prikazivanja u srednjem vijeku ima velik znaaj jer ono predstavlja nain pristupa boanskom, odnosno sredstvo ukazivanja na injenicu da je svijet knjiga bojih tajni, mjesto u kojemu se manifestira nevidljivo. Da je poistovjeivanje ljepote s proporcijom bitno obiljeje srednjovjekovnog poimanja ljepote Eco je, izmeu ostalog, vrlo jasno ukazao naglasivi da je estetika proporcije bila zaista estetika srednjeg vijeka u punom smislu rijei (51), meutim srednjovjekovna filozofija, ukljuujui dakako i srednjovjekovno poimanje umjetnosti i ljepote, ne moe se u potpunosti sagledati niti razumjeti ukoliko se zanemari metafizika svjetlosti, ideja o Bogu kao svjetlosti i izvoru ljepote prisutna primjerice u misli Augustina, Pseudo-Dionizija Areopagite, Roberta Grossetestea i sv. Bonaventure. Znaenje metafizike estetike svjetlosti u srednjem vijeku vrlo je dobro uoljivo u graditeljskoj, arhitektonskoj i slikarskoj umjetnosti onoga doba. Uivanje u ljepoti srednjovjekovne crkve, katedrale, toj slici neba, obasjanoj raznobojnom svjetlou, zapravo je uivanje u inteligibilnom svjetlu, boanskoj biti koja se rasprostire u vidljivom svijetu, a uivanje u ljepoti djela likovne umjetnosti preteno, dakako, sakralne tematike, vodi preko osjetilne percepcije lijepog do uzdizanja ljudskog duha nevidljivoj ljepoti i boanskoj stvarnosti. Da se uivanje srednjovjekovnog ovjeka ne svodi na bezinteresni uitak, nego da ukljuuje i jednu viu duhovnu dimenziju, upuivanje na religiozan i moralan ivot, potvruje i sam Eco koji zapisuje da se estetsko uivanje srednjovjekovnog ovjeka ne sastoji u usredotoivanju na samostalnost umjetnikog proizvoda ili prirodne stvarnosti, nego u obuhvaanju svih nadnaravnih odnosa izmeu predmeta i kozmosa, u primjeivanju odbljeska vrline iz sastava u konkretnoj stvari (26). Povijest srednjovjekovne estetike misli, iz koje svakako valja izdvojiti onu Tome Akvinskog, pokazuje da je umjetnost openito shvaena i definirana kao ars (umijee) i ukljuuje ne samo umjetniko stvaralatvo nego i obrtnitvo. Pojam ars, kako to Eco na temelju reprezentativnih Tominih spisa zakljuuje, u srednjem vijeku oznaava sposobnost dobrog poznavanja objektivnih pravila kojima se proizvode predmeti. Jedna od, prema Ecu, bitnih odrednica srednjovjekovnog razdoblja jest izjednaavanje lijepog i korisnog, odnosno isticanje funkcionalnosti kao karakteristike lijepog. Veliki skolastiki mislilac Toma Akvinski, za kojega lijepo nuno ukljuuje proportio, integritas i claritas, razmatra i procjenjuje lijepu stvar upravo na osnovi funkcije kojoj je namijenjena, pa tako primjerice kristalni eki naziva runim jer on, iako je njegova izvanjska ljepota

142

Prolegomena 9 (1) 2010

neosporna, nije prikladan za vlastitu funkciju. Umjetnost, dakle, nije ekspresija, nego konstrukcija, postupak koji oekuje rezultat (112), ona ne pripada podruju djelovanja, ve injenja, odnosno tehnike proizvodnje koja slui dopuni i produljenju prirode. Sam umjetnik, daleko od poloaja koje dobiva u renesansi, nije zaetnik djela, stvaratelj koji oblikuje djelo prema ideji iz svog duha, ve je tek izvritelj, rukotvorac, artifex, koji nerijetko ostaje anoniman. Kada je rije o poloaju pjesnitva u srednjem vijeku, reprezentativan je takoer Toma Akvinski za kojega je ono, budui da mu nedostaje istina jer se temelji na izmiljanju i slikama nepostojeih stvari, infima doctrina. Kada usporeuje pjesnitvo sa Svetim pismom, Toma vrlo jasno naglaava da se, unato tomu to se oboje slui metaforama, oni bitno razlikuju u tome to pjesnitvo slikovitim prikazivanjem tei zabavi, a Biblija pouavanju u sveto uenje. Budui da se umjetnost prouavala i analizirala s moralnog i pounog aspekta, pjesnitvo koje nudi lane slike, ne pruajui nove istine i ne irei mudrost i pobonost, nije bilo osobito vrijedno. Skolastika, za koju je i filozofija bila ancilla theologiae, nije pokazivala naklonost za pjesniku umjetnost iz tog razloga to nije priznavala njezinu spoznajnu funkciju. S Danteom zapoinje, biljei Eco, novo shvaanje pjesnika (132), vienje pjesnitva kao proizvoda boanskog nadahnua i individualne sposobnosti stvaranja novog te shvaanje pjesnitva kao svojevrsnog filozofskog i teolokog govora, to e renesansa dodatno razraditi. Osim Dantea za kojega je umjetnost Boji unuk, Albertino Mussato (12611329) takoer se zalae za dostojanstvo i priznavanje vrijednosti poezije koju vidi kao drugu teologiju, a samog pjesnika, prenositelja boanske mudrosti, naziva poeta theologus. Platonovsko shvaanje ideje koje je, istie Eco, inilo osnovu degradiranja umjetnosti u odnosu na filozofiju, predmet je rasprava i u srednjovjekovnoj filozofskoj misli. Ve je Filostrat svojim pohvalama fantaziji, njenoj sposobnosti da stvara ono to jo ne postoji, dao znaajan doprinos vrijednosti i dostojanstvu umjetnosti. Augustin, u kojega je prisutno neoplatoniko stajalite, svojim e uenjem o emanaciji boanskih ideja objanjavati svoj stav o mogunosti umjetnikova dodira s boanskom idejom koju unosi u umjetniko djelo. U Tome Akvinskog, u kojega nailazimo na podrobna izlaganja stava o unutranjoj ideji u duhu umjetnika prema kojoj stvara, ideja, izvedena iz iskustva, shvaena je kao forma, egzemplarni uzor koji artifex oponaa u svrhu stvaranja djela. Sam Toma kae da je forma, odnosno umjetnika zamisao u umjetniku uzorak umjetnike tvorevine. Koliko je skolastikom aneoskom uitelju bila poznata, ali i prihvatljiva Aristotelova filozofija Toma je, izmeu ostalog, potvrdio svojom definicijom umjetnosti kao oponaanja koje nije shvaeno kao preslikavanje zbiljskih predmeta prirode, ve, kako je to Aristotel uio, prirode

Recenzije Book Reviews

143

u njenom stvaranju, a oito je da je na njegovu misao utjecalo i Aristotelovo stajalite da, kako je to zabiljeio u Metafizici, po umijeu nastaju one stvari iji se oblik, poelo tvorenja nalazi u dui tvorca. Kljune teme mnogih renesansnih i maniristikih rasprava, vrijednost i poloaj pjesnitva u odnosu na filozofiju i teologiju, umjetnika invencija i unutarnja ideja u duhu umjetnika prema kojoj stvara naziru se, dakle, i u srednjem vijeku, posebice kod Augustina i Tome Akvinskog, no umjetnost e morati priekati humanizam i renesansu da bi od injenja stvari postala nain, sredstvo otkrivanja i spoznavanja. U kasnoj renesansnoj misli nailazimo na iznimno znaajan pojam concetto, odnosno ideju koja se iz sfere apsolutnog spustila u podruje estetskog, ljudskog, i koja, iako zadrava svoje boansko porijeklo, svoje mjesto nalazi u duhu umjetnika, ne predstavlja rezultat promatranja i motrenja prirode, ve zadobivi znaenje umjetnikovih pronalazaka, postaje dokaz umjetnikove sposobnosti invencije. Iako, kako to vidi manirizam, umjetnik nije neovisan o transcendentnom izvoru, on je taj koji smilja i oblikuje concetto, on je stvaratelj, tvorac novog, a snaga njegova talenta prepoznaje se upravo u invenciji i sposobnosti oblikovanja te nainu na koji realizira unutarnju ideju. Iz vremenskog okvira srednjeg vijeka, ali humanistiko-renesansnog horizonta miljenja promilja filozof i teolog, diplomat, kardinal Nicolaus Cusanus (14011464). Njegova ontoloka i kozmoloka stajalita, posebice uenje o coincidentia oppositorum i ideja beskonanog elaborirani u djelu De docta ignorantia, za Umberta Eca predstavljaju smrtni udarac skolastikoj misli (145). Cusanusovo vienje ovjeka kao poveznika i posrednika izmeu ljudskog i boanskog, bie sredine, mikrokozmosa koji u sebi sadri znaajke makrokozmosa, drugog boga koji u niem svijetu stvara poput Boga u viem svijetu, posebno je znaajno u okviru nastojanja renesansnih mislioca da uzdignu umjetniku djelatnost i oslobode je etikete podraavatelja te otvore put potpunoj afirmaciji umjetnika kao stvaratelja novog, u svijetu jo nepostojeeg, kao onoga koji, natjeui se s Bogom, stvara drugu prirodu. Zahvaljujui odreenim kljunim Cusanusovim odreenjima ovjeka, dodatno obogaenim misaonim elementima hermetike tradicije, teoretiari renesanse i manirizma ukazivat e na snagu i mo umjetnika koji svojom boanskom sposobnou stvara djela u kojima se, budui da ine vidljivim ono nevidljivo, ostvaruje sinteza osjetilnog i nadosjetilnog. Tako e tek renesansa, uvidjevi u umjetnosti uzvienu duhovnu djelatnost i istu onu zadau koju imaju filozofija i teologija, priznati vrijednost i dostojanstvo umjetnika. Knjiga Umberta Eca, dajui prikaz srednjovjekovnih promiljanja ljepote i umjetnosti, iri i produbljuje dosadanje spoznaje i omoguuje bolje razumijevanje srednjovjekovnog, ali i ranog renesansnog miljenja.

144

Prolegomena 9 (1) 2010

Iako razbija predrasude o srednjovjekovlju kao razdoblju posve indiferentnom spram umjetnosti, nezainteresiranom za teorijske spekulacije o umjetniki i prirodno lijepom, knjiga prije svega prua uvid u sloenost analize i sagledavanja srednjovjekovne teorije umjetnosti koja se zbog razliitosti stavova i miljenja onodobnih filozofa i teologa ne moe svesti na jedan opi zakljuak. Podijeljenost miljenja u pogledu shvaanja i definiranja umjetnosti i ljepote vidljiva primjerice, s jedne strane u osudi umjetnosti koja zavaravajui utjee na ljudsku duu odvraajui je od religioznog i pobonog ivota, a s druge strane obrani umjetnosti koja upuuje na viu istinu, omoguuje da ustvrdimo kako upravo ta razliitost i raznolikost, uz poneke zajednike poglede, predstavlja osnovno obiljeje srednjovjekovne teorije umjetnosti.
eljka Metesi Deronji Institut za filozofiju Ulica grada Vukovara 54, HR-10000 Zagreb zmetesi@yahoo.com

Emanuele Severino, Bit nihilizma, preveo Miroslav Fridl, Zagreb: Demetra, 2008, 452 str.
Misao talijanskog filozofa Emanuela Severina (ro. 1929) pokuaj je dubinske refleksije smisla zapadnjake povijesti koja svoje ishodite nalazi u razumijevanju predsokratske misli i interpretaciji bitnih pojmova grkog miljenja. Mogunost jedinstvenog zahvaanja povijesti Zapada utemeljena je na razabiranju oblika postupne dominacije jednog procesa, procesa koji bismo pojednostavljeno mogli imenovati otuenje. Taj proces Severino opisuje razliitim imenima: osamljivanje, zabluda, put/staza noi Posrijedi je otuivanje u posebnom smislu, bitna znaajka kojega je uspostava oprenosti bitka (das Sein) i nitine (das Nichts), dakle fundamentalne oprenosti europske misli. Oprenost je izmeu bitka i nitine, prema Severinovom miljenju, usudna, o njoj gotovo sve ovisi. Prema Severinu, bitnu alijenaciju europske civilizacije moemo opisati u nekoliko rijei, no od njihova razumijevanja ovisi usud Europe i sada ve cijele Zemlje. Te su rijei sljedee: misliti da stvari nisu (da jo nisu nastale, da nisu stvorene, ili da umiru, da su unitene) znai misliti da su stvari ili ono to nije nitina zapravo nitina. To je misao koja se poraa s grkom